Isus govori o domaćinu koji, nakon što je neprijatelj posijao kukolj među pšenicu, svojim slugama kaže: Pustite neka oboje raste do žetve. ”U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Saberite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a pšenicu skupite u moju žitnicu.” (Mt 13, 24-30) Ova Isusova riječ otkriva nekoliko važnih istina. Bog je strpljiv. Ne donosi konačni sud prerano, nego daje vrijeme za obraćenje i rast. Dobro i zlo često postoje jedno uz drugo. To vrijedi za svijet, Crkvu, ali i za ljudsko srce.Možemo li se potpuno brinuti za dobro sjeme, kad je tu i kukolj? To je upravo jedno od središnjih pitanja ove prispodobe. Ljudski gledano, teško je potpuno se posvetiti dobrom sjemenu dok nas kukolj neprestano zaokuplja. Korov oduzima vodu, svjetlo i hranjive tvari. Tako je i u našem životu: grijesi, rane, nepravde i tuđe pogreške lako nam privuku svu pozornost. Često više energije trošimo na borbu protiv kukolja nego na njegovanje pšenice. No Isusov odgovor iznenađuje. On ne kaže: ”Ne obraćajte pozornost na kukolj.” Kaže: ”Pustite neka oboje raste.” Drugim riječima: ne dopustite da vas kukolj toliko zaokupi da zaboravite njegovati pšenicu. To je važna razlika. U duhovnom životu postoji napast da neprestano analiziramo svoje slabosti, tuđe mane ili stanje svijeta. Tada čovjek postane stručnjak za kukolj, a zapusti dobro koje Bog u njemu želi uzgojiti. Zato Isus poziva na drukčiji pogled: da zalijevamo dobro koje je Bog posijao; hranimo vjeru, molitvu, ljubav i milosrđe; jasno nas poziva da se odupremo zlu. Čupanje kukolja prepustimo Bogu. Što je pšenica snažnija, to kukolj ima manju moć nad njom. Ne dopusti da te borba protiv zla toliko zaokupi da zaboraviš uzgajati dobro. Kršćanski život nije prije svega opsjednutost iskorjenjivanjem zla, nego suradnja s milošću koja omogućuje da dobro raste unatoč prisutnosti zla. Pokušavajući iskorijeniti zlo na svoju ruku, mogli bismo oštetiti i dobro koje tek sazrijeva. Žetva pripada Bogu. Konačno razlučivanje nije u našim rukama nego u njegovima. Gospodine, daj nam strpljivosti prema drugima i prema sebi. Nauči nas njegovati pšenicu dobra koju si posijao u naše srce, a tebi prepustimo konačni sud nad kukoljem. Vjerujemo da ti vidiš ono što mi još ne možemo vidjeti i da u pravo vrijeme dovršavaš svoje djelo. ho, strpljivo i postojano.
Isus je otišao na odmor. Zamolio nas je da ga pustimo da malo dođe k sebi. Nakon mjeseci propovijedanja, ozdravljanja i susreta s nama, trebalo mu je malo predaha. Ali sada se vratio. S nama mu je uvijek najljepše. Lijepo je odmoriti se, isključiti telefon, zaboraviti na sat i obveze, ali mi smo posebni. S osmijehom nam danas kaže: ”Lijepo je ponovno vas vidjeti, nastavljamo s našim druženjima.” Možda nećemo promijeniti svijet, ali želimo promijeniti ozračje u svojoj obitelji, na radnom mjestu, i u župi – svojim osmijesima, strpljenjem, riječima ohrabrenja ili trenucima pažnje za svakoga. Isti smo, ali s obnovljenim srcem. Možda zvuči neobično da se Isus vraća s godišnjeg jer evanđelja ne govore o godišnjem odmoru u našem smislu. Ali govore o nečemu što je jednako važno – o trenucima kada se Isus povlači. Odlazi na osamu. Plovi jezerom. Penje se na goru. Boravi u kući prijatelja. Moli. Šuti. Odmara. To znači da odmor nije suprotnost ljubavi ili gubitak vremena. Bog koji je postao čovjek nije živio u neprekidnoj aktivnosti. Znao je da srce koje ne zastane s vremenom postane umorno, a umoran čovjek teško ljubi. Zato Isusu nijedna osama nije bijeg od ljudi, nijedan predah nije izgovor da zaboravi svoje poslanje. Nakon odmora nastavlja susretati bolesne, slušati izgubljene, podizati klonule i naviještati Kraljevstvo Božje. To je poziv i svakome od nas. Ljeto, godišnji odmor i slobodni dani dar su koji treba zahvalno primiti. U njima otkrivamo ljepotu mora, planina, obitelji, prijatelja i tišine. Ali pravi odmor ne udaljava nas od života, nego nas u život vraća s novom snagom. Nakon njega ne nosimo samo preplanulu kožu ili lijepe fotografije, nego mirnije srce, bistriji pogled i više prostora za druge. Jer ljubav se uvijek vraća. Ona se odmori kako bi mogla još bolje služiti. Neka naš povratak nakon odmora bude više od povratka obvezama. Neka bude povratak poslanju koje nam je Bog povjerio – da ondje gdje živimo budemo znak njegove dobrote, mira i ljubavi.
Sunce se polako spušta prema horizontu, masline bacaju hlad, a lagani povjetarac nosi miris ljeta. U sjeni jedne masline sjedi Isus. Ne govori mnogo. Ne drži propovijed. Ne žuri nikamo. Samo je tu. Njegov pogled susreće tvoj pogled, a osmijeh govori više od riječi: ”Dobro je što si došao.” Sjedni pokraj Njega. Ne moraš ništa dokazivati. Ne moraš biti bolji nego jučer. Ne moraš skrivati svoje umore, razočaranja ni pitanja. Možeš biti upravo onakav kakav jesi. Pred Isusom ne moraš nositi masku. Poslušaj more. Ono te podsjeća da Bog nikada ne prestaje govoriti, iako često govori tišinom. Pogledaj maslinu. Godinama odolijeva vjetrovima, sušama i olujama, a ipak donosi plod. Tako i tvoja vjera može rasti upravo kroz ono što je bilo teško. Oko vas su prijatelji. Netko dijeli kruh, netko se smije, netko šuti. Nitko nije važniji od drugoga. Nitko nije sam. Isus je među svima, ali svakome daruje osjećaj kao da je upravo on jedina osoba kojoj se sada potpuno posvećuje. Možda je baš to lice neba. Ne veliko čudo koje oduzima dah, nego običan trenutak ispunjen ljubavlju. Komad kruha podijeljen s prijateljem. Osmijeh koji vraća nadu. Razgovor bez žurbe. Tišina koja ne stvara nelagodu. Srce koje zna da je voljeno. Dok sunce polako nestaje iza mora, shvaćaš da se ništa spektakularno nije dogodilo. A ipak, sve je drugačije. Jer ondje gdje je Isus, obični trenuci postaju sveti. Ljeto tada više nije samo godišnje doba. Postaje podsjetnik da je Bog blizu. Da voli sjediti s nama za stolom, hodati uz obalu, slušati naše priče, radovati se našem smijehu i ostajati uz nas kad riječi utihnu. Možda smo često tražili Boga na dalekim mjestima, u izvanrednim događajima i velikim odgovorima. A On nas čeka u sjeni masline, uz šum mora, u zajedništvu koje liječi i u ljubavi koja ništa ne nameće. Ostani još malo uz Njega. Udahni mir. Pogledaj Njegovo lice. Dopusti da ti srce ponovno povjeruje kako nisi sam. I kada se vratiš svojim svakodnevnim obvezama, ponesi ovu sliku sa sobom: Isus sjedi u sjeni masline. Mjesto pokraj Njega uvijek je slobodno. On ne poziva samo na odmor od umora tijela, nego na odmor duše. Jer najljepše ljeto nije ono bez briga. Najljepše ljeto je ono u kojem otkriješ da je Isus cijelo vrijeme sjedio pokraj tebe.
Gospodine, tvoja Crkva treba pastire koji neće tražiti sebe, nego Tebe; koji neće tražiti slavu ovoga svijeta, nego radost služenja. Daj nam svetih svećenika. Daj nam ljude duboke molitve, čista srca i postojane vjere. Neka njihova snaga ne bude u vlastitim sposobnostima, nego u svakodnevnom susretu s Tobom. Neka iz Euharistije crpe ljubav, iz Riječi mudrost, a iz križa vjernost. Daj nam svećenike koji će znati slušati prije nego što progovore, koji će razumjeti prije nego što osude, koji će liječiti prije nego ukazivati na slabosti. Neka budu očevi izgubljenima, prijatelji usamljenima, znak Tvoga milosrđa. Daj nam svećenike koji će hrabro naviještati Evanđelje, bez straha i bez kompromisa. Neka ih ne vodi želja da se svide ljudima, nego da ostanu vjerni Tebi. Učini da svi budu odraz Tvoga Srca – ponizni, vjerni, milosrdni i puni ljubavi. Neka po njihovim riječima ljudi čuju Tvoj glas, po njihovim rukama osjete Tvoj blagoslov, a po njihovu životu susretnu Tebe. Gospodine, daj nam takvih svećenika.
U svijetu u kojem se cijene uspjeh, moć, brzina i dokazivanje, Isus nam nudi sasvim drukčiji put. Ne kaže: učite od mene kako pobijediti druge, kako biti najjači ili kako se nametnuti. Kaže: ”Učite od mene jer sam krotka i ponizna srca.” Krotkost nije slabost. Ona je snaga koja je pod nadzorom ljubavi. Krotak čovjek ne uzvraća zlom na zlo. Ne mora uvijek imati posljednju riječ. Ne gradi svoj identitet na nadmoći nad drugima, nego na sigurnosti da pripada Bogu. Isus je bio krotak kada je opraštao svojim neprijateljima, kada je prihvaćao odbačene, kada je šutio pred optužbama i kada je na križu molio za one koji su ga razapinjali. Njegova je krotkost bila izraz najveće moguće snage – snage ljubavi. Poniznost također nije omalovažavanje sebe. Poniznost je život u istini. Ponizan čovjek zna da je sve primio kao dar. Ne uzdiže se iznad drugih, ali se ni ne smatra manje vrijednim. On svoju vrijednost ne traži u pohvalama ljudi, nego u Božjoj ljubavi. Zato može služiti bez traženja priznanja i ljubiti bez računice. Koliko nam danas nedostaje upravo takvih! Toliko je buke, natjecanja, uspoređivanja i želje da budemo primijećeni. Društvene mreže nas uvjeravaju da vrijedimo onoliko koliko nas drugi odobravaju. No, Isus nas poziva da izađemo iz toga začaranog kruga. Isus nas obećava: „Naći ćete spokoj dušama svojim.“ Nemir ne nastaje samo zbog životnih okolnosti. Često dolazi iz naše unutarnje borbe da sve kontroliramo, da se dokazujemo, da budemo bolji od drugih ili da živimo prema očekivanjima svijeta. Mir dolazi onda kada svoje srce uskladimo s Kristovim Srcem. To ne znači da će nestati križevi, ali će se promijeniti način na koji ih nosimo. Krotko srce ne postaje ogorčeno. Ponizno srce ne gubi nadu. Ono zna da Bog djeluje i onda kada ga ne razumijemo. Možda je zato najveća molitva koju danas možemo izreći upravo ova: ”Isuse, učini naše srce sličnim svome.” Neka naše riječi budu blage. Neka naše odluke budu prožete ljubavlju. Neka naše pobjede ne rađaju ohološću, a naši porazi očajem. Nauči nas živjeti iz snage krotkosti i ljepote poniznosti.
Gospo od Bistrice, danas dolazim k Tebi onakav kakav jesam. Ne donosim Ti savršen život, nego srce koje traži mir. Donosim Ti svoje radosti i svoje rane, svoje uspjehe i svoje padove, svoje nade i svoje strahove. Ti me gledaš majčinskim pogledom koji ne osuđuje, nego razumije. Pred Tobom ne moram skrivati suze ni glumiti snagu. Ti znaš koliko puta moje srce traži oslonac, koliko puta se izgubim među brigama ovoga svijeta i koliko mi je potreban put koji vodi k Tvome Sinu. Majko, nauči me vjerovati kao što si Ti vjerovala. Nauči me reći svoj “da” i onda kada ne razumijem Božje putove. Nauči me šutjeti kada riječi nisu dovoljne i ljubiti kada je to najteže. Stavljam u Tvoje ruke svoju obitelj, svoje prijatelje i sve koje nosim u srcu. Posebno Ti povjeravam one koji su umorni, bolesni, usamljeni ili obeshrabreni. Budi im utjeha, a meni podari srce koje će znati prepoznati njihove potrebe i biti znak Božje blizine. Kad klečim pred Tobom u Bistrici, osjećam da nisam sam. Toliki su prije mene ovdje pronašli nadu, snagu i novi početak. Vjerujem da i mene vodiš istim putem – ne prema sebi, nego prema Isusu, jedinom Spasitelju. Majko, isprosi mi poniznost da prihvatim ono što ne mogu promijeniti, hrabrost da mijenjam ono što mogu i mudrost da uvijek tražim Božju volju prije svoje. Kad se vratim svakodnevici, ne dopusti da zaboravim ovaj susret. Neka mir koji ovdje primam ostane u meni. Neka moje riječi budu nježne, moje srce otvoreno, a moj život svjedočanstvo da se čovjek koji se povjeri Bogu nikada ne vraća praznih ruku. Gospo od Bistrice, vodi me za ruku. Kad posrnem, podigni me. Kad zalutam, usmjeri me. Kad se uplašim, podsjeti me da me Tvoj Sin nikada ne napušta. Majko, ostani uz mene danas, sutra i u svakom koraku moga života, sve dok me ne dovedeš u vječnu radost svoga Sina.
Gospodine, kada se osvrnem iza sebe, vidim put kojim me nitko drugi nije mogao povesti osim Tebe. Bilo je rastanaka koji su boljeli, odluka koje su koštale i noći u kojima sam se pitao kamo me vodiš i zašto se moram odvojiti od onoga što sam smatrao sigurnošću. A danas znam – sve je bilo zbog Tebe. Ti si bio vrjedniji. Kad sam Te susreo, promijenio si moje srce, naučio me drugačije gledati ljude, drugačije nositi križ, drugačije ljubiti. I još me uvijek mijenjaš. Još uvijek sa moga srca skidaš sve ono što nije dobro. Još uvijek me učiš povjerenju, vraćaš me kada zalutam i vodiš me, korak po korak, na pravi put, strpljivo, kao Otac koji zna da dijete ne može odrasti u jednom danu. Ne tražim da mi bude lako, samo Te molim: nikada ne odustaj od mene.
Gospodine Isuse, kada pogledam svoj život, vidim da si bio prisutan u svakom njegovu razdoblju. Bio si uz mene kada sam bio jak i kada sam bio slab, kada sam jasno vidio put i kada sam tražio odgovor. Tvoja dobrota nije ovisila o mojim uspjesima ni o mojim padovima. Bio si jednostavno tu – postojan i vjeran. Bilo je trenutaka kada sam s radošću hodao za Tobom - srce je bilo puno mira, vjera jednostavna, a život ispunjen zahvalnošću. Ali bilo je i dana kada sam posustao, kada sam se umorio ili izgubio sigurnost. Ni tada nisi odustao od mene. Ni tada nisi prestao vjerovati u mene, nisi prestao kucati na vrata moga srca. Bio si uz mene, a da toga nisam ni bio svjestan - u ljudima koje si stavljao na moj put, u riječima koje su me podizale, u tišini molitve, u kruhu Euharistije, u svakom novom jutru koje si mi darovao. Danas razumijem da moj život nije priča o mojim uspjesima ili neuspjesima, nego priča o Tvojoj vjernosti. Ti si bio vjeran onda kada sam bio snažan, a ostao si vjeran i onda kada sam bio slab. Tvoja ljubav nije se mijenjala. Zato Ti danas ne želim govoriti samo o onome što si učinio za mene. Želim Ti reći koliko mi značiš. Ti nisi samo Onaj koji mi pomaže. Ti si moj Prijatelj, moj Učitelj, moj Spasitelj. Ti si Onaj koji mom životu daje smisao. Kad pogledam iza sebe, vidim tragove Tvoje dobrote. Zato moje srce ne može drukčije nego ti zahvaljivati: Gospodine, hvala Ti što si bio uvijek dobar prema meni. Daj da moj život bude uvijek dostojan Tvoje ljubavi.
Kad se jutro polako rađa iz tišine i prvi zraci dotaknu moje prozore, prije svih poslova i susreta dana Tvoje ime u mom srcu progovori. Ne dolaziš s bukom ni silinom svijeta, nego kao mir koji ispunja dubine, i podsjećaš me da nisam na putu kojim kroz vrijeme hodam prema Tebi. Ti si moja životna radost, Gospodine, izvor vode što nikada ne presuši. Kad se svijet mijenja i nestaju oslonci, Tvoja ljubav ostaje i dušu krijepi. Ti si moja životna radost, Gospodine, svjetlo koje prati svaki moj korak. Dok god srce u meni bude kucalo, pjevat ću o dobroti Tvoga lica. Kad me umore neizvjesnosti života i kada se odgovori na gubitke u daljini, Ti ne tražiš od mene velike riječi, nego da ostanem u Tvojoj blizini. Tada shvaćam da sreća nije u posjedovanju, niti u prolaznim pobjedama ovoga svijeta, nego u sigurnosti da me poznaješ imenom i da me vodiš kroz sve dane života. Koliko si puta dotaknuo moje rane preko ljudi koje si poslao na moj put, koliko si puta kroz jednostavne trenutke otkrio ljepotu svoje prisutnosti. U kruhu koji blagujem, u prijateljskoj riječi, u tišini crkve i šapatu molitve, ostavljaš tragove svoje nježne blizine i učiš me zahvalnosti za svaki dan. Kad jednom dođe večer moga života i utihnu korake kojima sada hodim, neću se bojati prijeći prag vječnosti, jer znam kome sam povjerio svoje srce. Tada će sve čežnje pronaći svoje ispunjenje, a sva pitanja svoj konačni odgovor, jer ću gledati lice koje sam tražio vjerom i zauvijek se radovati u Tvome domu. Ti si moja životna radost, Gospodine, izvor vode što nikada ne presuši. Kad se svijet mijenja i nestaju oslonci, Tvoja ljubav ostaje i dušu krijepi. Ti si moja životna radost, Gospodine, svjetlo koje prati svaki moj korak. Dok god srce u meni bude kucalo, pjevat ću o dobroti Tvoga lica.
Kad jutro tiho pokuca na prozor, i sunce zlatom oboji nam put, u svakom srcu skriva se iskra što može zapaliti novi svijet. Ne treba puno, tek ruka u ruci, osmijeh što briše najdužu noć. Kad ljubav krene običnim korakom, ništa joj ne može stati na put. Ako ne promijenimo svijet, tko će sanjati umjesto nas? Svaki zagrljaj mijenja vrijeme, svaka dobrota ostavlja glas. Ti i ja, korak po korak, pišemo nebo na zemlji toj. Kad ljubav diše među ljudima, svijet postaje dom – naš zajednički dom. Ne tražim čuda što silaze s neba, već tvoje oči pune topline. U njima cvjetaju nova proljeća, u njima prestaju sve daljine. Neka nas nose vjetrovi nade, neka nas vode zvijezde iznad sna. Dok srce vjeruje, ništa nije kasno, ljubav uvijek pronađe put do nas. Promijenimo svijet, zajedno sada, nježno kao cvijet što otvara dan. Jedna riječ može biti svjetionik, jedan poljubac početak svih promjena. Ti i ja, dok ljubav traje, svaki je korak novi početak. Svijet će biti ljepše mjesto kad ga budemo voljeli zajedno.
Život je satkan od običnih staza, od jutara koja tiho dolaze na naše prozore, od koraka koji se nižu dan za danom, od malih susreta i jednostavnih trenutaka. Upravo u njima otkrivamo koliko smo jedni drugima važni. Svatko je nekome razlog za osmijeh, oslonac u slabosti, odgovor na molitvu ili tiha prisutnost koja daje snagu. Na tom putu dođu dani kada nas umor sustigne. Dogodi se da duša zaboravi kako se smije, da pogled postane opterećen brigama, a srce izgubi radost. Tada lako previdimo koliko vrijedimo i koliko nas drugi trebaju. Zato nam Bog daruje slavlja. Daruje nam zajedništvo, pjesmu i stol oko kojega dijelimo kruh. Ne da pobjegnemo od života, nego da ga ponovno udahnemo. Da zastanemo i prisjetimo se da je svaki čovjek dar, da nijedan život nije slučajan i da svatko nosi nezamjenjivo mjesto u srcu druge osobe. Slavlje nas vraća izvoru. Uči nas zahvalnosti, obnavlja nadu i otvara oči za ljepotu koju svakodnevica često sakrije. Tu srce ponovno oživi, ljubav procvjeta, a obični koraci ponovno dobiju smisao. Iz susreta s Bogom i s ljudima rađa se snaga za novi hod. Na običnim stazama događaju se najveća čuda – kada nekoga saslušamo, ohrabrimo, zagrlimo ili jednostavno ostanemo uz njega. Možda nikada nećemo do kraja saznati koliko je naša prisutnost promijenila nečiji život. Zato nikada ne podcjenjujmo vrijednost vlastitoga života. Svatko je nekome važan. Zahvalimo danas za dar života, za ljude koji hodaju uz nas i za priliku da budemo jedni drugima blagoslov. I svaki put kada zajedno slavimo dar života, svaki novi korak postaje novi početak, ispunjen spoznajom da smo voljeni, potrebni i jedni drugima neizmjerno važni.
Bili su tiho svjetlo uz naše dane, dok smo lutali između sumnji i straha. Vidjeli su u nama putove skrivene kad smo mislili da nema više koraka. Dok smo brojili vlastite slabosti, oni su tražili zrno snage u nama, kao što vrtlar u goloj zimi naslućuje proljeće i cvijet koji još spava pod granama. Nisu nas nosili umjesto naših nogu, niti su uklanjali kamenje s puta, ali su ostajali kraj nas dovoljno dugo da vjerujemo kako je moguće ustati. Toliko je riječi ostalo zaboravljeno, toliko je razgovora nestalo u vremenu, a ipak se sjećamo pogleda punih povjerenja koji su grijali dušu u njezinu nemiru. Takvi ljudi nalikuju na Božji pogled, na pogled koji vidi više od današnjeg dana, koji u mladom Davidu prepoznaje kralja, a u krhkom srcu snagu budućih godina. I možda je najveći dar koji možemo dati da nekome budemo upravo takav pogled, da u njemu prepoznamo ono što još raste, ono što još traži svoje sunce i svoje vrijeme. Jer nitko ne raste sasvim sam, svatko nosi tragove dobrote drugih ljudi. Kada jednom pogledamo unatrag, među svim uspomenama ostat će najjasniji oni koji su vjerovali u nas onda kada sami nismo znali koliko je svjetla skriveno u dubini našega srca.
Godine idu. Kao rijeka nose snove negdje daleko. Na licu crtaju tragove vremena, ali srce još pamti sva proljeća. Koraci su sporiji, a pogled je dublji, manje je riječi, a više tišina. Shvatiš da sreća nije u sutra, nego u zagrljaju ovog trenutka. Sve što prođe nije izgubljeno, ljubav ostavlja trag u vječnosti. Godine idu, ali duša ne stari, dok u njoj ljubav svoju vatru čuva. Svaki novi dan je dar s neba, svaka bora jedna ispisana molitva. Godine idu, nek’ slobodno teku, ne bojim se puta ni prolaznog svijeta. Jer ono što ljubim ostaje zauvijek, ljubav je jača od svih naših ljeta. Nisu me slomile oluje života, svaka me rana naučila vjeri. Kad padnem, opet pogled podignem, jer znam da me milost uvijek pronađe. Ne brojim više izgubljene dane, nego osmijehe koje sam podijelio. Na kraju puta ne nosimo ništa, osim ljubavi koju smo živjeli. Kad se ugase svjetla ovoga svijeta, ostat će samo ono što smo dali. Ime će nestati s usana ljudi, ali ljubav će govoriti za nas. Godine idu, ali duša ne stari, dok u njoj nada još uvijek pjeva. Svaki novi dah je dar milosti, svaka suza jednom postane zvijezda. Godine idu, i neka idu, ja se više vremena ne bojim. Dok god ljubim, dok god vjerujem, znam da nikada nisam sam.
Kad zastanemo na trenutak i pogledamo svoj život, shvatimo da gotovo ništa od onoga što nam je najdragocjenije nismo sami stvorili. Sve dugujemo Tebi, Gospodine. Za svako jutro koje se rađa u tišini, za trenutke kada svijet još miruje, a Ti već bdiješ nad našim životom. Prije nego izgovorimo i jednu riječ, Tvoja nas ljubav već grli. Ti si početak svakoga dana i nada svakoga novog koraka. Sve dugujemo Tebi. Za pobjede koje nas uče poniznosti i za poraze koji učvršćuju vjeru. Za obitelj koja nas je naučila prvim riječima ljubavi. Za prijatelje koji su nosili dio naših križeva. Za susjede koji su nas razveselili jednostavnom dobrotom. Sve dugujemo Tebi. Za sunce koje grije naše prozore i za kišu koja natapa suhu zemlju. Za dane radosti i za dane kušnje. Nauči nas zahvalno živjeti. Ne dopusti da nam darovi postanu navika, i da zaboravimo Darovatelja. Sačuvaj nas od oholosti kada uspijevamo i od očaja kada padamo. Daj da u svemu prepoznajemo Tvoju providnost i Tvoju nježnu ruku koja nas vodi. Jer sve što jesmo i sve što imamo dar je Tvoje dobrote. I kada jednoga dana stanemo pred Tebe, neka posljednja pjesma našega srca bude ista ona koju smo učili pjevati na zemlji: Sve dugujemo Tebi, Bože vječni.
Molim te, Gospodine, za one koje već sada gledaš, a oni još ne znaju da ih zoveš po imenu. Molim te za mlada srca koja se ne boje ostaviti obalu sigurnosti i poći za tvojim glasom kroz nepoznate dane. Pošalji one koji će znati slušati prije nego govore, koji će znati plakati s onima koji plaču, i radovati se s onima koji se raduju. Pošalji ruke koje neće tražiti vlastitu korist nego će podizati umorne, tražiti izgubljene i donositi mir ondje gdje ga nema. Pošalji ljude nježna srca, jer svijet je umoran od buke, a gladan dobrote. Pošalji one koji će govoriti o Tebi, Gospodine, ne toliko riječima koliko životom. Čiji će pogled biti utjeha, a prisutnost blagoslov. I kada se učini da je polje preveliko, a radnika premalo, sačuvaj nas od malodušnosti. Jer žetva je tvoja. Ti poznaješ svaku brazdu zemlje, svako zrno koje raste u tišini, svako srce koje čeka da bude dotaknuto ljubavlju. Molim te, Gospodine, probudi pozive koji spavaju. Ohrabri one koji se boje. Učvrsti one koji su krenuli k Tebi. Neka se po našim selima i gradovima, po obiteljima i župama, opet čuje tvoj tihi glas, i neka se uvijek nađe netko tko će odgovoriti: ”Evo me, Gospodine, pošalji mene”.
Tvoj sam svećenik, Gospodine, i danas pred Tobom stojim sa srcem punim zahvalnosti, jer kad pogledam put kojim sam prošao, više od svojih koraka vidim tragove Tvoje vjernosti, više od svojih planova vidim nježnost Tvoje ruke koja me vodila kroz sve godine života. Hvala Ti za svaki dan koji si mi darovao, za svako jutro u kojem sam mogao iznova započeti, za svaki susret u kojem si mi dolazio ususret u licima ljudi koje si stavljao na moj put. Hvala Ti što si bio blizu i onda kada Te nisam jasno osjećao, što si ostajao vjeran i onda kada sam bio umoran, što sam me nosio kroz vrijeme koje je prolazilo brže nego što sam mogao zamisliti. Hvala Ti, Gospodine, za ljubav koja me nikada nije napustila. Hvala Ti, Gospodine, za milost koja me uvijek iznova podizala. Sve što jesam i sve što sam mogao dati, dar je Tvoje dobrote i Tvoga srca. Hvala Ti za sve ljude koje si mi povjerio, za njihove radosti koje su postajale moje radosti, za njihove suze koje su me učile suosjećanju, za njihove molitve koje su često nosile i mene samoga. Koliko sam puta mislio da ja donosim utjehu, a zapravo si Ti preko njih tješio mene. Koliko sam puta želio nešto dati, a na kraju sam ja bio onaj koji je primao. Hvala Ti za sveti oltar pred kojim sam stajao, za euharistiju koja je hranila moju dušu, za riječ Evanđelja koja je najprije mijenjala mene, a tek onda one kojima sam je naviještao. Hvala Ti za svaku ispovijed, za svaki blagoslov, za svaki trenutak u kojem sam smio biti svjedok da Tvoja milost i danas dotiče ljudska srca. Ono najljepše što se dogodilo svih ovih godina nije ono što sam ja učinio za Tebe, nego ono što si Ti učinio za mene. Bio si moje svjetlo kada nisam vidio put, moja snaga kada su ruke postajale teške, moja nada kada su se zatvarala mnoga vrata. Kad bih ponovno stao na početak puta, s istim bih povjerenjem krenuo za Tobom. Jer među svim darovima koje si mi dao, najveći je bio poziv da budem Tvoj. I zato danas moje srce ne traži velike riječi, nego samo jednu jednostavnu molitvu: hvala Ti što si me pozvao, hvala Ti što si ostao sa mnom, hvala Ti što me i danas vodiš istim onim glasom kojim si me nekada pozvao. I zato Te danas molim samo jedno: ostani uz mene kao što si bio do sada. Neka moje srce i dalje bude zahvalno, neka moje ruke i dalje budu otvorene, i neka moj život, koliko god ga još bude, ostane tih odgovor na ljubav koju si me prvi ljubio. Hvala Ti, Gospodine, za ljubav koja me nikada nije napustila. Hvala Ti, Gospodine, za milost koja me uvijek iznova podizala. Sve što jesam i sve što sam mogao dati, dar je Tvoje dobrote i Tvoga srca. Tvoj sam svećenik, Gospodine, a Ti si moja najveća zahvalnost.