Postoji ravnoteža koja se ne može nacrtati ravnalom niti zadržati bez kolebanja. To je ravnoteža između onoga što bismo htjeli biti i onoga što stvarno jesmo, između čežnje za tišinom i stvarnosti u kojoj nas netko stalno zove, traži i treba. Ta ravnoteža je nesavršena, ali je stvarna. U evanđelju često vidimo Isusa kako se povlači u osamu, ali gotovo nikada mu to ne uspije do kraja. Uvijek netko dođe, uvijek se pojavi neko mnoštvo, uvijek se plan raspadne. I Isus to prihvaća. Ne zato što ne zna postaviti granice, nego zato što zna da ljubav ne funkcionira po idealnim rasporedima. Duhovni život se ne živi u sterilnim uvjetima, nego usred prekida, umora i neispunjenih očekivanja. Nesavršena ravnoteža znači da ponekad molimo rastreseno, a ipak molimo, da ponekad služimo iscrpljeni, ali s otvorenim srcem, da ponekad nismo mirni, ali ne prestajemo tražiti mir. To je stvarnost života. Kako kaže Pavao: ”Snaga se u slabosti usavršuje” (2 Kor 12,9). Ne u savršenoj kontroli, nego u priznanju vlastitih granica. Nesavršena ravnoteža nas čuva od duhovne oholosti, od iluzije da smo ”posloženi”. Ona nas vraća istini da smo uvijek na putu. Možda je najveća milost u tome da prihvatimo kako naš život neće nikada biti savršeno uravnotežen. Ali ako u toj krhkosti ostajemo okrenuti Bogu i osjetljivi na druge, tada ta nesavršenost postaje mjesto blagoslova. Ravnoteža koja se lagano ljulja često je iskrenija od one koja stoji ukočeno.
Brak nije lijep zato što je uvijek skladan, nego zato što u njemu dvoje ljudi odlučuje ostati i onda kada ne razumiju jedno drugo, kada su riječi potrošene, a osjećaji umorni. Ne-odustajati ne znači da je sve u redu, niti da treba šutjeti o boli. Upravo suprotno. Brak je vrijedan istine, razgovora, suza i sporih koraka. Ljubav u braku ne živi samo od onoga što se osjeća, nego još više od onoga što se bira. Postoje razdoblja kada se supružnici više ne nose emocijama, nego vjernošću, a vjernost je često tiha, nenametljiva i nimalo romantična, ali je duboko stvarna. Ona kaže: ”Ne razumijem te potpuno, ali ostajem. Ne znam kako dalje, ali ne odlazim.” U Svetom pismu Bog se uvijek iznova objavljuje kao onaj koji ne odustaje od saveza, čak ni kada ga druga strana krši. To nije sentimentalnost, nego ljubav koja je spremna čekati, liječiti i započinjati iznova. Brak sudjeluje u toj logici saveza. Ponekad je jedino što se može ponuditi drugome iskrena prisutnost i molitva bez velikih riječi, ali i to je već čin ljubavi. Nije malo stati pred Boga i reći: ”Ovo je teško, ali mi je važno.” Ako ne želiš odustati, to znači da još vjeruješ da ispod rana postoji temelj koji nije nestao. Možda ga sada ne vidiš jasno, možda je zatrpan šutnjom, umorom ili razočaranjem, ali sama odluka da ostaneš već je svjetlo. Brak se često ne spašava velikim potezima, nego malim vjernostima. Ne moramo znati kako će sve završiti. Dovoljno je da znamo ponovno birati ljubav. ”Ljubav sve podnosi, sve vjeruje, svemu se nada, sve trpi” (1 Kor 13,7).
Svi znamo da biti kršćanin znači biti u svijetu, ali ne biti od svijeta, svjedočiti za nešto, za Nekoga tko je drugačiji. Svjesni smo da bi naš bračni život trebao biti svjetlo ljudima ”izvana”, a ipak ponekad – ili čak često – naš život izgleda osrednje, bez okusa. Ljudi oko nas nam ne postavljaju pitanja, i ne osjećaju se potaknuti našim, navodno, sretnim načinom života. A sami ustvari osjećamo razočaranje u vlastitom životu. Možda ponajviše zbog nedostatka duboke radosti, koji nas navodi na pomisao da nam nedostaje nešto bitno. To je onaj okus o kojem Isus govori u Evanđelju, koji bismo mogli upotrijebiti i za naš brak, kada kaže: ”Nije više ni za što (Mt 5,13-16). Kad uočimo mlakost i nedostatak snage u zajedničkom životu, pomislimo, ”bolje je ostaviti po strani nedostižne ideale i otići.” Ali – treba se boriti i ne odustati. ”Nedostatak okusa” nije samo naš osrednji život, bez radosti i bez naviještanja Evanđelja, nedostatak okusa koji doista uništava život jest obeshrabrenje koje iz toga proizlazi. Jer jednom kad prihvatimo obeshrabrenje, više se nema što učiniti. Zato, nemojmo odustati. Što nam je činiti? Sjati?! Moramo prihvatiti da nijedno svjetlo na zemlji nije savršeno niti konačno. Neka su prejaka, druga preslaba, ali sva su korisna da se barem malo vidi. Na isti način, svjetlo našeg braka može biti vrlo ograničeno, zaprljano grijehom, oslabljeno sebičnošću, ali ako se u najdubljoj nutrini nastavimo pouzdavati u Gospodina i moliti, ono će zasjati ponovno, barem malo, najvjerojatnije samo za naš dom, ne za cijeli grad ili svijet, ali će sigurno zasjati. Naša će sol možda biti pomiješana s pijeskom ili zemljom, ali će ipak, barem malo, imati dobar okus. Kristu nije potrebna naša savršenost da bi dao okus našem braku. Dostatni su mu malo povjerenja i molitve usred naše bijede. Gospodine Isuse, umnoži u nama tu nadu. Ne dopusti da obeshrabrenje i umor zavladaju našim životima. Umnoži naše pouzdanje u tebe, da znamo prepoznati tvoju ljubav i tvoje milosrđe.
Danas je Svjetski dan braka, dan koji ne slavi idealnu sliku dvoje savršenih ljudi, nego stvarnost dvoje nesavršenih koji su odlučili živjeti zajedno. Brak nije prvenstveno uspjeh, nego put. Put na kojem se ljubav ne mjeri osjećajima koji dolaze i prolaze, nego vjernošću koja se svakodnevno obnavlja, često tiho, bez publike i bez velikih riječi. U braku se vrlo brzo otkrije istina o sebi. Ne ona uljepšana, nego stvarna – strpljivost koja ima granice, ljubav koja se umara, riječi koje ponekad bole više nego šutnja. Brak je mjesto rasta koje nas uči izlaziti iz sebe, ponovno birati istoga i onda kad to nije spontano ni ugodno. Svjetski dan braka podsjeća da brak nije privatni projekt dvoje ljudi, nego poziv koji ima široki smisao. Bračna ljubav, sa svim svojim pukotinama, je znak da je vjernost moguća, da oprost nije slabost i da zajedništvo ne nastaje bez žrtve. Svjetski dan braka nije dan za usporedbe, ni za idealiziranje, nego za zahvalnost, za sve male svakodnevne vjernosti koje čine temelj zajedničkog života. I možda tiha molitva – da ljubav ne bude samo osjećaj, nego odluka da hodamo zajedno, koju obnavljamo svakoga dana.
Ono ”kako je bilo nekad”, više ne postoji, ne zato što je ono bilo lažno, nego zato što je život išao dalje – promijenili smo se, i m i svijet oko nas, imamo više iskustva, i druge ljude oko sebe, nosimo više rana, više umora, ali i više istine o sebi. Tražiti povratak ”na staro” značilo bi bježati od stvarnosti, a vjernost znači ostati upravo u stvarnosti, takvoj kakva jest. Zajednički život nije film u kojem je vjernost tek samo dok dođemo do zida naših želja, a poslije je više nema. Vjernost nekome, makar bilo krhko, znači prepoznati da ispod slojeva šutnje, navike i razočaranja još uvijek ima nečega živog. Možda je to samo sjećanje na povjerenje, možda zajednička bol, možda tiha odluka da se ne ode. U svakom slučaju – bijeg nije. Bog uvijek polazi od onoga što je ostalo, a ne od onoga što je nestalo. Brak koji je prošao lomove, a nije se raspao, nosi u sebi posebnost. Ne sjaji kao na početku, ali tinja. I često upravo to maleno svijetlo donosi više nego sve blještavilo zaljubljenosti. U vjernosti se ne traži herojstvo, nego svakodnevno ”da” – danas ću ostati, danas ću pokušati slušati, danas neću zatvoriti srce do kraja Samo danas, i uvijek danas. To su male odluke koje ne izgledaju spektakularno, ali čuvaju to maleno svjetlo. Kad se čovjek usudi biti vjeran krhkom, tada se krhko polako pretvara u nosivo. Bog ne obnavlja brak vraćanjem ”na staro”, nego produbljivanjem onoga što je ostalo. I to je dovoljno da se može nastaviti dalje.
Ako me stvarno pitaš – hoću! Hoću, jer ljubav koja vrijedi ne prestaje kad se tijelo uspori, kad se bore prodube ili kad glas više nema istu snagu. Ona se samo drugačije pokazuje. Bit ćemo stari, ne samo tijelom nego i dušom, ali pamtit ćemo sretne dane našeg života, makar nas danas snašle i bolesti i razočaranja. Kad ostarimo, nismo manje sposobni za nježnost. Nestale su maske, i potreba za dokazivanjem, al ostalo je ono što je bilo istinito od početka – naša ljubav. Ljubav, ako je prava, ne treba mladost da bi trajala. Ako se bojimo da ćemo s godinama to zaboraviti, znajmo da za ljubav ne postoji vrijeme. Kad dođu dani starosti, i kad riječi postaju rjeđe, a koraci kraći, ljubav neće prestati. Ona će samo sjesti pokraj nas, zagrljene i stare. Zato, da, hoću – i dalje ću te voljeti. Beskrajano.
To zvuči kao proturječje, ali u sebi nosi duboku istinu. Kad nam je do nekog istinski stalo, tada ta osoba prestaje biti produžetak naših potreba ili strahova i postaje netko koga poštujemo u njegovoj slobodi. Pustiti ne znači prestati voljeti, nego prestati posjedovati. Ljubav koja se grčevito drži zapravo se boji gubitka sebe, dok ona zrelija zna da se ne mjeri blizinom pod svaku cijenu, nego sposobnošću da drugome dopustimo njegov put, pa i onda kad se ne podudara s našim. Ponekad puštanje boli više nego zadržavanje, jer ostajemo bez iluzije kontrole. Ostajemo sami sa sobom, sa svojim pitanjima i tišinom. Ali baš u toj boli razotkriva se je li nam do nekoga stalo zbog njega ili zbog onoga što nam on daje. Ako je ljubav stvarna, ona ne ucjenjuje prisutnošću niti prijeti odsustvom, nego ostaje otvorena, čak i kad ne zna hoće li se netko vratiti. Ima u tome i nešto paradoksalno: puštajući, ne gubimo nužno odnos, nego mu dajemo mogućnost da bude istinit. Ako se netko vrati, vraća se slobodan, ne zato što mora, nego zato što želi. A ako se ne vrati, tada barem znamo da smo voljeli bez prisile, bez manipulacije, bez stezanja. I to je, koliko god bolno bilo, oblik ljubavi koji ne ponižava ni nas ni drugoga.
Da, ponekad stvarno trebamo čekati. Ne zato što smo pasivni ili zato što nemamo snage, nego zato što život nije uvijek nešto što se može ubrzati. Ima trenutaka kad sve u nama želi rješenje odmah, traži znak, vapi za jasnoćom, a baš tada se dogodi šutnja. I zna biti teška! Ali čekanje da dođe pravi trenutak i rješenje nije gubitak vremena. Dok čekamo, stvari u nama se slažu, neke želje otpadaju, neke se pročiste, a poneka istina ispliva i sve nekako vidimo u drugačijem svijetlu. Život često priprema odgovore koje ne bismo prepoznali da dođu prerano, jer bismo ih krivo shvatili ili uzeli zdravo za gotovo. Ne dobijemo sve kad mislimo da smo spremni, nego onda kad možemo nositi posljedice toga što dobijemo. Na kraju, život rijetko pita jesmo li nestrpljivi. On daje u svoje vrijeme. A kad se osvrnemo, često shvatimo da je baš to razdoblje čekanja bilo ono u kojem smo najviše naučili o sebi, o povjerenju i o tome da nisu sve dobre stvari rezultat forsiranja, nego dopuštanja.
Blago se ne procjenjuje samo po tome koliko je dostupno i sjajno, nego posebno po tome koliko vrijedi i onda kad je zakopano, prekriveno slojevima zemlje i prašine. Blago nosi u sebi tajnu – uvijek ga treba tražiti, jer se uvijek skriva. Tražiti ga, njega ili nju, znači, između ostalog, ne reći prerano da je sve izgubljeno. Znači ponovno ponovno zasukati rukave, i kopati ponovno, polako i strpljivo, drugačije – što bolje znamo. Ako ne odustanemo sigurno ćemo uspjeti. Odustajanje često dolazi prerušeno u razumnost – ”ostavi, lakše će biti, i tebi i njemu”, a vjernost šapće nešto drugo – ne mora biti lako da bi bilo istinito. Možda je upravo ovo za nas danas – da ne tražimo savršeni odnos, nego ”tražimo” osobu s kojom živimo, da uložimo više truda u naš zajednički život, jer ste zajedno ”zakopano blago”.
Ta molitva je već put. U njoj nema glume ni velikih obećanja, ali ima ono najvažnije – ostanak. Bog se ne plaši toga da ne znamo kako dalje, nego jedino zatvorenog srca. A kad ovako molimo vidi se da nam je srce ranjeno, ali budno. Ne želimo odustati jer još vjerujemo da naš odnos vrijedi više od umora, više od šutnje, više od svega što nas je razdvojilo. I u tome se može graditi novo. Ne znamo kako dalje znači – ne kontroliramo 100 % budućnost, nemamo rješenja, ne znamo ispravne riječi, ali Bog nikada nije tražio da znamo. Tražio je samo da ostanemo! Da ne pobjegnemo baš onda kad je najteže. Možda se put neće otvoriti odmah. Možda će i dalje biti nesiguran, spor, i bolan. Ali svaka zajednička molitva, pa i ovako jednostavna, premješta teret s naših ramena. Od tog trenutka više nismo sami koji se borimo, nego dvoje koji stoje pred Bogom i kažu: ovo je sve što imamo, i to ne dajemo da nestane. Ne da se sve popravi, nego da se ne izgubi. A ono što se ne izgubi, Bog zna s vremenom preobraziti. Ne naglo, ne bučno, nego tiho, iznutra, onako kako samo Bog zna.
Postoje ljudi koji nemaju pravo na riječ u društvu jer nisu naučili vikati, nisu vježbali laktove niti se snalaze u igrama moći koje traže ”dogovore” umjesto istine. Ne vjeruju da su uopće važni jer su prečesto bili naučeni da se povuku, da ne smetaju, da budu zahvalni za malo koje im se ostavi. Njihova šutnja često se čita kao slabost ili nezainteresiranost, a zapravo je plod dugog iskustva u kojem su njihove riječi prečesto bile ignorirane ili okrenute protiv njih. Društvo koje nagrađuje brze odgovore i samouvjerene nastupe rijetko ima strpljenja za one koji govore tiho i promišljeno. A istina je da bi upravo njihova riječ, pročišćena patnjom i bez potrebe za dokazivanjem, mogla unijeti mjeru, dubinu i humanost u razgovore koji su često prazni. Oni nemaju pravo na riječ samo zato što svijet ne zna slušati. Ali njihova riječ je važna, i čeka društvo koje će imati hrabrosti stati, utihnuti i čuti ono što se govori.
Prošlost ima čudnu moć: ako je nosimo kao teret, ona postaje sudac sadašnjosti, a ako je pustimo, može postati učitelj. Razlika nije u onome što se dogodilo, nego u načinu na koji to nosimo. U Pismu nalazimo jednostavnu, ali zahtjevnu rečenicu: ”Jedno samo: što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem. (Fil 3,13). Ne puštamo prošlost zato što je nevažna, nego zato što ne smije imati posljednju riječ nad našim životom. Søren Kierkegaard u djelu Bolest na smrt govori o očaju koji nastaje kada se čovjek ne može odvojiti od onoga što je bilo. Takav očaj nije uvijek bučan, često je tih, ali uporan, i vraća se baš onda kada mislimo da smo ga nadvladali. Neotpuštena prošlost uvijek nađe način da se pojavi u krivim trenucima, u krivim odnosima i s pogrešnim riječima. Tek kada prestanemo stalno gledati unatrag, postajemo sposobni prepoznati ono što nam dolazi ususret. Budućnost ne traži savršenstvo, nego slobodno srce koje se ne boji hodati naprijed.
Ne dopustimo da nam mišljenje drugih uništi život jer ono rijetko govori cijelu istinu o nama. Nije problem u slušanju drugih, nego u tome da njihovo mišljenje postane sudac naše vrijednosti. U Poslanici Galaćanima Pavao jasno kaže: ”Kad bih sveudilj nastojao ljudima ugađati, ne bih bio Kristov sluga” (Gal 1,10). Život koji se stalno opravdava pred drugima gubi hrabrost za istinu. Ne možemo rasti ako svaku odluku mjerimo tuđim odobravanjem. Dietrich Bonhoeffer u djelu Nasljedovanje piše da je poziv vjernika uvijek osoban i da ga nitko ne može preuzeti umjesto njega. Mišljenja dolaze i prolaze, mijenjaju se s raspoloženjima i interesima, ali odgovornost za vlastiti život ostaje. Ako dopustimo da nas vode tuđe procjene, riskiramo da nikada ne živimo ono za što smo stvoreni. Zato ne dopustimo da mišljenje drugih bude mjerilo našeg života. Život nije zbroj tuđih očekivanja.
Vrijeme se ne vraća i propušteno se ne može ponoviti. Ono što je prošlo, prošlo je. Nema više povratka u istu točku, to je istina koju svi osjećamo u kostima: vrijeme ide samo naprijed, a život se ne da premotati. Ipak, sv. Franjo Saleški u svojim Uvodima u pobožan život govori iznenađujuće slobodno upravo na tom mjestu gdje mi često dižemo ruke. On ne poriče nepovratnost prošlih odluka, ali kaže nešto dublje: Bog nije vezan uz naše jučer na način na koji smo mi vezani. Ono što se ne može promijeniti u događajima, može se preobraziti u smislu. Svetac piše da nas Bog ne susreće u idealnoj verziji našega života, nego u stvarnoj, često zbrkanoj i nedovršenoj, i da se svetost ne sastoji u savršenim izborima nego u stalnom povratku srca Bogu u sadašnjem trenutku. Ne možemo ponovno izabrati isto s drukčijim ishodom, ali možemo izabrati drukčiji odnos prema onome što je bilo. Za Franju Saleškoga, milost ne briše prošlost, nego je strpljivo obrađuje, kao što vrtlar ne čupa biljku jer je rasla krivo, nego je podupire da od sada raste ravnije. U tom smislu, svaka sadašnjost postaje nova točka slobode. Ne točka ponavljanja, nego točka ozdravljenja. To je duboko evanđeoska logika koja podsjeća na Isusove riječi da se kraljevstvo Božje događa ”sada”, danas, u ovom trenutku, a ne u zamišljenoj verziji života kakav je mogao biti. Ima tu jedna duhovna zamka: žaljenje koje nas paralizira. Razlikuje plodnu žalost koja rađa poniznošću od one koja nas zatvara u krug samosažaljenja. Prva nas vraća Bogu, druga nas vrti oko sebe. I događa se paradoks: iako se vrijeme ne vraća, čovjek se uvijek može vratiti smislu, a Bog, koji vidi cijelu priču odjednom, sposoban je i od naših promašaja isplesti put koji vodi dalje. Istina da se neke posljedice nose cijeli život, ali nijedna posljedica nema zadnju riječ nad čovjekom koji se usuđuje danas živjeti vjernije nego jučer. U tom ”danas” skriva se sloboda koja ne poništava prošlost, ali joj oduzima vlast nad srcem. Isus nikada ne vraća ljude na staro, nego ih šalje naprijed: ”Idi i od sada više nemoj griješiti” (Iv 8,11). Život doista ne daje iste prilike: ono što je propušteno ostaje dio naše povijesti i ne može se jednostavno ponovno otvoriti kao da se ništa nije dogodilo. Ali život zato nudi nove početke, da se živi drukčije s onim što je ostalo. Novi početak je možda i jedina prava prilika koju život stalno iznova daje: da u ovom trenutku budemo istinitiji, hrabriji i slobodniji nego što smo bili jučer. I to je dovoljno.
Veža su zajednička ulazna vrata stambene zgrade – trijem, haustor, portun. Mjesto koje nije ničije privatno, a pripada svima. Nisi još unutra, ali više nisi ni vani. Tu se ulazi i izlazi, tu se susreću susjedi koji se možda inače ne bi sreli. U njoj se razmijeni kratko ”dobar dan”, čuje se korak koji prepoznaješ, zastane se na sekundu više nego što treba. Veža pamti tko je došao kasno, tko je otišao zauvijek, tko se vratio nakon dugo vremena. Ona je neutralna, ali nije prazna. U veži se ljudi ne skrivaju, ali se ni ne razotkrivaju do kraja. Tu smo još uvijek pomalo javni, a već pomalo osobni. Zato je veža mjesto gdje se osjeti život zgrade. Ako je tiha, znaš da se ljudi povlače u sebe. Ako je izlizana, znaš da se često prolazi, ali i da se ostaje. Ako miriše na vlagu ili na kuhinju, nosi tragove onih koji žive iznad i ispod. I zato je veža dobra metafora za odnose. Ona nije dom, ali bez nje nema doma. Nije ulica, ali bez nje se ne ulazi u sigurnost. Veža nas uči da je zajedništvo često skromno, prolazno i nenametljivo, ali bez njega zgrada nije zajednica, nego samo sloj stanova jedan iznad drugoga.
Voli onoliko koliko možeš jer ljubav ne traži nemoguće. Ne mjeri se količinom, nego iskrenošću. Nisu svi trenuci jednaki, nisu sva srca jednako snažna, i nije svaka faza života sposobna za istu dubinu darivanja. Ali ljubav koja se daje do granice vlastite mogućnosti uvijek je prava ljubav. U Evanđelju se govori o udovičinu prilogu: ”Ona je dala sve što je imala” (Mk 12,44). Isus ne gleda iznos, nego mjeru srca. Voljeti koliko možeš znači dati ono što ti je stvarno na raspolaganju u tom trenutku, bez glume, bez obećanja koja ne možeš nositi, bez krivnje što ne možeš više. To je ljubav oslobođena usporedbe. Hans Urs von Balthasar u djelu Ljubav sama je vjerodostojna piše da ”ljubav nije herojski čin, nego vjernost u konkretnosti. Ona se ne dokazuje velikim gestama, nego dosljednošću malih koraka”. Voljeti koliko možeš znači ostati prisutan, čak i kad si umoran, čak i kad ne razumiješ sve, čak i kad nemaš snage za više. Takva ljubav je ponizna, ali nije slaba. Ona zna svoje granice i ne pretvara se da ih nema. Upravo zato je zdrava. Jer ljubav koja pokušava voljeti više nego što može, često završi kao razočaranje. Ljubav koja se usudi biti stvarna, koliko god skromna bila, uvijek ima prostor za rast.