Meditacija dana

Jedna od bolesti našeg vremena je usamljenost. S ”umreženošću” mislili smo da se više nitko neće osjećati sam, ali činjenice su, nažalost, drugačije. Govori se o ”epidemiji usamljenosti”. Kažu da je svaki četvrti zaražen tom opakom bolešću. Usamljenost je kada smo prepušteni sami sebi. Tada nam život postane jaram. No, kad se Isus ”uvuče” u sve što nas se tiče, naš jaram postaje ”slatki”, jer ga onda i Isus nosi s nama. Govore nam neki da Isusa ne možemo upoznati usred buke i smetnji naših užurbanosti. Ako je to točno, onda to nije Bog u kojeg vjerujem. Bog je prisutan u svim našim trenucima života, i u svim vremenima možemo ga susretati. Čak i više usred buke i užurbanosti nego ”kad nam sve ide dobro”. A kad će biti s nama, pitam vas, nego onda kad ga trebamo. Ako ne mi Njega, onda On nas svakako. Iskustvo usamljenosti nije ugodno. Gospodin je naziva jarmom koji boli, ali koji može postati ”sladak” kad prihvatimo da ga On nosi s nama. Ako ga nosimo sami, nećemo daleko stići, ali s njim ćemo uspjeti. Zato ujarmljeni životom, okrenimo glavu – pored nas hoda Gospodin koji se pati, znoji i plače s nama. U istom jarmu našeg života. Naš jaram je i na njegovim ramenima. Kršćanin nikad nije sam. I kad se osjećamo najnapušteniji, kad je jaram pretežak i nikako da ga namjestimo da nas manje boli, Gospodin je uvijek uz nas. S Njim možemo ići naprijed. Malo po malo, korak po korak.

Putovanja života nas neizbježno mijenjaju, jer život nas susreće, a susreti nas mijenjaju. Putovanja nam daju prilike da prekinemo s onim što nas blokira, s onim što nas koči i da otkrivamo drugačije. Isus smatra da se na putovanje nikada ne ide sam i zato šalje svoje učenike dva po dva. Moraju hodati zajedno da bi bili jedan drugom podrška – da si pomognu nositi terete života. Da ne budu sami. Isus im kaže da ne nose puno toga sa sobom, jer će ih to opteretiti, blokirati i umarati. Ako su nam ramena teška, stopala odbijaju hodati. U životu imamo previše tereta, te su putovanja sjajna prilika da ih se oslobodimo, da odahnemo od svega što nam se nakupilo. Lakše je hodati kad ostavimo nepotrebno. Kada ne uzimamo previše tereta na sebe, dajemo životu priliku da se brine za nas, i lakše otkrivamo providnost skrivenu u poretku stvari. Dok kod Mateja i Luke Isus učenicima ne dopušta čak ni da uzmu štap, kod Marka je štap jedino što učenici smiju nositi. Prema nekim egzegetima, to bi bila pogreška u prijevodu, prema drugima, štap ukazuje autoritet učenja koji Isus povjerava učenicima, a treći smatraju da štap jednostavno služi za obranu od divljih zvijeri koje će susretati na putu, od zvijeri koje je Marko opisao na početku svog Evanđelja, opisujući pustinju i strahote koju svatko susreće u svojoj nutrini. Markov Isus nas podsjeća da ćemo se tijekom putovanja susretati s onima koji neće željeti napraviti mjesta za nas u njihovim životima, s onima koji će se bojati dijeliti, s onima koje su prethodni propovjednici povrijedili ili prevarili. Putovanja nas uče da prigrlimo neuspjehe i zatvorena vrata koji su neizbježni dio života.

”Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom. Što ćemo za to dobiti?” (Mt 19, 27-29) Stostruko! A ”stostruko” je već tu – u malim neočekivanim životnim radostima koje su od neprocjenjive vrijednosti. Isus nas poziva da ih otkrijemo ”po stoti put”. Nasljedovanje Krista nas ogoljuje, ali nas otvara Božjem preobilju – da vjerno hodimo putem radosti, života, istine, ne očekujući ništa zauzvrat. Da otvorena srca, praznih ruku, primamo tisuću i jedan mali trenutak sreće u svemu što živimo. Tako, na putu našeg svakodnevnog života Njegova obećanja premašuju naša očekivanja. Ništa nam ne skriva i ne duguje jer sve nam je dao.

Isus prihvaća da kao čovjek ne može sam, prihvaća siromaštvo svojih ljudskih resursa, i moli pomoć svojih učenika. On se ne nameće, nego surađuje, i prepušta svoje znanje i svoju moć učenicima – ”vlast nad nečistim dusima: da ih izgone i da liječe svaku bolest i svaku nemoć.” (usp. Mt 10,1) Zna On dobro da će oni ponekad zabrljati, ta ljudi su. Ali On vjeruje u bolje sutra, sanja vrijeme kada će krenuti na bolje jer smo “rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni.” (1Pe 2, 9). I tada ćemo zasukat rukave i snažnije prionuti – blagoslivljat ćemo, prinositi žrtve pomirenja i propovijedati Radosnu vijest. Dopustimo mu da danas prodre u naše misli, unatoč našim ograničenjima i manama. Dopustimo mu da njegov mir vlada u našim srcima, unatoč našim pogreškama.

Da bi se doskočilo ”nedovoljnom broju radnika” organiziraju se duhovne vježbe i obnove, klanjanja i radionice, i različiti katehetski programi. O tim ”radnicima kojih je malo” u crkvenim se krugovima nadugačko raspravlja – na župama, na katoličkim fakultetima, i u redovničkim zajednicama, vode se diskusije, pišu knjige, rade strategije, itd. Takav ”stručan” pristup je plod duhovne i racionalne uobraženosti i sterilnosti. Fantaziramo o nečem čega nema, a o ”žetvi koja je velika” i prepuna božanstvene ljepote, i o onima koji se dandanas brinu o njoj, makar bili malobrojni, pričamo bez zanosa, i s puno nepoštovanja. Mi bismo da radnika bude puno, a ”velikoj žetvi” se ne divimo. Ne poštujemo ”malen broj radnika” što imamo, pa zato i ne zaslužujemo velik broj. Uostalom, ljudi i tako nisu brojevi. Radnici ”kojih je malo” nisu smeće. Malo ih je i baš su zbog toga važni. Zašto ne bismo o njima pričali? Oni se, jedino oni, danas brinu za duhovna polja i njive, trude se sijati i okapati, koliko znaju i mogu, i žeti što im zemlja dade. Zar nije radnik vrijedan plače svoje? Ne prezirimo ih. Oni su povjerovali da se isplati dati svoj život za Boga i za ljude. O njima trebamo lijepo pričati. A to što je ”žetva velika”, neka je! Ta od Boga je.

Evanđelje nam govori da se navečer na dan uskrsnuća Isus vratio da vidi apostole na mjestu gdje su se skrivali, a apostol Toma nije bio prisutan. Gdje li se samo skrivao? Ma, je li se uopće i skrivao? Možda mu je jednostavno bilo dosta skrivanja, pa je izišao ”na svježi zrak”. Kad se konačno pojavio, pretpostavljamo da su ga obasuli pitanjima: Pa, gdje si bio? Što si radio? Zašto te nije bilo? A Toma im to nije htio reći, jer im jednostavno nije vjerovao. Ni Isusu nije rekao, ali Isusa to i tako nije zanimalo. Isus mu je s guštom zapjevao ”Što to bješe ljubav”. Vole nas samo oni koji poštuju našu privatnost i čuvaju naše tajne. Za Isusa su naše tajne svetinje koje nikada neće oskvrnuti. Jedino što mu je važno je da smo tu, i onda kad to sami odlučimo biti. Zna nam se dogoditi da skrivamo informacije od najbližih, ”zbog mira u kući”, kako kažemo. To, istina, ne smatramo savršenim, i zna nas mučiti, ali ipak držimo neophodnim da bismo lakše zajedno živjeli. Je li potrebno sve ispričati, baš sve u detalje, svojim bližnjima? Je li u redu dio podataka ipak zadržati za sebe? Što o tome misli Isus? Isus nam je došao reći sve što je čuo od Oca svoga, baš sve, ali je također izjavio: ”Imao bih vam još mnogo reći, ali sada ne možete nositi.” (Iv 16,12) Postoje tajne i informacije koje smijemo i trebamo zadržati za sebe, čak i prema najbližima. S nekim informacijama se jednostavno ne mogu svi nositi. Neke moraju ostati skrivene i tajne. Kad bi Isus ”po krovovima” pričao svima što zna o nama, ne samo da bismo umrli od srama, nego bi propali u zemlju. Zato On nas i naše, drži za sebe. Mi smo njegova tajna ljubav. Hvala ti na tome, Isuse.

”On treba da raste; a ja da se umanjujem”, govorio je Ivan pokazujući na Isusa. (Iv 3,30) Situacije života bile su mu prilike da Isusu prepušta prvo mjesto. Plesao je zbog Isusa. Kao odraslog ga otkrivamo u pustinji. Uživao je u anonimnosti. Bio je asketski samotnjak (usp. Mt 11,18). Njegov život privlačio je ljude, a on im je uvijek skretao pogled na Isusa. Bio je sretan što mu je poslanje bilo da pripravlja put Gospodinu.

”Ajmo ljudi, ajmo ća, idemo”, tjera Isus svoje. Na kraju dana ispunjenog propovijedanjem, liječenjem, tješenjem i slušanjem, Isusa je svladao umor i treba mu sna. Dobro mu dođe pramac. Moramo ga uzet i takvog, iscrpljenog i umornog. I pustit ga da barem malo odahne. Na učenicima je da razapnu jedra, a u pričuvi da imaju vesla … a vitar? nek puše kako mu volja. Na njemu je da igra svoju igru. More uvik plaši i mornare, a di ne bi prašinare. Tako mora biti. Ne kukajmo, držimo smjer, i pustimo Isusa da malo odmori (Mk 4,35-41).

Slika crva koji nagrizaju blaga ovoga svijeta (usp. Mt 6,19-23) navodi nas na pomisao da će materijalna dobra prije ili kasnije propasti. Ni kuće, ni automobili, ni odjeća, ni novac, čast i slava, ni sve druge materijalne stvari i blagostanje, ništa od toga nas neće pratiti kad umremo. Crvi će nastaviti njihov posao za koji su stvoreni – razgrađivati organsku tvar i vratiti je u zemlju. Čak i ako svoje tijelo učinimo što savršenijim i mladim, kad umremo, ništa nas od njih neće zaštiti. Zato je važno posložiti vrijednosti života po Isusovoj riječi: ”Zgrćite sebi blago na nebu, gdje ga ni moljac ni rđa ne nagrizaju”. Ako su naše misli okrenute blagu ovog svijeta, srca će nam također biti vezana za njega, ali ako, naprotiv, stavimo Boga na prvo mjesto u našem životu, tada će On zauzeti naše misli i naša srca. On je jedino blago. On nas voli i želi našu sreću i blagostanje. Pa čega i koga bismo se bojali kad nas sam Bog čuva?

Šutnja i prisnost jamstvo su naše slobode u odnosu s Bogom. Uvijek ćemo biti u iskušenju da se ponosimo dobrim što činimo i društvenim priznanjem koje ono podrazumijeva. Rješenje nije prestati činiti dobro, niti skrivati se, niti poticati neuspjeh u našim projektima. Mudrije je tražiti pročišćenje srca. Evanđelje sugerira provođenjem skrivenih, tajnih radnji, čineći dobro u našim svakodnevnim aktivnostima, a da nam nitko ne čestita. To je tajna svete Terezije iz Lisieuxa: ”Činiti obične stvari s neobičnom ljubavlju.” Na portalu Vjera i djela, 28. 3. 2020., Oliver Jurišić objavio je zanimljivu meditaciju naslovljenu ”Preuzetno kršćanstvo”, čije naglaske donosimo u obrađenoj verziji. ”Kao što postoje lovci na uragane, tako postoje i lovci na Boga čudesa. Bog je za njih duhovni mehanizam. Ne učini li čudo, on za njih prestaje biti Bog. Bog molitve, Bog strpljivosti, Bog ljubavi, Bog milosrđa za njih ne postoji. Krist nas poziva da izađemo iz zajedničkog kalupa i uđemo u osobni odnos s Bogom.”

Duhovni život nije neprestano čeprkanje po savjesti. Grijeh nije cilj duhovnog života. Bog je cilj! Jedino On zaslužuje naše vrijeme i našu energiju. Bog koji nam je u Kristu sve oprostio. Istina, nije dokinuo Zakon, ali ga je došao pročistiti i dovesti do savršenstva, po Isusu, da budemo ‘‘savršeni kao što je savršen Otac nebeski.” Pretjerani zahtjevi prema sebi i drugima su psihičke i duhovne bolesti. Perfekcionizam nije savršenstvo. Cilj duhovnog života nije bavljenje grijehom, nego s Bogom u nama i s nama. Farizeji se bave s grijesima. Oni Isusu neprestano predbacuju da se ne drži Zakona, da krši subotu i da se druži s grešnicima. Nismo mi spasili sami sebe, svojim snagama zaslužiti spasenje i vječnost, nego Božjom ljubavlju prema nama. Sveta Mala Terezija je rekla da će u posljednji dan svoga života doći pred Boga praznih ruku jer je znala da ne može sebe spasiti po djelima, nego da će sve dobiti nezasluženo. Sjetimo se Isusove priče o zloduhu (Mt 12,43-45) koji je izašao iz čovjeka. Kaže da se zloduh nakon lutanja vratio. Zašto? Jer je vidio da je u tom čovjeku sve čisto, ali i prazno. Poveo je sa sobom još sedmoricu zloduha, jačih od sebe. I tom je čovjeku tada postalo gore nego prije. Dobro je da prosimo: ”Čisto srce stvori mi Bože, i duh postojan obnovi u meni.” Čisto srce - da, ali čistunstvo ne! Molimo za čisto srce, ali ispunjeno postojanošću, ispunjeno blagoslovom. O tome se radi. Središte naše duhovnosti nije i ne smije biti grijeh, nego Bog. Ako se neprestano vrtimo oko svojih grijeha, i sebe stalno preispitujemo, ako na tome gradimo duhovnost, onda smo duhovno bolesni i trebamo potražiti duhovnog liječnika.

”Imala sam kolegicu koja me u svakoj prilici zavjerenički odvlačila u stranu i u pola glasa mi govorila što misli o osobi koja je upravo napustila prostoriju”, piše Jutarnji list (2019.). I premda takvu praksu osuđujemo, često se i sami slično ponašamo: govorimo o ljudima koji trenutno nisu tu. Svi to osuđujemo, ali, nažalost, svi to radimo. Ako bezazleni, usputni trač, preraste u širenje glasina i lažnih informacija, onda to postaje ozbiljan problem. Tada takvo ponašanje treba biti i sankcionirano. Ne smijemo se služiti Talianovim zakonom : ”Oko za oko, zub za zub.”(Mt 5,38-42), ali to ne znači da trebamo zauzeti pasivan stav. Ako do nas dođu tračevi, ne širimo ih dalje, nego ih zaustavimo. To možemo postići na jednostavan način: kad se bude negativno pričalo o osobi nastojmo reći nešto pozitivno o njoj. Time ćemo tračerima pokvariti užitak. Na duge staze, jedino tako možemo utjecati na njihovo ponašanje. Iako je primamljivo, nikad ne uzvraćajmo na tračanje pokretanjem novih tračeva, jer time samo pogoršavamo situaciju. Ono što ne možemo o nekome reći dok smo s njim, ne kažimo ni kad ga/je nema. Nek bude jasno, onaj koji trača druge, jednog će dana za to morat i odgovarati.

Sa smećem se neprimjereno ili pogrešno rukuje. Ono nastaje miješanjem različitih vrsta otpada, koje možemo ponovno iskoristiti ili reciklirati. U smeću se dakle nalazi puno vrijednoga. I kad nam kažu da smo smeće, još uvijek dakle ima puno vrijednoga u nama. Moramo si dati drugu šansu. Osim što ćemo u nekim područjima svakodnevice učiniti uslugu sebi, pomoći ćemo prekrasnom planetu Zemlji i ljudima oko sebe. ”Ne prezirimo ono što je lišeno izgleda jer odatle dolazi sve čemu se divimo”, kaže sveti Augustin. Na žalost, skloni smo gledati s visoka na ono što je naizgled beskorisno. Naše živote ne smatramo produktivnima, čitamo ih kao neuspjeh, čini nam se da u njima nema ničeg dobrog. Ali u smeću se nalazi puno vrijednoga. Smeće možemo iskoristiti u našu korist. Sjetimo se da Biblija inzistira kako Bog djeluje upravo kroz malenost, kroz stvari i događaje koji nam se čine beskorisnima: ”Bog izabra slabe da posrami jake” (usp. 1 Kor 1,27). Ponekad se osjećamo se odsječeni, odvojeni od stvari i ljudi koji su nam dragocjeni, i pitamo se što će biti s nama. Većinu vremena Božje je djelo tajanstveno, ne vidimo ga i ne razumijemo odmah. Bog je poput iskusnog zemljoradnika koji uzima reznice, posječe ih i sadi negdje drugdje, kako bi mogle procvjetati na novi način. Dugo ćemo vidjeti samo neplodnu zemlju, gdje ničeg neće biti. Bez obzira što je tlo dobro pripremljeno, i što smo bili marljivi, u jednom trenutku ne preostaje nam drugo nego čekati: spavali mi ili bdjeli, sjeme će proklijati i rasti (usp. Mk 4,26). Kad bi zemljoradnik stalno otvarao zemlju da vidi u kakvom je stanju sjeme koje je posijao, uništio bi žetvu. I zato je dobrodošla narodna mudrost: strpljen, spašen. Nemojmo, u svojoj žurbi i nestrpljivosti, odbaciti baš ono što u našim životima može cvjetati i uroditi plodom. Bog preobražava naše smeće u korisni otpad.

Kao kršćani, uskladimo svoja srca, svoje riječi i svoja djela s istinom koju nam Isus otkriva i postat ćemo ljudi kojima se može vjerovati. Drugi će znati da ono što govorimo uistinu odražava raspoloženje našeg srca, odnosno našu volju i našu namjeru da djelujemo. Zato se nemojmo eksponirati izvan svojih darova, vještina ili ograničenja. Kada nismo tretirani s poštovanjem; kada se od nas očekuje da ispunjavamo tuđa nerazumna očekivanja; kada su ugrožene vrijednosti do kojih držimo; kada osjećamo snažne fizičke reakcije na nečije zahtjeve i očekivanja; kada smo preplavljeni obavezama i kada nas se ucjenjuje osjećajem krivnje ili obaveze – znajmo reći ne! Ne obećavajmo ono što ne možemo održati.

Kraljici Izabeli Ilija je bio trn u oku. Znao je da ga mrzi iz dna duše zato jer se nepokolebljivo borio protiv štovanja poganskog božanstva zvanog Baal. Baal je inače označavao ‘vlasnika’ ili ‘gospodara’ na sjeverozapadnim semitskim jezicima koji su se govorili u Levantu tijekom antike, ali se kasnije njime počelo nazivati božanstvo. Ilijini sunarodnjaci su dugi niz godina služili Baalu i zato će ih Ilija upitati: ”Dokle ćete hramati na obje strane?” (1 Kr 20,21) Što je htio reći? Naprosto, da moraju odlučiti – hoće li štovati Gospodina ili Baala. Ne mogu istovremeno ići dvjema stazama. Ilijin jasan i glasan poziv narodu da prestane ”hramati na obje strane” i nas treba potaknuti da razmislimo štujemo li Boga na ispravan način. Kako ga štovati na ispravan način? Služenjem, u zajedništvu s cijelom Crkvom, držeći se ispravne crkvene nauke, sudjelovanjem u liturgiji, te svjedočenjem odnosno nasljedovanjem Krista po svaku cijenu, bilo to zgodno ili nezgodno.