Uđi u naše umorne misli, u naše ranjene odnose, u našu šutnju. Očisti nas od svega što nije ljubav. Rasvijetli ono što je zamračeno, omekšaj ono što je tvrdo, zagrij ono što je ohladnjelo. Duše Sveti, nauči nas slušati kada nam je srce puno vlastitih planova. Učini da u nama raste plod koji nadilazi naše napore. Vodi nas u dubinu Evanđelja, da Krist ne bude samo riječ na usnama, nego život u nama. Kao što si oblikovao Crkvu u njezinu početku, oblikuj i nas da budemo zajednica koja ne osuđuje, nego podiže, koja ne odvraća, nego prima. Dođi kao oganj koji ne spaljuje, nego pročišćava. Dođi kao voda koja ne potapa, nego napaja. Dođi kao vjetar koji ne ruši, nego pokreće. Oslobodi nas straha od promjene. Daj nam hrabrost da budemo svjedoci u vremenu umora, da budemo svjetlo u prostoru sumnje, da budemo nada ondje gdje je obeshrabrenost. Neka naša riječ bude blaga, naš pogled čist, naše ruke otvorene. Učini da sav naš život postane tihi himan tebi, u svakodnevnim susretima, u radu, u obitelji, u svemu što jesmo. Dođi, Duše Sveti.
Postoji tiha opasnost u molitvi koja se ne vidi izvana, a razara iznutra: trošenje riječi bez trošenja srca. Isus na to upozorava vrlo jasno: ‘’Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će biti uslišani zbog mnoštva svojih riječi’’ (Mt 6,7). Riječi postaju zaklon iza kojega se skrivamo od Boga. U povijesti duhovnosti mnogi su na to upozoravali. Toma Kempenac u djelu Nasljeduj Krista piše da je bolje osjetiti skrušenost nego znati njezinu definiciju. Bog ne sluša količinu, nego istinu. Psalmist kaže: ‘’Žrtva Bogu duh je raskajan, srce raskajano i ponizno, Bože, nećeš prezreti’’ (Ps 59,19). Srce je mjera molitve. Rizik trošenja riječi često dolazi iz straha od tišine. Dvoje koji se vole mogu dugo šutjeti, a da njihova blizina bude ispunjena, zar ne?! Tako je i s Bogom. Ako stalno govorimo, zapravo mu ne dopuštamo da govori nama. S druge strane, postoji i suptilnija opasnost: da riječima pokušavamo zaslužiti Božju naklonost. Kao da ga trebamo uvjeriti, nagovoriti ili impresionirati. A Isus odmah nakon upozorenja na ‘’blebetanje’’ kaže: ‘’Zna Otac vaš što vam treba i prije negoli ga zaištete’’ (Mt 6,8). Molitva nije informiranje Boga. Ona ne mijenja Boga, nego nas otvara Njegovoj volji. Ipak, ne radi se o tome da prestanemo moliti riječima. Liturgija, psalmi, krunica, litanije, sve su to dragocjeni oblici molitve. Molitva sazrijeva kad riječi postanu jednostavne.
Ako pod normalnim mislimo na ono što svijet smatra moćnim i uspješnim, onda nije. Ako pod normalnim mislimo na ono što je dosljedno Božjoj ljubavi, onda jest. Jer ‘’Bog je ljubav’’ (1 Iv 4,8), a ljubav koja ne ide do žrtve ostaje riječ. Bog bi, po našoj prirodnoj predodžbi, trebao biti jak, nedodirljiv, uzvišen. No, On se nije ‘’kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe oplijeni… postavši poslušan do smrti, smrti na križu’’ (Fil 2,6–8). To teologija naziva ‘’Božjim samoponiženjem’’. Isus Krist na križu nije poraz Boga, nego razotkrivanje kakav je Bog. Nije Bog koji spašava izvana, s distance, nego Bog koji ulazi u ljudsku bol. Istina o Bogu ne nalazi se u našim projekcijama moći, nego u Isusovoj poslušnosti Ocu, u darivanju sebe do kraja. Križ nam zapravo postavlja dublje pitanje: kakvog Boga želimo? Boga koji rješava probleme silom ili Boga koji ulazi u naše tame? Na Golgoti ne visi ideja, nego osoba. Možda najteže u svemu nije prihvatiti da je Bog bio raspet, nego povjerovati da je takva ljubav upućena meni.
Boga naša prošlost ne zanima u smislu u kojem ona često muči nas. Mi se vraćamo unatrag da bismo prebirali po pogreškama, da bismo sebe optuživali ili opravdavali, da bismo u starim ranama tražili identitet. Bog se, naprotiv, vraća u našu prošlost samo zato da bi je otkupio. Njega ne zanima arhiv grijeha, nego srce koje je danas spremno otvoriti se milosti. U Evanđelju po Ivanu Isus kaže: ‘’Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti’’ (Iv 8,11). Žena uhvaćena u preljubu imala je prošlost koja je bila javna i teška. No, Isus se ne zadržava na njezinu jučer. On je ne pita za detalje, ne traži objašnjenja, ne otvara istragu. Njegova riječ usmjerena je prema budućnosti. To ne znači da prošlost nije stvarna, nego da ona nema posljednju riječ. Posljednju riječ ima milosrđe. Slično je i s Petrom. Nakon zatajenja Isus ga ne suočava s analizom njegova pada, nego ga tri puta pita: ‘’Ljubiš li me?’’ (Iv 21,15-17). Pitanje nije: Zašto si me izdao, nego: Možeš li me danas ljubiti? Bog ne briše povijest, ali je preobražava kroz odnos. Hans Urs von Balthasar u djelu Teologija povijesti piše da Bog ulazi u ljudsku povijest ne da bi je promatrao izvana, nego da bi je iznutra doveo do ispunjenja. To znači da i naša osobna povijest, sa svim lomovima, postaje mjesto susreta, a ne prepreka. Često mislimo da Boga treba impresionirati našom besprijekornom biografijom. No, kršćanska objava govori suprotno. U Poslanici Rimljanima stoji: ‘’Dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije’’ (Rim 5,8). To je rečenica koja ruši našu potrebu da se najprije popravimo pa tek onda dođemo Bogu. On dolazi u trenutku naše slabosti. Njega zanima naša sadašnjost, a ne prošlost zatvorena u krivnji. To ne znači da prošlost nema posljedica. Rane ostaju, sjećanja ostaju, ponekad i dugotrajne posljedice naših odluka. No, Bog ih ne koristi kao argument protiv nas. On ih pretvara u mjesta suosjećanja. Naša je kušnja da se definiramo onim što je bilo. Bog nas definira onim što možemo postati u Njegovoj ljubavi. Ne moramo nositi svoj jučer kao presudu. Bog nas ne pita odakle dolazimo, nego kamo smo spremni ići s Njim.
Crkva je kroz stoljeća bila svjesna da njezino poslanje nije ponuditi prolazne ideje, nego voditi čovjeka prema spasenju. Ono što je uvijek i svugdje učila nije skup apstraktnih pravila, nego put prema punini života u Bogu. U tom svjetlu i korizma dobiva svoje pravo značenje. Ona nije tek liturgijsko razdoblje, nego škola srca u kojoj se ponovno učimo što znači živjeti za ono što ne prolazi. Post, molitva i milostinja nisu tri pobožne prakse koje stoje jedna uz drugu, nego tri pokreta iste ljubavi. Isus jasno kaže: Kad postiš, kad moliš, kad daješ milostinju (Mt 6,1–18). On ne kaže AKO, nego KAD. Kao da pretpostavlja da će učenik koji ga slijedi spontano živjeti te stvarnosti. Post oslobađa srce od navezanosti na sebe, molitva ga otvara Bogu, a milostinja ga širi prema bližnjemu. To je dinamika obraćenja. U Govoru na gori, zapisanom u Evanđelju po Mateju, Isus ne naglašava vanjštinu, nego nutrinu. Ne radi se o tome da drugi vide, nego da Otac vidi u skrovitosti. To je bit korizme: dopustiti da Bog vidi našu istinu, našu slabost, ali i našu čežnju. Ništa od ovoga ne možemo bez milosti. Mi se trudimo, ali Bog daje da raste. Zato je prava korizmena odluka vratiti se jednostavnosti. Manje riječi, više tišine. Manje zahtjeva, više zahvalnosti. Manje sebe, više Boga. U toj jednostavnosti Crkva nas stoljećima poučava isto: Bog je vjeran, a čovjek je spašen kad mu otvori srce.
Edenski vrt (Post 2–3) nije slika zrele svetosti, nego početne nevinosti. I zato povratak na staro, u tzv. ”izgubljeni raj”, nema smisla. Čovjek nije stvoren da ostane u ograđenom vrtu, nego da slobodno raste prema punini zajedništva s Bogom. Povijest se ne vraća unatrag, nego ide naprijed. U Post 3,24 stoji da je put prema stablu života zatvoren. Time nam Bog daje do znanja da se život nalazi naprijed. Isus ne govori: vratit ću vas na početak, nego kaže: ”Ja sam Početak i Svršetak” (Otk 22,13). Kršćanska nada ne traži izgubljeni raj iza sebe, nego dovršeni život pred sobom. Karl Rahner u djelu Temelji kršćanske vjere govori o čovjeku kao biću usmjerenom prema budućnosti, prema apsolutnoj punini koja ga nadilazi. Nismo stvoreni za kruženje, nego za ispunjenje. I to nas tješi, jer često žalimo za prošlim, za ”nevinijim vremenima”, za nekim ”vrtovima” koje je današnje vrijeme izgubilo. Tvrditi da je nekad bilo bolje je iluzija. Sociolozi govore o ”ružičastoj retrospekciji”: sklonosti da se prošlih vremena sjećamo kroz filter nostalgije. Povijest nam to potvrđuje. Ljudi su u 19. stoljeću žalili za ”starim dobrim vremenima” srednjeg vijeka, iako su ta vremena bila obilježena bolestima, ratovima i kratkim životnim vijekom. I u naše vrijeme mnogi govore da je prije bilo bolje, zaboravljajući na sve strahote ratova, na sve socijalne nepravde i nesigurnosti, i bolesti koje medicina tada nije znala izliječiti. Svaka generacija ima svoju verziju ”zlatnog doba”, koje zapravo nikada nije ni postojalo. To, međutim, ne znači da svaki napredak automatski znači i veću sreću. U nekim je stvarima nekada doista bilo bolje, živjelo se sporije, jednostavnije, intimnije. Obiteljski odnosi bili su drukčije strukturirani, zajednice čvršće povezane, život ritmičniji. Ali je li to ”bolje” ili samo drukčije nego danas? Danas imamo dulji životni vijek, razvijeniju medicinu, veća prava žena i djece, pristup znanju kakav nikada prije nije postojao. Svako vrijeme nosi svoje svjetlo i svoju sjenu. Što mislite: bi li Isus došao da su Adam i Eva drugačije reagirali? Možda je najdublji odgovor ovaj: Krist nije plan B, On je Božje konačno DA čovjeku. Grijeh je promijenio način na koji to DA izgleda, i dao mu je oblik KRIŽA. Isus je na križu konačno rekao: ”Dovršeno je” (Iv 19,30). Povratak na staro bio bi povratak u nedovršeno. Ne treba nam taj tzv. ”edemski vrt”. Imamo Isusa. On je ”vrhunac Božje zamisli o svijetu od početka” (Ivan Duns Scotus).
Nauči me, Gospodine, svojemu putu (Ps 86,1-6). Ne objašnjavaj mi ga, ne crtaj mi ga na karti. Uzmi me za ruku. Hodaj uz mene, uči me hodati. Uči me putu križa. Onog u Getsemaniji. Nisi pregovarao s njim. Uči me, Gospodine, i tišini. U meni je puno riječi, opravdanja, rasprava… Uči me, kao i Iliju na Horebu, da nisi u oluji ni u potresu, nego u tihom lahoru. Uči me da tvoj put nije savršenstvo bez padova, nego vjernost u slabosti. Gospodine, ako je to put na kojem ću izgubiti sebe da bih pronašao Tebe, povedi me. Ako je to put praštanja, put pomirenja ili put povjerenja kada ne vidim ishod, povedi me. Povedi me, tamo gdje je ljubav jača od zla, gdje nećemo morat dokazivati da je iskrena. Povedi me tamo gdje ćeš ti biti ti, bez uloga koje moraš igrati. Gdje ću ja biti ja, bez straha da ću biti previše ili premalo. Gdje se nećemo bojati vlastite nježnosti, i gdje će naša istina biti dovoljna sama sebi. Na mjesto bez imena, na mjesto gdje ćemo se držati za ruke bez skrivanja, gdje će naši snovi biti sigurni bez obzira na noć. Povedi me tamo gdje ćemo zajedno učiti što znači voljeti bez obrane, bez bijega, bez straha, gdje nećemo dizati zidove od ponosa, ni skrivati rane iza osmijeha. Tamo gdje će i naša nesavršenost imati pravo na svoje mjesto, i gdje pogreške neće biti kraj svijeta. Povedi me tamo gdje ćemo se radovati malim stvarima, jutru koje nas zatekne budne, kiši koja nas natjera da se stisnemo bliže. Gdje će svaki dan biti prilika da ponovno izaberemo jedno drugo, bez straha da će ugasiti ono što nosimo u sebi. Kad bi saznali koliko Te ljubim, podigli bi glasove i kazali da je to ludost, da je to pogrešno, da nije vrijeme, da nije mjesto. Pokušali bi nas uvjeriti da trebamo odustati, da je sigurnije ne voljeti nego riskirati srce. Ali ne znaju da dijelimo tragove svjetla koje ne mogu utrnuti, i da ne mogu srušiti mostove koji žive u našim dušama. To ne mogu ukrasti, to ne mogu spaliti. To je samo naše, čak i kad bi znali sve.
Na kraju dana, u tišini večeri, kad se utišaju glasovi i obaveze, ovo je moja posljednja molitva. Ne želim je preskočiti, jer znam da bih preskočio istinu o sebi. To nije tuđa priča, ona nosi moje ime i moje lice. Skrivena je u riječima koje su zaboljele, u šutnjama koje su ohladile blizinu, u mislima kojima sam druge smanjio da bih sebe uzdigao. Nije uvijek glasna ni dramatična. Moj grijeh je prevelik. Prevelik jer ga ne mogu jednostavno izbrisati. Prevelik jer znam da sam mogao drukčije. Prevelik jer ruši sliku o meni kakvu rado pokazujem. U ogledalu savjesti nema uljepšavanja, nema svjetla koje skriva bore duše. Ipak, u toj večernjoj iskrenosti ne ostajem sam. Jer kad priznajem svoju krivnju, stojim pred Onim koji me poznaje do kraja. Pred Isusom koji nije okrenuo lice od slabih, koji je sjedio za stolom s grešnicima. On zna kako izgleda ljudska slabost. Zna kako zvuči umor, kako peče sram, kako boli kajanje. Kad stanem pred Njega, ne osjećam se kao optuženik, nego kao dijete koje je pogriješilo, ali nije prestalo biti voljeno. Njegove ruke, probodene, nisu podignute da presude, nego da zagrle. On razumije borbe koje vodim u sebi, namjere koje su bile dobre, a izgubile su se u nespretnostima i strahu. Razumije i ono što ne znam izreći. Priznanje grijeha postaje početak poniznosti i promjene. U tišini večeri, dok priznajem svoje grijehe, u meni se pali drugačije svjetlo. Ne svjetlo savršenstva, nego nade. Ako me On razumije, ako me ne odbacuje, onda sutra nije prijetnja, nego dar. Mogu pokušati ponovno. Mogu biti pažljiviji, strpljiviji, iskreniji. Ne zato što sam jak, nego zato što sam voljen. Onaj koji me sluša navečer, već me čeka u novom jutru.
O suzama pjeva klapa Šufit (Ne diraj moju ljubav). I stvarno – mnogi bi se složili da im je previše suza, ali i priznali da nisu bile uzaludne. Ponekad nam se čini da je suza znak poraza, a zapravo je često znak da srce još živi. Suza je trag da nas nešto još dotiče, da volimo, da smo povrijeđeni jer nam je stalo. Ernesto Cardenal, pjesnik i svećenik iz Nikaragve, u svojim meditacijama piše kako su suze molitva tijela kada riječi više nisu dovoljne. I doista, ima trenutaka kada čovjek ne zna što reći Bogu, ali suze same postanu vapaj. Sveti Pavao kaže da Duh ”posreduje za nas neizrecivim uzdasima” (Rim 8,26). Ne znam kakve su bile tvoje suze. Jesu li bile suze gubitka, izdaje, razočaranja, samoće, ili možda suze zbog tvojih pogrešaka. Ali znam jedno: nijedna suza nije izgubljena. U Knjizi Otkrivenja stoji da će Bog ”otrti svaku suzu s očiju” (Otk 21,4). To znači da je svaka suza primijećena, nijedna nije pala nevidljivo. Ako je bilo previše suza, možda je to zato što je bilo i previše ljubavi, očekivanja, čežnje za dobrim. Čovjek koji je plakao, može razumjeti drugoga koji plače. On ne daje jeftine savjete. On šuti i ostaje. To nije slabost. To je znak da smo živjeli punim srcem. I vjerujem da Bog broji naše suze da bi ih jednog dana pretvorio u radost.
Bog je čovjeka stvorio na svoju sliku (Post 1,27). Ta slika nije tek razum ili sposobnost govora, nego i sloboda kojom on može reći ”da” ili ”ne”, kojom može darovati sebe ili se zatvoriti. Kad netko drugome oduzima slobodu, on zapravo dira u samoga Boga. Kontrola koja ne poštuje dostojanstvo osobe uvijek se hrani strahom – strah da će drugi otići, da će pogriješiti, da će misliti drukčije. No, Isus nikada ne prisiljava. Kad mladić odlazi žalostan jer nije spreman ostaviti svoje bogatstvo, Isus ga ne zaustavlja silom, nego ga pušta da ode (Mt 19,22). Bog ne upravlja čovjekom kao predmetom, nego kao s prijateljem. U tome je veličina Božje pedagogije. Sveti Pavao piše: ”Za slobodu nas Krist oslobodi” (Gal 5,1). Sloboda je i zadatak. Ona nije samovolja, nego prostor odgovornosti. Kontrola koja guši dostojanstvo zapravo svodi drugoga na sredstvo, a čovjek nije sredstvo. U obiteljima, u Crkvi, u društvu, lako se dogodi da, pod izlikom reda i sigurnosti, prijeđemo granicu i počnemo upravljati savjestima. A savjest je sveto mjesto susreta Boga i čovjeka. Drugi vatikanski koncil u dokumentu Gaudium et spes podsjeća da je savjest ”najskrovitija jezgra i svetište čovjeka”. Ondje se ne ulazi s grubošću. Ondje se ulazi s poštovanjem ili se uopće ne ulazi. Fjodor Dostojevski u Braća Karamazovi kroz lik Velikog inkvizitora opisuje napast da se ljudima oduzme sloboda kako bi im se osigurala sigurnost. Inkvizitor tvrdi da je čovjeku lakše živjeti bez slobode. Nije istina, Krist ne misli tako – On razotkriva laž svake kontrole koja tvrdi da djeluje za dobro drugoga, a zapravo ga lišava dostojanstva. Prava briga za drugoga nikada nije dominacija, nego služenje. Isus pere noge učenicima (Iv 13,14) da bi im pokazao da je autoritet u službi, a ne u prisili. Ondje gdje postoji poštovanje prema slobodi, raste povjerenje. Ondje gdje se drugoga steže i nadzire, rađa se prikrivena pobuna ili tiha slomljenost. Izbjegavati svaki oblik kontrole koji ne poštuje dostojanstvo i slobodu osobe znači vjerovati da Bog djeluje i u srcu drugoga, čak i kad mi ne vidimo plodove. To znači imati strpljenja s tuđim rastom. Nismo gospodari tuđih savjesti. Kako prenosi agencija KNA, Papa Lav je nedavno savjetovao jednoj redovničkoj zajednici da stil vođenja Reda mora biti obilježen ”međusobnim slušanjem, zajedničkom odgovornošću, transparentnošću, bratskom bliskošću i zajedničkim razlučivanjem. Autoritet u redovničkom životu ne znači dominaciju, već duhovnu i bratsku službu onima koji dijele isto zvanje. Pri tome se mora izbjegavati svaki oblik kontrole koji ne poštuje dostojanstvo i slobodu osoba”.
Život doista piše romane, ali ne onako kako ih mi zamišljamo. U našim romanima tražimo logiku radnje, jasan zaplet i rasplet, likove koji napreduju prema nekom smislu. A u stvarnosti se čini da su poglavlja života isprekidana, da se stranice ponekad zgužvaju, da se rečenice prekidaju usred misli. Ipak, kad se osvrnemo unatrag, vidimo da ništa nije bilo slučajno. Kao da je neka ruka, tiha i nenametljiva, vodila priču. Isus je rekao Petru: ”Dok si bio mlađi, sam si se opasivao i hodio kamo si htio; ali kad ostariš, drugi će te opasivati i voditi kamo ne želiš” (Iv 21,18). To je rečenica koja zvuči kao nagovještaj teškog poglavlja, a i tragičnog kraja. Ipak, u toj rečenici skriva se duboka istina o romanu našega života. U mladosti mislimo da smo autori. Kasnije shvaćamo da smo likovi u većoj priči. François Mauriac u djelu Život Isusov piše da ”Bog ne piše našu sudbinu protiv nas, nego s nama”. Ta rečenica daje mir. Život nije slijepi niz događaja. Mi donosimo odluke, ali nismo sami u njihovu donošenju. Čak i kad pogriješimo, i kad poglavlja ispunimo slabostima, Bog nastavlja pisati s nama naš roman. On zna uvesti novi zaplet, otvoriti neočekivani obrat… Povijest nam to potvrđuje. Koliko je puta čovjek mislio da je sve izgubljeno, a upravo tada započinje novo razdoblje. Sveti Augustin u Ispovijestima opisuje vlastiti život kao rasutu priču koja se tek u susretu s Bogom počela slagati u cjelinu. On nije izbrisao prethodna poglavlja, nego ih je pročitao drugačijim očima. Život piše romane i kroz susrete. Netko tko nam je došao sasvim slučajno postane presudan lik. Netko tko je kratko ostao, ostavi trag za cijeli život. Često tek godinama kasnije razumijemo zašto je određeni događaj bio potreban. Romano Guardini je govorio da smisao ne stoji na početku, nego na kraju puta. Tek s distance vidimo strukturu. Možda je najveća ljepota toga romana u tome što završetak nije zatvaranje, nego otvaranje. Kršćanska nada govori da posljednja stranica nije kraj priče, nego početak njezina punog značenja. Zato, kad kažemo da život piše romane, možda bismo trebali dodati: piše ih polako, strpljivo, kroz radosti i rane, kroz uspone i tišine. Ponekad ne razumijemo zaplet. Ali život uvijek ide dalje.
Zlato moje! Želim biti ona uz koju možeš odahnuti. Ona koja će primijetiti kad si umoran, kad ti pogled postane težak, i kad se u tebi skupi nešto što ne znaš izreći. Želim stajati blizu, da znaš da nisi sam. Idi hrabro putem koji je pred tobom. Ne boj se širine svijeta, ne boj se svojih snova. Samo te molim, čuvaj se. Ne izlaži svoje srce onome što bi ga moglo raniti iz lakomislenosti ili tuđe nepažnje. Ali ako se dogoditi, ja ću i dalje biti uz tebe. Ne da ti određujem korake, nego da ih pratim. Ne da te sputavam, nego da budem tvoj oslonac. Ako zapuše vjetar, bit ću ti zaklon. Ako se umoriš, bit ću ti mir. Ako posumnjaš u sebe, podsjetit ću te tko si. Putuj. I gdje god bio, imat ćeš mjesto na kojem si siguran, voljen i dovoljno jak da se vratiš, nasmiješen i svoj.
Kuća je ista, zidovi stoje, ali tebe više nema u njoj. Tko će sada paziti na mene, majko. Navikao sam da negdje postoji netko tko misli na mene prije nego ja mislim na sebe. Netko tko primijeti kad šutim predugo. Govorili su da sam odrastao. Da sam jak. A ti si znala da u meni još uvijek živi dijete koje se ponekad izgubi u vlastitim mislima. Ti si znala kad me treba pustiti i kad me treba zagrliti bez pitanja. Sada ponekad hodam kroz dane kao kroz maglu. Obaveze zovu, život ide naprijed, ali u meni još uvijek postoji jedno jedino pitanje: Tko će sada paziti na mene, majko. Sjećam se tvojih večernjih koraka po kući. Tihe i skrivene molitve. Nikada nisi to činila da te netko vidi. Molila si kao što se diše. U danima kad je bilo više suza nego osmijeha, više tame nego svijetla. Kao da si znala da iznad svakodnevice postoji još jedan svijet, nevidljiv, ali stvarniji od svega. Možda si me već tada predala u ruke Onome koji je vidio dalje od tvog pogleda. Više neću čuti tvoj glas, ali ću ga razumjeti u sebi kad budem birao između ogorčenosti i dobrote. Više nećeš zatvarati prozor kad zahladi, ni otvarati vrata sobe da provjeriš jesam li se vratio, ali ću se sjetiti tvoje brige kad budem štitio one koji su mi povjereni. Više nećeš bdjeti nad mojim snovima, ali ću znati da si me naučila kome da ih povjerim. I dok danas hodam bez tvoje ruke, polako otkrivam da si i dalje uz mene. Oduvijek si bila most moga života prema Njemu. Uostalom, Njemu si me jedinom mogla dati bez da me izgubiš. Zato ću se i dalje pitati, ali s manje straha: Tko će sada paziti na mene, majko, al u srcu ću šaptati tvoje ime.
Ne bih se bojala tuđih pogleda ni šapata iza leđa. Ako treba, stajala bih na pragu tuđih kuća i radila najtiše poslove, samo da tebi put bude lakši. Ako treba, uzela bih na sebe ono što tebe boli, kao što sam umjesto tebe primala udarce dok si bio dijete. Ti si dio mene koji hoda svijetom, i dok ti koračaš, ja u sebi brojim tvoje korake. Kad bi ti nestalo snage, ja bih bila tvoja snaga. Kad bi ti nestalo vjere, ja bih molila i za tebe i umjesto tebe. Ne bih se umorila od čekanja. Majčino srce ne odustaje. Ono zna bdjeti, i noću dok svi drugi spavaju. Ako bi ti ikada svijet okrenuo leđa, ja ću ostati na tvojoj strani. Ako bi te osudili, ja bih te branila, ali još više bih te grlila. Ne zato što ne vidim tvoje pogreške, nego zato što znam da si više od njih. Ti nisi zbroj svojih padova. Ti si obećanje koje mi je stavljeno u naručje onoga dana kad sam te prvi put držala. Tada sam, bez riječi, već pristala na sve. Bila bih i sluškinja, i radnica, i ona koja stoji po strani, samo da ti možeš rasti. Nije mi teško biti nevidljiva ako ti budeš svjetlo. Nije mi teško šutjeti ako ćeš ti progovoriti istinu. Nije mi teško trpjeti ako ćeš ti naučiti ljubiti. Sine moj, kad bi trebalo, prošla bih i kroz vlastitu tamu da tebe izvedem na svjetlo. Ne bih otišla, ma koliko teška bila tvoja staza. Stajala bih uz tebe do kraja. Ako je moja sudbina da budem posljednja da bi ti bio prvi, neka tako bude. Dok god dišem, bit ću na tvojoj strani. I kad odrasteš, i kad pogriješiš, i kad uspiješ. Uvijek ću ti biti dom u koji se možeš vratiti.
”Selma” je pjesma rok grupe Bijelo Dugme. Iako naslov zvuči kao upozorenje, stihovi govore o mladenačkoj ljubavi, prožetoj brigom i nježnošću. Izraz ”ne naginji se kroz prozor” je metafora za krhkost mladosti, za rizične korake koje činimo kada volimo, kada se izlažemo drugome bez zadrške. Ljubav spontano želi zaštititi, instinktivno pruža ruku, zatvara vrata pred olujom, i bdije nad onima koje voli, ali istodobno zna da ne može ukloniti svaku prijetnju. Kad volimo, stalno osluškujemo, i osjećamo da nam srce zadrhti pri pomisli da bi nešto moglo povrijediti voljenu osobu. Najradije bismo stali između nje i svijeta, primali udarce, i hladnoću, samo da nju zaštitimo. Ali ljubav nije čvrsto držanje za ruku, toliko da druga ruka utrne, nego dovoljno nježno da ostane slobodna. Slično kao što roditelj u jednom trenutku mora pustiti dijete da napravi prve korake bez oslonca, svjestan da može pasti, ali i da bez tog pada neće naučiti hodati. Srce govori: ”Čuvat ću te koliko mogu.” A duša dodaje: ”Ali vjerujem ti da možeš.” Ne možemo živjeti život voljene osobe umjesto nje, i ne možemo je zaštititi od svih opasnosti, niti joj obrisati svaku suzu, ali možemo biti oni koji će je podsjetiti koliko vrijedi kad svijet pokuša poljuljati njezino samopouzdanje. I zato, ”putuj Selma, i molim te, ne naginji se kroz prozor”. Putuj, i znaj da gdje god bila, imat ćeš mjesto na kojem si sigurna, voljena i dovoljno jaka da se vratiš, nasmiješena i svoja.
Iskustvo nas uči da je čovjek bez granica raspršen kao rijeka bez korita koja se razlije. Zato su potrebni nasipi i granice da nas zaštite. Čitamo u Knjizi Postanka da Bog postavlja granice moru i kopnu, svjetlu i tami (Post 1). Time daje sklad stvarnosti. Zato i čovjek ima svoje granice. Nije Bog. Nije apsolutan. Nije samodostatan. Isus ne poriče težinu granice (Mt 26,39), ali je pretvara u put poslušnosti i predanja. Za nas to znači preuzeti odgovornost za stvarnost kakva jest, a ne kakvu bismo željeli. Ne možemo sve, jer smo ograničena bića. Duboko u sebi nosimo želju za beskonačnošću i želimo stići svugdje, sve razumjeti, sve iskusiti, sve držati pod kontrolom. A ipak, stvarnost nas neprestano podsjeća da imamo granice: vremena, snage, zdravlja, sposobnosti, strpljenja. Ta ograničenost nije pogreška u sustavu, nego dio našega identiteta. Čovjek je velik, ali nije apsolutan. Mi smo stvorenja, a ne Stvoritelj. Kada zaboravimo da smo stvoreni, počinjemo živjeti kao da sve moramo moći, i biti svima sve. A to jednostavno nije moguće. Bog će svetom Pavlu koji se žalio zbog vlastitih slabosti, reći: ”Dosta ti je moja milost, jer snaga se u slabosti usavršuje” (2 Kor 12,9). To je preokret logike. Čovjek koji prihvati da ne može sve, postaje slobodniji i uči birati. A birati znači i odricati se. Svako ”da” nečemu, podrazumijeva ”ne” nečemu drugome. Sreća nije u tome da sve možemo, nego da ono što ne možemo, predamo Bogu. Da možemo sve, ne bismo trebali druge. Ni Boga. I zato je dobro da ne možemo sve.