Podnositi znači priznati da drugi nije savršen, da ima rubove koji me žuljaju, navike koje me umaraju i riječi koje me pogađaju. Pavao ne traži da se to zaniječe ili uljepša, nego da se u toj stvarnosti ne prekine zajedništvo. Praštanje ovdje nije osjećaj, nego odluka koja se donosi iznutra, često protiv onoga što osjećamo. Dietrich Bonhoeffer u knjizi Zajednički život piše da zajednicu ne razaraju toliko otvoreni sukobi koliko skrivena ogorčenost koja se ne želi oprostiti. Čovjek koji ne prašta polako zatvara srce i prema Bogu i prema ljudima, jer praštanje nije dodatak vjeri, nego njezin ispit. I baš zato Pavao odmah daje mjerilo: kao što je Gospodin oprostio vama, oprostite i vi jedni drugima. Ne kaže koliko puta, ne postavlja granice, nego vraća pogled na iskustvo milosrđa koje nas je već dotaknulo. U svakodnevici to često znači šutjeti kad bismo najradije uzvratili, ostati kad bismo htjeli otići, ponovno razgovarati kad bismo najradije zatvorili vrata. Praštanje ne briše sjećanje, ali mijenja način na koji sjećanje živi u nama. Ono više ne truje, nego postaje mjesto gdje se rađa nova sloboda.
Često smo teški jednih drugima, nismo idealni ljudi. Susret s drugima gotovo je uvijek susret s njegovim ograničenjima, ali našima vlastitima. Biblija to ne skriva niti uljepšava. Pavao vrlo trezveno piše zajednici koja se već umara jedni od drugih: ”Podnosite jedni druge i praštajte” (Kol 3,13). Ne kaže: kad budete bolji, kad se promijenite, nego sada, takvi kakvi jeste. Romano Guardini u djelu Gospodin primjećuje da je čovjek drugome često križ prije nego dar. To nije gorčina, nego realizam vjere. Ljubav se rađa u strpljivom prihvaćanju stvarnosti – kad prihvatimo da smo drugima teški, a i oni nama. Idealiziranje odnosa često vodi razočaranju, dok prihvaćanje vodi zrelosti, jer ideal traži da drugi bude ono što smo mi zamislili, a prihvaćanje dopušta da drugi bude ono što jest. Dok idealiziramo, ljubav je krhka jer ovisi o ispunjenju očekivanja; kad prihvaćamo, ljubav postaje postojana jer se oslanja na stvarnost, a ne na sliku. Idealizirana zajednica ne treba praštanje, ali stvarna ga treba svakodnevno. Isus nikada ne ruši odnose kad se pokažu slabima, nego ulazi u njih. Kad priznamo da smo jedni drugima teški, tada praštanje prestaje biti iznimka i postaje način života. Tada više ne tražimo savršene ljude, nego dopuštamo Bogu da od nesavršenih gradi zajedništvo koje nosi život.
Bio sam beba. Moja me mama ostavila uz ”među”, i otišla okopavati zemlju. Trebalo je živjeti, a ne cmizdriti. Nije to hladnoća majke, niti grubost vremena, nego gola stvarnost u kojoj se život nije mogao zaustaviti zbog suza, pa ni zbog vlastite nemoći. Dijete ostavljeno uz ”među” pored zemlje dok se okapa nije znak napuštenosti, nego znak da je zemlja tražila ruke, a kruh znoj, i da se ljubav tada pokazivala drugačije nego danas. Trebalo je preživjeti dan, donijeti hranu kući, održati obitelj na okupu, i u toj borbi nije bilo prostora za cmizdrenje, jer cmizdrenje ne ore, ne sije i ne hrani. Takvi ljudi odrastali su s tišinom u sebi, ali ne s prazninom. U toj tišini učili su strpljenje, izdržljivost i onu tvrdu nadu koja ne govori puno, ali traje. Život ih nije mazio, ali ih je učio stajati uspravno, prihvaćati teret bez velikih riječi i ići dalje čak i kad je bilo preteško. To nije romantiziranje siromaštva ni patnje, nego priznanje snage koja se rađa kad nema izbora. Nije se živjelo da bi se žalilo, nego da bi se opstalo.
Draga moja mama, danas je tvoj rođendan, i u jutarnjoj tišini želim ti reći ono što nisam uvijek znao izgovoriti, ali sam duboko nosio u sebi – hvala ti. Uz tebe sam učio što znači voljeti bez računice, ostajati vjeran i onda kada je teško, te vjerovati da se dobro uvijek isplati. U tvom pogledu uvijek je bilo mjesta za razumijevanje, u tvojim rukama za toplinu, a u tvom srcu dovoljno blagosti da me prihvatiš takvog kakav jesam. Danas, dok slaviš svoj rođendan, želim ti jednostavno reći da te volim. Sretan ti rođendan, nezaboravna moja mama, i neka ti Bog uzvrati za sve dobro koje si nesebično sijala kroz cijeli svoj život.
“Ako ikada postanem svetica, bit ću svetica tame, svetica noći. Bit ću odsutna s neba, da bih palila svjetla onima koji žive u tami, na zemlji”. Tako je govorila Majka Terezija. Rečenica na prvi pogled zvuči paradoksalno, gotovo zastrašujuće, kao da se ne slaže s njezinom prepoznatljivom blagošću i svjetlom koje je unosila među siromašne. No, ta misao postaje duboko razumljiva kada je smjestimo u iskustvo koje je sama nosila kroz desetljeća, a koje je opisano u njezinim pismima. Godine njezina poslanja bile su protkane neobičnom duhovnom tamom – ne tamom grijeha, nego tamom Božje šutnje, onom istom šutnjom o kojoj je pisao i sv. Ivan od Križa u Tamnoj noći, i o kojoj su govorili mnogi moderni teolozi šezdesetih godina, kada su promišljali krizu vjere u sekularnom svijetu. To je tama u kojoj se ljubav mora odlučiti bez oslonca, kao Abraham koji kreće ”u zemlju koju će mu Gospodin pokazati” (Post 12,1) – ne znajući kamo ide, al’ ipak ide. Majka Terezija je tamu pretvorila u prostor služenja. Dok je u sebi osjećala tišinu, njezine su ruke bile svjetlo za one koje je susretala. Ona nas uči da Bog može biti prisutan i kad ga ne osjećamo, da ljubav može biti stvarna i kad je srcu hladno, i da se svetost ne rađa iz savršenstva nego iz vjernosti. Majka Terezija nije željela biti idealizirani lik koji se nikada ne bori. Željela je biti žena koja će i u tami držati upaljenu svijeću povjerenja, baš kao što su to činili i mnogi drugi duhovni velikani. Nije čudno, nego neočekivano iskreno, Majka Terezija je riječima: ”Ako ikada postanem svetica, bit ću svetica tame” priznala da i najsnažniji vjernici hodaju kroz noć, ali je istodobno pokazala da se iz te noći može roditi svjetlo koje postaje meko, blisko i toplo – svjetlo koje ne zasljepljuje, nego grije. Ona je u svojoj tami nastavila raditi ono što je Evanđelje tražilo: ”Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste” (Mt 25,40). To je ključ. Njezina svetost nije proizlazila iz osjećaja, nego iz života. Nije očekivala zahvalnost, niti je davala mjesto vlastitoj nutrini kao mjeri Božjega djelovanja. U jednome pismu piše da želi ”biti olovka u Božjoj ruci”, a olovka ne procjenjuje svoje poteze; samo ostavlja trag. Kada ona kaže da bi, ako ikada bude sveta, bila ”svetica tame”, misli upravo na to: dobro koje se podrazumijeva, iako ništa ne osjećaš; ljubav koja se nastavlja, iako izgleda kao da se ne isplati; vjernost koja ne čeka nagradu u sebi, nego dopušta Bogu da je iskoristi onako kako želi. Takvo je dobro najtiše, ali najdublje. To je dobro bez sjaja, ali s neuništivom izdržljivošću. Dobro koje ne treba biti priznato jer je već zadobilo svoj najčistiji oblik – ono je postalo život. Rijetki su oni koji poput Majke Terezije pristanu na takav put – bez posebnih osjećaja, bez utjehe, bez vidljivih plodova koji bi potvrdili da idu ispravnim smjerom. Rijetki su oni koji, kada ne osjećaju Božju blizinu, svejedno ostaju vjerni kao da je vide svaki dan. U njoj vidimo ženu koja se osjeća napuštenom, a ipak svakoga jutra ustaje i služi. Tko to može, osim onoga tko je dopustio da ljubav postane odluka, a ne samo osjećaj? Takvi ljudi ne mijenjaju svijet zato što su izvanredni, nego zato što su dosljedni. Iako se takvi ne rađaju često, a svaki put kada se pojave, otkriju nam nešto o nama samima: da smo pozvani na više nego što mislimo, da se svetost krije iza vrata koja se čine običnima, i da najtiši ljudi često nose najdublju svjetlost. Majka Terezija nije željela biti rijetkost, ali je postala jedna od onih figura koje podsjećaju da i u najmračnijoj nutrini može nastati nešto što prkosi svakoj ljudskoj logici. A sve to zbog Njega – nenadmašnog Isusa.
Isus kaže: „Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja” (Mt 19,6). To je izraz Božjeg sna o čovjeku – da ljubav bude mjesto sigurnosti, vjernosti i rasta. Ali znamo da u stvarnosti postoje izdaje, nasilje, šutnje koje polako ubijaju, nevjere, neizgovorene rane koje se gomilaju. Kad se raspadne odnos dvoje ljudi koji su jednom stajali pred oltarom i izgovarali ”u dobru i u zlu”, ne puca samo papir, puca povjerenje, slika o sebi, o drugome, često i slika o Bogu. Iza razorenih brakova najčešće stoje ranjene duše, ljudi koji nose dvostruku bol: bol onoga što su izgubili i bol krivnje – stvarne ili zamišljene. Netko se pita: ”Jesam li dovoljno dao? Jesam li mogao više trpjeti? Jesam li ja kriv što su djeca ranjena?” Drugi u sebi nose ljutnju, ogorčenost ili osjećaj nepravde: ”Sve sam dao, a ostavljen sam.” Djeca, pak, u svom srcu nose pitanja na koja nitko nema jednostavan odgovor. Ta unutarnja drama često ostaje skrivena, jer mnogi o svojim brodolomima ne mogu pričati. A Bog – gdje je Bog u svemu tome? Ako ozbiljno uzmemo Evanđelje, onda moramo reći: Bog stoji upravo tamo gdje su rane najdublje, u konkretnim lomovima života. Susret Isusa sa ženom na zdencu to snažno pokazuje (Iv 4): ona ima iza sebe više životnih brodoloma, ali Isus je ne ponižava, ne sramoti, ne daje joj lekcije. Razgovara s njom i daje joj do znanja da nije svodiva samo na svoju bračnu situaciju. Ona za njega nije ”problem”, nego osoba. Iz tog pogleda rađa se mogućnost novog početka. Crkva ne smije promatrati razorene brakove samo kao ”neriješene i žalosne slučajeve”, nego kao polje gdje je potrebna najnježnija prisutnost, i milosrđe. Ranjene duše koje izlaze iz razorenih brakova trebaju vrijeme, prostor i ljude koji ih neće svesti na etiketu ”razveden” ili ”ona koja nije uspjela”. Potrebna je zajednica u kojoj se mogu osjećati bez osude, ne kao predmet rasprave, nego kao braća ili sestre. Možda je najteže povjerovati da iz ruševina može nastati nešto dobro, ali Evanđelje, međutim, govori o Bogu koji iz groba podiže novi život. Uskrs ne briše Veliki petak, ali ga nadilazi. Tako je i s razorenim brakovima: nisu Božji plan, ali nisu ni kraj mogućnosti milosti. U ruševinama prvog ”da” može niknuti nova vjernost – Bogu, djeci, istini o sebi. I možda baš tu, gdje je sve puklo, čovjek prvi put ozbiljno otkrije da ga Bog ljubi upravo onakvog kakav jest, s ranama, promašajima i svim onim što je htio sakriti.
Ranjeni smo iskustvima, riječima koje bole, gubicima koji nas presijeku, nepravdama koje nas zateknu nespremne. Ranjivost je znak da smo ljubili, vjerovali, pokušavali, da smo živjeli. Slomljenost, pak, nije isto. Čovjek koji je slomljen odustao je od smisla, a onaj koji je ranjen zna da bol ima lice otkupljenja. Krist je najdublji izraz te istine – On nije pobjegao od rana, nego ih je pretvorio u vrata uskrsnuća. Na njegovim rukama, koje su bile probodene, sada svijetli uskrsno svjetlo. To je razlog zašto i vjernik može reći: ranjen sam, ali nisam slomljen. Kad apostol Pavao piše da „imamo blago u glinenim posudama da izvanredna ona snaga bude očito Božja, a ne od nas” (2 Kor 4,7), on izriče srž kršćanskog iskustva. Naše rane ne uništavaju božansko u nama, nego ga razotkrivaju. U njima se vidi Božja snaga koja podiže, iscjeljuje i čini nas dubljima. Zato ranjenost ne moramo skrivati. Ona nas čini ljudima koji znaju suosjećati, koji ne sude, nego razumiju. U tom svjetlu naše rane prestaju biti znak poraza i postaju mjesta gdje Bog pokazuje da ljubav ima posljednju riječ.
Seoski župnik opće prakse je poput liječnika opće prakse, zna pomalo od svega: zna slušati, zna liječiti rane koje se ne vide, zna prepoznati kada treba govoriti, a kada samo biti prisutan, zna kada pustiti, a kada čvrsto stati uz nekoga. On nije stručnjak za teoriju, nego za ljude. On ne radi u laboratoriju, nego u malim dnevnim boravcima, na seoskim putovima, pod sjenom javora nakon sprovoda, među starcima koji čuvaju ključeve sjećanja i djecom koja tek traže svoje prve riječi o Bogu. Zna ponešto iz svih područja: malo teologije, malo psihologije, malo pedagogije, malo praktične mudrosti, malo životnog humora. Karl Rahner je negdje zapisao da će ”kršćanin sutrašnjice biti mistik ili ga neće biti”, ali župnik opće prakse nam pokazuje da je prava mistika jednostavno ostati blizu ljudima. Duhovnost seoskog župnika je ”duhovnost spuštenih nogu” (Jon Sobrino) – stoji na prašnjavoj zemlji svojih ljudi, poznaje ritam sela, njegove radosti i njegove tišine, u najobičnijim životnim pričama pronalazi trag Božje blizine. On zna imena svojih, pamti njihove tuge i radosti, zna tko se muči s bolešću, tko s nepravdom, tko s usamljenošću, i svima pristupa s jednakom poniznošću. Seoski župnik opće prakse je svjedok da se Božje kraljevstvo širi kroz strpljiv hod s ljudima, kroz srca koja se usude vjerovati da se i u najmanjoj župi, i u mojem Šenkovcu, zbiva nešto beskrajno važno. Duhovnost seoskog župnika je hodanje kroz život s uprljanim nogama.
Marija nam je ostavila put savršeni koji mi možemo živjeti u malim koracima: ranjivim, nespretnim, ograničenim – i prihvaćati ljude koji nisu savršeni. Ne radi se o tome da budemo bezgrešni, nego da živimo njezinim stilom. Hodala je svijetom uronjena u Božju milost, ali nikada nije tražila od ljudi da joj budu mjerilo, i nikada nije očekivala da će ju itko do kraja razumjeti. Ona je već u startu znala da ljudska ljubav, koliko god lijepa, ima svoje pukotine. No, umjesto da se zbog toga povuče, upravo ju je to otvorilo prema drugima. Nije se razočarala u ljude zato što nisu mogli biti sposobni razumjeti njezinu tajnu. Takvi možemo i mi biti – ne očekivati od drugih da nas razumiju, ali ne lomiti zbog toga odnose, ne bježati od ljudi samo zato što nisu savršeni. Znači na kraju krajeva reći – i dalje te biram. Od Marije učimo čuvati stvari u srcu. Luka dvaput kaže da ih je Marija ”pohranjivala i razmišljala u srcu” (Lk 2,19 i 2,51). To je možda najkonkretniji savjet za nas. Neke stvari sazrijevaju u tišini. Neke rane zacjeljuju tek kad ih prestanemo stalno dirati. Ne moramo sve komentirati, dokazivati, objašnjavati. Neke Božje riječi dobiju smisao tek kad ih pustimo da nas prate. Naš život bi bio mnogo lakši kad bismo češće birali šutnju koja dozrijeva. Marija nas uči biti ondje gdje drugi posustaju, čak i ondje kada nije mogla promijeniti tijek događaja – pod Križem, primjerice. Ni mi ne možemo riješiti tuđe živote, ali im možemo biti blizu – ne osuđivati ih, ne brzati s rješenjima, ne spašavati ih umjesto njih. To ne zahtijeva savršenstvo. Marija pokazuje da se svetost ne rađa iz snage, nego iz otvorenosti; ne iz moći, nego iz povjerenja. A to možemo svi. I u najobičnijem danu – u jednoj tihoj rečenici, u jednoj suzdržanoj primjedbi, u jednoj ustrajnoj prisutnosti – moguće je nositi nešto od njezina svjetla. Ne zato što smo veliki, nego zato što dopuštamo da se dobro dogodi u nama, baš kao što se dogodilo i u njoj.
Marija u Pismu nikada ne govori o sebi nego uvijek o Bogu koji djeluje. U Novom zavjetu nema ni jednoga retka koji bi govorio da je Marija ikada ikome izravno rekla da je bezgrešna. Evanđelja govore o njezinu iskustvu s anđelom, o njezinoj vjeri, o putu s Isusom, ali ne donose nikakav Marijin samoopis. Kada anđeo dolazi u Nazaret (Lk 1,26–38), Marija ne izgovara ništa što bi upućivalo na njezinu bezgrješnost, nego samo ponizno pita kako će se to ostvariti, a potom izriče svoj pristanak. Njezina najduža izgovorena rečenica u Pismu jest Veliča (Lk 1,46–55), a u njemu ističe isključivo Božju inicijativu. U tom hvalospjevu ne postoji ni naznaka da bi govorila o vlastitoj posebnosti, osim priznanja da je Bog na nju, službenicu, milostivo pogledao. To je taj biblijski ton: ukazivanje na Boga, ne na sebe. Crkveno razumijevanje Marijine bezgrešnosti razvilo se tek u dugom hodu vjere. Rani oci i teolozi, od Ireneja Lionskog do Efrema Sirskog, isticali su njezinu potpunu otvorenost Božjoj milosti, ali nisu govorili je li ona sama ikada o tome što znala ili to drugima navijestila. Schleiermacher je rekao da se neke tajne duše uopće ne izgovaraju jer ih se živi; a brazilski teolog Leonardo Boff kaže da je Marijina veličina upravo u ”djelovanju bez samonadmetanja”. Njezina svetost nije bila predmet samopromatranja nego nečujna prisutnost Božje blizine u svakodnevici. Kada je 1854. proglašena dogma o Bezgrešnom začeću, ona nije opisivala nešto što bi Marija sama izrekla, nego istinu koju je Crkva, kroz stoljeća, razabrala u svjetlu Pisma i tradicije: da je od prvoga trenutka života bila sačuvana od istočnoga grijeha, kako bi potpuno slobodno mogla reći svoje ”da” Božjem pozivu. Karl Rahner u djelu Marienfragen napominje da je to spoznaja vjere Crkve, a ne Marijino samosvjedočanstvo. Dakle, Marija nije nikada nikome rekla da je bezgrešna. Njezina bezgrešnost nije bila izrečena riječima nego životom, tihom poslušnošću, služenjem i povjerenjem Bogu.
Ako Mariju promatramo biblijski i duhovno, a ne psihološki na način današnjega čovjeka, onda njezina svijest o vlastitoj posebnosti nikada nije bila oblikovana uspoređivanjem. Njezina različitost bila je iskustvo veće otvorenosti, a ne osjećaj izdvojenosti. Ako bismo pokušali razumjeti kako se nosila s time da je ”drugačija”, onda se to može sagledati u tri linije koje se provlače kroz Pismo. Prvo, Marijina različitost nije bila vidljiva izvana. Ona nije imala aureolu u Nazaretu, nije sjala nad mjestom ni imala znak po kojem bi ju drugi prepoznali. Njena je posebnost bila tiha, skrivena u srcu, baš kao što Luka zapisuje da je sve događaje ”pohranjivala u svom srcu i o njima razmišljala” (Lk 2,19). Svetost se ne prepoznaje po osjećaju izdvojenosti, nego po sposobnosti nositi se s ljudskom svakodnevicom bez gubitka Božjega pogleda. Upravo je tako Marija živjela. Drugo, njezina različitost nije je odvajala od najbližih; naprotiv, činila ju je sposobnijom biti s njima. Bezgrješnost ne znači hladno savršenstvo nego nenarušenu sposobnost ljubavi. Zato se Marija nikada nije gledala u odnosu na tuđe slabosti. Ona je promatrala ljude onako kako ih Bog gleda. Kad je Isus imao 12 godina i ostao u Hramu, Luka bilježi da nisu razumjeli što im govori (Lk 2,50). To ”nerazumijevanje” kaže nam da je Marija živjela među ograničenim ljudima, ali nije na to reagirala nadmoći nego čuvanjem svega u srcu. To je ključ: njezina različitost nije se pretvarala u distancu, nego u dublju sposobnost poniznosti. Treće, Marija svoju posebnost nikada nije promatrala kao nešto ”svoje”. To je možda najvažniji odgovor. Ona je svoj život shvaćala kao prostor Božjega djelovanja. U Veliča kaže: ”Velika mi djela učini Svesilni” (Lk 1,49). Ne govori o sebi nego o Onome koji čini. Tu je skriven njezin mir: nije se morala nositi s težinom vlastite izabranosti, nego je nosila radost Božjega djelovanja u sebi. Papa Franjo u Evangelii gaudium kaže da je Marija ”žena koja se prepušta povjerenju”, to znači da njezina posebnost njoj nije stvarala pritisak, nego joj je davala mir. Ako bismo to preveli u duhovnu psihologiju: Marija nije bila drugačija ”protiv” drugih, nego ”za” druge. Njena bezgrješnost bila je sposobnost potpune ljudske blizine, bez obrambenih zidova, bez pretvaranja, bez potrebe za uspoređivanjem. Ona je najsličnija ljudima upravo ondje gdje je najdublje Božja – u tome što se nikada ne zatvara, nikada ne mjeri sebe, nikada ne gradi distancu. To je možda najdublja Marijina tajna.
Život Marije iz Nazareta bio je duboko uronjen u svakodnevicu koja nije bila uvijek idealna. Živjela je među ljudima koji su bili ograničeni u razumijevanju, ponekad nespretni u ljubavi, često zarobljeni svojim strahovima, predrasudama i granicama. A ona, jedinstveno otvorena Božjoj milosti, morala je dijeliti upravo s takvima – i radost, i teret dana. U tom je iskustvu sadržana jedna od najdubljih Marijinih sličnosti s nama. Marijina bezgrješnost nije bila štit koji bi je izolirao od tuđe nerazumljivosti, naprotiv, njezina je čistoća srca bila izvor veće ranjivosti, jer čovjek koji ljubi bez zadrške i bez kalkulacije ne može izbjeći dodir s tuđim nesavršenstvom. Ona je morala živjeti s onim što su drugi pogrešno razumjeli, krivo prosudili, prebrzo izrekli. Nitko u Nazaretu nije znao njezinu tajnu. Josip ju je ljubio, ali ni on isprva nije razumio (Mt 1,19). Svi su oni bili ljudi koji su hodali u polusjeni, a ona je nosila svjetlo koje im nije mogla objasniti riječima. U Evanđeljima se nazire potajna napetost: Marija često ne govori, ali promatra, čuva, razmatra u srcu (Lk 2,19). To je jezik osobe koja živi okružena ljudskom ograničenošću, ali se ne zatvara. Ona ne bježi iz odnosa iako oni nisu savršeni, ne stvara duhovnu distancu iako je njezina nutrina drugačije prosvijetljena. Upravo u tome, u toj tihoj ustrajnosti, pokazuje se njezina najveća sličnost s Bogom. Istinska svetost prepoznaje se ondje gdje netko prima život kakav jest, a ne kakav bi želio da bude, i upravo ga takvog predaje Bogu. To je Marijin put – ona prihvaća ljude oko sebe, ne zato što su savršeni, nego zato što su njezina braća i sestre, i jer se kroz njih, u njihovoj lomljivosti, događa realni život. To što je dijelila i dobro i zlo s ograničenima ne umanjuje njezinu jedinstvenost, nego ju produbljuje. Njezina bezgrješnost je sposobnost da čisto i konkretno bude u svijetu kakav jest, s ljudima kakvi jesu.
U iskustvu Bezgrešne osobito snažno dolazi do izražaja slika duše koja poznaje Božje stvari, a ipak se nikada ne navikava na njih. U Mariji vidimo kako se čistoća srca ne pretvara u ravnodušnost, nego u sposobnost neprestanoga divljenja. Čak i kada anđeo ulazi u njezin život s porukom koja mijenja povijest, Marija nije sablažnjena, nego ganuta; ne bježi, nego sluša; ne umanjuje veličinu Boga, nego dopušta da je ona obuzme. To je čudo jedne duše koja je duboko uronjena u Božju prisutnost, a ipak nikada ne gubi sposobnost da se začudi kao prvi put. Takva Marijina jednostavnost postaje za nas putokaz, jer čovjeku prijeti da se navikne na sve – čak i na milost. Marija nas vraća u onu početnu istinu da se Božje uvijek događa iznova, nikad po navici, nikad bez iznenađenja. To je razlog zbog kojega je njezina djetinja duhovnost toliko privlačna: ona je poput prozirnog prozora kroz koji ulazi svjetlo, a da pritom ništa ne zadržava za sebe. U tom smislu slavlje Bezgrešnoga Začeća poziva nas da obnovimo vlastiti pogled i srce. Ne trebamo biti bezgrešni da bismo bili ispunjeni divljenjem; dovoljno je dopustiti da milost probudi u nama onu jednostavnost koja prepoznaje čudo tamo gdje se drugi naviknu. U Mariji otkrivamo da se Božje čudo ne živi rječitom snagom, nego tiho, ponizno, svakodnevno. A kada i mi osjetimo nešto od te Marijine svježine, tada se u našem životu počinje događati ono isto obećanje koje je nju obuzelo – da Bog dolazi, da je blizu, i da nas poziva u svoje neprestano čudo.
Josip stoji pred tajnom žene koju ljubi, ali koja je, na način koji on ne može pojmiti, uronjena u Božju blizinu. On je u dodiru s Beskrajem. Nije šutio zato što nije imao što reći, nego zato što je morao u sebi obraditi nešto što nadilazi ljudski jezik. Njegova šutnja nije praznina, nego znak dubine. On je, kao i Marija, u situaciji koja ga nadmašuje, ali reagira drugačije. Marija pita, razabire i govori svoj ”fiat”, a Josip razmišlja, povlači se, šuti – i djeluje. Oboje prihvaćaju otajstvo, ali svaki na svoj način. Josipova šutnja tako postaje prostor poštovanja. On shvaća da se pred njim događa nešto što ne pripada njegovoj kontroli. On je ”zaskočen beskrajem” – svjestan da se dogodilo nešto tako veliko da se može samo povući korak unazad i čuvati tu svetost. Kao kad se u prisutnosti nečega nesagledivog ne govori, ne zato što se nema što za reći, nego zato što bi svaka riječ bila premala. Josip je čovjek koji stoji pred tajnom – ne bježi, ne nameće se, nego je prihvaća u tišini, koja je istovremeno i strahopoštovanje i ljubav. On ne razumije, ali ne sumnja. Šutnja mu nije obrana, nego prostor u kojem sazrijeva pristanak. I kada ga anđeo u snu pozove (Mt 1,20), on ustaje i čini ono što mu je rečeno – ne glasno, ne dramatično, nego tiho, u skladu s onim što se već rađalo u njegovu srcu. Ako je Marija nosila bezgrješnost kao tiho svjetlo iznutra, Josip ju je nosio tako što je naučio stajati pored tog svjetla bez straha da će ga zasjeniti. Njegova šutnja je najnježniji oblik blizine. I možda se zato u njemu vidi nešto što je rijetko i dragocjeno: sposobnost da se ljubi osobu koja u sebi nosi beskraj, a da se pritom ne osjeti umanjen.
Kakva li lude ideje! Propovijedati u pustinji. Kome? Pa, u pustinja nema ničega. Ali kod Ivana je to išlo: ”Grnuo k njemu Jeruzalem, sva Judeja i sva okolica jordanska”, jer je imao ”odjeću od devine dlake i kožnat pojas oko bokova; hranom mu bijahu skakavci i divlji med” (Mt 3,1-12). Recimo to jednostavnije: jer ništa nije imao zato su hrlili k njemu. Ljudi su trebali Boga i Ivan im je dao tajnu: ”Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!”. U pustinji se nemamo čime drugim baviti osim Kraljevstvom Božjim. To je rješenje za Crkvu – pustinja! Siromašna i ovisna o Bogu, slobodna jer joj srce više ne ovisi o stvarima koje ne mogu dati život. Oslobođenje nastaje kad dopustimo Bogu da preuredi raspored stvari u našoj nutrini – da On postane naše sve! U tom trenutku nastaje ono što Biblija naziva ”prostranstvom srca” – iskustvo u kojem prestajemo biti zarobljenici straha i počinjemo disati puninom za koju smo stvoreni. Živimo u svijetu, ali nismo od svijeta. (Iv 17,14–16) Tada Crkva postaje istinski bogata jer dopušta da je oblikuje logika Evanđelja. Papa Franjo u Evangelii gaudium, nas poziva da se vratimo ”svježini izvora”, da ponovno otkrijemo jednostavnost i toplinu prvih zajednica koje su živjele siromašne, a bile pune radosti. U povijesti se to često pokazalo točnim: Crkva je bila najjača i najutjecajnija onda kada je bila slobodna od potrebe da bude važna; kada je živjela usred povijesti, ali srcem okrenuta prema Onome što je iznad povijesti, vjerodostojna upravo onda kada je dijelila život siromašnih i marginaliziranih, bogata jer se oslanjala na Gospodina, a ne na vlastite strukture i položaje.
Isusov pogled na narod, opisan u Mt 9,36, jedan je od najnježnijih trenutaka u Evanđelju: ”Vidjevši mnoštvo, sažali mu se nad njim jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira”. Isusu je žao ljudi jer vidi ono što oni sami možda više ne vide: da su izgubljeni, iscrpljeni, raspršeni, da ih svakodnevica melje. Isusu je žao naroda i zato ga daje učenicima. Sućut ga vodi da svoje djelo povjeri ljudima. Kao da kaže: u vašim rukama želim nastaviti ono što je moje srce započelo. ”Badava ste primili, badava dajte” (Mt 10,8). Sve što jesmo nam je darovano. Sve. Kad počnemo računati, uspoređivati se, braniti svoje, sućut se gubi; ali tamo gdje se prepoznamo kao darovani, možemo i sam darivati bez straha. Najdublja poruka toga što mu je ”žao naroda” je u tome što Bog nikada ne promatra čovjeka s distance. Biblijski Bog nije hladni promatrač nego Onaj koji se solidarizira s ljudskom sudbinom do kraja. Isus ne traži od učenika da izmišljaju nove metode, nego da čine ono što On čini: da liječe bolesne, da uskrisuju mrtve, da čiste gubave, i izgone đavle (Mt 10,8). Time ova Isusova zapovijed postaje životni program obnove svijeta – svaki umorni hod, svaka izgubljenost, svaka raspršenost našega života ima mjesto u Božjem srcu. Tu negdje nalazi se rečenica: ”Žetva je velika, ali radnika malo” (Mt 9,37). Papa Franjo u ”Evangelii Gaudium” podsjeća da se ta Isusova rečenica nikada ne smije čitati kao prigovor, nego kao dar. Velika žetva znači da Bog već djeluje – žetva je već velika; malo radnika znači da ima prostora za svakoga tko želi biti učenik – ima mjesta za svakoga. Isus se ne žali, nego otkriva kako Bog vidi svijet: za Njega je on pun mogućnosti, pun neobrađenih njiva, pun ljudi koji čekaju da im netko priđe s nježnošću. Božja sućut nije nešto što treba zadržati za sebe, nego dar koji postaje živ tek kada ga dijelimo.