Postoje rečenice u Evanđelju koje nas iznenade svojom jednostavnošću, ali i dubinom. Jedna od njih dolazi iz Petrova srca usred oluje: ”Gospodine, ako si to Ti, zapovjedi mi da dođem k Tebi po vodi” (Mt 14,28). Petar ne moli Isusa da dođe u čamac. Ne traži da utiša vjetar niti da smiri uzburkano more. Ne postavlja uvjete svojoj vjeri. Njegova jedina želja jest biti ondje gdje je Isus. Zato izgovara neobičnu molitvu: ”Zapovjedi mi da dođem k Tebi.” U toj kratkoj rečenici skriva se bit kršćanskoga života. Vjera nije prvenstveno želja da Bog promijeni okolnosti, nego spremnost da čovjek hoda prema Kristu, makar put vodio preko valova. Često molimo da nestanu problemi, da se oluja stiša, da križ postane lakši. Međutim, Isus ne uklanja uvijek oluju. Katkad izgovori samo jednu riječ: ”Dođi.” Ta riječ nije obična. Ona je Božja riječ koja nosi snagu da učinimo ono što sami nikada ne bismo mogli. Petar nije hodao po vodi zato što je imao iznimnu sposobnost ili neobičnu hrabrost. Hodao je zato što se pouzdao u Kristovu riječ. Dok je njegov pogled bio usmjeren prema Isusu, voda je bila put, a ne prijetnja. I naš se život sastoji od mnogih ”hodanja po vodi” – svaki put kada opraštamo umjesto da uzvratimo, kada ostajemo pošteni unatoč nepravdi, kada volimo i nakon razočaranja, kada ostajemo vjerni unatoč kušnjama, i činimo ono što ljudska logika smatra nemogućim. To nisu spektakularna čuda, nego svakodnevni koraci vjere. No, Evanđelje vrlo iskreno govori i o drugoj strani. Petar je počeo tonuti. Ne zato što je more odjednom postalo opasnije nego prije, nego zato što je pogled s Isusa prebacio na valove. Dok je gledao Krista, hodao je. Kad je počeo promatrati snagu vjetra, u njegovo se srce uvukao strah. Koliko je to blisko našem iskustvu! I mi često započnemo s velikim povjerenjem, a zatim pogled zarobe problemi koji nikako da prestanu, neuspjesi, bolesti, neizvjesnost ili mišljenje drugih ljudi. Valovi postanu veći od Krista. Tada još više tonemo, ne zato što je Bog nestao, nego zato što smo prestali gledati u Njega. Ipak, središte ovoga evanđeoskog događaja nije Petrovo hodanje po vodi, nego Isusova ispružena ruka. Evanđelist naglašava da Isus odmah pruža ruku i hvata Petra. Ne čeka da nauči lekciju. Ne dopušta da ga valovi progutaju. Njegova milost uvijek je brža od našega pada. To je najutješnija poruka ovoga odlomka. Kršćanski život nije put bez posrtaja. Nije život ljudi koji nikada ne sumnjaju. To je život ljudi koji, i kada počnu tonuti, znaju kome će zavapiti. Isus ne traži savršene učenike. Traži učenike koji Mu vjeruju dovoljno da Mu pruže svoju ruku. Zato Petrova molitva ostaje trajno aktualna. Možda bi trebala postati i naša svakodnevna molitva: ”Gospodine, zapovjedi mi da dođem k Tebi. Ne molim Te da ukloniš valove iz moga života. Daj mi hrabrosti da izađem iz svojih sigurnosti. Pozovi me da učinim korak koji se bez Tebe čini nemogućim. Nauči me više vjerovati Tvome glasu nego svojim strahovima.”
Gospodine, danas Ti zahvaljujemo za ljude
koje si poslao na naš put onda kada nam je bilo teško.
Za one koji nisu prošli pokraj nas,
nego su zastali.
Za one koji su primijetili našu bol
i onda kada o njoj nismo govorili.
Za one koji su nas saslušali bez osuđivanja,
koji su ostali uz nas kada nisu znali što reći,
koji su nas ohrabrili kada smo htjeli odustati
i vjerovali u nas kada mi više nismo vjerovali u sebe.
Za ruku koja nas je podigla,
za riječ koja nam je vratila nadu,
za vrata koja su nam otvorili,
za vrijeme koje su nam darovali,
za dobrotu koju možda nikada nismo uspjeli uzvratiti.
Blagoslovi, Gospodine, sve te ljude.
Možda nikada neće znati koliko nam je značilo
ono malo što su učinili.
Možda su već zaboravili trenutak
koji mi još uvijek pamtimo.
Zato im Ti uzvrati za svako dobro.
A nama daj srce koje neće zaboraviti primljenu dobrotu
i oči koje će prepoznati čovjeka kojemu je danas potrebna ruka.
Jer možda je upravo sada došao red na nas
da nekome budemo ono
što je netko jednom bio nama.
Gospodine, za sve koji su nam pružili ruku
kada nam je bila potrebna – čuvaj ih i blagoslovi.
Došla sam po vodu kad nitko ne dolazi, skrivala sam lice od tuđih pogleda. Nosila sam žeđ koju nitko nije vidio, i srce umorno od traženja. Ti si sjedio kraj zdenca, kao da si čekao baš mene. Nisi pitao što drugi govore, pogledao si me dublje od svega. Rekao si: “Ako znaš tko sam Ja, tražila bi vodu koja ne presušuje.” Ostavila sam vjedro, jer pronašla sam Izvor. Ostavila sam prošlost, jer Ti si izgovorio moje ime. Više ne bježim od svjetla, više se ne skrivam od ljudi. Kad me dotaknula Tvoja ljubav, žeđ je postala pjesma u meni. Znao si sve moje jučer, a nisi me osudio. Govorio si istinu, ali glasom koji liječi. Od žene koja je šutjela postala sam glas koji više: “Dođite i vidite Čovjeka koji mi je vratio život.” Kad bi samo znala koliko te volim… šapćeš svakom srcu koje se boji prići. Živa voda i danas teče, iz Tvoga srca prema meni. Ne moram više tražiti, jer je Izvor pronašao mene. Ostavit ću svoje vjedro, ostavit ću svoje strahove. Ti si voda koja oživljava, Ti si ljubav koja ostaje. Ostavit ću sve pred Tobom, i poći reći cijelom svijetu: “Dođite i vidite Isusa, On je promijenio moj život.”
Postoje riječi koje zvuče gotovo nevjerojatno. Kad ih slušamo, u nama se odmah javi pitanje: Kako to da nam ništa nije nemoguće? Jer toliko toga u životu izgleda nemoguće – nemoguće je oprostiti duboku izdaju, nemoguće je ponovno vjerovati nakon što si bio ranjen, nemoguće je ustati nakon tolikih padova, nemoguće je promijeniti navike koje nas godinama zarobljavaju, nemoguće je nositi križ koji iz dana u dan postaje sve teži. I upravo tu Isus ne govori o ljudskoj snazi. Ne kaže da će sve biti moguće zato što smo jaki, pametni ili uporni. Govori o vjeri. Vjera nije uvjerenje da će se dogoditi ono što ja želim. Vjera je sigurnost da je Bog veći od svega što nas plaši. Isus spominje zrno gorušice. Najmanje je među sjemenkama, ali u sebi nosi život. Tako je i s vjerom. Bog ne traži savršenu vjeru. Traži srce koje će Mu otvoriti vrata. Dovoljno je malo povjerenja da On počne činiti velika djela. Možda danas pred sobom imamo svoju ”planinu”. To može biti bolest, obiteljski sukob ili osjećaj usamljenosti, grijeh kojem se stalno vraćamo ili razočaranje koje nas prati godinama, planina koja nam govori da se ništa više ne može promijeniti. Ali planine se ne pomiču snagom naših ruku, pomiču se snagom Božje prisutnosti. Vjera ne znači da nema prepreka. Vjera znači da nijedna prepreka nije veća od Boga. Koliko puta smo sami sebi rekli: ”To se nikada neće promijeniti.” ‘Ja to ne mogu.” ”Za mene više nema nade.” A Bog započinje upravo ondje gdje čovjek odustane. Najveća čuda ne događaju se uvijek izvan nas. Ponekad je najveće čudo kada srce koje je bilo tvrdo postane nježno. Kada čovjek ponovno počne moliti. Kada se vrati mir. Kada nakon godina netko izgovori: ”Opraštam.” Kada netko izgubi strah i ponovno počne živjeti. To su čuda koja mijenjaju svijet. Zato Isus ne kaže: ”Ništa neće biti teško.” Kaže: ”Ništa vam neće biti nemoguće.” Jer ono što je čovjeku nemoguće, Bogu je moguće. Od Boga ne trebamo odmah tražiti da ukloni našu planinu. Trebamo tražiti vjeru koja će nas naučiti hodati prema njoj bez straha.
Bio sam zrno što se bojalo zemlje, misleći da je tamo kraj. A Ti si znao, prije nego ja, da život niće iz predanja. Zvao si me tiše od povjetarca, glasom koji srce prepoznaje: “Ostavi ono što prolazi, pođi za Mnom bez straha.” Kad sve položim u Tvoje ruke, ne nestajem – tek tada postajem. Kad pustim sebe, nalazim Tebe, au Tebi nalazim sebe. Tko izgubi život svoj poradi Mene, naći će ga u svjetlu novog dana. Tko ostavi strah, primit će slobodu, u Mom srcu pronaći će dom. Kad umire sjeme, rađa se klas, kad padne suza, nikne radost. Tko izgubi život svoj poradi Mene, tek tada stvarno počinje živjeti. Nije lako nositi svoj križ, kad put vodi uzbrdo kroz noć. Ali svaka rana što je s Tobom postaje izvor novoga života. Tvoje oči nikad ne osuđuju, one podižu čovjeka iz prašine. U Tvome glasu srce otkriva da je ljubav jača od smrti. Ne uzimaš mi život, Ti ga preobražavaš. Ne tražiš moj kraj, nego moje uskrsnuće. Sve što Ti predam, u Tebi procvjeta. Križ nije posljednja riječ, ljubav ima posljednju riječ. Tko izgubi život svoj poradi Mene, naći će ga u zagrljaju Oca. Nema veće pobjede od predanja, nema veće slobode od ljubavi. Sve što dam, u Tebi se vraća, stostruko ljepše nego prije. Tko izgubi život svoj poradi Mene, naći će Mene… i u Meni sebe. Kad se svijet boji izgubiti, Ti učiš srce darivati. Jer samo ljubav koja se daje ostaje zauvijek. Tko izgubi život svoj poradi Mene, naći će život koji ne prolazi.
Kad me zoveš, ostavljam svoje putove, više ne želim živjeti samo za sebe. Tiho govoriš usred mojih oluja: “Ne boj se, Ja idem ispred tebe.” Koliko sam puta bježao od križa, tražeći lakši i sigurniji put. A Ti si čekao, raširenih ruku, da naučim gdje se rađa život. Nije križ kraj, nije poraz moj, kad ga nosim zajedno s Tobom. Uzimam svoj križ i idem za Tobom, korak po korak, pod otvorenim nebom. Kad moje srce posrne od boli, Tvoja me ljubav ponovo oslobodi. Odričem se svega što me veže za tamu, jer samo u Tebi pronalazim snagu. Izgubim li život radi Tvoga imena, znam da me čeka zora uskršnjenja. Nije lako ostaviti sebe, ponos, strah i svoje planove. Ali svaki put kad pogled sretnem s Tvojim, nađem mir usred svih valova. Ti ne obećavaš put bez rana, nego ruku koja nikad ne pušta. I svaki korak prema Kalvariji već miriše na prazna uskrsna vrata. Kad nemam snage, Ti budi moja snaga. Kad nemam glasa, Ti pjevaj kroz mene. Neka moj život postane odgovor na Tvoj tihi poziv: “Pođi za mnom.” Uzimam svoj križ i idem za Tobom, više se ne vraćam starim tragom. Jer tamo gdje si Ti, ondje želim biti, iz dana u dan sve više Te ljubiti. Uzimam svoj križ i ne bojim se više, Tvoja milost moje ime piše. Kad izgubim sebe u Tvome srcu, tek tada nalazim život u Kristu.
Zasja mu lice kao sunce, i jutro više nije bilo isto. Svaka je sjena izgubila snagu, a srce pronašlo svoj dom. Na vrhu tišine stajao si, bez riječi govorio sve. U Tvome svjetlu shvatio sam: ljubav nikada ne zalazi. Kad Te gledam, nestaju moji strahovi. Kad Te slušam, otvaraju se novi horizonti. Zasja mu lice kao sunce, i nebo siđe u moje dane. Neka i moje lice jednom odsjajem Tvoje ljubavi plane. Zasja mu lice kao sunce, i svako tama izgubi ime. Vodi me, Kriste, iz slave u slavu, dok cijelim bićem ne postanem Tvoj. Na mojim ramenima bilo je kamenje, na mojim usnama umor i prašina. A Ti si dahom svoga Duha pretvorio teret u pjesmu. Ne obećavaš put bez križa, nego srce puno mira. Tvoja blizina mijenja sve, čak i onda kad još ništa nije lako. Zasja mu lice kao sunce, i nebo siđe u moje dane. Neka i moje lice jednom odsjajem Tvoje ljubavi plane. Zasja mu lice kao sunce, i svako tama izgubi ime. Vodi me, Kriste, iz slave u slavu, dok cijelim bićem ne postanem Tvoj. Daj da nosim Tvoje svjetlo u kuće pune tišine, među umorne i ranjene, među one koji više ne vjeruju jutru. Neka moj osmijeh bude mala iskra Tvoga lica. Neka moje riječi budu odjek Tvoje dobrote. Neka moj život šapće svijetu: dobro je biti s Tobom. Zasja mu lice kao sunce, i zemlja postade hram radosti. Ti si početak svakog proljeća, Ti si pjesma što ne prestaje. Zasja mu lice kao sunce, zato se više ne bojim noći. Jer gdje si Ti, uvijek sviće novi dan, i srce pjeva: Slava Tebi, Kriste, Svjetlosti svijeta, zauvijek.
Postoje riječi koje se ne izgovaraju zato što ih je sram, nego zato što su previše svete. Isus je više puta rekao učenicima: ”Nikomu ne kazujte, neka ostane između nas.” (Mt 17,9) Ne zato što želi da sakriju istinu, nego zato što istina još nije sazrela u njihovim srcima. Tajna koja prerano iziđe na usne često izgubi dubinu. I u našem životu postoje trenuci koje ne treba odmah pretvoriti u priču. Bog ponekad djeluje tiho, poput sjemena u zemlji ili djeteta koje raste u majčinoj utrobi. Henri Nouwen piše da najveće Božje djelovanje često nastaje u tišini, a sveti Ivan od Križa podsjeća da se Bog najdublje objavljuje u šutnji srca. Današnji svijet traži da sve podijelimo: osjećaje, uspjehe, duhovna iskustva. Ali ljubav zna čuvati tajnu. Kao što dvoje zaljubljenih imaju riječi koje pripadaju samo njima, tako i duša ima razgovore koji pripadaju samo Bogu. Možda je i nama Isus nešto rekao u molitvi. Nemojmo žuriti svima objašnjavati što smo doživjeli. Najprije dopustimo da ta riječ promijeni naš život. Jer najveći dokaz susreta s Kristom nisu naše riječi, nego naš preobraženi život. Neke su tajne previše dragocjene da bi bile izgovorene. One se ne čuvaju zbog straha, nego iz ljubavi. A kada dođe pravi čas, više neće trebati mnogo govoriti – ljudi će na našem licu i u našem miru prepoznati da smo bili s Njim.
Došla si bez prava, bez mjesta u redu, sa suzom što skriva godine boli. Nisu te čekali raširenih ruku, ali srce majke ne poznaje granice. Pred Tobom, Isuse, nije tražila čudo za sebe, nego život za dijete koje voli. Kad ljubav klekne, nebo sluša drugačije, jer ljubav nikada ne odustaje. I kad su riječi zvučale kao šutnja, ti nisi otišla. I kad su vrata izgledala zatvorena, ostala si vjerovati. “Ženo, velika je tvoja vjera!” Neka bude kako si vjerovala. Tvoje suze nisu pale uzalud, Bog ih je pretvorio u zoru. “Ženo, velika je tvoja vjera!” Ljubav je bila jača od svake prepreke. Tamo gdje drugi vide kraj, vjera otvara novi put. Koliko je danas takvih žena, Gospodine, što noću mole dok svi drugi spavaju. Majke koje nose križeve svoje djece, žene koje liječe domove svojim srcem. Nitko ne vidi njihove bitke, njihove tihe razgovore s Nebom. Ali Ti vidiš svaku neprospavanu noć, svaki šapat koji postaje molitva. Velika vjera ne viče. Ne dokazuje se riječima. Ona ostaje kad je teško, voli kad boli, nada se kad više nema razloga. I zato je čuješ. “Ženo, velika je tvoja vjera!” Neka ove riječi odjekuju svijetom. Za svaku ranjenu, umornu i vjernu ženu, za svaku majku koja ne prestaje ljubiti. “Ženo, velika je tvoja vjera!” Kad sve izgleda izgubljeno, Tvoja riječ još uvijek podiže čovjeka: “Neka ti bude kako vjeruješ.” Velika nije zato što je bez suza. Velika je zato što ni u suzama nije prestala vjerovati.
Lijepo je biti s Tobom, Isuse, jer uz Tebe učim živjeti. Prava radost ne dolazi od onoga što imam, nego od Onoga kome pripadam. Kad svijet obećava toliko toga, Ti mi daruješ ono što ne prolazi. U Tvojoj blizini srce se smiruje, i pronalazi dom. Sve što sam tražio izvan Tebe bilo je samo odjek žeđi. A Ti si bio tako blizu, čekajući da otvorim srce. Lijepo je biti s Tobom, Isuse, kad sve drugo izgubi sjaj. Ti si mir koji ne prestaje, svjetlo koje ne poznaje kraj. Lijepo je biti s Tobom, Isuse, jer tada znam tko sam ja. Ne pripadam prolaznim stvarima, nego Ljubavi koja ostaje zauvijek. Kad padnem, Ti me ne osuđuješ, nego me podižeš blagim pogledom. Kad zalutam, ne prestaješ me tražiti, jer Tvoje srce nikad ne odustaje. I svaki novi dan uz Tebe postaje dar, a ne teret. Učim da je najveće bogatstvo hodati s Tobom. Ne trebam imati sve, ako imam Tebe. Ne trebam razumjeti sve, dovoljno mi je vjerovati. Jer tamo gdje si Ti, moje srce diše punim plućima. Lijepo je biti s Tobom, Isuse, u tišini iu svakom danu. Ti si razlog moje pjesme, moja nada, moj oslonac. Lijepo je biti s Tobom, Isuse, jer uz Tebe sve dobiva smisao. Prava radost ne dolazi od onoga što imam, nego od Onoga kome pripadam.
Dlanove sam oprao na izvorima jutra, a srce je još nosilo prašinu dugih putova. Na usnama su rasle svete riječi, ali je tišina u meni zazivala Tvoje ime. Ti si došao tiho, poput svjetla što pronalazi prozor koji nitko nije otvorio. Ne gledaj moje ruke, Gospodine, pogledaj izvor iz kojeg teče moj život. Operi srce moje, Isuse. Neka bude bijelo poput vala što umire na obali i ponovno se rađa. Odnesi kamen koji ne znam podići, udahni mi dah novoga jutra. Jer samo ljubav ostavlja tragove koje vrijeme ne može izbrisati. Koliko sam puta grlio sjenu, misleći da držim svjetlo. Koliko sam puta čuvao vrata Hrama, a nisam prepoznao Kralja koji dolazi bos. Ti ne tražiš savršene zidove, nego srce koje se usuđuje puknuti pred Tobom. Iskorijeni u meni sve što nije niknulo iz Tvoga pogleda. Neka padnu maske kao suho lišće, a ostane samo sjeme koje će Tvoju ljubav zalijevati. Operi srce moje, Isuse. Neka u njemu bude mjesta za svakoga koga Ti ljubiš. Ako ikada budem svjetlo, neka bude odsjaj Tvoga lica. Ako ikada budem glas, neka govori samo Tvoja ljubav. Operi moje srce… i ostani njegov jedini izvor.
Ako si zarobljen noćima bez sna, ako te tjeskoba steže kao lanac, ako te prošlost ne pušta naprijed, ako ti šapuće da nisi vrijedan ljubavi – poslušaj, još uvijek postoji Glas koji izgovara tvoje ime. Nijedna tamnica nije vječna, nijedan okov nije jači od Njega. On otvara željezna vrata, razbija lance jednim dodirom. Tamo gdje čovjek više ne vidi izlaz, Bog već priprema novi put. Nijedna tama nije toliko duboka, nijedan plač nije zaboravljen. On otvara željezna vrata, i poziva te: ”Pođi sa mnom.” Možda te čuvaju strahovi, možda te sputavaju rane, možda su oko tvoje duše stražari koji govore da nema nade. Ali Anđeo Gospodnji još uvijek dolazi, svjetlo i danas ulazi u tamnicu. Kad Krist ustane kraj tebe, okovi počinju padati sami. On otvara željezna vrata, razbija lance jednim dodirom. Ustani… obuj sandale nade. Odjeni haljinu milosti. Kreni za Onim koji te zove. Nisi stvoren za tamnicu, nego za slobodu djece Božje. On otvara željezna vrata, ni smrt, ni grijeh, ni strah ne mogu Ga zaustaviti. Njegova ljubav lomi svaki lanac, Njegova riječ život vraća. Danas je vrijeme oslobođenja, danas je dan milosti. On otvara željezna vrata, i vodi nas u svjetlo svoje slobode.
Nisi me pozvao zbog moje snage, ni zato što znam put do svakog srca. Pozvao si me da ostanem s Tobom, da učim ritam Tvoga Srca. Kad moje riječi postanu prazne, neka govori Tvoja tišina. Kad moje ruke postanu umorne, neka ih nosi Tvoja blizina. Jer ništa nemam što nisam primio. Ništa ne mogu bez Tvoje ljubavi. Kroz svećenika ljubi Srce Isusovo. Izvor milosti što nikad ne presuši. Kruh koji se lomi za gladne, svjetlo koje traži izgubljene. Kroz svećenika ljubi Srce Isusovo. Neka moje srce kuca s Tvojim. Da ljudi u meni ne traže mene, nego Tebe, Isuse. Kad podignem kruh u svetoj tišini, Ti si Onaj koji ostaje. Kad izgovorim riječi oproštenja, Tvoja milost ponovno zagrljaj daje. Kad suze padnu bez ijedne riječi, daj da ih ne zaboravim. Neka svaki čovjek koji mi dolazi osjeti da si Ti već bio s njime. Ako ikada zaboravim zašto sam krenuo za Tobom, vrati me svome Srcu. Ondje se rađa svaka služba. Ondje umire svaki ponos. Ondje ljubav uvijek pobjeđuje. Kroz svećenika ljubi Srce Isusovo. Izvor milosti što nikad ne presuši. Kruh koji se lomi za gladne, svjetlo koje traži izgubljene. Kroz svećenika ljubi Srce Isusovo. Neka moje srce kuca s Tvojim. Da ljudi u meni ne traže mene, nego Tebe, Isuse.
Lijepo je biti s Tobom, Isuse. Ne zato što tada nestanu svi problemi, nego zato što u Tvojoj blizini oni više nemaju posljednju riječ. Lijepo je biti s Tobom jer uz Tebe srce prestaje glumiti. Ne moram biti jači nego što jesam, niti skrivati svoje rane. Ti me poznaješ do kraja, i ipak me voliš. Lijepo je biti s Tobom u tišini u kojoj ne moram ništa dokazivati. Dovoljno je biti. Dovoljno je gledati Te i dopustiti da Ti gledaš mene. Kad sam umoran, Ti si moj odmor. Kad sam izgubljen, Ti si moj put. Kad sam slab, Ti si moja snaga. Lijepo je biti s Tobom, Isuse, jer uz Tebe učim da prava radost ne dolazi od onoga što imam, nego od Onoga kome pripadam. Ostani sa mnom, Gospodine. I kad Te osjećam, i kad Te ne osjećam. Neka moje srce uvijek zna da nema ljepšeg mjesta od Tvoga srca, i da je najveća sreća jednostavno biti s Tobom.
Gospodine… toliko puta ostajem ondje gdje je sigurno. A srce zna da Ti nikada nisi ostao na obali. Vidim Te kako dolaziš kroz moje nemire, kroz pitanja bez odgovora, kroz noći u kojima se bojim vjerovati. I u meni se rađa samo jedna molitva… Zapovjedi mi da dođem k Tebi. Ne zato što mogu, nego zato što Ti zoveš. Zapovjedi mi da dođem k Tebi. Tvoja riječ je jača od mojih sumnji, Tvoj pogled dublji od moga straha. Ako kažeš: “Dođi”, voda će postati put, a moje srce će pronaći mir. Ne želim život u kojem nikada ne riskiram ljubiti. Ne želim vjeru koja ostaje zatvorena u lađi. Želim Te slijediti, korak po korak, i onda kad ne vidim obalu, jer Ti vidiš mene. Nije važno koliko su veliki valovi. Važno je da Ti ne prestaneš govoriti. Zapovjedi mi da dođem k Tebi… jer Tvoj glas nosi ono što moje noge ne mogu. Zapovjedi mi da dođem k Tebi… kad Te gledam, nestaje strah. Kad Te slušam, rađa se nada. Kad Te slijedim, ništa nije izgubljeno. I ako pogled odlutam, vrati me svojim imenom. Ako počnem tonuti, ne dopusti da posljednja riječ bude moj strah. Neka posljednja riječ uvijek bude Tvoje: “Dođi.” Zapovjedi mi da dođem k Tebi. To je jedina sigurnost koju tražim. Ne mirno more, nego Tvoju blizinu. Zapovjedi mi da dođem k Tebi. Jer gdje si Ti, ondje se i nemoguće pretvara u ljubav. Reci samo jednu riječ… i cijeli će moj život koračati prema Tebi. Ne bojim se vode. Bojim se samo života u kojem Te ne slijedim. Zato… zapovjedi mi da dođem.
Uči me, Gospodine, jer još uvijek više znam govoriti nego slušati. Uči me Tvojim putovima, jer moji putovi često završe u slijepim ulicama. Uči me gledati ljude kao što ih Ti gledaš. Iza njihovih riječi vidjeti čežnju. Iza njihove ljutnje prepoznati ranu. Iza njihovih padova ne zaboraviti da ih ljubiš. Uči me šutnji u kojoj Tvoja riječ može progovoriti. Oslobodi me potrebe da uvijek imam odgovor, da uvijek budem u pravu, da uvijek budem viđen. Uči me poniznosti, ne da mislim manje o sebi, nego da mislim više na druge. Uči me strpljenju. Ti nikada nisi odustao od svojih učenika, pa nemoj ni od mene. Polako me oblikuj, kao lončar glinu, dok moje srce ne postane nalik Tvome. Uči me nositi križ bez gorčine, služiti bez traženja priznanja, ljubiti bez računice, praštati bez odgađanja. Uči me prepoznati Te u kruhu koji lomiš, u siromahu koji kuca, u djetetu koje se smije, u starcu koji čeka, u grešniku koji traži novi početak. Uči me da ne bježim od istine, ali ni od milosrđa. Da budem blag bez slabosti, čvrst bez tvrdoće, ponizan bez straha. I kad pomislim da sam Te već upoznao, iznenadi me ponovno. Pokaži mi lice koje još nisam vidio, dubinu koju još nisam dotaknuo, ljubav koju još nisam dopustio da me promijeni. Jer ne želim samo vjerovati u Tebe. Želim misliti s Tobom. Želim osjećati s Tobom. Želim hodati s Tobom. Uči me, Gospodine, dok se u meni ne rodi srce Tvoje.