Meditacija dana

”Dobro promislite što ćete.” (Dj 5, 34-42) Tako je Gamaliel, ”zakonoznanac, kojega je poštovao sav narod”, savjetovao vjerske poglavare svoga vremena, jer su htjeli uništiti apostole zato što su govorili da je Isus uskrsnuo. Vjera apostola uzdrmala je njihov sustav. Osjećali su se ugroženo i zato reagiraju nasiljem i prijete se smrtnim kaznama. S optuživanjima i prijetnjama se ne gradi budućnost. Farizeji to nisu shvatili na vrijeme. I na nama je da na vrijeme odlučimo komu ćemo vjerovati i na koju ćemo se stranu okrenuti. ”Za opredjeljenje je potrebno ocijeniti što je dobro, a što zlo, i nakon toga stvoriti odluku i krenuti odlučno na tu stranu. Na što se odlučiš u životu, takav ćeš biti. Opredijelimo li se za Boga, pobjeđivat ćemo i najgore zlo oko sebe i u društvu.” (Tomislav Ivančić, Čovjek, brak i obitelj)

Nakon uskrsnuća apostoli su, sretni i razdragani, radosno svjedočili o Isusu, a On je njihov navještaj utvrđivao čudesima. Zbog toga ih poglavari daju uhititi: ”Vi ste napunili Jeruzalem svojim naukom i hoćete na nas navući krv toga čovjeka.” (Dj 5,27-32) Odjednom se prave nevinima, a zaboravljaju da su oni osudili Isusa. Umjesto da priznaju krivicu i pokaju se, oni je zataškavaju. Jasno je da Sotona ne podnosi ime Isusovo; uvijek pristaje na silu kada druge metode ne uspiju. Kada više ne može poricati dokaze, niti naći nešto što bi rekao protiv božanskog svjedočanstva, on napada osobu koja svjedoči. Veliko vijeće očekivalo je laku pobjedu nad učenicima, ali pred njima je izliječen čovjek snagom Isusova imena. Ljudi su gledali Boga na djelu. Svijetu očito ne trebaju poruke i poslanice poglavara, jer ih i tako ne čita, svijetu trebaju svjedoci uskrslog Gospodina.

Božja sila može otvoriti sva vrata, čak i vrata tamnice. Apostoli su bili svjedoci toga – anđeo ih je izveo iz zatvora i dao im zadatak: ”Pođite i postojano u Hramu navješćujte narodu sve riječi Života ovoga.” (Dj 5, 17-26) I opet su ih uhvatili i priveli, ali oni su nastavili. Prolazili su kroz brojne teškoće i traume na njihovom zemaljskom putu, ali su ostali vjerni svom Učitelju i zadatku koji im je povjerio – da propovijedaju radosnu vijest spasenja. Nisu odustajali ni pod cijenu trpljenja. Nemoguće je slijediti Krista ako se ne prihvaća trpljenje – trpljenje čisti srce i vodi do korisnijeg djelovanja. Bog nas po trpljenju ‘zaustavlja u bijegu’, želi u našim srcima otvoriti više prostora za djelovanje Duha Svetoga. Trpljenje je tako u konačnici za naše dobro, kao sreća u nesreći. Prilika za duhovni rast. Nakon njega smo duhovno svježi, ispunjeni zahvalnošću i božanskim redom. Došlo je vrijeme da i mi drugima govorimo o velikim stvarima koje je Gospodin učinio za nas. Ne možemo više šutjeti. Tisuće čekaju da im se obratimo. Molimo Gospodina da nas izbavi iz spokoja naših zatvora.

Evanđelist Ivan nas uranja u tajanstveni noćni dijalog između Isusa i Nikodema. Ovaj zanimljiv čovjek želi, s jedne strane, pobjeći radoznalim pogledima svoje okoline za koju zna da je zatvorena za Krista, a s druge, prodrijeti u tajnu Učitelja koji ga privlači. Isus nas uvodi u svu tajnovitost svog života. Njegov se život ne može razumjeti i steći trudom ni učenjem, jer je besplatni dar. Za taj život postoji tajna – Njegove raspete ruke na križu. ”S drveta križa dolazi riječ spašavajuće ljubavi. U muci je Krist uklonio od nas vatrenu oštricu mača, prošao kroz vatru i postavio križ kao stvarnu osovinu svijeta, na kojoj on sada i počiva. Primiti raspetoga Gospodina, prihvatiti njegov život, njegovu poslušnost, znači prihvatiti Božju ljubav – našu ovisnost o Bogu.” (Benedikt XVI, U početku stvori Bog) Naši bogoslovi zaneseno pjevaju: ”Od Božjeg osmijeha vječno ću živjeti…” (Bogoslovski “Ben(d) Sirah, Sad te prepoznajem, uskrsli Isuse, Uskrs fest 2007.) Po svojim svetim ranama, Isuse, ti si iscijelio rane našeg srca.

Mariji je anđeo navijestio da će roditi. Taj plan ona nije mogla sama smisliti, ”našla je milost u Boga”. U Evanđelju o navještenju (Lk 1, 26-38) Božje djelovanje prikazano nam je preko dva poroda od žena koje ne mogu rađati: djevice Marije i Elizabete, nerotkinje. Marija se ‘prepustila’ Božjem djelovanju, a ‘plod’ njezine utrobe je Isus, Sin Božji. On će svojim uskrsnućem postati božanski i njezin uspjeh, i nadmašit će sva očekivanja. Dostupnost našeg srca otvara vrata Božjem djelovanju u našem životu. Ta ‘dostupnost’ ne rješava sve odjednom, ali postaje put do rješenja. Ona ne mijenja radikalno naš svakodnevni život, ali čini svakodnevni život prilikom da iskusimo nevjerojatno: pustolovinu utjelovljenja Božje ljubavi. U običnom životu i ‘nas anđeo ostavlja’, više ga ne vidimo i ne čujemo, baš kao i Marija, ali je ubuduće sam Bog, utjelovljeni Isus, prisutan u našem životu. Plodovi božanskog djelovanja ne slijede ljudske kriterije. Dopustimo mu da se utjelovi u našem djevičanstvu i u našoj neplodnosti.

Vjera nas uči da je Božja ljubav jača od zla i od naših grijeha, da je Gospodin sposoban i voljan oprostiti naše pogreške kada ga molimo s iskrenim kajanjem. On nam od sveg srca želi samo mir. Sjećamo se Kristovih riječi na Posljednjoj večeri: ”Sad ste u žalosti, no ja ću vas opet vidjeti; i srce će vam se radovati i radosti vaše nitko vam oteti neće.” (Iv 16,22) I doista, učenici su zanijekali i napustili Isusa, i bili beskrajno žalosni zbog toga, ali će im On dati do znanja da ih voli, i da im sve oprašta. Svatko od nas ima povijest koja nije posve čista. Posebno mi stariji. Mnogo puta je to teška povijest, s mnogo boli, s mnogo nevolja i mnogo grijeha. Što da činimo s našom poviješću? Da je skrivamo? Možda. U svakom slučaju zašto bi drugi sve morali znati o nama. No, ipak je moramo donijeti pred Gospodina, našu povijest. Iznesti naše boli pred Boga, pred Isusa i dotaći Njegovu nježnost. Ne bojmo se, u ljudskoj povijesti uvijek ima loših stvari, uvijek. Pođimo k Isusu i pokucajmo na Njegovo srce: ”Gospodine, možeš me ozdraviti?!” A On to može i hoće jer mu je srce prepuno suosjećanja. On je naše boli uzeo na se, naše grijehe, naše pogreške, naše neuspjehe. Njega se ne moramo bojati. On je dobar i zaslužuje naše povjerenje.

Nakon uskrsnuća učenicima nedostaje vjera. Ali, iskreno, ne možemo ih kriviti. Kako vjerovati da je čovjek, koji je prije nekoliko dana javno ubijen, oživio? Očito je da razna svjedočanstva nisu bila dovoljna da uvjere učenike. Evanđelje je zapamtilo slučaj svetog Tome kao onoga koji nije htio vjerovati, ali je jasno da su svi učenici u istoj situaciji. Ne žele vjerovati svjedočanstvu jednih i drugih. Isus će im se morat ukazati izravno kako bi mogli priznati da je živ. Isus uskrsnuli nije se vratio u redovit ljudski život, kao Lazar i drugi koje je uskrisio od mrtvih. On je uzašao u jedan drukčiji, novi život – u Božju beskrajnost i odatle se očituje svojima. To je za učenike bila u potpunosti neočekivana stvar, s kojom su se prvo morali polagano snalaziti. Kad se ukazao Mariji Magdaleni iz koje bijaše istjerao sedam zloduha, ona je otišla to dojaviti njegovima, tužnima i zaplakanima, i oni joj ne povjerovaše. Nakon što se ukazao u drugome obličju dvojici od njih na putu dok su išli u selo, i oni su otišli to dojaviti učenicima, ali ni njima nisu povjerovali. (usp. Mk 16,9-15) Naposljetku će se Isus ukazati i apostolima, prekorit će njihovu nevjeru i poslat ih propovijedati evanđelje. Znamo da je vjera dar Božji, a ako je dar, onda se i Njega treba nešto pitati o tome, zar ne? Ako je i mali, vrijedan je i moćan. Sjetimo što je govorio o gorušičinom zrnu… Njemu nedostatak vjere ili mala vjera učenika nije problem. ”Ako budna srca slušamo svjedoke i otvorimo se znakovima kojima Gospodin uvijek iznova, i njih i sebe, čini vjerodostojnima, onda znamo: On je uistinu uskrsnuo. On je Živi. Njemu se povjeravamo i znamo da smo na pravomu putu.” (Benedikt XVI, Isus iz Nazareta)

”Mir vama!” (Lk 24,35-48) Uskrsli Isus ponovno se pojavio među svojim apostolima. Možemo si zamisliti sekunde tišine koje slijede. Nitko se nije usudio pomaknuti, ali otkucaji srca se ubrzavaju. Apostole preplavljuje uragan iznenađenja, sumnje, radosti i grižnje savjesti. Isus prekida šutnju i Jedanaestorica se smiruju. Velika radost preplavila je njihova srca. Ovaj odlomak iz Evanđelja navodi nas na pitanje: Ako Gospodin želi da vjerujemo u njega, zašto nam se izravno ne ukazuje? Bilo bi puno lakše… No, na takav način bi nas ”prisililo” da vjerujemo, ne bismo imali izbora. Ali Isus nas toliko voli da nam ostavlja slobodu da vjerujemo u njegovo uskrsnuće. ”Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!” Prvi dio proročanstava o Isusu se već ostvario: Mesija je umro i uskrsnuo treći dan. Međutim, najava obraćenja i oproštenja grijeha svim narodima, još nije završen. Jedanaestorica apostola započeli su, na nama je da nastavimo.

Michelangelo Merisi da Caravaggio (1571.–1610.) talijanski je slikar koji je najveći dio svog života proveo u Rimu, a tijekom posljednje četiri godine života kretao se između Napulja, Malte i Sicilije. Slavni slikar naslikao je Večeru u Emausu između 1605. i 1606. Slika predstavlja vrhunac epizode opisane u Evanđelju po Luki (24, 13-35) gdje dvojica Kristovih učenika, Kleofa slijeva i drugi zdesna, možda Jakov Veliki, prepoznaju uskrslog Krista u trenutku kada čini gestu blagoslova kruha i vina, aludirajući na taj način na sakrament euharistije. Dvojica učenika pokazuju čuđenje – Kleofa ustaje sa stolca i pokazuje svoj savijeni lakat u prvom planu; drugi, odjeven poput hodočasnika sa školjkom na prsima, širi ruke gestom koja simbolično oponaša križ, te mjeri raspoloživi prostor u daljini; njegova desna ruka je prevelika, ali služi da usmjeri pogled gledatelja prema Kristu. Četvrti lik, krčmar, pokazuje nesvjesno čuđenje, ne shvaća značenje epizode kojoj svjedoči. Konačno, čovjek okrenut leđima djeluje kao sredstvo za izravnije uključivanje gledatelja u scenu, koji je pozvan da zauzme slobodno mjesto ostavljeno za stolom ispred Isusa. To je naše mjesto. Uskrsnućem nam je Gospodin otvorio oči za one stvarnosti koje izmiču ljudskom pogledu i ljudskome shvaćanju, dao nam je razumijevanje spasenja. To je ponajprije otvaranje očiju za razumijevanje Pisma i raspoznavanje Isusova lika u svim Pismima, a zatim sposobnost da ga prepoznamo u lomljenju kruha, u euharistiji. Apostolu Tomi Isus će reći: ”Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!”

Kršćanima u Filipima Pavao piše: ”Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se!” (Fil 3,10-18) U korizmenom vremenu navikli smo na napore koje činimo da bismo dosegli obraćenje: post, molitva i dobra djela. U uskrsnom smo pozvani na radost, imamo zadaću da se radujemo. I to barem 50 dana. I to nam odjednom stvara nelagodu. Kako biti radostan, i k tome još 50 dana? Čini se da je uskrsno vrijeme teže nego korizmeno. U uskrslom vremenu više ne trebamo posebne ‘sisteme’, za radost ne treba napor. Mariju Magdalenu pita Isus: ”Zašto plačeš?” I ona mu otvara svoju dušu, objašnjava mu sve što joj se događa, sve što je tišti. I odjednom ga prepoznaje, i radost je preplavljuje. Evo tajne radosti – susret s uskrslim Gospodinom. Uskrsnuo sam! Pored tebe sam. Za tebe sam pobijedio smrt. Prebivam u tebi. Živim u tebi. S tobom ću pobijediti u tvom životu. Isus je pobijedio smrt, preuzeo je na sebe zlo u svim njegovim oblicima, otkupio nas je po cijeni svoje krvi. Zato smo radosni. Svojim uskrsnućem dao nam je svoju Majku, svoga Oca, svoga Duha, svoju pobjedu nad smrću, vječni život, snagu protiv svakog zla, svoju beskrajnu strpljivost, svoju radost ljubavi i sjedinjenje sa svojim Ocem. Korizma traje tek 40 dana, a uskrsna radost je beskrajna.

Kad kažemo ”sretan Uskrs” uvijek Uskrs počinjemo velikim slovom. Ništa neobično – tako se i druge stvari pišu. Međutim ovdje, to ima dublji smisao. Uskrs je uskrsnuli Isus, i zato je sretan. Sretan je jer je konačno dostupan svim ljudima. Dostupan na način kako nam je propovijedao za svog zemaljskog života. Sretan što može svakog osobno voljeti, za svakog se osobno brinuti, sa svaki osobno komunicirati. Sretan što se sa svakim može smijati i plakati, uspijevati i biti poražen, živjeti i umirati… Sada shvaćamo zašto nam je govorio da smo njegovi prijatelji i da će biti uz nas ”u sve dane do svršetka svijeta”. U našoj Galileji.

Isus iz Nazareta, ”jer Bog bijaše s njime, prošao je zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao.” (Dj 10,35) I mi izabiremo mir i dobro. Ljubav koja izvire iz srca ispunjenog mirom, potiče nas da činimo dobro. Ljubav rađa ljubavlju. Tako se jedino može živjeti, razumjeti druge i uspravno kročiti ovom zemljom. Molimo da svjetlo istine uvijek nađe put u našem životu. Prihvatimo da je bolje govoriti istinu nego laž, da je bolje činiti dobro nego zlo, da je bolje praštati nego odbacivati, da je bolje biti slobodan nego sužanj. Ivanovo evanđelje kaže da su učenici trčali na grob jer im je Marija Magdalena došla reći: ”Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.” (Iv 20,1-9) Koji je razlog njezine zabrinutosti? Zašto učenici trče? Moraju, jer su čeznuli za blizinom Onoga koji im je svjetlo života. Isus je ostavio neizbrisivi trag u njihovim srcima, koji smrt ne može izbrisati. Ono što ljubav veže, smrt ne rastavlja. Kaže evanđelje da su učenici vidjeli Isusov prazan grob, a povoje kojima je bio pokriven, savijene sa strane. Prazan grob i uredno savijeni povoji znakovi su Kristova uskrsnuća, jer lopovi i oskvrnitelji groba ne ostavljaju red iza sebe. Učenici su otišli, a ”Marija je stajala vani i plakala”. Njezino srce tražilo je Gospodina. Duša ju je boljela. Zato će joj se Isus približiti i reći: ”Ženo, zašto plačeš?” I tada ga je prepoznala. Do prepoznavanja i poistovjećivanja uskrsnula Krista s raspetim Isusom dolazi se na temelju znakova, gesta i riječi iz njegova prijašnjega života. Marija će ga prepoznati po glasu, po glasu kojim ju je zvao za vrijeme zemaljskoga života. Kad će čuti Isusov glas, obasjat će je uskrsno svjetlo, i reći će mu – Rabbuni. Tako ga je zvala. Isus na uskrsno jutro kaže: Mir vama. Ne bojte se. Ja sam s vama. Tako je govorio samo On.

”Kad prođe subota” žene kreću i svjedoče Isusovom praznom grobu, i tu saznaju da je uskrsnuo. Nije li riskantno temeljiti vjerodostojnost glavnog događaja kršćanske vjere na svjedočanstvu nekoliko žena, jer, u ono vrijeme, svjedočenje žena nije imalo nikakvu vrijednost pred zakonom? Međutim, evanđelist Marko se čak potrudio napisati njihova imena: Marija Magdalena, Marija Jakovljeva i Saloma. ”Rano ujutro”, kaže Marko, prije izlaska sunca, ”kupile su miomirise” i krenule pomazati Isusovo tijelo. Kako su mogle kupiti miomirise kada se grad još nije probudio? I kod groba novi iznenađujući element – kamen je s njega maknut. Zbunjuje i to što su vidjele mladića ”zaogrnuta bijelom haljinom gdje sjedi zdesna”. Tajanstvene riječi mladića su ih ipak osvojile: ”Isusa tražite, Nazarećanina, raspetoga? Uskrsnu! Nije ovdje! Evo mjesta kamo ga položiše. Nego idite, recite njegovim učenicima i Petru: Ide pred vama u Galileju! Ondje ćete ga vidjeti, kako vam reče!” Isus je doista rekao Dvanaestorici da će nakon svog uskrsnuća prije njih poći u Galileju. (Mk 14) Zašto u Galileju? Jer tamo je sve počelo. Isus je Galilejac, iz Nazareta; u Galileji je započeo svoje propovijedanje, svoja prva čuda; u Galileji su ga slijedili prvi učenici; tamo je izabrao dvanaestoricu. Upućeni čitatelj će primijetiti da na kraju Evanđelja po Marku uopće nema govora o susretu u Galileji. Ne radi se o dakle ‘onoj’ Galileji, Marko priča o ‘duhovnoj’. Učenici su pozvani da ponovno iščitaju pustolovinu njihovog nasljedovanja, da ponovno razmisle o događajima koji su potresli njihovu vjeru, da potraže svoje temeljno vjerničko iskustvo. Za Marka je ‘susret u Galileji’ duhovni susret. Nakon Isusove smrti i uskrsnuća učenicima preostaje – da nastave dalje, slijedeći Isusa u vjeri.

”Tisuću sam ti puta zahvalio za moje ‘ruže’, a ni jednom za moj ‘trn’.” George Matheseon*

*Propovjednici i pisci zabilježili su duboke misli o Bogu i njegovom Velikom petku. Jedan od tih je i škotski propovjednik George Matheson. Bio je slijep od svoje 17.

Na Veliki četvrtak slavimo ustanovljenje svećeništva i Euharistije. Evanđelje nam govori i o dvjema vrlinama, a to su: ljubav i poniznost. Za Pashu su se apostoli i Krist oprali prije nego što su otišli u Jeruzalem. Budući da su ljudi uglavnom hodali u sandalama, pa čak i bosi, noge su im bile stalno prljave, zato će Isus oprati apostolima noge. Njemu to nije bio problem. Razmišljajući o pranju nogu, sveti Augustin se pitao nije li u toj gesti ustanovljenje još jednog sakramenta, uz euharistiju, ispovijed i druge sakramente, ali je ubrzo shvatio da ta gesta nije gesta novog sakramenta, nego duboko značenje svih sakramenata. Ponekad sakramente doživljavamo samo kao nužnost da bismo bili ‘kršćani’: ići nedjeljom na misu, redovito se ispovijedati, poštivati sakrament ženidbe… Ako je tako, to je zato što još nismo razumjeli što sakramenti stvarno jesu. Daleko od dužnosti, oni su usluga koju primamo. Postoji još nešto što nije izričito navedeno u ovom odlomku. Riječ je o epizodi sa ženom koja Gospodinu pere noge svojim suzama, briše ih kosom, ljubi ih i pomazuje parfemom (Lk 7,44-47). ”Ništa nemojte činiti iz nadmetanja ili isprazne slave, nego u poniznosti uma jedan drugoga smatrajte višim od sebe. Nemojte gledati svaki na svoje, nego i na ono što je drugih. Neka u vama bude isto mišljenje koje bijaše i u Kristu Isusu.” (Fil 2)

Na Veliku srijedu Crkva se sjeća Judine izdaje. Prodao je svog prijatelja, svog spasitelja. (Mt 26,14-25) Bio je željan trenutnog dobitka, opipljivih i konkretnih rezultata. Isus nije ulazio u njegove projekte, u njegov život, u njegovo srce. Malo-pomalo, njegovo je srce otvrdnulo ‘njegovim’ proračunima i mamljenjem za novcem. Isus ga, unatoč toga i baš zbog toga, poziva na svoju Pashu. I dalje računa s njim. Još uvijek nije sve gotovo za Judu. Isusova vjernost jača je od svih izdaja i ne da se pokolebati našim lošim odlukama. Božja ljubav nije uvjetovana našim neuspjesima ili pogreškama. No, Juda je odlučio. Judo, Judo, zašto si to učinio? Isus nas moli: ”Ostanite sa mnom.”