Postoje dani kada nam se čini da je Bog sasvim blizu - srce je mirno, život nas raduje, zahvalnost lako pronalazi riječi i gotovo spontano možemo reći: ”Blizu si mi, Gospodine moj.” Lako je prepoznati njegovu blizinu kada jutro donosi novu nadu, kada imamo nekoga tko nam pruža ruku i kada osjećamo da naš život ima smisla. Ali postoje i drukčiji dani. Dođu trenuci u kojima ne znamo kamo poći, kada tražimo svjetlo, a put se pred nama gubi. Molimo, a odgovora kao da nema. I onda možemo pomisliti da se Bog udaljio. Možda nam je, međutim, upravo tada najbliže. On nije blizu samo onda kada ga osjećamo, On ostaje uz nas i u našoj tišini. Ne mora uvijek ukloniti ono što nas boli, ali može ostati s nama dok kroz to prolazimo. Ne mora odmah pokazati cijeli put. Ponekad nam daje samo dovoljno svjetla za sljedeći korak. Njegovu blizinu često susrećemo i sasvim jednostavnim situacijama: u čovjeku koji ostane kraj nas, u ruci koja primi našu ruku, u riječi koja vrati nadu, u oproštenju koje pomiri i u tišini u kojoj više ne moramo ništa objašnjavati. Nisu nam uvijek potrebna velika čuda da bismo znali da je Bog tu. Ponekad je dovoljno zastati i dopustiti srcu da čuje ono što nam Gospodin toliko puta govori kroz Sveto pismo: ”Ne boj se. Ja sam s tobom.” Vjera nije sigurnost da ćemo uvijek razumjeti što nam se događa. Vjera je pouzdanje da ni onda kada ne razumijemo nismo sami. I kada je dan vedar, i kada se nad nama spusti tama, možemo tiho ponoviti: Blizu si mi, Gospodine moj. Možda Te ne vidim, možda Te ne osjećam, ali vjerujem da si ovdje. I to mi je dovoljno za još jedan korak.
Gospodine, nauči me moliti kada mi je srce puno, a ne znam kako Ti reći što nosim u sebi. Nauči me doći pred Tebe bez velikih riječi, bez skrivanja i pretvaranja, onakav kakav jesam. Kada nemam riječi, nauči me šutjeti pred Tobom. Kada nemam snage, Ti moli u meni. Kada mi misli odlutaju, vrati moje srce k sebi. Nauči me ostati uz Tebe i onda kada nema odgovora. Kada molim, a ništa se ne mijenja, daj da ne odustanem. Kada mi se čini da šutiš, daj mi vjerovati da si ipak blizu. Nauči me reći: ”Neka bude volja Tvoja”, osobito onda kada bih želio da bude po mojoj volji. Daj mi povjerenje djeteta koje ne mora sve razumjeti jer zna u čijim je rukama. Gospodine, nauči me moliti i kada mi je dobro, a ne samo kada me život zaboli. Nauči me zahvaljivati za ono što tako često uzimam zdravo za gotovo. Nauči me slušati Tvoj glas. Nauči me prepoznati Te u tišini, u čovjeku pokraj mene, u oproštenju koje trebam darovati i u ljubavi koju trebam pokazati. A kada više ne budem znao što reći, neka mi ostanu samo ove riječi: Gospodine, Ti znaš što nosim u sebi. Ti znaš što mi je potrebno. Ti znaš kamo me vodiš. Samo ostani sa mnom. I nauči me ostati s Tobom.
Želimo da se stvari dogode onako kako smo zamislili. Ali život nas često iznenadi – dogodi se nešto što nismo očekivali i tada više nismo sigurni što učiniti. U takvim trenucima možemo reći: ”Povedi me, Gospodine, putem vječnim.” Gospodine, ja ne vidim sve, ali Ti vidiš. Ja ne znam što me čeka, ali Ti znaš. Zato me vodi. Ponekad će nas Bog voditi putem koji nam se sviđa, a ponekad putem koji ne razumijemo. Bit će dana radosti, ali i dana tuge. Bit će trenutaka kada ćemo osjećati njegovu blizinu, ali i trenutaka kada će nam se činiti da je daleko. No, Bog ne traži od nas da uvijek budemo jaki. Ne moramo znati što nas čeka sutra. Dovoljno je znati da Bog ide s nama. I kada nam se čini da je sve stalo, Bog već otvara novi put. I kada nakon teških dana ponovno svane jutro, možemo krenuti dalje s vjerom da nijedan naš korak nije uzaludan. Pred nama uvijek ostaje nada. Ostaje novi dan, nova prilika i Božja ruka koja nas ne prestaje voditi. Zato krenimo hrabro. Ono najljepše možda još nije iza nas, nego tek dolazi. Povedi me, Gospodine. Kad ne znam kamo, pokaži mi put. Kad se umorim, daj mi snage. Kad se udaljim, vrati me k sebi. Kad se bojim, podsjeti me da nisam sam. I vodi me kroz ovaj život putem koji vodi k Tebi – putem vječnim.
”Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno.” U tim Isusovim riječima nema prijekora nego ima puno nježnosti. Isus vidi Martu koja radi, poslužuje, priprema i želi da sve bude kako treba. Vidi njezine vrijedne ruke, ali još više vidi njezino umorno srce. Zato je dvaput zaziva imenom: ”Marta, Marta!” Kao da joj govori: Zastani malo. Pogledaj me. Ja sam ovdje. Marta je blizu Isusu, ali njezine su misli na stotinu drugih mjesta. Brine se što još treba učiniti, što nije dovršeno i hoće li sve biti dobro. Upravo se to često događa i nama. Toliko se bavimo životom da ponekad zaboravimo živjeti. Toliko se brinemo za sutra da nam promakne današnji dan. Toliko želimo sve držati u svojim rukama da zaboravimo svoje brige staviti u Božje ruke. Isus ne govori Marti da je njezino služenje nevažno. Ne govori joj da prestane raditi. On je poziva da ne izgubi sebe u svemu što radi. Jer čovjek može činiti mnogo dobra, pomagati drugima, brinuti se za obitelj i izvršavati svoje dužnosti, a ipak u sebi biti nemiran i iscrpljen. Zato Isus kaže: ”Jedno je potrebno.” To jedno jest ostati uz njega. Dopustiti sebi trenutak tišine u kojem ne moramo ništa dokazivati, popravljati ni rješavati. Sjesti, poput Marije, do Isusovih nogu i jednostavno biti s njim. Ne moramo sve nositi sami. Ne moramo sve razumjeti. Ne moramo sve stići. Kada Isusa stavimo na prvo mjesto, naše brige možda neće odmah nestati. Posao će ostati, obveze će nas čekati, a život će i dalje donositi neizvjesnosti. Ali nešto će se promijeniti u nama – brige više neće gospodariti našim srcem. Možda upravo danas Isus i nas zaziva kao Martu. Možda izgovara naše ime i govori: ”Zašto se toliko uznemiruješ? Zašto misliš da sve ovisi o tebi? Dođi. Budi malo sa mnom.” Ponekad nam nije potrebno još više snage da bismo sve stigli, potrebno nam je mjesto na kojem ćemo odložiti ono što nas pritišće. A to mjesto je kraj Isusovih nogu. Jer među svim onim što mislimo da moramo učiniti postoji jedno što ne smijemo izgubiti: njegovu blizinu.
Nakon svega što je bilo, nakon suza, rana, noći bez odgovora i predugih tihih dana, čovjek ponekad više nema velikih riječi. Ostaje samo srce koje dolazi pred Gospodina sa svime što je proživjelo. Ne traži više da prošlost nestane, nego da je Božja ljubav dotakne i izliječi. Bilo je ljudi koji su otišli, obećanja koja nisu trajala, ruku koje smo uzalud čekali i vrata koja se nisu otvorila. Bilo je trenutaka kada nismo znali kamo dalje. Ipak, Bog je ostao. Kada mi nismo znali put, On ga je znao. Kada nismo imali snage govoriti, razumio je našu šutnju. Kada smo mislili da je sve izgubljeno, On je čuvao ono malo svjetla koje je još gorjelo u nama. Nakon svega što je bilo možemo još uvijek vjerovati. Ne zato što više ništa ne boli, nego zato što bol nema posljednju riječ. Kršćanska nada govori nam da poslije Golgote dolazi jutro uskrsnuća. Poslije Velikoga petka dolazi dan kada se kamen pomiče i život ponovno pobjeđuje. Zato Gospodinu možemo donijeti sve što je bilo: i dobro i teško, ono što razumijemo i ono što možda nikada nećemo razumjeti. Ne trebamo se vraćati u prošlost i ponovno živjeti njezine rane. Trebamo moliti Boga da nas vodi naprijed. Važno je da nas ono što nas je ranilo ne učini tvrdima. Ono što smo izgubili ne smije nam oduzeti zahvalnost za ono što još imamo. Prošlost ne treba postati naš zatvor. Ona može postati mjesto na kojem smo naučili koliko smo slabi, ali i koliko nas Bog može nositi kada sami više ne možemo. Možda nakon svega hodamo sporijim korakom. Možda je naše srce puno ožiljaka. Ali i s ožiljcima možemo staviti svoju ruku u Božju ruku i nastaviti dalje. I zato, nakon svega što je bilo, ostaje jedno jednostavno pitanje: hoću li još uvijek za Tobom, Gospodine? Odgovor može biti tih, ali dubok: Hoću, Gospodine. Nakon svega što je bilo, još uvijek biram Tebe. Ti si još uvijek moj Bog, a ja još uvijek pripadam Tebi.
Postoje mjesta iz kojih čovjek ode, ali koja nikada ne odu iz njega. Ostanu negdje duboko, u mirisu zemlje poslije kiše, u nekom davnom glasu, u licima ljudi kojih se iznenada sjetimo i u tišini večeri koja nas vrati godinama unatrag. Takva je za mene Afrika. Ponekad je dovoljno pogledati mjesec i sve se ponovno vrati. Vidim ga kako se provlači kroz krošnje visokih stabala i obasjava crvenu zemlju. Noć je topla, negdje u daljini gori vatra, čuju se glasovi i pjesma, a iznad svega prostire se veliko afričko nebo. U takvim trenucima činilo se kao da čovjeku ništa više nije potrebno. Ostala su ondje mnoga moja jutra i večeri. Ostale su prašnjave ceste kojima sam prolazio, iznenadne kiše, jednostavne kuće i ljudi koji su znali dijeliti i onda kada gotovo ništa nisu imali. Ostao je dječji smijeh koji se mogao čuti izdaleka i ruke koje su se pružale bez mnogo riječi. Došao sam među te ljude vjerujući da im nešto mogu donijeti. S vremenom sam shvatio koliko su oni dali meni. Učili su me da čovjek može imati malo, a ipak biti bogat. Da se kruh može podijeliti i kada ga nema mnogo. Da osmijeh ne košta ništa, a nekome može značiti sve. I da blizina ponekad govori o Bogu više od mnogih riječi. Možda sam upravo tamo jasnije razumio da Bog ne dolazi uvijek onako kako ga očekujemo. Ponekad nas čeka u prašini puta, u umornom čovjeku pred vratima, u djetetu koje nas primi za ruku ili u večeri kada sjedimo zajedno i nitko ne osjeća potrebu nešto govoriti. Godine prolaze, mnogi se putovi promijene, a neka lica više nikada ne susretnemo. Ipak, postoje večeri kada se sve vrati. Tada ponovno čujem poznate glasove i gotovo osjećam miris zemlje nakon kiše. I negdje iznad tih istih krošnji još uvijek sja mjesec. Možda ga večeras netko ondje gleda kao što sam ga nekada gledao ja. Možda pod njim djeca još trče, netko se vraća kući, netko moli, netko pjeva, a netko samo šuti pred velikim nebom. A ja tada znam da Afrika nije ostala samo iza mene. Ponio sam je sa sobom. U ljudima kojih se sjećam, u zahvalnosti za ono što sam ondje primio i u onom tihom dijelu srca u kojem udaljenost ništa ne znači. Tamo još uvijek, među krošnjama moje Afrike, svijetli isti mjesec.
Ne može se uvijek stajati između jučer i sutra, između staroga života i Božjega poziva. Isus nas poziva da stavimo ruku na plug i krenemo za njim cijelim srcem. To znači suočiti se i prihvatiti put koji je pred nama. Reći Gospodinu: ”Evo me. Želim ići samo za Tobom.” No, potrebno je ostati vjeran i onda kada put postane težak, kada dođu umor, sumnje i kušnje. Ponekad nas može privlači ono što smo ostavili, snaći nas žaljenje za vremenima koja se više ne mogu vratiti, a i naše pogreške sve čine da nas okrenu natrag. Međutim, čovjek koji neprestano gleda iza sebe ne može vidjeti put koji mu Bog otvara. Zato smo pozvani da ne živimo od jučer, nego od danas. Pred nama je brazda koju treba povući, novo dobro koje treba učiniti, nova ljubav koju treba darovati i novi korak koji treba napraviti. Možda ćemo posrnuti, možda ćemo se umoriti. Možda ćemo ponekad i zaplakati. Vjernost Kristu ne znači da nikada nećemo pasti, nego da se nakon pada podignemo i nastavimo za Njim. Zato ne želimo stalno gledati ono što smo izgubili, što smo mogli učiniti drukčije ili što je nekada bilo. Gledajmo Krista. Ondje gdje je On, ondje je i naš put. Stavimo ruku na plug i ostanimo vjerni. Ne zato što smo snažni, nego zato što vjerujemo Onome koji nas je pozvao. Ostavimo iza nas ono što pripada prošlosti. Pustimo to Gospodinu.
Pođosmo za Tobom, Gospodine, ni sami ne znajući kamo će nas taj put odvesti. Čuli smo Tvoj poziv i povjerovali da je vrijedno ostaviti svoje sigurnosti, svoje planove i poznate obale kako bismo krenuli putem koji nam pokazuješ. Slijediti Tebe ne znači uvijek hodati lakim putem. Ima dana kada je srce puno radosti i kada nam se čini da bismo mogli poći bilo kamo samo zato što znamo da si Ti s nama. Ali dođu i dani kada ne razumijemo što činiš, kada nas umore vlastite slabosti, kada križ postane pretežak. Tada se u nama pojavi pitanje: Gospodine, možemo li još dalje? Upravo tada otkrivamo što znači doista poći za Tobom. Ne slijedimo Te samo zato što nam daješ utjehu, nego zato što smo Ti povjerovali. Ne ostajemo uz Tebe samo kada osjećamo Tvoju blizinu, nego i onda kada moramo hodati u vjeri, bez odgovora i bez sigurnosti što nas čeka sutra. Ti nisi tražio savršene ljude. Pođosmo za Tobom sa svojim slabostima, pogreškama, strahovima i ranama. Tražiš srce koje će Ti se ponovno vratiti kada zaluta, koje će ustati kada padne i koje će, unatoč svemu, moći reći: ”Gospodine, kome da idem? Ti imaš riječi života.” Na tome putu učimo da nije najvažnije znati kamo idemo nego za kim idemo. Ako Ti pred nama, tada ni težak put nije besmislen. Ako si Ti uz nas, ni suza nije bez nade. Ako nas Tvoja ruka vodi, ni noć nije potpuno tamna. A kada nam ponovno ponestane snage, podsjeti nas zbog koga smo jednom krenuli na put.
Za Tobom ću, Gospodine, kada je cesta laka i kada uz put cvjeta radost, ali i onda kada se nad moj život spuste oblaci i srce više ne zna kamo krenuti. Za Tobom ću i kada drugi zastanu. Ostat ću uz Tebe kada se nađem pred svojim križem. Neću Te moliti samo da ga ukloniš, nego da mi pomogneš nositi ga i da kroz njega budem još bliže Tebi. Za Tobom ću kroz tišinu noći. I tada ću vjerovati da je Tvoja ruka nada mnom i da me vodiš, premda ne vidim kamo. A ako padnem, podigni me nježno. Ako zaplačem, ostani kraj mene. Ako zalutam, izgovori moje ime i vrati moje korake k sebi. Ne idem za Tobom zato što poznajem sve puteve koji su preda mnom. Idem za Tobom zato što poznajem Tebe. Dovoljno mi je znati da me ljubiš i da moje srce uz Tebe nije samo. I kada jednom dođem do kraja svoga zemaljskog puta, kada utihnu svi moji koraci, želim da iza mene ne ostanu samo riječi da sam vjerovao, nego tragovi da sam doista išao za Tobom. Tada više neće biti straha, ni pitanja, ni umora. Ostat će samo Tvoja ruka u mojoj ruci i posljednji korak koji neće biti kraj, nego dolazak. Jer cijeloga sam života govorio: ”Za Tobom ću, Gospodine.” Daj da na kraju svega mogu reći: ”Za Tobom sam išao kroz sunce i oluje, kroz radost i suze, kroz padove i ustajanja. Nisam uvijek znao put, ali sam znao Tebe. Nisam uvijek imao snage, ali Ti me nisi ostavio. Sada su moji zemaljski koraci završili. Gospodine, otvori mi vrata. Dolazim kući.”
Sve izgubih da Krista steknem, da samo Njega u srcu imam i da, kada ostanem bez svega svoga, u Njegovim rukama mogu mirno počivati. U životu ponekad ode ono što nam se činilo vječnim. Ugasi se poneka nada, nestane poneki san, udalje se i ljudi i promijeni se ono za što smo mislili da će uvijek ostati. Naše ruke ostaju prazne, i srce se pita što mu je zapravo preostalo. Upravo u toj tišini otkrivamo da nam je Krist najdragocjeniji dar. Sve izgubih, a ipak nisam siromašan, jer On je ostao kraj mene. U njemu postoji mjesto za svaku moju bol, svaku suzu i svaki trenutak moje samoće. Zato više ne želim živjeti samo za ono što prolazi, niti tražiti slavu koja nestaje poput sjene. Jedino što želim jest da Njega nikada ne izgubim. Neka sve drugo dođe i prođe, samo neka Isus ostane uz mene. Ako mi život uzme ono što sam ljubio, ako mi donese križ i bol, još uvijek mogu usred svojih suza reći: ”Isuse, Ti si moje sve i moj dom.” Sve izgubih da Krista steknem.
Slušaj molitvu moju, Gospodine. Ne samo riječi koje izgovaram, nego i ono što ostaje neizgovoreno. Čuj moje srce i onda kada ne zna pronaći prave riječi, kada se umori od čekanja i kada Te u tišini samo čeka. Ponekad molim, a ono za što Te molim ostaje isto. I čini mi se da šutiš. Slušaj molitvu moju kada sam jak, ali još više kada sam slab. Kada Ti zahvaljujem, ali i kada pred Tobom plačem. Kada vjerujem bez straha, ali i kada moja vjera postane malena i nesigurna. Ti poznaješ ono što nosim prije nego što Ti išta kažem. Ne molim Te, Gospodine, da svaki put učiniš ono što ja želim, samo Te molim da me ne ostaviš samoga. Ako ne ukloniš moj teret, daj mi snage da ga nosim. Ako ne uspijem promijeniti put, hodaj njime sa mnom. Ako ne prestane oluja, sačuvaj u meni vjeru da si i usred oluje blizu. Jer najveći odgovor na moju molitvu nije samo ono što mi možeš dati, nego Ti sam. Zato Ti ponovno govorim, jednostavno i iskreno: Slušaj molitvu moju, Gospodine. Čuj moj glas, pogledaj moje srce i ostani sa mnom.
Gledajte, anđeli, čovjeka koji prolazi ovom zemljom. Gledajte njegove dane, njegove borbe, njegove tišine. Ljudi vide njegovo lice, njegove uspjehe i njegove pogreške, ali vi gledate ono što je skriveno. Vidite srce koje se bori da ostane dobro. Gledajte njegove ruke. Koliko su puta davale, a da nitko nije zahvalio. Koliko su puta podigle drugoga dok su same bile umorne. Gledajte njegove oči. U njima su možda suze koje nikada nisu pale pred ljudima. Postoje boli koje poznaju samo čovjek i Bog. Gledajte, anđeli, one malene koje svijet lako previdi. One koji ne govore mnogo o sebi, koji ne traže prvo mjesto, koji učine dobro i odu bez priznanja. Možda njihova imena nisu važna ljudima, ali su zapisana u Božjem srcu. Jer pred Bogom veličina izgleda drukčije. Velik nije samo onaj kojemu se drugi dive. Velik je onaj koji zna kleknuti, oprostiti, poslužiti, podnijeti i ponovno ljubiti nakon što je bio povrijeđen. Zato, anđeli, gledajte i čuvajte njegove korake. Kada posustane, budite blizu. Kada se osjeti zaboravljenim, podsjetite njegovo srce da ga Bog nije zaboravio. Kada pomisli da je njegovo malo dobro uzaludno, donesite mu tišinu neba u kojoj će ponovno čuti: Bog vidi. Bog zna. Bog pamti. A kada završi njegov put, gledajte, anđeli, kako mu se otvaraju vrata Očeva doma. Jer možda je na zemlji bio malen i neprimjetan, ali je naučio ono najvažnije: nije živio da bude velik pred ljudima, nego da bude malen pred Bogom i velik u ljubavi.
Pred Bogom ne postoje veliki i mali narodi, važni i nevažni ljudi, naši i tuđi. Svi pripadamo Njemu. Različiti su naši jezici, običaji, kulture i životni putovi, ali jedno nam je zajedničko: svi smo stvoreni Božjom rukom, svi živimo od Njegove dobrote i svi smo pozvani pronaći put do Njega. ”Služe Ti, Gospodine, svi narodi, plemena i jezici.” Toliko različitih glasova, a svi se mogu sjediniti u jednoj hvali. Netko Boga slavi pjesmom, netko tihom molitvom. Netko Mu dolazi zahvalna srca, a netko sa suzama i pitanjima. Netko Ga je pronašao davno, a netko Ga još uvijek traži. Gospodin poznaje svakoga i razumije svaki ljudski jezik, ali još bolje razumije govor našega srca. Pred Njim nitko nije stranac. Bog ne pita iz kojega naroda dolazimo, koliko smo poznati ni koliko posjedujemo. On gleda srce. Vidi čovjeka kojega drugi možda ne primjećuju. Čuje molitvu koja nikada nije izgovorena naglas. Poznaje suzu koju nitko drugi nije vidio. Zato u Božjem srcu ima mjesta za svakoga. Služimo Mu svojim životom. Služimo Mu kada u drugome prepoznajemo brata i sestru, kada ne prolazimo ravnodušno pokraj tuđe boli, kada praštamo, pomažemo, tješimo i donosimo mir. Svaki čin dobrote može postati tiha služba Bogu. Kako bi drukčiji bio naš svijet kada bismo čovjeka najprije gledali kao Božje dijete, a tek onda pitali kojem narodu pripada i kojim jezikom govori. Nestalo bi mnogo zidova koje smo sami podigli. Bilo bi manje riječi koje ranjavaju, a više ruku koje se pružaju jedna prema drugoj. Jednoga dana prestat će sve naše zemaljske podjele. Pred Gospodinom će stajati ljudi iz svakoga naroda, plemena i jezika. Različiti glasovi postat će jedna velika pjesma zahvalnosti. Nitko neće biti stranac, jer ćemo svi biti kod kuće, kod Boga. Zato već danas učimo jezik kojim se govori u Božjem kraljevstvu. To nije jezik jednoga naroda. To je jezik ljubavi, dobrote, praštanja i mira. Taj jezik ne treba prevoditelja. Razumije ga svako ljudsko srce. Služe Ti, Gospodine, svi narodi, plemena i jezici. Neka Ti služi i moje srce, da Te slavi moj život i neka u svakom čovjeku prepoznam onoga koga Ti ljubiš.
Pjevam ti, Gospodine, za dane koje sam razumio, ali i za one koje još uvijek nosim kao pitanje. Zahvaljujem ti za ruke koje su me podigle, za ljude koje si mi darovao, za vrata koja si otvorio, ali i za ona koja si zatvorio da ne odem tamo gdje bih mogao izgubiti sebe. S vremenom sam počeo razumijevati da nisi bio prisutan samo u lijepim trenucima, nego da si bio i u mojoj tišini, onda kada te nisam znao prepoznati. Bio si sa mnom u samoći, ostao i onda kada su drugi ”morali” otići. Zato Ti ne dolazim s velikim riječima. Donosim Ti sebe, ovakvog kakav jesam: sa zahvalnošću i s ranama, s vjerom i pitanjima, s onim što sam izgubio i s onim čemu se još uvijek nadam. Moj život nije savršen. U njemu ima i jutra i tame, i smijeha i suza, i sigurnosti i pitanja. Ali dok god će u meni ostati barem jedan dah, taj dah će biti moja molitva, zahvalnost, pjesma tebi, Gospodine, jer sve što jesam, jesam zbog Tebe.
Gospodine, spomeni se svoje nježnosti i ljubavi svoje dovijeka. Spomeni me se kada moje srce utihne i kada više ne znam što bih Ti rekao. Spomeni me se kada ostanem sam sa svojim mislima, sa svime što je bilo i sa svime što nisam uspio promijeniti. Spomeni se, Gospodine, svoje nježnosti. One nježnosti kojom prilaziš čovjeku bez buke, kojom dotičeš ono što boli i vraćaš mir ondje gdje se nastanio nemir. Ne tražim da mi vratiš jučer. Ne tražim ni da izbrišeš sve tragove mojih rana. Samo Te molim da kroz njih prođe Tvoja ljubav i da ono što je boljelo više ne bude mjesto tame, nego mjesto na kojem sam susreo Tebe. Kada mi ponestane snage, spomeni se svoje nježnosti. Kada mi ponestane nade, spomeni se svoje ljubavi. Kada se udaljim, pronađi me. Kada zastanem, pričekaj me. Kada padnem, pruži mi ruku. I kada se učini da si daleko, daj mi srce koje će još uvijek vjerovati da si blizu. Gospodine, spomeni se svoje nježnosti i ljubavi svoje dovijeka. A ja ću se spominjati Tebe.
Isusove riječi: ”Carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje” (Mt 21,28–32) snažno pogađaju čovjeka koji misli da je dovoljno biti blizu svetoga, poznavati Božju riječ i govoriti: ”Da, Gospodine”. Prispodoba o dvojici sinova pokazuje da Bog ne gleda samo ono što govorimo, nego ono što svojim životom činimo. Jedan je rekao ”ne”, ali se predomislio i otišao u vinograd; drugi je rekao ”da”, ali nije otišao. Isus ne opravdava grijeh, nego ističe snagu obraćenja. Carinici i grešnici nisu bili bliže Kraljevstvu zato što su griješili, nego zato što su povjerovali, priznali svoj grijeh i dopustili Bogu da ih promijeni. Oni koji su sebe smatrali pravednima ostali su zatvoreni jer nisu osjećali potrebu za promjenom. Upravo zato riječ ”pretekoše vas” toliko uznemiruje. Čovjek kojega smo možda smatrali izgubljenim može nas prestići na putu prema Bogu. Možda je mnogo puta pao, ali je nakon pada ustao. Možda je dugo govorio Bogu ”ne”, ali je jednoga dana iskreno rekao ”da” i krenuo za njim. A mi možemo godinama govoriti ”Gospodine, Gospodine”, biti u crkvi, poznavati molitve i stajati blizu oltara, a ipak ne dopustiti Evanđelju da promijeni naše srce. Zato ne treba olako suditi čovjeku koji je pao. Ne znamo što se događa između njegova srca i Boga. Možda će upravo onaj kojega smo stavili na posljednje mjesto prvi zaplakati nad svojim životom, vratiti se Ocu i krenuti putem obraćenja. Pred Bogom nije presudno kakvu smo sliku o sebi izgradili niti koliko smo puta rekli da vjerujemo. Presudno je dopuštamo li mu da nas danas promijeni. U kraljevstvo Božje ne ulazi se starom reputacijom, nego obraćenim srcem.