Psalmist nas poziva da se spominjemo ”silnih djela koja učini Gospodin” (Ps 105,5) u našem životu, jer sjećanje na njih obnavlja povjerenje u Boga. Kad god je Izrael posustajao, proroci su mu vraćali pogled na prošlost: tamo gdje je Gospodin već jednom otvorio more, nahranio u pustinji, dotaknuo srce i podigao pale. I mi pogledajmo na našu prošlost i dopustimo da nas preplavi ljepota onih trenutaka u kojima nas je Gospodin iznenadio svojim blagoslovima. Uvijek postoji Božji trag u našoj životnoj priči. U ”Ispovijestima” sveti Augustin piše da čovjek postaje velik onda kad se sjeti Božjih djela u vlastitom životu, jer se sjećanjem otvara prostor zahvalnosti i mira. Usudimo se pogledati u našu vlastitu priču i priznajmo da je On u njoj oduvijek čudesno prisutan – kad se činilo da nema izlaza, a ipak se otvorio put, kad smo nosili teret koji je izgledao pretežak, a onda se pojavila snaga koju nismo znali da imamo, kad nam je netko došao ususret upravo kad smo mislili da smo ostali sami. U svom ”Dnevniku” Etty Hillesum, napisanom usred ratne noći, piše da je Bog često najprisniji upravo u onim trenucima kad se čini da sve pada u mrak. Ona kaže da se čovjek ne treba plašiti zaviriti u vlastito srce, jer će tamo sigurno otkriti kako se Bog u njem nastanio i ostavio vlastite znakove (Dnevnik, 1941.–1943.). Pogled na vlastitu priču je duhovni čin povjerenja u Onoga koji ne gradi na iluzijama, nego na stvarnoj osobnoj povijesti. Kad zahvaljujemo za nju, prepoznajemo da život nismo sami izmislili i da nas netko gleda pogledom ljubavi, da nismo prepušteni sebi, nego vođeni rukom koja ne odustaje od nas. Zavirimo u tu našu priču i priznajmo da je Bog uvijek bio s nama. Njemu je uvijek bilo stalo do naše životne priče. On u svoju Knjigu upisuje naše dane (Ps 139,16) – svaki korak, svaku radost i svaku tugu, i uspjeh i neuspjeh, sve detalje naše životne priče. Mi smo ”jedinstveni ton u velikoj simfoniji stvaranja” (Hans Urs von Balthasar). Ne postoji kopija, ne postoji zamjena, postoji samo naša dionica koja se ne može odsvirati bez nas. Upravo zato Bogu jest stalo do naše životne priče, jer bez nje melodija Božjeg stvaranja ne bi bila potpuna. Ne zato što je savršena i naša, nego zato što je naša i savršena. I On je jedini koji je zna od početka do kraja, ali želi da mu je ispričamo vlastitim glasom.
Pjesma ”U onaj dan kad Gospod Bog” oduvijek je bila pratilja mladih duša koje su na susretima, u zajednicama i na misama učile slušati vlastitu čežnju. José Tolentino Mendonça to naziva ”teologijom čežnje”, u svojoj knjizi ”Elogio da Sede”, kada čovjek stoji na pragu: s jedne strane već je dotaknut Božjom blizinom, a s druge još uvijek žudi za puninom koja se tek nazire. Čežnja je jedan od najpouzdanijih unutarnjih znakova; ona je, kako bi rekao Augustin u ”Ispovijestima”, ”žar srca koji pokazuje gdje nam je dom”. U tome nema ničega romantičarskog, jer čežnja je ponekad bolna, ponekad mutna, ponekad i opasno bliska onome što bismo najradije zaboravili. Ali je istinita. Sve naše čežnje, nesigurna lutanja i najtiši strahovi, imaju svoje ishodište i svoj završetak u Gospodinu. Čovjek koji uči slušati vlastite čežnje polako prestaje živjeti iz navike i počinje živjeti Istinu. A istina srca najčešće je tiša nego što mislimo, ali i snažnija nego što se usuđujemo priznati. Bit će to dan u kojem će duša napokon pronaći svoj dom, kad će se čovjek prepoznati u Božjim očima kao onaj koji je od početka bio željen. Giorgio La Pira, u svom djelu ”Lettere alla Comunità” je zapisao, da se ”veliki Božji dolasci najčešće skrivaju u jednostavnim koracima koji čine svakodnevicu”. ”Onaj dan” ne događa se samo na kraju vremena, nego već sada, u sjenama i svjetlima naših dana. Njegov dolazak neće biti trenutak iznenađenja, nego trenutak prepoznavanja, poput susreta s nekim tko je cijeli život hodao uz nas, ali tek ćemo ga tada jasno vidjeti. Gospodine, daj da nam taj dan svaki naš korak oblikuje Tvojom nježnošću; da naše čežnje ne budu raspršene, nego skupljene u Tvojoj blizini; i da, kada jednom dođe punina vremena, prepoznamo Tvoje lice koje smo, u svim svojim nadama i nemirima, cijeli život naslućivali.
U ranim jutrima, dok bi magla još ležala po poljima, moja je dobra mama tiho budila dan. Njezine ruke, umorne od jučer, već su grijale peć, slagale drva, budile svjetlo. Nije imala mnogo – ni vremena, ni novca, ni odmora, ali je imala ono što je najvrjednije: srce puno ljubavi. Siromaštvo joj je bilo sudbina, a briga stalni pratilac, ali je sve to zaboravljala i hrabrila nas da vjerujemo u bolje sutra. Kad bismo kao djeca pognuli glave pred oskudicom, ona bi nas pogledala svojim blagim pogledom koji nam je govorio: ”Bog sve vidi. Bit će bolje.” Vjerovala je da dobrota nije uzaludna, da trud ima smisla, da se svako sjeme dobrote jednom mora probuditi. Moja dobra mama nikada nije govorila o ljubavi, ali ju je živjela u svakom pokretu. Nikada nije govorila o vjeri, ali ju je tumačila djelima. Njezina su rana jutra bila kao molitva – duga, tiha i postojana. U tim jutrima, iako umorna, bila je sretna što je imala nešto za skuhati, što se život, makar pretežak, i dalje tka. U siromaštvu je bila ponosna, u tugama vjerna, u svakodnevici vrijedna. Kad je život bio pretežak, ti si ga, draga moja mama, činila podnošljivim, kad je bio siv, ti si ga bojila toplinom svoje prisutnosti. Danas, kad se sjetim tvojih ranih jutara, draga moja mama, shvaćam da je upravo tada nastajala snaga moga svijeta. U svakom zalogaju kruha, u svakoj molitvi, u svakom tihom uzdahu utkano je nešto od tvoje dobrote. Sad kad te više nema, u mojim ranim jutrima još i dalje čujem šum tvojih koraka, i šapat tvojih riječi. Hvala ti, dobra moja mama, za svako jutro, za svaku molitvu, za svaku suzu i trud. Sve brige, sve tuge, sve oskudice, pretvorila si u zlato koje svijetli u mom sjećanju.
U jutarnjoj tišini, u onom istom času u kojem je Marija Magdalena tražila Učitelja kraj praznog groba (Iv 20,1), srce se lakše otvara nadi koja se ne vidi nego se naslućuje. Isus je ”među nama”, u onome što se događa sada, u onome što živimo, u odnosima koje stvaramo, u malim unutarnjim pomacima koji izgledaju beznačajno (Lk 17,21), u polaganom sazrijevanju, kako je to opisano u paraboli o kvascu, iznutra i tiho, a ipak nepovratno (Mt 13,33). ”Kraljevstvo je Božje među nama”,’ i lijepo mu je među nama. Ako kažemo da je Bogu lijepo među nama, onda ispovijedamo nešto vrlo nježno i istinito: da se Bog u našoj blizini osjeća kao prijatelj. Bog nije umoran od nas, niti razočaran zbog naših slomljenosti; on je u našim krhkostima pronašao mjesto za sebe. U staroj židovskoj predaji, na koju često podsjeća Abraham Joshua Heschel u ”Božjem čovjeku”, priča se da Bog hoda čovjekovim koracima. Bog ne lebdi iznad života, nego ga osluškuje iznutra. Sveti Ivan Pavao II. u ”Pismu obiteljima” kaže da je Bog ”prijatelj čovjekova doma”, onaj koji se raduje svakom trenutku u kojem se ljubav pretače u život. Ako je tako, onda doista možemo reći da mu je lijepo među nama. On i mi činimo Kraljevstvo nebesko – bez velikih riječi i bez namještanja vlastitog života da bi izgledao bolje nego što jest (Iv 1,38–39). Ako je Bogu lijepo među nama, onda postoji razlog da i mi jedni drugima stvaramo prostor u kojem će biti ljepše živjeti, disati, graditi i vjerovati. U rano jutro, još za mraka, dok prvi tragovi svjetla dodiruju obrise krošnji, a u selu još vlada tišina, u kući seoskog župnika već gori svjetlo. On je već budan. On ne započinje dan vijestima ni kavom, nego tišinom i molitvom. Prije nego što se oglase prvi pijetlovi, on pred Bogom stoji podignutih ruku, i blagoslivlja svoje, koji će uskoro ustati, raditi, boriti se, voljeti i patiti. Dok selo još spava, on predaje Bogu njihov dan, da im koraci budu sigurni, da njihova srca ne otvrdnu, da im se ne dogodi ništa loše, da budu živi i zdravi, i nadasve dobri, gdjegod bili i išli. Njegovo srce, oblikovano mnogim zorama, zna da Bog najčešće govori u trenucima samoće. I zato, u rana jutra, još za mraka, dok selo još spava, župnik moli za svoje koje mu je Gospodin povjerio.
Kad svećenik, koji je nekoć s pouzdanjem držao plug svoga poziva, pogleda unatrag, tada se u njegovu srcu otvara bolna napetost između dara i slabosti, između poziva i čovjeka. Neki su, noseći taj teret, odlučili stati. Nisu više mogli vući brazdu. Ipak, onaj koji je jednom stavio ruku na plug Evanđelja ne može je potpuno pustiti. Svećenici koji su ”izišli”, koji su odlučili ”otići”, nose u sebi nešto što se ne može izbrisati. Njihov poziv, iako sada ”utišan”, i dalje ostaje u njima. Mnogi koji su napustili službu svećeništva to nisu učinili lako. U njihovim razlozima često su priče o umoru, osamljenosti, razočaranju, neprepoznatosti i tjeskobi. I zajednica, ako je iskrena, mora priznati da je i sama ponekad zakazala u tome da ih nosi, razumije, i da im pruži ruku. Mnogi svećenici koji su napustili službu, bilo iz umora, bilo iz razočaranja ili zaljubljenosti, kasnije su otkrili da ono što su tražili nisu pronašli. Ne zato što bi Bog kaznio njihovu odluku, nego zato što poziv svećenika ulazi u samu strukturu osobe. Kad jednom primimo sakrament svetoga reda, on nikada ne nestaje, on postaje naš identitet, način na koji ljubimo, razmišljamo, i gledamo svijet. Svećenik je ”obilježen” za vječnost – in aeternum. Taj pečat ne može izbrisati ni ljudska slabost ni odluka da se više ne služi kao svećenik. Čak i ako se pokuša prilagoditi svijetu, onaj koji je jednom služio oltaru više nikada ne može posve živjeti ”običan” život, jer mu je srce zauvijek oblikovano da pripada drugima. Zato bi se moglo reći: takvi se nikad neće prilagoditi svijetu, jer su ”obilježeni svetim”. Svoj će mir pronaći jedino u Bogu koji ih uvijek gleda kao svoje svećenike. Bog ih ne može zaboraviti. Isuse, pastiru dobri, ne zaboravi naše svećenike. Ti si ih pozvao da budu Tvoje ruke među ljudima, Tvoje srce u svijetu, Tvoj glas u Crkvi. Očisti i obnovi u njima prvu ljubav kojom su Ti rekli: ”Evo me.” Kad se umore, daruj im snagu; kad posumnjaju, utješi ih; kad posrnu, podigni ih; kad izgube radost, podsjeti ih da su Tvoji. Neka njihova riječ uvijek bude prožeta Tvojom ljubavlju, a njihovo služenje ispunjeno Tvojom prisutnošću. Učitelju dobri, smiluj se svojim svećenicima.
Seoski župnik je ”sluga beskoristan” (Lk 17,7-10). On zna da nije vlasnik ni oltara, ni propovjedaonice, ni duša koje mu dolaze, nego čuvar Božjih tajni. Njegov život je poput svijeće koja gori da bi drugima dala svjetlo. A kad izgori, ne žali što se potrošio, jer zna da je smisao svijeće u svjetlu, a ne u trajanju. ”Svećenik nije svećenik za sebe – on nije za sebe molitva, on nije za sebe suze; on je to za Crkvu, on je to za duše” (Sv. Ivan Marija Vianney). Bit ”beskorisnosti” je biti put prema Središtu. U toj logici darivanja skromni svećenik otkriva i radost koju svijet ne razumije – radost onih koji gube život da bi ga našli (usp. Mt 16,25). On ne traži da ga ljudi vide, nego da kroz njega vide Boga. On zna da svaka njegova riječ ima snagu samo ako izrasta iz molitve. ”Bog ne traži naše uspjehe, nego našu raspoloživost”, kaže François Mauriac. To je temelj služenja – ne mjeriti koliko smo učinili, nego koliko smo dopustili Bogu da čini po nama, koliko smo se odricali samodostatnosti i činili ono što je Bog tražio, i uvijek s radošću. Seoski župnik je utjelovljenje evanđeoskog sluge koji ne traži nagradu, jer zna da je blagoslovljen odozgo, jer ne mjeri koliko je dao, nego koliko se dao. U svojoj večernjoj molitvi, seoski župnik opće prakse ovako moli: ”Gospodine, dan se spušta nad polja i krovove mog sela. Zvono na tornju po posljednji put odzvanja, i njegov odjek polako se gubi u magli. Evo me umornog, ali mirnog, jer sam učinio ono što si mi povjerio – pričao sam o Tebi, dijelio kruh, tješio bolesne, slušao ispovijedi, blagoslivljao djecu. Ponekad sam to činio radosno, ponekad iz navike, ali uvijek s mišlju da to činim u Tvoje ime. Znam, Gospodine, da plod mojih ruku nije moj. Oprosti mi na svim propustima i slabostima. Večeras to sve donosim pred Tebe. Učinio sam što sam mogao, Gospodine; a ono što nisam, učini Ti.”
”Gospodine, proničeš me svega i poznaješ, ti znaš kada sjednem i kada ustanem, izdaleka ti već misli moje poznaješ” (Ps 139). Bog je prisutan u svakom našem trenutku, u svakoj našoj misli i kretnji. Nema ničega skrivenog pred Njim. Sve je prožeto Njegovim pogledom koji nije pogled suca, nego Oca. Pjevajući ovaj psalam zadobivamo mir, otkrivamo Boga koji nas ne osuđuje, makar vidio i ono što mi sami ne znamo o sebi. Takav je uvijek naš Isus – ne žuri s osuđivanjem, nego ”gubi vrijeme” s grješnicima, razgovara s carinicima, brani one koje svi žele otpisati. I svećenici moraju imati takvo srce, srce koje zna da se čovjek ne spašava moralnim pritiskom, nego strpljivom ljubavlju. Njegovo poslanje nije da druge mijenja po mjeri savršenstva, nego da ih prati na putu rasta, nalik je suncu koje ne bira po kome će zrake svjetla padati, već tiho obasjava sve. ”Svećenik mora biti čovjek koji zna čekati da milost proklija” (Karl Rahner). To znači da mora imati strpljenje s onima koji se ne mijenjaju brzo, koji se bore s istim slabostima, koji dolaze i odlaze, ali ipak traže Boga. On mora znati da Božja riječ djeluje i kad ne vidi jasne rezultate. Dobar svećenik vjeruje više u Božje djelovanje nego u vlastite metode – ta, duše se ne mijenjaju mnoštvom propovijedi, ni strahom, ni autoritetom, nego Božjim milosrdnim dodirom. Svećenik sije, a ne ubrzava rast. Kao što zemljoradnik zna da sjeme treba mir, tamu i vrijeme da proklija, tako i svećenik mora naučiti čekati da Bog dotakne srce bližnjega, da se vjera probudi, da rana zacijeli. Papa Franjo je ponavljao da svećenik mora ”mirisati po ovcama” – biti blizak ljudima, razumjeti njihove borbe i ne bježati od njihovih rana. Svaka ispovijed, svaki razgovor, svaka misa, i samoća kad ga nitko ne treba, jest trenutak kad se milost polako probija kroz tvrdu zemlju ljudskog srca. U toj tihoj vjernosti rađa se ono što Rahner naziva ”sakrament prisutnosti” – svećenik kao živa slika Božjeg strpljenja.
Svi koji služe Dom Gospodnji, služe samomu Bogu. Služenje Bogu pak nadilazi granice prostora i vremena: ono ulazi u samo srce Božjeg plana. U svakoj ruci koja podiže oltarnik, u svakom glasu koji zapjeva psalam, u svakoj svijeći koju netko tiho zapali, Bog prepoznaje djelo svoga Duha. Služiti Domu Gospodnjem ne znači tek pomagati Crkvi u praktičnom smislu, nego svjedočiti da se ljubav prema Bogu ne može odvojiti od konkretne brige za mjesto gdje On prebiva. Crkva od prvih vremena poznaje tu istinu: služenje je čin štovanja. Ono ne pripada samo oltaru, nego i svemu što oko njega postoji. Kad ruke vjernika brižno spremaju crkvu, kad netko s ljubavlju njeguje cvijeće pred oltarom, kad mladi pripravljaju liturgiju, u svemu tome Bog pronalazi svoj dom. U teološkom smislu, svaki čin služenja jest sudjelovanje u leitourgiji, zajedničkom djelu naroda Božjega. Riječ λειτουργία (leitourgía) u klasičnoj grčkoj kulturi označavala je ”javno djelo” ili ”službu za narod”, osobito u smislu da pojedinac obavlja neko dobro djelo u korist zajednice – primjerice, financira kazališnu predstavu ili gradnju broda. To je bilo djelo čovjeka za narod. U kršćanskom značenju ta riječ dobiva dublji, teološki smisao: liturgija postaje ”djelo Boga u narodu i naroda u Bogu”. U njoj se više ne radi o ljudskoj inicijativi, nego o Božjem djelovanju u ljudima, koji zauzvrat sudjeluju u tom djelovanju zahvalnošću, molitvom i slavljenjem. Bog postaje onaj koji djeluje, a narod onaj koji odgovara. Zato je svaka služba – čistačice, pjevača, čitača, ministranta, katehete, sakristana, pa i onih koji samo u tišini mole za druge – dio jednog istog svetog djelovanja: Božje spasenjske prisutnosti u svijetu. Psalmist pjeva: ”Blago onima koji prebivaju u domu tvojemu, Gospodine, slaveć’ te bez prestanka!” (Ps 84,5). Ta blaženost nije nagrada za trud, nego plod služenja. Jer tko istinski služi, otkriva da je Bog već ondje – u njegovu radu, u njegovoj skrovitosti, u njegovoj ljubavi. Služiti Dom Gospodnji znači dopustiti Bogu da se kroz nas učini vidljivim. On traži raspoloživo srce koje se ne boji otvoriti, koje dopušta da ga On dotakne. Raspoloživo srce ne pita ”zašto ja”, nego ”što želiš da učinim”. U tom srcu Bog pronalazi prostor da djeluje, jer ga ne sputava oholost, nego ga nosi poniznost i povjerenje.
Bilo je to prije mnogo godina. Ležao sam u bolničkoj sobi s još nekoliko pacijenata, kad je ušao stari pater isusovac i upitao: ”Hoće li se tko ispovjediti?” Naravno, tko će drugi nego velečasni! Imao sam neku ”siću”, ali bilo je i iz šeste zapovijedi. Pater me pogledao i upitao: ”Koliko puta?” Bilo mi je neugodno jer su svi u sobi slušali. Rekao sam: ”Više puta!” Ali on nije odustajao: ”Koliko puta?” Na kraju sam tiho rekao da je dosta s tim ”koliko puta”. Danas mi je to pomalo smiješno, ali tada, u onoj bolesničkoj sobi, nije bilo lako. Zašto je govoriti o grijehu protiv šeste zapovijedi tako teško? Možda zato što dira u ono najskrivenije u čovjeku – u prostor tijela, osjećaja i ljubavi. U spolnosti je čovjek najizloženiji, ali i najosjetljiviji. U njoj se dotiču ranjivost i čežnja, stid i želja za blizinom. Kad pogriješimo, osjećamo se ogoljeni, ne toliko pred drugima, koliko pred samima sobom. Kad se u crkvenim razgovorima spomene šesta zapovijed, često nastupi tišina. Nitko nije neutralan. Svatko nosi svoje iskustvo, svoje borbe, svoje tišine. U kulturi koja je o spolnosti dugo šutjela ili govorila samo kroz zabrane, u mnogima probudi stid. Ipak, taj stid nije neprijatelj. Joseph Ratzinger je napisao da ”u sramu zbog spolnosti čovjek ne skriva samo tijelo, nego i misterij svoga bića koje žudi za ljubavlju” (Uvod u kršćanstvo, 1968.). Taj osjećaj pokazuje da još znamo da tijelo nije obična stvar, nego sveti dar. Mnogi se bore s osjećajem nemoći, jer im se čini da uvijek padaju u isto. U toj borbi lako se rodi tjeskoba – mislimo da nas Bog gleda s razočaranjem. Ali Bog ne mjeri. On liječi. Njegov pogled nije pogled suca, nego pogled Onoga koji zna koliko je teško voljeti čisto i iskreno. On zna da prava čistoća nije bezgrešnost, nego ljubav koja uči gledati s poštovanjem. Karl Rahner je zapisao da ”čovjek nikada nije toliko ogoljen pred Bogom kao u iskustvu svoje spolnosti” (O iskustvu Duha, 1963.). I doista, to je mjesto gdje čovjek postaje svjestan koliko mu je Bog potreban. Možda zato tišina koja nastupi kad se ta tema spomene nije znak neugode, nego znak da duša prepoznaje da se nalazi na svetom tlu. U toj tišini Duh Sveti dotiče ono što ne može dotaknuti ni riječ, ni pogled, ni bilo tko drugi. I tada se, u srcu koje se predaje, rađa nešto novo: blagost prema sebi, povjerenje u Božje milosrđe, svijest da nas On voli i u onome što je slomljeno. Bog nas ne voli ”unatoč” našim slabostima. On nas voli upravo u njima – tamo gdje se najviše bojimo da nas se vidi. Gospodine, ti si moj Učitelj i Gospodar, vodi moje korake. Učini da se ne zadržavam na putovima koji ne vode k tebi, na putovima samodostatnosti i površnosti koji mame svojim sjajem, a ostavljaju prazninu. Nauči me hoditi koracima vjere – u svakom trenutku, na svakom raskrižju. Tvoja riječ, Gospodine, svjetiljka je nogama mojim i svjetlo mojoj stazi (Ps 119,105). Kad tama sumnje padne na srce, podsjeti me da se ne bojim. Daj mi poniznost da ti dopustim biti Gospodar mog vremena, mojih izbora, mojih želja. I kad dođe dan kad ću biti umoran od traženja, podsjeti me da ti nisi daleko, da si sa mnom u svakom koraku koji činim. Ti si moj Bog, moja ljubav, moje sve. U tvoje ruke polažem svoje srce, svoje misli, svoj dan. Ostani uz mene, Gospodine, kad posustanem, kad izgubim smjer, kad me obuzme nemir. Ti si moja ljubav, Gospodine. Nauči me ljubiti jednostavno, kao dijete koje vjeruje i ne traži ništa više. U tebi počiva moj početak i moj kraj, moj sada i moje sutra. Samo tebe želim, Gospodine. Ti si želja mog života.
Isusova prispodoba o nepoštenom upravitelju (Lk 16,1–8) završava jednom od onih rečenica koje na prvi pogled zbunjuju: ”Sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti.” Naizgled, Isus pohvaljuje lukavost, pa čak i nepoštenje. No, iza te pohvale krije se duboka misao o duhovnoj budnosti i djelatnosti. Upravitelj, iako je bio optužen, brzo mora promisliti i napraviti plan za dalje. Isus pohvaljuje njegovu odlučnost i sposobnost djelovanja u presudnom trenutku. Isus smatra da takva spretnost nedostaje ”sinovima svjetlosti”, ljudima od vjere. Po Njemu vjernici često žive bez žara, domišljatosti i konkretnosti. Isus u nama vidi manjak duhovne pronicavosti i inicijative – vjerujemo, ali ne djelujemo; molimo, ali ne planiramo; nadamo se, ali ne stvaramo nove putove dobra. Karl Rahner će to isto reći na drugačiji način: ”Kršćanin budućnosti će biti mistik, ili ga neće biti”. Kršćani moraju biti snalažljivi i odvažni. Papa Franjo često je upozoravao na opasnost ”duhovne tromosti”: ”Bolje Crkva koja je ranjena jer izlazi, nego bolesna jer se zatvorila u sebe” (Evangelii Gaudium, 49). Isus traži od svojih učenika da znaju ”u što ulažu”, da ne žive pasivno, nego stvaralački, s istom odlučnošću s kojom svijet juri za uspjehom. Snalažljivost sinova svjetlosti, je ”sveta spretnost” koja zna gdje i kako unijeti svjetlo: u razgovor, u odluku, u posao, u tišinu. To je dar i zadaća – da se ne zadovoljimo samo vjerom u srcu, nego da je učinimo stvarnom snagom koja mijenja svijet.
Dugo sam je tražio posvuda, a bila je tako blizu – skrivena pod slojevima svakodnevnih briga, pod kamenjem sumnji, u prašini mojih vlastitih pogrešaka. Kad sam je izgubio, mislio sam da je nestala zauvijek. A zapravo, ona je čekala da se umorim od traganja izvan sebe i da se okrenem prema nutrini, gdje Bog šapće. Nađoh svoju izgubljenu dušu, koja se bojala biti voljena. Nađoh je kad sam prestao mjeriti sebe po uspjesima i počeo promatrati svoje rane kao prozore kroz koje svjetlost ulazi. Kad sam shvatio da me On nije napustio ni u trenucima moje vlastite odsutnosti. U tom susretu nije bilo trijumfa, samo mir. Kao kad pastir u Evanđelju (Lk 15,4–7) uzme izgubljenu ovcu na ramena i vraća je kući, ne zato što mu treba još jedna u stadu, nego zato što je voli. Tako sam i ja osjetio: da Bog ne traži savršenog čovjeka, nego pronađeno dijete. Nađoh svoju izgubljenu dušu – i od tada je više ne puštam. Ne zato što se bojim da će opet zalutati, nego zato što sam naučio hodati zajedno s Onim koji nikada ne odustaje od traženja.
Recepti dobro služe za kolače, ali se duhovnost ne mijesi po uputama. Isus nas stalno vraća na bit: ”Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote” (Mk 2,27), Mariji kaže da je izabrala ”ono jedino potrebno” (Lk 10,42). Prorok Mihej sažima što Gospodin želi: ”Činiti pravdu, ljubiti dobrotu i ponizno hoditi s Bogom” (Mih 6,8). Isusova duhovnost bila je jednostavna, prožeta životom, ne sustavom. Njegov je pogled išao prema srcu čovjeka, a ne prema formi. Kad su ga pitali koja je zapovijed najveća, On ne govori o pravilima, nego kaže: ”Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim… i ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe” (Mt 22,37–39). Crkva je kroz stoljeća, iz želje da sačuva vjeru i prenese je dalje, nadogradila mnogo toga – i lijepog, ali i teškog. I ponekad se izgubila u vlastitim prijedlozima. Ne pretjerujmo. Vjera nije natjecanje u pobožnostima, nego odnos srca. Isus je često upozoravao na to kad je govorio: ”Kad molite, ne blebećite kao pogani” (Mt 6,7-8). Pobožnosti su lijepe ako nas približavaju Bogu, ali ako postanu cilj same sebi, onda štete. Danas bi nam Isus rekao: ”Ne gomilajte oblike. Bog ne traži da mu dokazujemo koliko ga volimo, nego da mu dopustimo da nas voli, u onom ”pomaljem”, kako bi rekli moji Međimurci, u onom što život donosi. Isus nije došao nametati terete, nego ih skinuti: ”Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti” (Mt 11,28). On nije komplicirao, On je oslobađao. Prava duhovnost se ne mjeri brojem pobožnosti, nego srcem koje zna reći: Evo me, Gospodine! ”Pomaljem” dakle, bez grča i bez potrebe da sve bude savršeno. Ne komplicirajmo, budimo to što jesmo i vjerujmo da nas Bog voli baš takve. Život je već dovoljno zapetljan, ne trebamo ga još više vezati brigama i maskama. Ne trebamo novih duhovnosti ni recepte ”lažnih duhovnjaka”, danas nam je potrebna Isusova jednostavnost. Pobožnost nije sprint ni trčanje pred rudo, nego život bez pretjerivanja i bez glume.
Ne glumimo pred Bogom i ljudima, nego budimo ono što jesmo – ljubljeni, ali ranjivi. Isus kaže: ”Nisam došao zvati pravednike, nego grešnike” (Mk 2,17). Za Njega su grešnici ”siromasi duhom” (Mt 5,3), oni koji znaju da im treba Spasitelj. Najveća opasnost za duhovni život je samozadovoljna pravednost koja više ne ništa ne treba. Zato Isus i kaže: ”Blago siromasima duhom” jer oni znaju da im nešto nedostaje. Ako pogledamo Isusove susrete, vidimo da se on najčešće zadržava s onima koji se nisu uklapali u religiozne okvire: s carinicima, grešnicima, bolesnima, gubavcima, preljubnicama. Ne zato što opravdava njihov grijeh, nego zato što je vidio njihovu čežnju za ozdravljenjem. Isus u evanđeljima stalno ide upravo tamo gdje se ljudi skrivaju: pod smokvino drvo Zakeja, u kuću carinika, do zdenca gdje je žena sama u podne, u dvoranu zatvorenih vrata gdje učenici drhte od straha. Uvijek isto: ulazi u zatvorene prostore. Kad bi nas susreo samo ondje gdje smo ”dobri”, On ne bi bio spasitelj, nego dekoracija našeg ponosa. On dolazi tamo gdje nas najviše boli i gdje mislimo da nismo vrijedni ljubavi, gdje se ”skrivamo”. Thomas Merton piše u ”New Seeds of Contemplation” (Nova sjemena kontemplacije) da ”Bog prebiva u dnu našeg bića, u onom dijelu koji nismo uspjeli pokvariti”. Upravo tu se želi dogoditi susret: ne na površini naših uspjeha, nego u skrovitosti gdje više ne glumimo. A kad Isus ondje uđe, sram se pretvara u mjesto preobražaja, ne zato što nestaje, nego zato što biva obasjan ljubavlju većom od njega. Možemo zato mirno moliti: ”Gospodine, otvori nam srce da te susretnemo ondje gdje se najviše stidimo.”
Stara narodna izreka: ”Saka hiža ima svoga križa”, izriče duboku mudrost da nema života bez teškoća, ni doma bez patnje, ni ljubavi bez žrtve. U mnogim obiteljima, pa i u onima koji se izvana doimaju sretnima i skladnima, postoje neizrečene tuge, nerazumijevanja, bolesti i tišine koje bole. Bog zna da se iza svake zatvorene kapije, iza svakog nasmijanog lica i svake ”uredne” slike, skriva križ. On, koji vidi u skrovitosti, zna sve naše priče i u svaku ulazi s nježnošću koja ne osuđuje, nego iscjeljuje, te nas poziva da razumijemo da je križ dio života, a ne njegov kraj. Kad narod kaže da ”saka hiža ima svoga križa”, on zapravo izriče ono što Evanđelje naviješta – da se spasenje se ne događa izvan svakodnevice, nego u njoj, u posve običnim danima, u suzama za stolom, i u tihoj molitvi prije spavanja. Bog nas ne čeka negdje visoko u oblacima, ni u savršenim trenucima pobožnosti, nego ondje gdje živimo svoje obične dane — među neopranim suđem, neizrečenim brigama i svakodnevnim sitnim radostima. On je naslonjen na dovratak naše kuće, ondje gdje se svakoga dana odlučujemo hoćemo li otvoriti vrata ljubavi, praštanja i vjere, ili ćemo se sakriti i odustati od svega.
U ove kasne jesenske dane, pjesma ”Dobro mi došel, prijatel”, donosi nam toplinu i prijateljstvo, pjeva o važnosti zajedništva i ljubavi među ljudima, i poziva da se prijatelji kod nas osjećaju kao kod kuće. Pjesma, koju je pjevao Vice Vukov na Krapinskom festivalu 1969., je postala jedan od najpoznatijih i najemotivnijih evergreena zagorske glazbe, simbol prijateljstva, doma i povratka. O tom duhu dobrodošlice govori nam Pavao u Poslanici Rimljanima (Rim 12). U njegovo vrijeme gostoljubivost je bila sveta dužnost: putnici, prognanici, misionari – svi su ovisili o dobroti nepoznatih. Nije se radilo samo o smještaju, nego o darovanoj pažnji i vremenu za drugoga, o slušanju životnih priča. Gostoljubivost je živjeti s otvorenim vratima, i doma i duše. Dobro mi došel, prijatel je zato više od pozdrava. U našem međimurskom, te su riječi poput toplog kruha na stolu. U njima se srce i dom, radost i mir. Reći nekome ”dobro mi došel’ znači prepoznati njegovu vrijednost, a dodati k tome i riječ ”prijatel”, znači darovati mu povjerenje. Da – još uvijek ima mjesta na ovom svijetu gdje čovjek može odahnuti, još uvijek postoje jednostavni trenuci svakodnevice, stara klupa pod orahom, pogled na jutarnju maglu nad livadom, crkva u kojoj tinja prigušeno svjetlo ili razgovor s dragim ljudima. Istina, svijet još uvijek ima dušu.
Tuga nije suprotnost ljubavi, nego njezin odjek, njezina sjena u trenutku kad svjetlo nestane iz vida. Tuga se javlja ondje gdje je ljubav bila istinska. Ne tugujemo za onim što nam je bilo ravnodušno, nego za onim što je dotaknulo najnježniji dio nas. Kad nekoga izgubimo, ne nestaje ljubav, nego nestaje mogućnost da ju pokažemo na način na koji smo to činili. Zato tuga nije slabost, nego dokaz da je ljubav bila stvarna. U tom smislu, tuga je i sveta: ona čuva uspomenu, pretvara ljubav u molitvu i čini srce sposobnim za vječnost. Bog ne traži da ne tugujemo, nego da u žalosti ne izgubimo nadu. Kristova suza nad Lazarovim grobom (Iv 11,35) pokazuje da i Bog plače s nama. I zato kršćanska tuga nije beznađe, nego tiho povjerenje da smrt ne može razoriti ono što je rođeno iz ljubavi. Kad to spoznamo, tuga prestaje biti tamna rupa nego postaje prozor. ”Ljubav nikada ne prestaje” (1 Kor 13,8). I jer ne prestaje, tuga nije kraj, nego put koji vodi prema Bogu.