Farizej se snebivao kako je Isus mogao dopustiti da ga dotakne ‘žena grešnica’. ”Sva zaplakana poče mu suzama kvasiti noge: kosom ih glave svoje otirala, cjelivala i mazala pomašću.” (Lk 7,47) Isus joj je sve grijehe ”jer ljubljaše mnogo.” Ušla je u kuću, ne obazirući se na poglede i osude, kleknula pred Isusa, prala mu noge suzama, sušila ih svojom kosom, ljubila ih i mazala dragocjenim uljem. Njezina ljubav bila je znak da Isusa priznaje Gospodinom. Isus ne negira grijehe niti umanjuje njihovu težinu, nego pokazuje da postoji nešto jače od svakoga grijeha – ljubav koja zaziva Božje milosrđe. Žena nije došla pred Isusa s popisom zasluga, nego s poniznošću i ljubavlju. Njezine suze nisu bile samo žaljenje zbog prošlosti, nego i znak da se predaje Onome koji je jači od njezinih slabosti. Ljubav je otvorila vrata oproštenju, a vjera je primila dar spasenja - ”Oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo” (Lk 7,47), ”Vjera te tvoja spasila.” (Lk 7,50) Zato, kad padnemo, nemojmo ostati u tami vlastite krivnje, nego stanimo pred Isusa s vjerom i recimo mu: ”Gospodine, evo me, slab sam, ali vjerujem da je tvoja ljubav jača od svega.” I tada će se u nama dogoditi isto čudo. Za Isusa nije presudno koliko netko vrijedi u očima ljudi ili koliko je grešan, nego koliko je spreman ljubiti i prepustiti se Bogu. Ne bojmo se svojih slabosti, jer one nisu zapreka Božjoj ljubavi. Kada ih pokušavamo skrivati, tada se zapravo zatvaramo i pred sobom i pred Bogom. No, kada ih iznesemo Isusu, on ih pretvara u prostor susreta i ozdravljenja. Slabost nas podsjeća da nismo samodostatni i da trebamo Oca.
Nakon što je Isus usporedio ponašanje Šimuna farizeja i žene grešnice te istaknuo njezine suze, poljupce, pomazanje i ljubav, na kraju joj reče: ”Vjera te tvoja spasila. Idi u miru!” (Lk 7,50) Isus ne kaže – ”Tvoje suze su te spasile”, niti – ”Tvoja djela ljubavi su te spasila”, nego – ”Tvoja vjera.” Dakle, u temelju svega nije samo osjećaj ili neki čin, nego povjerenje u Njega. Osjećaji su promjenjivi, čas su snažni, čas slabi; djela mogu biti velika ili mala, vidljiva ili skrivena. No, ono što ostaje i što nosi cijeli život jest pouzdanje u Krista. Povjerenje znači predati mu srce i život, vjerovati da njegova riječ odlučuje i da njegova ljubav pobjeđuje svaku slabost. Suze, poljupci i pomazanje bili su izraz te vjere, ali sama snaga spasenja došla je iz odnosa koji se rodio između nje i Isusa. Vjera nije puko slaganje s istinama ili znanje Zakona, nego predanje srca. Žena je ušla u kuću znajući da će je prezreti, ali vjerujući da će je Isus prihvatiti. Njezina vjera probila je zidove osude i otvorila vrata oproštenju. Zato Isus izgovara riječi koje mijenjaju život: ”Idi u miru.” Taj mir je novi početak – sloboda od tereta prošlosti i sigurnost da je u Božjem zagrljaju. To je osjećaj prihvaćenosti koji briše sram, toplina ljubavi koja liječi rane. To je spokoj koji ostaje i kad vanjske oluje bjesne, to je sigurnost djeteta koje zna da je u naručju Oca, i to je hrabrost da se krene naprijed bez straha. Tada prošlost više nema vlast, a budućnost je povjerena Bogu. Naš spas ne ovisi o tome koliko ćemo uspjeti vlastitim snagama ”isprati” grijehe, nego o tome koliko ćemo se usuditi vjerovati da Bog gleda dalje od naših slabosti i oprašta ih. Slabosti nas ne određuju, nego nam omogućuju da se Bog može očitovati. Apostol Pavao to jasno kaže: ”Dosta ti je moja milost, jer snaga se u slabosti usavršuje.” (2 Kor 12,9) Čovjek nije definiran slabostima, nego onim što Bog s njima čini.
Ne dopustimo da nas pesimisti obeshrabre. Kada nas okružuju glasovi koji ističu samo probleme i ograničenja, možemo svjesno izabrati da hranimo nadu: tražiti rješenja, činiti male, konkretne dobročinstva i družiti se s ljudima koji jedni druge podupiru. Biblija nas potiče da usmjerimo misli na ono što je dobro i vrijedno (Fil 4,8), da ostanemo radosni u nadi i postojani u nevolji (Rim 12,12) te da se ne bojimo jer nismo sami (Iz 41,10). Neka to ne bude samo unutarnji stav — neka bude i djelo: jedan prijateljski poziv, jedna mala usluga, jedna molitva mogu razbistriti tamu pesimizma. Molim se da nas Gospodin nadahne hrabrošću i razboritošću da budemo svjetlo tamo gdje se širi sumnja. Kukanje rijetko donese olakšanje. Vrtimo se oko problema, tražimo potvrdu da nam je teško, ali ne tražimo rješenje – stojimo na mjestu i stalno gledamo u istu rupu, umjesto da potražimo most ili način kako je zaobići. Kukanje je navika negativnog gledanja na sve oko sebe. Kukanje samo po sebi ne ”vrijeđa” Boga, jer je On dovoljno velik da podnese naše jadikovke i pritužbe, ali je problem u tome što nas kukanje zarobljava i osiromašuje. Kada se prepustimo kukanju, pogled nam se sužava samo na ono što nam nedostaje ili što nije po našoj mjeri. Postajemo poput djece koja u ruci drže kruh, a plaču jer nemaju kolače. I apostoli su bili podložni takvom ponašanju. Isus im je stoga jednom rekao: ”Zar još ne shvaćate, ne sjećate li se onih pet kruhova na pet tisuća i koliko košara nakupiste? I onih sedam kruhova na četiri tisuće i koliko košara nakupiste?” (Mt 16,9-10) Htio im je reći: ne gledajte samo na ono što mislite da nemate, nego na ono što ste već primili. Pesimizam i kukanje hrane se time što stalno gledamo na ono što nedostaje, a ne na ono što nam je darovano. Kada svjesno vježbamo zahvalnost, kada prepoznajemo male znakove Božje ljubavi u svakodnevici, tada nestaje prostor za besplodno gunđanje. Umjesto toga rađa se unutarnji mir i snaga da i u teškoćama vidimo smisao. Zahvalnost je lijek protiv sljepoće pesimizma i kukanja.
Psalmi često spominju nedužnost srca kao uvjet istinskog zajedništva s Bogom. (Ps 101,2) Ne radi se samo o vanjskom pridržavanju zapovijedi, nego najprije o unutarnjem opredjeljenju – o srcu prožetom iskrenošću, ljubavlju i povjerenjem u Boga. Hoditi u nedužnosti srca znači živjeti pred Bogom bez skrivanja, vjerovati da On sve vodi, da On sve okreće na dobro onima koji ga ljube. (Rim 8,28) To je život u kojem nema glume. Prečesto ”izmišljamo” sliku o sebi, jer se pred drugima i pred sobom, bojimo pokazati slabost i ranjivost. No, pred Bogom, koji poznaje naše srce bolje nego mi sami, maske nemaju nikakvog smisla. On gleda iza riječi, iza naših uspjeha i padova, i vidi istinu o nama. Prestanimo zato igrati uloge, stanimo pred Njega bez uljepšavanja, i dopustimo mu da nas ljubi takve kakvi jesmo: ”Gospodine, proničeš me svega i poznaješ, ti znaš kada sjednem i kada ustanem, izdaleka ti već misli moje poznaješ.” (Ps 139,1-2). Na ljudskoj razini pad nas posrami, i najradije bismo nakon njega pobjegli i sakrili se ”u mišju rupu”, no po božjem, slabost nas približava Njemu, prestaje biti prijetnja, i postaje prostor susreta. Naše rane postaju svjedočanstvo Božje ljubavi – jer u onome što je najkrhkije u nama, On pokazuje svoju najveću nježnost. Bog ne prezire našu krhkost. Upravo suprotno. U trenucima nemoći, kada se ruše naše sigurnosti, kada padaju maske i nestaje privid snage, Bog nam govori: ”Dosta ti je moja milost, jer snaga se u slabosti usavršuje.” (2 Kor 12,9) Bog nas ne ljubi unatoč naših slabosti, nego upravo zbog njih. Slabost tako postaje mjesto gdje prestajemo biti sami sebi spasitelji. U njima učimo predati se, vjerovati, hodati s Bogom kao djeca koja nemaju sve pod kontrolom. Umjesto srama, u nama se rađa zahvalnost, zahvalnost prema Njegovoj beskrajnoj dobroti.
Ljubav naših roditelja je poput mosta preko kojeg djeca uvijek mogu prijeći, kad požele da se vrate. Kad djeca zalutaju, kad ne pronađu sreću koju su im željeli, u našim se roditeljima javljaju osjećaji poraza te se pitaju: ”Jesam li pogriješio u odgoju? Jesam li mogao učiniti više? Gdje sam zakazao?” Takva pitanja izjedaju dušu. No, nijedan roditelj ne može djetetu garantirati savršen put, ni savršenu sreću. Roditelji mogu sijati ljubav, vjeru i vrijednosti, ali dijete ima slobodu – dar koji mu je dao sam Bog. Sloboda znači i mogućnost da zaluta, i da izabere pogrešno. To ne znači da je roditelj zakazao, nego da je njegovo dijete čovjek sa svojim putem. Bog nas uči poniznosti. Kao što Otac nebeski gleda ljude koje ljubi, a koji često idu po krivim putovima, tako i roditelj – svojom boli ulazi u otajstvo Božje ljubavi. Krivnja i osjećaj poraza tada postaju molitva: ”Gospodine, ja nisam u svemu uspio, ali ti možeš ono što ja ne mogu.” Djeca mogu otići daleko, ali ljubav i molitva roditelja nikad ne prestaju biti svjetionik na putu povratku.
Roditeljska bol jedna je od najdubljih i najtežih. Kad roditelj osjeti da mu je dijete u opasnosti, kad ga gubi ili vidi da luta krivim putem, bol mu para srce na način koji se teško može riječima opisati. To je bila bol koju su osjetili i Marija i Josip kad su tri dana tražili izgubljenog Isusa. Marija nije izdržala: ”Sine, zašto si nam to učinio? Eto, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili.” (Lk 2,48) Ponekad roditeljima preostaje samo stajati i gledati njihovu izgubljenu djecu. Roditeljska bol je sveta, jer ne može zaštititi i izbjeći patnju svome djetetu. U toj boli roditelji postaju slični Bogu. I On je gledao kako mu razapinju i ubijaju ”jedinog Sina.” (Iv 3,16) Bog razumije suzu i besane noći svih roditelja. On im ne uklanja uvijek boli, ali obećava da one neće imat posljednju riječ.
Žalost nas može slomiti ako je nosimo sami. Kad čovjek u svojoj boli nema nikoga kraj sebe, lako potone u beznađe. Slomljeno srce tada više ne vidi dalje od tame, i ne vjeruje više u svanuće. Pismo kaže: ”Blizu je Gospodin onima koji su skršena srca, a klonule duše spašava.” (Ps 34,19) Apostol Pavao je dobro znao što znači žalost i slom, i o tome piše Korinćanima: ”U svemu pritisnuti, ali ne pritiješnjeni; dvoumeći, ali ne zdvajajući; progonjeni, ali ne napušteni; obarani, ali ne oboreni – uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo da se i život Isusov u tijelu našem očituje.” (2 Kor 4,8-9) Zato žalost nikad ne smijemo sami nositi. Bog to zna. Kad nam bol razbije iluzije samodostatne sposobnosti, On ulazi u te pukotine, u tu ”slomljenost”, i iznutra je lijeći. Drugim riječima, žalost nas može stisnuti, ali nas ne mora uništiti. Krist je rješenje. On je jednom prilikom rekao: ”Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.” (Iv 12,24) Ono što je slomljeno, u Bogu je sposobno donijeti zrele plodove.
Ako gledamo ljudskim očima, Isus je mogao umrijeti i na neki drugi način – mogao je biti kamenovan, pogubljen mačem ili čak umrijeti prirodnom smrću. No, Pismo i povijest spasenja pokazuju da križ nije slučajnost, nego Božji plan ljubavi – Isus je izabrao križ. Križ je bio znak sramote, prokletstva i poniženja. Rimljani su ga koristili da obeshrabre pobunjenike i zastraše narod, a u židovskoj tradiciji smrt na drvetu smatrala se prokletstvom (usp. Pnz 21,23; Gal 3,13). Dakle, križ je u sebi nosio sve ono što je najdalje od života, od Božje prisutnosti i od ljudskog dostojanstva. U tom strašnom sredstvu smrti Bog je odlučio pokazati do koje krajnosti, do koje mjere ljubi čovjeka – da prihvaća i ono najgore što ljudska mržnja može smisliti. Apostol Pavao zato kaže: ”Mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, a onima koji su pozvani – Krista, Božju silu i Božju mudrost.” (1 Kor 1,23-24) Dakle, Isus nije ”morao” na križ u smislu prisile, nego je slobodno prihvatio baš taj način smrti, jer on najpotpunije očituje Njegovu ljubav i poslušnost Ocu. Mogao je izabrati drugačiji put, i izabrao je baš križ – mjesto na kojem se susreću ljudska zloća i Božja ljubav, smrt i život. Zato je križ znak pobjede. Ondje gdje je sve izgledalo izgubljeno, ondje se otvorilo spasenje. Bog po križu ulazi u potpunosti u sudbinu svijeta, prihvaća čak i ono što je najnepravednije i najstrašnije, kako ništa ljudsko ne bi ostalo izvan dometa njegove ljubavi. Ne zaustavlja se na rubovima ljudskog iskustva, nego ide baš do dna – u patnju, nepravdu, osudu nevina, poniženje, napuštenost i smrt. Ako je On ušao i u to, onda ne postoji nijedna situacija, koliko god bila tamna i besmislena, gdje On nije prisutan. Mi vjerujemo u Boga koji ne spašava s udaljenosti, nego tako da dijeli našu sudbinu. Zato možemo reći da križ nije samo događaj prošlosti, nego stalni znak da Bog ide s nama u svemu, pa i u onome što nam se čini nepodnošljivim. Nijedno iskustvo nije previše mračno da ga ne bi Njegova ljubav mogla dohvatiti. Apostol Pavao je to osjetio kada piše: ”U svemu pritisnuti, ali ne pritiješnjeni; dvoumeći, ali ne zdvajajući; progonjeni, ali ne napušteni; obarani, ali ne oboreni – uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo da se i život Isusov u tijelu našem očituje.” (2 Kor 4,8-10) Zato Bog ne briše naše boli čarobnim štapićem, nego ih proživljava s nama i iznutra preobražava. Kad se suočimo s vlastitim križevima, ne stojimo sami. Isus ih je već nosio, zato se u njima, u našim križevima, skriva tajna života. ”Ni smrt, ni život, ni anđeli, ni vlasti, ni sadašnjost, ni budućnost, ni ikoja druga stvar neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu, Gospodinu našemu.” (Rim 8,38-39)
Jutros pjevam pjesmu nezaboravnog Kiće: ”Da sam tvoje riječi slušao, majko”. Majčine riječi imaju posebnu težinu jer su izrečene jednostavno, pune su mudrosti i topline brižne ljubavi. U djetinjstvu nam se čine kao ponavljanje – ”pazi na sebe”, ”nemoj zaboraviti moliti”, ”budi dobar prema drugima” – a tek kasnije čovjek shvati da su to zapravo temelji života. Majka ne poučava samo riječima nego i životom. Takav je bio i propovjednika s kraja 4. i početka 5. stoljeća, sveti Ivan Zlatousti ili Krizostom – ”čovjek zlatnih usta”. ”Zlatousti” dolazi iz grčkog ”chrysostomos”. Bio je sjajan govornik. Govorio je lijepo, mudro i uvjerljivo, pronalazio prave riječi u pravom trenutku. Dobro bi nam došao jedan takav, da manje pričamo bez sadržaja i odgovornosti. Dobro bi nam došli takvi ljudi koji bi bili izvor svjetla, utjehe i hrabrosti. Ljudi koji bi znali stati i poslušati, pa tek onda govoriti. Čije riječi bi doticale srca i gradile mostove. U Svetom pismu piše: ”Riječ u pravo vrijeme – su zlatne jabuke u srebrnim posudama.” (usp. Izr 25,11) Izgovorene riječi moraju biti melem, podizati, liječiti… Prave riječi u pravom trenutku ne moraju uvijek biti velike, samo nek su iskrene. Kako ih pronaći u pravom trenutku? Ako su nam srca otvorena Bogu, njegov Duh stavlja ih u naša usta kad treba. ”Prave riječi u pravom trenutku” dolaze nam kada osluškujemo Boga i bližnjega. (Mt 12,34) Srce je poput izvora – ono određuje kakva će voda poteći. Zato Isus ne stavlja naglasak samo na to da pazimo što govorimo, nego još više na to da čuvamo srce, jer iz njega proizlazi sve. ”Više od svega čuvaj svoje srce, jer iz njega izvire život”, kaže Pismo (Izr 4,23). Možemo reći: riječi su ogledalo našeg srca. Ako želimo da budu svjetlo i ohrabrenje za druge, moramo dopustiti Bogu da dotakne i izliječi naše srce. Jer tek kada se srce napuni Božjom ljubavlju, riječi postaju blagoslov.
Sve što imamo i sve što jesmo dolazi od Boga. On je naša baština. (usp. Ps 16,5) Prava i jedina. On je stalnost koja ne prolazi, sigurnost koja ne propada i mir koji se ne može kupiti. Ljudi se mijenjaju, situacije prolaze, sigurnosti koje gradimo na ljudskim temeljima lako se uruše. Ali On ostaje isti jučer, danas i zauvijek. (Heb 13,8) Tko s Bogom živi zna da mu nitko ne može oduzeti ono što mu je najdragocjenije – Njegovu ljubav, ljubav koja ne ovisi o našim zaslugama, smisao koji se ne ruši pred patnjom, sigurnost koja traje i onda kada sve drugo nestane. U Bogu imamo sve. U Njemu pronalazimo ispunjenje svega onoga što nam srce traži. On ispunja čežnju koja je duboko u nama – da budemo voljeni i da nađemo smisao života. On je odgovor na glad i žeđ našega bića. Oslonjeni na Boga dobivamo sve. On je temelj i izvor svega.
Svaki čovjek kojeg susretnemo nosi svoju priču, svaki u sebi nosi nevidljive ožiljke – tragove nepravdi koje je doživio, odbacivanja koja je osjetio, riječi koje su ga zaboljele ili osjećaja da nije dovoljno vrijedan. Na prvi pogled to se ne vidi, ali iza nečijeg osmijeha može stajati umor, iza hladnoće ponosa može se kriti duboka nesigurnost, a iza grubih riječi ponekad stajati srce koje se godinama branilo da ne bude ponovno povrijeđeno. Iza svake reakcije stoji priča koju možda ne poznajemo. Kad nas netko oštro odbaci, možda zapravo kaže: ”Bojim se bliskosti, jer sam već jednom bio izdan.” Kad netko zatvori srce, možda u sebi ponavlja: ”Ako se opet otvorim, bit ću slomljen”. Od nas se ne očekuju uvijek savjeti, nego najprije strpljivost. Nekad će biti dovoljna i tišina, ili skrovita pomoć, a nekad će to biti samo pogled koji neće osuđivati. Isus je to znao raditi. On nikada nije slomio napuknutu trsku, niti je gasio stijenj što tinja. (usp. Iz 42,3) Znao je i prihvaćao da su ljudi krhki, i da im treba toplina, a ne dodatna težina. Kad je susretao one na rubu društva, nije im prvo ukazivao na njihove pogreške, nego im je pokazao poštovanje. Nakon susreta s Njim, oni su, ozdravljeni, mogli krenuti u novi život. Sjetimo se preljubnice. (Iv 8,1-11) Prvo što Isus čini je da od nje otklanja prijetnju kamenovanja, a zatim razgovara s njom. On zna da srce koje nosi rane ne može podnijeti grubu riječ i moraliziranje, nego samo pogled pun poštovanja. Zato i mi, budimo blagi prema drugima. Ne mora to nužno biti velika gesta, može biti tišina, diskretna pomoć, ili samo odsutnost osude. Time ćemo im, barem malo, pomoći da im zacijele rane.
Kad se dogodi smrt, posebice nekoga tko ”nije išao u crkvu”, uvijek ostaje prostor neizvjesnosti i ljudskih prosudbi. U Božjim očima to je misterij. Mi ne znamo što je bilo u srcu te osobe u zadnjim trenucima života, ne znamo je li možda u tišini i u svojoj nutrini zazvala Boga. Zato Crkva uvijek povjerava preminuloga Božjem milosrđu. Gospodin je dobar svima i njegova dobrota nema granica, ona nije rezervirana samo za pravedne, vjerne ili one koji ga traže. To je upravo ono što nas često iznenadi kod Boga. Mi bismo ponekad htjeli da dobrota bude nagrada za trud, za pravednost ili za vjernost, ali Bog se ne da uokviriti u takve granice. Njegova ljubav i dobrota polaze od Njega samoga, ne od naših zasluga. Pismo nam stalno pokazuje tu istinu: ”Sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i kiša pada pravednicima i nepravednicima.” (Mt 5,45) To nas uči da se nikada ne obeshrabrimo, jer ne postoji stanje u kojem bi nas Bog odbacio. Ponekad ljudi nose u sebi osjećaj da su otišli predaleko, da su pogriješili toliko da više nema povratka, da je njihova tama jača od Božjeg svjetla. No, upravo tada vrijedi se podsjetiti da je Božja ljubav uvijek veća od naše slabosti. U prispodobi o izgubljenom sinu (Lk 15,11-32), otac ne odbacuje sina koji je sve upropastio, nego ga čeka, trči mu ususret i vraća mu dostojanstvo. To je slika Boga: On ne zatvara vrata, nego nas traži i prima. Apostol Pavao ističe: ”Ni smrt, ni život, ni sadašnjost, ni budućnost… ništa nas neće moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu.” (Rim 8,38-39) Mi možemo otići predaleko, ali On ostaje blizu. Mi možemo pasti, ali On uvijek pruža ruku. Njegova vjernost ne ovisi o našem uspjehu, nego o Njegovoj beskrajnoj ljubavi. Bog nas dakle gleda s očinskom pažnjom, i poziva nas da u svom srcu raširimo prostor dobrote prema onima za koje bismo inače rekli da je ”ne zaslužuju”. Ako je Gospodin dobar svima, i mi smo pozvani biti ljudi dobrote. ”Sve što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima.” (Mt 7,12)
Kaže evanđelje da je Isus proveo noć u molitvi i kad je osvanulo, izabrao je Dvanaestoricu. (Lk 6,12-13). Njegova odluka da izabere Dvanaestoricu nije bila slučajna ni usputna. Evanđelist naglašava da joj je prethodila molitva. Nisu dakle bili birani po ljudskim, već po ”molitvenim kriterijima”. Nisu bili znanstvenici, političari ili uglednici, bili su ribari, carinici, ljudi žestokih temperamenata, sposobni čak i za izdaju. Takvi su ”proizašli” iz njegove molitve. Bili su to ljudi koji ljudskim očima nisu izgledali kao najbolja ekipa. Ipak, oni su plod njegove molitve. To nam pokazuje dvije stvari. Prvo, Božja logika nije naša logika. Mi bismo birali ”najbolje kandidate”, a Isus bira one u kojima će se najviše vidjeti snaga Božje milosti. Tako će Pavao kasnije napisati: ”Što je slabo u svijetu, izabra Bog da posrami jako.” (1 Kor 1,27) Drugo, molitva mijenja pogled. Ono što ljudski izgleda nevrijedno, u Božjim očima postaje dragocjeno i sposobno za velike stvari. Isus ih je ”izmolio”. Oni su odgovor na njegovu noćnu ”borbu” s Ocem. Vrlo je intrigantno u svemu tome da je ”izmolio” Judu? Na prvi pogled teško je shvatiti, da se među plodovima njegove noćne molitve, našao i Juda, onaj koji će ga izdati. U tome vidimo dubinu Božje logike. Isus nije izmolio savršene ljude, nego ljude kakvi jesu – sa svim slabostima, sklonostima, ali i otvorenošću za milost. Juda je bio jedan od onih koji su prošli kroz Isusov poziv i blizinu. Nije ga isključio, nego mu je dao povjerenje jednako kao i drugima. Isus ne igra samo sa ”sigurnim kartama”, nego daje šansu i onima za koje zna da će ga izdati. Bog nikoga ne isključuje iz svoje ponude spasenja. Juda pada zato što nije ostao vjeran ljubavi, a ne zato što ga je Isus loše izabrao ili zato što je bio ”predodređen” da bude gubitnik i izdajica. Juda je imao isti poziv, iste prilike kao i ostali, ali je u jednom trenutku svoje srce zatvorio. Ipak, i Juda ima svoje mjesto u otajstvu spasenja. Njegova izdaja nije zaustavila Božji plan, nego ga je, paradoksalno, uvela u odlučujuću fazu – put prema križu i uskrsnuću. To ne znači da je izdaja bila dobra, nego da Bog i iz najtežeg ljudskog pada zna izvesti dobro. U tom svjetlu, Juda postaje – i upozorenje i utjeha. Upozorenje – da i mi koji smo ”izmoljeni”, i imamo Božji poziv, možemo zatvoriti svoja srca, a utjeha, jer Bog i naše padove može utkati u svoje spasenjsko djelo – ako mu se vratimo.
Proglašenje Carla Acutisa svetim 7. rujna 2025. na prvi pogled može se činiti da je napravljeno ”po brzom postupku”, kao da smo ”opsjednuti” mladenačkom referencom koja govori istim jezikom kao i današnji tinejdžeri. To bi mogao biti pokušaj pogrešno shvaćenog ”aggiornamenta”, sveca s kojim se današnji mladi mogu poistovjetiti, više zbog estetike, nego zbog dubine – Carlo Acutis je predstavljen kao ”zaštitnika milenijalaca” ili ”Božjeg utjecaja”. Od vremena prvih mučenika, kršćanskom narodu su potrebni konkretni primjeri (arhetipovi), koji služe kao uzor za življenje vjere usred okolnosti konkretnog doba. Potrebni su sveci, njihove priče i biografije, koji utjelovljuju evanđelje u povijesnom kontekstu. Ono što se danas događa s Carlom Acutisom stoga nije novo. Povijest nam nudi jasne paralele. Jedna od najrječitijih je sveta Terezija od Djeteta Isusa. Njezin proces beatifikacije i kanonizacije bio je neobično brz za to vrijeme: nakon smrti 1897. proglašena je blaženom 1923., a Pio XI. ju je kanonizirao samo dvije godine kasnije. Zašto tolika žurba? Zato što je njezin jednostavan i duboko evanđeoski život postao neposredni uzor generaciji obilježenoj Prvim svjetskim ratom i, ubrzo nakon toga, vjerskim progonima u zemljama poput Španjolske ili Meksika. Terezija je tim mladim ljudima ponudila primjer svetosti koji je bio blizak, razumljiv i potpuno uklopljen u kulturni kontekst kasnog devetnaestog i ranog dvadesetog stoljeća. Crkva se ne ograničava samo na “priznavanju” svetosti, već također pastoralno odgovara na potrebe vremena. Ako je početkom dvadesetog stoljeća bilo potrebno pružiti model jednostavne i pristupačne svetosti, kako to ne bismo učinili danas, na početku trećeg milenija, kada kulturna i tehnološka transformacija napreduje brzinom svjetlosti? U tom kontekstu, Carlo Acutis predstavlja istu stvar kao i sveta Terezija u svoje vrijeme. Dakle, ono što je posebno kod Carla jest to što se njegov susret s Kristom dogodio na način koji obilježava našu generaciju – internetom i digitalnom kulturom. Neki bi mogli prigovoriti da inzistiranje na Carlu kao ”svecu milenijalaca” riskira da ga se svede na vjerski marketinški slogan. Bitno nije da je bio tinejdžer s majicom (T-shirt) i prijenosnim računalom, već da je bio autentični kršćanin koji je, u svojim životnim okolnostima, radikalno utjelovio Evanđelje. Kanonizacija Carla Acutisa dakle nije površni ustupak duhu vremena, već potvrda katoličanstva Crkve – isto Evanđelje koje je preobrazilo živote rimskih mučenika ili velikih srednjovjekovnih teologa, može procvjetati i u životu adolescenta koji je surfao internetom tražeći potvrdu svoje vjere.
U Velikom tjednu, prije mnogo stoljeća, Anđela iz Foligna (†1309.), mističarka iz Umbrije, poznata kao ”učiteljica teologa”, imala je snažno duhovno iskustvo Gospodina u kojem je jasno čula ove riječi: ”Io non ti ho amata per scherzo” – što doslovce znači: ”Nisam te volio iz šale”. Shvatila je da je Isus cijelim svojim bićem stajao iza nje, dok je ona Njemu pristupala s polovičnošću, površnošću i strahom. ”Nisam te volio iz šale” i nas stavlja pred ogledalo: ljubimo li Isusa više od svega? To nije prijekor, nego poziv – da se probudimo, da uzmemo Njegovu ljubav za ozbiljno, i da na nju odgovorimo cijelim bićem. U evanđelju Isus nas podsjeća na istinsku ljubav prema njemu: ”Tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!” (Lk 14,25-33) Uzeti svoj križ ne znači ići u potragu za patnjom – Isus nije otišao sam tražiti svoj križ; on je preuzeo na sebe, u poslušnosti Očevoj volji, ono što su mu ljudi stavljali na ramena i svojom poslušnom ljubavlju to pretvorio u znak otkupljenja i slave. Isus nije došao povećati ljudske križeve, već im dati smisao. S pravom je rečeno da ”tko traži Isusa bez križa, naći će križ bez Isusa”, to jest bez snage da ga nosi. ”Nasljeduj Krista” Tome Kempenca upozorava: ”Ako dragovoljno nosite križ, on će vas nositi i voditi do željenog kraja, gdje će patnji doći kraj. Ako ga nosite na silu, od njega pravite teret koji će vas sve više i više opterećivati. Ako bacite križ, sigurno ćete pronaći drugi, a možda i teži… ”. Onaj tko dragovoljno prigrli svoj križ, ujedno prigrli Krista, i tada križ prestaje biti znak poraza, i postaje put prema uskrsnuću. Ako nosimo križ na silu, gunđajući, tada on postaje dvostruki teret: ne nosimo samo vlastitu patnju, nego i gorčinu koja nas izjeda. Takav križ ne vodi naprijed, nego nas stalno vuče nazad. A ako ga odbacimo, život će nam sigurno donijeti drugi, jer bježati od križa znači bježati od sebe i od Boga – a to je bijeg bez kraja. Križ nije nesreća, nego dar. Težak dar, ali dar u kojem je skrivena snaga ljubavi. Križ prihvaćen s povjerenjem postaje ključ koji otvara vrata vječnosti.
Kašnjenje je navika koja izgleda bezazleno, ali iza nje stoje dublji razlozi. Neki ljudi kasne jer loše procijene vrijeme – misle da će im trebati 10 minuta za spremanje, a realno im treba 25. Drugi kasne jer imaju potrebu stalno ”još nešto obaviti” prije nego krenu, pa se zapravo teško odvajaju od trenutne aktivnosti. Kod nekih je u pitanju i nesvjesni otpor – odlazak na misu doživljava se kao dužnost, pa se kašnjenjem produžava osjećaj slobode. Ima i onih koji jednostavno tome ne daju dovoljno važnosti, pa si nesvjesno stvore stav da će ih ”drugi pričekati”. Međutim, kasniti na misu ima i svoje posljedice – kada zakasnimo, riskiramo rastresenost, propustimo uvod u slavlje, te se tako zapravo ne uspijemo uključiti u zajednički tijek molitve. U evanđelju Isus uvijek poziva na budnost. (usp. Mt 24,42; Mk 13,33) Ako uvijek (ili često!) kasnimo, kao da kažemo: ”Nije toliko važno kad dođem.” A zapravo bi to trebao biti trenutak kojem pristupamo s poštovanjem. Jasno, kašnjenje na misu nije tragedija – Bog nas prima i kad zakasnimo, ali redovitost i spremnost pokazuju da želimo biti tu cijelim bićem. Kada dođemo na misu na vrijeme, imamo priliku sjesti i sabrati se. Tada uvodni obredi neće biti samo ”početak na koji smo jedva stigli”, nego ulazak u molitvu u kojoj smo prisutni od prvog trenutka. Čitava liturgija tada postaje protočnija, razumljivija, a i srce lakše prima Božju riječ. S vremenom čovjek otkrije da dolazak nekoliko minuta ranije nije gubitak, nego dobitak: tih par minuta prije mise možemo zahvaliti, predati tjedan Bogu, pomoliti se za bližnje ili se sjetiti posebnih nakana. I tako se, malo po malo, u nama rađa dobra navika. I što duže tako ustrajemo, to nam dolaženje na misu na vrijeme postaje prirodnije, i počnemo se pitati kako smo uopće mogli kasniti na takvo nešto.