O ljubavi Gospodnjoj pjevat ću dovijeka, dok jutra nad poljima bude novi dan. Ona me nosila kad nisam imao snage, kad je moj korak bio umoran i sam. Kad su se rušili snovi koje sam gradio, kad nisam razumio puteve pred sobom, Tvoja me ruka tiho podizala, i učila srcem vjerovati, a ne očima. O ljubavi Gospodnjoj pjevat ću dovijeka, o milosti koja nikad ne prestaje. Ti si moj zaklon, moja pjesma i nada, iz Tvoga srca život izvire. O ljubavi Gospodnjoj pjevat ću dovijeka, dok dišem i hodam zemaljskim putem. Sve što jesam, sve što imam, dar je Tvoje vjerne ljubavi. Ti si bio uz mene u danima radosti, ali i onda kad su se spuštale sjene. Nisi me napustio u mojim lutanjima, nego si me tražio strpljivo i nježno. Koliko sam puta krenuo svojim putem, a Ti si me čekao otvorena srca. Koliko sam puta zatvorio vrata, a Ti si ostao pred njima u ljubavi. O ljubavi Gospodnjoj pjevat ću dovijeka, o milosti koja nikad ne prestaje. Ti si moj zaklon, moja pjesma i nada, iz Tvoga srca život izvire. Kad dođu godine i osijede dani, kad utihnu mnogi glasovi svijeta, jedna će pjesma ostati u meni: Ti si me ljubio prije nego sam Te tražio, Ti si me nosio prije nego sam Te zazvao, Ti si me poznavao prije nego sam se rodio. O ljubavi Gospodnjoj pjevat ću dovijeka, pred licem Tvojim kroz svu vječnost. Neka se moje srce nikada ne umori zahvaljivati za ljubav koja nema kraja. O ljubavi Gospodnjoj pjevat ću dovijeka, s anđelima, Crkvom i svim svetima, jer Tvoja je ljubav moja pjesma, moj početak i moje ispunjenje.
Krenuli smo putem noseći tišinu, iza nas su ostali snovi što su pali. Svaki kamen pričao je o porazima, svaki korak bio je teži nego jučer. Mislili smo da je završila priča, da je nada ostala pod zatvorenim grobom. A nismo znali… da si već hodao pokraj nas. Govorio si tiho, kao prijatelj koji ne žuri. Izgovarao si riječi koje smo odavno prestali razumjeti. Gorjela su nam srca, a nismo znali zašto. U svakoj tvojoj riječi rađalo se novo jutro. Gorjela su nam srca, dok si bio sasvim blizu. Kad si razlomio kruh, prepoznali smo Ljubav. Prepoznali smo Tebe. Koliko puta i danas odlazimo misleći da smo ostali sami. Koliko puta tražimo odgovore, a Ti nas nalaziš na putovima bijega. Ne zaustavljaš naše korake, nego ih polako pretvaraš u povratak. Dok još sumnjamo, Ti već liječiš naše srce. Prije nego oči vide, srce osjeti tvoju blizinu. Prije nego usne progovore, duša već šapuće tvoje ime. Gorjela su nam srca, a nismo znali zašto. U svakoj tvojoj riječi rađalo se novo jutro. Gorjela su nam srca, dok si bio sasvim blizu. Kad si razlomio kruh, prepoznali smo Ljubav. Prepoznali smo Tebe. Ostani s nama, kad se spušta večer. Ostani s nama, kad vjera postane tišina. Jer bez Tebe put ne vodi kući, s Tobom i najduža noć postaje svitanje. Gori moje srce, i kada Te ne vidim. Gori moja duša, jer Ti nikada ne odlaziš. Na svakom putu Ti si skriveni Putnik, u svakom kruhu Ti si dar života. Gorjela su nam srca, i sada znamo zašto. Ti si bio s nama od prvoga koraka. Ti si bio s nama… i nikada nisi otišao.
Sjećaš li se dana kad si me prvi put pronašao, kad je moje srce gorjelo samo za Tebe? Kad su moje ruke bile prazne, a duša puna mira, kad sam znao da sam dovoljan za sve? Tada nisam tražio velike odgovore, samo sam hodao uz Tebe kao dijete, siguran da me vodiš svojim putem. I sada stojim pred Tobom, i čujem Tvoj tihi glas u dubini srca: Vrati se prvoj ljubavi, vrati se izvoru gdje te čekam Ja. Vrati se onom pogledu koji je znao vjerovati bez pitanja, vrati se prvoj ljubavi, vrati se nježnosti mojih dlanova. Nisam te prestao ljubiti ni jednog dana, vrati se, dijete moje, vrati se doma. Koliko sam puta zalutao u vlastite planove, tražeći sreću na dalekim putovima, a Ti si strpljivo ostajao pokraj mene, čuvao svjetlo dok sam hodao kroz noć. Kad su se ugasile moje sigurnosti, kad su riječi postale preslabe za molitvu, Tvoja me ljubav tiho podizala, kao voljeno dijete. I sada znam da me zoveš, ne prijekorom nego milosrđem. Ne tražiš od mene savršenstvo, nego srce koje se predaje. Ne tražiš ni velike riječi, nego da ti ponovo otvorim vrata. Još uvijek nosiš moje ime urezano u svoje dlanove. Još uvijek za mene pripremaš zoru, još uvijek me čekaš s ljubavlju.
Na tragovima starih redovnika, koji su u našem kraju slavili Boga, i danas se u Šenkovcu diže pjesma koja traži Kristov put. Stoljeća su prolazila, smjenjivale su se države, granice i naraštaji, ali ono što je bilo posijano molitvom nije nestalo. Vjera ima neobičnu snagu. Ona nadživljava ljude i nastavlja govoriti kroz mjesta na kojima su se sklapale ruke, kroz zvuk zvona, kroz tišinu crkvenih zidova i kroz srca koja se iznova otvaraju Bogu. Sveta Jelena ostala je naš znak, kroz mijene vremena i ljudskih dana, kao svjetionik koji ne prestaje svijetliti nad našim domovima i srcima. Ne zato što nas podsjeća samo na prošlost, nego zato što nas uvijek iznova usmjerava prema budućnosti. Svjetionik ne zadržava pogled na sebi. Na nama je danas nastaviti ono što su drugi započeli. Ne možemo živjeti od njihove svetosti, ali možemo živjeti istim Evanđeljem koje je oblikovalo njihove živote. Krist i danas prolazi našim ulicama, ulazi u naše obitelji, dijeli naše radosti i nosi naše križeve. On traži otvorena srca koja će njegovu ljubav pretvoriti u djela dobrote, praštanja i vjernosti. Ako se u Šenkovcu i danas uzdiže pjesma Bogu, neka to ne bude samo pjesma naših usana, nego i pjesma našega života. Jer najljepši spomenik svetoj Jeleni, starim redovnicima i svim naraštajima vjernika nije kamen, nego čovjek koji ljubi Boga i bližnjega. Tada će svjetlo koje su oni zapalili nastaviti gorjeti i u nama, a Kristov put neće biti samo put naših predaka, nego i naš vlastiti put koji vodi prema punini života.
Bilo je trenutaka u mom životu kada sam vjerovao da se sve mjeri onime što sam postigao, onime što sam uspio sačuvati ili onime što su drugi mislili o meni. Kada bi nešto od toga nestalo, činilo mi se kao da se ruši dio mene samoga. Gubici su znali ostaviti prazninu, umor me znao učiniti sporim, a samoća me ponekad pokušavala uvjeriti da sam prepušten sam sebi. No danas, gledajući unatrag, vidim da je istina bila drugačija. Bog je bio prisutan i onda kada ga nisam osjećao. Bio je u ljudima koji su mi pružili riječ ohrabrenja baš onda kada mi je trebala. Bio je u trenucima kada su se vrata otvorila tamo gdje sam očekivao zid. Bio je u snazi koju nisam mogao objasniti, a koja me podigla nakon svakog pada. Tek sada razumijem da me nije čuvala moja sposobnost da sve držim pod kontrolom, nego njegova vjernost koja me nosila i onda kada je moja vjera bila slaba. Zato mogu reći da je nada moj novi dom gdje se čovjek vraćam. Mjesto gdje ne moram dokazivati svoju vrijednost. Mjesto gdje mogu odložiti terete koje sam nosio cijeli dan. Nada gleda stvarnost onakvom kakva jest, ali istodobno vidi dalje od nje. Ona zna da posljednju riječ nema tama nego svjetlo, nema razočaranje nego obećanje, nema smrt nego život. Dok razmišljam o nadi, osjećam poziv da manje živim od svojih strahova, a više od Božjih obećanja. Poziv da ne gradim svoj identitet na prolaznim stvarima, nego na njegovoj ljubavi koja ostaje. Poziv da svakoga jutra iznova povjerujem kako Bog još nije završio svoju priču u meni. I možda je upravo to najveći dar nade: ona mi dopušta da živim bez žurbe i bez tjeskobe. Uči me da mirno živim, mirno ljubim i mirno čekam. Jer onaj koji me vodio jučer, vodi me i danas, a vodit će me i sutra. Nije važno znam li sve o svojoj budućnosti. Dovoljno je da poznajem Onoga u čije sam ruke stavio svoj život. I zato znam, kad se jednoga dana zatvore vrata, vratit ću se svome domu.
Kad se jutro polako rađa iz tišine i prvi zraci svjetla dotaknu moje prozore, prije nego što me obuzmu brige, susreti i obveze novoga dana, moje se srce okreće Tebi, Gospodine. Tvoje ime pojavljuje se u meni poput tihe molitve. Ne dolaziš s bukom ni snagom kojom se nameće ovaj svijet. Dolaziš kao mir koji ispunja dubine duše i podsjeća me da nisam sam. Pratiš me na svakom koraku i vodiš me putem kojim kroz vrijeme hodam prema vječnosti. Ti si moja životna radost, Gospodine. Toliko toga oko mene mijenja se i prolazi. Ljudi dolaze i odlaze, planovi se ostvaruju i ruše, snovi se rađaju i nestaju. Ponekad nestanu i oslonci za koje sam vjerovao da će trajati. Ali Ti ostaješ isti. Tvoja ljubav ne prolazi. Tvoja vjernost ne slabi. Ti si izvor vode koji nikada ne presušuje, i zato se moje srce uvijek može vratiti k Tebi kada je umorno, žedno ili ranjeno. Kada me umore neizvjesnosti života, kada ne razumijem put kojim me vodiš i kada odgovori koje tražim ostaju skriveni. Ti od mene ne tražiš velike riječi. Ne tražiš savršena objašnjenja ni izvanredna djela. Pozivaš me samo da ostanem u Tvojoj blizini. Tada polako otkrivam da prava sreća nije u onome što posjedujem, niti u uspjesima koje postižem. Sreća je u sigurnosti da me poznaješ imenom, da me ljubiš i da me nikada ne napuštaš. Koliko si puta, Gospodine, dotaknuo moje rane preko ljudi koje si poslao na moj put. Koliko si puta kroz sasvim obične trenutke pokazao svoju blizinu: u prijateljskoj riječi, u osmijehu, u kruhu koji blagujem, u tišini crkve i u šapatu molitve. Često ih ne primjećujem odmah, ali kada zastanem i pogledam unatrag, vidim koliko je moj život ispunjen znakovima Tvoje dobrote. Zato Te danas želim moliti za srce koje zna zahvaljivati, za oči koje prepoznaju Tvoje darove i onda kada nisu veliki ni spektakularni, za vjeru koja ostaje postojana kada put postane težak, i za pouzdanje koje se ne temelji na ljudskoj snazi, nego na Tvojoj vjernosti. A kada jednom dođe večer moga života i utihnu koraci kojima sada hodim, ne želim živjeti u strahu. Želim živjeti u povjerenju. Znam komu sam povjerio svoje srce. Znam da iza granice ovoga svijeta stojiš Ti i da će sve čežnje pronaći svoje ispunjenje, sva pitanja svoj odgovor, a sva traženja svoj cilj. Zato svakoga dana želim ponavljati jednostavnu istinu koja nosi moj život: Ti si moja životna radost, Gospodine. Dok god srce u meni bude kucalo, zahvaljivat ću Ti za dar života, za dane koje mi daješ i za ljubav koja me vodi prema Tvome domu.
Treba mi Tvoja ruka da se pridignem, kad me život pritisne do zemlje, kad se umore moje misli, a srce izgubi snagu za novi dan. Treba mi netko da me podsjeti da nisam stvoren za prašinu poraza, nego za put koji se nastavlja i onda kad više ne vidim daljinu. Ne tražim velika obećanja, ne tražim riječi koje zvuče snažno. Treba mi ruka da se pridignem, i prisutnost koja neće otići. Ti, Gospodine, poznaješ svaki moj pad. Poznaješ mjesta na kojima sam ranjen, i terete koje skrivam od svijeta. Kad više ne mogu sam, pruži mi svoju ruku. Podigni me iz moje obeshrabrenosti, iz mojih strahova i umora. Treba mi tvoja ruka da se pridignem, da ponovno povjerujem životu, da ponovno povjerujem ljudima, da ponovno povjerujem Tebi. Jer nisam stvoren da ostanem na tlu. Stvoren sam da hodam s Tobom, korak po korak, prema svjetlu koje ne prolazi.
Gospodine, htio sam ti donijeti velike pobjede, velika djela i velike riječi. Htio sam da se ponosiš sa mnom, da moj život bude poput stijene i čist poput jutarnje svjetlosti. Htio sam biti onaj koji nikada ne posustaje, koji nikada ne sumnja, koji nikada ne pada. A onda sam otkrio sebe. Otkrio sam svoje slabosti, svoje strahove, svoje rane koje sam skrivao i od drugih i od sebe. Otkrio sam koliko sam malen i koliko često moje ruke ostaju prazne. Mislio sam da ćeš tražiti junaka, a Ti si tražio srce. Mislio sam da ćeš me voljeti zbog moje snage, a Ti si ostao uz mene upravo onda kada sam bio najslabiji. Dok sam Ti nudio svoje uspjehe, Ti si gledao moje suze. Dok sam Ti pokazivao ono najbolje u sebi, Ti si nježno dodirivao ono slomljeno. I polako sam počeo razumijevati - ne tražiš od mene da budem junak koji će zadiviti svijet. Tražiš da budem čovjeka koji će naučiti ljubiti. Ne tražiš nepobjedivost, tražiš vjernost. Ne tražiš savršenstvo, tražiš otvoreno srce. Zato danas više ne želim biti tvoj junak na način na koji sam nekada sanjao. Želim biti tvoj učenik, tvoj prijatelj, tvoj radnik na njivi, tvoje umorno dijete koje se uvijek vraća Ocu. I ako jednom, na kraju puta, u mojim rukama ne bude velikih pobjeda, nego samo nekoliko iskrenih djela ljubavi, nekoliko podignutih ljudi, nekoliko obrisanih suza i srce koje je pokušalo ostati uz Tebe, bit će mi dovoljno. Jer najveće junaštvo nije osvojiti svijet nego ostati uz Ljubav.
Kada se čovjek zaustavi i osvrne na put kojim je prošao, polako otkriva da mnoge stvari za koje se nekoć borio više nemaju onu težinu koju su nekada imale. Prođu godine, izmijene se okolnosti, utišaju se glasovi koji su nekoć bili važni, a pobjede koje su nas veselile i porazi koji su nas boljeli, postanu dio jedne veće priče. Ostanu uspomene, tragovi vremena i iskustvo života. A što je doista od svega ostalo? Nije ostalo ono što smo stekli, niti ono što smo uspjeli sačuvati za sebe. Nisu ostali ni slava, ni priznanja, ni prolazni uspjesi. Ostala je ljubav. Ljubav koju smo primili i ljubav koju smo darovali. Ljubav koja je rasla u svakodnevnim odlukama. Dok promatramo vlastiti život, otkrivamo da nas je kroz sve vodila Božja ruka. Bilo je dana radosti i dana umora. Bilo je proljeća punih nade i jeseni koje su odnosile ono što smo voljeli. Bilo je susreta koji su nas obogatili i rastanaka koji su nas ranili. Ipak, kroz sve to ostajala je Božja vjernost. Možda danas ne razumijemo svaki događaj svoga života. Možda postoje pitanja na koja još nemamo odgovor. Ali polako učimo da ništa što je predano ljubavi nije izgubljeno. Nijedna suza, nijedna molitva, nijedna dobrota nisu nestale. Sve je pohranjeno u Božjem srcu. Sve ima svoje mjesto u njegovu naumu koji je veći od našega razumijevanja. Zato se vraćamo Gospodinu. U njegovoj blizini nalazimo mir. U njegovoj ljubavi pronalazimo dom za kojim smo cijeloga života čeznuli. I kada jednoga dana dođe večer našega zemaljskog puta, nećemo nositi sa sobom ono što smo posjedovali, nego ono što smo ljubili. Tada ćemo otkriti da je ono jedno koje je ostalo zapravo bilo dovoljno za cijeli život – Gospodin koji nas je pratio od prvoga do posljednjega koraka. On koji je bio prisutan u svim našim danima. On ostaje kada sve drugo prođe. I zato danas zahvaljujemo za put kojim smo prošli, za ljude koje smo susreli, za radosti i kušnje koje su nas oblikovale, za vjernost koja nas nikada nije napustila. Na kraju svega ostaje samo jedno: Bog koji ljubi, i koji ostaje zauvijek.
Iskoristi nas za svoje Kraljevstvo i pusti da ostanemo nepoznati. Nije najvažnije da nas ljudi vide, nego da po nama susretnu Tebe. Pusti da naše ime nestane u tišini, ako će po nama netko zbog toga pronaći put do Tvoje blizine. Neka naše riječi budu sjena Tvoje prisutnosti među ljudima. Neka naše ruke budu put kojima ćeš dotaknuti nečije srce. Daj da ne tražimo prvo mjesto pod svjetlima ovoga svijeta, da ne želimo da budemo uzvišeni, potvrđeni i važni. Gospodine, učini nas da budemo poput zrna u zemlji, tihi i skriveni, neprimjetni. Da umiremo sebi iz dana u dan, i da u nama rasteš Ti. Ti, samo Ti. Ti treba da rasteš, a mi da se umanjujemo. Važno je samo da ljudi kroz nas susretnu Tebe. Zato Te molimo: sačuvaj naša srca od taštine koja će se skrivati iza dobrih djela, iza lijepih riječi, i iza želje da nas drugi cijene. Daj nam radosti kad dobro cvjeta i bez nas u središtu. Daj nam mir kad drugi rastu. Daj nam da ljubimo bez računanja, da budemo poput svjetiljke koja ne privlači pogled na sebe, već osvjetljuje put drugima. Daj nam da možemo ljubiti, i ne tražiti ništa za sebe. Nije važno tko smo bili u očima svijeta. Važno je da Ti rasteš, Gospodine, a mi da se umanjujemo.
Želimo Tebe, Gospodine, a ne samo tvoje darove, ne samo tvoju pomoć u teškim danima, ne samo utjehu kada nas život zaboli. Želimo tvoju blizinu koja vraća smisao kad se sve drugo čini praznim. Želimo tvoje srce koje nas poznaje bolje nego što sami sebe poznajemo. Ništa ne može ispuniti duboku glad za Tobom. Stvoreni smo za beskraj. Stvoreni smo za ljubav koja ne prolazi, i za susrete koji ne završavaju. Zato nam ne trebaju uspjesi, ni priznanja, ni sva dobra ovoga svijeta. Mi želimo Tebe, Gospodine. Želimo Te u jutrima kada se budimo, želimo Te u večerima kada smo umorni od puta. Želimo Te u radostima i u suzama, u trenucima kada smo jaki i u trenucima kada smo slabi. Želimo Te kada molimo i kada ne nalazimo riječi za molitvu. Ljepši si nego što smo mogli zamisliti, bliži nego što smo se usudili nadati i vjerniji nego što smo ikada zaslužili. Zato danas ne tražimo ništa drugo, tražimo samo jedno: ostani s nama, Gospodine, jer sve drugo nije dovoljno. Želimo samo Tebe, Gospodine, jer naše srce pronalazi svoj počinak u tvojoj ljubavi.
Nisu tražili putove slave, niti svjetla velikih pozornica, pošli su tamo gdje čovjek šuti i gdje se nada jedva nazire. U rukama su nosili Evanđelje, u srcu ime Isusa Krista, a svaki korak kroz prašinu svijeta postajao je molitva života. To su heroji vjere, misionari Božji, svjetlo što gori kad nastupi noć. Ne nose bogatstvo, ne traže priznanja, njihova snaga je Kristova moć. I gdje god čovjek izgubi nadu, oni donose ljubav i mir. Za Kraljevstvo Božje život daruju, ostavljajući neizbrisiv trag. Ondje gdje ratovi ranjavaju zemlju, gdje glad i samoća lome dan, ostaju uz one koje svijet zaboravlja i postaju brat, sestra i stan. Ne pitaju koliko će trajati put, ni hoće li itko znati njihovo ime, dovoljno im je da Krist bude blizu i da Njegova ljubav dopre do svih. Njihove ruke podižu pale, njihove riječi budu novi dan, njihova šutnja često govori više od mnogih govora i velikih planova. Poput zrna koje umire u zemlji, da bi život procvao iznova, oni svakodnevno daruju sebe za radost nečijega sutra. Kad jednom utihnu njihovi koraci, ostat će svjetlo koje ne prolazi, u srcima ljudi koje su voljeli i kojima su se vratili nadu u život. Jer iza njih ne ostaju spomenici, nego lica koja ponovno vjeruju, da Bog još hoda ovim svijetom i da ljubav nikada ne umire. To su heroji vjere, misionari Božji, svjetlo što gori kad nastupi noć. Ne nose bogatstvo, ne traže priznanja, njihova snaga je Kristova moć. I gdje god čovjek izgubi nadu, oni donose ljubav i mir. Za Kraljevstvo Božje život daruju, ostavljajući neizbrisiv trag.
Učini me boljim, Gospodine. Ne boljim od drugih, nego boljim nego što sam bio jučer. Učini moje srce malo nježnijim, moje riječi malo toplijima, a moje ruke spremnijima pomoći. Oslobodi me potrebe da uvijek budem u pravu i nauči me radosti da budem dobar. Učini me čovjekom koji neće prolaziti pokraj tuđe boli zatvorenih očiju. Daj mi srce koje zna zastati, saslušati i razumjeti. Neka u meni bude više strpljenja za slabosti drugih, jer i sam živim od tvoga strpljenja. Učini me boljim kada me život umori i kada razočaranja pokušaju ugasiti vjeru u ljude. Sačuvaj me od gorčine koja polako ulazi u srce i od hladnoće koja se skriva iza prividne snage. Daj da ne izgubim sposobnost divljenja, zahvalnosti i povjerenja. Učini me boljim u ljubavi. Da ne ljubim samo riječima, nego djelima. Da ne tražim uvijek ono što meni odgovara, nego da primjećujem ono što drugima treba. Nauči me ljubiti bez računice, opraštati bez odgađanja i darivati se bez straha. Učini me boljim pred tobom. Ne da me ljudi hvale, nego da moje srce bude sve sličnije tvome. Jer tvoje je Srce toliko ljubilo svijet da nije prestalo ljubiti ni onda kada je bilo odbačeno (Iv 3,16). I kada dođu večeri u kojima budem gledao svoj život, da mogu reći kako nisam bio savršen, ali da sam svaki dan pokušavao postati malo više čovjek, malo više brat i malo više tvoje dijete. Učini me boljim, Gospodine. I ne prestaj me mijenjati svojom ljubavlju.
Afriko, zemljo mojih misija, u tebi sam naučio koliko čovjek vrijedi. Ne po onome što ima, nego po rukama koje znaju dijeliti i srcu koje ostaje otvoreno i kad boli. Pod tvojim nebom večeri dolaze brzo, uz vatru, pjesmu i umorne osmijehe ljudi. Moja Afriko, crna i lijepa, zemljo mojih rana i radosti, u tebi srce drugačije kuca, sporije, dublje i bliže čovjeku. Moja Afriko, zemljo mojih misija, tko te jednom zavoli, uvijek ti se vraća u mislima. Afriko, zemljo mojih misija, u tvojim selima susreo sam Krista u licu majke koja nema ništa, a ipak nude gostu posljednji komad kruha, u očima starca koji mole u tišini, u pjesmi naroda koji još zna zahvaljivati. Tamo gdje svijet vidi samo siromaštvo, ti skrivaš bogatstvo koje se ne može kupiti. Tvoje crkve od blata pune su neba, a tvoje noći pune molitve i zvijezda. Moja Afriko, crna i lijepa, zemljo mojih rana i radosti, u tebi srce drugačije kuca, sporije, dublje i bliže čovjeku. Moja Afriko, zemljo moja misija, tko te jednom zavoli, uvijek ti se vraća. I danas ostaju u meni tvoji bubnjevi, miris kiše na suhoj zemlji i glasovi djece nedjeljnih misa. Moja Afriko, crna i lijepa, zemljo mojih rana i radosti, u tebi srce drugačije kuca, sporije, dublje i bliže čovjeku. Moja Afriko, zemljo mojih misija, tko te jednom zavoli, uvijek ti se vraća u mislima.
Hrvatsko, zemljo moga poziva, tamo se vraćam kad želim razumjeti svoj život, jer ondje gdje je sve započelo. Ondje si me pronašao prije nego što sam znao tražiti tebe. Ondje si izgovorio moje ime na način na koji ga nitko prije nije izgovorio. Sjećam se dana kada je srce počelo slutiti da me zoveš. Nisam imao odgovore na sva pitanja. Nisam znao kamo će me put odvesti. Znao sam samo da me tvoj glas privlači više od svega što sam do tada poznavao. Hrvatska živi u meni. Živi u svakom trenutku kada ponovno osjetim radost što sam tvoj. Živi u zvuku crkvenih zvona koja su me pratila od djetinjstva. Živi u molitvama koje sam naučio klečeći uz jednostavne ljude čvrste vjere. Živi u svakom oltaru pred kojim stojim, u svakoj riječi evanđelja koju naviještam i u svakom čovjeku kojem pokušavam donijeti tvoju blizinu. Ponekad se umorim, Gospodine. Ponekad me godine, brige i odgovornosti udalje od onog prvog zanosa. Tada me ti nježno uzmeš za ruku i vratiš na početak. Vratiš me u Hrvatsku moga poziva, među dane kada je sve bilo jednostavno, kada je bilo dovoljno čuti tvoj glas i krenuti za njim. Tamo ponovno čujem ono jednostavno i snažno: ”Pođi za mnom” (Mt 4,19). Tvoj poziv nije ostao u prošlosti. Svakoga jutra kad otvorim oči, ti mi ponovno povjeravaš svoj put i svoje ljude. Zato i danas gledam put kojim si me vodio. Gledam polja, sela i gradove kroz koje si me pratio. Gledam lica ljudi koje si stavio na moj put. Gledam sve radosti koje si mi darovao i sve križeve koje si nosio sa mnom. I dok zahvaljujem za svaki korak, u srcu osjećam istu želju kao na početku: ostati uz tebe. I nakon svega što sam vidio i doživio u životu, još uvijek vjerujem da je najljepše mjesto na svijetu ondje gdje me ti zoveš. Još uvijek vjerujem da je najveća sreća pripadati tebi. I još uvijek ti želim reći ono što sam ti rekao prvoga dana: Evo me, Gospodine. Hrvatska moga poziva nije samo zemlja iz koje sam krenuo, ona je mjesto gdje si me naučio slušati tvoje srce. Ona je početak priče koju i danas zajedno pišemo. Tamo gdje si ti, tamo je moj dom.
Ti želiš sve. Ne samo moje riječi kada su lijepe, nego i moje šutnje, kada nemam što reći. Ne samo moje uspjehe, nego i moje umore. Ne samo dane kada vjerujem, nego i noći kada tražim svjetlo. Želiš moje srce dok gori od zanosa, ali i onda kada je ranjeno, kada se boji, kada se povlači u sebe i ne zna kako dalje. Ti ne tražiš savršenog čovjeka. Tražiš čovjeka koji će se usuditi biti tvoj. Zato dolaziš tiho, bez prisile i bez buke, kao prijatelj koji kuca na vrata i strpljivo čeka da mu se otvori. A ja ti često donosim samo mrvice, samo djeliće sebe, samo ono što mi se čini dovoljno lijepim da ti pokažem. Ipak, ti želiš sve. Želiš moje jučer i moje sutra, moje snove i moje strahove, moje pobjede i moje poraze. Želiš moje ruke, moje misli, moje vrijeme i moju ljubav. Kad jednom shvatim da ti ništa ne oduzimaš, nego sve pretvaraš u blagoslov, tada se više ne bojim predati. Tada mogu reći: Uzmi, Gospodine, sve što jesam. Uzmi moje dane i moje godine. Uzmi ono što razumijem i ono što još ne razumijem. Uzmi moje radosti i moje brige, moje sigurnosti i moje neizvjesnosti. Jer sve što sam primio došlo je od tebe. I najljepše je kada se sve vrati u tvoje ruke. A tamo, u tvojim rukama, ništa nije izgubljeno. Tamo svaka suza nalazi utjehu, svaki teret dobiva smisao, a svaka ljubav svoju puninu. U tvojim rukama ništa ne prestaje živjeti, nego tek počinje živjeti puninom ljubavi.