Isusova zapovijed: ”Ne prelazite iz kuće u kuću” (Lk 10,7) upozorava nas da ne tražimo gdje nam je bolje, udobnije, ugodnije ili ukusnije, da ne zaboravimo da smo poslani radi Poruke koju nosimo. Prelaženje ”iz kuće u kuću” bilo bi znak da gledamo na ono što možemo izvući za sebe, umjesto da budemo usmjereni na druge. Naš stil života treba biti jednostavan i nenametljiv, oslanjati se više na providnost Božju, a manje na organizaciju i sredstva. Isus kaže učenicima da ih On šalje. On dakle već unaprijed zna gdje će biti primljeni, a gdje neće. Ne trebaju sami tražiti ”bolju varijantu”, jer bi to bilo nepovjerenje u Njega koji ih je poslao, što je poruka svima nama: ostanimo tamo gdje nas je Bog poslao. Isus nas poziva na vjernost, jednostavnost, i na pouzdanje u Njega. Da ne tražimo ugodnosti za sebe, nego da dajemo sebe do kraja ondje gdje jesmo. Događa se da ljudi inzistiraju da dođemo k njima? Zvuči privlačno, pa čak i kao prilika da se navijesti Evanđelje, međutim, Isus izričito kaže: ”Ostanite u istoj kući…” (Lk 10,7). Zašto? Prvo zato da ne povrijedimo one koji su nas najprije primili. Uvijek postoji opasnost da prvi domaćini osjete da nisu bili dovoljno dobri ako otiđemo drugima. Drugo, ako idemo ”iz kuće u kuću”, lako se može dogoditi da nas ponese osjećaj važnosti: ”Traže nas!”, ”Korisni smo!” Međutim, Isus ne treba navjestitelje kojima se daju priznanja, medalje ili naslovi. Oni koji su u Isusovoj službi moraju znati da su ”sluge”. Učenici moraju ostati maleni, skromni, i živjeti što više u sjeni, ne podilaziti ni sebi ni drugima, i biti usredotočeni na poslanje. Ako će nas trebat negdje drugdje, to će nam On jasno i pokazati. Ali tada to više neće biti pitanje ljudske pristojnosti, poziva ili udobnosti, nego Božjeg poslanja. Učenik mora biti slobodan od tuđih očekivanja.