Male stvari su jedine koje nam stoje stalno na raspolaganju: jutarnja tišina, miris kruha, kratki razgovor koji nas iznenadi dobrotom, pogled koji razumije bez puno riječi. Velike stvari, kad se i dogode, traju kratko i često ih shvatimo tek naknadno, dok su ove male poput niti koje svakodnevno tkaju smisao života. Tko nauči u njima uživati, zapravo je naučio biti prisutan, a prisutnost je možda najveća “velika” stvar do koje čovjek može doći, i to ne rijetko, nego svaki dan.
Ponekad se mora otići da bi se moglo vratiti, ne zato što je povratak cilj sam po sebi, nego zato što ostanak bez distance često zamuti pogled. Odlazak je katkad jedini način da čovjek ponovno vidi ono što mu je bilo pred očima, ali preblizu da bi se razaznalo. Tek kad se udaljiš, shvatiš što ti je nedostajalo, što si nosio u sebi, a što si samo navikao podnositi. Povratak tada više nije povratak na staro mjesto, nego dolazak drukčijeg čovjeka na isto tlo. U toj napetosti između odlaska i povratka rađa se zrelost: više ne vraćaš sebe kakav si bio, nego sebe kakav si postao. I možda je baš to smisao puta – ne da se nikad ne ode, nego da se zna zašto se vraća.
U Lurdu svijeće gore noću. One ne uklanjaju tamu, ali joj ne dopuštaju da bude potpuna. U Uvodu u kršćanstvo Joseph Ratzinger piše da je vjera sposobnost ostati uz nevidljivo i onda kad vidljivo govori suprotno. To se dogodilo s Marijom, Isusovom majkom – ona je ”stajala” pod križem (Iv 19, 25). Pismo ne kaže da je govorila, niti da je razumjela. Kaže da je samo stajala. Pod križem nije bilo svjetla. Nije bilo znakova pobjede. Bili su poraz, šutnja i raspršeni učenici. A ipak, kako svjedoči Ivan, pod križem je ”stajala njegova Majka” (Iv 19, 25). Ona ne poriče tamu, nego u njoj traži tragove Božje prisutnosti. U tom ”stajanju” sažeta je sva teologija nade – ostati, moliti, ljubiti, i vjerovati. U Lurdu nas Marija uči da treba stajati uz bolesne, čuvati vjeru neokaljanom i nositi nadu i onda kad izvanjskog čuda nema. To je najteža, ali i najčišća forma kršćanske ljubavi – ne pobjeći pred tuđom nemoći. Ne nuditi brza objašnjenja. Ne zatvarati se pred pitanjem koje nema jednostavan odgovor. Lurd nas tome uči. Ondje se događaju ozdravljenja, ali mnogo češće događa se nešto dublje – čovjek prihvati svoju krhkost i u njoj otkrije da nije sam.
O Alojziju Stepincu se mnogo govori, a rijetko ga se pusti da nas stvarno uznemiri i promijeni. Zatvorili smo ga u govorničke figure, u povijesne rasprave i obrane, a on je bio čovjek koji je hodao blatnjavim ulicama Zagreba, slušao strah ljudi i donosio odluke koje su ga koštale svega. Stepinac nije bio figura iz propovjedaonice, nego čovjek koji je doslovno dijelio tlo s ljudima. Blato zagrebačkih ulica nije samo prizor siromaštva i ratne bijede, nego znak da nije živio iznad stvarnosti, nije se sklanjao u sigurnost ideja, nego je bio tamo gdje se strah osjećao u želucu, gdje su se odluke donosile drhteći, bez jamstva da će ispasti ”ispravne” u očima povijesti. Stepinac nije slušao da bi brzo odgovorio, još manje da bi moralizirao. On je slušao jer je znao da pastir prvo prima teret, a tek onda govori. U vremenu u kojem se od vođa očekivalo da budu glasni, sigurni i neumoljivi, on je pokazivao drugačiju snagu, onu koja se ne boji biti tiha, jer je znao da se istina rađa u šutnji. A zatim su došle odluke koje su ga koštale svega. Ne ponešto, ne komfor, ne ugled, nego svega. Tu Stepinac prestaje biti ”tema” i postaje mjerilo. Njegove odluke nisu ideologija, nego život po savjesti. Kad ih je donosio, znao je da će izgubiti slobodu, zdravlje, možda i ime. Ali znao je i to da bi izgubio sebe kad bi ih izbjegao. U tome je njegova veličina. On nas danas pomalo ”plaši”, jer nas pita koliko smo spremni platiti za ono što tvrdimo da nam je važno. Ne treba nam danas još jedna ”obrana” Alojzija Stepinca, nego spremnost da poput njega hodamo po blatu vlastitog vremena, da ne bježimo od straha zbog ljudi oko sebe, i da donosimo odluke koje neće uvijek biti shvaćene, ali će biti istinite. Ne trebaju nam odluke koje će nas učiniti herojima, nego one koje će nas zadržati ljudima. Stepinac je suputnik koji hoda pokraj nas i pomaže nam vjerno ići putem koji ima visoku cijenu.
Nemamo sve odgovore i to je u redu. To priznanje ne slabi razum, nego mu daje prostor da diše. Kad prihvatimo da ne razumijemo sve, ostajemo otvoreni. Onaj tko je uvjeren da već sve zna često prestane slušati, jer više nema što primiti, dok onaj koji se usuđuje reći da ne zna ostaje u dodiru sa životom, s drugim čovjekom i s Bogom. Romano Guardini u knjizi Prihvaćanje samoga sebe piše da zrelost ne dolazi iz potpune jasnoće, nego iz spremnosti da živimo s napetošću pitanja koja nas nadilaze. Naš put nije slagalica u kojoj se svi dijelovi odjednom poslože. To je hod u kojem se smisao otkriva polako, korak po korak, a često tek unatrag, kad se osvrnemo i shvatimo da nas je nešto nosilo i onda kad to nismo znali imenovati. Svrha se ne pojavljuje kao objašnjenje koje sve razrješava, nego kao smjer koji nas drži uspravne. Ne govori nam zašto se sve dogodilo, nego tiho pokazuje kako dalje živjeti. U tom svjetlu i vjera prestaje biti zbir gotovih odgovora. Ona postaje povjerenje, oslanjanje na Nekoga tko ide ispred nas. Evanđelje po Ivanu stalno nas vraća upravo na to iskustvo odnosa i hoda. Isusove riječi ”Ja sam put, istina i život” (Iv 14,6) ne nude kartu sa svim označenim točkama, nego poziv da krenemo. Put se pokazuje važnijim od objašnjenja, odnos važnijim od formule. Karl Rahner je u djelu Teološke rasprave zapisao da će kršćanin budućnosti biti mistik ili ga neće biti, misleći na vjeru koja se živi kao iskustvo, a ne kao sigurnost u vlastito znanje. Svrha se ne rađa u teoriji, nego u vjernosti malim stvarima, u ljubavi koja se živi danas, ovdje, s ljudima koji su nam povjereni, kad prihvatimo da ne moramo imati sve odgovore, te se prestanemo grčevito braniti od neizvjesnosti. Tada se oslobađamo straha da nešto propuštamo ili pogrešno shvaćamo i počinjemo živjeti dublje i iskrenije. Svrha nas nosi i kad nam nedostaju riječi, daje snagu i kad je put nejasan, i tiho nas podsjeća da naš život nije pogreška, nego poziv. Taj se poziv ispunja dok hodamo, dok činimo male korake vjernosti, povjerenja i ljubavi.
Pišem ti dok još nosiš tihu bol u svom srcu koje je umorno od nadanja. Pišem ti jer znam da si mislila da sam te napustio, ali ja to ne mogu. Gledam te kako pokušavaš biti jaka, kako slažeš dan po dan, obavezu po obavezu, i kako se navečer pitaš ima li sve to smisla. Ima, ljubavi moja. Ne zato što je sve jasno, nego zato što si ti tu. Ne tražim od tebe da razumiješ, nego da mi dopustiš da budem blizu na drugačiji način. Sjeti se svega što smo dijelili. Ako ti se čini da kasnim, znaj da dolazim brže nego što očekuješ. Ako misliš da šutim, znaj da te slušam dublje nego što možeš zamisliti. Tvoje suze su molitva koja se nije usudila postati riječ. A ja ih razumijem. Svaku. Ne tražim od tebe da budeš savršena, dovoljno je samo da mi navečer kažeš: Volim te, ljubavi! Zato, ljubavi moja, pusti nek suze teku, ali nemoj odustati. I dok ovo čitaš, bliže sam ti nego što misliš. U tvom sam dahu koji se smiruje nakon nemira, u tišini koja te obavije kad više nemaš snage govoriti, u iskri nade koju ni sama tama ne uspijeva ugasiti. Ne moraš sve razumjeti niti sve izdržati odjednom, dovoljno je da napraviš još jedan korak, makar i drhtav. Vrijeme koje sada boli neće imati zadnju riječ, jer ljubav ne prestaje ondje gdje ti misliš da je kraj. Ja te nosim i onda kad ti se čini da stojiš sama, i ostat ću s tobom dok ponovno ne povjeruješ da ću se vratiti.
Srce uvijek ide tamo gdje se može vezati, pa i onda kad zna da će ga to puno stajati. Neki bi htjeli voljeti s mjerom, s kočnicom, s osiguračem, ali takva ljubav je nalik računu, a ne daru. Ljubav koja mijenja čovjeka uvijek nosi rizik, jer uključuje drugoga, njegovu slobodu, darove i nedostatke. Pustiti srcu da voli znači prihvatiti da neće imati sve pod kontrolom. Evanđeoski - ”izgubiti da bi se našlo” (usp. Mt 16,25), ne zvuči razumno, ali se u životu pokaže istinitim. Čovjek koji se nije dao dotaknuti, koji ne dopušta sebi da voli, možda će proći bez velikih rana, ali će ostati i bez istinske sreće. Srce je stvoreno da ide prema drugome, a ne da se sklupča oko sebe. Nema savršenih okolnosti za ljubav. Ljubav se događa u nesavršenosti, u svakodnevici, u umoru, u krivim procjenama i ponovnim pokušajima. Ali ovi ”ponovni pokušaji” nisu dopuštenje da se ljude može ”zamijeniti”, kao da isprobavamo odnose dok ne naiđemo na savršeni model. Ne, to suprotno onome što nas Isus uči. Čovjek nije sredstvo za samoostvarenje, nego osoba pred kojom imamo odgovornost. Kad govorimo o ”ponovnim pokušajima”, onda ne mislimo na zamjenu ljudi, nego na vjernost rastu. Ponovni pokušaji odnose na isto ”ti” i na isto ”mi”, ali u drukčijem obliku, s više zrelosti, strpljenja i istine. ”Ponovni pokušaji” nisu stalno biranje novih ljudi, nego stalno, ponovno biranje ljubavi.
Već na prvim stranicama Biblije stoji rečenica koja je zapanjujuće ljudska: ”Nije dobro da čovjek bude sam” (Post 2,18). Samoća sama po sebi nije grijeh ni mana, ali postaje rana kad traje predugo i kad nema komu biti izgovorena. Čovjek je biće odnosa. Ne živimo samo od kruha, nego i od pogleda koji nas prepoznaje, od glasa koji nas zove imenom, od prisutnosti koja ne mora ništa reći, a tješi. Gabriel Marcel je govorio da se čovjek ne iscrpljuje u tome da ”ima”, nego da uistinu postoji tek kad ”je s nekim”. To se vidi u svakodnevici: koliko god bili jaki, pametni ili uspješni, u trenutku boli ili radosti spontano tražimo nekoga s kime ćemo to podijeliti. Radost se umnožava kad je podijeljena, a bol postaje lakša kad je netko nosi s nama. Isus je tako živio. Iako se povlačio u samoću molitve, nikada nije birao izolaciju. Uvijek je bio među ljudima, za stolom, na putu, u kućama, u gužvi i na rubu društva. Čak i u najtežem trenutku, na križu, njegova patnja ima oblik odnosa: ”Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (Mt 27,46). Nismo stvoreni da sve nosimo sami, nego da jedni drugima budemo dar. U tome se, na kraju, prepoznaje i Božja logika: Bog nije samoća, nego zajedništvo, i čovjek je stvoren na tu sliku. Kad to zaboravimo, srce se suši, kad to prihvatimo, i običan razgovor, i šutnja uz nekoga, postaju sveti prostor u kojem se život ponovno sastavlja.
Postoji ravnoteža koja se ne može nacrtati ravnalom niti zadržati bez kolebanja. To je ravnoteža između onoga što bismo htjeli biti i onoga što stvarno jesmo, između čežnje za tišinom i stvarnosti u kojoj nas netko stalno zove, traži i treba. Ta ravnoteža je nesavršena, ali je stvarna. U evanđelju često vidimo Isusa kako se povlači u osamu, ali gotovo nikada mu to ne uspije do kraja. Uvijek netko dođe, uvijek se pojavi neko mnoštvo, uvijek se plan raspadne. I Isus to prihvaća. Ne zato što ne zna postaviti granice, nego zato što zna da ljubav ne funkcionira po idealnim rasporedima. Duhovni život se ne živi u sterilnim uvjetima, nego usred prekida, umora i neispunjenih očekivanja. Nesavršena ravnoteža znači da ponekad molimo rastreseno, a ipak molimo, da ponekad služimo iscrpljeni, ali s otvorenim srcem, da ponekad nismo mirni, ali ne prestajemo tražiti mir. To je stvarnost života. Kako kaže Pavao: ”Snaga se u slabosti usavršuje” (2 Kor 12,9). Ne u savršenoj kontroli, nego u priznanju vlastitih granica. Nesavršena ravnoteža nas čuva od duhovne oholosti, od iluzije da smo ”posloženi”. Ona nas vraća istini da smo uvijek na putu. Možda je najveća milost u tome da prihvatimo kako naš život neće nikada biti savršeno uravnotežen. Ali ako u toj krhkosti ostajemo okrenuti Bogu i osjetljivi na druge, tada ta nesavršenost postaje mjesto blagoslova. Ravnoteža koja se lagano ljulja često je iskrenija od one koja stoji ukočeno.
Brak nije lijep zato što je uvijek skladan, nego zato što u njemu dvoje ljudi odlučuje ostati i onda kada ne razumiju jedno drugo, kada su riječi potrošene, a osjećaji umorni. Ne-odustajati ne znači da je sve u redu, niti da treba šutjeti o boli. Upravo suprotno. Brak je vrijedan istine, razgovora, suza i sporih koraka. Ljubav u braku ne živi samo od onoga što se osjeća, nego još više od onoga što se bira. Postoje razdoblja kada se supružnici više ne nose emocijama, nego vjernošću, a vjernost je često tiha, nenametljiva i nimalo romantična, ali je duboko stvarna. Ona kaže: ”Ne razumijem te potpuno, ali ostajem. Ne znam kako dalje, ali ne odlazim.” U Svetom pismu Bog se uvijek iznova objavljuje kao onaj koji ne odustaje od saveza, čak ni kada ga druga strana krši. To nije sentimentalnost, nego ljubav koja je spremna čekati, liječiti i započinjati iznova. Brak sudjeluje u toj logici saveza. Ponekad je jedino što se može ponuditi drugome iskrena prisutnost i molitva bez velikih riječi, ali i to je već čin ljubavi. Nije malo stati pred Boga i reći: ”Ovo je teško, ali mi je važno.” Ako ne želiš odustati, to znači da još vjeruješ da ispod rana postoji temelj koji nije nestao. Možda ga sada ne vidiš jasno, možda je zatrpan šutnjom, umorom ili razočaranjem, ali sama odluka da ostaneš već je svjetlo. Brak se često ne spašava velikim potezima, nego malim vjernostima. Ne moramo znati kako će sve završiti. Dovoljno je da znamo ponovno birati ljubav. ”Ljubav sve podnosi, sve vjeruje, svemu se nada, sve trpi” (1 Kor 13,7).
Svi znamo da biti kršćanin znači biti u svijetu, ali ne biti od svijeta, svjedočiti za nešto, za Nekoga tko je drugačiji. Svjesni smo da bi naš bračni život trebao biti svjetlo ljudima ”izvana”, a ipak ponekad – ili čak često – naš život izgleda osrednje, bez okusa. Ljudi oko nas nam ne postavljaju pitanja, i ne osjećaju se potaknuti našim, navodno, sretnim načinom života. A sami ustvari osjećamo razočaranje u vlastitom životu. Možda ponajviše zbog nedostatka duboke radosti, koji nas navodi na pomisao da nam nedostaje nešto bitno. To je onaj okus o kojem Isus govori u Evanđelju, koji bismo mogli upotrijebiti i za naš brak, kada kaže: ”Nije više ni za što (Mt 5,13-16). Kad uočimo mlakost i nedostatak snage u zajedničkom životu, pomislimo, ”bolje je ostaviti po strani nedostižne ideale i otići.” Ali – treba se boriti i ne odustati. ”Nedostatak okusa” nije samo naš osrednji život, bez radosti i bez naviještanja Evanđelja, nedostatak okusa koji doista uništava život jest obeshrabrenje koje iz toga proizlazi. Jer jednom kad prihvatimo obeshrabrenje, više se nema što učiniti. Zato, nemojmo odustati. Što nam je činiti? Sjati?! Moramo prihvatiti da nijedno svjetlo na zemlji nije savršeno niti konačno. Neka su prejaka, druga preslaba, ali sva su korisna da se barem malo vidi. Na isti način, svjetlo našeg braka može biti vrlo ograničeno, zaprljano grijehom, oslabljeno sebičnošću, ali ako se u najdubljoj nutrini nastavimo pouzdavati u Gospodina i moliti, ono će zasjati ponovno, barem malo, najvjerojatnije samo za naš dom, ne za cijeli grad ili svijet, ali će sigurno zasjati. Naša će sol možda biti pomiješana s pijeskom ili zemljom, ali će ipak, barem malo, imati dobar okus. Kristu nije potrebna naša savršenost da bi dao okus našem braku. Dostatni su mu malo povjerenja i molitve usred naše bijede. Gospodine Isuse, umnoži u nama tu nadu. Ne dopusti da obeshrabrenje i umor zavladaju našim životima. Umnoži naše pouzdanje u tebe, da znamo prepoznati tvoju ljubav i tvoje milosrđe.
Danas je Svjetski dan braka, dan koji ne slavi idealnu sliku dvoje savršenih ljudi, nego stvarnost dvoje nesavršenih koji su odlučili živjeti zajedno. Brak nije prvenstveno uspjeh, nego put. Put na kojem se ljubav ne mjeri osjećajima koji dolaze i prolaze, nego vjernošću koja se svakodnevno obnavlja, često tiho, bez publike i bez velikih riječi. U braku se vrlo brzo otkrije istina o sebi. Ne ona uljepšana, nego stvarna – strpljivost koja ima granice, ljubav koja se umara, riječi koje ponekad bole više nego šutnja. Brak je mjesto rasta koje nas uči izlaziti iz sebe, ponovno birati istoga i onda kad to nije spontano ni ugodno. Svjetski dan braka podsjeća da brak nije privatni projekt dvoje ljudi, nego poziv koji ima široki smisao. Bračna ljubav, sa svim svojim pukotinama, je znak da je vjernost moguća, da oprost nije slabost i da zajedništvo ne nastaje bez žrtve. Svjetski dan braka nije dan za usporedbe, ni za idealiziranje, nego za zahvalnost, za sve male svakodnevne vjernosti koje čine temelj zajedničkog života. I možda tiha molitva – da ljubav ne bude samo osjećaj, nego odluka da hodamo zajedno, koju obnavljamo svakoga dana.
Ono ”kako je bilo nekad”, više ne postoji, ne zato što je ono bilo lažno, nego zato što je život išao dalje – promijenili smo se, i m i svijet oko nas, imamo više iskustva, i druge ljude oko sebe, nosimo više rana, više umora, ali i više istine o sebi. Tražiti povratak ”na staro” značilo bi bježati od stvarnosti, a vjernost znači ostati upravo u stvarnosti, takvoj kakva jest. Zajednički život nije film u kojem je vjernost tek samo dok dođemo do zida naših želja, a poslije je više nema. Vjernost nekome, makar bilo krhko, znači prepoznati da ispod slojeva šutnje, navike i razočaranja još uvijek ima nečega živog. Možda je to samo sjećanje na povjerenje, možda zajednička bol, možda tiha odluka da se ne ode. U svakom slučaju – bijeg nije. Bog uvijek polazi od onoga što je ostalo, a ne od onoga što je nestalo. Brak koji je prošao lomove, a nije se raspao, nosi u sebi posebnost. Ne sjaji kao na početku, ali tinja. I često upravo to maleno svijetlo donosi više nego sve blještavilo zaljubljenosti. U vjernosti se ne traži herojstvo, nego svakodnevno ”da” – danas ću ostati, danas ću pokušati slušati, danas neću zatvoriti srce do kraja Samo danas, i uvijek danas. To su male odluke koje ne izgledaju spektakularno, ali čuvaju to maleno svjetlo. Kad se čovjek usudi biti vjeran krhkom, tada se krhko polako pretvara u nosivo. Bog ne obnavlja brak vraćanjem ”na staro”, nego produbljivanjem onoga što je ostalo. I to je dovoljno da se može nastaviti dalje.
Ako me stvarno pitaš – hoću! Hoću, jer ljubav koja vrijedi ne prestaje kad se tijelo uspori, kad se bore prodube ili kad glas više nema istu snagu. Ona se samo drugačije pokazuje. Bit ćemo stari, ne samo tijelom nego i dušom, ali pamtit ćemo sretne dane našeg života, makar nas danas snašle i bolesti i razočaranja. Kad ostarimo, nismo manje sposobni za nježnost. Nestale su maske, i potreba za dokazivanjem, al ostalo je ono što je bilo istinito od početka – naša ljubav. Ljubav, ako je prava, ne treba mladost da bi trajala. Ako se bojimo da ćemo s godinama to zaboraviti, znajmo da za ljubav ne postoji vrijeme. Kad dođu dani starosti, i kad riječi postaju rjeđe, a koraci kraći, ljubav neće prestati. Ona će samo sjesti pokraj nas, zagrljene i stare. Zato, da, hoću – i dalje ću te voljeti. Beskrajano.
To zvuči kao proturječje, ali u sebi nosi duboku istinu. Kad nam je do nekog istinski stalo, tada ta osoba prestaje biti produžetak naših potreba ili strahova i postaje netko koga poštujemo u njegovoj slobodi. Pustiti ne znači prestati voljeti, nego prestati posjedovati. Ljubav koja se grčevito drži zapravo se boji gubitka sebe, dok ona zrelija zna da se ne mjeri blizinom pod svaku cijenu, nego sposobnošću da drugome dopustimo njegov put, pa i onda kad se ne podudara s našim. Ponekad puštanje boli više nego zadržavanje, jer ostajemo bez iluzije kontrole. Ostajemo sami sa sobom, sa svojim pitanjima i tišinom. Ali baš u toj boli razotkriva se je li nam do nekoga stalo zbog njega ili zbog onoga što nam on daje. Ako je ljubav stvarna, ona ne ucjenjuje prisutnošću niti prijeti odsustvom, nego ostaje otvorena, čak i kad ne zna hoće li se netko vratiti. Ima u tome i nešto paradoksalno: puštajući, ne gubimo nužno odnos, nego mu dajemo mogućnost da bude istinit. Ako se netko vrati, vraća se slobodan, ne zato što mora, nego zato što želi. A ako se ne vrati, tada barem znamo da smo voljeli bez prisile, bez manipulacije, bez stezanja. I to je, koliko god bolno bilo, oblik ljubavi koji ne ponižava ni nas ni drugoga.
Da, ponekad stvarno trebamo čekati. Ne zato što smo pasivni ili zato što nemamo snage, nego zato što život nije uvijek nešto što se može ubrzati. Ima trenutaka kad sve u nama želi rješenje odmah, traži znak, vapi za jasnoćom, a baš tada se dogodi šutnja. I zna biti teška! Ali čekanje da dođe pravi trenutak i rješenje nije gubitak vremena. Dok čekamo, stvari u nama se slažu, neke želje otpadaju, neke se pročiste, a poneka istina ispliva i sve nekako vidimo u drugačijem svijetlu. Život često priprema odgovore koje ne bismo prepoznali da dođu prerano, jer bismo ih krivo shvatili ili uzeli zdravo za gotovo. Ne dobijemo sve kad mislimo da smo spremni, nego onda kad možemo nositi posljedice toga što dobijemo. Na kraju, život rijetko pita jesmo li nestrpljivi. On daje u svoje vrijeme. A kad se osvrnemo, često shvatimo da je baš to razdoblje čekanja bilo ono u kojem smo najviše naučili o sebi, o povjerenju i o tome da nisu sve dobre stvari rezultat forsiranja, nego dopuštanja.