Gospodin je ”snimio” situaciju ljudi prije nego im je počeo naviještati svoju božansku istinu. Htio je da njegovo djelovanje i njegove riječi imaju čvrstu sponu sa životom onih koji ga slušaju. Zato im obećava sreću, jer su je gladni, ali im nije želio sakriti da to neće biti put bez prepreka i bez poteškoća. Svjestan je da je došao navijestiti Kraljevstvo grešnim ljudima, i zato je njegov nastup zahtjevan, jer takvi traže jasne i sigurne poruke, a ne slatkorječivost. Zato će im se usuditi reći: ”Radujte se u dan onaj i poskakujte: evo, plaća vaša velika je na nebu.” (Lk 6,20-26) Trebamo li se doista radovati iako se dani čine tužni, tmurni, mračni i bolni? Gospodin čestita onima koji ne očekuju da će se sada nasititi, onima koji ne želi zadovoljiti svoju glad ovdje dolje, naziva ”blaženima” one koji znaju da savršenstvo nije od ovoga svijeta, nego da će ga dostići na onom svijetu, na nebu. Govori ljudima koji žele sveto i čestito, koji odražavaju i održavaju želju za nebeskim. Razumjet će oni koji će razumjet.
Zbog iznimne važnosti onoga što će slijediti – izbor Dvanaestorice, Isus provodi svoju noć u molitvi (Lk 6,12-19). Svjestan je da će brzo napustiti ovaj svijet i mora pronaći one koji će nastaviti njegovo djelo. Građevine, filozofske rasprave ili moralni kodeksi to ne mogu, mogu samo ljudi koji su usidreni u Bogu, koji slušaju njegovog Oca. Zato svoje apostole bira u molitvi. Niti jedno stvorenje, niti jedno ljudsko biće, za Njega nije broj, anonimni element amorfne mase, nego nezamjenjiv dar. S Isusom smo uključeni u njegovo poslanje – da u nama ljudi, posebno oni koji su daleko od Boga i Crkve, vide, čuju i dotiču Krista.
Kao što postoje bolesti koje pogađaju oči tijela i zamagljuju pogled, tako postoje i bolesti ‘očiju srca’ koje sprječavaju da se vidi ono što je ispravno. Jedna od tih ‘bolesti’ je da u drugima najprije tražimo razloge da ih osudimo, umjesto da si dajemo truda i pronalazimo razloge da im čestitamo na postignutom. Kaže se da nema goreg gluhog od onoga koji ne želi čuti. U priči o ozdravljenju ”čovjeka kome desnica bijaše usahla” (Lk 6,6-11) pismoznanci i farizeji od prve minute samo vrebaju kako da optuže Isusa. Bili su bolesno opterećeni Njime, i nisu htjeli priznati dobro koje je činio. Nije im ni do subote ni do bolesnoga. Gospodin nam kaže da tražimo kako pomoći drugima, i da se radujemo svakom pomaku na bolje. Srce koje vidi samo zlo oko sebe, nanosi veliku nepravdu drugima i sebi.
U hiperpovezanom svijetu današnjice, u kojem smo neprestano prisiljeni slušati riječi koje nam ne pomažu, gdje nas stalno traže, izazivaju, u svijetu u kojem smo pretrpani slikama, okruženi porukama, ponekad poželimo pobjeći i sve prekinuti, nikoga ne slušati – jednostavno, želimo odustati od života! Želimo odustati jer nas ni okolina ni naši ne shvaćaju. Problemi koje ne znamo riješiti, strah od neuspjeha, od veza koja su teške, nepodnošljive, nas tjeraju da se zatvaramo. To doživljava i protagonist evanđeoskog teksta (Mk 7,31-37) – gluhi mucavac, odnosno čovjek koji malo i teško govori, a u isto vrijeme ništa ne čuje. Čovjek je s posebnim potrebama kojem treba pažnja. Ustvari, nije to neka posebna potreba već temeljno ljudska potreba. To mu Isus daje, ono što mu treba – odvodi ga u stranu, prihvaća njegovu potrebu za samoćom, tišinom i za autentičnim odnosom, i kaže mu da se otvori: otvori svijetu koji ga plaši, otvori odnosima koji su ga razočarali, otvori životu od kojeg je odustao. To što ljudi žele odustati od života ili jednostavno pobjeći, možda je i zato što im nitko ne želi pokloniti pažnju, ne želi ili ne može prepoznati njihov vapaj, ili jer s njima ne zna komunicirati. Zato se zatvaraju ali s time ništa neće riješiti. Isus poručuje: ”Budite jaki, ne bojte se!” (Iz 35,4-7a) Ništa nije izgubljeno. Ja vam mogu pomoći.
Sukobi između Isusa i farizeja često su se događali u subotu. Dan koji im je svima trebao biti dan odmora, mira, dobrote, postajao je tako dan ispunjen mučnim trenucima. Umjesto da uživaju, oni kompliciraju. Pavao piše o tome vjernicima koji su se bahatili i stvarali nemir (1 Kor 4,6b-15): ”Što imaš da nisi primio? Ako si pak primio, što se hvastaš kao da nisi primio?” Ustvari podsjeća ih na ono što mudri čovjek savjetuje: ”Sine moj, budi krotak.” (Sir 3) Pusti oholost i umišljenost, i nastoj poštivati ono što jesi i što imaš. Očito je i onda bilo onih koji su se otimali za prva mjesta i umišljali si da su bolji od drugih. Isus nas poučava da je onaj koji se stalno uzdiže, duboko u sebi bijedan, nedostatan i nesavršen, i da ima, zapravo, kompleks manje vrijednosti – stalnu potrebu dokazivati svoju veličinu, u koju ni sam ne vjeruje. Veliki ljudi, uspješni i važni, nemaju potrebe to dokazivati i pokazivati, jer je to, i njima i svima drugima, očito. Kad čovjek vidi sve te glumce, glumice, pjevačice i slične, kako pokazuju svoje ”atribute”, čovjeku se smuči. Jadni ljudi. Prvo, zaboravljaju da to i drugi imaju, a drugo, hvale se nečim što već sutra može postati bolesno, odbačeno, siromašno… A što će onda? Slično je i među kršćanima. Na mrežama su uglavnom uvijek isti, s uvijek istim ili sličnim informacijama, fotografijama, propovjedima i izjavama. Misle da su ne znam tko i što, a ustvari mnogi rade to isto, i to daleko bolje i kvalitetnije. Netko tko je stvarno pravi, nema potrebe to svima pokazivati i dokazivati, služeći se floskulom o ”best practice”. Žalosno je kad se netko uzdiže samohvalom. ”Nije vredno, sine moj” (Kemal Monteno i Dušan Svilar), pjeva Isus i kaže da je vrijeme da se sredimo.
Zašto Krist ne traži od svojih apostola da stalno poste kao što traži da se mole bez prestanka? Zato jer pazi da ne pobrkaju cilj i sredstvo. Isus traži obraćenje srca, a ne određene vanjske postupke koji su, više ili manje, dobro izvedeni. ”Vjerovati da se može postići svetost kroz ispunjavanje vanjskih standarda je ”duhovno petljanje” slično kad bi ”otkinuli komad s nove odjeće i prišiti ga na staru”, piše Gabriel Bunge. Isus smatra da ne treba postiti dok je On s nama. (Lk 5,33-39) Po toj logici, postit ćemo vjerojatno onda kad ga više neće biti s nama. Hoće li doći to vrijeme? S Njegove strane nikada, jer nam je rekao da će biti s nama u sve dane. Znači li to dakle da stvarno nikada nećemo postiti? On je s nama, to je sigurno, no, pitanje je: jesmo li mi s Njim? Ako nismo – e, onda bi trebalo razmisliti o postu. Dok je On s nama, postu nema mjesta, ali kad nas nema, post ima smisla. Zar je moguće da ne budemo s Isusom? To je temeljno nemoguće. Sveti Augustin u svojim Ispovijestima kaže: ”Ti si bio u meni, a ja izvan sebe”. Isus je uvijek u nama, i kad nas ‘nema’. ”Krist ne odbacuje post”, piše Bunge, ”jednako kao ni molitvu. No, u oba mu je slučaja važno da svoje učenike sačuva od svake vrste licemjerja i tašta razmetanja vlastitom ”pobožnosti”. (Gabriel Bunge, Kako moliti)
Dan koji je Isus izabrao da uđe u Petrovu lađu bilo je vrijeme kada je ovome svega bilo dosta: cijelu noć se mučio, ribe ni na vidiku, a dica i žena kod kuće gladni. (usp. Lk 5,1-11) Isus ne bira namješten trenutak da bi se umiješao u naš život. Za Njega je svaki trenutak najbolji. Ne govori nam On samo u velikim audijencijama, po herojskim odlukama ili mučeništvu. On dolazi u običnost naše svakodnevice, na naše radno mjesto, kad smo s prijateljima ili obitelji, a dolazi i u komplicirane situacije, u naše poraze i neizvjesnost, i priča s nama. Da nas čeka da se najprije dobro namjestimo ili popravimo frizuru, ne bi nikad ušao k nama. Dok bi mi molili za još malo vremena, da se speglamo, vjerojatno bi ga prošlo. Ne traži od nas da budemo po PS sistemu, ni mi ni drugi oko nas. Ne traži naše dopuštenje. A kako s našom slobodom? Na svu sreću ima On načina da ne dira u našu slobodu, a da ipak dođe k nama. Znamo da je On prolazio kroz vrata, kroz zid, da mu ni more nije bilo zapreka, ni ribe, ni bolesti, ni đavoli. Da unaprijed zna što mislimo, što nas muči, što će se dogoditi ili se dogodilo. Sjetimo se što je rekao Petru nakon što mu se ovaj usprotivio kad mu je htio oprati noge: ”Što ja činim, ti sada ne znaš, ali shvatit ćeš poslije.” (Iv 13,7) Ostajemo i dalje slobodni, a On nam samo dođe, uvijek za naše dobro. Ne može nas ostaviti na milost i nemilost naših logičkih putešestvija. On želi samo naše dobro i sposoban je svaku našu situaciju preobraziti. Petru je došao kad se ovaj osjećao snuždeno i neuspješno, i preokrenuo mu je situaciju, što ne bi tvoju i moju? To ne znači da će sve riješiti, ali će našim nepodnošljivim situacijama dati smisao, i živjeti ih s nama. Sveta Terezija iz Lisieuxa je ovako govorila: ”Srce koje voli radi s ljubavlju, to jest sa žarom; trči, leti, i ne nalazi ništa nemoguće i ništa ga ne zaustavlja.” Teškoće i patnje ne nestaju, ali Krist im daje smisao. Ne samo da preobražava naš svakodnevni život, On ga i nadilazi. On hoće pomoći da naša obitelj, naš posao, naš studij, naše životne situacije na kraju ispadnu dobro.
Ako bučimo o čudesnim Božjim djelima u našim životima, više mu za njih ne zahvaljujemo – ni za život i dobro zdravlje, ni za euharistiju i sakramente, ni za obitelj, posao i prijatelje. Bog ne voli buku. Da bismo otkrili Njegova čudesa i zahvaljivali na njima, zašutimo, jer šutnja je zlato – Bog voli nevidljivost i nečujnost. Ali Bog i dalje komunicira, i više nego ikada. Sjetimo se riječi koje je uputio Tomi: ”Blago onima koji će vjerovati, a da nisu vidjeli”. (Iv 20, 24-29) Zlodusi su, nakon što je Isus ozdravio bolesnike, vikali: Ti si Sin Božji! (Lk 4,38-44) Đavoli Isusa prokazuju i kompromitiraju vičući o Njegovom identitetu. Isus im ”nije dao govoriti” nego se povlačio ”na samotna mjesta”. Vrag puno priča. Ne kaže narod uzalud: ”Dugi jezik, kratka pamet”. Ne trebaju Isusu reklame niti društvene mreže, ni bučni posrednici, ne trebaju mu priznanja ni publicitet. Isus svoja djela ostvaruje u intimi, daleko od buke. Zrenje Njegovog djela događa se u šutnji. Kada ljudi traže od njega da ostane s njima, podsjeća ih da mora ići propovijedati Radosnu vijest i drugim gradovima. On ne čini čudesa da bi ga častili i slikali, i ”zadržavali”. Njemu to smeta, za Njega je to gubljenje vremena.
Riječ ”vlast” i različite izvedenice te riječi (autoritet, moć, snaga,…) pojavljuje se svaki put kad Isus istjeruje demone. On ih je s vlašću istjerivao. (usp. Lk 4, 31-37) Njegovo Ime izaziva strah kod njih. Kada je Sotona u pitanju, kod Isusa nema milosti, nema popuštanja. Đavao urliče i stenje: ”Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš! Znam ja tko si ti: Svetac Božji.” Tako je – Isus je Svetac Božji. On je Spasitelj. I ako još uvijek demoni lutaju ovim svijetom, a lutaju, tražeći ”koga da proždru”, jedino ih njegovo sveto Ime straši i istjeruje. Prije smrti malo ga je tko nazivao Svecem, Sinom Božjim, međutim đavli jesu, misleći da će mu na taj način oduzeti snagu. Ali kad se Isusovo ime spomene, đavli bježe. Oni se boje. Oni su smeće koje uništava i prlja, podrugljivci, brbljavci i hvalisavci. Oni plaše i ismijavaju, lažu i čine zlo ali nisu svemoćni. Oni su stvorenja. Samo stvorenja, a ne božanstva. Ne treba ih se plašiti. Vjera nas uči da moramo imati samo ”straha Božjega”, jer Njegovo je ime sveto, pre-sveto i moćno, ”Ime nad svakim imenom” (Fil 2,9), koje nas štiti i zagovara, liječi i ozdravlja. On je Istina. On je naš štit. Sv. Franjo je govorio: ”Kad čujete njegovo Ime, poklonite mu se sa strahom i poštovanjem, licem do zemlje (Neh 8,6). Ime mu je Gospodin Isus Krist, Sin Svevišnjega (Lk 1,32), koji nek je blagoslovljen u vjekove (Rim 1,25).” Neka nam njegovo sveto Ime bude uvijek u srcu, u mislima i na usnama. Ne spominjimo ga ”uzalud”, ne izgovarajmo ga tek tako, olako. Nikada ”uzalud” nego samo kad mu ”dajemo slavu, čast i hvalu.”
U osnovi smo društvo licemjera, ljudi s malo rasuđivanja, zadovoljni površnom vanjštinom, ljudi koji kriju svoje pravo ”ja”, i koji se u isto vrijeme predstavljamo kao visoko moralne osobe. Pitanje koje su pismoznanci i farizeji, pobornici formalne točnosti, uputili Isusu: ”Zašto tvoji učenici ne postupaju po predaji starih, nego nečistih ruku blaguju?” (Mk 7,1-23) ide u tom smjeru. Mnogo ih je koji govore da su dobri, a iz njihovih srdaca dolaze zavist, ogovaranje, mržnja i ljutnja. Formalno, na izvana, su super, a ustvari isijavaju iskonstruiranu i lažnu sliku o sebi. Vrlo često se postavljaju kao suci drugima, napadajući njihovu nesavršenost, a grozniji su od njih. Nažalost, često se takvo ponašanje najjasnije očituje u crkvenom kontekstu. Isusove riječi: ”Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske”, poziv su svakome da se zapitamo radimo li na lažnoj slici o nama ili vodimo računa da nam život bude vjerodostojan.
Isus priča o svom Kraljevstvu služeći se prispodobom o slugama kojima je dao svoj imetak: ”jednomu pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan — svakomu po njegovoj sposobnosti.” (Mt 25,14-30) Razlika u broju talenata skreće nam pozornost na činjenicu da je Bog svakome dao na mjeru koja mu je sasvim dovoljna da uspije i uđe u Kraljevstvo (naravno, ako nam je do toga stalo). Svi imamo iste šanse. Zadesi nas ponekad sindrom egalitarizma, tj. počinjemo se uspoređivati s drugima. Počinje nas smetati razlika u broju talenata jer smatramo da bi pravedni Bog morao poštivati jednakost. U svjetlu vjere recimo ovo - nije važan broj talenata (mi to doživljavamo kao nejednakost), već način na koji ih koristimo (u tome se nalazi jednakost!). Gospodar je bio jednako sretan rezultatima onoga koji ih je imao pet kao i s onim koji ih je imao samo dva, jer su ih obojica iskoristili. S onim trećim nije bio zadovoljan, jer je svoj talent zakopao. Isus nam kaže da se uvijek treba truditi ‘s onim što imamo’, čak i ako nam ‘sindrom egalitarizma’ šalje signale da smo premalo dobili. Bolje je učiniti barem nešto s onim što imamo, nego ne učiniti ništa. Ako nismo u mogućnosti krenuti s velikim, započnimo s malim. Nemojmo gubiti vrijeme uspoređujući se s drugima. Možda nismo dobili kao drugi, ali s ovim što imamo možemo uspjeti.
Djevice koje nisu ponijele ulja (Mt 25, 1-13) upozoravaju nas na veliku opasnost na hodočašću po zemlji: nebrige za svoj duhovni život, za svoje prijateljstvo s Bogom. Lude djevice mislile su da je beskorisno tratiti trud na količinu ulja, da su im vlastite snage dovoljne da nađu put. Ponekad, usred svakodnevne gužve, prijateljstvo s Bogom može nam izgledati poput njih – pitamo se ima sli smisla truditi se. I tada se odmaknemo od bitnog, od onoga što daje smisao i svjetlost našem životu, ‘naše svjetiljke’ punimo odmorom, materijalnim stvarima, ili ljudskim odnosima. A kad dođe noć, ‘noć života’, tražit ćemo ulje, ali ga nećemo naći. Susrest ćemo ljude koji će ga imati, ali će nam reći da ono pripada njima. Ulje, kao i sve ostalo što je važno za sreću, ne može se kupiti, jer trgovci srećom ne postoje. Dakle, što učiniti? Odgovor je božanski jednostavan - moramo se ponizno vratiti velikim istinama: Bogu koji nam pomaže, koji nas voli i želi našu ljubav. ”Ne da se sreća zlatom kupiti… džaba mu svega kad u duši mira nema.” (Andrija Čordaš, Zlatni Dukati)
Ivan, ”glas koji viče u pustinji”, čije je propovijedanje dovelo tolike grešnike do obraćenja, okovan i bespomoćan čami u tamnici. Nikoga više nema tko bi ga htio slušati, ali on ne odustaje, ne odustaje živjeti svoje ideale, ”pripravljati put Gospodinu”. Oprosti što te pitam, Isuse – gdje si? Gdje je tvoj brod, prijatelju moj, sad kad te tvoj Ivan najviše treba? Poskakivao je od radosti kad te je prvi put susreo (usp. Lk 1,41), sebe je opisivao kao zaručnikova prijatelja koji stoji do njegovih nogu i raduje se njegovu glasu (usp. Iv 3,29), pokazao te svijetu kao Jaganjca koji oduzima grijehe. Sad je sam, a tebe nema, Isuse. No, to nije istina. Ti si s njim u tamnici. Ti si s njim. Ti svoje nikad ne napuštaš. (usp. Jer 1,19) Za tebe smo dragocjeni izvan svake zasluge i očekivanja, pružaš nam ruku i s nama dijeliš sve, sve do toga da postaješ ranjiv zbog nas, stavljaš se u naše ruke bez obrane i bez zahtjeva jer nas voliš, želiš naše dobro i želiš nas učiniti sudionicima svoje ljubavi.
Drugu poslanicu Solunjanima apostol Pavao završava ovim riječima: ”Pozdrav mojom rukom, Pavlovom. Ovo je znak u svakoj poslanici: ovako pišem.” (2 Sol 3, 17) U njegovo vrijeme bilo je ljudi koji su se lažno predstavljali da su on. Zavodili su kršćane – učili su ih i vodili krivo, nisu bili autentični. Takvih ima i danas. Autentičnost je inače odraz duboke iskrenosti, besprijekorne transparentnosti i nepokolebljive istine, prema sebi i prema drugima, karakteristika koja odvaja izvanredne pojedince od ostalih. Često sudimo o nečijoj autentičnosti prema strasti i predanosti koju ima za ono što govori i radi. Međutim, to nije dovoljno. Neautentična osoba također je sposobna ustati i reći ono u što doista vjeruje. Autentični ljudi su više od toga. Oni vjeruju u ono što govore ali se i ponašaju u skladu s njihovim uvjerenjima. Ono što karakterizira autentične ljude je integritet. Oni drže svoju riječ, spremni su priznati svoje pogreške i raditi na njihovom ispravljanju, otvoreni su i iskreni u komunikaciji, i velikodušno dijele svoja iskustva. Savršeno nesavršeni – autentični. Čudesni.
”Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri!” (Mt 23,23-26) Naši su postupci često parazitirani ugađanjem, uspoređivanjem s drugima, kalkuliranjem. Mnogi žude, čak i preklinju, pozitivne potvrde od drugih. Slični su farizejima. Isus kaže da farizeji djeluju kako bi ih se vidjelo i upozorava nas da takav samo-orijentirani način djelovanja nije u skladu s vjerom u Boga. Bog sve vidi. On zna svaku našu namjeru, svaku želju, svaku našu pogrešku. Bogu ne trebamo ništa dokazivati niti mu se ulagivati, ne trebamo mu ništa ‘farbati’. Svetac iz Arsa, Jean-Marie Vianney, je govorio u tom kontekstu o čistoći namjere. Sva naša kreposna djela se brzo izopače zbog nedostatka čistoće namjere, kaže on. Zamolimo Isusa da se ne umorimo slijediti njegov put, da se ne umorimo odbacivati religiju privida, pretvaranja… i da u tišini nastavimo činiti dobro.
”Mnogi od Isusovih učenika rekoše: Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?” (Iv 6, 60-69) Isus će radije izgubiti prijatelje i učenike nego da ne govori istinu. Oni koji će ostati s Njim i slijediti ga, bit će ”znak osporavan”, često odbačeni i neshvaćeni, ali će bit kako treba, slušat će Učitelja, a neće slijediti svoje sebične ciljeve. Na muci se poznaju junaci. Ova reakcija učenika poziva nas da ponekad zastanemo i napravimo pauzu, tj. da obustavimo svoje prosuđivanje dok stvari ne postanu jasnije. Jer jednom kad otiđemo, više se nećemo vratiti. Kad se nešto razlupa, ponekad je nemoguće to natrag sastaviti. Učimo dok smo živi, i ne znamo sve. Uvijek će postojati nešto na čemu ćemo morati dodatno poraditi. Podsvijest nas katkad sabotira pa nam izleti misao ili odluka koju ne želimo izreći ni donijeti, kad je jezik duži od pameti. Svijet je prepun takvih i to nije u potpunosti njihova krivnja – kaže Dan Lyons, američki pisac publicističkih bestselera u svojoj knjizi ”The Power of Keeping Your Mouth Shut in an Endlessly Noisy World” ili, u slobodnom prijevodu, ”Moć zatvorenih usta u beskrajno brbljavom svijetu”, jer živimo u svijetu koji ne samo da potiče pretjeranu komunikaciju, nego je de facto i zahtijeva. Uspjeh se mjeri time koliko pozornosti možemo privući – steći brojne sljedbenike na društvenim mrežama, postati Instagram influenceri, napraviti viralni video, pokupiti lajkove… Preplavljeni smo YouTubeom, društvenim mrežama, aplikacijama za chat, streaming servisima. Tvita se radi tvitanja, priča se radi samog razgovora. A mnogi od najmoćnijih i najuspješnijih ljudi u svijetu čine (ili su činili) upravo suprotno. Umjesto da traže pozornost, oni se suzdržavaju. Kad govore, paze što govore. Pogotovo na društvenim mrežama. Pričljivci, ovisnici o komunikaciji, ne govore samo malo više od ostalih, već puno više, i to rade cijelo vrijeme, u svakoj prilici ili okruženju, čak i kada znaju da drugima to smeta. Oni jednostavno ne mogu stati. Takvih je bilo i među Isusovim učenicima. I kad nije bilo po njihovom, jednostavno su ”odstupili, i više nisu išli s njime.” Znao ih je tko su već od početka. ”Govore, a ne čine”.