”Bog je tako ljubio svijet.” (Iv 3,16) Bog nas voli, potreban je našeg prijateljstva. U Otkrivenju čitamo: ”Evo, stojim na vratima i kucam: posluša li tko moj glas i otvori vrata, ući ću k njemu i večerati s njim, i on sa mnom.” (Otk 3,20) Bog nas treba i miluje – ponekad u miru jutra, ponekad u boli ili u nemiru savjesti, u riječima koje nas diraju, u tuđem osmijehu, ili u trenutku tišine. Naša vrata možemo otvoriti samo mi. I to je čudesno: naš ”da” otvaraju vrata beskrajne ljubavi. Bog ne želi robove, On treba prijatelje. I zato će čekati… koliko god treba, ali i učiniti sve. ”Više vas ne zovem slugama… vas sam nazvao prijateljima.” (Iv 15,15) Njegov prijatelj ne živi iz straha, ne robuje zapovijedima, ne traži savršenost, nego samo iskrenost. Nije došao na svijet da nas spasi ”izvana”, poput svjetionika koji vodi brodove kada je vidljivost slaba. On ulazi u lađu našeg postojanja i vodi nas ”iznutra”, dolazi živjeti u nama. Ne ostaje na obali, ne pokazuje samo smjer izdaleka, On ulazi u našu lađu, u sve ono što nam je važno – u naše ”sretne dane”, ali i u nesigurnosti, u naše oluje i strahove. On je Emanuel – Bog s nama. Ne samo ”s nama”, nego u nama. Ne viče s obale, nego šapće u srcu.
Isus zahvaljuje Ocu što se najveće tajne Božjega kraljevstva ne otkrivaju kroz ljudsku mudrost, oholost ili silu, nego kroz poniznost, jednostavnost i čistoću srca, što je tajne neba ”sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima.” (Mt 11,25) U svijetu gdje se često cijene moć, utjecaj i ugled, Bog traži one koji se prepoznaju kao maleni – one koji znaju da sami ne mogu sve, koji s povjerenjem predaju svoj život u Njegove ruke, ljude koji su svjesni svojih granica, svojih slabosti i svoje potrebe za Bogom. To nisu maleni po vrijednosti, nego maleni po stavu srca: nisu umišljeni da sve znaju, da sve mogu i da su gospodari života. Istinska malenost svjesna je svojih granica. Tek kad postanemo svjesni da sami sebe ne možemo spasiti, tek tada možemo zaista doživjeti što znači biti spašen i prihvatiti ono što nam Bog daje: ne zbog zasluga, ne zbog pameti, nego iz čiste ljubavi.
Nikodem nije bio bilo tko. Bio je član židovskoga Velikog vijeća, ugledan i obrazovan čovjek, farizej, poznat po svojoj mudrosti. Ipak, unatoč svom znanju i položaju, on nije zatvorio srce za ono što je dolazilo izvan ustaljenih okvira njegova svijeta. U vremenu kad su mnogi njegovi suvremenici branili svoje položaje, navike i tumačenja, on je ostavio prostor za mogućnost da Bog govori na nov način. To je ono što ga čini velikim – bio je otvoren za ono što nadilazi ljudsku sigurnost. U evanđelju čitamo da je k Isusu došao noću. Noć je štitila njegovu potragu od znatiželjnih očiju, ali nije umanjila veličinu njegova čina. Bio je hrabar, ali i oprezan. Doći k Isusu, priznati da ne zna sve, postaviti pitanja – to je bilo djelo duboke poniznosti i istinske hrabrosti. Hrabrost nije u tome da sve znamo i sve razumijemo, nego u tome da imamo snage priznati kako još uvijek tražimo. Istina, s jedne strane, Nikodem je bio hrabar – nije mogao mirno živjeti kraj pitanja koja su mu izvirala iz srca. No, s druge strane, bio je i oprezan – svjestan svoje uloge, položaja i rizika koje nosi javno približavanje Isusu. Noć je bila njegov saveznik, ali i simbol njegova stanja: hodao je kroz tamu vlastitih nesigurnosti tražeći svjetlo. Bogu su važnija srca koja traže, nego ruke koje se grčevito drže stare sigurnosti. On hoda s nama dok se u sebi lomimo, dok tražimo, padamo, i ustajemo. Njega ne plaši naša nesigurnost, niti ga umara naša sporost. Prava hrabrost zato nije odsutnost straha, nego spremnost da, unatoč strahu, idemo prema Onome u kome slutimo odgovor. Bio je mudar čovjek: znao je da su duhovne stvari ozbiljne i da nije dovoljno slijepo prihvatiti novo, niti brzopleto napustiti ono što je staro.
U Evanđelju po Ivanu čitamo kako uskrsli Isus dolazi među učenike i pokazuje im svoje ruke i bok (Iv 20,20). Kasnije će Tomi reći da ih dodirne. (Iv 20,27) Isus se ne skriva iza slave uskrsnuća, On pokazuje svoje rane. One nisu nestale, one su, istina, proslavljene, ozdravljene, ali i dalje vidljive. Rane su znak Njegove ljubavi. One su most preko kojeg ga učenici prepoznaju. On ne briše tragove patnje, nego ih ostavlja da nikad ne zaboravimo koliko nas voli. U našem iskustvu, rane - gubitak, izdaja, neuspjeh, bolest i osamljenost, često izgledaju kao kraj. No, nije tako. Rane naših života nisu kraj i nisu beskorisne - one su put koji vodi do uskrslog Gospodina. Isus ih nije sakrivao nakon uskrsnuća, jer su one znak Njegove pobjede, a ne Njegovog poraza. Bog ne briše naše priče boli – On ih otkupljuje. Ne vraća nas u vrijeme prije rana – nego nas kroz rane vodi u uskrsnuće. Rane su naši znakovi raspoznavanja, naš identitet, govore tko smo, pričaju našu priču. One su otisci puta kojim smo prošli, svjedočanstva borbi koje smo vodili, pečati milosti koja nas je sačuvala. Baš kao što su učenici prepoznali Isusa po Njegovim ranama, tako se i mi, u očima Božjim i u očima onih koji nas istinski vole, ne prepoznajemo po svojim savršenstvima, nego po svojim ranama. One govore gdje smo padali, ali i gdje smo ustali, gdje smo bili slomljeni, ali i gdje smo bili iscijeljeni, koga smo ljubili, i za koga smo trpjeli. Naše rane nisu sramota – one pričaju priču ljubavi, hrabrosti, gubitaka, nade i Božje vjernosti. Svijet bi htio da budemo savršeni, da skrivamo tragove umora, boli i godina, a Isus nas uči da sve to ne treba skrivati, nego nositi s ponosom. Naše nesavršenosti, porazi i naše rane nisu dokaz naših poraza, nego svjedočanstvo našeg života, naš identitet. I kada jednog dana stanemo pred Boga, nećemo trebati mnogo govoriti – bit će dovoljno pokazati te rane. One će ispričati cijelu priču. I Bog će ih razumjeti. I zato ne trebamo ”duhovni lifting”, ne trebamo ”izglađivati” naš život pred Bogom i ljudima, praviti se jačima, boljima i svetijima nego što jesmo. Bog ne traži od nas lice bez bora, srce bez ožiljaka, ili dušu bez tragova borbe. On traži autentičnost – srce koje je bilo ranjeno, jer takvo zna ljubiti, dušu koja je bila slomljena, jer ona vjeruje, život koji je prošao kroz tame, jer zna cijeniti darovano svjetlo. Bore, ožiljci i naše istinite životne priče – to su naši ukrasi pred Bogom. Oni govore da smo živjeli, da smo ljubili, da smo prošli kroz muku i križ, ali i da smo iskusili uskrsnuće.
Često mislimo da moramo biti jaki, pobijediti strah, dokazati vjeru, da bismo zaslužili Božju blizinu. Ali Isus ne dolazi k nama zato što smo jaki, On dolazi k nama zato što smo slabi. Učenici su u Gornjoj sobi bili sve, samo ne junaci vjere – bili su uplašeni, nesigurni i razočarani. I baš njima Isus daje najveći dar: svoj mir – mir koji ne ovisi o vanjskim okolnostima, niti o zaslugama. Njegov mir je dar, a ne nagrada; besplatan, a ne zaslužen; uliven u slabost, a ne pridodan snazi. Ako se osjećamo zatvoreni u vlastite ”sobe”, zbunjeni, izgubljeni ili preplašeni pred životom, ne trebamo zdvajati. On će doći. Kroz zatvorena vrata. Ali važno je znati ”čekati” ga. Ne trebamo prije toga sve pripremiti, riješiti i postati ”dostojni”. Ne. On dolazi tamo gdje se nalazimo, i onakvima kakvi jesmo. Ne da nam predbacuje i optužuje, nego da nam donese mir. On je Bog koji nas voli.
Kada razmišljamo o ”Gornjoj sobi”, najčešće nam na pamet padaju dva važna evanđeoska trenutka: Posljednja večera i ukazanja uskrslog Isusa učenicima, koji su – kako piše evanđelist Ivan – bili zatvorili vrata zbog straha od Židova (Iv 20,19). Zatvorena vrata Gornje sobe postaju snažna slika za unutarnja stanja apostola: strah, nesigurnost, tjeskobu, sram, zbunjenost. Iako su poznavali Isusa, i iako su čuli svjedočanstva o uskrsnuću, još nisu imali hrabrosti otvoriti se svijetu. Njihov svijet bio je zaključan – i izvana i iznutra. I kroz takva, zatvorena vrata, dolazi Isus. Ne kuca. Ne traži da mu ih otvore. On ulazi i donosi mir! Strah i zatvorena vrata ne zaustavljaju Isusa. On prolazi kroz naše strahove, kroz naše nesavršenosti i naše zaključane duše. Mir koji daje nije nagrada za hrabre, nego dar za one koji drhte. Gornja soba postaje tako škola Duha Svetoga. Tamo, u strahu, učenici uče čekati, primati i vjerovati. Kasnije, na Pedesetnicu, ta ista soba postat će početna točka ”Crkve otvorenih vrata”, srca i života.
”Još i danas sve me na njeg’ sjeti, stari šešir visi pokraj vrata, i što mati znala mi je reći - Bog je dao srce mu od zlata. Otiš’o je otac moj polako, otiš’o je pijetli kad se bude, otiš’o je s mirisima jutra - dal’ je znao da se vratit neće.” (Krunoslav Slabinac) Sveti Oče, bio si nam više od oca – bio si naša stijena, naš vodič i naš najbolji prijatelj. Tvoja dobrota, bezuvjetna ljubav i mudrost ostat će urezani u našim srcima, tvoji osmijesi obasjavat će nam misli, a tvoj glas odjekivat u našim sjećanjima, poput slatke i utješne melodije. Iako više nećeš fizički biti s nama, tvoj će duh živjet i tvoje nasljeđe mudrosti i ljubavi nastavit će nas voditi. Jednog ćemo se dana ponovno srest – tamo gore iznad zvijezda. Učini da nam svaka od njih bude podsjetnik na tvoju ljubav i brižnu prisutnost. Počivaj u miru, u rajskom spokoju, gdje nikakva bol, zloća ni patnja neće moći dosegnuti tvoju dušu. Zauvijek ćeš ostat u srcima tvojih sinova i kćeri iz Šenkovca.
Sveti pisac tješi Božji narod koji je u progonstvu u Babilonu i kaže im da će se ”Vraćat s pjesmom, noseći snoplje.” (Ps 126,6). Govori im o nadi i Božjoj vjernosti. Izražava im duboku istinu: iako je sadašnje vrijeme možda obilježeno suzama, trudom, naporima i neizvjesnošću, doći će dan povratka – dan radosti, dan ploda. Bog ne ostavlja one koji siju u suzama. Često se u životu trudimo, molimo, borimo, a ne vidimo odmah plodove. No, Božja riječ obećava da ono što je posijano u vjernosti, ljubavi i nadi – neće ostati uzaludno. Snoplje će doći. I ne bilo kako – nego s pjesmom! ”Oni koji siju u suzama, žanju u pjesmi.” (Ps 126) Radi se o Božjoj pedagogiji: o Bogu koji nikad ne zanemaruje ono što je proizašlo iz ljubavi i položeno u tlo svakodnevice. Suze nisu znak slabosti, nego duboke povezanosti s onim što činimo. One znače da nam je stalo, da sijemo sa srcem, da nismo ravnodušni. I upravo zato, takva sjetva ima snagu donijeti žetvu koja će biti proslavljena pjesmom. To je Božji paradoks: kroz slabost dolazi snaga, kroz gubitak dolazi dobitak, kroz tamu, svjetlo. Nekad ne vidimo odmah – ni klijanje, ni pupove… ali Bog vidi. I On čuva. Život s Bogom često je skriven poput korijena pod zemljom. Ne vidiš odmah rast. Ponekad izgleda kao da ništa ne uspijeva, kao da se ništa ne mijenja. Ali Božje kraljevstvo raste, i kad dođe vrijeme – ono se pokaže u plodu, u pjesmi, u snopljima radosti. Bog ne zaboravlja nijednu suzu, nijednu žrtvu. I ne samo da ih ne zaboravlja – On ih posvećuje. Tamo gdje mi vidimo samo umor, On već vidi zrelu žetvu. Tamo gdje je nama tama, On priprema zoru. I sve će jednoga dana postati ”snoplje radosti”. To je duboka poruka za nas: svi mi imamo svoja ”babilonska sužanjstva” – razdoblja tame, udaljenosti od doma, od Božje blizine, od sebe samih. Ali kad se budemo vraćali, nećemo biti bez ičega, nego s punim naručjem onoga što je tiho raslo i dozrijevalo u boli. Hrvatski pjesnik, svećenik Izidor Poljak, rodom iz Bednje, napisao je: ”Neću da moji dani proteku mračni u tihu lijeć se r’jeku Vječnosti. Putove moje pjesan nek prati Orla, što s plamenim suncem se brati. Kuda koracam, hoću da bacam snopove zlatne svjetlosti.” (Planite b’jeli ognjevi duše)
U trenutku smrti pape Franje, u tuzi smo i suzama. No, jaki u svojoj vjeri i svojoj nadi, molimo se Bogu Ocu našem, da se njegove ruke i njegovo srce otvore onome koga žalimo. Po izboru na Petrovo mjesto, Franjo se ponizio, zamolivši mnoštvo da moli za njega. Time je Crkvi dao lice poniznog sluge. Ispisao je novu stranicu u svojoj povijesti: učinivši sebe Siromahom, spustivši se da opere noge zatvorenicima, osuđujući tragediju migranata, propovijedajući milosrđe. Franjo je sebe učinio “dobrim pastirom” po Kristovom primjeru. Oče nježnosti, zahvaljujemo ti za tvoga slugu Franju koji je imao hrabrosti reformirati Crkvu – zajedništvo svih krštenih. Molimo te: primi ga u svoje svjetlo, da sada upozna radost anđela i svetaca koji su ti vjerno služili. Franjo je volio Crkvu, Kristovu zaručnicu. Pokušao joj je vratiti dostojanstvo, očistiti je boreći se protiv seksualnog zlostavljanja, djelovati na njezinoj sinodalnosti, željeti da bude otvorena svima. Osuđujući klerikalističke ekscese i korupciju, bio je pastir Crkve u pokretu, zalazeći na egzistencijalne periferije, kako bi svima navijestio radost evanđelja. Oče milosrđa, zahvaljujemo ti za rimskog biskupa koji je pun bratstva, praštanja i ljubavi za svu tvoju djecu. Molimo da Franjo bude dionik blagdana Kraljevstva i vječne radosti Uskrsloga čijim je stopama išao. Nasljedujući Krista, jedinog Spasitelja svih ljudi, Franjo je govorio svim muškarcima i ženama ovoga vremena, svih stanja, svih religija. Svijetom je pronio vapaj siromaha i vapaj Zemlje, obvezujući Crkvu na doprinos očuvanja ”našeg zajedničkog doma”, na pravednu podjelu bogatstva, na traženje mira. Oče svih ljudi, zahvaljujemo ti za Petrova nasljednika koji je, poput apostola, putovao svijetom, idući u susret ljudima kako bi svima prenio Radosnu vijest tvoje ljubavi. Molimo te: budući da je Franjo, hodočasnik mira, došao do kraja svog puta na ovoj zemlji, daruj mu mir svoga prebivališta do slave uskrsnuća.
Mladi njemački profesor po imenu Josef Ratzinger hrvao se s problemom Kristovog ”silaska nad pakao” u ljeto 1967., objašnjavajući ga svojim studentima u nizu predavanja. Ova razmišljanja sabrana su u slavnu knjigu ”Uvod u kršćanstvo”, koja je dostupna na hrvatskom jeziku u izdanju Kršćanske sadašnjosti. Otajstvo Velike subote jedno je od najdubljih i najšutljivijih trenutaka kršćanske vjere. To je otajstvo ”napuštenosti” koju Isus proživljava na križu u onom vapaju: ”Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?”. Ratzinger tumači da je Bog u toj ”tamnoj tišini”, najbliži čovjeku – ne riječima, ne čudima, nego svojom prisutnošću u samoj smrti. Profesor Joseph Ratzinger (kasnije papa Benedikt XVI.), će u svojoj teološkoj misli, posebnu pažnju posvetiti upravo toj ”tišini, šutnji Boga”, toj ”Božjoj odsutnosti”, koja nije negacija nade, nego njezin temelj. ”Upravo tu”, kaže Ratzinger, ”događa se najveći čin Božje solidarnosti s čovjekom.” Velika subota nas uči da Bog ne odgovara uvijek i odmah, ali da njegova šutnja nije odsutnost. Ona je ”trud Božjeg odgovora”, put prema Uskrsu. ”U toj tišini počinje rađanje novog života”, kaže Ratzinger. To je otajstvo kršćanske nade: da ni smrt, ni šutnja, ni tama - nisu konačne. Zapravo, ”tek kada ga doživimo Boga kao ‘tišinu’, možemo se nadati da ćemo čuti njegov govor. Bog nije samo”, kako kaže Ratzinger, ”razumljiva riječ koja nam dolazi, već i tiho, nedostupno, neshvaćeno i neshvatljivo tlo koje nam izmiče”. Kristov silazak u smrt znači da ni najdublje tamne dubine ljudske patnje i samoće nisu više bez Boga. Za Ratzingera je uskrsnuće potvrda da je Ljubav jača od smrti. Isus nije ušao u smrt kao poraženi, nego kao pobjednik. Uskrsnuće pokazuje da je njegova smrt bila čin ljubavi, a ne poraz sile. “Krist (sâm) zakoračio je kroz vrata naše konačne samoće, u svojoj muci sišao je u ponor naše napuštenosti. Tamo gdje do nas više ne može doprijeti nikakav glas, tamo je On. Pakao je time prevladan, jer postoji život usred smrti, jer ljubav prebiva u njoj.” I zato, kad mislimo da smo preduboko pali, da je prekasno, da smo preslabi – sjetimo se: Krist je već bio tamo. I nije došao tamo ostati, nego da nas izvede van, na slobodu.
Tog uskrsnog jutra Marija Magdalena izlazi iz kuće vrlo rano – još za mraka odlazi vidjeti Isusov grob. Ide na grob svog Učitelja kojeg je silno voljela. Što joj se plelo po glavi i što je tada osjećala možemo si samo zamisliti. A ono što vidi je strašno – grob je prazan. Sigurno joj je bilo grozno. Ne samo da joj je Učitelj umro, nego ni njegovog tijela više nema. Izbezumljena trči to reći njegovim učenicima. Tražila ga je, i nije ga našla! Prije ili kasnije, svaki od nas će se suočiti s traženjem Isusa u životu, i s trenucima kada ga nećemo pronaći. Šimun Petar i drugi učenik, ne traže, ne trče istim ritmom, ne dolaze na mjesto u isto vrijeme. Šimun Petar je stariji i umoran od svega, posebno zato jer još uvijek nosi težinu izdaje. Za njega je trčanje na Isusov grob ponajprije put pomirenja. Međutim, kad je tamo stigao – ništa mu nije bilo jasno. Trebat će mu vremena da povjeruje. Njegove oči još uvijek nisu bile u stanju vidjeti Boga. Onaj drugi učenik trči brže, i slika je mlade Crkve i života punog poleta. On je pomirena osoba, jer nije pobjegao od križa – ostao je do kraja. Za njega se kaže da nije samo vidio da je grob prazan, nego i da je povjerovao. Istina, to još uvijek nije jasna vjera. Evanđelist kaže da oni još nisu do kraja razumjeli Sveto pismo, i još nisu shvaćali što znači – uskrsnuti. Međutim, ponekad možemo pogoditi i vjerovati, čak i bez da vidimo i razumijemo u potpunosti. Jer ljubav vjeruje bez gledanja. To je dovoljno. Jedno je sigurno: Uskrsli dopušta da ga svi susretnu. I zato, ostavimo se naših grobova, naših tužnih sudbina, naših poraza i nemogućih situacija – ne plačimo! Nek stvari idu svojim tokom. Uskrsli Učitelj hoda s nama, i s Njim će polako sve biti jasnije. Ne dolazi s brzim rješenjima, ne daje uvijek odgovore, ali daje mir. I onda ono ”polako” nije slabost, nego milost. S Njim će sve biti jasnije – ne odjednom, ali dovoljno brzo da možemo ići dalje.
Noć obavija ljudsku povijest: čovjek je ubio Boga i njegova Mesiju u svom srcu i duši. Mrak je prodro u duše. Gotovo je. Grobnica zapečati neuspjeh posljednjeg pokušaja da se unese malo vjere, malo istine, malo milosrđa u ljudsku komediju koju igra Sotona. Ispod ruševina i pepela Saveza, međutim, svijetli mala žeravica: vjera Marije koja je ostala stajati podno križa, i ona svetih žena koje idu na grob. Ovaj neugasivi žar koji ništa na svijetu ne može obuhvatiti, preskroman i malen, nedostižan je divovima ponosa. Iza kulisa krajolika zahvaćenog jutarnjom zorom, odvija se dvostruki scenarij: miomiris milosrđa svetih žena, koji se osjeća u aromama koje donose, širi miris života, a istovremeno, Život koji je progutan u ponorima smrti, trese vratima Hada. Svjetlost izbija iz dubine pakla i baca nadgrobni spomenik sa šarki. I dok su očevici zašutjeli, Božji glasnici daju nagovještaj razumijevanja praznog groba: ”Zašto tražite Živoga među mrtvima?” (Lk 24,5) To je pitanje koje odzvanja kroz stoljeća sve do danas. Nije to samo pitanje o ”praznom grobu”, nego i pitanje koje i nas poziva da preispitamo gdje tražimo Život. Jer prečesto ga tražimo u mrtvim stvarima – u prolaznim zadovoljstvima, u ispraznim odnosima, u površnim ambicijama. Tražimo smisao tamo gdje ga nikada nećemo naći – u grobnicama ovog svijeta. Krist nije ostao u grobu. On je uskrsnuo. On je živ. I zato nas to pitanje ”Zašto tražite Živoga među mrtvima?” poziva da prestanemo kopati po prošlosti, po našim razočaranjima, po našim padovima i porazima – jer On nije tamo. On je naprijed. On je u oprostu. U novom početku. U nadi koja ne umire. U ljubavi koja pobjeđuje smrt. Nemojmo tražiti Živoga među mrtvima. Okrenimo se. Pogledajmo prema svjetlu. Krist nas čeka – živ, prisutan, uskrsli.
”Miomiris evanđelja” nije za osobno korištenje, već za služenje drugima. Kršćani trebaju širiti taj ”miomiris” svojim riječima i životom: dobrotom, blagošću, milosrđem, praštanjem, zauzetošću za siromašne i za one na rubu. Sveti Pavao će reći: ”Da, Kristov smo miomiris Bogu, i među onima koji se spasavaju i među onima koji propadaju”. (2 Kor 2,15) ”Miomiris evanđelja” nije agresivan ni nametljiv – on privlači, ozdravlja, umiruje, daje nadu. Na koga mi zapravo ”mirišimo” kad ljudi provedu vrijeme s nama? Osjete li miris Krista? Ako provodimo vrijeme s Bogom, ako živimo od evanđelja, ako se hranimo molitvom i sakramentima – sigurno ćemo mirisat na Njega, kao učenici s puta u Emaus u kojima će drugi prepoznati da ”im je gorjelo srce dok im je putem govorio”. (Lk 24,32) Jedna od najpoznatijih izjava pape Franje je da pastiri trebaju ”mirisati na ovce”, bodreći time svećenike i crkvene vođe da budu bliski narodu. Uskrsnuće je miris dobrote i svetosti u svakodnevici.
”Pustiti”, ne ”prisiliti”, ne ”zaslužiti”, ne ”dokazati”. Samo pustiti. Isus ne ulazi silom. On stoji na vratima i kuca. (usp. Otk 3,20) Pustiti Isusa u vlastiti život znači otvoriti vrata našeg srca koja često držimo zaključana – iz straha, srama, tuge, navike ili kontrole. Pustiti Isusa znači dopustiti da nas vidi onakve kakvi jesmo, dopustiti mu da bude Kralj u našim svakodnevnim stvarima: u poslu, u obitelji, u odnosima, u borbama koje nitko ne vidi. Pustiti Isusa znači konačno predahnuti, jer više ne moram sve sami. Većina nas nosi ogroman teret – od očekivanja, briga, rana iz prošlosti, neizvjesnosti što nosi sutra, i često mislimo da moramo sve sami: biti jaki, imati odgovore, ne posustati. Ali kada Isusa stvarno pustimo u svoj život, ne samo na riječima, nego iskreno i potpuno, događa se nešto čudesno – počinje se mijenjati način na koji nosimo stvari. I dalje ćemo imati križeve, ali ih više nećemo nositi sami. To znači predahnuti u Kristu, znači odložiti lažni imperativ ”moram sam”, i početi disati punim plućima. To nije bijeg od stvarnosti, nego upravo suprotno – suočavanje sa životom, ali u Njegovoj prisutnosti. Kada je On tu, tada i naši umori postaju lakši, a naše suze dobivaju smisao. Jer nismo više sami.
Isus upućuje Pilatu u Iv 18,34 pitanje: ”Govoriš li ti to sam od sebe ili ti to drugi rekoše o meni?” Isus pita Pilata, ali i svakoga od nas: ”Tko sam ja za tebe? Govoriš li o meni iz vlastitog iskustva, iz vlastitog susreta sa mnom, ili samo prenosiš ono što si čuo od drugih?” Jesmo li kršćani zato što nas je netko tako odgojio, ili zato što smo osobno upoznali Krista i prepoznali ga kao Kralja svog života? Prava vjera nije prepisana vjera, nego osobni odgovor na osobni susret s Kristom. Možemo znati puno o Bogu – iz knjiga, iz propovijedi, od roditelja ili iz vjeronauka. Ali znati o Bogu nije isto što i poznavati Boga. Kao što nije isto znati biografiju neke osobe i imati odnos s njom. Isus ne traži od nas da polažemo teološki ispit, nego da ga pustimo u vlastiti život. On ne želi da budemo ”vjernici po inerciji”, nego ljudi koji su osobno dotaknuti Njegovom prisutnošću. Vjera počinje tamo gdje prestaje prepisivanje – tamo gdje čovjek stane pred Boga, bez maski, bez tuđih riječi. U svijetu koji voli sigurnost, obrasce, recepte i provjerene formule, lako je upasti u zamku vjerske rutine – gdje, umjesto da živimo vjeru, mi je prepisujemo. Molimo jer ”tako piše”, vjerujemo ”jer su nas tako učili”, idemo na misu jer ”treba”. Prava vjera nikad nije samo kopija nečijeg iskustva. Ona se rađa u trenutku kada prestanemo mehanički slijediti i počnemo osobno vjerovati. Kad više ne tražimo sigurnost u tuđim riječima, nego se usudimo sami stati pred Boga – sa svim svojim pitanjima, nesigurnostima i čežnjama. Tada počinje živa, autentična vjera. Ne ona savršena, nego živa – koja diše, raste, lomi se i ozdravlja. Jer nije više prepisana, nego proživljena.
U svakom životu postoje trenuci koje nazivamo ”posljednji”: posljednji zagrljaj, posljednja riječ, posljednji pogled na voljeno lice… Najčešće ih prepoznamo tek kasnije, kad prođu. I onda se vraćamo na njih u mislima, i pokušavamo im dati novo trajanje, novu snagu – želimo ih sačuvati od zaborava. Takva je i Posljednja večera Isusa i njegovih učenika. U nju je stavio cijeli svoj život kroz jednostavan čin lomljenja kruha i dijeljenja čaše. Ono što su učenici tada vidjeli očima, nisu odmah razumjeli – osjetili su samo da je to nešto više od obične večere. U zraku je bila prisutnost vječnosti, iako su riječi bile svakodnevne: ”Uzmite i jedite… Uzmite i pijte…”. Isus nije izabrao moćan govor ni veličanstven čin da zapečati svoju ostavštinu – izabrao je stol, izabrao je zajedništvo. I svaki put kad sudjelujemo u Euharistiji, mi ”dolazimo” na posljednju večeru, ”ulazimo” u sobu ljubavi, ”sjedamo” za stol zajedništva. To nije obična večera – to je večera u kojoj je smrt izgubila moć, a ljubav dobila lice. Ta nas ”večera” poziva da drukčije gledamo na naše ”stolove”, da prestanemo uzimati zdravo za gotovo one s kojima ih dijelimo. I zato nek nam svaka večera postane svjesna, blagoslovljena, zahvalna, jer ne znamo hoće li nam biti posljednja.