Tragovi koje ostavljamo, i koje drugi ostavljaju u nama, rijetko su čisti, savršeni, bez greške. Najčešće su isprepleteni nesvjesnim ranjivostima, ili nespretnim riječima koje nisu izgovorene na vrijeme, ili postupcima koji su možda proizašli iz straha, a ne iz zloće, i sl. Nesavršenosti su važne jer nas pokazuju stvarnima, jer nismo ljudi koji ostavljamo precizne otiske, nego bića koja vole i rade, lutaju, sumnjaju, traže… i usput griješe. Nesavršenosti zato često znaju biti najiskreniji pokazatelji da je naša ljubav stvarna. Nesavršena – ali stvarna! Možda u tome leži i utjeha: da ne tražimo savršen trag, nego iskren. Jer kad nekog volimo, ne volimo ga samo zbog njegove besprijekornosti, nego i zbog onoga što nije uspio biti. Onaj Samarijanac se žurio u Jerihon jer je imao isplaniran dan, ali je svoj program ostavio za jednu noć, i pobrinuo se za nepoznatog čovjeka. Imao je svoj plan puta, otišao je na put u Jerihon s razlogom – možda zbog posla, možda zbog obitelji, ili drugih… tko zna, ali kad je ugledao čovjeka u potrebi, sve to je stavio sa strane. Život nije jedino u onome što planiramo, nego i u onome što biramo kad nas život iznenadi. A život nas često zna iznenaditi i odgoditi naš program da bi postao dio većeg, Božjeg. Samarijanac nije poznavao unesrećenog čovjeka, nije znao hoće li mu itko zahvaliti nakon što mu pomogne, nije znao ni hoće li ga netko osuditi jer se miješa u tuđi život, ali ono što je znao je da nije nije mogao proći, a da se ne zaustavi. Te noći je možda ”izgubio” nešto za sebe, ali dobio je mjesto u Evanđelju, u Božjem srcu. I naš je život pun takvih nenadanih trenutaka – gdje nam Bog stavi naš program na čekanje, da bismo prepoznali ono što je stvarno važno. Život nas ne pita – samo dođe: neočekivani poziv, bolest, novi ljudi, ili vijesti koje ne stanu u naš raspored. Svi mi imamo svoje planove – tko će kuda, kada, s kim i zašto. Ali život se događa i izvan programa – u neplaniranom. Bog nas neće samo pitati jesmo li ispunili naše savršene programe, nego jesmo li znali biti u neplaniranoj blizini drugoga. Zato je scena s milosrdnim Samarijancem toliko snažna – on je imao svoje planove, ali je dopustio da ga tuđa bol zaustavi. I ne samo zaustavi – nego i promijeni.