”Ubuduće neka mi nitko ne dodijava, jer ja na svom tijelu nosim biljege Isusove!” (Gal 6,17) Pavao kaže da oni koji su prošli progonstva, bičevanja i zatvore, koji imaju ”biljege” (grč. stigmate), tjelesne i duhovne – tragove vjernosti, tragove rana i boli koje su ih oblikovale, ne moraju dokazivati svoju vjernost, ne trebaju objašnjavati ni trošiti riječi pred onima koji ih ne žele slušati. Oni nose ”biljege” Kristove – i to je dosta. To mogu biti stvarne rane od progona, bičevanja, zatvora; ali i duhovne rane – tragovi života posvećenog Kristu, odricanja, nerazumijevanja, boli koje se ne vide izvana. Ti ”biljezi” im daju pravo da se ne opravdavaju, da nemaju dužnost ni potrebu dokazivati njihovu vjernost. Ne moraju objašnjavati svoju vjeru onima koji je gaze. ”Biljezi” govore bez riječi. Pavao nam kaže: ”Prošao sam kroz vatru. Ne tražite od mene da vam palim svijeće da me bolje vidite.” Takvi kao on više nisu dužni objašnjavati bilo što ni bilo kome – sve su rekli svojim životom. Onaj tko nosi ”biljege Isusove” redovito je neshvaćen. I to je jedan od ”biljega”. Ljudima je nemoguće shvatiti zašto se netko opredjeljuje za šutnju, za žrtvu, za praštanje, za križ. Pavao poručuje: ”Ako ne vidiš Krista u mojim ranama, nećeš ga prepoznati ni u mojim riječima. Zato neću više trošiti riječi.” Jer postoji trenutak kada se duša mora zaštititi. Kad osjeti da ono što čuje o sebi više nije ni kritika ni briga, nego poniženje, umanjivanje, ubijanje duha, tada ima pravo reći: ”Nemam se više kome dokazivati.” Zašto bismo stalno morali nešto objašnjavati? Zašto bi uvijek morao postojati razlog, opravdanje, uvjet, dokaz? Zašto nam nije dopušteno samo biti pred Bogom ono što jesmo? Kad nam izokrenu riječi i namjere, kad nam stave masku koju nikad nismo nosili – to nas zna jako povrijediti. Ako krenemo objašnjavati, nećemo se moći obraniti od svih i srce će se iscrpiti. Ako šutimo – činit će se da smo priznali krivnju. Ali u stvarnosti – istina ne ovisi o dojmovima drugih. Ne moramo dati sve odgovore. Dosta je da On zna. Ne moramo stalno objašnjavati, ne moramo biti shvaćeni, ne moramo neprestano dokazivati čistoću svojih motiva, braniti našu šutnju, mir, i našu bol. Duša se ne treba bojati jer ju Bog poznaje. Sjetimo se Isusa pred Pilatom. Kad su ga blatili, lažno svjedočili protiv njega, izrugivali mu se, On nije odgovarao. Zašto? Jer mu je dovoljno bilo da Otac sve zna. Naša vrijednost je u onome što jesmo u Božjim očima. Sveti Franjo kaže: ”Ono si što si u očima Božjim – to si, i ništa više.” Nisi ono što ljudi vide, ni ono što uspiješ dokazati, ni ono što izgubiš ili osvojiš. Bog te ne gleda kroz ono što radiš. On vidi ono što nitko drugi ne vide. Vidi našu vjernost kad nam se duša raspada, vidi naše praštanje kad bismo mogli mrziti, vidi našu šutnju kad bismo mogli vikati.