U svakodnevnicu nam se često uvlači nezadovoljstvo i apatija, i govorimo si da ”tako više nema smisla”. Nezadovoljstvo nas osobito preplavljuje nakon propovijedi koje govore protiv posjedovanja materijalnih dobara. Propovjednici smatraju da nas gomilanje materijalnog uvlači u opasnost da zaboravimo Boga. Ne govore na pamet, jer je Isus također o tome govorio. Filozofija materijalizma je uvijek ateistička, u njoj nema mjesta za Boga. Često se osjećamo prljavi zbog toga, i zato nam se zna zalomiti pa kažemo ”svega nam je dosta”. Duhovnost je, s druge strane, hvaljena jer, kažu, da je ona stanje u kojemu se čovjek predaje razvoju vlastita duha kroz posvećenost Bogu, odnosno, kroz osobno traganje za odgovorima na pitanja života, smrti, odnosno - pitanja o smislu postojanja. Uče nas da je duhovno savršenije od materijalnog. Ali ne zaboravimo - materijalna i duhovna stvarnost kod čovjeka idu uvijek zajedno. Čovjek je i duhovan i materijalan. Recimo onda to ovako – lud je onaj koji se odlučuje za život bez Boga, bilo u materijalnim bilo u duhovnim stvarima, jer i jedne i druge, nažalost, možemo živjeti bez Boga.
Kristov uspjeh dolazi po muci i žrtvi, po malenosti koja suosjeća sa slabima, po služenju i odabiru posljednjeg mjesta, i po davanju života. Naša generacija, poput apostola, konstruira definiciju spasenja, odnosno sreće i uspjeha, drugačije. Kao i apostoli, mi očekujemo, Kristovu i našu, gromoglasnu i impozantnu pobjedu, i želimo ”zasjesti na prijestolje”. Zamišljamo da bi Kristova pobjeda morala biti poput trijumfa velikana ovoga svijeta, da svi osjete njegovu moć. Projiciramo spasenje kroz ljudska postignuća, kroz slavu ili moć. Smatramo da će svijet biti spašen kada budemo na vrhu. Krist je krenuo drugim putem - putem malenosti. Za Njega, sreća i uspjeh nisu potraga za slavom ovoga svijeta. Za Krista, sreća i uspjeh dolaze po raspetoj ljubavi. Nećemo biti sretni u mjeri u kojoj je sve lako, nego u onoj mjeri u kojoj je sve ljubav. Isus je izabrao skromni i skriveni život u Nazaretu, izabrao je biti kušan u svemu (usp. Heb 4,14-16), učinio se slugom sviju, i dao svoj život na križu. Spasenje, sreća i uspjeh, nisu u moći, slavi ili u velikim djelima, već u sposobnosti da volimo i da budemo voljeni u običnim, malim stvarima, skrivenim od očiju drugih.
Isus nas treba. On želi našu pomoć. Koliko god velik i moćan bio, želi da čovjek surađuje u njegovom planu spasenja, želi osposobiti druge da pomognu ljudima da ga upoznaju, zavole i služe mu. Nije nas slučajno izabrao. Takvom pozivu, s nekim tako velikim, ne može se odoljeti. Iako smo stvorenja vrlo ograničenih mogućnosti, on po nama ostvaruje nezamislive stvari. Njemu smo nezamjenjivi. ”Tijekom našeg života taj poziv, upisan u naše biće, dopire do nas, djelovanjem Duha Svetoga, na uvijek novi način, prosvjetljuje našu inteligenciju, daje snagu našoj volji, zadivljuje nas i čini da nam srce gori. Ponekad se pojavi neočekivano, ali se uglavnom ostvaruje postupno, kroz putovanje: kroz kontakt sa situacijom siromaštva, u trenutku molitve, zahvaljujući jasnom svjedočenju Evanđelja, kroz čitanje koje nam otvara duh, kada slušamo Riječ Božju i osjećamo da nam je upućena, u savjetu brata ili sestre koji nas prate, u vrijeme bolesti ili žalosti.” (Papa Franjo) Bog poziva ljubeći, a mi, zahvalni, odgovaramo ljubeći. Sveta Terezija od Djeteta Isusa, kad je konačno jasno ”uvidjela” tu stvarnost, uzviknula je: ”Napokon sam našla svoj poziv! Moj poziv je Ljubav! Da, našla sam svoje mjesto u Crkvi. U srcu Crkve, moje Majke, bit ću Ljubav.” Mašta Boga koji nas zove je beskonačna, kaže Sveti Otac.
Zamislimo zbrku. Isus ”govori s autoritetom”, objavljuje dobrog Boga i čini čuda, a duhovni vođe kažu da se ne drži Zakona, nema vjerske običaje, nije ni svećenik ni farizej. Mi bismo rekli da ga roditelji nisu ničem naučili, ili – pa dobro gdje je taj čovjek odrastao. A odrastao je u dobroj obitelji, imao je dobre i pobožne roditelje. Od djetinjstva je odlazio na vjeronauk u sinagogu, molio u njoj svake subote, i redovito svake godine hodočastio u Jeruzalem. I nevjerojatno da za Njega kažu da nije bio dobar vjernik. Doista, za ne vjerovati. Što se dogodilo? Dogodio se Sin Božji. Kad je ”došao njegov čas”, Isus je počeo propovijedati Radosnu vijest i svima je pokazivao pravi Put kojim trebaju ići. O Bogu je govorio kao o svojem Ocu. Primjećivao je ljude koji pate, vidio njihovu nesreću i pomagao im. Nije optuživao i nikoga nije odbacivao. Opraštao je svima. Osuđivali su ga, ali On je nastavio naviještati Boga dobrote. Nije došao osuditi, nego spasiti svijet (Iv 12,44), štitio je svoje od skrupula, predrasuda, sitničavosti, i ‘potrage’ za važnošću. Za Njega su to ”obijeljeni grobovi”. Zahvalimo Isusu za slobodu i sreću koju nam je dao.
Tužnog li farizeja – prima u svoj dom Sina Božjega, Boga stvoritelja i svoga spasitelja, a brine se je l’ oprao ruke. (Lk 11,37-41) Kakav ponor između njegovih briga i veličine Onoga koji je pred njim. Zbog sitnica zaboravlja hvaliti Boga. Sitničavi smo, jer nismo svjesni koliko smo bogati i blagoslovljeni. I zato sa svećenikom u predslovlju molimo (molitva prije kanona): ”Uistinu, dostojno je i pravedno, pravo i spasonosno, svagda i svagdje zahvaljivati tebi, Oče sveti, po tvom ljubljenom Sinu Isusu Kristu, Riječi tvojoj po kojoj si sve stvorio” Za mir u duši napišimo na komad papira ono za što smo Bogu zahvalni i zalijepimo si te ‘podsjetnike’ na ogledalo da ih čitamo svakog dana. Zahvalnost nam pomaže da srca ”naklonimo” u smjeru Boga. Željeti više je sasvim u redu, ali cijeniti ono što imamo je neophodno.
Nosimo mnoge terete sa sobom, težinu očekivanja koja drugi imaju od nas i ona koja sami hranimo. Nosimo težinu dužnosti i standarda koje smo sami sebi nametnuli, a da to nitko od nas nije tražio. Nosimo težinu razočaranja zbog prošlih stvari i strepnju za budućnost koja još ne postoji. A u međuvremenu život prolazi. Tek kad počnemo brojati svoje dane počinjemo shvaćati da bi trebalo preuzeti kontrolu nad našim životima i odlučiti što želimo s njima. Dođe vrijeme kad konačno trebamo odlučiti, presjeći i smanjiti terete koje nosimo. Ako se ne odreknemo balasta i bogatstva i prividnih titula koje smo nakupili tijekom vremena, nikada nećemo moći kvalitetno nastaviti putovanje našeg života. Sjetimo se da u evanđelju ”netko dotrči” do Isusa i zamoli ga: ”Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?” (Mk 10, 17-30) Jedini jezik koji je taj naučio u životu je jezik zasluga i dužnosti: za njega je vječni život nasljedstvo, nešto što mu pripada ili što može osvojiti. On se Isusu obraća kao učitelju, kao jednome od mnogih, koji mu mora dati zadaću da postigne svoj cilj. Tom čovjeku dužnost je (”Što mi je činiti?”) zauzela mjesto Boga. Ne može shvatiti da je ono što spašava – odnos, a ne zasluga. Zanimljivo, suočen s njegovom razmetljivošću vanjštine i uzvišenošću djelovanja i dužnosti, Isus ga zavoli. Vidi on što mu najviše nedostaje – da bude voljen. Zato mu predlaže da promijeni svoj način razmišljanja: ne daje mu recept, već ga poziva da ostavi one koji mu uništavaju život. Mnogi od nas smo neodlučni i radije se, kao i on, vraćamo u anonimnost, zbunjeni s onim što Isus predlaže. Šteta.
Sveti Pavao nas uči da smo bili zatvoreni Zakonom, ”da bismo bili sačuvani za vjeru koja se imala objaviti.” (Gal 3, 22-29) Zakon kojeg su se držali Židovi nije bio loš. On ih je štitio od loših stvari i nesreća baš kao i u slučaju male djece koje roditelji zabranama i zakonima štite od opasnosti. Zakon, kojeg je narodu Bog dao po Mojsiju, imao je sličnu funkciju. U Zakon se ne vjeruje, njega treba samo vršiti. A kad ga na vršimo, Zakon nam daje do znanja da smo pogriješili, ali nam ne oprašta. Il”Zakon je bio nadziratelj sve do Krista, da se po vjeri opravdamo. I zbog toga ”u punini vremena, posla Bog svoga Sina, rođena od žene, rođena pod Zakonom, da otkupi podložnike Zakona.” (Gal 4,4.5) ‘’Okako je nadošla vjera, nismo više pod nadzirateljem”, kaže sv. Pavao. Isusovom smrću i uskrsnućem smo opravdani - spašeni, pomireni, otkupljeni, oslobođeni, posvećeni, preobraženi, proslavljeni i osposobljeni snagom Duha činiti dobro. Besplatno i nezasluženo.
Nakon što je izagnao đavla, Isus je rekao: ”Dokle god jaki i naoružani čuva svoj stan, u miru je sav njegov posjed.” (Lk 11,15-26) Tko je taj ”jaki, dobro naoružan, koji čuva svoj stan”? Jesmo li to možda mi, Gospodine? Možemo li ”jakog čovjeka” usporediti s nama vjernicima? Naoružani smo principima, dogmama, vrlinama, dobrim društvom i možemo se osloniti na naše duhovno ”naoružanje”, biti zadovoljni darovima Gospodnjim, vjerujući da je zbog naših vrlina ”naš stan i naš posjed” dobro čuvan. Ali u tome leži i opasnost. Sveta Terezija Avilska uspoređuje duhovno putovanje kao jednu vrstu penjanja unutar dvorca, koje je podijeljeno na sedam različitih ”odmorišta”, koje nas postupno približavaju rezidenciji Kralja. O ljudima na ”trećem odmorištu” (to bi bili mi ”samouvjereni”) ona ovako piše: ”Među tim ljudima koji su dostigli takvo stanje duhovnog života, nakon što su nekoliko godina živjeli u miru i pravednosti, iznutra i izvana, do točke da se moglo reći da su ”pobijedili svijet”, upoznala sam velik broj onih koji su, kad ih je Bog počeo iskušavati prilično lakim stvarima, pali u takvu tjeskobu i skučenost srca, da sam potpuno zanijemila i počela sam se jako bojati za njih. Zapravo, nije bilo načina da im se da bilo kakav savjet jer su vjerovali, budući da su dugo ispovijedali vrlinu, da su sposobni poučavati druge.” Mi bismo mogli reći da su bili oholi. Ne umišljajmo si da smo dovoljno ”jaki”. Samo je u Bogu naša sigurnost. On je gospodar našeg srca.
Galaćanima, koji su u iskušenju da temelje svoju religioznost na ispunjavanju zapovijedi i opsluživanju predaja, Pavao doziva u svijest središte spasenja i vjere – smrt i uskrsnuće Gospodinovo. ”O bezumni Galaćani, tko li vas opčara? A pred očima vam je Isus Krist bio ocrtan kao Raspeti”. (Gal 3, 1-5) Od početka su krenuli s Bogom, ali su se vratili u tijelo, bili su kršćani u Duhu, a onda su postali ”tjelesni kršćani”. S Duhom su doživjeli puno nadnaravnih stvari, darove, znakove i čudesa, a onda su tomu okrenuli leđa i počeli smatrati da se kroz ”tjelesno kršćanstvo” postiže savršenstvo. Od razigranosti u Duhu, s Bogom živim i istinskim, vratili su se na tjelesnu sigurnost. I danas je mnogo onih koji tragaju za takvim sigurnostima. Stavljaju u središte rituale i propise umjesto da čitavim svojim bićem prigrle Boga ljubavi. Papa Franjo takve naziva ”novi fundamentalisti”, ne idu naprijed nego natrag. Traže sigurnost Boga, a ne Boga sigurnosti. Stanimo pred Krista Raspetoga, i ponovno krenimo naprijed s Njim. Uzmimo križ u ruke, privinimo ga čvrsto na grudi. Zastanimo u klanjanju pred Euharistijom, gdje je Isus Kruh koji se lomi za nas. Krist Raspeti, naša je snaga. A što se događa kad susretnemo Isusa Raspetoga? Događa se ono što se događa na Kalvariji: Isus predaje Duh (usp. Iv 19, 30), daruje nam svoj život. Isus mijenja srce, a ne naša djela. ”Ponekad oni koji pristupe Crkvi imaju dojam da se pred njima prostire gusta mreža zapovijedi i propisa: ali ne, to nije Crkva! To može biti bilo koja udruga. U stvarnosti, nije moguće dokučiti ljepotu vjere u Isusa Krista polazeći od previše zapovijedi i od jedne moralne vizije koja, granajući se na mnoge ogranke, može dovesti do toga da se zaboravi izvorna plodnost ljubavi, koja daje mir i radosno svjedočanstvo. Samo Ljubav privlači i mijenja.” (Papa Franjo, 2021.)
Marija je sjela kod Isusovih nogu i sve joj je u životu krenulo nabolje. ”Izabrala je bolji dio, koji joj se neće oduzeti.” (Lk 10,42) Ne skriva se iza sitnica i nebitnih stvari, iza aktivnosti, velikih i malih. Izabrala je bolji dio – usredotočila se na Božju ljubav i sjela do nogu Isusovih. Za nju se tada sve promijenilo. Kako je to uspjela? Kako je uspjela pronaći duševnu snagu da sjedne blizu Isusa? Na isti način na koji i mi danas to možemo – sa željom da budemo blizu Gospodinu i slušamo ga u molitvi. ”Molitva nije slanje svetih dimnih signala nekom dalekom božanstvu. Molitva nije čarobni kamen koji protrljamo kad trebamo nadnaravnu pomoć. Molitva nije govor, recitacija ili bezglavo brbljanje, već razuman, iskren i ispunjavajući razgovor s Bogom kao voljenim i poštovanim Prijateljem.” (Edwin Gallagher) Ako na Boga gledamo kao na nekog dosadnog župnika (oprostite na usporedbi), nećemo uživati u molitvi s Njim. Ako Boga vidimo kao čistunskog naredbodavca koji postavlja previsoke zahtjeve, i kažnjava kad ih ne možemo dostići, mrzit ćemo molitvu. Ali ako prihvatimo da Bog poznaje naše slabosti i razumije naše poteškoće; ako prihvatimo da je Njegova zapovijed da budemo sveti također i obećanje da će nas On učiniti svetima, onda ćemo u njoj uživati. Gospodine, nauči nas moliti.
U duhovnom životu postoji napetost između dviju dimenzija – kontemplativnog života i služenja. Smatramo da ako radimo, ne možemo moliti, a ako molimo, ne možemo biti na usluzi bližnjima. Ponekad smo skloni favorizirati jedno nad drugim. U Evanđelju (Lk 10,38-42) elemente te napetosti nalazimo u Isusovom susretu s Martom i Marijom – Marta radi u kuhinji kako bi Gospodinu ponudila toplu dobrodošlicu, a Marija ostaje do nogu Gospodinovih kako bi razgovarala s njim i slušala ga. Marta se usmjerila na svoj posao i brigu o gostima, a Marija se, s druge strane, brinula o tome da bude s gostima. Je li Marta bila u krivu što se naljutila na Mariju, koja ju je ostavila da sama odrađuje posao? U svojim očima, nije, no Isus je smatrao da jest. ”Mnogi od nas to ne žele priznati, no kada smo u prisustvu Boga, radije se brinemo za sitnice. U našoj želji da služimo često se koncentriramo na nebitne stvari, umjesto na Isusa Krista. Poput Marte smo. Ne možemo se pomoliti zbog mnogo posla kojeg imamo. Ne možemo stati na trenutak i čitati Bibliju zato što imamo neke rokove. Ne možemo slušati propovijed u miru zato što nam je netko poslao poruku. Mnogima je od nas teško prepustiti se Bogu. Tako neki propovjednici misle da se moraju držati uvijek istih moralnih tema u svojim propovijedima, i nikako da se usmjere na Krista, više ih brinu principi i institucija, nego Bog i ranjene duše njihovih vjernika. Marija je jednostavno sjela i pomislila: ”Isus je ovdje i svoje ću vrijeme posvetiti njemu. Ostalo može čekati”. (www.christiantoday.com) Istina, kontemplacija Boga najvrjednija je i najplemenitija vježba koju čovjek može postići, ali je također istina da čovjek ne bi bio potpuno čovjek bez rada i služenja. Umjesto da ih suprotstavljamo, nastojmo živjeti te dvije dimenzije našeg ljudskog života usklađeno. Služenje može postati molitva kada ga prinosimo Gospodinu iz ljubavi i za Njegovu veću slavu, a naša molitva može poslužiti bližnjemu kad ga zagovaramo i iz nje crpimo snagu da se velikodušno dajemo svojim svakodnevnim zadaćama.
Gospodin je izabrao sedamdeset i dva učenika ”i poslao ih pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći.” (Lk 10, 1-12) Učenici iz priče ne uživaju istu intimnost kao apostoli. Oni ne dijele njihov život s Njim poput njih koji su bili neprestano uz Njega, u čamcu usred oluje kao i tijekom mnogih čuda i znakova. Apostolima je rekao: Pođite za mnom, a ovima – idite ispred mene. Ali nije daleko iza njih. Poziva ih da u svemu budu ranjivi poput janjeta, da misle i ovise samo o Njemu. Da bismo naviještali Kraljevstvo, nematerijalne i vječne istine, moramo biti slobodni od ovoga svijeta. Pitamo se možemo li evangelizirati bez novca, bez torbe, bez sandala i bez pozdrava? Možemo. To ne znači da Isus želi da budemo bijedni, već od nas traži da budemo krotki i ponizni, ne-navezani na materijalno, slobodni od svega i sviju. Isus nas poziva da naviještamo Riječ Božju bez straha i bojazni od kritike, da donosimo mir Božji znajući unaprijed da će odgovor biti ili dobrodošlica ili odbijanje. ”Poslušali oni ili ne poslušali – rod su odmetnički – neka znaju da je prorok među njima.” (Ez 2, 5) Učenici će pokazati Božju prisutnost bez obzira na moguću reakciju ljudi. Zato ćemo se ”najradije još više hvaliti svojim slabostima da se u nama nastani snaga Kristova.” (usp. 2 Kor 12,9) U konačnici, Učitelj nas poziva da ostanemo krhko janje koje On nosi na svojim ramenima, slabi i ranjivi, koji potpuno ovise o božanskoj providnosti. Moli da nas vode ljubaznost i nježnost, da ne mislimo da se trebamo dokazivati ili iskazivati nadmoć ili što drugo – moli nas da budemo blizu svijeta. Gledajući nas, ostat će bez riječi.
Svetost često vidimo kao uzdizanje do slave, ali Isus nam pokazuje drugi put: put napuštenosti, povjerenja i jednostavnosti djeteta, ”mali put” Terezije od Djeteta Isusa. Tko bi mogao zamisliti da cilj našeg duhovnog života nije veličina, nego slabost i poniznost djeteta. U drugoj poslanici Korinćanima Pavao kaže: ”Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak.” (2 Kor 12, 10) Bog ne prezire našu slabost i našu malenost, u tome On vidi prednost. Kada On djeluje u nama još je očitije da naša snaga ne dolazi od nas nego od njega. Učeniku koji ga je upitao je li slijepac od rođenja takav jer je grešnik, Isus je odgovorio: ”Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja.” (Iv 9,3) Prihvatimo biti svjedoci Boga u svojoj slabosti, ne zaustavljajmo Božje djelo pod izlikom da ga želimo biti dostojni. Poniznost koju zahtijeva duhovno djetinjstvo čini nas poslušnijima Božjem djelovanju. Kada tražimo svoju slobodu i autonomiju ili kada se uvjeravamo u svoje snage, krutost naše duše otežava djelovanje Duha Svetoga, manje smo prijemčivi za njegove darove i nadahnuća. Pustimo da se glina naše ljudskosti oblikuje u Lončarevoj ruci.
Gostoljubivost je karakteristika koju bi svatko trebao njegovati i prakticirati. Hebrejska riječ uz koju se veže gostoljubivost je gēr koja znači ”stranac”. Radi se o osobi koja ne pripada grupi, rodbini, klanu. Iskazivati gostoljubivost takvima je ne samo preporuka, nego obveza koja proizlazi iz Božje odredbe. Krepost gostoljubivosti se posebno hvali u Novom zavjetu. Od evanđelista je posebno Luka naglašavao temu gostoljubivosti, kako u evanđelju, tako i u Djelima apostolskim, gdje posebno ističe da se mjesne crkvene zajednice moraju brinuti za misionare. Kad je Isus bio na putu prema Jeruzalemu poslao je učenike u jedno samarijansko selo da mu priprave da se može malo odmoriti, ”no ondje ih ne primiše.” (usp. Lk 9,51-56) Bili su grozno negostoljubivi. Zbog toga su ih učenici htjeli uništiti, ”no Isus se okrenu i prekori ih, i odoše u drugo selo.” Isus traži od nas da poduzmemo nešto u vezi gostoljubivosti, prema svojim sposobnostima i talentima, da bismo preko nje mogli pripremiti njegov dolazak k ljudima s kojima živimo. Mi smo glasnici velikoga Kralja.
Jedan od načina na koji izražavamo svoju zahvalnost, i naše divljenje nekome, je da mu kažemo da smo ponosni na njega. Diviti se nekome i reći mu da smo ponosni na njega, jest vrlo važno u odnosima među ljudima. Važno je to i za Boga. Može li Bog biti ponosan na nas? Primijetimo da se Gospodin pohvalio Jobom. Sotoni je rekao: ”Nisi li zapazio slugu moga Joba? Njemu na zemlji nema ravna. Čovjek je to neporočan i pravedan, boji se Boga i kloni zla!” (Job 1, 6-22) Nama se ponekad čini da je to (pre)ljudski način govora i da Bogu ne priliči da nas hvali. Uostalom, što imamo, a da nismo dobili. Ne donosimo mu ništa osim onoga što je on nama dao prvi. Isus čak kaže da smo beskorisne sluge (Lk 17,7-10). Međutim, kada dajemo sve što imamo i što jesmo za Boga, to postaje sasvim moguće i normalno. Biti ponosan nije ništa krivo – ni za Boga, ni za ljude. Bog je ponosan na nas, Bog ima zadovoljstvo vidjeti svoju djecu kako postižu uspjehe, uključuje se u njihove životne radosti i to pokazuje odobravanjem. Bog vidi i najmanje dobro koje činimo i time se ponosi. U apostolskoj pobudnici ”Christus vivit” Papa Franjo mladima ističe sedam biblijskih stihova koji opisuju Božju naklonost prema nama. U šestom ovo ističe: ”Bog želi da znamo kako On u nama prepoznaje ljepotu koju nitko ne vidi.” I citira proroka Izaiju: ”Jer dragocjen si u mojim očima, vrijedan si i ja te ljubim.” (Iz 43,4) ”Bog vas voli”, kaže Sveti Otac. ”Nemojte nikada u to sumnjati, bez obzira na sve što vam se u životu dogodi. U svakom trenutku ste beskrajno ljubljeni.” U Govoru na gori Isus kaže svojim učenicima da ne trebaju trubiti o svojim dobrim djelima i obećava im: ”Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti!” (Mt 6,4) Jedino je dakle važno znati pred kime želimo živjeti svoje živote – hoćemo li da nas ljudi vide ili ćemo tražiti Očev pogled.
”Dok su se svi divili svemu što je Isus činio, reče on učenicima: Uzmite k srcu ove riječi: Sin Čovječji doista ima biti predan ljudima u ruke.” (Lk 9,43b-45) On je znao da mu je proći kroz patnju, i želio je da to njegovi učenici prihvate. Oni pak se ”bojahu upitati ga o tome”. Nije im bilo jasno zašto tako mora biti. Jednostavno, patnja i smrt njihovog Učitelja bili su izvan njihovog razumijevanja. Nisu mogli prihvatiti da njihov Učitelj, koji je činio nezamislive stvari, liječio bolesne i izgonio zloduhe, mora trpjeti i umrijeti. Željeli su da njihova zajednička priča nikada ne prestane, a Isus im daje do znanja da će prijateljstvo s Njim trajat vječno ako i oni same sebe stave na potpuno i apsolutno raspolaganje Ocu.