”Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju.” (Mt 9,38) Bog treba suradnike. To zvuči gotovo nevjerojatno. Svemogući Bog treba čovjeka, ne može bez nas, želi s nama. Uvijek iznova poziva obične ljude – poput Mojsija koji je mucao, poput Petra koji je padao, poput Marije koja nije razumjela sve. I danas traži one koji će Njegovu riječ nositi u svakodnevicu obitelji, na posao, među mlade, bolesne i zaboravljene. Traži one koji će u šutnji moliti, u tišini služiti, u jednostavnosti ljubiti. Ljude koji neće tražiti svoje, nego jedino Božje. Zanimljivo je da Isus ne kaže prvo: idite!, nego: molite!: ”Molite gospodara žetve …” Znači da ”radnici” već negdje postoje i čekaju, samo ih Gospodin treba poslati, a poslat ih ako ih trebamo, i ako ga zamolimo da nam ih pošalje… Svećenici već postoje u Njegovom srcu, a Bog želi da ga molimo da ih ”izabere” po svom srcu i da ih nama pošalje. I još nešto: Isus ne kaže ”žetva će biti spremna”, nego:” žetva je velika” Već sada. Svijet je zreo za Evanđelje, a radnika je malo – ne zato što Bog škrtari s pozivima, nego zato jer ga za njih ne molimo, jer su nam srca zatvorena, uplašena ili previše zaokupljena sobom. Daj nam, Gospodine, dobrih svećenika. Daj nam ljude koji će nas blagoslivljati s oltara i donositi nam Tebe, ljude koje ćeš posvetiti da žive za nas, da nas slušaju, da nam u tvoje ime opraštaju. Daj nam dobrih svećenika koji će svojim pogledom, riječju i prisutnošću pokazivati da nam nisi dalek, nego blizak. Ne moraju biti savršeni, ni imati sve odgovore, ali moraju znati biti na koljenima, i ”mirisati na stado”. Trebaju nam pastiri koji neće bježati od trpljenja, koji će živjet s nama, u suzama i u radostima. Ne prestajmo zato moliti Gospodina da nam ih pošalje, uvijek ”po srcu svome”. Ta će molitva ohrabriti srca onih koji se još uvijek boje reći Bogu ”da”, ”pogurnuti” mladiće koji već dugo osjećaju poziv, ili će pomoći starim svećenicima da ustraju do kraja, a zajednici dati strpljivost i blagost da ih cijeni.