Evanđelje vrlo jasno pokazuje da Marija ne posjeduje potpunu mapu budućnosti. Luka više puta bilježi da ona ”pohranjivaše sve u svome srcu” (Lk 2,19.51). To nije rečenica o nekome tko sve razumije, nego o nekome tko prihvaća da će razumijevanje dolaziti postupno. Marija ne zna da će njezin Sin biti odbijen, neshvaćen, razapet; ne zna kako će se Božje obećanje lomiti kroz patnju. Njezino ”da” ne počiva na viziji uspjeha, nego na povjerenju u Boga koji vodi povijest, čak i onda kad put postane taman. Zato je važno reći: Marija nije bila svjesna da će postati ”važna figura” u povijesnom smislu, kako mi danas to vidimo. Ona nije djelovala s idejom da će promijeniti svijet. Njezina važnost nije proizašla iz ambicije, nego iz raspoloživosti. Promjena svijeta nije bila njezin projekt, nego posljedica njezina pristanka. U tome je Marija bliža našem iskustvu nego što se često misli. I mi rijetko znamo kakav će domet imati naše odluke, naša vjernost u malim stvarima, naša otvorenost Bogu u svakodnevici. Kao i ona, pozvani smo hoditi bez potpunog uvida, ali s povjerenjem da Bog može iz našeg ”da” učiniti više nego što možemo predvidjeti. I upravo tu, u toj poniznoj nesigurnosti, započinje istinska promjena svijeta. Njezina otvorenost ne proizlazi iz naivnosti, nego iz duboke nutarnje sigurnosti da se život ne čuva tako da se sve kontrolira, nego tako da se dopusti Bogu da vodi. Ona ne postavlja uvjete, ne traži jamstva, ne osigurava se unaprijed protiv neizvjesnosti, nego ulazi u odnos koji je veći od nje same, svjesna da će taj odnos tražiti cijelu njezinu osobu. To je vjera koja ne traži najprije objašnjenje, nego se oslanja na povjerenje. U takvoj raspoloživosti srce ostaje otvoreno i tada Bog ne ostaje ideja ili daleka sila, nego postaje prisutnost koja preobražava svakodnevicu. Dani prije Božića nisu vrijeme velikih objašnjenja, nego tihog pristanka.
Marija stoji pred nama kao žena koja je dopustila da joj Bog uđe u život bez zadrške, i bez unaprijed zadanih odgovora. Njezino ”da” nije proizašlo iz potpune sigurnosti ni iz jasnog razumijevanja svega što će se dogoditi, nego iz dubokog povjerenja da je Bog vjeran i da njegovi putovi, i onda kad ostaju skriveni, vode prema životu. U toj tišini vjere Marija prihvaća da ne vidi sve, ali se ne povlači; ne razumije u potpunosti, ali ne zatvara srce. Je li Marija bila svjesna da je važna u promijeni svijeta? Ako se evanđeljima pristupi pažljivo i bez pobožnih pretjerivanja, odgovor bi morao biti uravnotežen: Marija je znala da se događa nešto presudno, ali nije znala razmjere onoga što će se po njoj promijeniti u svijetu. Njezino znanje bilo je stvarno, ali nedovršeno; njezina svijest duboka, ali otvorena. U Navještenju ona čuje riječi koje jasno upućuju na iznimnost djeteta koje će roditi, da će ”biti velik” i da će ”kraljevstvo njegovu biti bez kraja” (Lk 1,32–33). To znači da Marija ne ulazi u događaj naslijepo. S velikom se sigurnošću može reći da je Marija poznavala Pisma i živjela u iščekivanju Mesije, ali opet na način koji je bio svojstven njezinu vremenu, njezinoj sredini i ponajprije njezinoj vjeri. Njezino poznavanje Pisma nije bilo akademsko ni sustavno, nego životno, upijeno kroz molitvu, liturgiju, obiteljsku predaju i svakodnevni religiozni govor naroda u kojem je živjela. Na to vrlo jasno upućuje njezin hvalospjev Magnificat (Lk 1,46–55), koji nije improvizirana pjesma trenutnog oduševljenja, nego gusti mozaik biblijskih aluzija. U tim riječima odjekuju psalmi, osobito Ps 113 i Ps 34, kao i molitva Ane iz Prve knjige o Samuelu (1 Sam 2,1–10). To znači da Marija ne govori iz praznine, nego iz srca koje je već oblikovano Božjom riječju. Ona prepoznaje Božje djelovanje jer već poznaje njegov stil u povijesti Izraela. Upravo zato može govoriti o Bogu koji obara silne, uzvisuje neznatne i ostaje vjeran obećanjima danima Abrahamu. Osim toga, Marija živi u ozračju snažnog mesijanskog iščekivanja koje obilježava židovstvo njezina vremena. To iščekivanje nije bilo tek apstraktna nada, nego duboko ukorijenjena svijest da Bog nije zaboravio svoj narod. Navještaj anđela u Evanđelje po Luki ne pada na potpuno neobrađeno tlo; Marija razumije pojmove kraljevstva, prijestolja Davidova i vladavine bez kraja. Ona ne pita hoće li se to dogoditi, nego kako će se to dogoditi, što pokazuje da prihvaća sadržaj obećanja, ali traži put njegova ostvarenja. Ipak, važno je ne idealizirati to poznavanje. Marija nije znala kako će se mesijanska obećanja ispuniti u punini. Dijelila je s mnogim svojim suvremenicima određene predodžbe o Mesiji, koje će se tek postupno pročistiti kroz Isusov život, djelovanje i muku. Njezina vjera stoga nije vjera potpune jasnoće, nego vjera otvorenosti. Ona poznaje Pisma dovoljno da prepozna Božji poziv, ali ih ne zatvara u gotove sheme. U tome je njezina veličina. Marija ne koristi Pisma da bi kontrolirala Boga, nego dopušta da je Bog preko Pisma vodi dalje nego što je mogla zamisliti. Ona živi u iščekivanju Mesije, ali pristaje da Mesija nadmaši njezina očekivanja. I upravo tu se rađa ona vjera koja ne traži da se sve unaprijed zna, nego da se u hodu ostane vjeran.
Prihvatiti otajstvo beskrajne ljubavi znači stati pred Boga bez potrebe da ga do kraja razumijemo, ali s povjerenjem da nas On razumije potpuno. Četvrta nedjelja adventa dovodi nas u tišinu Nazareta, na mjesto gdje se ne događa spektakl, nego povjerenje. Evanđelje govori o Mariji koja prihvaća riječ koja je nadilazi, koja pristaje na put čije posljedice ne može unaprijed izračunati, ali osjeća da je u toj riječi život. ”Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi” (Lk 1,38) nije rečenica trenutne hrabrosti, nego duboke nutarnje otvorenosti otajstvu koje se prima, a ne posjeduje. Bog ulazi u svijet povjerenjem jedne mlade žene i tišinom jednoga doma. Beskrajna ljubav ne dolazi kao rješenje svih pitanja, nego kao prisutnost koja ostaje i kada pitanja ostanu bez odgovora. Karl Rahner u djelu Grundkurs des Glaubens piše da je kršćanska vjera prije svega prihvaćanje vlastite otvorenosti prema neizmjernom, prema Bogu koji dolazi kao dar, a ne kao predmet kontrole. Marija ne traži jamstva, ne postavlja uvjete, ne traži znakove, ona nosi u sebi Riječ i dopušta da se u njezinu životu oblikuje ono što još ne vidi. Bog traži raspoloživo srce. Bog se rađa ondje gdje mu se vjeruje, čak i kada je put nejasan. ”Gle, začet ćeš i roditi sina” (Lk 1,31) je poziv svakome da povjeruje kako Bog želi započeti nešto novo u njegovom životu. Prihvatiti otajstvo beskrajne ljubavi znači reći: ne znam sve, ali vjerujem Tebi. A to je već početak Božića.
Ono što je jednom natopljeno suzom, strpljenjem i tišinom, kasnije zna izdržati žeđ, jer zemlja pamti vodu i kad je sunce najžešće. Prorok Izaija govori o Bogu koji vodi svoj narod i čini da bude poput ”kao vrt natopljen, kao studenac kojem voda nikad ne presuši” (Iz 58,11). Tako je i s čovjekom, jer ono što primi u zimama kušnje često ga drži na nogama u ljetima iscrpljenosti. Ništa što je jednom primljeno ne nestaje, makar se činilo da je sve isparilo pod teretom života. Dubine čuvaju ono što je površina zaboravila, baš kao što i srce pamti dobrotu, riječ i blizinu, i onda kad se čini da je ostala samo šutnja. Paul Tillich u djelu Hrabrost za bitak napisao je da čovjek ne živi od onoga što trenutačno posjeduje, nego od smisla koji je jednom primio i koji ga nosi i u praznini, jer upravo tada postaje vidljivo što je u njemu ukorijenjeno. Naši su stari to živjeli jednostavno, bez teorije, vjerujući da se ono što je pošteno posijano ne gubi, nego čeka svoje vrijeme. Kad sunce najžešće prži, ne spašava ono što je na površini, nego ono što je otišlo duboko, i zato ni ljudski život ne propada zbog suše, nego se održava zahvaljujući vodi koja je nekada ušla u zemlju i ostala u njoj, tiho i vjerno: ”Ča zime smoče, to lita suše”, pjevaju naši iz Intrade. Imena naših starih možda više ne izgovaramo često, ali njihove ruke, njihove odluke i njihove šutnje ostale su utkane u naš svakodnevni život, u način kako se odnosimo jedni prema drugima i kako podnosimo teret dana. Naši stari to su znali bez teoloških pojmova, znali su da se život ne bira po vremenu, nego se nosi kakav dođe, i da se ono što je zima smočila ne gubi, nego čuva snagu za dane kad će zemlja pucati od žeđi. U toj izmjeni vlage i suše raste čovjek koji ne bježi od života, nego ga prima u njegovoj punini, tiho i postojano. Ono što su oni bili sada se nastavlja u nama, u našem hodu, u načinu kako gledamo svijet i kako se nosimo s krhkošću dana. Kao što loza ne nosi plod iz sebe same nego iz dubine korijena, tako ni mi ne živimo samo od vlastitih snaga, nego od svega što nam je predano. Dok god mi postojimo, naši stari traju u nama, u našem pamćenju, u našoj zahvalnosti i u plodovima koje tek trebamo donijeti.
Kad smo bili mladi, dani su nam bili širi od obaveza, a sutra se činilo gotovo neiscrpno. Tada nismo mjerili život po rokovima i umoru, nego po susretima, po smijehu, po uvjerenju da se svijet može promijeniti. Mladost nije bila bez tereta, ali tereti su se nosili lakše jer su ramena bila puna nade, a pogled još nije bio naučen na razočaranja. S godinama, srce je postalo opreznije od snova, a pamćenje jače od očekivanja. Prošlo je sve, i ono što nas je boljelo i ono za što smo mislili da bez toga ne možemo živjeti. Prošli su dani puni briga, prošle su i noći u kojima smo se pitali ima li smisla i hoće li ikada biti lakše. Čak i radosti koje su se činile vječnima, s vremenom su se smirile, ne zato da bi nestale, nego da bi se preselile dublje u pamćenje, ondje gdje više ne uzbuđuju, nego tiho griju. Ne izgledamo više kao nekad, zato što se lice, jednako kao i srce, polako ispisuje onim što smo živjeli. Godine same po sebi ne mijenjaju čovjeka toliko koliko to čine brige, gubici, odgovornosti i razočaranja koja se tiho talože. Nekad nam je pogled bio otvoren, neopterećen, usmjeren prema onome što dolazi, a danas je češće okrenut unatrag ili prema onome što treba izdržati. Tijelo i duša pamte ono što smo nosili i to pamćenje ostavlja tragove. Dok smo bili mladi, živjeli smo više iz očekivanja nego iz sjećanja. Lice tada još nije moralo braniti stečeno iskustvo, niti se štititi od ponovnih rana. Kasnije se u nama pojavio oprez, ponekad i zatvorenost, i to nam je najviše mijenjalo izgled. Antoine de Saint-Exupéry je u Citadeli zapisao da čovjeka ne nagrđuju godine, nego navike duše. Kad se duša umori, lice to prije ili kasnije pokaže. Ali nije sve u borama. Postoji jedna tiha istina koju često previdimo – ne izgledamo više isto, ali možemo izgledati dublje. Postoji ljepota koja dolazi s pomirenošću, s prihvaćanjem sebe i života kakav jest. Ona nije upadljiva kao mladost, ali je trajnija. Kad se u čovjeku ponovno probudi smisao, kad prestane nositi život kao teret, a počne ga živjeti kao dar, tada se i pogled mijenja, omekšava, postaje svjetliji. Možda se ne možemo vratiti onome kako smo nekad izgledali, ali možemo postati ono što tada još nismo znali biti.
Kad netko ode, a ljudi ga prate suzama, sjećanjima, zahvalnošću, tada se vidi da je njegov život bio dar. Ako nije bio dobar, nikome neće nedostajati, ali ako je bio dobar, pratit će ga svi. Dobri ljudi nikada ne odlaze sami. Prate ih oni koje su saslušali, ohrabrili, podnijeli, oni kojima su dali vremena i srca. Dietrich Bonhoeffer u pismima iz zatvora, piše kako se vrijednost života ne mjeri uspjehom, nego time koliko je bio život za druge. Upravo to na sprovodima postaje očito: koliko je netko bio za druge, toliko ga drugi nose sa sobom. U trenutku kad umremo, i Gospodin posvećuje pažnju samo nama. U tom času više nema mnoštva, nema uspoređivanja, nema statistike ni brojeva. Ostaje samo jedno lice i jedan odnos. Isusova prispodoba o stotoj ovci govori o toj Božjoj logici: ”Zar neće ostaviti devedeset i devet u pustinji pa poći za onom koja se izgubila dok je ne nađe?” (Lk 15,4). To je slika Boga koji u odlučujućem trenutku vidi samo jednoga, ne zato što je bolji ili važniji od drugih, nego zato što je sada potreban da ga netko uzme na ramena. Bog tada ne dijeli pažnju. On ne balansira između milijuna sudbina. Njegova vječnost omogućuje mu da se svakome daruje kao da je jedini. To mijenja i naš strah od umiranja. Ne ulazimo u neku hladnu beskonačnost, nego u susret u kojem nas netko čeka. Ne dolazimo pred Boga kao broj, nego kao ime, s cijelom svojom poviješću, s uspjesima i s promašajima. U času kad nam se čini da sve ispuštamo iz ruku, Bog nas uzima u svoje ruke i tada mu, makar na trenutak, više nitko drugi nije važan osim nas. ”A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan” (Lk 15,5). Plakali smo na sprovodu jednog dobrog starog svećenika, a naše su suze bile molitva zahvale Bogu za život koji nam je darovan. Budimo i mi poput njega, da netko i za nas može reći: bio je dobar.
Svećenici ne odrješuju grijehe u svoje ime niti po vlastitoj moći, nego u ime Isusa Krista i po autoritetu koji im je On povjerio u Crkvi. Temelj toga nalazi se u samom evanđelju, kada uskrsli Isus dahne nad učenike i kaže: ”Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su” (Iv 20,22–23). Zato se u sakramentu pomirenja svećenik pojavljuje kao služitelj, a ne kao gospodar milosti. On stoji pred čovjekom u ime Krista, i u ime Crkve, ne kao sudac koji presuđuje vlastitom savješću, nego kao onaj kroz kojega Krist nastavlja svoj čin opraštanja. Joseph Ratzinger u knjizi Poziv na zajedništvo piše da Crkva u sakramentima nikada ne djeluje ”iz sebe”, nego uvijek ”od Krista prema čovjeku”. To je osobito vidljivo u ispovijedi, gdje svećenik ne govori kao privatna osoba, nego kao glas Crkve koja je već uronjena u Kristovo milosrđe. Zato i odrješenje nije psihološka utjeha ni ljudska potvrda, nego čin u kojem Crkva jamči da je oproštenje stvarno, objektivno, darovano. Klasična formula odrješenja to jasno izražava: ”Ja te odrješujem…” nije osobno ”ja”, nego ”ja” službe, ”ja” Crkve koja govori Kristovim autoritetom. U sakramentu ispovijedi Krist se približava čovjeku i ulazi u njegovu ranjenost, a ta se blizina konkretizira kroz ljudski glas i geste svećenika. Zato vjernik, kad prima odrješenje, ne susreće prvenstveno svećenika, nego živoga Boga koji po Crkvi nastavlja govoriti: ”Idi u miru.” Ispovjedaonica nije sudnica, nego mjesto uskrsnuća, prostor u kojem mrtvo ponovno postaje živo. Svećenik u ispovjedaonici je ”ikonâ Očeva zagrljaja”, on izgovara riječi oproštenja, ali Bog je onaj koji obnavlja slomljeno. Ispovijed je zato ”najnježniji dodir Crkve s ljudskom ranom” (Daniel-Ange, Ton regard change le monde).
Isusova prisutnost za stolom nikada nije bila ugodna u onom smislu u kojem se od gosta očekuje da bude pristojan, zahvalan i nenametljiv. Upravo suprotno, za tim stolovima, osobito kod bogatih i uglednih, njegove riječi imaju okus gorčine. Primjerice u Lukinu izvještaju o ručku kod farizeja, gdje Isus bez ublažavanja govori o prvim mjestima, o skrivenoj oholosti i o zaboravljenima na rubu društva (Lk 14,7–14). To je govor koji mora da je prisjeo i domaćinu i uzvanicima, a vrlo vjerojatno i učenicima koji su očekivali da se Mesija ponaša mudrije, tiše i diplomatskije. Ali za Isusa stol nije mjesto uljepšavanja odnosa, samo zato što su tanjuri puni i ljudi na okupu. Isus ne prihvaća gostoprimstvo kao obvezu šutnje. On prihvaća stol, ali ne prihvaća igru pretvaranja. Romano Guardini u djelu Gospodin piše kako Isus ne napada osobe, nego lažni mir koji se stvara oko njih, mir u kojem se svi osjećaju ugodno dok je savjest uspavana. Upravo zato njegove riječi bole, jer diraju u ono što bi najradije ostalo prekriveno dobrim manirima. U Evanđelju po Luki čitamo kako su se farizeji čudili njegovoj slobodi govora, ali ga svejedno i dalje pozivaju (Lk 11,37–54). Isus je vrlo dobro znao da nije pozivan slučajno. Njegova prisutnost dizala je ugled stola, kuće i domaćina. Pozivali su ga jer se o njemu govorilo, jer je bio netko koga se želi vidjeti za stolom, među uzvanicima, do mjere da su ga htjeli upotrijebiti kao potvrdu vlastite važnosti. Isus je toga itekako svjestan i upravo zato ne pristaje na ulogu ukrasa – prihvaća poziv, ali ne prihvaća njihova očekivanja, ne prihvaća gostoprimstvo u zamjenu za šutnju ili umjerenost. Henri Nouwen u knjizi U ime Isusovo kaže da pravi duhovni učitelj ne nudi utjehu koja uspavljuje, nego riječ koja nas vodi kroz nelagodu prema slobodi. Možda je upravo to ono što ih je najviše smetalo. Oni su ga pozvali jer su htjeli vidjeti proroka, učitelja, čudotvorca, ali nisu očekivali da će im netko za njihovim vlastitim tanjurima oduzeti sigurnost. Isusovi stolovi nisu mjesta društvenog mira, nego početak obraćenja. Zato su neugodni. Zato su nezaboravni. I zato još uvijek vrijede.
Podnositi znači priznati da drugi nije savršen, da ima rubove koji me žuljaju, navike koje me umaraju i riječi koje me pogađaju. Pavao ne traži da se to zaniječe ili uljepša, nego da se u toj stvarnosti ne prekine zajedništvo. Praštanje ovdje nije osjećaj, nego odluka koja se donosi iznutra, često protiv onoga što osjećamo. Dietrich Bonhoeffer u knjizi Zajednički život piše da zajednicu ne razaraju toliko otvoreni sukobi koliko skrivena ogorčenost koja se ne želi oprostiti. Čovjek koji ne prašta polako zatvara srce i prema Bogu i prema ljudima, jer praštanje nije dodatak vjeri, nego njezin ispit. I baš zato Pavao odmah daje mjerilo: kao što je Gospodin oprostio vama, oprostite i vi jedni drugima. Ne kaže koliko puta, ne postavlja granice, nego vraća pogled na iskustvo milosrđa koje nas je već dotaknulo. U svakodnevici to često znači šutjeti kad bismo najradije uzvratili, ostati kad bismo htjeli otići, ponovno razgovarati kad bismo najradije zatvorili vrata. Praštanje ne briše sjećanje, ali mijenja način na koji sjećanje živi u nama. Ono više ne truje, nego postaje mjesto gdje se rađa nova sloboda.
Često smo teški jednih drugima, nismo idealni ljudi. Susret s drugima gotovo je uvijek susret s njegovim ograničenjima, ali našima vlastitima. Biblija to ne skriva niti uljepšava. Pavao vrlo trezveno piše zajednici koja se već umara jedni od drugih: ”Podnosite jedni druge i praštajte” (Kol 3,13). Ne kaže: kad budete bolji, kad se promijenite, nego sada, takvi kakvi jeste. Romano Guardini u djelu Gospodin primjećuje da je čovjek drugome često križ prije nego dar. To nije gorčina, nego realizam vjere. Ljubav se rađa u strpljivom prihvaćanju stvarnosti – kad prihvatimo da smo drugima teški, a i oni nama. Idealiziranje odnosa često vodi razočaranju, dok prihvaćanje vodi zrelosti, jer ideal traži da drugi bude ono što smo mi zamislili, a prihvaćanje dopušta da drugi bude ono što jest. Dok idealiziramo, ljubav je krhka jer ovisi o ispunjenju očekivanja; kad prihvaćamo, ljubav postaje postojana jer se oslanja na stvarnost, a ne na sliku. Idealizirana zajednica ne treba praštanje, ali stvarna ga treba svakodnevno. Isus nikada ne ruši odnose kad se pokažu slabima, nego ulazi u njih. Kad priznamo da smo jedni drugima teški, tada praštanje prestaje biti iznimka i postaje način života. Tada više ne tražimo savršene ljude, nego dopuštamo Bogu da od nesavršenih gradi zajedništvo koje nosi život.
Bio sam beba. Moja me mama ostavila uz ”među”, i otišla okopavati zemlju. Trebalo je živjeti, a ne cmizdriti. Nije to hladnoća majke, niti grubost vremena, nego gola stvarnost u kojoj se život nije mogao zaustaviti zbog suza, pa ni zbog vlastite nemoći. Dijete ostavljeno uz ”među” pored zemlje dok se okapa nije znak napuštenosti, nego znak da je zemlja tražila ruke, a kruh znoj, i da se ljubav tada pokazivala drugačije nego danas. Trebalo je preživjeti dan, donijeti hranu kući, održati obitelj na okupu, i u toj borbi nije bilo prostora za cmizdrenje, jer cmizdrenje ne ore, ne sije i ne hrani. Takvi ljudi odrastali su s tišinom u sebi, ali ne s prazninom. U toj tišini učili su strpljenje, izdržljivost i onu tvrdu nadu koja ne govori puno, ali traje. Život ih nije mazio, ali ih je učio stajati uspravno, prihvaćati teret bez velikih riječi i ići dalje čak i kad je bilo preteško. To nije romantiziranje siromaštva ni patnje, nego priznanje snage koja se rađa kad nema izbora. Nije se živjelo da bi se žalilo, nego da bi se opstalo.
Draga moja mama, danas je tvoj rođendan, i u jutarnjoj tišini želim ti reći ono što nisam uvijek znao izgovoriti, ali sam duboko nosio u sebi – hvala ti. Uz tebe sam učio što znači voljeti bez računice, ostajati vjeran i onda kada je teško, te vjerovati da se dobro uvijek isplati. U tvom pogledu uvijek je bilo mjesta za razumijevanje, u tvojim rukama za toplinu, a u tvom srcu dovoljno blagosti da me prihvatiš takvog kakav jesam. Danas, dok slaviš svoj rođendan, želim ti jednostavno reći da te volim. Sretan ti rođendan, nezaboravna moja mama, i neka ti Bog uzvrati za sve dobro koje si nesebično sijala kroz cijeli svoj život.
“Ako ikada postanem svetica, bit ću svetica tame, svetica noći. Bit ću odsutna s neba, da bih palila svjetla onima koji žive u tami, na zemlji”. Tako je govorila Majka Terezija. Rečenica na prvi pogled zvuči paradoksalno, gotovo zastrašujuće, kao da se ne slaže s njezinom prepoznatljivom blagošću i svjetlom koje je unosila među siromašne. No, ta misao postaje duboko razumljiva kada je smjestimo u iskustvo koje je sama nosila kroz desetljeća, a koje je opisano u njezinim pismima. Godine njezina poslanja bile su protkane neobičnom duhovnom tamom – ne tamom grijeha, nego tamom Božje šutnje, onom istom šutnjom o kojoj je pisao i sv. Ivan od Križa u Tamnoj noći, i o kojoj su govorili mnogi moderni teolozi šezdesetih godina, kada su promišljali krizu vjere u sekularnom svijetu. To je tama u kojoj se ljubav mora odlučiti bez oslonca, kao Abraham koji kreće ”u zemlju koju će mu Gospodin pokazati” (Post 12,1) – ne znajući kamo ide, al’ ipak ide. Majka Terezija je tamu pretvorila u prostor služenja. Dok je u sebi osjećala tišinu, njezine su ruke bile svjetlo za one koje je susretala. Ona nas uči da Bog može biti prisutan i kad ga ne osjećamo, da ljubav može biti stvarna i kad je srcu hladno, i da se svetost ne rađa iz savršenstva nego iz vjernosti. Majka Terezija nije željela biti idealizirani lik koji se nikada ne bori. Željela je biti žena koja će i u tami držati upaljenu svijeću povjerenja, baš kao što su to činili i mnogi drugi duhovni velikani. Nije čudno, nego neočekivano iskreno, Majka Terezija je riječima: ”Ako ikada postanem svetica, bit ću svetica tame” priznala da i najsnažniji vjernici hodaju kroz noć, ali je istodobno pokazala da se iz te noći može roditi svjetlo koje postaje meko, blisko i toplo – svjetlo koje ne zasljepljuje, nego grije. Ona je u svojoj tami nastavila raditi ono što je Evanđelje tražilo: ”Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste” (Mt 25,40). To je ključ. Njezina svetost nije proizlazila iz osjećaja, nego iz života. Nije očekivala zahvalnost, niti je davala mjesto vlastitoj nutrini kao mjeri Božjega djelovanja. U jednome pismu piše da želi ”biti olovka u Božjoj ruci”, a olovka ne procjenjuje svoje poteze; samo ostavlja trag. Kada ona kaže da bi, ako ikada bude sveta, bila ”svetica tame”, misli upravo na to: dobro koje se podrazumijeva, iako ništa ne osjećaš; ljubav koja se nastavlja, iako izgleda kao da se ne isplati; vjernost koja ne čeka nagradu u sebi, nego dopušta Bogu da je iskoristi onako kako želi. Takvo je dobro najtiše, ali najdublje. To je dobro bez sjaja, ali s neuništivom izdržljivošću. Dobro koje ne treba biti priznato jer je već zadobilo svoj najčistiji oblik – ono je postalo život. Rijetki su oni koji poput Majke Terezije pristanu na takav put – bez posebnih osjećaja, bez utjehe, bez vidljivih plodova koji bi potvrdili da idu ispravnim smjerom. Rijetki su oni koji, kada ne osjećaju Božju blizinu, svejedno ostaju vjerni kao da je vide svaki dan. U njoj vidimo ženu koja se osjeća napuštenom, a ipak svakoga jutra ustaje i služi. Tko to može, osim onoga tko je dopustio da ljubav postane odluka, a ne samo osjećaj? Takvi ljudi ne mijenjaju svijet zato što su izvanredni, nego zato što su dosljedni. Iako se takvi ne rađaju često, a svaki put kada se pojave, otkriju nam nešto o nama samima: da smo pozvani na više nego što mislimo, da se svetost krije iza vrata koja se čine običnima, i da najtiši ljudi često nose najdublju svjetlost. Majka Terezija nije željela biti rijetkost, ali je postala jedna od onih figura koje podsjećaju da i u najmračnijoj nutrini može nastati nešto što prkosi svakoj ljudskoj logici. A sve to zbog Njega – nenadmašnog Isusa.
Isus kaže: „Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja” (Mt 19,6). To je izraz Božjeg sna o čovjeku – da ljubav bude mjesto sigurnosti, vjernosti i rasta. Ali znamo da u stvarnosti postoje izdaje, nasilje, šutnje koje polako ubijaju, nevjere, neizgovorene rane koje se gomilaju. Kad se raspadne odnos dvoje ljudi koji su jednom stajali pred oltarom i izgovarali ”u dobru i u zlu”, ne puca samo papir, puca povjerenje, slika o sebi, o drugome, često i slika o Bogu. Iza razorenih brakova najčešće stoje ranjene duše, ljudi koji nose dvostruku bol: bol onoga što su izgubili i bol krivnje – stvarne ili zamišljene. Netko se pita: ”Jesam li dovoljno dao? Jesam li mogao više trpjeti? Jesam li ja kriv što su djeca ranjena?” Drugi u sebi nose ljutnju, ogorčenost ili osjećaj nepravde: ”Sve sam dao, a ostavljen sam.” Djeca, pak, u svom srcu nose pitanja na koja nitko nema jednostavan odgovor. Ta unutarnja drama često ostaje skrivena, jer mnogi o svojim brodolomima ne mogu pričati. A Bog – gdje je Bog u svemu tome? Ako ozbiljno uzmemo Evanđelje, onda moramo reći: Bog stoji upravo tamo gdje su rane najdublje, u konkretnim lomovima života. Susret Isusa sa ženom na zdencu to snažno pokazuje (Iv 4): ona ima iza sebe više životnih brodoloma, ali Isus je ne ponižava, ne sramoti, ne daje joj lekcije. Razgovara s njom i daje joj do znanja da nije svodiva samo na svoju bračnu situaciju. Ona za njega nije ”problem”, nego osoba. Iz tog pogleda rađa se mogućnost novog početka. Crkva ne smije promatrati razorene brakove samo kao ”neriješene i žalosne slučajeve”, nego kao polje gdje je potrebna najnježnija prisutnost, i milosrđe. Ranjene duše koje izlaze iz razorenih brakova trebaju vrijeme, prostor i ljude koji ih neće svesti na etiketu ”razveden” ili ”ona koja nije uspjela”. Potrebna je zajednica u kojoj se mogu osjećati bez osude, ne kao predmet rasprave, nego kao braća ili sestre. Možda je najteže povjerovati da iz ruševina može nastati nešto dobro, ali Evanđelje, međutim, govori o Bogu koji iz groba podiže novi život. Uskrs ne briše Veliki petak, ali ga nadilazi. Tako je i s razorenim brakovima: nisu Božji plan, ali nisu ni kraj mogućnosti milosti. U ruševinama prvog ”da” može niknuti nova vjernost – Bogu, djeci, istini o sebi. I možda baš tu, gdje je sve puklo, čovjek prvi put ozbiljno otkrije da ga Bog ljubi upravo onakvog kakav jest, s ranama, promašajima i svim onim što je htio sakriti.
Ranjeni smo iskustvima, riječima koje bole, gubicima koji nas presijeku, nepravdama koje nas zateknu nespremne. Ranjivost je znak da smo ljubili, vjerovali, pokušavali, da smo živjeli. Slomljenost, pak, nije isto. Čovjek koji je slomljen odustao je od smisla, a onaj koji je ranjen zna da bol ima lice otkupljenja. Krist je najdublji izraz te istine – On nije pobjegao od rana, nego ih je pretvorio u vrata uskrsnuća. Na njegovim rukama, koje su bile probodene, sada svijetli uskrsno svjetlo. To je razlog zašto i vjernik može reći: ranjen sam, ali nisam slomljen. Kad apostol Pavao piše da „imamo blago u glinenim posudama da izvanredna ona snaga bude očito Božja, a ne od nas” (2 Kor 4,7), on izriče srž kršćanskog iskustva. Naše rane ne uništavaju božansko u nama, nego ga razotkrivaju. U njima se vidi Božja snaga koja podiže, iscjeljuje i čini nas dubljima. Zato ranjenost ne moramo skrivati. Ona nas čini ljudima koji znaju suosjećati, koji ne sude, nego razumiju. U tom svjetlu naše rane prestaju biti znak poraza i postaju mjesta gdje Bog pokazuje da ljubav ima posljednju riječ.
Seoski župnik opće prakse je poput liječnika opće prakse, zna pomalo od svega: zna slušati, zna liječiti rane koje se ne vide, zna prepoznati kada treba govoriti, a kada samo biti prisutan, zna kada pustiti, a kada čvrsto stati uz nekoga. On nije stručnjak za teoriju, nego za ljude. On ne radi u laboratoriju, nego u malim dnevnim boravcima, na seoskim putovima, pod sjenom javora nakon sprovoda, među starcima koji čuvaju ključeve sjećanja i djecom koja tek traže svoje prve riječi o Bogu. Zna ponešto iz svih područja: malo teologije, malo psihologije, malo pedagogije, malo praktične mudrosti, malo životnog humora. Karl Rahner je negdje zapisao da će ”kršćanin sutrašnjice biti mistik ili ga neće biti”, ali župnik opće prakse nam pokazuje da je prava mistika jednostavno ostati blizu ljudima. Duhovnost seoskog župnika je ”duhovnost spuštenih nogu” (Jon Sobrino) – stoji na prašnjavoj zemlji svojih ljudi, poznaje ritam sela, njegove radosti i njegove tišine, u najobičnijim životnim pričama pronalazi trag Božje blizine. On zna imena svojih, pamti njihove tuge i radosti, zna tko se muči s bolešću, tko s nepravdom, tko s usamljenošću, i svima pristupa s jednakom poniznošću. Seoski župnik opće prakse je svjedok da se Božje kraljevstvo širi kroz strpljiv hod s ljudima, kroz srca koja se usude vjerovati da se i u najmanjoj župi, i u mojem Šenkovcu, zbiva nešto beskrajno važno. Duhovnost seoskog župnika je hodanje kroz život s uprljanim nogama.