Budimo razboriti i budni, ”ne dajmo se zavesti” (Lk 21,5-11), jer se naša najskrovitija nutrina mijenja pod utjecajem onih kojima dopuštamo da nam budu blizu. Kada Isus poziva učenike da ostanu u njemu kao što loza ostaje u trsu (Iv 15,4), zapravo govori isto – društvo u kojem prebivamo, određuje plodove koje dajemo. Čovjek mora paziti tko je uz njega, tko ga oblikuje iznutra. U ”Pismima starijeg đavla mlađem” C. S. Lewis piše da se duša rijetko gubi naglo; gubi se najčešće polako, gotovo neprimjetno. Zato rečenica ”ne dajte se zavesti” ima snagu budnice. Isus stalno podsjeća učenike – ”ostanite u meni” (Iv 15,4), jer zna da se čovjeka lako da zavesti kad ostane sam. Čovjek koji je sam izgubi orijentire. Samoća bez oslonca i bez riječî koje nas drže budnima, često postane prostor u kojemu se misli razmnože kao sjenke koje ne provjeravamo. Kad nema drugoga pogleda, drugoga glasa, drugoga srca, drugoga mišljenja koje bi nam reklo da stanemo, počnemo vjerovati strahovima, poluistinama, i olakim prečicama. Čovjek ”bježi od sebe, a ne zna kamo bježi”, kaže Augustin. U Getsemanijskom vrtu Isus traži od učenika da bdiju s njim (Mt 26,38), jer zna da čovjek ostavljen sam sa svojom slabošću, lako podlegne. Ali mnoštvo ne liječi našu samoću. Nisu nam svi najbliži. Oko Isusa su se tiskali mnogi ali ih sve ne naziva bližnjima; on ih sluša, hrani i poučava, ali se povjerava samo svojim učenicima, a i između njih, još zadržava poseban odnos s trojicom. Takav Isusov način pokazuje da čovjek ne može biti blizak sa svima na isti način. To znači da treba zastati i pogledati kakvi odnosi hrane našu dušu. Nisu svi jednaki; neki nas iznutra proširuju, drugi nas guše. Drugim riječima, pozvani smo na razlučivanje – ne odbacivati ljude, ali ne dopuštati svima da ulaze u intimni svijet naše duše, jer ima onih koji nas prate iz ljubavi, ali i onih koji su s nama iz sebičnih interesa. Ne trebamo bježati, ali od nekih sigurno. Čovjek mora znati tko su ”njegovi”.
Čovjek može izdržati više nego što misli. Ne zato što je heroj, nego zato što se negdje u njemu nalazi komadić snage koji nije sam stvorio. Primjerice, zatvorenici, iscrpljeni bijedom i poniženjem, nalazili su snagu za preživjeti, koju nitko od njih nije mogao objasniti. Ne trebamo ići u knjige da bismo to saznali. Sjetimo se koje su sve strahote naši ljudi pretrpjeli za vrijeme Domovinskog rata. Slično iskustvo imaju mnogi od nas koji su sjeli navečer i mislili da sutra neće moći ustati – pa ipak su nekako ustali. To zna svaka majka koja pada s nogu od iscrpljenosti, ali ipak ustaje kad dijete zaplače. To zna svaki čovjek koji je tisuću puta htio odustati, pa se ipak zatekao kako još jedanput pokušava. Isus u Getsemaniju (Mt 26,36–46) nije pokazao heroizam nego ljudsku slabost, strah i znoj od krvi. (Lk 22,44) Bio je umoran, gladan, izdan, dotaknut sirotinjom ljudi koje je susretao. Njegova riječ nije bila nacifrana. Život mu je bio prozaičan, baš kao i mnogi ljudski životi u kojima nema ni trunka ”pomaka na bolje”, nego samo zbijeni dani, manjak novca, strah da se neće moći izdržati, i osjećaj da se sve ruši pod nogama. No, s Njim se događaju ”tihi pomaci”, i situacije se mijenjaju, i uspijevamo izdržati još jedan dan, pronalazimo snagu da ne otvrdnemo, i male znakove dobrote koji nas podižu s poda, kad smo već mislili da nećemo moći ustati. I ta mala, neobjašnjiva snaga, ma koliko bila skromna, nas nosi kroz dane koje bismo inače izgubili. Kad osjetimo kako nam se u prsima nakuplja težina od nemoći i bijede, znajmo da to nije bez Boga. Onaj koji je plakao nad Jeruzalemom, koji je osjećao osamljenost usred mnoštva, koji je prihvatio da ga izdaju najbliži, zna kako izgleda kad čovjek nema snage pomaknuti vlastitu tamu. Bog ulazi u nju, mijenja pogled, i usmjeruje idući korak. Često se na izvan ne vidi ništa spektakularno, ali iznutra, iznutra ide na bolje. Teret neće nestat odmah, ali će postat učitelj, u kojem će Bog šaptat da siromaštvo i tegobe nemaju zadnju riječ u našim životima.
Samo Isus na Golgoti pravi je i jedini kralj. Kako to? U doba Sudaca, Hebreji su očajnički osjećali potrebu za kraljem: ”Treba nam kralj! […] Naš će nas kralj voditi, ići će pred nama i boriti se za nas” (1 Sam 8,19–20). Onom razbojniku s desne strane, u trenutku potpunog sloma, zadnje što je palo na pamet, bila je molitva: ”Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.” (Lk 23,42). Zašto govori o Isusu i njegovom kraljevstvu? Zato što je Isus jedini koji je raspet s njim. Samo takav može biti njegov kralj, jer samo on ide s njim do kraja. Onog dana na Golgoti nitko drugi to nije shvatio. Kralja nisu prepoznali ni glavari svećenički, ni starješine, ni rimski vojnici. Bili su na Golgoti, gledali ga, ali nisu ga vidjeli jer nisu bili raspeti s njim. Onaj koji je raspet s nama, zaslužuje biti kralj našeg života! Kad nas životne zablude razgole, kad više ne razumijemo put, i kad bi najlakše bilo otići – On ostaje! Ostaje u svim nijansama našeg života, u radosti i lomovima, u zdravlju i u bolesti, i zato je kralj našeg života.
Stari nas uče da se baština ne mjeri ni metrima, ni godinama, nego dušom koja je naučila vjerovati i živjeti pošteno. ”Kuća od poštenja” nije samo građevina; to je dom sazdan od istine, čestitosti, rada, poniznosti, od vrijednosti koje nisu bučne, ali su temeljne. Stari nam govore: čuvajte zemlju da biste znali od kuda ste, čuvajte kuću da biste znali kako se živi, čuvajte vjeru da biste znali zašto se živi, i poštenje da biste znali tko ste. To je poganski kralj Antioh IV. Epifan, o kome piše Knjiga Makabejaca, zaboravio. U židovskoj predaji ostao je zapamćen kao onaj koji je obeščastio Hram i pokušao izbrisati vjernost Zakonu. Nakon svih pohoda, pobjeda i nasilja, u času svoje smrti priznao je vlastite zablude – mislio je da gospodari svime, a ustvari nije uspio gospodariti vlastitim životom. Nakon njegove smrti, Izabrani narod nije znao smije li se radovati ili tugovati. Vratili su se svećenici, ali zidovi Hrama su šutjeli. Pobožni starac, jedan od rijetkih svećenika koji se usprotivio Antihonovu nasilju, kasnije je pričao da mu se tog dana činilo kao da kamenje plače. U godinama koje su slijedile, narod se polako oporavljao. Ljudi su se vraćali svojim poljima, zapovjednici su se odrekli međusobnih sporova, ali djeca su slušala priče o kralju koji je izgubio sebe prije nego što je izgubio krunu. S vremenom, stariji su počeli govorili mlađima: ”Sjetite se Antihona kad god pomislite da ste jači od Svetoga.” Njegova sudbina ostaje kao opomena da čovjek najteže poraze doživi onda kada prestane razlikovati sveto od vlastitih želja, kad zaboravi da Hram nije mjesto od kamena, nego mjesto gdje čovjek zna kome pripada.
”Evo, dolazim usred tebe prebivat” (Zah 2,14-17), kaže nam Gospodin, i očekuje da konačno otvorimo vrata svoga unutarnjeg hrama, koja će zasigurno škripati – škripati od težine prošlih iskustava, od isprepletenih čežnji, rana, sjećanja i nedovršenih priča. Naše nedovršene priče su dokaz da je život veći od onoga što smo do sada uspjeli razumjeti ili dovršiti. Svaka priča koju u sebi nosimo – ona koja je započela s radošću, ali i ona koja je ostala na pola rečenice, ona koja je stala pred zatvorenim vratima ili skrenula u smjeru koji nismo očekivali, ostaje otvorena jer Bog u njoj još uvijek piše. Naše nedovršene priče su poglavlja u kojima učimo čekati, u kojima dopuštamo Bogu da pristupa onim dijelovima koji još nisu zaokruženi, da ulazi u rečenice koje nas bole, u poglavlja koja se nikada nisu zaključila, i u dijelove biografije koje bismo najradije preskočili. On, poput ”blagog lahora” koji je čuo Ilija, nastavlja završavati ono što mi nismo uspjeli. S Gospodinom slutimo nove početke. Naš unutarnji hram sveto je mjesto i Bog ga je izabrao za svoje prebivalište. ”Vodi me, Bože, u luku spasa, da tamu nađem vječni mir” (U tišini hrama, Ivan Puljić). Vrati me Onome koji ima moć utišati more, jer predugo je bilo nemirno, rastrgano valovima tjeskobe i očekivanja. Daj mi da nađem svoj mir. Vodi me u luku spasa, ondje gdje se more mojih misli napokon smiruje pred Tvojim pogledom. Dovedi me do mjesta gdje se vjetrovi mog nemira utišaju i gdje mogu čuti da me zoveš po imenu. Primi me onakvog kakav jesam: umoran od putovanja, slomljen od slabosti, ali spreman da Ti otvorim vrata koja će, pretpostavljam, i dalje škripati. Gospodine, budi moj svjetionik; kad se udaljim od obale, budi moj kompas; kad me tama obavije, budi moje svjetlo. Vodi me, Bože, u luku spasa, da u tami mojega života nađem Tvoj vječni mir. A kad ga nađem, podari mi snagu da ga nosim drugima, kao znak da si Ti uvijek s nama, i onda kada mislimo da smo izgubljeni na pučini.
Gdje više nema rješenja, osjeti se sva težina nemoći: sve što smo znali, sve što smo mogli, sve smo pokušali – ni ne ide dalje. Kada dođu takvi dani, kad sve što smo gradili – planovi, napori, očekivanja, iznenada izgube snagu, pojavi se osjećaj praznine. Više ne znamo što učiniti, jer se više nema što učiniti. Nastupa tišina, i u toj tišini ostanemo sami sa sobom. Ivanovo evanđelje nam u toj temi daje jedan posebno snažan prizor. Nakon što je Isus rekao učenicima da će ”žito umrijeti da donese rod” (Iv 12,24), mnogi ga više ne razumiju, pa čak ni njegovi najbliži. U tom trenutku, učenici su osjetili iskustvo neuspjeha: sve zamišljene slike o Mesiji pale su im u vodu. I kako reagiraju? Zbunjeni su i nemoćni. Ali Isus im otkriva da su pad i nemoć, sastavni dio puta prema novome životu. Slom u čovjeku nikada nije kraj, nego trenutak u kojem se otvara nova sposobnost za uspjeh. Kad Leonard Cohen u ”Anthemu” pjeva: ”There is a crack in everything, that’s how the light gets in” (The Future, 1992.), on zapravo govori o iskustvu koje Biblija poznaje otpočetka: Bog ne ulazi kroz našu snagu, nego kroz ranjivost. U trenucima pukotina čovjek se najviše približava istini o sebi i Bogu, jer stoji pred vlastitom nemoći, i jer više nema iluzija o svojoj samodostatnosti. U Psalmu čujemo odjek svega toga: ”Kad mi klone snaga, ti me vodi” (Ps 61,3). U jednom takvom trenutku, pojavljuje se Isusova majka, i kaže: ”Vina nemaju” (Iv 2,3). Zanimljivo je da Isus ne reagira odmah, nego dopušta da se osjeti težina tog nedostatka. Dokle god još imamo iluzije da možemo sami, Bog je nemoćan. Kad ljudi stoje kraj vlastitih ponora, i više ne drže svoje maske, tek onda On nastupa. To je logika evanđelja. Pravi život rađa se tek kad nestanu naše lažne izvjesnosti. ”Bog može djelovati tek u praznom mjestu čovjekove duše.” (Maurice Zoundel) To je možda najteža točka u vjeri, ali i najplodnija: mjesto gdje prestajemo izmišljati rješenja, i prvi put dopuštamo da nas Netko drugi nosi.
”Nemoj dopustiti da stare patnje stanu na put sretnim promjenama”, jer tvoja bol iz prošlosti ne smije imati zadnju riječ u tvojem životu. Rane koje nosiš možda objašnjavaju zašto ti je teško vjerovati, ali ne određuju koliko si sposoban za radost, povjerenje i novi početak. U jednom trenutku moraš nježno, ali odlučno, reći svojoj prošlosti: dovoljno si govorila, sada je red na meni.
Čuli smo za mne. Komplicirano je čak i za izgovoriti, a kamoli za razumjeti, pa tu rječ radije pretvaramo u talent. Je li mna talent? Mna nije talent. Mna je bila mala novčana jedinica u židovsko-rimskoj ekonomiji, daleko manja od talenta. Talent je bio velika vrijednost, dok je mna bila skromna svota. Matej govori o talentima (Mt 25,14-30), a Luka o mnama (Lk 19,11-27). Dok Matejeva prispodoba govori o velikim povjerenim vrijednostima, Luka naglašava da svaki učenik dobiva malešni iznos, jer Krist želi reći da nije presudno koliko smo dobili, nego koliko vjerno ulažemo. On naglašava da kraljevstvo raste iz onoga što je naizgled nevažno: sitna gesta, mali dar ili tihi trud. Mna je dakle simbol onoga što čovjek lako zanemari, baš kao sluga koji ju je sakrio jer mu se učinila premalo vrijednom. Isus govori prispodobu o mnama ”jer je bio blizu Jeruzalema i oni su mislili da će se kraljevstvo Božje odmah pojaviti” (Lk 19,11-28). Ljudi su, kao i uvijek, htjeli da Bog odmah sve uspostavi, dok Isus i dalje ostavlja prostor čekanja, dozrijevanja i osobne odgovornosti. Ključ ove prispodobe je u pozivu svakomu ”da bljesne onim što mu je Stvoritelj položio u srce” (Gerard Manley Hopkins, Poems and Prose). Ljudi očekuju čudo izvana, a Isus govori o čudu iznutra. On traži da se snađemo s onim što imamo, i poziva nas da prepoznamo vlastite mne – vrijeme, sposobnosti, iskustva,… Imamo dovoljno da uspijemo. ”Pravo djelovanje vjere rađa se u malim poslušnostima svakoga dana.” (Dietrich Bonhoeffer)
Kada dijete gradi kućicu u krošnji, ono stvara svoj mali prostor izdvojenosti, mjesto na kojem se može povući iz uobičajenog ritma svijeta i promatrati ga iz druge perspektive. Takva kućica nije samo igra – ona je početak onoga što će kasnije u čovjeku postati potreba za unutarnjim prostorom, za tihim mjestom na kojem se može stati, udahnuti i vidjeti stvari jasnije. Nešto vrlo slično otkriva se i u Zakejevu penjanju na smokvu (Lk 19,1–10). On je bježao od pogleda mnoštva, ali zapravo je bježao prema istini o sebi, prema onome što bi danas mnogi teolozi nazvali ”nutarnjom točkom preokreta”. Njegova točka preokreta zapravo se ne nalazi u njegovu silasku s drveta, nego u trenutku kad Isus podiže pogled i izgovori njegovo ime: ”Zakeju, siđi brzo!” U te tri riječi krije se čitava dinamika novoga početka. U teologiji 20. stoljeća često se naglašavalo da obraćenje nije moralna reforma, nego promjena perspektive. Karl Barth u Komentaru Poslanice Rimljanima piše kako čovjek zapravo počinje iznova živjeti kada shvati da ga Bog vidi drukčije nego što on sam sebe vidi. Zakej se u krošnji skriva; narod ga prezire; on zna tko je i što je učinio. Ali Krist vidi nešto drugo u njemu. To je trenutak u kojem pogled s drveta – pogled koji ide prema Kristu, biva nadjačan Kristovim pogledom prema njemu. Isusov glas ulazi u njegovu osobnu tamu, u njegovu složenu povijest, i u njoj zapali nešto što dovodi do potpunoga preokreta. On silazi s drveta ne samo fizički, nego i duhovno. Djeca, dok stoje u svojoj kućici među granama, često imaju osjećaj da su iznad svijeta – ne u smislu oholosti, nego u smislu odmaka. Zakej, poput djeteta, premda odrastao čovjek i opterećen vlastitim životom, prolazi kroz sličan trenutak dječje iskrenosti: penje se jer želi vidjeti, a zapravo želi biti viđen. I njegov se život doista promijenio – jer je viđen, pozvan i voljen. To je točka preokreta, početak svakog obraćenja: susret u kojem Božji glas postane glas koji nas konačno vraća nama samima. Zakejeva krošnja duhovna je kućica odrasloga čovjeka koji je napokon priznao da više ne može vidjeti dobro sa zemlje. Antoine de Saint-Exupéry u Malom princu piše da odrasli zaborave ono bitno jer stalno broje zvijezde, umjesto da ih promatraju. Kućica u krošnji mogla bi biti mjesto gdje prestajemo brojati i počinjemo napokon gledati.
U evanđelju o slijepcu iz Jerihona (Lk 18,35–43), isprepliću se ljudska nemoć i Božja blizina – tjeskoba koja viče, svijet koji šuti, i Bog koji staje. Isus je na putu, okružen mnoštvom, obvezama, i imao je, ljudski gledano, opravdanje da produži dalje. Pa ipak – jedan glas bio je dovoljan da stane. Ne savršen glas, ne dotjerana molitva, nego vapaj, vapaj ranjenog čovjeka. Vapaj Bartimeja koji sjedi uz put, na rubu grada, na rubu života. Glas čovjeka ”na margini”, ne samo zbog sljepoće, nego i zbog načina na koji ga drugi vide. Često je tako i s nama: naša unutarnja sljepoća, naši strahovi i neizrečene čežnje guraju nas prema rubu, gdje se borimo da preživimo. I baš tu, na rubu, događa se rješenje. Božje srce je vezano uz naše potrebe. Naš glas, čak i kad mislimo da je slab, nesiguran ili nevažan, Njega pokreće. Naš vapaj, čak i kad ga drugi ne čuju ili ga nastoje utišati, za Isusa je poput svjetionika koji pokazuje gdje treba stati. Nema takvog trenutka u našem životu, nema takve sjene, nema takvog umora u kojem bi On rekao: ”Nemam vremena.” Bog ne poznaje žurbu kad je riječ o nama. Za Njega mi nismo brojevi, nego priča, rana, nada i pitanje. On će zbog nas uvijek stati. Stat će da nas čuje, i da nas pita: ”Što hoćeš da ti učinim?” Stat će jer je naš život za Njega predragocjen, čak i onda kad nama samima nije. Kad god nam se čini da smo u mraku, da nas drugi ne primjećuju, i kad više nemamo snage, sjetimo se Jerihona – Bog je stao i riješio nerješivo.
U svakoj ozbiljnoj duhovnoj priči dolazi trenutak kada čovjek shvati da se put ne mjeri brojem onih koji ga dijele, nego dubinom onoga za koga se hodi. Ostati znači izabrati ono što je postojano pred Bogom. Ostati može samo onaj tko je pronašao središte koje ga drži. Ako je oslonac izvan čovjekova srca, u ljudskim reakcijama i povremenim oduševljenjima, onda će i odlazak biti neizbježan. Ali ako je oslonac u onome što Gabriel Marcel naziva ”vjernom prisutnošću koja oblikuje bit čovjeka”, tada ostajanje postaje čin istinske slobode. U Evanđelju po Luki (Lk 21,5–19) Isus govori upravo u tom smjeru: kada sve počne pucati, kada se sigurnosti lome, kada se mnogi raziđu, učenik ne ostaje zato što je jak, nego zato što zna kome pripada: ”Svojom ćete se postojanošću spasiti” (Lk 21,19). Spasit će nas odluka da ne odustanemo kad nestane aplauza, kad nestane sigurnost, kad nestane mnoštvo. Spasit će nas vjernost. U tome se krije i hrabrost, o kojoj piše Dietrich Bonhoeffer u ”Nachfolge” – hrabrost koja ne traži veliku pozornicu, nego ostaje uz dobro makar sve drugo oslabi. To je hrabrost koja ne prkosi, nego se jednostavno ne da odvesti, ni pritiskom ni prividnom prednošću lakšega puta. Kad odu svi, mi ćemo ostati – ne zato što smo posebni, nego zato što je istina vrijedna ostajanja, ne zato što smo sigurni, nego zato što On ostaje uz nas i kad sami osjećamo da više ne možemo. Brazilski teolog Rubem Alves u djelu ”The Poet, the Warrior, the Prophet” govori da se najdublje preobrazbe rađaju iz naših ”pukotina”, jer kroz njih stvarnost postaje prozirnija i dopušta svjetlu da prođe. Ne mijenja nas ono što smo savladali, nego ono što smo priznali da sami ne možemo nositi. To je put povjerenja koje raste polako, poput kvasca o kojem Isus govori (Mt 13,33), jer ono što je vrijedno, ne nastaje naglo.
Često mjerimo sebe po trenucima u kojima posustanemo, po lomovima i neuspjesima koji nas obeshrabre, dok Bog gleda čovjeka kroz ono što može postati. Bog je strpljiviji od nije popustljivost, nego ljubav koja prihvaća ritam našega rasta, baš onakav kakav jest: neravnomjeran, pun povrataka, pun novih početaka. Henri Nouwen u ”The Return of the Prodigal Son” kaže da Bog ne čeka savršenog sina, nego sina koji se vraća. Drugim riječima, Božja strpljivost ne računa naše slabosti kao prepreke, nego kao mjesta gdje milost može pustiti korijenje. Dostojanstvo čovjeka raste zato što ga Božja ljubav strpljivo uči da se vraća k izvoru. Kroz cijelu Bibliju provlači se isti ritam. U Hošei 11,8–9 Bog se predstavlja kao Onaj koji ”ne može dati maha gnjevu”, jer njegovo srce s čovjekom neprestano počinje iznova. U Lukinu evanđelju (Lk 15,11–32) otac ne čeka da sin dokaže da se promijenio, nego trči prema njemu – i simbol je strpljivosti koja je, barem malo, ispred ljudske slabosti. A u Ivanu 21,15–19 Isus tri puta postavlja isto pitanje Petru – ne zato da bi ga ukorio zbog prijašnjih slabosti, nego da bi mu dao prostor da ponovno izabere ljubav. To znači da naše slabosti nisu kraj priče, nego početak Božjeg strpljivog djelovanja, koje nas polako uči da budemo smireniji u vlastitim borbama. Kad čovjek jednom shvati da je Bog strpljiviji od njegovih slabosti, više se ne boji priznati svoje padove, jer zna da ga Bog mjeri koracima povratka.
Upornost je najskromniji oblik hrabrosti, jer se ne razmeće snagom niti se nameće kao velika gesta; ona živi u svakodnevnim izborima, u tihim ponovnim počecima, u onom ”ipak ću pokušati” koje čovjek izgovori i onda kad je umoran ili razočaran. Mario Benedetti tu je misao lijepo izrazio u jednoj od svojih meditativnih bilježaka u ”El amor, las mujeres y la vida”, gdje kaže da se najdublje promjene u čovjeku rađaju upravo iz ”skromne upornosti”, iz hoda koji nas ne prestaje vraćati izvoru. Upornost je hrabrost bez svjetala pozornice. Ona nema dramatičnu narav junaka iz epova, ali u sebi nosi nešto što je još snažnije: vjernost cilju i onda kada sve postane teško. Biblija je prepuna takvih primjera. Lik žene koja uporno dolazi sucu (Lk 18,1–8) pokazuje da je ustrajnost u dobru izraz dubokog povjerenja u Boga, a ne samo ljudski napor. I Petrov hod nakon zatajenja (Iv 21,15–19) svjedoči istu istinu: kad se čovjek vraća, kad ustaje i ide dalje – to je pobjeda nad vlastitim strahom i sumnjom. Karl Rahner, u jednom eseju u ”Schriften zur Theologie”, govori o čovjeku koji ”ne čini ništa izvanredno, nego jednostavno nastavlja vjerovati”. Upornost je izraz unutarnjeg stava koji kaže: ne odustajem od dobra, ne odustajem od Boga, ne odustajem od onoga što je u meni pozvano da raste, makar išlo polako. Takva hrabrost najviše liči evanđelju, i zato je tako lijepa. Jedna je od najtiših, ali i najdubljih dimenzija duhovnog života, jer ne traži da je itko primijeti. Ona živi u čovjeku poput žara koji nikada ne plane u veliki plamen, ali nikada ni ne ugasne. Ta hrabrost ne dolazi iz velikih gesta, nego iz odluke da ne dopustimo da nas pritisci, strahovi, napasti ili zavođenja odvedu s puta koji znamo da je pravi. To je hrabrost koja se pojavljuje u malim trenucima kada čovjek kaže: ostajem vjeran i sada; idem dalje i sada; biram dobro i sada. Nema velike scene, nema dramatične pobjede, ali postoji nešto mnogo važnije – postoji smjer. U tom tihom ostajanju uz dobro, uz istinu i uz Boga, čovjek se zapravo najviše oblikuje.
U čovjekovu se duhovnom životu gotovo nikada ne dogodi nagla preobrazba; mnogo je češće riječ o tihom, nenametljivom rastu koji se zbiva u šutnji, dok svakodnevica teče svojim ritmom. Ono bitno raste polagano, i zato valja čuvati naše male neprimijećenosti. Antoine de Saint-Exupéry u ”Citadeli” kaže da se velike stvari ”grade poput bunara, kamen po kamen”, što znači da se pravi život oblikuje u strpljivoj vjernosti u malim gestama koje u nama stvaraju prostor za zrelost. Te male vjernosti – kratka molitva ujutro, iskren oprost, suzdržana riječ, trenutak zahvalnosti, neka jednostavna dobrota – često nam se čine nevažnima, no, upravo one čuvaju srce od toga da se istroši u površnim navikama. Afrički teolog Bénézet Bujo u jednom razmišljanju o moralnom rastu kaže da je ”svetost u kontinuitetu, a ne u senzacijama”, misleći na to da nas Bog gradi kroz svakodnevne povratke, a ne kroz spektakularne trenutke. I u Bibliji se taj tihi ritam jasno vidi. U prispodobi o sjemenu koje raste samo od sebe (Mk 4,26–29) Isus opisuje kako zemlja donosi plod u procesu koji se čini neprimjetnim. Ta slika govori o Božjem načinu djelovanja – On ne navodi čovjeka da skače preko stepenica, nego ga vodi stepenicu po stepenicu, da bi svaka nosila svoj dio težine, svoju pouku i ljepotu. Zato se isplati obratiti pozornost na ono što inače pretrčimo, bez zaustavljanja: na male pomake koji izgledaju kao ništa, a na kraju čine cijelu promjenu. Ono bitno u nama raste polako. Rast je zapravo plod Božje vjernosti, a ne našeg učinka. Na nama je samo da ne prezremo male korake. Kad čovjek počne cijeniti te male pomake, tada shvati i vlastiti ritam, onaj koji ga vodi prema zrelosti, a ne prema samodokazivanju. I tu se, tiho i nenametljivo, rađa pravi život koji donosi mir.
Psalmist nas poziva da se spominjemo ”silnih djela koja učini Gospodin” (Ps 105,5) u našem životu, jer sjećanje na njih obnavlja povjerenje u Boga. Kad god je Izrael posustajao, proroci su mu vraćali pogled na prošlost: tamo gdje je Gospodin već jednom otvorio more, nahranio u pustinji, dotaknuo srce i podigao pale. I mi pogledajmo na našu prošlost i dopustimo da nas preplavi ljepota onih trenutaka u kojima nas je Gospodin iznenadio svojim blagoslovima. Uvijek postoji Božji trag u našoj životnoj priči. U ”Ispovijestima” sveti Augustin piše da čovjek postaje velik onda kad se sjeti Božjih djela u vlastitom životu, jer se sjećanjem otvara prostor zahvalnosti i mira. Usudimo se pogledati u našu vlastitu priču i priznajmo da je On u njoj oduvijek čudesno prisutan – kad se činilo da nema izlaza, a ipak se otvorio put, kad smo nosili teret koji je izgledao pretežak, a onda se pojavila snaga koju nismo znali da imamo, kad nam je netko došao ususret upravo kad smo mislili da smo ostali sami. U svom ”Dnevniku” Etty Hillesum, napisanom usred ratne noći, piše da je Bog često najprisniji upravo u onim trenucima kad se čini da sve pada u mrak. Ona kaže da se čovjek ne treba plašiti zaviriti u vlastito srce, jer će tamo sigurno otkriti kako se Bog u njem nastanio i ostavio vlastite znakove (Dnevnik, 1941.–1943.). Pogled na vlastitu priču je duhovni čin povjerenja u Onoga koji ne gradi na iluzijama, nego na stvarnoj osobnoj povijesti. Kad zahvaljujemo za nju, prepoznajemo da život nismo sami izmislili i da nas netko gleda pogledom ljubavi, da nismo prepušteni sebi, nego vođeni rukom koja ne odustaje od nas. Zavirimo u tu našu priču i priznajmo da je Bog uvijek bio s nama. Njemu je uvijek bilo stalo do naše životne priče. On u svoju Knjigu upisuje naše dane (Ps 139,16) – svaki korak, svaku radost i svaku tugu, i uspjeh i neuspjeh, sve detalje naše životne priče. Mi smo ”jedinstveni ton u velikoj simfoniji stvaranja” (Hans Urs von Balthasar). Ne postoji kopija, ne postoji zamjena, postoji samo naša dionica koja se ne može odsvirati bez nas. Upravo zato Bogu jest stalo do naše životne priče, jer bez nje melodija Božjeg stvaranja ne bi bila potpuna. Ne zato što je savršena i naša, nego zato što je naša i savršena. I On je jedini koji je zna od početka do kraja, ali želi da mu je ispričamo vlastitim glasom.
Pjesma ”U onaj dan kad Gospod Bog” oduvijek je bila pratilja mladih duša koje su na susretima, u zajednicama i na misama učile slušati vlastitu čežnju. José Tolentino Mendonça to naziva ”teologijom čežnje”, u svojoj knjizi ”Elogio da Sede”, kada čovjek stoji na pragu: s jedne strane već je dotaknut Božjom blizinom, a s druge još uvijek žudi za puninom koja se tek nazire. Čežnja je jedan od najpouzdanijih unutarnjih znakova; ona je, kako bi rekao Augustin u ”Ispovijestima”, ”žar srca koji pokazuje gdje nam je dom”. U tome nema ničega romantičarskog, jer čežnja je ponekad bolna, ponekad mutna, ponekad i opasno bliska onome što bismo najradije zaboravili. Ali je istinita. Sve naše čežnje, nesigurna lutanja i najtiši strahovi, imaju svoje ishodište i svoj završetak u Gospodinu. Čovjek koji uči slušati vlastite čežnje polako prestaje živjeti iz navike i počinje živjeti Istinu. A istina srca najčešće je tiša nego što mislimo, ali i snažnija nego što se usuđujemo priznati. Bit će to dan u kojem će duša napokon pronaći svoj dom, kad će se čovjek prepoznati u Božjim očima kao onaj koji je od početka bio željen. Giorgio La Pira, u svom djelu ”Lettere alla Comunità” je zapisao, da se ”veliki Božji dolasci najčešće skrivaju u jednostavnim koracima koji čine svakodnevicu”. ”Onaj dan” ne događa se samo na kraju vremena, nego već sada, u sjenama i svjetlima naših dana. Njegov dolazak neće biti trenutak iznenađenja, nego trenutak prepoznavanja, poput susreta s nekim tko je cijeli život hodao uz nas, ali tek ćemo ga tada jasno vidjeti. Gospodine, daj da nam taj dan svaki naš korak oblikuje Tvojom nježnošću; da naše čežnje ne budu raspršene, nego skupljene u Tvojoj blizini; i da, kada jednom dođe punina vremena, prepoznamo Tvoje lice koje smo, u svim svojim nadama i nemirima, cijeli život naslućivali.