Jürgen Moltmann u svom djelu Der gekreuzigte Gott (Raspeti Bog) govori da ”Bog suza nije slab Bog, nego Bog koji je dovoljno snažan da bude ranjiv.” Psalmist ne skriva plač, Jeremija ga ne ublažava, a Ana iz Prve knjige o Samuelu (1Sam 1,1-8) ga ne objašnjava. Suze su njihov govor pred Bogom. Kad stignemo do kraja vlastitih mogućnosti, one su posljednji oblik iskrenosti, priznanje da više ne vladamo situacijom, da nemamo rješenje, i da ne znamo kako dalje. Pismo kaže da se ”sâm Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima” (Rim 8,26) u takvim trenucima. Bog ih preuzima kao našu neizgovorenu molitvu. Psalmist kaže da Bog skuplja naše suze (usp. Ps 56,9), ne zato što su one lijepe, nego zato što su istinite. Suze su, zapravo, molitva koju Duh prepoznaje i dovršava. Podignimo zato glave jer ”šutnja i patnja su jezici koje Bog razumije bez prijevoda” (Thomas Merton, The Sign of Jonas).
Na sprudovima Jordana Isus čeka u redu pred Ivanom da bi se krstio kao i svi drugi. Čeka pred čovjekom koji poziva na obraćenje kako bi pripravio Njegov dolazak (usp. Mt 3,2–3.6.8.10–11). Koje li tajne – Onaj koji nema grijeha staje u red s grešnima i svjesno ulazi u vodu u znak pokajanja. Ne poziva se na svoju čistoću, ne zauzima povlašteno mjesto, nego izabire biti tamo gdje su ljudi stvarni, ranjivi i nedovršeni. Bog se ne zgraža nad ljudskom slabošću, nego je poštuje. Njegova svetost ne očituje se udaljavanjem od ljudske tame, nego ulaskom u nju. Bogu znamo često pristupati tek kada se ”sredimo”, kada smo dostojni, čisti i sabrani. Isus, međutim, ide obrnutim putem: dolazi nam ususret kad nismo dostojni ni spremni. Njegov silazak u vodu pokajanja govori da se On ne boji naše nesređenosti, pokazuje da se ne boji naših prijelaza, naših nečistih voda, naših započinjanja ispočetka. On ulazi u iste vode u koje su ljudi položili svoje grijehe i dopušta da ga zaprljaju. Henri Nouwen u svom djelu The Wounded Healer, je rekao: ”Ako želiš spasiti dijete zarobljeno u plamenu, moraš biti spreman i sam izgorjeti”. Nakon požara u noćnom klubu u Crans Montani, svjedoci su govorili o onima koji su se, umjesto da odmah potraže vlastiti izlaz, vraćali natrag u dim i vatru kako bi izveli druge. Neki od njih nisu preživjeli. Ušli su još jednom, i još jednom, sve dok više nisu imali snage ni zraka. Nisu poginuli zato što nisu znali procijeniti opasnost, nego zato što su procijenili da je tuđi život vrjedniji od vlastite sigurnosti.
Na početku mise svećenik kaže: ”Da bismo bili dostojni slaviti sveta otajstva, pokajmo se za svoje grijehe”. Ovo može zvučati kao neka vrsta uvjeta, kao da se najprije moramo dovesti u red, pa tek onda smijemo stati pred Boga. Evanđelje pak ide suprotnim smjerom. Isus jasno kaže da nije došao zbog pravednih, nego zbog grešnika (usp. Mk 2,17). To znači da polazište susreta s Bogom nije naša dostojnost, nego Njegova odluka da nam se približi. Ako pokajanje shvatimo kao moralno popravljanje da bismo ”zaslužili” slavlje, tada ono postaje proturječje evanđelju. Ali ako ga shvatimo kao trenutak istine, kao priznanje: ”Takav sam, trebaš mi”, tada ono postaje upravo ono zbog čega Isus dolazi. Ne kajemo se da bismo ga privukli, nego jer je već tu. U tom smislu možda bi bilo evanđeoski točnije reći: ”Da bismo istinito slavili sveta otajstva, stanimo pred Boga kakvi jesmo”. Bog ide s nama zato što zna da smo grešnici i da bez Njega ne možemo. A ni On bez nas.
Čitamo u evanđelju po Marku: ”Jer im bijaše protivan vjetar, vidjevši kako se muče veslajući, Isus dođe k njima hodeći po moru” (usp. Mk 6,48). Ne dolazi u trenutku kada je more mirno i kada vesla lako klize po površini, nego baš onda kada se učenici muče, kada su iscrpljeni, kada imaju osjećaj da se sav njihov trud rasipa u vjetru koji puše u pramac. I u tom iskustvu nemoći događa se nešto neočekivano – Isus dolazi. Dolazi, ali ne utišava odmah vjetar, ne ulazi u lađu kao netko tko preuzima kormilo, nego hoda po moru, po onome što njih plaši i nad čim nemaju kontrolu, ne uklanja kaos, nego ga nadilazi. Hoda po njemu. Time poručuje da Bog ne dolazi tek nakon što se oluja smiri, nego dolazi usred oluje, ”u noći”, u trenutku kad snage ponestaje. Isus ne dolazi zato jer su ga učenici pozvali, nego zato jer ih je vidio. Njegov pogled prethodi njihovoj molitvi. To je snažna utjeha: postoje trenuci kada smo životno iscrpljeni i slomljeni, ali smo viđeni. Bog nas vidi, Bog je blizu. Karl Rahner je govorio da je vjera često tiha izdržljivost u tami, povjerenje bez osjećaja sigurnosti. Učenici upravo to žive: veslaju bez jasnog ishoda, no, ne odustaju. Bog je blizu, ali ga mi ponekad ne prepoznajemo, jer dolazi drugačije nego što si zamišljamo. No, On sigurno dolazi.
Nakon što je čudesno umnožio kruhove, Isus prisiljava učenike da otiđu na drugu obalu (Mk 6,45–46), dok On ostaje sam, najprije s mnoštvom, a zatim u molitvi. Učenici bi najradije ostali ondje gdje se upravo dogodilo čudo, ondje gdje je oduševljenje naroda, ali Isus ne dopušta da ih ponese zanos mase, niti da ih zadrži osjećaj sigurnosti, nego ih šalje preko jezera, u noć, u neizvjesnost. On sam izabire samoću i molitvu. Nakon uspjeha, ide u tišinu pred Oca. Henri Nouwen u knjizi Put srca piše kako je Isusova molitva uvijek bila način da se ne poistovjeti s očekivanjima ljudi, nego da ostane vjeran svome poslanju. Molitva ga čuva od toga da postane ono što ljudi žele, umjesto onoga što Otac želi za njega. Učenici, s druge strane, odlaze bez Njega. To je jedan od najtežih trenutaka vjere: biti poslan, a ne osjećati Isusovu blizinu. Ta rečenica pogađa u samu srž današnje krize poziva, ali i krize vjere općenito. Kažu da zbog toga danas mnogi svećenici i redovnice odlaze – jer ”moraju” biti poslanici, a ne osjećaju blizinu Božju. Oni ne odlaze zato što su prestali vjerovati u Boga, nego zato što su predugo ostali u službi koja traži stalnu prisutnost, dostupnost i davanje, a iznutra su ostali bez prostora u kojem bi smjeli biti sami pred Bogom. Kada se poslanje odvoji od molitve, ono se ne pretvara odmah u grijeh ili nevjeru, nego u umor. A dugotrajni umor rađa osjećaj praznine – čovjek i dalje govori o Bogu, ali sve rjeđe govori s Bogom. I tada se događa ono najteže: naviješta se Riječ, a iznutra se ne osjeća da ona najprije dotiče onoga koji ju govori, što se više radi ”za Boga”, to se manje osjeća Boga. U takvom ozračju poslanik postaje funkcija, a ne svjedok. Kada u sebi prepozna da je ostao bez izvora, da više ne crpi iz odnosa s Bogom nego iz navike, strukture ili vlastite potrebe za sigurnošću, tada je odlazak često jedini istinit čin koji mu preostaje. Napuštanje mnogih svećenika i redovnica je zato vapaj duše koja više ne zna kako spojiti poslanje i blizinu, jer nitko ne može dugo biti glasnik Onoga čiju blizinu ne osjeća barem povremeno u dubini svoga bića.
Stanje zaliha, suočavanje sa stvarnošću. Kad Isus pita učenike: ”Koliko kruhova imate?” (usp. Mk 6,38; Mt 14,16–18; Iv 6,5–9), on vrlo dobro zna odgovor. Ali želi da ga oni izgovore, da postanu svjesni svoje ograničenosti i da je ne zaobiđu pobožnim iluzijama. U Ivanovu evanđelju ta se scena dodatno produbljuje. Filip računa, Andrija primjećuje dječaka s pet ječmenih kruhova i dvije ribe, ali odmah dodaje: ”No, što je to za tolike?” (Iv 6,9). Međutim, Isus ne traži ono što nemamo, nego ono što imamo, koliko god to izgledalo nedostatno. Pitanje ”koliko kruhova imate” zapravo je pitanje: jesmo li spremni donijeti ono malo, bez uvjeta, bez jamstva da će biti dovoljno. Romano Guardini u djelu Gospodin piše da Bog djeluje tek kad čovjek prestane skrivati svoju prazninu i položi je pred Njega. Čudo ne počinje u umnožavanju, nego u predanju. Kruh se ne umnaža dok je zadržan u ruci, nego kad je stavljen pred Isusa. Pet kruhova ostaje i dalje pet kruhova, ali u trenutku kad su stavljeni u Isusove ruke, prestaju biti mjera oskudice i postaju mjesto blagostanja. Bog ne čeka da imamo dovoljno, nego da se ne držimo grčevito onoga što je malo. Tek kad se ”malo” pusti iz ruke, pretvara se u mnogo. ”Dovoljno” ne dolazi prije nego što se krene dijeliti. ”Malo” postaje dovoljno onda kad prestanemo pitati hoće li biti dosta za sve, a počnemo se pitati jesmo li spremni dati sve što imamo. U tom trenutku ne mijenja se svijet oko nas, nego mi sami, i upravo zato čudo postaje moguće.
Pjevam jutros s Oliverom: ”Sve bi da da si tu. Barem jedan tren da vičnost bude. Da ti pratim trag u beskraju. Ka i nekad gledan nebo. Tražim gradove u noći di smo podno zvizda zori krali grumen sjaja. Jutro moje di si sad.” (https://www.youtube.com/watch?v=-7eDxaX9Q5E)
Čovjek hoda kroz dane noseći u sebi čežnju da njegov korak ne bude uzaludan, da se ne raspline u prolaznosti, nego da se negdje, u neizmjernom prostoru smisla, sačuva kao znak da je volio, tražio i ostao vjeran onome što je u njemu bilo istinito. Beskraj nije daleka točka na kraju puta, nego način kako živimo male stvari. Svaki put kad se ne zatvorimo pred tuđom boli, kad oprostimo iako bismo radije ostali tvrdi, kad ostanemo uz nekoga iako nemamo gotov odgovor, naš život ostavlja trag koji nadilazi vrijeme. Ništa što je proživljeno s ljubavlju ne nestaje, nego ostaje kao nevidljiva linija koja se nastavlja ondje gdje naše riječi i snaga prestaju. Godine koje su ispunjene ljubavlju, vjernošću i zahvalnošću nisu izgubljene, čak ni onda kad nam se čini da su prebrzo prošle, jer ljubav ima snagu nadživjeti vrijeme. Možda zato na kraju ne pamtimo koliko smo toga postigli, nego gdje smo voljeli, komu smo bili blizu i koliko smo se usudili biti darovani. Pamćenje je čin zahvalnosti, a ne popis računa.
Utjelovljenje nije romantična slika Božića, nego ozbiljna odluka Boga da se veže uz povijest i ranjivost. Ivan je napisao: ”Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama” (Iv 1,14). Bog je preuzeo ljudsku stvarnost iznutra. Sve ono što čovjek živi, misli i nosi u sebi, postalo je prostor Božje blizine. Ispovijedati Boga koji je došao u tijelu znači prihvatiti Boga koji se veže uz čovjeka takvog kakav jest, i zato svaka duhovnost koja prezire tijelo, koja se boji povijesti ili zatvara oči pred konkretnim čovjekom, koliko god zvučala uzvišeno, u svojoj je srži bijeg. Nije riječ o većoj svetosti, nego o strahu od stvarnosti. Henri de Lubac u djelu Katolicizam upozorava da se vjera izopačuje onda kada se odvaja od ljudskog i zajedničkog, jer Bog ne spašava apstraktnu dušu, nego cijelog čovjeka. Utjelovljenje je Božji ”da” ljudskoj stvarnosti, i to bez idealiziranja. Bog ne dolazi kad je sve čisto i spremno, nego upravo zato što je krhko i nedovršeno. Zato se kršćanska vjera uvijek provjerava na odnosu prema tijelu, vremenu i ljudima. Drugi vatikanski sabor u Gaudium et spes jasno kaže da ”radosti i nade, žalosti i tjeskobe ljudi našega vremena” nisu nešto izvan vjere, nego njezino mjesto i njezin ispit (GS 1). Ako Bog ne bježi od svijeta, onda ni vjera ne smije od njega bježati. Ako želi ostati vjerna Bogu koji se utjelovio, mora imati hrabrosti ostati u svijetu čak i onda kada je svijet nesiguran, proturječan i umoran. Isus u evanđeljima ne zaobilazi bolesne niti ih tješi s distance, nego ih dodiruje, sluša i ostaje s njima (usp. Mk 1,40–41). To se danas za nas konkretizira u ostajanju uz bolesnika i kada nemamo što pametno reći, u strpljivom slušanju, u prihvaćanju nemoći bez bijega u jeftine utjehe. Primjena toga u svakodnevnom životu jest spremnost na novi početak, na razgovor, na oprost koji ne briše prošlost, ali joj ne dopušta da ima zadnju riječ. Božja blizina se posebno prepoznaje ondje gdje je ljudsko dostojanstvo ugroženo. To se konkretno prevodi u osjetljivost za siromašne, migrante, starije i odbačene, ne kao projekte pomoći, nego kao osobe s licem i imenom. Kršćanska primjena nije samo karitativna gesta, nego trajna odluka da ne zatvaramo oči pred nepravdom i da vlastiti komfor ne smatramo vrhovnom vrijednošću.
Dragutin Tadijanović
Rastušje, sredinom kolovoza 1931.
Dugo u noć, u zimsku gluhu noć
Moja mati bijelo platno tka.
Njen pognuti lik i prosijede njene kose
Odavna je već zališe suzama.
Trak lampe s prozora pružen je čitavim dvorištem
Po snijegu što vani pada
U tišini bez kraja, u tišini bez kraja:
Anđeli s neba, nježnim rukama,
Spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju
Pazeć da ne bi zlato moje probudili.
Dugo u noć, u zimsku bijelu noć
Moja mati bijelo platno tka.
O mati žalosna! kaži, što sja
U tvojim očima
Dugo u noć, u zimsku bijelu noć
Mudraci, vođeni zvijezdom, dolaze u Jeruzalem i završavaju pred Herodom (Mt 2,1–8). To nam stvara nelagodu: ako Bog vodi, kako put može završiti kod čovjeka koji će se pokazati Isusovim neprijateljem? No, evanđelist ne želi reći da je Bog pogriješio u vođenju, nego da Božje vodstvo ne isključuje ni ljudsku pokvarenost. Važno je primijetiti da ih je zvijezda dovela do palače ali ih je odvela dalje, prema Betlehemu. Božje vodstvo ne uklanja prepreke unaprijed, nego kroz njih vodi prema dubljem razumijevanju. Susret s Herodom nije cilj puta. Kad čuju Pisma, kad shvate da se Mesija rađa u malenosti, a ne u sjaju dvora, zvijezda se ponovno pojavljuje i vodi ih do Djeteta. Mudraci se, ”upućeni u snu, ne vraćaju Herodu, nego otiđoše drugim putem u svoju zemlju”. To je ključno. Nema rasprave, nema opravdavanja, nema potrebe da mu objasne svoju promjenu odluke, da su vidjeli istinskog Kralja. Ne osjećaju obvezu da budu korektni prema onome tko nije istinit. Kraljevi nas uče da Bog može dopustiti da ponekad dođemo na loša mjesta, i pred ljude koji nisu dobronamjerni, ali nas ondje ne ostavlja. Ni mi im nismo dužni polagati račune o promjenama naših odluka. Postoji sveta diskrecija savjesti, pravo i dužnost da slušamo Boga i odemo drugim putem, bez buke i bez opravdavanja. Savjest je sveta. U njoj se ne vodi rasprava s cijelim svijetom, nego se sluša samo Boga. ”Drugi put” kojim su se kraljevi vratili je plod razlučivanja. Zato za taj put, ”drugi”, kraljevi ne trebaju opravdanja ni svjedoke, jer su ga izabrali po savjesti. Razumijevanje drugih je dar, ali nije uvjet za ispravnost izbora. Kraljevi znaju zašto su izabrali ”drugi put”.
Nismo vezani s tim vremenima po onome što je u njima bilo savršeno, nego po osjećaju da je život tada imao više duha, da je bio sporiji, prohodniji i ljudskiji. Sjećamo se mirisa kruha koji se nije kupovao nego čekao, glasovi koji su prelazili preko plota bez žurbe i bez potrebe da budu najavljeni, večeri u kojima je svjetlo bilo slabije, ali je pogled znao ostati na drugome. Ta vremena nisu bila laka, ali nas nisu plašila. Znalo se tko je tko, što se čuva, a što se ne prodaje ni za kakvu cijenu. U tim starim vremenima rad nije bio dodatak životu nego njegov ritam, a nedjelja je bila vrijeme za susret, za tišinu, za Boga i čovjeka zajedno. Ljudi su znali čekati, znali su šutjeti, znali su se radovati malome. Nije sve bilo bolje, ali je bilo bliže – bliže zemlji, bliže srcu. Nije to nostalgija koja nas zatvara u prošlost, nego tiha i uporna čežnja da ponovno naučimo gledati jedni druge bez žurbe, slušati bez potrebe da odmah odgovorimo i živjeti bez stalne napetosti dokazivanja. Možda ta dobra vremena nisu iza nas. Možda su ispred nas, ako se usudimo ponovno živjeti jednostavno, vjerno i otvorena srca, ako dopustimo da nas vodi blizina, a ne brzina, da nam dan ne bude ispunjen samo obvezama nego i zajedništvom. I tada će u nama ponovno oživjeti lica, imena, oči i ruke onih kojih se i danas rado sjećamo po toplini kojom su živjeli i kojom su nas učili ljepoti života.
Ne radi se o moralnoj savršenosti niti o životu bez padova, nego o smjeru srca i o mjestu iz kojega čovjek živi. Prva Ivanova poslanica (1 Iv 3,6) ne poznaje iluzije o ljudskoj slabosti – Ivan vrlo realno zna da čovjek griješi. Zato ove riječi ne treba čitati kao sud, nego kao poziv. Ostajati u Kristu znači živjeti iz povezanosti koja mijenja unutarnju logiku života. Grijeh tada više nije prostor u kojem se čovjek osjeća ”kod kuće”, nego rana, lom, nešto što ne pripada onome što on u Kristu postaje. ”Ostajanje u njemu” nije povremeni osjećaj, nego trajno usmjerenje. Kao što grana ne donosi plod zato što se stalno propituje donosi li plod, nego zato što ostaje na trsu (usp. Iv 15,4–5), tako i vjernik ne prestaje griješiti snagom volje, nego snagom odnosa. Kada čovjek ostaje u Kristu, njegovi izbori se polako pročišćuju, a savjest postaje osjetljivija. Ne zato što se boji, nego zato što voli. Karl Rahner u jednom tekstu iz zbirke Schriften zur Theologie piše da je kršćanski život prije svega ”život u prihvaćenosti”, a ne stalna borba za dokazivanje vlastite ispravnosti. Iz te prihvaćenosti raste sloboda koja se opire grijehu. Slično razmišlja i Thomas Merton u djelu New Seeds of Contemplation, kada kaže da se istinska promjena događa tek onda kada čovjek prestane graditi sebe iz straha i počne živjeti iz dubokog jedinstva s Bogom. Zato Ivanova rečenica budi povjerenje. Ako primijetimo grijeh u sebi, to ne znači da ne ostajemo u Kristu, nego da još učimo što znači ostajati. Grijeh tada postaje znak da se trebamo vratiti tišini, molitvi, euharistiji, a ne razlog za bijeg. Jer tko u njemu ostaje, zasigurno pada, ali više ne želi ostati ležati.
Isus, darujući sebe Ocu, prihvaća trpjeti posljedice odbacivanja Boga: duboku čovjekovu samoću, njegovu patnju i njegovu smrt. Grijeh je čovjeka gurnuo u samoću, u strah, u iskustvo da je prepušten samome sebi, ali Isus tu samoću nastanjuje svojim predanjem. On je kroz sve to prošao. Odsada, kada trpimo, pa čak i u smrti, možemo pronaći Boga jer je ondje On već bio. Odsada, kada trpimo, ne dolazimo pred prazninu, nego pred Boga koji nas razumije iznutra, jer je i sam nosio težinu ljudske boli. Nema tame u kojoj On nije bio. Čak ni smrt nije konačna odsječenost, nego mjesto koje je dotaknuto Božjim prolaskom: ”Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom” (Ps 23,4). On je bio prije naših riječi, prije naših vapaja, prije nego što smo uopće znali kako imenovati ono što nas boli. Bio je u našoj samoći, u strahu koji se rađa kad se tlo izmakne pod nogama, u tišini koja nastaje kada odgovori utihnu. Prošao je tim putem ne da bi ga učinio lakim, nego da bismo znali da njime ne idemo sami. Zato nijedan naš pad nije bez dna, nijedna noć bez svjetla. Ondje gdje mislimo da nas nema više tko pronaći, već nas čeka Onaj koji nikada nije prestao biti s nama.
Vjerske vlasti pitale su Ivana Krstitelja: ”Tko si ti?” U pitanju se krije mamac. Ivan je mogao prihvatiti ulogu koju su mu nudili, mogao je dopustiti da ga se uzdigne, da ga se smjesti na pijedestal, no, on bira put istine: ”Ja nisam Krist” (Iv 1,20). Ivan time ne umanjuje svoje poslanje, ali ga ne pretvara ni u nešto što nije: ”Ja sam glas onoga koji viče u pustinji” (Iv 1,23). Glas, ne riječ. Putokaz, ne cilj. Ivan je stvorenje, a ne spasitelj. Prihvatiti to znači prihvatiti granice, slabosti i nesavršenosti. Tek kada prestanemo glumiti snagu koja nam ne pripada, u nama se rađa sloboda da budemo pred Bogom ono što doista jesmo, slobodni, bez potrebe da se dokazujemo. Ne trebamo biti onakvi kakvima nas drugi očekuju. Rainer Maria Rilke u Pismima mladom pjesniku piše da je najveća zadaća čovjeka ”živjeti pitanja”, a ne žuriti prema gotovim odgovorima koje nude drugi. Prihvatimo da smo stvorenja, a ne spasitelji. I to je dovoljno.
Charles Péguy piše o ”umornim ljudima dobra” koji se troše u svakodnevici, u odnosima koji bi trebali biti sigurni, a često postaju izvor iscrpljenosti. Najveća prijetnja dobru nije nasilni protivnik, nego sitna, uporna zloća koja dolazi iznutra, iz blizine, iz navike, iz ravnodušnosti ili prikrivene zavisti. Takva zloća ne napada frontalno, nego polako nagriza, oduzima dah, umara savjest i čini da se čovjek pita ima li smisla uopće ostati dobar. Zato Péguy govori o umoru, a ne o porazu. Dobro se ne da slomiti, ali se može iscrpiti. Zato bi naša molitva za Novu godinu mogla biti ovakva: Sačuvaj nas, Bože, od zločestih ljudi, sačuvaj u našem srcu razboritost, mir i snagu razlikovanja! Ti znaš koliko lako tuđa grubost probudi u nama strah ili gorčinu, a još lakše želju da uzvratimo istom mjerom. Zato Te molimo da zlo ne pronađe dom u našim mislima ni riječima, da u trenucima nepravde ne izgubimo povjerenje u Tvoju blizinu. Daj nam, Bože, mudrost da se znamo skloniti kad treba, ne iz kukavičluka, nego iz razboritosti koja zna da nije svaka borba naša i da nije svaka tišina bijeg. Nauči nas razlikovati trenutke u kojima je povlačenje oblik vjernosti životu, miru i dostojanstvu, od onih u kojima je šutnja samo suglasnost sa zlom. Daj nam nutarnji sluh koji prepoznaje kada je vrijeme stati po strani, a kada je vrijeme izići na svjetlo, čak i onda kad to nosi cijenu. Daj nam hrabrost da se zauzmemo za dobro kad je to nužno, ne bučnu i nametljivu, nego smirenu i postojanu hrabrost koja se ne hrani bijesom nego istinom. Hrabrost koja zna govoriti jasno, ali bez ponižavanja, koja zna stati uz slaboga, a da pritom ne traži vlastitu potvrdu. Hrabrost koja se ne mjeri uspjehom, nego vjernošću. Podsjeti nas da je i Isus često govorio tiho, ali nikada dvosmisleno, i da je ljubav bila Njegova najsnažnija riječ, čak i onda kad je bila neshvaćena (usp. Iv 18,36). I, ponajviše, daj nam srce koje neće dopustiti da nas tuđa tama pretvori u ono protiv čega se molimo. Sačuvaj nas od tog otrova po kojem zlo pobjeđuje tek onda kad mu dopustimo da oblikuje naše reakcije, naš govor i naše misli. Ne daj da nas povrijedi toliko da zaboravimo tko smo, niti da nas nepravda uvjeri kako je grubost jedini odgovor. Očisti naše srce od nakupljene gorčine, jer ona polako zamračuje pogled i čini nas sličnima onima od kojih bježimo. Nauči nas, Bože, da zlo ne pobjeđujemo zlom, nego strpljivom dobrotom koja ne odustaje (usp. Rim 12,21). Daj da u svijetu koji često viče, mi ostanemo ljudi mirne savjesti; u svijetu koji lako osuđuje, ljudi koji još znaju razumjeti; u svijetu koji brzo sudi, ljudi koji najprije mole. I neka sve u nama, i kad se sklanjamo i kad se zauzimamo, ostane ukorijenjeno u Tebi, izvoru svjetla koje tama ne može nadvladati (usp. Iv 1,5).
U tišini betlehemske noći Bog ne ulazi u povijest snagom, nego povjerenjem. Dijete položeno u jasle ne govori, ne zapovijeda, ne brani se, nego se potpuno predaje rukama jedne žene. Marija ne zauzima središte pozornice, ali bez nje se sve raspada, jer upravo ona drži u naručju Onoga koji drži svijet. Njezino majčinstvo nije samo biološka činjenica, nego duboka vjera da Bog može biti malen i da se spasenje rađa iz krhkosti, a ne iz moći. Marija ne razumije sve, ali sve prima. Evanđelje kaže da je pohranjivala događaje u svome srcu i razmatrala ih, jer vjera ne znači imati gotove odgovore, nego ostati uz Boga i onda kada je On nejasan i tih. U tome je njezina veličina: ne u riječima, nego u postojanosti. Ona nas uči da Bog najdublje djeluje ondje gdje se ne nameće, gdje traži strpljenje, povjerenje i spremnost da se čeka. U Mariji se vidi kako Bog ulazi u naš svakodnevni život, ne kao ideja, nego kao netko tko treba blizinu, toplinu i vjernost. Majčinstvo koje danas slavimo otkriva da je Bog želio biti ovisan o ljudskoj ljubavi. To je izazov i za nas: možemo li i mi dopustiti da Bog dođe onako kako On želi, a ne kako bismo mi očekivali. Dok gledamo Mariju s Djetetom, shvaćamo da se povijest ne mijenja velikim planovima, nego vjernim srcima. U svijetu punom buke, ona nas uči tišini; u svijetu željnom kontrole, ona nas uči povjerenju; u svijetu koji se boji slabosti, ona nas uči da se upravo ondje rađa spasenje. Tako se i danas, kroz njezino majčinstvo, pred nama otvara put vjere koji vodi preko jednostavnosti, strpljenja i otvorenosti Bogu koji dolazi tiho (usp. Lk 2,16–21).