Sveti Filip je apostol, ali i dalje čovjek sa svojim sumnjama i nerazumijevanjima. On je pomalo poput onog studenta kojeg smo svi imali razredu, koji si je dopuštao pitanja i komentare koji su nam išli na živce. Filip moli Isusa da mu omogući da vidi lice Božje: ”Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!” (Iv 14, 8) To je slično onome što će majka Zebedejevih tražiti za svoje sinove – da sjede Isusu s desne i s lijeve. Svi bismo to voljeli, ali svi nemamo petlje to i reći. Isus svojim apostolima objašnjava da gledajući Njega već gledaju Boga. Isus im kaže: Želite li vi vidjeti lice Božje, pogledajte u mene! Zanimljiv je Filipov završetak rečenice: ”… i dosta nam je!” Zvuči kao vapaj srca koje je dugo tražilo. To su riječi ponizne duše koja više ne može. To je molitva umornog od traženja, od nagađanja, od lutanja između sumnje i nade. To je molitva onoga tko je možda i puno toga iskusio, ali je u dubini ostao gladan. Filip je s Isusom bio tri godine – slušao ga, gledao čuda, jeo s njim, hodao za njim, a ipak je i dalje u sebi nosio nedorečenost. Isus mu kaže: Filipe, ja i Otac jedno smo. U meni je ljubav koja nikada nije digla ruke od tebe. Želimo li i mi to čuti, želimo li i mi osjetiti da je Bogu stalo do nas – gledajmo Isusa. Ako se pitamo, voli li nas naš Bog – gledajmo Isusa. U Njemu je nježnost Oca, u Njemu je oprost Oca, u Njemu je poniznost Oca, u Njemu je sila ljubavi. Kad smo izgubljeni – gledajmo Isusa. Kad smo tužni – gledajmo Isusa. Kad sumnjamo – gledajmo Isusa. Bogu ne smetaju naši vapaji. Ne smetaju mu ni naši umori, ni naše čežnje. On nas ne prezire kad mu kažemo – pokaži nam Oca, i dosta nam je. Naprotiv.
U našem životu s Kristom ponekad se susrećemo s manama koje se ponavljaju, namjerno ili nehotice. U svojim ispovijedima npr. uvijek ispovijedamo iste pogreške, stalno se vraćamo istim grijesima, itd. U opasnosti smo da mislimo da nikada nećemo dosegnuti duhovne ideale ili mislimo da bismo sami trebali prevladati svoje slabosti. U oba slučaja smo u krivu! Krist nam daje do znanja da jedino što očekuje od nas jest da se pustimo da nas nosi. Istina, u tome se ne snalazimo baš najbolje. Da bismo u tome uspjeli, moramo promatrati uskrslog Gospodina koji putuje s učenicima u Emaus. On je Put (Lk 24); Isus je i Istina. Možemo ga prepoznati s Petrom na obali Galilejskog jezera (Iv 21); Isus je i Život. Slušajmo kako izgovara naš ime, kao i ime Marije Magdalene, nakon uskrsnuća. (Iv 20)
”Tko primi onoga kojega ja šaljem, mene prima”, kaže Isus. (Iv 13,16-20) Ove riječi otkrivaju duboku povezanost između Boga Oca, Isusa Krista i onih koje On šalje – apostola, a danas i svih Kristovih svjedoka: svećenika, misionara, redovnika, ali i svakoga tko nosi Krista drugima iskreno i ponizno. Isus kaže da su Njegovi poslanici Njegovi predstavnici. Kad iskreno prihvatimo riječ Božju iz usta nekog običnog čovjeka – možda skromnog svećenika, prijatelja, ili čak potpunog neznanca – zapravo primamo Krista samoga. A primiti Krista znači otvoriti se Ocu koji ga je poslao. Ove riječi su i velika odgovornost za one koji su poslani – da ne naviještaju sebe, nego Krista. Svjesni smo da u svima nama živi potreba da budemo priznati, voljeni i cijenjeni, no, pravi Božji sluga zna da nije on poruka, nego glasnik; nije on svjetlo, nego onaj koji upućuje na Svjetlo. Isusovi poslanici pozvani su biti ”prozirni”, da kroz njih ljudi vide Krista. Isus ne traži da budemo središte – nego kanal, put kroz koji Njegova riječ dolazi do srca drugoga čovjeka. To je i ljepota i težina služenja: nestati da bi On mogao rasti (usp. Iv 3,30). U svijetu koji kliče: ”Budi svoj, ostavi trag, istakni se!” – Krist šapće: ”Budi moj, nosi mene, ponizi se.” U toj poniznosti krije se prava snaga navještaja. Gospodine, očisti naša srca od potrebe da budemo važni. Nauči nas biti Tvoji, da po nama ne dolazi buka naše slave, nego blagost Tvoga glasa.
(Mojem dobrom župniku.) U svijetu gdje se često veliča osobna sloboda, ambicije i samoostvarenja, Isusova riječ: ”Nije učenik nad učiteljem. Pa i tko je posve doučen, bit će samo kao njegov učitelj.” (Mt 10,24) poziv je da ostanemo ponizni. U Božjoj logici, cilj nije postati veći, nego postati sličniji Učitelju: On je praštao, i mi moramo praštati; On je ljubio neprijatelje, i nama je to put; On je nosio križ, a nama je rekao: ”Tko hoće za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i ide za mnom.” To ne znači život bez radosti – upravo suprotno. Prava radost dolazi kad prihvatimo logiku Učitelja: služenje, vjernost, darivanje života, kada ne tražimo vlastitu slavu, nego Njegovu volju. Tada se i ostvarujemo kao Isusovi istinski učenici – ne nad Njim, nego u Njemu. Učenik ne treba nadvisiti Učitelja, ali mu treba biti sličan. To je srž učeništva – biti oblikovan po liku Učitelja, sve dok On ne postane vidljiv u nama. U židovskoj tradiciji učenici su doslovno živjeli s rabinom. Promatrali su ga kako jede, kako se moli, kako razgovara, kako šuti. Učili su, ne samo njegove riječi, nego njegov stil života. Tako mora biti i s nama – moramo ne samo poznavati Evanđelje, nego ga i utjeloviti, hodati kako je Isus hodao, disati kako je On disao, ljubiti kako je On ljubio. Zato Isus i dodaje: ”Dosta je učeniku da bude kao njegov učitelj.” (Mt 10,25) Ne traži On savršenstvo, nego vjernost, ne traži da budemo više, nego da budemo u Njemu. Ali, ali! – ako je naš Učitelj prezren, i mi ćemo to biti, ako su Njega zvali Beelzebulom, nas će još gorim imenima zvati, ako je On oprostio svojim ranama, i od nas će se tražiti da praštamo svojim suzama. Dragi naš Župniče, ponosni smo na vas i zahvalni Bogu što nam vas je dao za pastira. Sretan Vam rođendan.
U mnogim Propovijedima sv. Augustina otkrivamo njegovu dušu: ”Evanđelje me plaši (…). Nitko ne bi volio siguran i miran život više od mene (…). Ništa nije slađe od proučavanja božanskog blaga (…). S druge strane, propovijedanje, korenje, ispravljanje, izgrađivanje – veliko je breme, težak teret, težak napor. Evanđelje me plaši”. (”Terret me Evangelium”) Oko 400. godine je bez grižnje savjesti preispitao svoju pastoralnu misiju i zaključio da je umor pastira težak i da ga odgovornost Evanđelja užasava. Izraz ”teret” (lat. sarcina), se često pojavljuje u njegovim spisima, i čini mu se posebno prikladnim da opiše njegovu unutarnju muku. ”Sarcina” označava torbu koja sadrži potrepštine za putovanje, prtljagu hodočasnika. Augustin nam kaže: ”A što je moj teret ako ne vi sami?” Nekoliko godina kasnije, napisat će: ”Moja služba me muči otkad mi je ovaj teret nametnut.” Augustinova iskrenost i neposrednost razoružava. Za razliku od drugih crkvenih otaca (i biskupa), svećeništvu i episkopatu nije posvetio nijedan traktat. Vjernici iz Hippona nisu od njega ni očekivali nešto takvo, već da im govori i piše kao biskup. I Augustin je to činio. Ostavio je mnoge introspektivne stranice posvećene toj temi. On nije volio episkopat, iako ga je prihvatio iz poslušnosti i vršio s ljubavlju. Otkako je postao biskup, strast za vjernicima postala je razlog njegovog života, i moli Gospodina da mu dade snagu da ih ljubi do junaštva: ”Kristova stolica je na nebu, jer je njegov križ bio prvi na zemlji. Naučio nas je putu poniznosti, silazeći s neba, a zatim uzlazeći, posjećujući one koji su ležali dolje i uzdižući one koji su htjeli biti sjedinjeni s Njim. Takav bi trebao biti dobar biskup: ako nije takav, nije biskup.”
Isus nije naš Kralj samo po božanskoj vlasti, nego po ljubavi kojom nas ljubi. Njegovo kraljevstvo ne temelji se na sili, nego na ranjenom srcu, na ruci koja prašta, i na pogledu koji ne osuđuje. Njegova kruna nije optočena draguljima, nego trnjem, Njegova moć nije u zapovijedima, nego u besplatnom daru samoga sebe. Voljeti za Njega znači izgubiti, i zato zaslužuje ”najljepše riječi”. Prema svijetu ćemo možda imati rezerve, za bližnje ponekad i pogrešne rečenice, o životu šutnju, ali za Njega, za Njega čuvajmo ono najčišće što je u nama – riječi koje nisu samo govor, nego odraz dubine našega bića. Riječi koje nisu samo poezija, nego i šaptanja u noći, a ponekad i suze. Ne koristi raskoš govora, nego tišina oltara: ”Isuse, pomozi.” Katkad samo: ”Hvala.” Katkad: ”Oprosti.” A ponekad čak ni to – jer On dobro zna što je u nama, i prije nego što to mi znamo. (usp. Mt 6,8) Ne naziva nas slugama, nego prijateljima (Iv 15,14). I treba nas. On je prijatelj koji zna sve naše padove, i ne bježi od nas. Ne srami nas se. Ne osuđuje nas. Neprocjenjivi smo mu. Prihvatio je smrt da bi postao naš prijatelj: ”Nema veće ljubavi od ove: položiti život za prijatelje svoje.” (Iv 15,13)
Svim našim divnim majkama – za svaku žrtvu, za svaku neprospavanu noć, za svaku toplu riječ i pogled pun razumijevanja, za ljubav koju su nam darovale – hvala! Vaša ljubav, tiha i snažna, nije tražila priznanja. Bez nje naš život ne bi imao smisla. Vi ste nas naučile voljeti, moliti, i nadati se. Umjesto nas nosile ste križeve – uvijek s osmijehom, a kad vas je boljelo, šutjele ste – da i nas ne bi boljelo. Zato danas, vama, drage naše mame, želimo iskreno reći – hvala vam za ljubav.
Svaki čovjek nosi u sebi tragove rana. Neke su svježe, druge davno zadobivene, ali još bole. Ponekad se toliko naviknemo na vlastite ožiljke da ih počnemo uzimati kao dio svog identiteta, kao granice unutar kojih moramo živjeti. No, Bog nas nije stvorio da budemo zatvorenici prošlosti. Sretne promjene, blagoslovi koje Bog šalje, često dolaze nenajavljeno – tiho, kao nova zora nakon duge noći. Ali ako smo previše usmjereni na ono što je bilo, možda ih nećemo ni primijetiti. Gospodin ne briše prošlost, ali donosi novu nadu, novu budućnost. Ne traži od nas da zaboravimo patnju, nego da vjerujemo kako ona ne mora biti posljednja riječ. Otpustiti prošlo zlo ne znači umanjiti ga, nego otvoriti srce onome što dolazi. Isus nije došao da izbriše križ, nego da ga preobrazi u uskrsnuće. Ista je snaga i danas na djelu u nama. Ne daj da te prošla bol uvjeri kako nisi dostojan radosti. Ne dopusti da ti strah od ponovne rane oduzme priliku za novi početak. U Božjim očima, tvoja budućnost vrijedi više od tvoje prošlosti.
Daj nam, Gospodine, mir i radost. Ne onaj mir koji svijet nudi, što traje dok sve ide po planu, nego Tvoj mir — onaj koji ostaje i kad sve izgleda nesigurno. Daj nam mir srca, kad mislimo da nismo dovoljno jaki, i kad nas stvarnost preplavi. Učini da znamo stati, udahnuti, i u tišini pronaći Tebe koji nikad ne odlaziš. Daj nam radost, onu jednostavnu, duboku, koja ne ovisi o tome imamo li sve što smo htjeli, nego se rađa iz zahvalnosti za ono što već jesmo i imamo. Radost jer znamo da Tebi nije svejedno za naš život, jer Ti vidiš naše suze i raduješ se s nama u svakom našem malom uspjehu. Nauči nas živjeti s vjerom, dan po dan, korak po korak. Daj da ne nosimo sutrašnje brige u današnjem srcu. Daj nam snagu da širimo mir gdje god dođemo i da budemo nositelji radosti, jer znamo čiji smo i kamo idemo. ”In Illo uno unum.” (”U Jednome smo jedno” - komentar svetog Augustina na Psalam 127) S Njim sve ima smisla. Sve razlike gube snagu, svaka rana može biti iscijeljena, a podjele premostive.
Ovo je ključna rečenica iz romana ”Il Gattopardo”, talijanskoga pisca Giuseppea Tomase di Lampeduse, koji govori o promjenama koje su se dogodile u životu i društvu na Siciliji tijekom Risorgimenta. U izvorniku glasi: ”Se vogliamo che tutto rimanga com’è, bisogna che tutto cambi.” Kako je razumjeti? Ponekad se sustavi ili ljudi odlučuju na prividne promjene samo kako bi sačuvali svoju poziciju, svoj poredak ili način života, ali čovjek mora proći kroz duboku unutarnju promjenu kako bi se vratio onome što je bitno. Da bi vječne vrijednosti ostale žive, čovjek se mora mijenjati u vjernosti njima – promjenom načina razmišljanja, ponašanja ili odnosa prema Bogu. Zato smo pozvani na promjenu – ne na onu koja ide za svijetom i njegovim prolaznim modama, nego na onu evanđeosku – na obraćenje srca! Držati se temeljnih vrijednosti, ali tražiti i nove načine kako ih donositi drugima i činiti svijet svetijim mjestom.
U Psalmu 122,2 čitamo: ”Noge nam već stoje na vratima tvojim, Jeruzaleme!” Jeruzalem je simbol Božjega naroda, hodočasnika nade i zajedništva – mjesto susreta neba i zemlje, poziv da ostavimo ono što nas sputava, da izađemo iz sebe i svojih navika, i radikalno idemo Bogu. Svijet čezne za svetim Gradom gdje prestaju prolaznost i sve trice, a započinje mir. Stajati na Njegovim vratima znači biti budan, pripravan, poput mudrih djevica koje čekaju Zaručnika. Krist je rekao: ”Ja sam vrata. Tko uđe kroz mene, spasit će se.” (Iv 10,9) Iza tih vrata je naš dom. Jeruzaleme, grade nebeski, i mi stojimo pred tvojim vratima, ne kao oni koji očajavaju, nego kao oni koji se nadaju. U tebi će Bog ”otrt svaku suzu s naših očiju. I smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti.” (Otk 21,4) Naši će životi postat komadić nebeskog grada, kamen u tvojim zidinama.
Riječ je o temeljnim obilježjima Crkve koje se nalaze u Nicejsko-carigradskom vjerovanju. U prijevodu znače: “Jedna, sveta, katolička i apostolska”. ”Jedna” je zato jer ima jednoga Gospodina, jednu vjeru i jedno krštenje. Njezino jedinstvo izvire iz Trojstvenoga Boga. ”Sveta” je zato jer je njezin izvor Bog, a u njoj djeluje Duh Sveti. Ona je Kristovo Tijelo, i Krist ju posvećuje. Riječ ”katolička” znači ”sveopća”, otvorena svima i za sve narode, bez granica, i posjeduje puninu spasenja. I na kraju ”apostolska”, jer je utemeljena na apostolima, i čuva njihovo naučavanje kroz apostolsko nasljedstvo. Crkvu trebamo živjeti u svakodnevnici, odnosno živjeti je tu gdje jesmo, među običnim ljudima, brigama i radostima. Ne tražiti Boga koji samo u izvanrednome, nego ga otkrivati u običnome, skrivenome i često nezapaženome. Upravo tu, u svjetlu vjere, se rađa svetost. Bog od nas očekuje da budemo vjerni u malome, poput Isusa koji je 30 godina živio ”obični” život u Nazaretu. U svakodnevici se skriva i križ, ali i uskrsnuće. Najsavršeniji način života vjere je život u vjerničkoj zajednici. Zajednica je sveta i grešna u isto vrijeme, jer ju čine grešni ljudi koje Bog posvećuje.
Na zidu svoje kabine jedan američki mornar u Drugome svjetskom ratu imao je zalijepljenu ovu molitvu: ”Bože, tvoje je more tako veliko, a moj je brod tako malen. Ako nemaš kako drugačije, prepuštam ti svoj brod.” Molitva se pripisuje nepoznatom vojniku ili mornaru koji je time htio izraziti svoje pouzdanje u Boga usred ratnih oluja. Taj stih postao je poznat i kao ”Molitva maloga broda”, a često se koristi u kontekstu duhovnog predanja, pogotovo u trenucima nesigurnosti i životnih oluja. U toj slici ”malenoga broda” na velikome moru, odzvanja svijest o vlastitoj slabosti i Božjoj veličini, i još više – o pouzdanju u Boga. Tko se obrati tim riječima Bogu, ne očajava, nego se predaje: ”Ne znam kamo, ne znam kako, ali ako ti vodiš, neka bude kako Ti hoćeš.” More života uistinu zna biti nepredvidivo, no Bog nikad ne gubi iz vida naš ”mali brod”. On mu je i svjetionik i kapetan – ako mu damo kormilo. I kad će nam se učinit da je zaspao na pramcu, vjera će nam potvrdit: ”On je tu. On zna. On te vidi.” Kad bi more uvijek bilo mirno, a sunce sjalo, i kad bi nam obzor bio jasan, ne bismo trebali vjere, bilo bi nam svejedno – ostali bi u plićaku. No, On nas vodi na pučinu, gdje je dublje, opasnije… ali i svetije. Tamo se više ne možemo osloniti na sebe, nego samo na Njega.
”Kada moliš za kišu, moraš računati na blato.” (Denzel Washington u filmu Pravednik: ”You pray for rain, you gotta deal with the mud too. That’s a part of it.”). Kada molimo za blagoslov, moramo biti spremni i na ”posljedice” koje dolaze s njim. Kiša donosi plodnost, ali i blato – tako i Božja milost donosi blagoslov, ali često kroz kušnje, nered, i izazove koje nismo očekivali. Kada molimo za blagoslov, ne molimo za lagodan put, nego za dublji susret s voljom Božjom, a taj susret uključuje oblikovanje srca, a to nikad nije bez žrtve. Bog ne daje blagoslov kao nagradu, nego kao sredstvo rasta. Rast raduje, ali i boli. Abraham je bio blagoslovljen, ali je morao napustiti svoj dom. Mojsije je bio vođa, ali na kraju nije ušao u Obećanu zemlju. A Marija? Blagoslovljena, a morala je gledati kako joj razapinju Sina. Zato, kad molimo za Božji blagoslov, znajmo u isto vrijeme moliti i za hrabrost da se s njime možemo nositi. Božji blagoslovi su dobri, ali nisu udobni. Oni ne uljepšavaju život, nego ga preobražavaju. Kad tražimo promjene u životu, ne zaboravimo da one nose sa sobom nesigurnost, napor, čak i patnju. Blato nakon kiše želi nas podsjetiti da se za prave stvari isplati boriti i uprljati. That’s a part of it.
Ljubav liječi rane. Nije to tek utjeha – ona je stvarnost. Kad znamo da smo voljeni, i kad ljubimo, tada se naše srce smiruje, strahovi se tope, a nada niče. Koliko puta smo nosili teret koji nam je bio pretežak, a onda je došla jedna riječ, pogled, dodir, prisutnost nekoga tko nas voli – i sve je postalo lakše. U Ivanovu evanđelju, Isus nam se objavljuje kao Onaj koji nas ljubi do kraja. Ta ljubav nije zaslužena, nije kupljena, nije ograničena. Ona se daje slobodno. Tko se toj ljubavi otvori – postaje novi čovjek. Zato je ljubav, u konačnici, put ozdravljenja – jer nas vodi k Izvoru Života. ”Šimune Ivanov, ljubiš li me?” To pitanje Isus postavlja Petru nakon uskrsnuća (Iv 21,15-17). Isus ga ne pita za sposobnosti, za znanje, za vjerodostojnost, pa čak ni za kajanje. Pita ga samo jedno: Ljubiš li me? U tom pitanju odzvanja sve – Petrova prošlost, njegovo zatajenje, suze, njegov poziv, njegova budućnost. U ljubavi se nalazi snaga za svaku službu, za oproštenje prošlosti i za novi početak. I svaki put kad padnemo, opet ćemo čuti Isusovo pitanje: Ljubiš li me? Ljubav nas čini ranjivima, ali i istinskima. Ljubav ruši naš ponos, ali gradi i povjerenje. Uskrsli Isus pojavio se pred učenicima i upitao ih: ”Djeco, imate li što za jelo?” A njima te noći nije baš išlo. I onda im daje ideju kako to riješiti… Ne kritizira ih što nisu uspjeli i ne daje im dugačko objašnjenje… Ne kaže im da se vrate na početak, i učine sve drugačije. Ne traži od njih da mijenjaju brod, mreže, ili more. Ne. On im jednostavno kaže: ”Probajte sada sa mnom. Samo malo drugačije – i bit će bolje.” I čudo se dogodilo.
Ljubiš li me? Ljubiš li me, Petre? Petar spremno govori: ”Gospodine, ti sve znaš, ti znaš da te volim.” U hrvatskom prijevodu teško se uoči ono što u grčkom tekstu izbija sa snažnom razlikom. Isus u prva dva pitanja pita Petra: ”Ljubiš li me?”, a Petar odgovara: ”Gospodine, ti znaš da te volim!” Treći put Isus spušta pitanje na njegovu razinu: ”Voliš li me?” – kao da kaže: Petre, prihvaćam i tvoju slabiju ljubav. Krećemo odatle. Zato mu Petar iskreno kaže: ”Gospodine, ti sve znaš.” Ne nudi više sebe kao dokaz, nego Boga kao svjedoka. On zna da ne ljubi savršeno – ali ljubi koliko može. Isusu je to dovoljno. To je ključna točka svakog duhovnog puta: kad shvatiš da Bogu ne moraš dokazivati veličinu svoje ljubavi, nego mu samo iskreno reći: Ti znaš sve. Ti znaš da te ljubim koliko mogu. Isus ne traži idealnog čovjeka, nego čovjeka koji voli.