Logo

Meditacija dana

Tebi koji se uvijek osjećaš kao drugi izbor

Isusov poziv da idemo za Njim zahtjeva da napustimo naš stari život i započnemo novi (Mt 4,18-22). Isusov smo izbor, prvi, a ne neki od mnogih opcija. Nismo pomoćni kotač i ne – nismo drugi izbor. Ponekad se bojimo to sebi priznati jer mislimo da je to sebičnost, i da takvim stavom vrijeđamo druge. Mislimo da je bolje sebe vrijeđati i ne tražiti ništa zauzvrat. Ali Isus ne misli tako. On je Bog koji nas neizmjerno poštuje i zahtjeva da i mi sebe poštujemo. Kada ćemo poštivati sami sebe, poštivat će nas i drugi. Mi smo izabranici Božji i zaslužujemo da nas se tretira kao važne. Mi nismo jedna od opcija. Mi smo nezamjenjivi i daleko važniji nego što mislimo i što si želimo priznati. Imamo prekrasne duše koje nas čine jedinstvenim osobama (Đorđe Balašević, Unikatna). Nemojmo sabotirati sebe. Ne ostavljamo se po strani. Isusu nismo dodatak, ili netko ili nešto što bi mu malo poboljšalo život. Isus nas je izabrao za sebe, da nam se može predati do kraja. Ne isplati se samo tako dati svoj život onima koje ne volimo ili ne poštujemo, onima kojima nismo važni ili koji se služe s nama kao da smo stvari, a ni onima koji ne uvažavaju naše mišljenje ili osjećaje… A Njemu je čast što nam može biti prijatelj. Mi smo punovrijedni i Bogu mili, unikatni. Imena su nam zapisana na nebesima. Prvi smo Isusov izbor i vrijeme je da napokon poštujemo sebe. Važni smo.

Teologija oslobođenja

Isus mjesecima putuje kroz gradove i sela svoje zemlje. U početku su svi trčali za njim, ali njegova slava, njegova čudesa, njegove riječi počele su smetati vjerskim poglavarima. Shvatili su da to nije ‘čokoladno’ što oni inače vole nego nešto vrlo zahtjevno – pozvani su na obraćenje, a to im se nije dopalo. Međutim, već je postojala jezgra vjernika, dobrih ljudi, jednostavnih, siromašnih koji su zavoljeli Isusovu poruku oslobođenja jer su bili ugnjetavani, osjećali oporost, napade i represiju okupacije, teške poreze, žalosnu ekonomsku situaciju, čak i glad. S druge strane, religija kakvu su predlagale vjerske vlasti Izraela, napravljena je od vrlo teških ograničenja. Riječ je o nekoliko stotina recepata, pozitivnih i negativnih, koje svaki Židov mora poštovati. Tijekom stoljeća Sinajskom zakonu dodavali su ih “mudri i učeni” teolozi, a potvrđivali vjerski poglavari. Tako se to čini i dandanas. Isusova radosna vijest upućena je svim ljudima, no posebno ‘malenima’. Isus se ne miješa u političke i ekonomske igre, ali svojim gestama i riječima redovito osporava i popravlja one vjerskog karaktera. Kad se vjerske postavke poslože kako treba, onda i političke i ekonomske idu bolje. Sjetimo se što je rekao o vjerskim poglavarima: ”Vežu i ljudima na pleća tovare teška bremena, a sami ni da bi ih prstom maknuli. Sva svoja djela čine zato da ih ljudi vide. Doista, proširuju zapise svoje i produljuju rese. Vole pročelja na gozbama, prva sjedala u sinagogama, pozdrave na trgovima i da ih ljudi zovu ‘Rabbi’. Vi pak ne dajte se zvati ‘Rabbi’ jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća. Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš – onaj na nebesima. I ne dajte da vas vođama zovu jer jedan je vaš vođa – Krist. Najveći među vama neka vam bude poslužitelj. Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen.” (Mt 23, 4-12) Njegove geste značajne su za čovjeka željnog oslobođenja. Evanđeoska poruka nije ‘moralizirajuća’ poruka, u domeni dopuštenog i zabranjenog, nego objava Boga koji je Isusov i naš Otac. Upravo je ta objava Boga Oca temelj jedne jedine zapovijedi, u kojoj je sažet sav moral – ljubiti Boga i ljubiti bližnjega kao što Isus ljubi. Sveti Augustin će reći: ”Ama, et fac quod vis” – Ljubi i čini što hoćeš. Nije dopušteno od vjere praviti moral koji bi se sveo na dopušteno i zabranjeno. Kršćanski moral, objašnjenje kršćanskog ponašanja, dolazi samo kao zaključak, kao posljedica osobne spoznaje Isusa Krista, susreta sa živim Bogom, Bogom ljubavi. ”Posljednje Isusove riječi ne utemeljuju neko slatkasto kršćanstvo ili tzv. kvietizam. Evanđelje zahtjeva velika opredjeljenja, zanosno je i poduzetno” – kaže pater Duda. Isus nas poziva da učimo od Njega dobrotu srca i duše, i lijepog ponašanja prema svima. A za to ne moramo imati diplomu.

Ljubav bez ograničenja

Opisujući poniznu molbu rimskog časnika i Isusovo pozorno slušanje, Matej naglašava univerzalnu dimenziju Kristove otkupiteljskog poslanja. Zašto Gospodin daje “audijenciju” stotniku? Za razliku od pismoznanaca i farizeja, i mnogih suvremenika, ovaj stranac, osvajač Obećane zemlje, ne pristupa Gospodinu s izgledom nadmoći, niti s ponosom, nego kao čovjek opisan u psalmu: ”Operi me svega od moje krivice, od grijeha me mojeg očisti! Žrtve ti se ne mile, kad bih dao paljenicu, ti je ne bi primio. Žrtva Bogu duh je raskajan, srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti.” (Ps 51, 5.18-19) To je ono što Krist gleda – naša srca. Gospodin važe namjere našeg srca. On sudi pravedno, ali je Njegova pravednost veća od naše. Moralni propisi za Gospodina ne važe kao što važe za nas. Nama su oni sigurnost na putu (ali i ograničenja), no Njemu propisi na određuju djelovanje. Istina, Krist ih nije došao ukinuti, ali nam je donio snagu da ih mognemo vršiti jer zna da ih nije (uvijek) lako vršiti. Kada nije lako živjeti po zapovijedima, Krist nam nudi pomoć svoje ljubavi da mognemo ”vršiti volju Božju, ljubiti njega i svoju braću.” On je bezgraničan i beskonačan Bog, postoji izvan prostora i vremena i nije ničim ograničen. Kada govorimo o beskonačnosti Boga, mislimo na njegovo sveznanje, svemoć i sveprisutnost. Sveznanje znači da Bog ima beskrajno znanje. Upravo takvo znanje osposobljuje ga kao suverena i suca svega. On ne samo da zna sve što će se dogoditi, nego i sve što se moglo dogoditi. Ništa ga ne čudi. Mnogi biblijski stihovi otkrivaju ovaj aspekt njegove prirode, kao na primjer Prva Ivanova poslanica: ”Bog je veći od našega srca i zna sve.” (1 Iv 3,20) Budući da je svemoguć, ništa ga ne može spriječiti da se njegova volja i namjere ostvare. ”Naš je Bog na nebesima, sve što mu se svidi to učini.” (Psalam 115,3) Na pitanje učenika: ”Tko se dakle može spasiti? (Mt 19,25) Isus odgovora: ”Ljudima je nemoguće, ali Bogu je sve moguće.” (Mt 19,26) Bog nije ograničen prostorom i vremenom. ”Kamo da idem od duha tvojega i kamo da od tvog lica pobjegnem? Ako se na nebo popnem, ondje si, ako u podzemlje legnem, i ondje si. Uzmem li krila zorina pa se naselim moru na kraj, i ondje bi me ruka tvoja vodila, desnica bi me tvoja držala.” (Ps 139,7-10) Bog je beskrajno iznad svega što je stvorio, veći i neovisan, beskrajno iznad i izvan nas i našeg razumijevanja. Unatoč našoj konačnosti i njegovoj beskonačnosti, možemo ga spoznati i razumjeti, jer nam se objavio kao prijatelj i voli djela svojih ruku. On je Bog kojeg se može zadiviti (Mt 8, 5-11). Ne postoji ništa u nama što Bog po svom sinu, Isusu Kristu, ne ljubi.

Vrijeme je razvilo svoja jedra

Povijest nije stalno ponovno ponavljanje, fatalna vrtnja u krug, već naprotiv – nezadrživo napreduje. Svakim je danom Božji dobrohotni plan bliži nego jučer: ostvaruje se, napreduje…polako ali sigurno. Pavao to kaže Rimljanima. (13, 11) To bi možda moglo značiti da nas je vrijeme ‘pregazilo’, odnosno da je prošlo mimo nas, i da nas tamo negdje čeka, ili nam je blizu, tu negdje među nama, i ide s nama ili mi s njim, ali je uvijek ‘nedosegnuto’, pošto ga ”u nadi čekamo”. Bilo bi šteta biti brži od takvog vremena ili kasniti u takvom vremenu. Vrijeme nije za spavanje (budnost), vrijeme je traženja: mi koji imamo sreću upoznati Božji plan, ne možemo riskirati da ga odgađamo. ”Gospodin ne kasni ispuniti obećanje, kako ga neki sporim smatraju, nego je strpljiv prema vama jer neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju”. (2 Pt 3,9). Što znači da naše nedjelovanje, naše ‘spavanje’, kako kaže sveti Pavao, ima posljedice za napredak Božjeg plana s nama: ostaviti naše sposobnosti po strani – neiskorištenima, naše mogućnosti – uspavanima, znači izigrati ili barem odgoditi Božji plan za nas. To se zove grijeh propusta. Dobronamjerna Božja namjera ne čeka. ”Vrijeme je kratko” (1 Kor) ili još bolje: vrijeme je razvilo svoja jedra. Reći ćete da je preuzetno pridavati nam toliku važnost: kao da bi naše ponašanje utjecalo na Božji plan… a ipak – naše svakodnevno ponašanje je od najveće važnosti. ”Pristojno hodimo, ne u pijankama i pijančevanjima, ne u priležništvima i razvratnostima, ne u svađi i ljubomoru”. (Rim 13) Postoje kršćanski načini ponašanja i načini koji ne zaslužuju naziv kršćanski. Postoje aktivnosti tame i aktivnosti svjetla. Što ne znači da mi kršćani uvijek imamo ponašanja dostojna našeg krštenja, i da nekršćani ne bi imali ponašanja dostojna evanđelja… može se itekako biti kršćanin, i ponašati se na način koji nije u skladu s evanđeljem… kao što se itekako može biti nekršćanin, i ponašati se evanđeoski. Pavao ne kaže da ‘odbacimo djela tame i da izaberemo djela svjetla’, nego kaže da ”odbacimo djela tame, i da se obučemo u oružje svjetlosti”. Kršćanski izbor ponekad može izgledati kao prava borba (trenutno nam ne manjka primjera). Izbor evanđeoskog ponašanja, odbijanje kompromisa, privilegija, provizija, može nas staviti protiv struje naše okoline, zato sveti Pavao i govori o ‘oružju svjetlosti’, o ‘oružju pravde’ (2 Kor 6,7). Solunjanima je napisao: ”Obucimo oklop vjere i ljubavi i stavimo kacigu, nadu spasenja!” (1 Sol 5,8b). Radi se o borbi, o borbi za kršćansko ponašanje, borbi koja nije naša, nego Kristova borba u nama, s nama. ”Ja ću vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti niti oduprijeti nijedan vaš protivnik.” (Lk 21,15). Liturgija došašća nas usmjerava na hod prema Božiću podsjećajući nas da je Isus postao čovjekom da nas spasi od našeg robovskog stanja, da nam vrati slobodu djece Božje. Bog nas poziva da u tom hodu budemo pažljivi, budni, spremni dopustiti dolazak Kraljevstva u naše živote, pozorni na znakove, na pozive na obraćenje koje nam Duh Sveti daje preko ljudi koje susrećemo ili okolnosti s kojima se suočavamo.

Dođi, Gospodine

Prije Isusova dolaska proroci su najavljivali dolazak strašnog ‘dana Gospodnjeg’ u kojem će ljudi odgovarati za svoja djela i svoje propuste. Isus isto najavljuje taj ‘strašni dan’. Je li to bilo predviđanje katastrofa koje će uništiti život na zemlji? Pad nekog divovskog meteorita, nuklearni rat ili globalno zagađenje? Tajanstveni i simbolički jezik apokaliptičkog stila ne dopušta nam pronaći odgovore na ta pitanja, i sam Isus nam kaže da ”nitko ne zna ni dana ni sata”. A ipak u svemu tome postoji jasna poruka: ljudskom životu na zemlji doći će kraj, u vrijeme kada ga se ne očekuje. Kao ribe u Galilejskom jezeru u Isusovo vrijeme, zauzeti smo svojim životom… i jednog dana, iz vedra neba, ribarska mreža će nam pasti preko glave i uhvatiti nas. Bez obzira što riba mora biti riba, a ribar ribar, ipak će nam biti žao kad nam mreža padne na glavu. Isus nam preporuča da se ne opterećujemo ”proždrljivošću, pijanstvom i životnim brigama”, zauzeti sa sobom toliko da nemamo vremena za sebe, za svoj kršćanski život, za dobro ljudi s kojima živimo. Ne koristimo ‘rupe u zakonu’ koje nam ne mogu pružiti mir i radost. Ne odgađajmo za kasnije ono što ‘naš danas’ traži od nas. Od Boga dobivamo snagu da se možemo suočiti i proći kroz poteškoće života. Bog nam pomaže promijeniti naše živote. Sigurno. Unatoč našoj malenosti i našim ograničenostima, naš će život postati plodniji do te mjere da će nam sam Gospodin reći: ”Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga.” (Mt 25, 23) Isuse, dođi, probudi naša srca!

Priča o cvrčku i mravu

Ponekad posumnjamo u Isusova obećanja. Suočeni sa skandalom svojih slabosti i neuspjeha, počinjemo na Evanđelje gledati kao na naivan ideal. Nadali smo se da ćemo biti preobraženi Isusovom ljubavlju, poput Marije Magdalene, ojačani i oslobođeni strahova, poput svetog Petra, iskusiti entuzijazam i milosrđe prvih kršćana… ali nam se počinje činiti da su sva ta iskustva bila samo za generacije onih koje su vidjele i dotaknule Krista. Usprkos našim sumnjama, Kristova riječ nastavlja odjekivati u svoj svojoj važnosti: ”Ovaj naraštaj, [dakle, vaš naraštaj], neće proći, a da se sve ovo ne dogodi.” Krist priča o ovome samo nekoliko dana prije svoje muke i uskrsnuća. On zna da će njegovo odbacivanje od strane ljudi, njegova nesnosna patnja i njegova smrt kao zločinca, biti skandal za njegove sljedbenike. Stoga ih želi pripremiti pokazujući im da je sve to samo pupanje koje prethodi eksploziji novog života. Priča nam opet o smokvi. Smokva, kao i svaka voćka, ima svoj ritam. Prije nego što da plod, mora pupati, sazrijeti – ima svoj ritam. Tako i mi, i naš Bog – svatko ima svoje vrijeme i svoj ritam. Američki poduzetnik Jim Rohn napisao je knjigu ”Filozofija mrava”, u kojoj donosi lekcije iz njihova života koje i nama mogu biti korisne. Jedna je poznata iz Ezopove basne o cvrčku i mravu. Na jednoj livadi živjeli su cvrčak i mrav. Mrav je cijelo ljeto marljivo radio i spremao zalihe za zimu. Nijedan sunčani dan nije proveo u dokolici. Za to vrijeme cvrčak se neprestano zabavljao – pjevao je, plesao i skakao od jutra do mraka. Susreo je mrava i rekao mu: Hoćeš li se zabavljati sa mnom? Hajdemo, posao može čekati. – Ne mogu, moram skupiti hranu za zimu, odgovorio mu je mrav. Dok cvrčak pjeva i dobro se provodi, mrav marljivo skuplja hranu jer zna da ljeto neće trajati zauvijek. Dok skuplja hranu, mrav se ne pita zašto treba raditi već radi najbolje što može. Cijelo ljeto misli na zimu pa ga ona ne može iznenaditi. Nemojmo zaboraviti da dobra vremena ne traju zauvijek, zato dajmo sve od sebe, i najbolje što možemo. Znate nastavak priče. Cvrčak je nastavio sa pjesmom i igrom i nespreman je dočekao zimu, a umorni mrav se zavukao u svoju kućicu punu hrane.

Bože, čuvaj mi ovo pile

Krhkost je jedna od trajnijih i prisutnijih kvaliteta naše osobne vjere. Naglašavam – kvaliteta. Pavao kaže da je vjera blago u glinenoj posudi. O glinenim posudama nam priča evanđelje. Posebno nas poziva da na posude moramo paziti i prema njima se treba ponašati nježno i pažljivo, da ih grubost i surovost vlastitih ruku ne bi nepovratno uništila. Krhkost nas uči poštivani svetost naših života, potiče nas da učimo prihvaćati vlastitu krhkost, da se naučimo ‘saginjati naše ohole glave’. Isusa apsolutno ne zanimaju datumi. Njegova je jedina briga da se izvučemo iz apokaliptične groznice. Lažni proroci nude anestetike, sigurni su u sebe i tvrde da mijenjaju ljudsko društvo i čine ga trajno sretnim. Nano-tehnologija je sveprisutna i uvjerava nas da će učiniti trajni raj na Zemlji gdje smrti više neće biti, ni ugnjetavanja, ni starenja i nemogućih snova. Krhkost nas podsjeća na prizor pranja nogu iz evanđelja kada Petar ne dopušta da mu Isus pere noge. ”Izlazeći u susret Petru, Sin Božji se postavlja u stanje ranjivosti, u ulogu sluge, pokazujući time kako ga se može razumjeti samo putem služenja. Ne bojte se svoje ranjivosti.” (Papa Franjo redovnicama 5. svibnja 2022.) Mnogo je okolnosti u našim životima koje izgledaju kao znakovi Apokalipse: bolesti, profesionalni neuspjesi, školski neuspjesi, bračna razočaranja, razne političke, ekonomske i ekološke krize, izdaja u svim oblicima, nasilna djela, korupcija, itd. Opterećeni smo. Isus nas informira da sve to nisu znakovi kraja, poziva nas da vjerujemo u Njega i kada padaju zvijezde. ”Bože, čuvaj mi ovo pile…”, pjeva Bijelo Dugme (1994.). Tako Isus pjeva svome Ocu za svakoga od nas – Bože, čuvaj mi ovo pile. Isuse, čak i kada proroci zašute, i kad se sve ljudsko sruši, daj nam da budemo hrabri, da vjerujemo da u Tebi uvijek imamo budućnost.

Dosljednost

Način na koji nam naš Spasitelj daje da surađujemo s njim u dobivanju vječnog života je dosljednost ili ustrajnost. (Lk 21,19) Isusu je ta krepost posebno draga. O njoj govori u raznim prispodobama, a posebno je impresivna ona o zrnu koje pada na zemlju i koje ”donosi rod u ustrajnosti” (Lk 8,15). Sveti Pavao Boga naziva – Bogom postojanosti i utjehe. (Rim 15,5). Svi se kad-tad u životu suočavamo sa situacijama kad je iznimno važno procijeniti treba li u nečemu ustrajati ili je bolje ne ići glavom kroz zid – treba li ustrajati u nekom poslu koji ne donosi željene rezultate, u sistemu koji nas omalovažava i iskorištava, u odgojnoj metodi koja ne pokazuje pozitivne promjene, i sl. Iako dosljednost sebi objašnjavamo kao nepokolebljivost koja nam je u životu mnogo puta pomogla, u mnogim situacijama bi se prije moglo reći da je u pitanju tvrdoglavost ili strah za promjenom, a to nam u skoroj budućnosti može donijeti više štete nego koristi. Svakodnevica nas opterećuje raznim zahtjevima, rokovima, normama, rutinom i pravilima, a mi, što zbog okoline, što zbog navika ili vlastite sigurnosti, uporno nastavljamo, neovisno o unutarnjem glasu koji nam govori: “Sad je dosta”. Kad život stavlja pred nas izazov za izazovom, a mi ustrajemo zato što bi kročenje novim stazama iziskivalo previše truda, onda to nije ustrajnost, nego tvrdoglavost i lijenost. Zaboravljamo da ne živimo u crno-bijelom svijetu, nego u svijetu gdje uvijek mora postojati prostor za kompromis, za zlatnu sredinu. U nekim situacijama nije dobro gurati dalje jer nam to ne donosi ništa dobroga i stvarno je potrebno napraviti promjenu. ”Sve mogu u Onome koji me jača!” (Fil 4,13)

Samouvjereni ljudi

Svi ljudi se, manje ili više, uspoređuju s drugim ljudima. To nije nužno loša stvar jer posjedujemo temeljnu potrebu da procijenimo sami sebe, a jedini način da to učinimo jest da se usporedimo s nečim drugim. (Mt 24,5) Ako ne mislimo na sebe ne možemo voljeti niti druge oko nas. Mnogi će ući i izaći iz našeg života, ali mi ćemo svaku sekundu našeg života provesti sa sobom, i upravo zato je bitno naučiti kako voljeti sebe. Kada to naučimo tada možemo zapravo vidjeti sebe i svijet oko sebe u pravom svijetlu. Nemojmo čekati i nadati se boljim vremenima – da si u životu najprije sve posložimo, pa da onda krenemo voljeti sami sebe. Život ćemo prije posložiti i dovesti u red ako ga volimo već danas. Istina, ljubav prema sebi se ponekad tumači i kao sebičnost, ali to nije uvijek istina. Ljubav prema sebi kao samouvjerenost, a ne kao sebeljublje. Usporedbe radi, samouvjerenost je sjeverni pol, a sebeljublje je južni pol. To su dvije suprotne karakteristike. Samouvjereni ljudi zauzimaju se za nešto ne zato jer misle da su uvijek u pravu, već zato jer se ne boje biti u krivu. Njima je važnije otkriti što je ispravno, nego biti u pravu. A kada nisu u pravu, dovoljno su sigurni u sebe da se mogu dostojanstveno povući i priznati da nemaju sve odgovore. Samouvjereni ljudi su tihi i nenametljivi jer znaju što misle, ali ih zanima i što drugi misle. Svjesni su da znaju, ali uvijek žele znati još više. Radije stoje po strani jer im ne treba slava, a vlastita postignuća slave kroz druge, omogućujući da i drugi zablistaju. Samouvjereni ljudi znaju da posao, promaknuće i otkrivanje njihovog talenta ne funkcionira kao u holivudskim filmovima gdje se čeka da vas neki drugi ‘otkriju’. Samouvjereni ljudi stvaraju kontakte, kreiraju vlastite ideje, proaktivni su i biraju svoj put. Odišu iskrenošću i poštenjem.

Ne/izliječeni sveci

Geste pokazivanja su među najstarijim načinima “referiranja” na stvari, a njihovo nas razumijevanje približava osnovama jezične komunikacije. Posebnost ove komunikacije je da u verbalni kontakt ulazimo na način da sugovornik zna što mu želimo reći. Geste su igrale veliki ulogu u Isusovoj komunikaciji i Isus je u tome bio majstor. Kada ljudi pokazuju na objekte ili osobe, imaju tendenciju usmjeriti vrh prsta kao da dodiruju označeni objekt. Ali kut njihovog prsta ne dopušta da se zna koji točan predmet ciljaju. Geste pokazivanja ne funkcioniraju kao strelice na prometnim znakovima. Umjesto toga, linija koja povezuje oko ili pogled pokazivača s vrhovima njihovih prstiju najbolji je pokazatelj onoga na što ili na koga žele pokazati. To sugerira da je pokazivanje na neki način blisko povezano s kontaktom. ”Tko je majka moja, tko li braća moja? I pruži ruku prema učenicima: Evo, reče, majke moje i braće moje! Doista, tko god vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima, taj mi je brat i sestra i majka.” (Mt 12, 46-50) Isus je prstom pokazao na svoje učenike. Bila je to prekretnica. Marija i braća su predstavljali narod Izraela, Isusovu rodbinu po krvi. Do tada Isus je svoju službu ograničavao uglavnom ‘na izgubljene ovce doma Izraelova’. Ali bilo je sve jasnije da je Njegovo poslanje šire. Odsada njegove veza s Izraelom neće biti činjenica koja će određivati njegov domašaj. Premda će se njegovo samilosno srce nastaviti zauzimati za njegove sunarodnjake po krvi, slijediti će očevidan raskid – okrenuti će se onima koji ga žele. Krvne će veze nadomjestiti duhovni razlozi. Poslušnost Bogu dovesti će muškarce i žene, bili oni Židovi ili pogani, u životni odnos s njime. (William MacDonald; prema ‘Komentaru Novoga zavjeta’) Duhovni razlozi pokazuju na potrebu duhovne obnove. O materijalnoj uglavnom znamo – postojeće učiniti novijim, obnoviti oštećeno, izgraditi novo. Oštećenja mogu biti različita: zbog zuba vremena, zbog utjecaja čovjeka, zbog prirodnih nepogoda ili katastrofa, itd. Slično je i s duhovnom obnovom. Ona nas potiče da promišljamo o stanju naše duše – vratiti joj ‘žar prve ljubavi’, duhovni zanos za Bogom. Nešto će se moći brzo popraviti, za nešto će trebati više vremena, a možda će čak trebati srušiti do temelja našu dosadašnju duhovnu zgradu i izgraditi novu. Za takvo što potrebni su duhovni stručnjaci, duhovni vođe. Duhovna obnova će obnoviti u nama nešto postojeće, vratiti sjaj našoj duši, maknuti s nje prašinu i duhovno smeće, ali i izgraditi novo, na novim temeljima, ako treba – ”staro uminu, novo, gle, nasta!” (Fil 3,13) Godine 2016., u suradnji Ureda za kulturna dobra Zagrebačke nadbiskupije i Odsjeka za konzerviranje i restauriranje umjetnina Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu otvorena je izložba: ‘Ne/izliječeni sveci’. Tijekom nastave, restauratorske prakse i diplomskih radova, spašeno je, istraženo, konzervirano i restaurirano četrdesetak skulptura i dvadesetak štafelajnih slika iz fundusa Dijecezanskoga muzeja Zagrebačke nadbiskupije. Te su umjetnine, nakon prestanka djelovanja ovoga muzeja kao javne ustanove (1971.), desetljećima bile pohranjene u nepovoljnim uvjetima. U katalogu o izložbi biskup Ivan Šaško između ostaloga je napisao: ”Ova izložba može biti putokaz i slika potrebe za zajedničkim radom u zauzimanju za ono što je daleko vrjednije od bilo koje materijalne vrijednosti. U tim je izliječenim svecima živa svetost koja se nalazi u ljudima spremnima sebe darovati za zajedničko dobro”. Odjednom, kaže on, ”nevažni dijelovi postaju važni; nijemi likovi progovaraju; odbačeno postaje prihvaćeno; bezvrijedno dobiva vrijednost; prošlost otkriva sjaj; daleko postaje bližim.”

Gdje svatko drži stranu drugoga

Isusovo prijestolje je križ, kruna od trnja, najbliži suradnici dvojica razbojnika – jedan ‘za’, a drugi protiv. Takvog kralja nitko ne voli, ali to je pravi. Nalazi se na Kalvariji, na vratima Jeruzalema, blizu Efrajimovih, u jednom starom kamenolomu, na kamenom brežuljku visokom otprilike 5 metara. Ljudi gledaju što se zbiva, isti oni koji su ga slušali s oduševljenjem. Isusov narod, dobri židovski narod, je narod koji voli, gleda i ne vidi, čuje i ne razumije. Očekivao je kralja osloboditelja, sanjao je o Mesiji pobjedniku, a evo ga sada… Narod ne razumije, a poglavari riču i izazivaju. Baš kao i Đavao u pustinji, baš kao i njegovi sumještani. U našem svijetu vikači s prezirom govore: Gdje je sad, zar mu je svejedno kad vidi ljude bolesne i tužne, ljude koji su nemoćni pred virusima i ratovima? Neka se sad pokaže, ako postoji. A Njegov odgovor je isti kao i Pilatu – šutnja. Ne poigrava se sa svijetom, jer mu je dao slobodu, svjetlo i snagu, da odluči o svojoj sudbini. Isus je svoje djelo dovršio – oslobodio je čovjeka ropstva grijeha i smrti. On ne zloupotrebljava svoju svemoć. Čovjeku je dao čudesnu energiju i osobinu – slobodu! Sebe je ‘ograničio’ da nikad više ništa ne može činiti na ‘svoju ruku’ – bez nas. Poznati teolozi današnjice (Beauchamp, Wénin) tvrde da Božja svemoć nije u očitovanju nadmoći, nego – u iskazivanju nježnosti. Tu svoju nježnost je Isus ‘razlio’ u naš život, i u nama stvorio Kraljevstvo svoje ljubavi. Nježnost ili bolje blagost sigurnost je da smo iz njegovog kraljevstva. Do vlastitog križa svaki od nas ima ‘svoje’ kraljevstvo, a od Kalvarije – Isusovo kraljevstvo, ‘Kraljevstvo pravde, ljubavi i mira’. U Njemu imamo ‘svoj dom, srce koje kuca za nas, ruku koja nas prati, poput majke’ (Vice Vukov, Tvoja zemlja). Kraljevi smo okrunjeni trnjem, i ‘svatko drži stranu drugoga, bez ponosa i gluposti; gdje svatko živi s jednom riječi na ustima – oprosti’ (usp. Gibonni, Oprosti). Pobjednici. Nije istina da Isus šuti. Ne – Isus ne šuti. On je ‘pomirio sve sa sobom, na zemlji i na nebesima’ (Kol 1, 20a). Isuse, toliko nam fališ.

Srce ti je kamen

Život nam donosi mnogo uznemirujućih emocija: tugu, ljutnju, ljubomoru, očaj ili bol. Nije uvijek moguće (ni preporučljivo) ignorirati ove emocije, jer nam one mogu pomoći da riješimo probleme i poboljšamo svoj život. Jedna od snažnih emocija koju uistinu ne volimo je – imati kameno srce, a odnosi se na nekoga bezosjećajnog, tvrdog, ravnodušnog, tko ne osjeća ni empatiju ni emocije prema drugima. Nije baš laskavo i takvo što nitko ne voli čuti. A takvih ljudi ima puno. Slika ‘kamenog srca’ povezuje dva suprotna pojma: živo srce, ‘srce od mesa’ – simbol života, ljubavi, emocija i osjećaja, te kamen – mineral, tvrd i hladan. ‘Srce od mesa’ simbolizira srce koje je osjetljivo i prijemčivo za Božji poticaj, dok je ‘srce od kamena’ nepokorno i tvrdo, gluho i ravnodušno na Božji poticaj. Takvo srce je bešćutno prema Bogu, i prema ljudima. Bog govori, a oni ga ne čuju. Bog šalje iscjeljenje, čudo, ali srca su im toliko nesabrana da ne mogu ‘uhvatiti’ Božje poruke. Srca takvih ljudi su duhovno zagađena, otupjela na Božji glas. Istina, možemo imati uši i nikada ne čuti Boga. Možemo imati oči, a ne vidjeti probleme ovoga svijeta; i uz to, nikada ne vidjeti rješenja koja Kraljevstvo Božje nudi, dobrotu koju Bog pokazuje prema nama. Jednostavno smo profesionalni pesimisti, vječni pesimisti. Nezadovoljni smo, ljuti i frustrirani što jako utječe na naš život, naravno, u negativnom smislu. Vjerujemo da smo samo mi u pravu i da se svatko mora ponašati prema našim uvjerenjima. Često se postavljamo kao suci. Otežavamo si život u svim aspektima jer stalno čekamo bolju budućnost. Prigovaramo i kukamo, i preuveličavamo loše stvari. Zapravo sami sebe teroriziramo, a najčešće bez pravog razloga. Ako osjećamo potpunu ili dugotrajnu obamrlost svojih emocija, ako se stalno osjećamo izgubljeno, ne reagiramo ili smo beznadni, najvjerojatnije patimo od posttraumatskog stresnog poremećaja ili kliničke depresije, i trebali bismo čim prije posjetiti liječnika ili terapeuta. Ako pak osjećamo duhovnu obamrlost, tj. imamo kameno srce, ako smo odvojeni od Boga i nemamo pozitivne osjećaje za druge, trebamo čim prije na duhovnu terapiju. Gospodin nam je rekao: ”Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa.” (Ez 36,26)

Moja kućica, moja slobodica

U svojoj rodoljubnoj pjesmi ”Moj dom” Silvije Strahimir Kranjčević pjeva: ”… Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso, A spasoh u tom sve, U čemu vijek mi negda vas srećan se je glaso Kroz čarne, mlade sne! … Slobode koji nema taj o slobodi sanja, Ah, ponajljepši san; I moja žedna duša tom sankom joj se klanja I pozdravlja joj dan. … O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene, To moj je, moj je dom!” U Novom zavjetu riječ dom se odnosi ponajprije na Crkvu, u smislu “obitelji”. Crkva je Božja obitelj: Božji narod. Sveti Pavao piše Efežanima (2,19-21): ”Tako dakle više niste tuđinci ni pridošlice, nego sugrađani ste svetih i ukućani Božji nazidani na temelju apostolâ i prorokâ, a zaglavni je kamen sam Krist Isus. U njemu je sva građevina povezana i raste u hram svet u Gospodinu.” Prije nekoliko godina, dok sam posjetio katedralu u Arlesu u Provansi, u Francuskoj, dojmio me se latinski natpis na timpanu bočnih vrata. Timpan je trokutasto polje zabata koji se nalazi iznad niša, prozora i vrata, kojim završavaju edikule, stele i oltarne pregrade, zabatno polje koje je često ukrašeno skulpturama ili reljefima, premda može biti i prazno. Na katedrali u Arlesu piše: ”Quam terribilis je locus iste. Non est hic aliud nisi domus Dei et porta coeli.” (Post 28,17) – koji u slobodnom prijevodu kaže: ”Ovo mjesto je strašno: ono nije ništa drugo doli kuća Božja i vrata raja.” Isusa su učenici pitali: ”Gospodine, gdje stanuješ?”, a On im je odgovorio: ”Dođite i vidjet ćete!” Isus nas poziva u svoj dom gdje je ”… ostalo sve, u kući kamenoj. Tu je moj dom, tu je u duši moj mir, u kući kamenoj, ja ću ostati.” (Mladen Grdović). U kući moje matere, moje Crkve. ” O lijepa, o draga, o slatka slobodo, dar u kom sva blaga višnji nam bog je dô, uzroče istini od naše sve slave, uresu jedini od ove Dubrave, sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi ne mogu bit plata tvôj čistoj ljepoti!” (Ivan Gundulić)

Isusove suze

Isus se zaustavlja na Maslinskoj gori i gleda ljepotu svoga grada. Njegov narod bio je prezauzet i prezadovoljan sobom i uzrokovao mu je veliku patnju (Lk 19, 41-44). Plače jer njegov grad nema vremena. No, On odlučno nastavlja svoj put, znajući da će na kraju uspjeti. Govorio nam je: “Dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.” (Iv 10,10b). Naše životne sudbine diraju ga do bola. Sućutan je i pomaže, hrabri, tješi i rješava. Njegova obećanja nisu mrtvo slovo na papiru, naprotiv, možemo se na njih osloniti sa svom sigurnošću jer On je naš prijatelj koji je dao svoj život za nas, i sve što je naše, njegovo je. Nije On samo bespomoćno sućutan, On ima rješenja. Izabrati Njega i njegove pristupe znači pronaći izlaz. On nam daje svjetlo, snagu, zdravlje i pomaže u traženju najboljih završetaka naših životnih zavrzlama. On je zainteresiran i efikasan Bog. No, čini se da u većini slučajeva to čini skrovito, neprimjetno, preko mnogo toga što nam se događa i mnogih drugih koji hodaju s nama. On sigurno nije ostavio svijet – ”On je s nama u sve dane”. Dođi, Gospodine Isuse – naša su ti vrata otvorena.

Ne dajmo da nam ukradu radost

Manipulacija se može definirati kao loš ili štetni utjecaj nekoga na drugu osobu kako bi ta osoba izvukla korist od druge osobe. Manipulacija je kontrola nad nečijim odlukama, osjećajima, ponašanjem i potezima. Ljudi koji manipuliraju drugima napadaju njihove mentalne i emocionalne strane kako bi dobili ono što žele. Tako kažu stručnjaci. O tome je pisao i sveti Luka kad nam je prenio priču o čovjeku koji je otputovao da postane kralj, a njegovi su sugrađani za njim poslali poruku: ‘Nećemo da se ovaj zakralji nad nama.’ (Lk 19, 11-28) Radili su mu iza leđa, a pred njim su se pravili sveci. Bili su dvolični, neiskreni, zločesti ljudi. Služili su se spletkarenjem da bi za sebe izvukli korist. Takvih ima u svim staležima. Nose toliko maski da ih je teško razlikovati – vukovi su u janjećoj koži, što se kaže. Oni su možda naši kolege, ljudi iz škole, ljudi iz Crkve, … ljudi lagodnih, kurtoaznih osmjeha i ljubaznosti na zavidnoj razini. Imaju sofisticirane prilagodbe i beskrupulozno upiru prstom na druge pozivajući se na moral, pravdu i istinu. Otac laži, izvor spletkarenja i manipulator je đavao. U našoj je blizini, skriven u žbunju i vreba. Verbum je 2016. objavio knjigu “Nauk o duhovnom životu”, znamenitog francuskog pisca klasične duhovne literature Louisa Lallemanta (1587.-1635.), koji je svojom ustrajnom potragom za Božjom blizinom obilježio cijele naraštaje francuskih duhovnika. U njoj autor raskrinkava djelovanje đavla: ”Njegovo spletkarenje prema savršenim dušama sastoji se u mučenju, u pokušaju narušavanja njihova mira kako bi ih na taj način, kada se posve izmore i klonu, odvratio od Boga, učinio žalosnima i potištenima, oslabio njihovu volju u vršenju dobrih djela te ih naveo na mlitavost i mlakost… Katkad odlučimo učiniti neko dobro u određenom vremenskom roku, ali tada dolazi đavao kako bi nas omeo u izvršenju prikazujući nam poteškoće, izazivajući prigovore ljudi, pobuđujući u nama odvratnost, a sve ne bi li nas naveo na djelomično napuštanje ili potpuno odustajanje od prve namjere. Nastoji u nama pokolebati jakost, oduševljenje i ustrajnost.” Ne dopustimo đavlu da promijeni našu dobru stranu i nastavimo biti plemeniti. Ne dajmo da nam ukrade radost. Božja svemoć, strpljivost i milosrđe su s nama. Živimo predano i radosno našu svakodnevicu, usprkos križevima i poteškoćama, i ne gubimo nadu u Boga koji nas ljubi i koji nas ne napušta.

Grešnici su 'Isusova slabost'

Grešnike se smatra ‘nečistima’ i ‘nedostojnima’ i zajednica na njih gleda poprijeko, najčešće im blokira prolaz i zbog njih gradi zidove unutar struktura, i na takav ih način isključuje iz Crkve, iz zajednice spašenih. Da nije bilo grešnika, Isus nikada ne bi trebao umrijeti. Grijeh nije važan, važni su ljudi. Za ljude je Isus došao i za njih položio svoj život kao otkupninu. Bog voli ljude, a posebno one kojima je najviše potreban – grešnike. On se ne boji grešnika. Njemu su oni dragi. Ta zbog njih je došao. Nemojmo to nikada zaboraviti. Isus je Spasitelj. Došao je da imamo život, i da ga imamo u izobilju. Došao je živjeti među nas bolesne od svega i svačega, a napose od grijeha. Umro je da bi nas podigao iz prašine. Za Isusa smo neprocjenjivi. Previše je platio da bi bilo koga ostavio na cjedilu. Crkva treba ljude voditi k njegovom, Isusovom Srcu, i neprestano im otkrivati da više nikada neće izgubiti svoja zaslužena mjesta, da će uvijek imati pravo na Njegovu dobrotu i razumijevanje. Crkva se ne odriče nikoga, a posebno ne grešnika. Grešnici čine Crkvu, i oni su njezino poslanje. Nemojmo nikada zaboraviti da je Isus s nama, na našoj strani, u sve dane. Isus – Spasitelj. Jedini. Lijepo je biti bez grijeha, ali još je ljepše imati takvog Spasitelja.