Isusovim suvremenici nije bilo lako razumjeti Kristovu osobu. Gledali su ga, slušali, čak i doticali, a ipak su često bili u nedoumici: ”Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?” (Iv 6,60-69) Dvije tisuće godina kasnije, nalazimo se u istoj situaciji. Čini se da sve ukazuje na to da je Krist neshvatljiv, ali se ustvari radi o našoj ‘nesposobnosti’: ”(…) nitko ne može doći k meni ako mu nije dano od Oca.” Prepoznati u Kristu Sina Boga živoga milost je dana od Oca. Da li to znači da nekima nije dano? Ako je tako, onda nisu ni krivi. Nama je dano, a zašto smo onda često u duhovnom ”lockdownu”? Zato jer se Donositelj Božje istine nalazi pred zatvorenim ljudskim srcem. Isus nas pita: ”Želite li i vi otići?” S Petrom odgovaramo: ”Kome da idemo, Gospodine? Ti imaš riječi života vječnoga! Mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji.” Ne ‘znamo, pa vjerujemo’, nego obrnuto – ‘vjerujemo i znamo’. Skolastici su govorili: ”Credo ut intelligam” – Vjerujem da bih spoznao. Treba vjerovati Isusu, i onda ćemo spoznati tko je i što je On. Vjera čovjeka vodi do spoznaja do kojih ne bi došao ako bi se zatvorio u puku racionalnost. Treba se prostrijeti pred Gospodinom, baciti mu se u naručaj, pasti mu oko vrata i pjevati: ”Dao sam je dušu, srce sam ti dao. Ništa više nema, al’ mi nije žao.” (Alen Slavica, Dao sam ti dušu).
Isus upozorava učenike da će zbog njega trpjeti. Ne obećava im lagan život. Njihovo svjedočanstvo za Njega donijet će im napetost i razdvajanje od roditelja i obitelji, prijatelja i drugih, a neke će od njih zbog Njega i pogubit. Zbog toga ih neprestano poziva da budu ustrajni. (Lk 21,19) Ono što im obećava jest da će im dati riječi i mudrost koje će ih držati čvrsto uz Radosnu vijest. Općenito smo zadivljeni ustrajnošću prvih kršćana, i dobro je tako, ali ne zaboravimo da i danas ima kršćana koji su vjerni riječima i primjeru Isusa Krista. Oni se, unatoč ratovima, revolucijama, prirodnim katastrofama i epidemijama, ne boje ostati vjerni Gospodinu, vjeruju u Božji plan dobrote i milosrđa i ništa ih ne može odvojiti od Njegove ljubavi. ”Još se nisu rodili svi koji trebaju, niti je sva trava nikla. Mnoge još oči neprobuđene spavaju kao obećana ljubav, ni pružena ruka grčevito pokretom nije izvukla iz čovjeka njegovo najbolje djelatno blago. U svojoj zipci još spava vojska čovječanstva i zadatak da krči i gradi, i da blagoslivlje.” (Tin Ujević, Hrvatska revija, 1932.)
”Želja za Bogom zapisana je u srcu čovjeka, jer je čovjek stvoren od Boga i za Boga; Bog nikada ne prestaje privlačiti čovjeka k sebi.” (Katekizam Katoličke Crkve, 27) Bog nas ljubi, On želi naše prijateljstvo. Želi nas uza se, obećava nam vječni život, ne po našim zaslugama nego po zaslugama njegova sina Isusa. Voli nas bezuvjetnom, besplatnom ljubavlju. On je ”platio” naše dugove. On postaje hrana, daje nam se u cijelosti, ništa ne zadržava za sebe. (Iv 6,44-51) Uistinu, dragocjeni smo. Poštujmo zato sebe i druge. Nismo bilo tko. ”Ne trebamo se bojati trpljenja, nerazumijevanja i kritika, gubitka ugleda i ekonomskih prednosti kako bismo ostali vjerni Evanđelju, nego više toga da tratimo svoju egzistenciju tražeći beznačajne stvari, koje život ne ispunjavaju smislom. Zasigurno se osjećamo samo poput malenih kamenčića, a ne kao stijene, ali nijedan kamenčić nije beskoristan, štoviše, u Isusovim je rukama dragocjen jer ga On uzima i oblikuje svojim Duhom kako bi ga postavio na pravo mjesto” – govori nam papa Franjo.
”Ako izgubim tebe, ja izgubit ću ljubav, beskrajnu sreću koju pružaš mi ti. Ako izgubim tebe, ja izgubit ću nježnost i toplinu tog gnijezda koje svili smo mi. Ako izgubim tebe, ja izgubit ću sve…” – vječno pjeva s Oliverom naš nebeski Otac. On zna da samo ljubav može privući i promijeniti ljudsko srce. Ne može ga se ničim ”kupiti”, osim ljubavlju. Bog je zato poslao svog sina da nas voli, ”da nikoga ne izgubi”. (Iv 6,39) Nikoga. Jer ako bi se to, u nekom filmskom scenariju i dogodilo, izgubio bi sebe, svu ”nježnost i toplinu gnijezda”, a On to neće dozvoliti jer jednostavno ne može, ne može zato što smo mu dragocjeni. On je otac koji svaki dan izlazi na trijem s čežnjom u srcu i čeka svog sina. Za Njega smo neprocjenjivi.
Savao za sebe kaže da je ”Židov iz Tarza cilicijskoga, građanin grada znamenitoga.” (Dj 21,39) Bio je ”farizej, sin farizejev” (Dj 23,6). Kršćanska tradicija drži da je rođen 8. godine poslije Krista, što je navelo Crkvu da slavi ”Godinu svetog Pavla” 2008. Od svog oca naučit će zanat izrađivača šatora (Dj 18,3), i cijelog će života paziti da time zarađuje za život kako ne bi ovisio o ljudima kojima naviješta Evanđelje. Kad se ‘pojavljuje’ u Bibliji, on još uvijek u Jeruzalemu uči kod Gamaliela, jednog od najvećih učitelja tog vremena. (Dj 22,3) Genijalnost koju će Pavao pokazati u kršćanstvu navodi nas da ga zamislimo kao briljantnog učenika. U Jeruzalemu je boravio kod članova svoje obitelji, jer kada je uhićen, saznat ćemo da je imao sestru i nećaka: ”Sin Pavlove sestre doču za zavjeru, približi se i uđe u vojarnu dojaviti Pavlu.” (Dj 23,16) Prigodom Stjepanova mučeništva Savao dakle ‘ulazi’ u Bibliju. Naziva ga se mladićem: ”Svjedoci odložiše haljine do nogu mladića koji se zvao Savao.” (Dj 7, 58) Zašto su položili Stjepanove haljine pred noge mladog Savla? Ne smijemo zaboraviti da je autor Djela apostolskih sveti Luka, učenik svetog Pavla, koji se obratio na kršćanstvo upravo zahvaljujući Pavlovom propovijedanju. Njega će slijedit na apostolskim putovanjima sve do kraja, do mučeništva u Rimu. Time što naglašava da su Stjepanove haljine stavili kod nogu Savlovih, Luka želi pokazati blagoslov svakog obraćenja, i svojeg i svog učitelja. Luka se divio onome što je njegov učitelj postao nakon obraćenja – Pavao, veliki apostol Isusove radosne vijesti. Na takav način nas potiče da u našim životima prepoznamo one koji su zaslužni da vjerujemo. Pavao i Luka to znaju – oni su kruna Stjepanove mučeničke smrti.
Apostol Ivan kaže: prvo, da smo svi grešnici; drugo, da nam je svima oprošteno; i treće, da nam je oprošteno u Isusu. Čak i ako nam grijeh nije najčešća tema razgovora, dobro znamo i spremno kažemo da ‘nitko nije savršen’. Svi mi imamo tamnu stranu. Tako veliki Izaija, spoznavši Božju svetost, vapi: ”Čovjek sam nečistih usana.” (Iz 6,5) Svatko od nas može reći poput Pavla: ”Ne razumijem što radim: ta ne činim ono što bih htio, nego što mrzim – to činim.” (Rim 7,15) U Vjerovanju ispovijedamo da ”vjerujemo u oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela, i život vječni”. Grešnici smo, ali oprošteni grešnici. Pravi pokornički stav nije brojiti svoje grijehe, nego prihvatiti Božje oproštenje koje uvijek prethodi. Sjetimo se očeve dobrodošlice izgubljenom sinu i Isusovih riječi ženi preljubnici.
”Dobro promislite što ćete.” (Dj 5, 34-42) Tako je Gamaliel, ”zakonoznanac, kojega je poštovao sav narod”, savjetovao vjerske poglavare svoga vremena, jer su htjeli uništiti apostole zato što su govorili da je Isus uskrsnuo. Vjera apostola uzdrmala je njihov sustav. Osjećali su se ugroženo i zato reagiraju nasiljem i prijete se smrtnim kaznama. S optuživanjima i prijetnjama se ne gradi budućnost. Farizeji to nisu shvatili na vrijeme. I na nama je da na vrijeme odlučimo komu ćemo vjerovati i na koju ćemo se stranu okrenuti. ”Za opredjeljenje je potrebno ocijeniti što je dobro, a što zlo, i nakon toga stvoriti odluku i krenuti odlučno na tu stranu. Na što se odlučiš u životu, takav ćeš biti. Opredijelimo li se za Boga, pobjeđivat ćemo i najgore zlo oko sebe i u društvu.” (Tomislav Ivančić, Čovjek, brak i obitelj)
Nakon uskrsnuća apostoli su, sretni i razdragani, radosno svjedočili o Isusu, a On je njihov navještaj utvrđivao čudesima. Zbog toga ih poglavari daju uhititi: ”Vi ste napunili Jeruzalem svojim naukom i hoćete na nas navući krv toga čovjeka.” (Dj 5,27-32) Odjednom se prave nevinima, a zaboravljaju da su oni osudili Isusa. Umjesto da priznaju krivicu i pokaju se, oni je zataškavaju. Jasno je da Sotona ne podnosi ime Isusovo; uvijek pristaje na silu kada druge metode ne uspiju. Kada više ne može poricati dokaze, niti naći nešto što bi rekao protiv božanskog svjedočanstva, on napada osobu koja svjedoči. Veliko vijeće očekivalo je laku pobjedu nad učenicima, ali pred njima je izliječen čovjek snagom Isusova imena. Ljudi su gledali Boga na djelu. Svijetu očito ne trebaju poruke i poslanice poglavara, jer ih i tako ne čita, svijetu trebaju svjedoci uskrslog Gospodina.
Božja sila može otvoriti sva vrata, čak i vrata tamnice. Apostoli su bili svjedoci toga – anđeo ih je izveo iz zatvora i dao im zadatak: ”Pođite i postojano u Hramu navješćujte narodu sve riječi Života ovoga.” (Dj 5, 17-26) I opet su ih uhvatili i priveli, ali oni su nastavili. Prolazili su kroz brojne teškoće i traume na njihovom zemaljskom putu, ali su ostali vjerni svom Učitelju i zadatku koji im je povjerio – da propovijedaju radosnu vijest spasenja. Nisu odustajali ni pod cijenu trpljenja. Nemoguće je slijediti Krista ako se ne prihvaća trpljenje – trpljenje čisti srce i vodi do korisnijeg djelovanja. Bog nas po trpljenju ‘zaustavlja u bijegu’, želi u našim srcima otvoriti više prostora za djelovanje Duha Svetoga. Trpljenje je tako u konačnici za naše dobro, kao sreća u nesreći. Prilika za duhovni rast. Nakon njega smo duhovno svježi, ispunjeni zahvalnošću i božanskim redom. Došlo je vrijeme da i mi drugima govorimo o velikim stvarima koje je Gospodin učinio za nas. Ne možemo više šutjeti. Tisuće čekaju da im se obratimo. Molimo Gospodina da nas izbavi iz spokoja naših zatvora.
Evanđelist Ivan nas uranja u tajanstveni noćni dijalog između Isusa i Nikodema. Ovaj zanimljiv čovjek želi, s jedne strane, pobjeći radoznalim pogledima svoje okoline za koju zna da je zatvorena za Krista, a s druge, prodrijeti u tajnu Učitelja koji ga privlači. Isus nas uvodi u svu tajnovitost svog života. Njegov se život ne može razumjeti i steći trudom ni učenjem, jer je besplatni dar. Za taj život postoji tajna – Njegove raspete ruke na križu. ”S drveta križa dolazi riječ spašavajuće ljubavi. U muci je Krist uklonio od nas vatrenu oštricu mača, prošao kroz vatru i postavio križ kao stvarnu osovinu svijeta, na kojoj on sada i počiva. Primiti raspetoga Gospodina, prihvatiti njegov život, njegovu poslušnost, znači prihvatiti Božju ljubav – našu ovisnost o Bogu.” (Benedikt XVI, U početku stvori Bog) Naši bogoslovi zaneseno pjevaju: ”Od Božjeg osmijeha vječno ću živjeti…” (Bogoslovski “Ben(d) Sirah, Sad te prepoznajem, uskrsli Isuse, Uskrs fest 2007.) Po svojim svetim ranama, Isuse, ti si iscijelio rane našeg srca.
Mariji je anđeo navijestio da će roditi. Taj plan ona nije mogla sama smisliti, ”našla je milost u Boga”. U Evanđelju o navještenju (Lk 1, 26-38) Božje djelovanje prikazano nam je preko dva poroda od žena koje ne mogu rađati: djevice Marije i Elizabete, nerotkinje. Marija se ‘prepustila’ Božjem djelovanju, a ‘plod’ njezine utrobe je Isus, Sin Božji. On će svojim uskrsnućem postati božanski i njezin uspjeh, i nadmašit će sva očekivanja. Dostupnost našeg srca otvara vrata Božjem djelovanju u našem životu. Ta ‘dostupnost’ ne rješava sve odjednom, ali postaje put do rješenja. Ona ne mijenja radikalno naš svakodnevni život, ali čini svakodnevni život prilikom da iskusimo nevjerojatno: pustolovinu utjelovljenja Božje ljubavi. U običnom životu i ‘nas anđeo ostavlja’, više ga ne vidimo i ne čujemo, baš kao i Marija, ali je ubuduće sam Bog, utjelovljeni Isus, prisutan u našem životu. Plodovi božanskog djelovanja ne slijede ljudske kriterije. Dopustimo mu da se utjelovi u našem djevičanstvu i u našoj neplodnosti.
Vjera nas uči da je Božja ljubav jača od zla i od naših grijeha, da je Gospodin sposoban i voljan oprostiti naše pogreške kada ga molimo s iskrenim kajanjem. On nam od sveg srca želi samo mir. Sjećamo se Kristovih riječi na Posljednjoj večeri: ”Sad ste u žalosti, no ja ću vas opet vidjeti; i srce će vam se radovati i radosti vaše nitko vam oteti neće.” (Iv 16,22) I doista, učenici su zanijekali i napustili Isusa, i bili beskrajno žalosni zbog toga, ali će im On dati do znanja da ih voli, i da im sve oprašta. Svatko od nas ima povijest koja nije posve čista. Posebno mi stariji. Mnogo puta je to teška povijest, s mnogo boli, s mnogo nevolja i mnogo grijeha. Što da činimo s našom poviješću? Da je skrivamo? Možda. U svakom slučaju zašto bi drugi sve morali znati o nama. No, ipak je moramo donijeti pred Gospodina, našu povijest. Iznesti naše boli pred Boga, pred Isusa i dotaći Njegovu nježnost. Ne bojmo se, u ljudskoj povijesti uvijek ima loših stvari, uvijek. Pođimo k Isusu i pokucajmo na Njegovo srce: ”Gospodine, možeš me ozdraviti?!” A On to može i hoće jer mu je srce prepuno suosjećanja. On je naše boli uzeo na se, naše grijehe, naše pogreške, naše neuspjehe. Njega se ne moramo bojati. On je dobar i zaslužuje naše povjerenje.
Nakon uskrsnuća učenicima nedostaje vjera. Ali, iskreno, ne možemo ih kriviti. Kako vjerovati da je čovjek, koji je prije nekoliko dana javno ubijen, oživio? Očito je da razna svjedočanstva nisu bila dovoljna da uvjere učenike. Evanđelje je zapamtilo slučaj svetog Tome kao onoga koji nije htio vjerovati, ali je jasno da su svi učenici u istoj situaciji. Ne žele vjerovati svjedočanstvu jednih i drugih. Isus će im se morat ukazati izravno kako bi mogli priznati da je živ. Isus uskrsnuli nije se vratio u redovit ljudski život, kao Lazar i drugi koje je uskrisio od mrtvih. On je uzašao u jedan drukčiji, novi život – u Božju beskrajnost i odatle se očituje svojima. To je za učenike bila u potpunosti neočekivana stvar, s kojom su se prvo morali polagano snalaziti. Kad se ukazao Mariji Magdaleni iz koje bijaše istjerao sedam zloduha, ona je otišla to dojaviti njegovima, tužnima i zaplakanima, i oni joj ne povjerovaše. Nakon što se ukazao u drugome obličju dvojici od njih na putu dok su išli u selo, i oni su otišli to dojaviti učenicima, ali ni njima nisu povjerovali. (usp. Mk 16,9-15) Naposljetku će se Isus ukazati i apostolima, prekorit će njihovu nevjeru i poslat ih propovijedati evanđelje. Znamo da je vjera dar Božji, a ako je dar, onda se i Njega treba nešto pitati o tome, zar ne? Ako je i mali, vrijedan je i moćan. Sjetimo što je govorio o gorušičinom zrnu… Njemu nedostatak vjere ili mala vjera učenika nije problem. ”Ako budna srca slušamo svjedoke i otvorimo se znakovima kojima Gospodin uvijek iznova, i njih i sebe, čini vjerodostojnima, onda znamo: On je uistinu uskrsnuo. On je Živi. Njemu se povjeravamo i znamo da smo na pravomu putu.” (Benedikt XVI, Isus iz Nazareta)
”Mir vama!” (Lk 24,35-48) Uskrsli Isus ponovno se pojavio među svojim apostolima. Možemo si zamisliti sekunde tišine koje slijede. Nitko se nije usudio pomaknuti, ali otkucaji srca se ubrzavaju. Apostole preplavljuje uragan iznenađenja, sumnje, radosti i grižnje savjesti. Isus prekida šutnju i Jedanaestorica se smiruju. Velika radost preplavila je njihova srca. Ovaj odlomak iz Evanđelja navodi nas na pitanje: Ako Gospodin želi da vjerujemo u njega, zašto nam se izravno ne ukazuje? Bilo bi puno lakše… No, na takav način bi nas ”prisililo” da vjerujemo, ne bismo imali izbora. Ali Isus nas toliko voli da nam ostavlja slobodu da vjerujemo u njegovo uskrsnuće. ”Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!” Prvi dio proročanstava o Isusu se već ostvario: Mesija je umro i uskrsnuo treći dan. Međutim, najava obraćenja i oproštenja grijeha svim narodima, još nije završen. Jedanaestorica apostola započeli su, na nama je da nastavimo.
Michelangelo Merisi da Caravaggio (1571.–1610.) talijanski je slikar koji je najveći dio svog života proveo u Rimu, a tijekom posljednje četiri godine života kretao se između Napulja, Malte i Sicilije. Slavni slikar naslikao je Večeru u Emausu između 1605. i 1606. Slika predstavlja vrhunac epizode opisane u Evanđelju po Luki (24, 13-35) gdje dvojica Kristovih učenika, Kleofa slijeva i drugi zdesna, možda Jakov Veliki, prepoznaju uskrslog Krista u trenutku kada čini gestu blagoslova kruha i vina, aludirajući na taj način na sakrament euharistije. Dvojica učenika pokazuju čuđenje – Kleofa ustaje sa stolca i pokazuje svoj savijeni lakat u prvom planu; drugi, odjeven poput hodočasnika sa školjkom na prsima, širi ruke gestom koja simbolično oponaša križ, te mjeri raspoloživi prostor u daljini; njegova desna ruka je prevelika, ali služi da usmjeri pogled gledatelja prema Kristu. Četvrti lik, krčmar, pokazuje nesvjesno čuđenje, ne shvaća značenje epizode kojoj svjedoči. Konačno, čovjek okrenut leđima djeluje kao sredstvo za izravnije uključivanje gledatelja u scenu, koji je pozvan da zauzme slobodno mjesto ostavljeno za stolom ispred Isusa. To je naše mjesto. Uskrsnućem nam je Gospodin otvorio oči za one stvarnosti koje izmiču ljudskom pogledu i ljudskome shvaćanju, dao nam je razumijevanje spasenja. To je ponajprije otvaranje očiju za razumijevanje Pisma i raspoznavanje Isusova lika u svim Pismima, a zatim sposobnost da ga prepoznamo u lomljenju kruha, u euharistiji. Apostolu Tomi Isus će reći: ”Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!”
Kršćanima u Filipima Pavao piše: ”Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se!” (Fil 3,10-18) U korizmenom vremenu navikli smo na napore koje činimo da bismo dosegli obraćenje: post, molitva i dobra djela. U uskrsnom smo pozvani na radost, imamo zadaću da se radujemo. I to barem 50 dana. I to nam odjednom stvara nelagodu. Kako biti radostan, i k tome još 50 dana? Čini se da je uskrsno vrijeme teže nego korizmeno. U uskrslom vremenu više ne trebamo posebne ‘sisteme’, za radost ne treba napor. Mariju Magdalenu pita Isus: ”Zašto plačeš?” I ona mu otvara svoju dušu, objašnjava mu sve što joj se događa, sve što je tišti. I odjednom ga prepoznaje, i radost je preplavljuje. Evo tajne radosti – susret s uskrslim Gospodinom. Uskrsnuo sam! Pored tebe sam. Za tebe sam pobijedio smrt. Prebivam u tebi. Živim u tebi. S tobom ću pobijediti u tvom životu. Isus je pobijedio smrt, preuzeo je na sebe zlo u svim njegovim oblicima, otkupio nas je po cijeni svoje krvi. Zato smo radosni. Svojim uskrsnućem dao nam je svoju Majku, svoga Oca, svoga Duha, svoju pobjedu nad smrću, vječni život, snagu protiv svakog zla, svoju beskrajnu strpljivost, svoju radost ljubavi i sjedinjenje sa svojim Ocem. Korizma traje tek 40 dana, a uskrsna radost je beskrajna.