Rečenica iz Ivanova evanđelja: ”Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kada dođe Isus” (Iv 20,24), često se koristi kao uvod u poznati prizor susreta Uskrslog Isusa s apostolom Tomom, koji nije bio prisutan kada se Isus prvi put ukazao svojim učenicima. U toj jednostavnoj rečenici krije se cijeli niz tema koje dotiču i naše živote, a najviše problem nevjere. Ali Isus, a ni apostoli, ”Tominoj odsutnosti i nevjeri” uopće ne pridaju posebnu pažnju. U samom tekstu evanđelja zapravo nitko ne dramatizira Tomin izostanak i ”nevjeru” onako kako mi to često činimo. Nigdje ne piše zašto nije bio tamo. I nitko ga o tome ni ne pita. Ni Isus, ni apostoli. To je velika poruka za sve nas. U trenutku kad bismo očekivali moralnu pouku, ukor ili barem blagu opasku, prvo što Isus kaže je – ”Mir vama”. Dolazi ne da istakne Tominu ”grešku”, nego da mu dade priliku. Ne izriče nikakvu osudu. Jedina reakcija dolazi s Tominom izjavom da neće vjerovati dok ne vidi i ne dotakne Njegove rane. A i to je više izraz unutarnje čežnje, nego tvrdoglave nevjere. Mi, s druge strane, stoljećima stavljamo fokus na ”nevjernog Tomu”, i često ga svodimo na nekog tko je zakazao, sumnjao, i tražio dokaze. Kao da je njegovo traženje problem. Zašto Tominom izostanku posvećujemo više pažnju nego Isus? Zato što smo majstori u traženju krivca, greške, nedostatka vjere i sl. Isus pak je Bog koji ne traži greške, ne dolazi da Tomu ”uhvati” u sumnji, nego da mu daruje susret koji će tu sumnju preobraziti u ispovijest vjere, u nešto najljepše što vjernik može izgovoriti: ”Gospodin moj, i Bog moj!” U kulturi koja često osuđuje i etiketira, koja brzo izdvaja ”one kojih nema”, Crkva, ako želi biti autentična, mora naučiti šutjeti, a ne brzopleto suditi. To što Tome nije bilo nije ni bitno. Nije se ni morao opravdavati. Isus ga nije pozvao na ”raport”, nije ga pitao zašto nije došao, zašto nije vjerovao na riječ drugih. Isus ne dramatizira, a mi Tomu pretvaramo u problem. Isus donosi mir. Svaki put. Taj mir dao je i Tomi. Isus Tomi i ostalima, donosi mir bez razlike. Ne ”rješava” Tominu sumnju silom, argumentima, ili prijetnjom, nego prisutnošću i mirom. Toliko se puta zapletemo u pitanja: Gdje su nestali ljudi iz crkve? Zašto ne dolaze? Zašto sumnjaju? Zašto propuštaju mise, ili se ne vjenčaju u crkvi, zašto ne drže do Božjih i crkvenih zapovijedi, zašto traže rješenja za njihove probleme negdje drugdje, ili se ispisuju iz Crkve? Isusov pristup je drugačiji. On ne vodi statistiku, ne optužuje, nego pokazuje rane – dokaze ljubavi. Tomi, i onima kojih ”nema” s nama u crkvi, treba mira. Kad ih susrećemo i kad razgovaramo s njima, donesimo im mir, a ne ukor!