”Opasanih bokova, s obućom na nogama i sa štapom u ruci” (Izl 12,11) Bog je tražio od Izraelaca da se ne ”usale” u Egiptu, da budu spremni krenuti doma. I nama Bog kaže isto - da se ne navežemo na sigurnosti, na ”udobna mjesta”, da ne budemo ”usidjelice”, nego ljudi koji sanjaju put. Nismo ljudi koji se drže kuće, nego narod ”opasanih bokova”, spremni za put… Nije nas stvorio da budemo robovi sebe ili bilo koga, da se zadržavamo u navikama, strahu i komforu. Pozvao nas je na promjenu. Ne gubimo vrijeme, ne gledajmo unatrag, ne prebirimo po promašajima, po ”loncima zatočeništva”. Sjećanje može biti dar, ali i zamka. Ako ja ne predamo Bogu, zarobit će nas. Naši jučerašnji neuspjesi trebaju postati početak puta bez povratka. Ne čekajmo idealne uvjete. Neće se sve poklopiti. Trebat će krenuti u ”noći”, kad je najteže.
Isus nas neprestano podsjeća da nam treba spokoja – ne površnog, nego unutarnjeg. U svijetu koji nas svakodnevno vuče na sto strana, gdje nas pritisci, brige i očekivanja ostavljaju umorne i rastrgane, gdje nas od malena uče da se moramo izboriti za sebe, da moramo biti bolji od drugih, Isus nam kaže: ”Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. I naći ćete spokoj dušama svojim.” (usp. Mt 11,28-29) Isus zna da čovjek može sve imati ali i dalje biti ispunjen nemirom, a može biti siromašan, ali u isto vrijeme imati i mir u srcu - jer ima Boga. Spokoj ne dolazi iz vanjskih okolnosti, nego iz unutarnjeg odnosa s Gospodinom. Kako doći do spokoja? Nije li to pomalo komplicirano? Nije. Isus ne kaže: ”Učite od mene kako činiti čuda, kako govoriti pred mnoštvom, kako osvajati mase”. Ne. On kaže: ”Učite se od mene poniznosti i krotkosti srca”. Ne poziva nas da budemo pasivni, nego slobodni – slobodni od potrebe da se stalno dokazujemo, uspoređujemo i namećemo.
Evanđelje o ”jarmu i bremenu” (Mt 11,28-30) zasigurno je jedno od najljepših, i jedno od najzapanjujućih – govori nam o ”slatkom jarmu, lakom teretu i odmornom radu”. Počinje pozivom onima koji se trude, koji pate, koji su opterećeni težinom života: ”Dođite k meni”. Ovaj poziv upućen je posebno nama koji osjećamo umor od običnog života, koji se više ne usuđujemo željeti jednostavnu sreću, radost življenja, spokoj i mir, te se sklanjamo užicima ili pristupačnim distrakcijama. Krist nam nudi odmor za naše duše – pravi odmor, radost punu mira, koja usred patnje i teškoća ne prolazi, nego ostaje usidrena duboko u nama. Kako je to moguće? Jer je Gospodin blaga i ponizna srca! Ta blagost i poniznost nisu samo vrline koje trebamo naučiti od Krista i primijeniti u našim životima, već su prije svega, najtemeljnije osobine Isusova Srca, koje čine njegovo društvo slatkim i radosnim. Isus nas ljubi neopisivom nježnošću, gleda i prihvaća bez pretencioznosti, bez ponosa, bez grubosti, ljubi nas ljubavlju punom suosjećanja i radosti. Ipak, Krist dodaje ovu tajanstvenu frazu: ”Uzmite jaram moj na sebe”. Da, nudi nam jaram, križ, potiče nas da prihvatimo izazov, da napravimo prvi korak – da, s iznenađenjem, potom shvatimo da je taj jaram lagan zato jer je Krist taj koji ga nosi za nas, koji nas podržava svojom milošću, koji nas vodi prema istinskom životu. S povjerenjem i entuzijazmom nasljedujmo Krista, jer ono što nam se danas čini teretom, na kraju će nam donijeti istinski odmor.
U Knjizi Izlaska (Izl 3,5) Bog kaže Mojsiju: ”Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo.” Tlo nije sveto samo po sebi, nego zato jer se Bog nalazi u njemu. ”Izuti obuću” je poziv na strahopoštovanje prema svemu što je ”naše”, na čemu ”stojimo”, za što se ”držimo”. ”Poljubi zemlju po kojoj hodaš” (Mišo Kovač), ne zaboravi da je ona temelj svega što imaš: hrane, doma, identiteta. To je tvoja domovina, obitelj, tvoj Šenkovec, tvoja župa. Pozvani smo kleknuti i poljubiti ono što je naše - ne zato jer je savršeno, nego zato jer je naše, imati strahopoštovanja prema onome što je ”naše”. Znači reći: ”Ovdje pripadam, ovdje ću ljubiti, praštati i služiti”. To je znak identiteta, dostojanstva i zahvalnosti. Pozvani smo da budemo ljudi koji znaju zahvaliti i reći: ”Ovo je moje, ovo je naše – i zato je sveto”. Vjerujemo da je Gospodina s nama, i da za sobom ostavljamo tragove svetosti.
”Horizontalna duhovnost” je opasnost koja prijeti svakom kršćaninu - radi se o stanju kad duhovno ostaje na razini riječi, misli i ideja, bez stvarnog susreta s Bogom. Svjesni smo da nije isto razmišljati o Bogu, i susresti Boga. Prvo se događa u glavi, drugo se događa u tišini, u molitvi, u poniznosti - u srcu. Čitanje duhovnih knjiga, slušanje propovijedi, i pisanje o Bogu, vrlo lako mogu postati duhovna samodopadnost, tj. isticanje ”sebe” u svetim stvarima. Umjesto da nas duhovnost dovede Bogu, takva nas ”pobožna narcisoidnost” zatvara u naš sebični svijet, naše dojmove, naš stil, naša uvjerenja. O Bogu pišemo, ali s Njim uopće nemamo veze. Jednostavno - pričamo sami sa sobom. Taj duhovni narcizam, podmukla je đavolska zamka koja ne pogađa one koji su ”slabi” u vjeri, nego samo one koji si umišljaju da su ”jaki”: molitelje, teologe, svećenike, redovnike, i slične pastoralne djelatnike. Riječ je o stanju kada se čovjek okreće sam oko sebe i oko ”svoje svetosti”, oko vlastitog duhovnog napretka, vlastite slike, a ne oko Boga. Kada Bog postane samo sredstvo, a ne cilj, kada se duhovnost koristi za izgradnju ega, a ne za susret s Bogom i s drugima. Duhovni narcizam je gledanje u ogledalo, u kojem onog kog vidimo, nazivamo bogom – ali to nije On! To smo samo mi. A to sve zato jer nam život dirigiraju navike, mlakost, površnost i sebičnost. Izgubili smo žar. Na izvana sve izgleda super – idemo na misu, molimo, ponekad čitamo nešto duhovno… ali iznutra stojimo, ili još gore – klizimo unatrag. Što napraviti? Treba nas Bog dotaknuti. Što to znači? Bog nas ”dotiče” na načine koji su često tihi i nenametljivi, koji čak nisu ni nadnaravna iskustva – najčešće su to trenuci kad se nešto u nama prelomi, kad osjetimo da smo na rubu, kad nas srce stisne, a duša počne vapiti za spasenjem. Tada susret s Njim postaje lak, mijenja sve, donosi mir koji nije od ovoga svijeta. Tada Bog više nije samo ideja, nego Osoba koja ljubi, govori i vodi. Dajmo zato Bogu priliku da nas pronađe. I krenimo. Ponekad ćemo ići tri koraka naprijed, dva unatrag. Ili obrnuto. No, Bog od nas ne traži da budemo savršeni, nego da ne odustanemo.
Mojsijeva majka zvala se Jokeveda (hebr. Yokheved), iz Levijeva plemena. Bila je žena Amrama i majka troje djece: Mirjam, Arona i Mojsija. Njezino ime spominje se u Knjizi Brojeva (26,59). U vrijeme kad je faraon naredio pogubljenje muške hebrejske djece, Jokeveda je tri mjeseca skrivala svoga sina. Kad ga više nije mogla skrivati, stavila ga je u košaricu i pustila niz rijeku – povjerila ga je Božjoj providnosti. Mirjam, sestra malog dječačića, pratila je košaricu i vidjela kako je došla do faraonove kćeri (Izl 2,1-15), te joj rekla: ”Hoćeš li da ti potražim dojilju među Hebrejkama, da ti dijete doji?” Nakon toga djevojčica je dovela svoju majku kojoj je faraonova kći zapovjedila: ”Uzmi ovo dijete i odgoji mi ga” (Izl 2,9) i tako ga spasila od smrti. Uloga Mojsijeve majke je često zapostavljena u Božjoj povijesti spasenja, a bez njezinog odgoja, povjerenja i ljubavi prema Bogu – ne bi bilo Mojsija. Znala je da će ga jednog dana trebat predati drugima, i zato ga je odgojila tako da se može nositi sa svime što ga čeka u budućnosti. Odgojila ga je da može biti s drugima, i drugačijima. Koliko god željeli zadržati djecu blizu, roditelji ih trebaju jednog dana ”pustiti” u svijet, i za svijet. Tako je Mojsije, Božji izabranik, odrastao u faraonovu domu – u kući onoga koji je tlačio Božji narod. To nam govori da Bog može pripremiti svoje djelo, u okolnostima i među ljudima, koji nisu na Njegovoj strani. Bog se ne boji nijednog naroda, nijedne kuće, nijednog čovjeka. Njemu ništa nije strano. On može oblikovati proroka čak i pod krovom neprijatelja. Ove riječi upućene su svakom roditelju, odgojitelju, župnicima, vjeroučiteljima – djecu trebamo odgajati kako Bog zapovijeda, a ne kako nama odgovara. Dijete nije ”moje/naše”, ono je Božje. Bog nam ih je povjerio. Prihvatimo taj zadatak s ljubavlju, odgovornošću i s povjerenjem – budimo oni koji ne posjeduju, nego oblikuju, koji odgajaju, ne za sebe, nego za Boga. Prije nego otiđu, na licima naše djece trebaju se prepoznati božanske crte.
Tragovi koje ostavljamo, i koje drugi ostavljaju u nama, rijetko su čisti, savršeni, bez greške. Najčešće su isprepleteni nesvjesnim ranjivostima, ili nespretnim riječima koje nisu izgovorene na vrijeme, ili postupcima koji su možda proizašli iz straha, a ne iz zloće, i sl. Nesavršenosti su važne jer nas pokazuju stvarnima, jer nismo ljudi koji ostavljamo precizne otiske, nego bića koja vole i rade, lutaju, sumnjaju, traže… i usput griješe. Nesavršenosti zato često znaju biti najiskreniji pokazatelji da je naša ljubav stvarna. Nesavršena – ali stvarna! Možda u tome leži i utjeha: da ne tražimo savršen trag, nego iskren. Jer kad nekog volimo, ne volimo ga samo zbog njegove besprijekornosti, nego i zbog onoga što nije uspio biti. Onaj Samarijanac se žurio u Jerihon jer je imao isplaniran dan, ali je svoj program ostavio za jednu noć, i pobrinuo se za nepoznatog čovjeka. Imao je svoj plan puta, otišao je na put u Jerihon s razlogom – možda zbog posla, možda zbog obitelji, ili drugih… tko zna, ali kad je ugledao čovjeka u potrebi, sve to je stavio sa strane. Život nije jedino u onome što planiramo, nego i u onome što biramo kad nas život iznenadi. A život nas često zna iznenaditi i odgoditi naš program da bi postao dio većeg, Božjeg. Samarijanac nije poznavao unesrećenog čovjeka, nije znao hoće li mu itko zahvaliti nakon što mu pomogne, nije znao ni hoće li ga netko osuditi jer se miješa u tuđi život, ali ono što je znao je da nije nije mogao proći, a da se ne zaustavi. Te noći je možda ”izgubio” nešto za sebe, ali dobio je mjesto u Evanđelju, u Božjem srcu. I naš je život pun takvih nenadanih trenutaka – gdje nam Bog stavi naš program na čekanje, da bismo prepoznali ono što je stvarno važno. Život nas ne pita – samo dođe: neočekivani poziv, bolest, novi ljudi, ili vijesti koje ne stanu u naš raspored. Svi mi imamo svoje planove – tko će kuda, kada, s kim i zašto. Ali život se događa i izvan programa – u neplaniranom. Bog nas neće samo pitati jesmo li ispunili naše savršene programe, nego jesmo li znali biti u neplaniranoj blizini drugoga. Zato je scena s milosrdnim Samarijancem toliko snažna – on je imao svoje planove, ali je dopustio da ga tuđa bol zaustavi. I ne samo zaustavi – nego i promijeni.
Petar je Isusu uputio pitanje: ”Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom. Što ćemo za to dobiti?” (usp. Mt 19,27) Na prvi pogled, ovo zvuči sebično. Kao da ga Petar pita: ”Što mi imamo od toga što smo ti vjerni?” Ali iskreno, ovo je pitanje svakoga tko je žrtvovao nešto veliko za Boga, a ne vidi odmah plodove te žrtve. Mi bismo htjeli vidjeti da je vrijedilo – da se žrtva isplatila, ali Božji plodovi nisu uvijek vidljivi odmah, ni oku, ni osjetilima. Oni rastu tiho, poput sjemena u zemlji. Mi živimo u vremenu brzine, rezultata, uspjeha – a Bog živi u vječnosti, i poziva nas da Mu vjerujemo i kada se čini da se ništa ne događa. Bog djeluje u tišini, u skrovitosti, i ne zaboravlja našu žrtvu. On djeluje u vremenu koje nije naše – ne u trenucima koje smo si mi izabrali, nego u onima koji nas izgrađuju. Njegovo vrijeme je točno – točno zna kad je srce spremno, kad plod može sazreti, kad žrtva postane molitva. Vjera ne traži odmah odgovor, ne grabi plodove prije nego što sazru. Božanska šutnja i kašnjenje ne znače nebeski zaborav. Ako smo dali Bogu svoje vrijeme, svoju sigurnost, svoje planove, a ne vidimo rezultate, ne znači da ih nema.
Jedna od Isusovih uputa učenicima kada ih šalje propovijedati je vrlo slikovita – govori o prekidu odnosa s onima koji su odbacili Radosnu vijest: ”Prašinu otresite sa svojih nogu”. (usp. Mt 10,14; Mk 6,11; Lk 9,5) U tadašnjoj kulturi, Židovi bi otresli prašinu sa svojih sandala kada bi se vraćali iz poganskih krajeva – da se simbolično očiste od nečistoće nevjernika. Isus, međutim, poziva svoje učenike da takvu gestu učine čak i nad židovskim mjestima, ako ne prime Njegovu poruku. Zašto? Jer Riječ Božja traži odgovor, i njezino odbijanje ne ostaje bez posljedica. To ”otresanje prašine” nas uči da ne moramo beskonačno ostajati u situacijama gdje smo očito odbačeni, gdje se Božja riječ ne prihvaća, gdje su naša nastojanja za mirom i dobrom ugašena tvrdokornošću ili ravnodušnošću. Ponekad je potrebno ”otresti prašinu” – ne iz inata, nego iz slobode i povjerenja da Bog ima druge putove, druge načine kojima će otvoriti srce ljudima oko nas. Prašinu ćemo otresti, i srce će nam ostat čisto. No, srce će nas i dalje poticati: “Još malo, još jednom probaj, možda ipak…” To poznajemo svi. To je šapat srca koje ne želi odustati, srca koje voli, srca koje se nada, čak i kad je već sve jasno. Isus kaže da granica mora postojati. Ne kaže učenicima da odmah otresu prašinu – nego da prvo odu, govore, ostanu, pokušaju. I tek kad se odbijanje ustrajno ponavlja, tek tada slijedi gesta ”prašine”. To znači da Bog dopušta proces, daje vrijeme, daje prostor za ”još samo jednom”. No, moramo znati i prihvatiti: ljubav ne smije postati zatočenik odbacivanja. Ponekad je veća ljubav znati otići nego ostati pod svaku cijenu. Možda će upravo kad odemo prašina na našim nogama govoriti više nego naše riječi. No, i tada, kad je ”sve gotovo’’, kad, nemoćni i razočarani, dignemo ruke od svega i sviju, Bog nastavlja hodati s njima.
U svijetu koji nas svakodnevno zasipa nebitnim, hitnim, glasnim i privlačnim, lako je izgubiti osjetljivost za ono tiho, postojano i bitno. Isus je često vraćao ljude na ono najvažnije. Kad su ga pitali koja je zapovijed najveća, nije nabrajao, nego ih je sažeo: ”Ljubi Gospodina Boga svojega… i bližnjega kao samoga sebe.” Kad su tražili znakove, čuda i dokaze, govorio je o vjeri, kad su ga iskušavali zakonskim finesama, pozivao ih je na srce. U jednom trenutku, svojim učenicima je rekao: ”Pođite radije k izgubljenim ovcama doma Izraelova!” (Mt 10,1-7) ”Pođite radije …” zvuči kao dozvola da učenici ”sami” izaberu između dviju opcija – pogani ili Hebreji. Riječ ”radije” (grč. mallon) doista tako zvuči. Međutim, Isus ih potiče da pođu k Hebrejima. Ne poništava im slobodu, ali im jasno daje do znanja što očekuje od njih. Ne manipulira, ne prijeti, ali ni ne relativizira. Ne koristi silu da bi ih prisilio na poslušnost, ali i ne ublažava istinu da bi im se više svidio. Njegova riječ je izazovna, jasna i oslobađajuća. U vremenu kada mnogi žele dominirati ili ugađati, Krist nudi treći put – put ljubavi koja poštuje slobodu, ali ne odustaje od istine. Isus im kaže: ”To je bolje. Fokusirajte se na to!” Daje im da biraju ono što ih približava Bogu, a ne ono što ih od Njega odvlači – čak i ako je privlačno, čak i ako se čini lakšim. To je njihovo prvo misijsko iskustvo, ”probno”. (Mt 10) Učenici su se vratili Isusu oduševljeni, jer su im se čak i zli duhovi pokoravali. (Lk 10,17–20) Bili su happy. Međutim, Isus im kaže da se ne vežu previše za duhovne uspjehe, moć ili vidljive znakove, Ono što im mora biti najvažnije je da su Božji, da pripadaju Kraljevstvu, da su spašeni. Ne zabranjuje im radost zbog darova i snage koju su iskusili, ali ih poziva da pažnju usmjere na ono što je trajnije, dublje i važnije. U to vrijeme oni još nisu bili spremni za misije među poganima, ni duhovno ni kulturološki. Kasnije će, nakon izlijevanja Duha Svetoga, dobit univerzalno poslanje: ”Pođite i učinite mojim učenicima sve narode…” (Mt 28,19) Za sada su još puni predrasuda, skloni prepirkama o tome tko je najveći, i bez snage da svjedoče u progonima – još nisu ”preobraženi”. Zato ih Isus šalje na ”poznati teren”, među vlastite ljude. Tako i mi: bez Duha smo zatvoreni, ograničeni, ostajemo u svom ”narodu”, u svom svijetu, poznatom i sigurnom. Međutim s Duhom – postajemo otvoreni za sve, izlazimo među one koji su ”daleko”, i ne bojimo se biti Kristovi svjedoci.
”Vidjevši mnoštvo, sažali mu se nad njim jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira.” (Mt 19,36) Evanđelje kaže da je mnoštvo bilo ”izmučeno i ophrvano”, što doslovno znači da su ljudi bili slomljeni, rastrgani, preopterećeni – duhovno i emocionalno iscrpljeni. Nije to samo umor tijela, nego puno dublji, tiši, opasniji umor – onaj koji izjeda iznutra, koji otupljuje srce, koji ostavlja osjećaj praznine i besmisla. Duhovna iscrpljenost nastaje kad čovjek izgubi oslonac, kad mu Bog postane dalek ili šutljiv, kad više ne zna zašto moli, kad mu riječi vjere ne griju srce ili kad nedjelja postane još jedan dan bez radosti, a križ samo još jedno breme. Emocionalna iscrpljenost pak dolazi od stalnih napetosti, neizrečenih boli, neprestanih očekivanja. Kad smo stalno tu za druge, a nikog nema tko bi stao uz nas. Kad se na izvan smijemo, a iznutra tonemo. Kad sve dajemo, a nitko nas ne pita kako smo. Kad smo oslonac drugima, ali sami nemamo na koga bi se naslonili. Kada šutimo o vlastitim potrebama, da ne bi bili ”teret”, a kad ostanemo sami – osjećamo prazninu i potrošenost. Isus to vidi. Bog vidi našu nevidljivu borbu, vidi naše suze koje nitko drugi ne primjećuju. Svijet nas uči da moramo biti snažni, stabilni i sposobni, a sveti Pavao da budemo slabi, jer: ”Kad sam slab, onda sam jak”. (2 Kor 12,10), baš kako pjeva pjesma: ”Molio sam za bogatstva i dobra, da bih bio sretan i bezbrižan, a On me učini siromašnim, da bih bio mudar i ponizan. Molio sam za sve stvari ovoga svijeta, kako bih uživao život, a On mi dade život, da se radujem stvarima u svijetu.” (Molitva, Ivan Puljić) Slabost svijet doživljava kao nešto sramotno, nešto što treba sakriti, a Pavao smatra da se u slabosti nalazi snaga. Zašto? Zato što slabost otvara prostor Bogu. Kad se više nemamo na što osloniti tada, ako mu dopustimo, Bog počinje snažnije djelovati u nama. On preuzima inicijativu! Kad smo slabi, iskrenije molimo. Kad smo slabi, srce nam postaje mekše. Kad smo slabi, prestajemo ”glumiti”. I tada, kad više ne možemo sami – počinje čudo milosti.
Isusova zapovijed: ”Ne prelazite iz kuće u kuću” (Lk 10,7) upozorava nas da ne tražimo gdje nam je bolje, udobnije, ugodnije ili ukusnije, da ne zaboravimo da smo poslani radi Poruke koju nosimo. Prelaženje ”iz kuće u kuću” bilo bi znak da gledamo na ono što možemo izvući za sebe, umjesto da budemo usmjereni na druge. Naš stil života treba biti jednostavan i nenametljiv, oslanjati se više na providnost Božju, a manje na organizaciju i sredstva. Isus kaže učenicima da ih On šalje. On dakle već unaprijed zna gdje će biti primljeni, a gdje neće. Ne trebaju sami tražiti ”bolju varijantu”, jer bi to bilo nepovjerenje u Njega koji ih je poslao, što je poruka svima nama: ostanimo tamo gdje nas je Bog poslao. Isus nas poziva na vjernost, jednostavnost, i na pouzdanje u Njega. Da ne tražimo ugodnosti za sebe, nego da dajemo sebe do kraja ondje gdje jesmo. Događa se da ljudi inzistiraju da dođemo k njima? Zvuči privlačno, pa čak i kao prilika da se navijesti Evanđelje, međutim, Isus izričito kaže: ”Ostanite u istoj kući…” (Lk 10,7). Zašto? Prvo zato da ne povrijedimo one koji su nas najprije primili. Uvijek postoji opasnost da prvi domaćini osjete da nisu bili dovoljno dobri ako otiđemo drugima. Drugo, ako idemo ”iz kuće u kuću”, lako se može dogoditi da nas ponese osjećaj važnosti: ”Traže nas!”, ”Korisni smo!” Međutim, Isus ne treba navjestitelje kojima se daju priznanja, medalje ili naslovi. Oni koji su u Isusovoj službi moraju znati da su ”sluge”. Učenici moraju ostati maleni, skromni, i živjeti što više u sjeni, ne podilaziti ni sebi ni drugima, i biti usredotočeni na poslanje. Ako će nas trebat negdje drugdje, to će nam On jasno i pokazati. Ali tada to više neće biti pitanje ljudske pristojnosti, poziva ili udobnosti, nego Božjeg poslanja. Učenik mora biti slobodan od tuđih očekivanja.
”Ubuduće neka mi nitko ne dodijava, jer ja na svom tijelu nosim biljege Isusove!” (Gal 6,17) Pavao kaže da oni koji su prošli progonstva, bičevanja i zatvore, koji imaju ”biljege” (grč. stigmate), tjelesne i duhovne – tragove vjernosti, tragove rana i boli koje su ih oblikovale, ne moraju dokazivati svoju vjernost, ne trebaju objašnjavati ni trošiti riječi pred onima koji ih ne žele slušati. Oni nose ”biljege” Kristove – i to je dosta. To mogu biti stvarne rane od progona, bičevanja, zatvora; ali i duhovne rane – tragovi života posvećenog Kristu, odricanja, nerazumijevanja, boli koje se ne vide izvana. Ti ”biljezi” im daju pravo da se ne opravdavaju, da nemaju dužnost ni potrebu dokazivati njihovu vjernost. Ne moraju objašnjavati svoju vjeru onima koji je gaze. ”Biljezi” govore bez riječi. Pavao nam kaže: ”Prošao sam kroz vatru. Ne tražite od mene da vam palim svijeće da me bolje vidite.” Takvi kao on više nisu dužni objašnjavati bilo što ni bilo kome – sve su rekli svojim životom. Onaj tko nosi ”biljege Isusove” redovito je neshvaćen. I to je jedan od ”biljega”. Ljudima je nemoguće shvatiti zašto se netko opredjeljuje za šutnju, za žrtvu, za praštanje, za križ. Pavao poručuje: ”Ako ne vidiš Krista u mojim ranama, nećeš ga prepoznati ni u mojim riječima. Zato neću više trošiti riječi.” Jer postoji trenutak kada se duša mora zaštititi. Kad osjeti da ono što čuje o sebi više nije ni kritika ni briga, nego poniženje, umanjivanje, ubijanje duha, tada ima pravo reći: ”Nemam se više kome dokazivati.” Zašto bismo stalno morali nešto objašnjavati? Zašto bi uvijek morao postojati razlog, opravdanje, uvjet, dokaz? Zašto nam nije dopušteno samo biti pred Bogom ono što jesmo? Kad nam izokrenu riječi i namjere, kad nam stave masku koju nikad nismo nosili – to nas zna jako povrijediti. Ako krenemo objašnjavati, nećemo se moći obraniti od svih i srce će se iscrpiti. Ako šutimo – činit će se da smo priznali krivnju. Ali u stvarnosti – istina ne ovisi o dojmovima drugih. Ne moramo dati sve odgovore. Dosta je da On zna. Ne moramo stalno objašnjavati, ne moramo biti shvaćeni, ne moramo neprestano dokazivati čistoću svojih motiva, braniti našu šutnju, mir, i našu bol. Duša se ne treba bojati jer ju Bog poznaje. Sjetimo se Isusa pred Pilatom. Kad su ga blatili, lažno svjedočili protiv njega, izrugivali mu se, On nije odgovarao. Zašto? Jer mu je dovoljno bilo da Otac sve zna. Naša vrijednost je u onome što jesmo u Božjim očima. Sveti Franjo kaže: ”Ono si što si u očima Božjim – to si, i ništa više.” Nisi ono što ljudi vide, ni ono što uspiješ dokazati, ni ono što izgubiš ili osvojiš. Bog te ne gleda kroz ono što radiš. On vidi ono što nitko drugi ne vide. Vidi našu vjernost kad nam se duša raspada, vidi naše praštanje kad bismo mogli mrziti, vidi našu šutnju kad bismo mogli vikati.
”Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju.” (Mt 9,38) Bog treba suradnike. To zvuči gotovo nevjerojatno. Svemogući Bog treba čovjeka, ne može bez nas, želi s nama. Uvijek iznova poziva obične ljude – poput Mojsija koji je mucao, poput Petra koji je padao, poput Marije koja nije razumjela sve. I danas traži one koji će Njegovu riječ nositi u svakodnevicu obitelji, na posao, među mlade, bolesne i zaboravljene. Traži one koji će u šutnji moliti, u tišini služiti, u jednostavnosti ljubiti. Ljude koji neće tražiti svoje, nego jedino Božje. Zanimljivo je da Isus ne kaže prvo: idite!, nego: molite!: ”Molite gospodara žetve …” Znači da ”radnici” već negdje postoje i čekaju, samo ih Gospodin treba poslati, a poslat ih ako ih trebamo, i ako ga zamolimo da nam ih pošalje… Svećenici već postoje u Njegovom srcu, a Bog želi da ga molimo da ih ”izabere” po svom srcu i da ih nama pošalje. I još nešto: Isus ne kaže ”žetva će biti spremna”, nego:” žetva je velika” Već sada. Svijet je zreo za Evanđelje, a radnika je malo – ne zato što Bog škrtari s pozivima, nego zato jer ga za njih ne molimo, jer su nam srca zatvorena, uplašena ili previše zaokupljena sobom. Daj nam, Gospodine, dobrih svećenika. Daj nam ljude koji će nas blagoslivljati s oltara i donositi nam Tebe, ljude koje ćeš posvetiti da žive za nas, da nas slušaju, da nam u tvoje ime opraštaju. Daj nam dobrih svećenika koji će svojim pogledom, riječju i prisutnošću pokazivati da nam nisi dalek, nego blizak. Ne moraju biti savršeni, ni imati sve odgovore, ali moraju znati biti na koljenima, i ”mirisati na stado”. Trebaju nam pastiri koji neće bježati od trpljenja, koji će živjet s nama, u suzama i u radostima. Ne prestajmo zato moliti Gospodina da nam ih pošalje, uvijek ”po srcu svome”. Ta će molitva ohrabriti srca onih koji se još uvijek boje reći Bogu ”da”, ”pogurnuti” mladiće koji već dugo osjećaju poziv, ili će pomoći starim svećenicima da ustraju do kraja, a zajednici dati strpljivost i blagost da ih cijeni.
Nakon što je pozitivno odgovorio na Isusov poziv da ide za Njim, Matej organizira oproštaj za svoje znance. Bilo ih je puno koji su se odazvali. A sve su to ”pratili” farizeji koji će dobaciti apostolima: ”Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?” (usp. Mt 9,11). Bili su sablažnjeni i puni prijekora što si je Isus dozvolio da jede s grešnicima. Po njima, netko tko se smatra učiteljem, prorokom ili pobožnim čovjekom ne može sjediti za stolom s onima koji su izvan Božjeg zakona. Koje li perverzije. Oni su ”određivali” koga Bog smije ljubiti, a koga bi se trebao kloniti. Isus ruši njihovu umišljenost. On donosi Božje milosrđe svima. Za Njega nema ”pravednih” i ”nepravednih”. On traži izgubljene, diže pale, vraća one koji su daleko. Božje srce je otvoreno svima. Blizina s grešnicima za Njega nije nedostatak nego blagoslov. On ne negira grijeh, već pokazuje put obraćenja – koji uvijek počinje susretom, a ne osudom. Drugim riječima: ”Ne treba zdravima liječnik, nego bolesnima.” (Mt 9,12-13) Isusovo poslanje je doći k onima koji su ranjeni, slomljeni i izgubljeni, a ne k onima koji misle da su savršeni i pravedni. Takvi ga ne trebaju. Isusova ordinacija je među grešnicima, među slabima i prezrenima. Jedna od najtežih duhovnih bolesti je umišljena pravednost – kada mislimo da smo ”super”, i ne trebamo obraćenja. Samodostatnost udaljuje čovjeka od Boga.
Rečenica iz Ivanova evanđelja: ”Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kada dođe Isus” (Iv 20,24), često se koristi kao uvod u poznati prizor susreta Uskrslog Isusa s apostolom Tomom, koji nije bio prisutan kada se Isus prvi put ukazao svojim učenicima. U toj jednostavnoj rečenici krije se cijeli niz tema koje dotiču i naše živote, a najviše problem nevjere. Ali Isus, a ni apostoli, ”Tominoj odsutnosti i nevjeri” uopće ne pridaju posebnu pažnju. U samom tekstu evanđelja zapravo nitko ne dramatizira Tomin izostanak i ”nevjeru” onako kako mi to često činimo. Nigdje ne piše zašto nije bio tamo. I nitko ga o tome ni ne pita. Ni Isus, ni apostoli. To je velika poruka za sve nas. U trenutku kad bismo očekivali moralnu pouku, ukor ili barem blagu opasku, prvo što Isus kaže je – ”Mir vama”. Dolazi ne da istakne Tominu ”grešku”, nego da mu dade priliku. Ne izriče nikakvu osudu. Jedina reakcija dolazi s Tominom izjavom da neće vjerovati dok ne vidi i ne dotakne Njegove rane. A i to je više izraz unutarnje čežnje, nego tvrdoglave nevjere. Mi, s druge strane, stoljećima stavljamo fokus na ”nevjernog Tomu”, i često ga svodimo na nekog tko je zakazao, sumnjao, i tražio dokaze. Kao da je njegovo traženje problem. Zašto Tominom izostanku posvećujemo više pažnju nego Isus? Zato što smo majstori u traženju krivca, greške, nedostatka vjere i sl. Isus pak je Bog koji ne traži greške, ne dolazi da Tomu ”uhvati” u sumnji, nego da mu daruje susret koji će tu sumnju preobraziti u ispovijest vjere, u nešto najljepše što vjernik može izgovoriti: ”Gospodin moj, i Bog moj!” U kulturi koja često osuđuje i etiketira, koja brzo izdvaja ”one kojih nema”, Crkva, ako želi biti autentična, mora naučiti šutjeti, a ne brzopleto suditi. To što Tome nije bilo nije ni bitno. Nije se ni morao opravdavati. Isus ga nije pozvao na ”raport”, nije ga pitao zašto nije došao, zašto nije vjerovao na riječ drugih. Isus ne dramatizira, a mi Tomu pretvaramo u problem. Isus donosi mir. Svaki put. Taj mir dao je i Tomi. Isus Tomi i ostalima, donosi mir bez razlike. Ne ”rješava” Tominu sumnju silom, argumentima, ili prijetnjom, nego prisutnošću i mirom. Toliko se puta zapletemo u pitanja: Gdje su nestali ljudi iz crkve? Zašto ne dolaze? Zašto sumnjaju? Zašto propuštaju mise, ili se ne vjenčaju u crkvi, zašto ne drže do Božjih i crkvenih zapovijedi, zašto traže rješenja za njihove probleme negdje drugdje, ili se ispisuju iz Crkve? Isusov pristup je drugačiji. On ne vodi statistiku, ne optužuje, nego pokazuje rane – dokaze ljubavi. Tomi, i onima kojih ”nema” s nama u crkvi, treba mira. Kad ih susrećemo i kad razgovaramo s njima, donesimo im mir, a ne ukor!