Jedna od Isusovih uputa učenicima kada ih šalje propovijedati je vrlo slikovita – govori o prekidu odnosa s onima koji su odbacili Radosnu vijest: ”Prašinu otresite sa svojih nogu”. (usp. Mt 10,14; Mk 6,11; Lk 9,5) U tadašnjoj kulturi, Židovi bi otresli prašinu sa svojih sandala kada bi se vraćali iz poganskih krajeva – da se simbolično očiste od nečistoće nevjernika. Isus, međutim, poziva svoje učenike da takvu gestu učine čak i nad židovskim mjestima, ako ne prime Njegovu poruku. Zašto? Jer Riječ Božja traži odgovor, i njezino odbijanje ne ostaje bez posljedica. To ”otresanje prašine” nas uči da ne moramo beskonačno ostajati u situacijama gdje smo očito odbačeni, gdje se Božja riječ ne prihvaća, gdje su naša nastojanja za mirom i dobrom ugašena tvrdokornošću ili ravnodušnošću. Ponekad je potrebno ”otresti prašinu” – ne iz inata, nego iz slobode i povjerenja da Bog ima druge putove, druge načine kojima će otvoriti srce ljudima oko nas. Prašinu ćemo otresti, i srce će nam ostat čisto. No, srce će nas i dalje poticati: “Još malo, još jednom probaj, možda ipak…” To poznajemo svi. To je šapat srca koje ne želi odustati, srca koje voli, srca koje se nada, čak i kad je već sve jasno. Isus kaže da granica mora postojati. Ne kaže učenicima da odmah otresu prašinu – nego da prvo odu, govore, ostanu, pokušaju. I tek kad se odbijanje ustrajno ponavlja, tek tada slijedi gesta ”prašine”. To znači da Bog dopušta proces, daje vrijeme, daje prostor za ”još samo jednom”. No, moramo znati i prihvatiti: ljubav ne smije postati zatočenik odbacivanja. Ponekad je veća ljubav znati otići nego ostati pod svaku cijenu. Možda će upravo kad odemo prašina na našim nogama govoriti više nego naše riječi. No, i tada, kad je ”sve gotovo’’, kad, nemoćni i razočarani, dignemo ruke od svega i sviju, Bog nastavlja hodati s njima.