Isus u evanđelju po Mateju kaže: ”Ne opirite se Zlomu!” (Mt 5,39) Poziva nas da, umjesto da zlo određuje naš odgovor, ljubav ima posljednju riječ. U izvornom grčkom tekstu, evanđelje koristi izraz: ”τῷ πονηρῷ” (tô ponêrô), što se može prevesti i kao ”zločest”, i kao ”Zlo”. Neki prevoditelji biraju ”zločest”, a drugi ”Zlo”. Obje su interpretacije ispravne, ali svaka vodi različitom kutu gledanja. Ako kažemo ”zločest”, razmatramo kako ljubiti kad nam netko konkretno naudi, ako kažemo ”Zlo”, razmatramo kako živjeti u svijetu ranjenom grijehom i zlom, gdje sve funkcionira po principu uzvrata: ”ako ti mene, onda ja tebe”. Isus predlaže drugačiji put - poziva nas na izlazak iz začaranog kruga osvete. Kad nam netko nanese zlo, ne moramo biti isti kao on. Zlo se ne pobjeđuje zlom. Uzvraćanje istom mjerom možda donosi kratkotrajnu ”pravdu”, ali dugoročno stvara još više boli, straha i zatvorenosti. Ne opirati se ne znači prepustiti se manipulaciji, pasivno trpjeti ili odustati od istine. Isus nije rekao da budemo ”žrtve bez granica”. On je znao kad šutjeti, ali i kad treba progovoriti; kad otići, ali i kad treba ostati. Nije bio pasivan pred farizejima, ni pred trgovcima u Hramu. Nije šutio kad je netko bio tlačen, ali nije ni mrzio, nije ni proklinjao. Njegova snaga nije dolazila iz agresije, nego iz istine i milosrđa. Isusov poziv iz Govora na gori ne traži da budemo pasivni promatrači nepravde, nego da ne dopustimo da zlo uđe u naše srce. To nije poziv na kukavičluk, nego na hrabrost ”drukčijeg odgovora”. To nije slabost – to je ”duhovna snaga” koja uzima križ, ali u njemu ne vidi poraz, nego put spasenja. Isus traži da ne gledamo čovjeka samo kroz ono što je učinio, nego kroz ono što može postati ako ga dotakne milost. Uči nas kako ljubiti grešnika, a da ne umanjimo zlo koje je učinio, kako voljeti osobu koja nas je povrijedila, a ne pravdati njezin grijeh. On je u tome uspijevao: On je ljubio grešnike, a mrzio grijeh, nije bacio kamen na preljubnicu, ali joj je rekao: ”Idi i ne griješi više.” Nije osudio Zakeja, ali ga je pozvao da ostavi krađu i podijeli svoje bogatstvo. Nije prezreo Petra kad ga je zatajio, nego ga je pogledao s ljubavlju i vratio mu povjerenje. Ako nam je teško ljubiti grešnika, to ni Bogu nije bilo lako. Krist je zbog toga umro na križu.
Dvije jednostavne riječi koje razbijaju iluziju brzine. Danas se sve želi odmah – rješenje, iscjeljenje, razumijevanje, odgovori, potvrda, ljubav. No, duhovni život, odnos s Bogom, pa i najdublji ljudski odnosi – ne rastu na brzinu. Trebaju vremena. Isus nije imao potrebu žuriti. ”Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi.” (Iv 16,12) On svojim učenicima nije sve rekao odmah. Nije ih prisiljavao na duboko razumijevanje. Hodao je s njima. Gledao ih kako rastu. Dao im je vrijeme – jer ljubav daje vrijeme. Duhovno gledano, ”vrijeme” nije praznina – to je prostor u kojem Duh Sveti djeluje tiho, nevidljivo, ali stvarno. Kao sjeme u zemlji – ono ne izraste ako ga stalno otkopavamo da vidimo je li već počelo rasti. Ono treba šutnju, skrovitost, i vrijeme. U vremenu često dolazimo do istine koju nismo mogli odmah nositi. U vremenu nam riječi dođu kad više nismo ljuti. U vremenu shvatimo da neke stvari nije trebalo reći, a druge – da ih je trebalo izreći drugačije. Zato se ne bojmo tišine. Ne bojmo se procesa. Ne bojmo se čekanja. Ako nešto nosimo u sebi, ne znači da to mora odmah biti riješeno. Ako netko ne razumije, možda će kasnije. Ako nam Bog nešto nije još sve pokazao, možda zna da to sada ne bi moglo donijeti plod. Ne idimo ispred milosti. Ne forsirajmo ono za što još nismo spremni. Dopustimo da Bog djeluje u vremenu koje smo mi možda htjeli skratiti.
Sveto Pismo nam daje do znanja da moramo biti vjerni u malenim stvarima. (Mt 25,14-30), i takve Bog poziva da uđu u njegovu radost. Nije to njima nagrada za zasluge, nego dar jer su ostali blizu srca Božjega. U Poslanici Rimljanima Pavao sažima jednu od temeljnih logika Evanđelja: da ono što svijet drži visoko, Bogu često nije dragocjeno, da ono što svijet prezire, Bog uzvisuje: ”Neka vas ne zanosi što je visoko, nego privlači što je ponizno”. (Rim 12,16) U kulturi koja slavi moć, uspjeh, vanjski sjaj i silu, Pavao poziva na radikalno drugačiji pogled: tražiti blizinu malenih, poniznost pred Bogom. Kad nas zanosi visoko, zaboravljamo na ljude ispod nas, kad težimo visini, ne primjećujemo one koji trpe i pate, šute i služe. Prestiž. Prestiž je suptilna sila koja lako zarobi ljudsko srce. Ponizan čovjek ne glumi, ni veličinu ni bezvrijednost. On zna tko je pred Bogom, zna da je samo stvorenje, ljubljeno ali i jako ograničeno, i da bez Boga ne može ništa. Za poniznog čovjeka najveća čast nije biti na vrhu, nego biti sluga, brat i sestra, navjestitelj Kraljevstva koje nije od ovoga svijeta. Isus se nije držao svoje jednakosti s Bogom, nego se ponizio, uzeo lik sluge, postao jedan od nas (usp. Fil 2,6-8). Njegova snaga je u krotkosti, Njegova pobjeda u križu, Njegovo kraljevstvo u služenju. Zato za onoga tko slijedi Krista, vrhunci nisu na visinama, nego dolje u nizinama. ”Ne idem za stvarima velikim ni za čudima što su iznad mene”, kaže psalmist. (Ps 131,1)
Planiramo, molimo, trudimo se, i vjerujemo da će Bog, ako ga dovoljno slušamo, ispuniti ono čemu se nadamo. Imamo snove, čiste i iskrene, i nije nam ni na kraj pameti da bi taj put mogao završiti posve drukčije nego što smo zamislili. Tako je bilo i sa svetim Antunom. Kao mladi redovnik, želio je biti misionar. Ne zbog slave, ni zbog avanture, nego zato što mu je srce gorjelo za Krista. Htio je poći među pogane – propovijedati i umrijeti za evanđelje. To mu je bio san. I činilo se da mu je sve išlo na ruku, ali – misija je otkazana, san srušen. Njegov plan je propao, ali Božji nije. Antuna su vjetrovi odnijeli sve do Italije, gdje će, slučajno, otkriti dar koji je u njemu sve vrijeme bio skriven. Nitko nije znao da taj tihi redovnik ima dar govora. Nitko, osim Boga. Antunov pravi poziv nije bio tamo gdje se je on zamišljao, već negdje drugdje. Bog ga je vodi u dublju zrelost, u novo poslanje, skrovitije, ali i plodonosnije. Tada je počeo ”slušati”, a ne samo ”sanjati”. Njegov put svetosti nije se ostvario u mučeništvu, nego u malim, svakodnevnim ”da”: kad je bio poslušan premještaju, kad je u tišini prihvatio zaborav, kad se pripremao na propovijedi koje će možda samo nekolicina čuti. U tim trenucima nije bio slavan – bio je vjeran. Svetost se ne mjeri količinom postignutog, već dubinom vjernosti u onome što se ne vidi i ne slavi. ”Glinene smo posude” (2 Kor 4,7–10), lomljive. U takvima nosimo blago – Božju milost, prisutnost i snagu. ”U svemu pritisnuti, ali ne pritiješnjeni; dvoumeći, ali ne zdvajajući…” – to je život u kojem bol postoji, ali nas ne slama; u kojem nesigurnost dolazi, ali nas ne gura u očaj. To nije snaga koja dolazi iz nas samih, nego snaga Božja. Sveti Antune, pokaži nam kako se malim koracima dolazi do vječnosti.
Barnaba nije gledao ljude očima Zakona, nego očima srca, i u njima je tražio Božje tragove. Mnogi su ga, pretpostavljam, gledali s podozrenjem jer se radovao što pogani primaju Riječ, jer se čuda događaju izvan granica očekivanoga. U Antiohiju, kad je zajednica počela rasti među poganima, Crkva šalje upravo njega. Zašto baš njega? Zato jer je znao prepoznati Božje tragove tamo gdje su drugi sumnjali. Vjerovao je da Božja milost nema granica. Jedan od najljepših trenutaka u njegovu životu bio je kada se zauzeo za Pavla. Nakon što se Pavao obratio, svi su ga se bojali i nisu mu vjerovali, ali Barnaba je s njim krenuo na misijsko putovanje. Nije sebe stavio u prvi plan, jer tome nije ni težio – nije tražio priznanje. Znao je slušati više nego govoriti, hrabriti više nego suditi. Kad se s Pavlom razišao radi Marka, pokazao je da se i u neslaganju može ostati velik – unatoč Pavlu, Marku je dao drugu priliku. Koliko je poziva ostalo neizgovoreno jer su ih ugušili pogledi nepovjerenja, predrasuda, straha, jer im nitko nije dao priliku? Koliko je talenata ostalo zakopano jer im nitko nije vjerovao? Današnja Crkva treba ljude koji znaju prepoznati prilike tamo gdje drugi vide samo zapreke.
U svijetu prvih kršćana, gdje se sve još tražilo, Bog je podizao ljude po mjeri svoje blagosti. Jedan od njih bio je Barnaba. O njemu Djela apostolska kažu da je bio ”muž čestit, pun Duha Svetoga i vjere”. (Dj 11,24) Bio je čovjek koji je prepoznavao Božju milost na djelu (Dj 11,23). I ne samo da ju je prepoznavao, nego joj se i radovao. Poslali su ga u Antiohiji, da vidi što je sa Savlom. Zašto baš njega? Jer je znao prepoznati Božje tragove i tamo gdje ih drugi nisu uspijevali vidjeti! Barnaba vjeruje u ljude. Nije postavljao pitanja, nije mjerio ispravnost, u Djelima jednostavno čitamo: ”Kad on stiže i vidje milost Božju, obradova se te potaknu sve da u odlučnosti srca ostanu uz Gospodina”. (Dj 11,23) Vidje i obradova se! Jedan od najljepših trenutaka u njegovu životu bio je kada se zauzeo za Pavla. Nakon Pavlova obraćenja, svi su ga se bojali, i Crkva mu nije vjerovala. Tko ga je prvi doveo apostolima? Barnaba! Da nije bilo Barnabe, ne bismo imali Pavla! Koliko puta netko ne dođe do svoga poziva jer mu nitko nije dao priliku? Kasnije je između Pavla i Barnabe nastao sukob zbog Marka koji je u jednom trenutku napustio misijsko putovanje. Pavao mu nije htio ponovno vjerovati, ali Barnaba je stao uz Marka. Nije se bojao ostati vjeran osobi! Da nije bilo Barnabe ne bi bilo ni Marka, ni njegovog evanđelja! Današnja Crkva treba puno Barnaba, ljudi koji neće tražiti u drugima samo ono što se ne uklapa, i nemilosrdno ih odbacivati, nego će im davati šansu, u njima ”vidjeti” Boga na djelu. Crkva treba ljude koji će znati prepoznati prilike tamo gdje drugi vide samo pogreške, ljude koji će druge gledati s povjerenjem.
Kršćanski život ne polazi od onoga što činimo, nego od onoga tko jesmo i čiji smo. Odgovor se nalazi u Božjem planu stvaranja i otkupljenja - da budemo onakvi kakve nas je Bog zamislio. A Bog nas nije zamislio kao strojeve za dobra djela, nego kao sinove i kćeri, ljubljena bića, pozvana na zajedništvo s Njime. Ako smo Njegovi, ako znamo kakve nas je htio, tada će i naša djela imati pravi smisao. Obrnuto ne vrijedi. Ne činimo ”da bismo postali Božji”, nego činimo ”jer jesmo Božji”. To je zdrav kršćanski identitet. U mnogim religijama ljudi pokušavaju dosegnuti Boga djelima, žrtvama, pravilima, zaslugama, ali kod kršćana to ide iz suprotnog smjera: Bog dolazi k čovjeku, On nas prvi ljubi, On nam daje identitet prije nego išta učinimo. Kad čovjek zna da je ljubljen, da mu je pripadnost darovana, onda njegovo djelovanje više nije borba za vlastitu vrijednost, nego jednostavni odgovor ljubavi. Djela koja proizlaze iz identiteta slobodna su, radosna i vjerna – nisu teret, nego izraz zahvalnosti, nisu dokaz pred drugima, nego svjedočanstvo za Onoga koji je u srcu. Isus kaže: ”Ostanite u meni… Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda.” (Iv 15,4-5) Plodovi dolaze iz povezanosti s Isusom. Ne živimo da bi nešto postali, živimo jer smo već postali. To je naš identitet. Ne moramo dokazivati svoju vrijednost, ne moramo neprestance zasluživati Božju naklonost.
Na dan Duhova, kako nam opisuju Djela apostolska (2,1-4), okupljeni su bili apostoli i drugi učenici, zajedno s Marijom, Isusovom majkom. Prisutnost Marije u toj zajednici nije slučajna. Marija svojom prisutnošću učenicima daje sigurnost da će Bog ispuniti obećanje. Ona zna da Bog drži svoju riječ. Marija je ”učiteljica čekanja”, ona se brine za naše duše s majčinskom nježnošću i strpljivošću. Isus je s križa rekao učeniku i svima nama: “Evo ti majke” (Iv 19,27). Marijina briga za naše duše je poput majke koja bdije i kad njezina djeca toga nisu svjesna – ona nas vodi k Isusu, uči nas slušati Njegovu riječ, čuvati je u srcu, i vjerovati joj i onda kad je ne razumijemo. U trenutku kad je Crkva bila na početku, kad su apostoli bili prestrašeni i zbunjeni, Marija ih je povezivala vjerom i pouzdanjem u Božja obećanja. I danas nas njezina prisutnost smiruje i usmjerava. Kad nas zahvati nemir, kad nam duša luta, kad molitva zamre – ona šaptom potiče: ”Učinite sve što vam kaže”. (Iv 2,5) Ne traži da se okrećemo njoj, nego nas vodi Kristu, nježno i postojano. Ona ne brine samo za naše molitve, nego i za našu nutrinu – da ostanemo vjerni, otvoreni Duhu, i uvijek budemo usmjereni prema Onome koji nas ljubi do kraja. Sve što je Marija činila, činila je s nutarnjom jednostavnošću i vjerom, ne tražeći slavu, nego vršeći volju Očevu. Upravo zato Crkva kroz stoljeća uči: kad ideš s Marijom, nikad ne gubiš, jer ona zna put k Isusu – najkraći, najjednostavniji i najsigurniji. Po Mariji k Isusu znači čekati kao ona u Nazaretu, u betlehemskoj noći, pod križem, i u dvorani Posljednje večere.
Zbog neminovnih putovanja ili događaja koji će nas odvojiti od voljenih, bez sigurnosti da ćemo ih ponovno vidjeti, želimo im ostaviti sjećanje na nas. Tako je bilo i s Isusom i njegovim učenicima. Neće se više gledati i susretati kao nekad u Palestini, ali će ga ubuduće moliti: ”Ostani s nama, Gospodine”, ostani s nama u predvečerje dana, života i svijeta, prati nas kroz neizvjesnosti, neimaštine i potrebe, kroz osamljenosti, napuštenosti, bolesti i jade. Prati nas svojom milošću, dobrotom i riječju, sakramentima, utjehom i blagoslovom. A što će Isus reći? On će im obećati da ih nikad neće ostaviti, da će im poslat svog Duha. Onima s kojima mu se rastat, ostavit će uspomene, da budu zajedno na drugačiji način. U tom smislu treba shvatiti Duhove (Dj 2,1-11; Rim 8,8-17; Iv 14,15-26) - kao izraz Božje želje da ostane sa svojima. Za njih i za Njega, postoji uvjet. Temeljni je da ostanu zajedno. Biti zajedno znači težiti prema istom cilju, imati isti san. Zajedništvo stvara prostor za Boga. Nije slučajno da se događaj Pedesetnice reinterpretira u kontrastu s epizodom Babilonske kule. Tamo je ljude obuzela želja da sami dosegnu nebo. Ali tako ne ide. Kada se ne razumijemo, kada govorimo različitim jezicima, ne možemo ništa izgraditi. Moramo graditi zajedno. Crkva nije rođena u Babilonu, ona je rođena u Jeruzalemu, u dvorani Posljednjeg susreta, u dvorani Zajedništva!
Potonula lađa života je uistinu velika tragedija – snovi, ciljevi i životni planovi potopljeni u dubinama, jednostavno nas slamaju. No, mudrost nas podsjeća da brodolomi života nisu kraj. S vremenom, u tišini i tami, oni će moći postat nešto drugo – na njima će rasti školjke, postat će sklonište predivnim morskim stvorenjima, i pretvorit će se u podvodne vrtove. I tko zna, možda ih jednoga dana netko pronađe, i nazove ih svojim ”izgubljenim blagom”. Život nas iznenađuje: neuspjesi i pogreške, s vremenom, mogu postati izvor mudrosti, sućuti i snage. Kad se osvrnemo unatrag, možda će baš ono što nas je slomilo, postat ono što će nas najviše izgraditi. Učili su nas ploviti, pobjeđivati, održavati se na površini, dokazivati vlastitu vrijednost, ali s dubinama, s gubicima, s neuspjesima, se ne znamo nositi. No, kormilo našeg života još uvijek drži Bog, On još uvijek ima kompas u svojoj ruci. Njegova nas ruka može podići i vratit tamo gdje nismo uspjeli biti ono što smo htjeli. Rane koje smo zadobili ili drugima nanijeli, nikad neće sasvim nestati, ali kroz njih će se i dalje probijati svjetlo. I kao što ronioci jednog dana pronađu blago na dnu mora – kovčege s pričama, prošlim životima i vrijednostima, tako ćemo i mi, s odmakom, imat priliku otkriti smisao onoga što smo proživjeli. Ne bojmo se, ne očajavajmo zbog lađe koja je potonula. Pustimo je neka počiva u Božjoj tišini. Doći će već dan kada ćemo shvatit, možda ne pred svijetom, ali u našoj duši – da je baš ona postala blago, da i na bunjištu mogu izrasti ruže.
Porazi u obiteljima mogu se očitovati na razne načine: narušeni odnosi među supružnicima, neostvarena očekivanja, bolesti, financijski slomovi… Ponekad je to jer od obitelji očekujemo da bude savršena, poput onih na društvenim mrežama. Odgovor nije jednostavan – svaki brak ima svoju priču. Mnogi u brak ulaze s romantičnim iluzijama da će druga osoba ispuniti sve praznine, da će sve biti lako jer se ”volimo”. No, brak nije film ni bajka. Ljubav se ne održava osjećajem, nego svakodnevnim odlučivanjem za drugoga. Ona traži žrtvu, vjernost, poniznost, opraštanje. Kad ljubav svedemo na ”kako se osjećam”, brzo dođe do razočaranja. Ne zaboravimo – brak je susret dvoje ranjenih ljudi. Svatko donosi rane iz djetinjstva, iz prethodnih odnosa i vlastitu nesigurnost. Ljubav ne traje sama od sebe – nju moraš svaki dan izabrati, zalijevati, čuvati. Kad se to zaboravi, brak počne pucati, iako izvana još može izgledati ”u redu”. Bez komunikacije i otvorenosti, povrede se pretvore u zidove. Ako Boga nema u braku, bračna ljubav se ne može održati. Današnja ”kultura” koja potiče ideju da sve mora biti brzo, lagano i ugodno, stvara razorene brakove i gubitnike, jer ljudi više ne prihvaćaju trpljenje, i više ne vjeruju da treba graditi ”polako i sigurno”. Kad jedan od supružnika više ne ulaže srce u odnos, razdor počinje i raste. I brak se pomalo raspada. Ono što često nedostaje supružnicima je hrabrost da izaberu ostati zajedno, da potraže pomoć i da rastu kroz križ. Gdje ljudi više ne mogu, Bog može – ako mu se dopusti!
Isus ne moli da njegovi učenici budu dobri, pravedni ili poslušni, nego da budu nositelji božanske ljubavi: ”da ljubav kojom je Otac njega ljubio bude u njima – i On u njima.” (usp. Iv 17,26) On ne traži spektakularno, nego ljubav koja ne traži svoje, koja ostaje vjerna i kad je iznevjerena, koja oprašta, diže, stvara – i nikad ne prestaje. Kad se takva ljubav nastani u nama, tada Crkva neće biti samo gola organizacija, skup pravila, struktura, običaja, nego će biti živa. Ljubav jedina mijenja srca i svijet, a ne dobra organizacija i sposobni menadžeri koji je vode. Tamo gdje ljubavi nema, i najljepši obredi su prazni. Ali gdje je Ljubav prisutna, i najskromniji susret postaje sveta stvarnost. To je srce Evanđelja. Bog ne traži spektakularno – traži svakodnevno, male trenutke koji u očima svijeta ne znače puno, ali koji su pred Bogom vrijedni vječnosti. Ne podcjenjujmo sitnice. Bog kroz njih gradi kraljevstvo. Sitnice učinjene s ljubavlju su temelj Isusovog kraljevstva. Isus je došao u skrovitosti: nije gradio dvorce, nego srca; nije birao moćnike, nego jednostavne. U Božjoj ekonomiji, vrijednost se ne mjeri količinom, nego ljubavlju kojom je nešto dano. Sveta Terezija iz Lisieuxa, ”Mala”, govorila je da treba ”činiti male stvari, s velikom ljubavlju”. To je put svetosti. To je put Kraljevstva. Ne čekajmo zato velike prilike. Možda će baš male, sitne – učinjene s ljubavlju, biti one koje će nekome spasi dan, ili, tko zna, možda čak i život.
U svijetu koji nas neprestano tjera da budemo sigurni, informirani i uvijek ”u pravu”, Evanđelje nas poziva na nešto radikalno drugačije: na povjerenje! Ne na nepromišljenost, ne na ignoranciju, nego na duboko pouzdanje u Onoga koji nas voli, i zna bolje od nas. Kad Isus poziva svoje učenike, ne daje im sve odgovore. Ne daje im plan. Samo kaže: ”Hajde za mnom.” Petar i Andrija ostavljaju mreže, Jakov i Ivan oca, Matej carinarnicu. Tako i drugi. Nisu znali kamo idu. Nisu znali što će s njima biti. Znali su samo jedno – za kim, i s kim idu. I to im je bilo dovoljno. Mi bismo htjeli znati sve, no, Bog nas poziva da ga slijedimo bez potpunog razumijevanja. S Njim ne moramo sve znati, ali znamo da nas On nikada neće ostaviti. I to znanje, ta sigurnost srca, vrijedi više od svih odgovora ovoga svijeta. ”Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi”, kaže Isus. (Iv 16,12) On ima uvijek još nešto za reći, što još nismo čuli. S njim smo uvijek u dodiru s tajnom. Isus nas ne zatrpava znanjem, informacijama, koje naše srce, za sada, a možda i zauvijek, ne može primiti. Takav je Božji način – ne otkriva sve odjednom. To nas zbunjuje, jer mi bismo htjeli znati što On misli, kamo nas vodi, zašto dopušta neke stvari. No, Bog zna najbolje kad nam nešto treba reći, a kad ne. To nije nedostatak i nesigurnost, nego put duhovnog rasta. Jer ako bismo sve znali odmah, gdje bi bilo povjerenje? Gdje bi bila vjera? Gdje bi bilo oslanjanje na Duha Svetoga, koji nas, kako Isus kaže, uvodi u svu istinu? Mnogo toga Isus ne čini odjednom, nego korak po korak. Ali uvijek učini. Onoliko koliko u svakom trenutku možemo nositi. Onoliko koliko nam je srce spremno. Ponekad je Njegova tišina zapravo brižnost. Ponekad je to što nešto ne razumijemo znak da nas Bog čuva. ”Duh Istine upućivat će vas u svu istinu”, kaže Isus. (Iv 16,13) Isus nas nije prepustio našem razumu, slabostima, i nesigurnostima. Dao nam je Duha Svetoga – Duha Istine. Ne duha straha, osude ili sumnje – nego svoga Duha. Duh nas vodi, poučava, tješi i podsjeća na sve što nam je On rekao. Duh Sveti ne djeluje kao gruba sila, ne nameće se, ne viče. On ”upućuje”, tj. vodi nas poput majke – nježno, strpljivo, korak po korak. Ne bahati se svojim znanjem. Ne daje sve odgovore, ali nas uči kako slušati, kako razlučivati, kako ljubiti. On nije ”informativna” istina, nego životna, spasenjska istina. Uz Isusa neće nam odmah sve biti jasno, ali će nas Duh ”uvoditi” – korak po korak, strpljivo, kako već budemo spremni. Duh Sveti djeluje tiho, ne nameće se. On otvara srce, rasvjetljuje dubine Božje riječi, pomaže nam prepoznati Božju volju u svakodnevici. Nije bučan, ali je postojan. Kad smo zbunjeni, kad ne znamo koji je put pravi – možemo mu se s povjerenjem obratiti, moliti ga da nas vodi.
Jesmo li u svojoj vjeri još uvijek zaljubljeni u Boga – ili smo se možda, u međuvremenu, zaljubili u vlastitu sliku svetosti? Ambicija je poput moljca: neprimjetna u početku, ali kad se uvuče u dušu, zna izgristi i najljepše tkanje svetosti. Ambicija sama po sebi nije zlo. Kad je usmjerena prema dobru, može postati gorivo za plemenita djela, poticaj da damo najbolje od sebe. No, kad počne tražiti priznanje, moć, položaj – kad zatrepti pogledom na ljudsku slavu – postaje zamka. Tada duhovni život postaje pozornica, a ne mjesto susreta s Bogom. Svetost ne traži aplauz, a ambicija ga zaziva. Sveti ljudi često bježe od javnosti. Ne zato što su slabi, nego zato što znaju da je najveći čin svetosti – nestati, da bi Krist bio vidljiviji. Ambicija voli vidljivost. Ona se hrani uspjehom, prestižem, tjeskobom da bismo bili viđeni, spomenuti, priznati, producirani. Ambicija nas tjera da budemo netko pred svijetom, a svetost nas uči biti ništa – da bismo bili sve u Njemu. Zato je važno prepoznati kad se u srce ušulja moljac: uspoređivanje, zavist, potreba da budemo bolji od drugih, pa i u pobožnosti, jer tada više ne tražimo Boga, nego osjećaj vlastite veličine pod krinkom duhovnosti. Isus nije gradio karijeru – On je ljubio, služio, trpio i umro prezren. I zato je pobijedio. Svetost nikad ne traži naslov, samo križ.
”Ako smatrate da sam vjerna Gospodinu, uđite u moj dom i ostanite u njemu.” – rekla je Lidija apostolima. (Dj 16,15) Pojavljuje se samo jednom u Djelima apostolskim, ali iza nje stoji cijela priča o širenju Evanđelja na europskom tlu. Bila je trgovkinja purpurom iz grada Tijatire, štovala je Boga i otvorena je srca slušala što Pavao govori. Pismo kaže: ”Gospodin joj otvori srce te ona prihvati Pavlove riječi.” Bila je otvorena Božjoj riječi koja će promijeniti njezin život. I ne samo njezin, nego sviju u njezinom domu. Nije ostala na razini osobnog, nego je dopustila da vjera prožme cijelo njezino kućanstvo. Tako je postala domaćica prve kršćanske zajednice u Europi. Lidija je uzor vjernice koja sluša i žene koja se ne boji javno djelovati. Bila je otvorena srca i spremna na promjenu. Riječ koju Luka spominje u Djelima: ”…i prisili nas!”, je njezin poziv Bogu da uđe i da ostane kod nje, ne kao gost, nego kao Gospodar. Kada Gospodin uđe – dom postaje Crkva. U trenucima kada ne znamo kako, kada nemamo snage, kada su sve naše riječi slabije od boli, od napasti i od sumnje, recimo Bogu: ”Prisili nas, Gospodine. Uzmi nas za ruku, i povedi nas, jer mi sami ne znamo kako.”
Kad osjetimo da se bliži kraj nečega važnog, nekog poglavlja života, ili čak samoga života, tada poželimo reći ono po čemu bismo voljeli da nas ljudi pamte. To zasigurno nisu naši uspjesi, nego ono tko smo bili: da pamte našu dobrotu, riječi koje smo izgovorili, i ljubav koju smo usadili u srca drugih. Na kraju svega ostat će samo ono što smo voljeli, i oni za koje smo živjeli, ono što nismo stigli napraviti, i sjećanja na ljude s kojima nismo uspjeli. Zato je mudro živjeti tako da ne ostane previše neizrečenog, neizliječenog, i nevoljenog. Nakon Posljednje večere Isus je znao da mu se približio kraj (Iv 14). Bila mu je posljednja. Vidio je da su učenici uplašeni i zbunjeni, i uputio im utješne riječi: ”Neka se ne uznemiruje srce vaše”. Cijeli njegov život priča je o ljubavi, o ljubavi koju je ugradio u život ljudi s kojima je živio. Daj Bože da i mi tako živimo.