Imamo toliko toga za obaviti, toliko aktivnosti i obveza, a tako malo vremena, da se spokoj čini luksuzom, nečim rezerviranim za neke posebne prilike. Oterećeni smo i nosimo teške jarmove. Spokoj, duševna smirenost, staloženost i unutarnji mir, je nešto što nam treba, sposobnost da ostanemo pribrani, da se mognemo nositi sa životnim problemima, i donositi jasne i logične odluke, umjesto impulzivnih i iracionalnih. Vedrina ili spokoj nas štiti od tjeskobe i stresa, i daje nam mentalni prostor da jasnije razmišljamo i pronalazimo rješenja. U isto vrijeme spokoj je pozitivno utječe na druge. Njime drugima pomažemo da pronađu vlastiti mir. A mir nam svima nedostaje. Isus nam kaže da ćemo ga pronaći ako uzmemo Njegov jaram na sebe, jer su naše brige i jarmovi ustvari Njegovi. (usp. Mt 11, 28-30) Molimo zato: ”Neka bude mir u zidinama tvojim i pokoj u tvojim palačama! Radi braće i prijatelja svojih klicat ću: Mir tebi!” (Ps 22, 7-8) A naš Tin će napisati: ”Ono što bih jedino potomcima htio razmijeniti u baštinu bila bi vedrina.”
Isusovoj majci je anđeo u Nazaretu rekao: ”Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!” Bila je smetena. (usp. Lk 1, 26-38) Drugim riječima – bila je zdrmana, ganuta. Možemo zamisliti Mariju kako Luki prepričava ovu epizodu svoje mladosti, kao što baka priča kako je započela njezina ljubavna priča. I još uvijek njezino srce zaigra od tog trenutka koji joj je promijenio cijeli život. Kad Bog dođe, On preobražava naše živote. Ponekad je savršeno jasno da je to On, Bog, a drugi je put maglovito i nejasno, i čovjek se, s pravom, pita - gdje je Bog u svemu tome. Ali ”Bogu ništa nije nemoguće!” Rječnik definira ”nemoguće” kao nešto što ne može postojati, što je neostvarivo, nepodnošljivo. Ali Bog ulazi u to naše ”nemoguće”, ”nemoguće” za oprostiti, nemoguće za nastaviti dalje unatoč svega, itd. A ima toliko toga nemogućeg u našim životima. I nepodnošljivog. ”… kad me slome samoća i tuga. Kad odu svi, ti ostani - jer trebaš mi.” (Jasna Zlokić) S Njim i ”bez Njega” postaje moguće.
Sve je počelo interpretacijom slova ”O” koju je jedan znanstvenik napisao lošim rukopisom. Naime, umjesto slova ”O” javnost je mislila da se radi o broju nula. Tako je ranih osamdesetih 20. stoljeća nastao termin ”nulti pacijent” za prvog zaraženog HIV pacijenta. ”Nultim pacijentom” proglasili su Gaëtana Dugasa (1953.-1984.), francusko-kanadskog stjuarda koji je okrivljen za prenošenje HIV-a u SAD. Desetljeća su prošla prije nego što je istraživanje, koje je objavljeno krajem 2016. godine u časopisu Nature, spralo ljagu s njegovog imena. Naime, dokazano je da se AIDS pojavio u SAD-u poslije epidemije na Karibima koja je izbila 1970. No, termin ”nulti pacijent” opstao je do danas i nastavlja izazivati konfuziju i radoznalost. Ovo gore je samo izazovni podsjetnik na rođenje Isusa u Betlehemu koje se uzima kao početak povijesti, kao broj nula, od kojeg je nešto bilo prije, a nešto poslije. On je Početak i Svršetak, Alfa i Omega, ”Savršen”. Umjesto tapkanja na mjestu i traćenja vremena, krenimo od ”savršene Nule”. Krenimo put Betlehema.,”počnimo od nule”, od štale. Ona je idealno mjesto za početak boljeg života!
Isus promatra ljude Galileje (Mt 15,29-37) koji se dive i slave Boga Izraelova, jer nijemi govore, kljasti ozdravljaju, hromi hodaju, a slijepi gledaju. Ali njegov pogled nadilazi prostor i vrijeme, i dolazi sve do nas; pridružuje se mnoštvu koje i danas traži smisao svog života. Sve dok je Isus bio na zemlji, njegova je prisutnost bila ograničena na njegovo fizičko tijelo, sada kada je Isus uskrsnuo, blizu svog Oca i istinski živ u svakome od nas, njegova se prisutnost proširila cijelom zemljom: on je tamo gdje ga kršćanin čini prisutnim. Svatko od nas pozvan je biti Isusova prisutnost, primiti svoj svagdašnji kruh iz njegovih ruku i predati ga mnoštvu kojem će nas On poslati. Kako ne misliti na Crkvu svih vremena – na jučerašnje i današnje svece koji su Isusovu Riječ proveli u djelo? Toliko bolnica, škola, prihvatnih centara, misionara… Crkva je Isus prisutan u ovom svijetu. Gospodine, nauči nas ljubiti Crkvu, nauči nas u njoj vidjeti Tebe, da bez otpora, budemo s njom tamo gdje nas trebaš.
Došašće je vrijeme kada s radosnim iščekivanjem živimo Gospodinov dolazak. Radi se o neizmjernoj tajni. Trudimo se shvatiti je, shvatiti kako Riječ, druga osoba Presvetog Trojstva, Stvoritelj cijelog svemira, može preuzeti našu ljudsku prirodu, a da zadrži svoju božansku svemoć. Sveti Atanazije kaže: ”Isus nas je, uzevši naše ljudsko tijelo da nas spasi od grijeha i vrati nam dostojanstvo, učinio sposobnima da postanemo sinovi Božji. Ne moramo biti mudri ili učeni da bismo to razumjeli, već dovoljno ponizni i maleni da ovu radosnu vijest dočekamo s vjerom i pouzdanjem.” Bog je postao čovjekom da bi čovjek postao Bog. Uz radosno iščekivanje dolaska Gospodinova, Riječ Božja nas poziva da ovo vrijeme došašća proživimo s dubokim osjećajem zahvalnosti Bogu za djelo spasenja koje je za nas učinio. Imamo gdje stanovati, imamo i za jesti i za obući se, imamo obitelj i prijatelje koji nas vole, dobrog smo zdravlja. Koliki nemaju sve to. Zato pronađimo vrijeme za zahvalnost Bogu u našem svakodnevnom životu. Ne zaboravimo vratiti našu kap u more.
”Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj” (Mt 8, 5-11). Ovime nam satnik nudi lijepu pouku o poniznosti: prepoznaje i Gospodinovu veličinu i vlastitu malenost. Evanđelje nas poziva da se potpuno pouzdamo u Gospodina jer nas On može i hoće izliječiti od naših rana. On ne treba putovati ”iz nebeskih visina” da bi odgovori na naše molitve i oslobodi nas od zla. On je blizu nas, a posebno onima koji su slomljena srca. Pokazao nam je svoju ljubav i vjernost, uvijek iznova ispunjavajući svoja obećanja, čak i kada smo skrenuli s njegovog puta. Nikada nam nije okrenuo leđa. Poziva nas da ga molimo. U molitvi nismo mi ti koji mu trebamo govoriti što da čini, nego mu se stavljamo na raspolaganje da On ostvari u nama ono što je najbolje za nas. Naravno, možemo mu izraziti svoje želje i potrebe, on je Otac koji nas ljubi, ali najvažnije je naše pristajanje na Njegovu svetu volju. Gospodine Isuse, pred tobom se prepoznajemo siromašni i maleni. Trebamo te. Ti si beskrajno dobar, sposoban suosjećati sa svim našim potrebama.
Konstantin Mihajlovič Simonov, rođen kao Kiril Mihajlovič Simonov (1915. 1979.), je ruski pisac, ratni pjesnik i dramatičar, vjerojatno najpoznatiji po svojoj pjesmi ”Čekaj me” iz 1941. godine. Beznadno je bio zaljubljen u Valentinu Serovu, tada najljepšu i najpopularniju glumicu jer je bila udana. Pošto je suprug general, koga je jako voljela, preminuo, Valentina je dugo patila. Potom se upuštala u mnogobrojne ljubavne afere, ali nikog nije uspjela zavoljeti kao svog pokojnog supruga. A onda, ratne 1940. godine, upoznaje Simonova, koji je godinama maštao o njoj. Ušli su u vezu koja je bila sve ono o čemu je pisac maštao, ali je Simonov morao otići na ratište i u jeku najvećih borbi shvatio je da se neće vratiti kući živ. Jedino što ga je održavalo bila je fotografija i misao na svoju prelijepu Valentinu koja ga je željno iščekivala da joj se vrati. Tada je odlučio da joj napiše pjesmu koja će joj reći koliko je voli. Pjesma je trebala stići Valentini poslije njegove pogibije, jer ju je stavio u džep prije bitke. Međutim, dogodilo se čudo – jedinica u kojoj se Simonov nalazio nekako je izbjegla neprijateljima, i pisac se, živ i zdrav, vratio kući svojoj dragoj, s pjesmom u džepu. Vjenčali su se 1943., a pjesma o njihovoj ljubavi obišla je cijeli svijet, i prevedena je na više od 35 jezika. U životu nam se događa da prolazimo kroz mračne trenutke. Ispunjeni nepovjerenjem i rezignacijom, gubimo orijentaciju i nebo izgubi glavu. (Lk 21,26) Ni njemu više ništa nije jasno. To nas podsjeća na iskonski kaos, kao da je djelo stvaranja koje je Bog htio iznenada bačeno u nered. Zapravo je to djelo zla, jer zlo poništava, stvara pomutnju, miješa slova kako bi nas spriječilo da čitamo dobrotu našeg Stvoritelja. Došašće stoga počinje s obećanjem da u našim mračnim trenucima, u vremenima zbrke i preokreta, Gospodin nastavlja ulaziti u našu osobnu i zajedničku povijest. Došašće nas podsjeća da je Gospodin došao (ventum) k nama, da je uvijek s nama (ad-ventum), i da će sigurno doći. Između obećanja i njegovog ispunjenja ipak je noć, i način na koji ostajemo u toj noći nas otkriva, govori nam tko smo i kakav odnos imamo s onim koga čekamo, koliko vjerujemo da ćemo se vratiti. ”Čekaj me, i ja ću sigurno doći, samo me čekaj dugo. Čekaj me i kada žute kiše noći ispune tugom. Čekaj i kada vrućine zapeku, i kada mećava briše, čekaj i kada druge nitko ne bude čekao više. Čekaj i kada pisma prestanu stizati izdaleka, čekaj i kada čekanje dojadi svakome koji čeka. Čekaj me, i ja ću sigurno doći. Ne slušaj kad ti kažu kako je vrijeme da zaboraviš, da te nade lažu. Nek povjeruju i sin i mati da više ne postojim, neka se tako umore čekati i svi drugovi moji, i gorko vino za moju dušu nek piju kod ognjišta. Čekaj. I nemoj sjesti s njima, i nemoj piti ništa. Čekaj me, i ja ću sigurno doći, sve smrti me ubiti neće. Nek kaže tko me čekao nije: Taj je imao sreće! Tko čekati ne zna, taj neće shvatiti niti će znati drugi da si me spasila ti jedina čekanjem svojim dugim. Nas dvoje samo znat ćemo kako preživjeh vatru kletu, naprosto, ti si čekati znala.” (Konstantin Simonov svojoj Valentini)
Isuse, ti tražiš od apostola da te slijede, da idu za tobom. Tražiš od njih poslušnost, tj. da pristanu promijeniti svoje kriterije, da dopuste da im ti osvojiš srca i da im budeš najvažniji. Mi danas to doživljavamo kao napuštanje svega što jesmo i što imamo, i to nas plaši. Kako su Petar, Andrija, Jakov i Ivan mogli ostaviti sve, a da nisu postavili nijedno pitanje? To je tajanstveno za nas. Mora da ih je tvoj poziv oduševio i zarobio, zaveo ih i uzbudio. Pogled tvoje ljubavi, tvoja božanska riječ navela ih je da prihvate avanturu, i da se odvaže krenuti za tobom, u nepoznato za njih. Molimo te, Isuse, navrati ponekad i u naš kraj, da i mi čujemo: ”Učinit ću vas ribarima ljudi.” (usp. Mt 4, 18-22) I kod nas ima mladića i djevojaka koji bi rado htjeli čuti tu čarobnu riječ – slijedi me. Ne tražiš puno od nas, ne tražiš da se odreknemo svojih talenata, ni aktivnosti, ni društva, već samo da promijenimo cilj, konačnost našeg bića. Nasljedovanje uključuje odricanje, ali najviše nadilaženje onoga što jesmo, svemu našem dati novo značenje – značenje vječnosti. To su ribari shvatili i njihovi će životi biti iskorišteni za novi cilj, mnogo veći i ljepši. Isus, ”ako imaš vremena, navrati ponekad i u naš kraj.” (Tanja Filipović)
Lako je meditirati dijelove Evanđelja koji su lijepi i koji nas nadahnjuju, ali dijelove koji pričaju o surovosti života, nitko ne voli. O progonstvima, o podjelama u našim obiteljima, o sudovima i presudama, i o ljudima koji nas mrze nitko ne voli trošiti energiju. A Evanđelje nam i o tome priča. Ono je otkrivenje Boga nama, danas, u našim trenutnim okolnostima. Evanđelje je bezvremensko. Što Krist želi reći? Da biti kršćanin i slijediti ga nužno uključuje križ i progonstvo. Kako kažu kršćanski sveci i mudraci: ”Ako nam sve u životu ide dobro, onda bismo se trebali početi brinuti.” Ako radikalno i autentično slijedimo Kristov put, doživjet ćemo progone, ljudi nas neće podnositi, neke će čak i zamrziti. Nasljedovanje Krista u njegovim zahtjevima i njegovom radikalizmu stvara probleme, izaziva podjele i sukobe, jer nas suprotstavlja duhu svijeta. S onima koji su površni u nasljedovanju, ljudi će bit zadovoljni, jer nikome neće stat ”na žulj”. Uzroci mržnje ukorijenjeni su u psihi čovjeka. William Shakespeare je u svom Hamletu napisao: ”Ima nešto trulo u državi Danskoj”. Nešto je u nama ”trulo” što nas navodi na mržnju – predrasude, strah, ego, zavist, ljubomora, netolerancija, diskriminacija, itd. Oni koji mrze ne vide vrline, njima je lakše pronaći mane. Umijeće ljubavi je ipak nadmoćnije od umijeća mržnje. Na svakom je od nas da se odluči kojim umijećem želi ovladati.
U obilju svega pomalo gubimo ono što je jedino važno – vjeru da Bog ljubi čovjeka, da je On gospodar svemira, i Gospodar svih stvarnosti. (Lk 21, 5-11) Nitko nas ne može ”rastavit od njegove ljubavi”. (usp. Rim 8,35) Vrijedni smo, ”jer Bog ne pravi greške”, kaže o. Milić. ”Ne slušaj svijet koji ti kaže da nisi vrijedan, koji ti govori da moraš biti pametniji, zgodniji, nabildaniji, obrazovaniji. Ne slušaj svoje demone koji ti govore da nisi vrijedan zbog svega što si učinio, i zbog svega onoga što nisi učinio. Ne slušaj nikoga osim Boga koji ti neprestano govori da si vrijedan, i da si voljen.” (U ”Bog je tu”, Jakov Milić) I zato ”poljubimo zemlju po kojoj hodamo”, pjeva legendarni Mišo. (Poljubi zemlju po kojoj hodaš) Bože svemira, budi gospodar naših dana i smiluj se svima nama.
U našem mentalitetu poznato je da svi ”znaju” sve, o svima i o svemu, i prave se da ne znaju. Svi mi improviziramo! Pa zašto onda jednostavno nismo iskreni jedni prema drugima? Zašto se o tome ne komunicira? To bi nas sve skupa rasteretilo. Pretvaranje, prešućivanje, laganje, a samim time i potiskivanje emocija, dovodi do društva koje je stalno pod stresom i, što je još razornije, prepuno nepovjerenja. To se čini normalno kad svi podsvjesno znamo da bar nešto sakrivamo od drugih, što god to bilo. Zato se pravimo da ništa ne znamo ili da ništa nismo čuli, a potom o tome pričamo sa strane. Svaki dan stvaramo bezbroj sudova koji se vrlo često temelje na onome što su nam drugi rekli nego na onome u što smo se sami uvjerili. I sam Albert Einstein će na tu temu reći: ”Malo je ljudi koji mogu mirno iznositi mišljenja koja se razlikuju od predrasuda njihovog društvenog okruženja. Većina ljudi nije sposobna formirati takva mišljenja.” Često nam mediji, naši najbliži, i naši prijatelji, govore što da mislimo. Pilat je bio jedan od takvih – zadovoljavao se nejasnim informacijama o Isusovoj osobi. Njegov sud se temeljio na onome što su drugi rekli. Isus je osjetio tu slabost i suočio ga s njom: ”Govoriš li ti to sam od sebe ili ti to drugi rekoše o meni?” (Iv 18, 33b-37) Pilat je izbjegavao pitanje. Njegov izgovor je bio da, budući da nije Židov, ne može znati istinu. Jednog dana će nam se suditi po tome kako smo procjenjivali druge: koliko smo bili pravedni, iskreni i istinski zabrinuti za njihovo dobro. Pilatove misli i optužbe Velikog vijeća protiv Isusa dolaze iz svijeta koji ga je već unaprijed osudio. To je svijet u kojem prave namjere ostaju skrivene, te ubijaju osobu sebičnim procjenama, postupcima i propustima. Ali Isusa ne zanima ljudsko poštovanje i položaj koji bi mogao imati ako šuti i ako se povuče. On odgovara samo Bogu. Samo apsolutno može odrediti prave vrijednosti. Prije nego što je izabran za papu, Benedikt XVI. je osudio nametanje subjektivnih osobnih vrijednosti od strane svijeta, opisujući ih kao ”diktaturu relativizma koja ne priznaje ništa kao konačno i koja zadržava samo svoj ego i svoje želje kao krajnju mjeru”. (2005.) Naš je vodič istinsko prijateljstvo s Kristom, koje zahtijeva da mu podredimo sve druge vodiče: sebe, vlastite osjećaje i sebične želje, i mišljenja drugih. ”To nas prijateljstvo otvara svemu što je dobro i daje nam kriterij za razlikovanje između istinitog i lažnog, između prijevare i istine”, kaže Benedikt XVI. Bez ovog sidra, naša slaba i pala priroda, pluta za popularnim ideologijama i mišljenjima. Pilat je slijedio ”pomodne valove”, popularne misli i trendove svoga vremena. Bio je kako su drugi htjeli, kako vjetar puše, a kršćani tako ne mogu živjeti.
Hram je mjesto intimnosti s Bogom, mjesto mira i tišine. To je sveto mjesto gdje nema mjesta trgovini, buci i uznemirenosti. To je povlašteno mjesto susreta s našim Bogom i Stvoriteljem. Luka kaže da je ”Isus počeo izgoniti prodavače” iz hrama. (Lk 19,45-48) Nije riječ o ljutnji kao što često mislimo, radi se o strahopoštovanju prema svetosti hrama. Hram je najintimniji dio naše duše u kojem prebiva Duh Božji. Trebamo ga čuvati čistim i lijepim. Iako je bilo mjenjača i prodavača u različitim dijelovima Jeruzalema, oni koji su bili postavljeni u hramu imali su povlasticu veću od ostalih. I mi imamo posebnu povlasticu. Pazimo zato sa strahopoštovanjem na svetost našeg hrama, i na svetost duša naših bližnjih, jer one su mjesta bogoslužja, susreta s Bogom, i nisu ”špilje razbojničke”. Isusove su riječi hrana našim dušama, i voda koja daje život. On je ljubav, On je život, On je mir i izvor svega dobra. On dira naša srca svojom prisutnošću, svojim riječima, svojim pogledom, svojom dobrodošlicom, svojim milosrđem… Stoga ne čudi da su ljudi koji su ga slušali bili duboko dirnuti, ta učio ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci.
Prošlo je već jedanaest godina, brzo, prebrzo. Ali ti si uvijek dio nas, i uvijek ćeš biti dio naših duša. Bit ćeš uvijek naš tata. Zauvijek. Sretan ti nebeski rođendan, dragi naš tata.
”Još i danas sve me na njeg’ sjeti stari šešir visi pokraj vrata i što mati znala mi je reći Bog je dao srce mu od zlata
Još i danas čujem one riječi samo dobre Bog na kraju čeka zato sine od svih mojih riječi nek’ u srcu ostane bar neka
Otiš’o je otac moj polako otiš’o je stazom što vijuga pratile ga neke stare pjesme sve do rijeke kojom teče tuga
Otiš’o je pijetli kad se bude kao da u šetnju nekud kreče otiš’o je s mirisima jutra dal’ je znao da se vratit neće
Rasulo se jutro kroz ravnicu Sve je tu, a njega nema više Tuga ušla tamburi kroz žicu I k’o da su pjesme sada tiše.”
(Krunoslav Slabinac)
Ima ljudi koji ne poštuju hijerarhiju. Isus je to osjetio na vrlo bolan način. U svojoj prispodobi govori o ljudima koji su gospodaru jasno dali do znanja: ”Nećemo da se ovaj zakralji nad nama.” Poštivati poglavare znači dopustiti im da nam priđu, da dopru do nas, da budu zahtjevni prema nama, ali u isto vrijeme dopustiti sebi da u njima prepoznamo odnos punog razumijevanja i poštovanja. Nužan uvjet za kvalitetne međuljudske odnose u Crkvi je poštivanje poglavara i njihove službe, ali i očekivanje da i oni poštuju njihove vjernike. Gospodinu ni na kraj pameti nije bilo da ”kraljuje”, da (oprostite) ”boguje”, nego da služi. Tako Isus zamišlja hijerarhiju. Kada ona nije takva, narod je ne poštuje, i jednostavno je banalizira. Gospodar iz prispodobe sluzi iskazuje povjerenje i daje mu sredstva za napredak i uspjeh, i sasvim je normalno da od njega očekuje račun. Međutim, polagati račun nekome tko ti ne pomaže u napretku je vrlo, vrlo teško, i čak nezamislivo. Sluga iz prispodobe (Lk 19, 11-28), nažalost, unatoč toga što mu je gospodar povjerio dobra i pomogao mu da stane na vlastite noge, ne priznaje i ne poštuje svoju ovisnost o njemu, nezahvalan je i nevjeran. Tako se nije smio ponašati. Poglavari trebaju pomagati svojima i ulagati u njih, a onda, i samo onda, imaju pravo očekivati poštovanje. Problematika je oduvijek prisutna, i u društvu, i u Crkvi. U odnosu s hijerarhijom ne možemo ostati po strani – ili se krećemo unatrag, uskraćujući joj povjerenje; ili idemo naprijed, poštujući ono što joj je povjereno i čineći onako kako trebamo. Sve što je između podložno je svađama, neuspjehu, i skandalima. I s jedne, i s druge strane.
Zakej nosi svu težinu pogleda i mišljenja ljudi oko sebe: nitko ga ne gleda niti izgovara njegovo ime. Nitko ne želi imati posla s njim. Ljudi ko ljudi - imaju različita mišljenja, različite navike i različite poglede na svijet. Postoje oni koji se usredotočuju na najsporednije detalje života; drugi su više zainteresirani za ono što drugi rade ili posjeduju; konačno, postoje i oni čije se ”oči pasu” samo da bi izrekle sud ukorijenjen na izgledu, itd. Sasvim je jasno da se ne možemo dopasti svima, isto kao što se ni nama ne dopadaju svi, bez obzira rekli mi to naglas ili ne. To što se nekome ne dopada naš stil oblačenja, boja glasa, način šminkanja, frizura, naši postupci ili bilo što drugo, ne bi nas trebalo smetati. Ne zaboravimo da su u pitanju samo mišljenja, a mišljenja su različita. Ne smijemo zanemariti da je Zakej ”pokušavao vidjeti tko je Isus”. Nije ni pomišljao da bi ga Isus trebao primijetiti, a kamoli ući u njegovu kuću. Znao je dobro kakvim ga ljudi drže. Ali Isus ga primjećuje, zato jer je jednostavno takav – ne obazire se na uobičajena mišljenja ni ponašanja ljudi, posebno ne na ona koja su isključiva i negativna, koja čovjeka ”zatvaraju” u tamnicu prije suđenja. Gospodin dopušta da ga se vidi i vidi sve i svakoga. Njegov nas pogled podsjeća na naše dostojanstvo i daje nam snage i hrabrosti da neprestano tražimo njegovo lice, da mu se pokažemo i damo da nas gleda. Isus uživa u onome koga vidi. Vjerujem da je u djetinjstvu gradio kućice u krošnjama drveća. To je jedna važna crta njegove duhovnosti. Nemojmo se dati razočarati od ljudi koji ne vide dalje od vlastitog nosa, koji su zatvorenog pogleda na svijet i ne vide pred sobom ništa drugo osim ono što im društvo i mediji serviraju.
Kao vjernici angažirani smo u različitim službama u zajednici. Među liturgijskim smo pjevačima. To je dobro, ali… Čistimo liturgijska mjesta. To je dobro, ali… Ministranti smo, liturgijski čitači i vjeroučitelji. I to je dobro, ali… Propovijedamo i slavimo sakramente kao svećenici. I to je dobro, ali… Sve je to dobro, i Bog nam čestita jer je naš vjernički hod ovjenčan uspjehom, ali… Gospodin, osim naših lijepih djela (koja su Njemu mila), želi iznad svega da nam bude prva ljubav. Crkvi u Efezu će zato reći: ”Prvu si ljubav svoju ostavio.” (Otk 2,4) Balašević bi zapjevao: ”Kad je prošlo đačko vreme, padeži i teoreme, i stripovi ispod klupe. Nije više bila klinka, počela je da se šminka i da želi stvari skupe. Tako mi je svakog dana bivala sve više strana, slutio sam šta nas čeka, pa sam prestao da brinem kako da joj zvezde skinem. Postala mi je daleka.” (Prva ljubav) Izgubili smo prvu ljubav. ”Ostaviti” i ”izgubiti” nije isto. ”Izgubiti” naglašava nenamjernost, ali ”ostaviti” namjernost. Evo nekoliko znakova kojima prepoznajemo da smo namjerno ostavili našu Prvu ljubav: više ne žeđamo za Božjom prisutnošću, ne čitamo Bibliju ili nas njezine riječi više ne pogađaju, rijetko se povlačimo na molitvu, toleriramo grijeh pronalazeći filozofske izgovore, hodamo svijetom koristeći sve vrste kompromisa… Zato nas Gospodin u istom Pismu savjetuje i daje nam tri recepta: ”Spomeni se dakle odakle si pao, obrati se i čini prva djela.” (Otk 2,5) Ako je početak poslanice općenito upućen Crkvi u Efezu, završava ipak na osoban način: ”Pobjedniku ću dati jesti od stabla života koje je u raju Božjem.” (Otk 2,5) Ako danas shvatimo da nam Bog više nije na prvom mjestu u životu, kleknimo i zamoli ga ponovno za tu milost i on će nam je dati. Oče, molimo te da nam oprostiš što smo te zanemarili. Zapali naš život svojom ljubavlju.