Zasja mu lice kao sunce, i jutro više nije bilo isto. Svaka je sjena izgubila snagu, a srce pronašlo svoj dom. Na vrhu tišine stajao si, bez riječi govorio sve. U Tvome svjetlu shvatio sam: ljubav nikada ne zalazi. Kad Te gledam, nestaju moji strahovi. Kad Te slušam, otvaraju se novi horizonti. Zasja mu lice kao sunce, i nebo siđe u moje dane. Neka i moje lice jednom odsjajem Tvoje ljubavi plane. Zasja mu lice kao sunce, i svako tama izgubi ime. Vodi me, Kriste, iz slave u slavu, dok cijelim bićem ne postanem Tvoj. Na mojim ramenima bilo je kamenje, na mojim usnama umor i prašina. A Ti si dahom svoga Duha pretvorio teret u pjesmu. Ne obećavaš put bez križa, nego srce puno mira. Tvoja blizina mijenja sve, čak i onda kad još ništa nije lako. Zasja mu lice kao sunce, i nebo siđe u moje dane. Neka i moje lice jednom odsjajem Tvoje ljubavi plane. Zasja mu lice kao sunce, i svako tama izgubi ime. Vodi me, Kriste, iz slave u slavu, dok cijelim bićem ne postanem Tvoj. Daj da nosim Tvoje svjetlo u kuće pune tišine, među umorne i ranjene, među one koji više ne vjeruju jutru. Neka moj osmijeh bude mala iskra Tvoga lica. Neka moje riječi budu odjek Tvoje dobrote. Neka moj život šapće svijetu: dobro je biti s Tobom. Zasja mu lice kao sunce, i zemlja postade hram radosti. Ti si početak svakog proljeća, Ti si pjesma što ne prestaje. Zasja mu lice kao sunce, zato se više ne bojim noći. Jer gdje si Ti, uvijek sviće novi dan, i srce pjeva: Slava Tebi, Kriste, Svjetlosti svijeta, zauvijek.
Postoje riječi koje se ne izgovaraju zato što ih je sram, nego zato što su previše svete. Isus je više puta rekao učenicima: ”Nikomu ne kazujte, neka ostane između nas.” (Mt 17,9) Ne zato što želi da sakriju istinu, nego zato što istina još nije sazrela u njihovim srcima. Tajna koja prerano iziđe na usne često izgubi dubinu. I u našem životu postoje trenuci koje ne treba odmah pretvoriti u priču. Bog ponekad djeluje tiho, poput sjemena u zemlji ili djeteta koje raste u majčinoj utrobi. Henri Nouwen piše da najveće Božje djelovanje često nastaje u tišini, a sveti Ivan od Križa podsjeća da se Bog najdublje objavljuje u šutnji srca. Današnji svijet traži da sve podijelimo: osjećaje, uspjehe, duhovna iskustva. Ali ljubav zna čuvati tajnu. Kao što dvoje zaljubljenih imaju riječi koje pripadaju samo njima, tako i duša ima razgovore koji pripadaju samo Bogu. Možda je i nama Isus nešto rekao u molitvi. Nemojmo žuriti svima objašnjavati što smo doživjeli. Najprije dopustimo da ta riječ promijeni naš život. Jer najveći dokaz susreta s Kristom nisu naše riječi, nego naš preobraženi život. Neke su tajne previše dragocjene da bi bile izgovorene. One se ne čuvaju zbog straha, nego iz ljubavi. A kada dođe pravi čas, više neće trebati mnogo govoriti – ljudi će na našem licu i u našem miru prepoznati da smo bili s Njim.
Došla si bez prava, bez mjesta u redu, sa suzom što skriva godine boli. Nisu te čekali raširenih ruku, ali srce majke ne poznaje granice. Pred Tobom, Isuse, nije tražila čudo za sebe, nego život za dijete koje voli. Kad ljubav klekne, nebo sluša drugačije, jer ljubav nikada ne odustaje. I kad su riječi zvučale kao šutnja, ti nisi otišla. I kad su vrata izgledala zatvorena, ostala si vjerovati. “Ženo, velika je tvoja vjera!” Neka bude kako si vjerovala. Tvoje suze nisu pale uzalud, Bog ih je pretvorio u zoru. “Ženo, velika je tvoja vjera!” Ljubav je bila jača od svake prepreke. Tamo gdje drugi vide kraj, vjera otvara novi put. Koliko je danas takvih žena, Gospodine, što noću mole dok svi drugi spavaju. Majke koje nose križeve svoje djece, žene koje liječe domove svojim srcem. Nitko ne vidi njihove bitke, njihove tihe razgovore s Nebom. Ali Ti vidiš svaku neprospavanu noć, svaki šapat koji postaje molitva. Velika vjera ne viče. Ne dokazuje se riječima. Ona ostaje kad je teško, voli kad boli, nada se kad više nema razloga. I zato je čuješ. “Ženo, velika je tvoja vjera!” Neka ove riječi odjekuju svijetom. Za svaku ranjenu, umornu i vjernu ženu, za svaku majku koja ne prestaje ljubiti. “Ženo, velika je tvoja vjera!” Kad sve izgleda izgubljeno, Tvoja riječ još uvijek podiže čovjeka: “Neka ti bude kako vjeruješ.” Velika nije zato što je bez suza. Velika je zato što ni u suzama nije prestala vjerovati.
Lijepo je biti s Tobom, Isuse, jer uz Tebe učim živjeti. Prava radost ne dolazi od onoga što imam, nego od Onoga kome pripadam. Kad svijet obećava toliko toga, Ti mi daruješ ono što ne prolazi. U Tvojoj blizini srce se smiruje, i pronalazi dom. Sve što sam tražio izvan Tebe bilo je samo odjek žeđi. A Ti si bio tako blizu, čekajući da otvorim srce. Lijepo je biti s Tobom, Isuse, kad sve drugo izgubi sjaj. Ti si mir koji ne prestaje, svjetlo koje ne poznaje kraj. Lijepo je biti s Tobom, Isuse, jer tada znam tko sam ja. Ne pripadam prolaznim stvarima, nego Ljubavi koja ostaje zauvijek. Kad padnem, Ti me ne osuđuješ, nego me podižeš blagim pogledom. Kad zalutam, ne prestaješ me tražiti, jer Tvoje srce nikad ne odustaje. I svaki novi dan uz Tebe postaje dar, a ne teret. Učim da je najveće bogatstvo hodati s Tobom. Ne trebam imati sve, ako imam Tebe. Ne trebam razumjeti sve, dovoljno mi je vjerovati. Jer tamo gdje si Ti, moje srce diše punim plućima. Lijepo je biti s Tobom, Isuse, u tišini iu svakom danu. Ti si razlog moje pjesme, moja nada, moj oslonac. Lijepo je biti s Tobom, Isuse, jer uz Tebe sve dobiva smisao. Prava radost ne dolazi od onoga što imam, nego od Onoga kome pripadam.
Dlanove sam oprao na izvorima jutra, a srce je još nosilo prašinu dugih putova. Na usnama su rasle svete riječi, ali je tišina u meni zazivala Tvoje ime. Ti si došao tiho, poput svjetla što pronalazi prozor koji nitko nije otvorio. Ne gledaj moje ruke, Gospodine, pogledaj izvor iz kojeg teče moj život. Operi srce moje, Isuse. Neka bude bijelo poput vala što umire na obali i ponovno se rađa. Odnesi kamen koji ne znam podići, udahni mi dah novoga jutra. Jer samo ljubav ostavlja tragove koje vrijeme ne može izbrisati. Koliko sam puta grlio sjenu, misleći da držim svjetlo. Koliko sam puta čuvao vrata Hrama, a nisam prepoznao Kralja koji dolazi bos. Ti ne tražiš savršene zidove, nego srce koje se usuđuje puknuti pred Tobom. Iskorijeni u meni sve što nije niknulo iz Tvoga pogleda. Neka padnu maske kao suho lišće, a ostane samo sjeme koje će Tvoju ljubav zalijevati. Operi srce moje, Isuse. Neka u njemu bude mjesta za svakoga koga Ti ljubiš. Ako ikada budem svjetlo, neka bude odsjaj Tvoga lica. Ako ikada budem glas, neka govori samo Tvoja ljubav. Operi moje srce… i ostani njegov jedini izvor.
Ako si zarobljen noćima bez sna, ako te tjeskoba steže kao lanac, ako te prošlost ne pušta naprijed, ako ti šapuće da nisi vrijedan ljubavi – poslušaj, još uvijek postoji Glas koji izgovara tvoje ime. Nijedna tamnica nije vječna, nijedan okov nije jači od Njega. On otvara željezna vrata, razbija lance jednim dodirom. Tamo gdje čovjek više ne vidi izlaz, Bog već priprema novi put. Nijedna tama nije toliko duboka, nijedan plač nije zaboravljen. On otvara željezna vrata, i poziva te: ”Pođi sa mnom.” Možda te čuvaju strahovi, možda te sputavaju rane, možda su oko tvoje duše stražari koji govore da nema nade. Ali Anđeo Gospodnji još uvijek dolazi, svjetlo i danas ulazi u tamnicu. Kad Krist ustane kraj tebe, okovi počinju padati sami. On otvara željezna vrata, razbija lance jednim dodirom. Ustani… obuj sandale nade. Odjeni haljinu milosti. Kreni za Onim koji te zove. Nisi stvoren za tamnicu, nego za slobodu djece Božje. On otvara željezna vrata, ni smrt, ni grijeh, ni strah ne mogu Ga zaustaviti. Njegova ljubav lomi svaki lanac, Njegova riječ život vraća. Danas je vrijeme oslobođenja, danas je dan milosti. On otvara željezna vrata, i vodi nas u svjetlo svoje slobode.
Nisi me pozvao zbog moje snage, ni zato što znam put do svakog srca. Pozvao si me da ostanem s Tobom, da učim ritam Tvoga Srca. Kad moje riječi postanu prazne, neka govori Tvoja tišina. Kad moje ruke postanu umorne, neka ih nosi Tvoja blizina. Jer ništa nemam što nisam primio. Ništa ne mogu bez Tvoje ljubavi. Kroz svećenika ljubi Srce Isusovo. Izvor milosti što nikad ne presuši. Kruh koji se lomi za gladne, svjetlo koje traži izgubljene. Kroz svećenika ljubi Srce Isusovo. Neka moje srce kuca s Tvojim. Da ljudi u meni ne traže mene, nego Tebe, Isuse. Kad podignem kruh u svetoj tišini, Ti si Onaj koji ostaje. Kad izgovorim riječi oproštenja, Tvoja milost ponovno zagrljaj daje. Kad suze padnu bez ijedne riječi, daj da ih ne zaboravim. Neka svaki čovjek koji mi dolazi osjeti da si Ti već bio s njime. Ako ikada zaboravim zašto sam krenuo za Tobom, vrati me svome Srcu. Ondje se rađa svaka služba. Ondje umire svaki ponos. Ondje ljubav uvijek pobjeđuje. Kroz svećenika ljubi Srce Isusovo. Izvor milosti što nikad ne presuši. Kruh koji se lomi za gladne, svjetlo koje traži izgubljene. Kroz svećenika ljubi Srce Isusovo. Neka moje srce kuca s Tvojim. Da ljudi u meni ne traže mene, nego Tebe, Isuse.
Lijepo je biti s Tobom, Isuse. Ne zato što tada nestanu svi problemi, nego zato što u Tvojoj blizini oni više nemaju posljednju riječ. Lijepo je biti s Tobom jer uz Tebe srce prestaje glumiti. Ne moram biti jači nego što jesam, niti skrivati svoje rane. Ti me poznaješ do kraja, i ipak me voliš. Lijepo je biti s Tobom u tišini u kojoj ne moram ništa dokazivati. Dovoljno je biti. Dovoljno je gledati Te i dopustiti da Ti gledaš mene. Kad sam umoran, Ti si moj odmor. Kad sam izgubljen, Ti si moj put. Kad sam slab, Ti si moja snaga. Lijepo je biti s Tobom, Isuse, jer uz Tebe učim da prava radost ne dolazi od onoga što imam, nego od Onoga kome pripadam. Ostani sa mnom, Gospodine. I kad Te osjećam, i kad Te ne osjećam. Neka moje srce uvijek zna da nema ljepšeg mjesta od Tvoga srca, i da je najveća sreća jednostavno biti s Tobom.
Gospodine… toliko puta ostajem ondje gdje je sigurno. A srce zna da Ti nikada nisi ostao na obali. Vidim Te kako dolaziš kroz moje nemire, kroz pitanja bez odgovora, kroz noći u kojima se bojim vjerovati. I u meni se rađa samo jedna molitva… Zapovjedi mi da dođem k Tebi. Ne zato što mogu, nego zato što Ti zoveš. Zapovjedi mi da dođem k Tebi. Tvoja riječ je jača od mojih sumnji, Tvoj pogled dublji od moga straha. Ako kažeš: “Dođi”, voda će postati put, a moje srce će pronaći mir. Ne želim život u kojem nikada ne riskiram ljubiti. Ne želim vjeru koja ostaje zatvorena u lađi. Želim Te slijediti, korak po korak, i onda kad ne vidim obalu, jer Ti vidiš mene. Nije važno koliko su veliki valovi. Važno je da Ti ne prestaneš govoriti. Zapovjedi mi da dođem k Tebi… jer Tvoj glas nosi ono što moje noge ne mogu. Zapovjedi mi da dođem k Tebi… kad Te gledam, nestaje strah. Kad Te slušam, rađa se nada. Kad Te slijedim, ništa nije izgubljeno. I ako pogled odlutam, vrati me svojim imenom. Ako počnem tonuti, ne dopusti da posljednja riječ bude moj strah. Neka posljednja riječ uvijek bude Tvoje: “Dođi.” Zapovjedi mi da dođem k Tebi. To je jedina sigurnost koju tražim. Ne mirno more, nego Tvoju blizinu. Zapovjedi mi da dođem k Tebi. Jer gdje si Ti, ondje se i nemoguće pretvara u ljubav. Reci samo jednu riječ… i cijeli će moj život koračati prema Tebi. Ne bojim se vode. Bojim se samo života u kojem Te ne slijedim. Zato… zapovjedi mi da dođem.
Uči me, Gospodine, jer još uvijek više znam govoriti nego slušati. Uči me Tvojim putovima, jer moji putovi često završe u slijepim ulicama. Uči me gledati ljude kao što ih Ti gledaš. Iza njihovih riječi vidjeti čežnju. Iza njihove ljutnje prepoznati ranu. Iza njihovih padova ne zaboraviti da ih ljubiš. Uči me šutnji u kojoj Tvoja riječ može progovoriti. Oslobodi me potrebe da uvijek imam odgovor, da uvijek budem u pravu, da uvijek budem viđen. Uči me poniznosti, ne da mislim manje o sebi, nego da mislim više na druge. Uči me strpljenju. Ti nikada nisi odustao od svojih učenika, pa nemoj ni od mene. Polako me oblikuj, kao lončar glinu, dok moje srce ne postane nalik Tvome. Uči me nositi križ bez gorčine, služiti bez traženja priznanja, ljubiti bez računice, praštati bez odgađanja. Uči me prepoznati Te u kruhu koji lomiš, u siromahu koji kuca, u djetetu koje se smije, u starcu koji čeka, u grešniku koji traži novi početak. Uči me da ne bježim od istine, ali ni od milosrđa. Da budem blag bez slabosti, čvrst bez tvrdoće, ponizan bez straha. I kad pomislim da sam Te već upoznao, iznenadi me ponovno. Pokaži mi lice koje još nisam vidio, dubinu koju još nisam dotaknuo, ljubav koju još nisam dopustio da me promijeni. Jer ne želim samo vjerovati u Tebe. Želim misliti s Tobom. Želim osjećati s Tobom. Želim hodati s Tobom. Uči me, Gospodine, dok se u meni ne rodi srce Tvoje.
Gospodine, Ti si bio moje sigurno mjesto, vrata koja nikada nisu bila zatvorena. Kad sam nosio teret koji nisam znao imenovati, Ti si već znao težinu moga srca. Kad sam bježao od drugih, Ti si me čekao u tišini. Kad sam bježao od sebe, Ti me nisi prestajao tražiti. Nisi me pitao zašto sam otišao, nego si otvorio svoje ruke. Nisi brojao moje korake daleko od Tebe, nego svaki korak prema Tebi. Ti si moje sigurno mjesto, dom kojem se uvijek vraćam. Kad se sve u meni slomi, Tvoja ljubav ostaje ista. Ti si moje sigurno mjesto, zaklon mome umornom srcu. Ne moram više bježati, jer sam pronašao dom u Tebi. Koliko sam puta tražio mir na mjestima koja ga nisu mogla dati. Koliko sam puta mislio da moram sve nositi sam. A Ti si bio tako blizu, strpljiviji od moga nemira. Čekao si da podignem pogled i prepoznam lice Oca. Tvoje srce je dom. Tvoje srce je odmor. Tvoje srce je luka kad valovi postanu preveliki. Ne bojim se vratiti, jer Ti ne zatvaraš vrata. Ne bojim se biti slab, jer me Tvoja milost nosi. Ti si moje sigurno mjesto, moj početak i moj kraj. Kad izgubim put pred sobom, Ti me zoveš po imenu. Ti si moje sigurno mjesto, uvijek otvoreni dom. Ne može mi biti svejedno kad si Ti u pitanju, jer moje srce pripada Tebi.
Kad padnem dublje nego što sam mislio, kad šutnja postane glasnija od molitve, kad nosim teret koji nitko ne vidi, Ti si još uvijek ovdje. Kad se izgubim među vlastitim strahovima, kad zaboravim put do Tvoga pogleda, Ti ne odlaziš. Ti ostaješ. Nije moja snaga ono što me drži, nego Tvoja ruka koja ne pušta. Nije moja vjernost početak nade, nego Tvoja ljubav koja traje. Ni smrt, ni život, ni tama, ni svjetlo, ni jučer, ni sutra me ne mogu odvojiti od Tebe. Kad sve u meni govori da je kraj, Ti izgovaraš moje ime. Tvoja ljubav ima posljednju riječ. Ništa me neće rastaviti od Tebe. Kad uspjesi ispune moje dane, ne dopusti da zaboravim Tvoje lice. Kad neuspjesi slome moje srce, podsjeti me čije sam dijete. I kad više ne budem imao riječi, kad ostane samo uzdah, Ti razumiješ i ono što ne znam izreći. Nije moja snaga ono što me drži, nego Tvoja ruka koja ne pušta. Nije moja vjernost početak nade, nego Tvoja ljubav koja traje. Kad sve u meni govori da je kraj, Ti izgovaraš moje ime. Tvoja ljubav ima posljednju riječ. Veća od mojih padova, veća od moje prošlosti. Jača od svakoga straha, jača od same smrti. Kad pustim Tvoju ruku, Ti ne puštaš moju. Kad izgubim put, Ti ostaješ Put. Kad nestane svega što poznajem, ostat će Tvoja ljubav. Kad umuknu svi glasovi, ostat će Tvoj glas. Ni smrt, ni život, ni visina, ni dubina, ni jedna sila ovoga svijeta ne može me odvojiti od Tebe. Jer Ti si Alfa i Omega, početak i svršetak mog puta. Posljednja riječ nije smrt. Posljednja riječ je ljubav. Posljednja riječ je ljubav.
Žedan sam tražio vodu u pustinjama, na bunarima koji presuše prije zore. Nosio sam pune ruke praznih obećanja, a srce je ostajalo rado i umorno. Tada si me zazvao po imenu, glasom koji ne osuđuje. Samo si rekao: “Dođi…” Dođi na izvor, ne boj se žeđi, moja je ljubav veća od tvoje praznine. Dođi bez novca, dođi bez snage, sve što ti treba već ti darujem. Ne kupuje se milost, ne zaslužuje se dom. Dođi na izvor, čekam te. Koliko sam puta srce prodavao za mrvice koje nisu hranile dušu. Koliko sam puta vjerovao glasovima koji su obećavali život bez Tebe. Ali Ti si ostao vjeran, otvorenih ruku i otvorena srca. Prikloni uho, poslušaj tišinu, u njoj govori Onaj koji ti daje život. Ne traži više kruha koji nestaje, Ja sam kruh koji ostaje. Ne traži više vode koja presuši, Ja sam izvor koji nikada ne presušuje. Dođi na izvor, danas je vrijeme, otvorena vrata još uvijek čekaju. Dođi kakav jesi, ništa ne skrivaj, ljubav te zove imenom. I kad sve drugo prođe, ostat će samo On. Dođi na izvor, i živi zauvijek.
Ne može mi biti svejedno kad si Ti u pitanju. To nije pitanje osjećaja, nego odnosa. Ravnodušan može biti samo onaj kome nije stalo. A ljubav nikada nije ravnodušna. Kad nekoga voliš, njegova prisutnost mijenja tvoj dan, njegove riječi ostavljaju trag, njegova šutnja budi čežnju. Tako je i s Tobom. Kad Te tražim, srce ne može ostati ravnodušno. Ono zna da nije stvoreno za lutanje, nego za susret. Možda Te ne nalazim uvijek odmah. Možda se ponekad čini da šutiš. Ali i tada potraga nije uzaludna, jer me uči da si Ti vredniji od svega što me može zaokupiti. Kad Te izgubim iz vida, nešto u meni osjeti prazninu. Ne zato što si Ti otišao, nego zato što sam ja pogled usmjerio drugamo. Toliko je glasova koji traže moju pažnju, toliko stvari koje obećavaju ispunjenje. Ipak, nijedna ne može zauzeti mjesto koje pripada samo Tebi. Srce to prepoznaje prije nego što um uspije objasniti. Kad mi progovoriš, želim slušati. Tvoj glas nije uvijek glasan. Češće dolazi poput lahora, kroz Riječ, savjest, čovjeka koji mi se nađe na putu ili kroz tišinu u kojoj konačno prestanem govoriti samo ja. Slušati Te znači vjerovati da Tvoja riječ nije tek informacija, nego put koji vodi u život. Kad me pozoveš, želim odgovoriti. Ne uvijek savršeno, ne uvijek bez straha, ali iskreno. Ti ne tražiš od mene da znam sve korake unaprijed. Tražiš samo da Ti vjerujem dovoljno da učinim prvi. Jer ljubav nikada nije ravnodušna. Zato ni vjera nije ravnodušnost. Vjera nije navika, niti ispunjavanje obveza. Vjera je odnos u kojem srce ostaje budno, u kojem čovjek dopušta da ga Bog dotakne, iznenadi, promijeni i povede. Možda je upravo to pitanje koje danas trebam postaviti sebi: Može li mi biti svejedno kad je Bog u pitanju? Ako je odgovor potvrdan, vrijeme je da Ga ponovno potražim. Ako je odgovor niječan, onda je to znak da ljubav još uvijek živi. I dokle god ljubav živi, uvijek će iznova iz srca izrasti ista molitva: Ne može mi biti svejedno kad si Ti u pitanju.
Nikada te nisam prestajao tražiti. I kada sam mislio da sam se izgubio, Ti si već bio na putu prema meni. Nisam pronašao Tebe tek onda kad sam stigao, nego kad sam shvatio da me cijelim putem Ti tražiš. Bježao sam u svoje daljine, misleći da mogu bez Tvoga glasa. A Ti si ostavljao tragove svjetla na svim mojim stranputicama. Kad sam zastao od umora, otkrio sam da si cijelo vrijeme bio uz mene. Nisam prvi izgovorio Tvoje ime. Prije nego što sam zavapio, Ti si već kucao na vrata moga srca. Ti si tražio mene dok sam mislio da tražim Tebe. Tvoja ljubav bila je korak ispred mojih koraka, Tvoja milost dah prije moga daha. Sad znam: nisam se vratio kući sam, Ti si me doveo. Sad više ne želim lutati bez cilja. Ne trebam dokaz da si blizu, jer svaki novi dan nosi Tvoj potpis. Moje traženje postalo je odgovor, a moje pitanje postalo je susret. Kad padnem – Ti me podigneš. Kad šutim – Ti govoriš. Kad izgubim put – Ti ostaješ Put. I nema mjesta gdje me Tvoja ljubav ne može pronaći. Ti si tražio mene prije nego što sam znao Tvoje ime. Nikada nisam bio izgubljen za Tebe, nikada zaboravljen, nikada sam. Jer cijelim putem, cijelim životom, Ti si tražio mene. Nikada te nisam prestajao tražiti… ali sada znam: prvi si pronašao Ti mene.