Dietrich Bonhoeffer u djelu Otpor i predanje zapisao je: ”Bog ne ispunjava sve naše želje, nego sva svoja obećanja.” Često dolazimo Bogu sa unaprijed zamišljenim očekivanjima – kako bi nešto trebalo završiti, kako bi odnosi trebali uspjeti, kako bi život trebao izgledati. A kad se to ne ostvari, pomislimo da nas Bog nije čuo ili da nas je napustio, no Bog nam nije obećava da će svaki naš plan uspjeti, ni da će nam život biti bez lomova i bez rana. Ono što je obećao jest nešto dublje: da će biti s nama, da nas neće ostaviti i da nijedan kraj neće imati posljednju riječ. Možda nam se neće ispuniti ono što smo zamislili – ali to ne znači da se nije ispunilo ono što je Bog naumio. Njegova obećanja traju i onda kad se sve raspadne. Zbog toga ne smijemo dopustiti da nas loš završetak zavede pa zaboravimo sve dobro koje smo živjeli, da cijelo putovanje izgubimo iz vida samo zato što smo se na posljednjem koraku spotaknuli. Nakon Govora o kruhu mnogi učenici odlaze od Isusa jer im je njegova riječ bila ”tvrda” (Iv 6,66). Njihov prekid bio je nagao i ishitren. Ali lijepi trenuci koje su proveli s Njim – slušajući ga, hodajući s njim, gledajući njegova djela, ostali su zabilježeni u njihovim srcima. Hod s Isusom nije izbrisan, samo je ostao nedovršen. Slično je i u našim životima. Jedan odnos koji se raspadne, jedna odluka koja završi krivo, jedan put koji naglo stane – ne brišu dobro koje je u njima postojalo. Loš prekid nas često iskušava da sve obojimo istom bojom razočaranja. Ali život nije crno-bijel. U njemu postoji sjeme koje raste i onda kad plod nije onakav kakav smo očekivali. Čak je i križ, koji je izgledao kao potpuni neuspjeh, postao mjesto gdje se otvorio novi život (Iv 12,24). Zato ne brzajmo sa zaključcima i presudama. Ono što se prekinulo nije izgubljeno – samo je promijenilo oblik. Ono što je jednom bilo stvarno, ne prestaje postojati samo zato što je prekinuto. Ljubav koja se živjela, dobro koje je učinjeno, blizina koja se dijelila – sve to ostaje zapisano. Khalil Gibran u djelu Prorok kaže: ”Vaša radost je vaša tuga bez maske”. Slomljeno u sebi nosi trag onoga što je bilo lijepo i živo. Prekinuto nije izgubljeno nego je prešlo u prostor gdje ga više ne možemo držati rukama, ali će zauvijek živjeti u našim srcima.
Evo me danas pred tobom, s težinom svojih grijeha, svojih slabosti i krhkosti. Toliki glasovi i sudovi o meni iznutra me zasipaju kamenjem i obeshrabruju (Iv 8,1-11). Većina ih je istinita, neki su subjektivni. Kako god bilo, Isuse, želim se vratiti tebi. Ti mi pružaš ruku da me podigneš. Put nije lagan, ali znam da ga s tobom mogu svladati. Stojim pred tobom, Gospodine, ne skrivajući ništa. Ne pokušavam uljepšati sebe, ni ne opravdati se. Donosim ti ono što jesam: svoje padove, svoj umor, svoje rane. Priznajem da me najviše bole ti ”unutarnji glasovi” koji me optužuju, koji me podsjećaju na sve ono što nisam bio, što nisam učinio, što sam pogriješio. Ponekad imaju pravo. Ponekad pretjeruju. Ali svejedno me pritiskaju i oduzimaju mi mir. I baš tu, u toj gužvi glasova, ti dolaziš tiho. Ne vičeš, ne osuđuješ. Ne pridružuješ se optužbama. I gledaš me drukčije. Tvoj pogled ne poriče istinu, ali je donosi s milosrđem. Drugi oko mene imaju kamenje, a ti imaš riječ koja mi vraća dostojanstvo. I danas sam između optužbi i tvoje šutnje koja spašava. Ne tražiš da se najprije popravim pa onda da dođem. Ne tražiš savršenstvo kao uvjet. Tražiš samo da ti dopustim da me podigneš. I to mi je najteže: povjerovati da me stvarno želiš podići, baš ovakvog kakav jesam. Ali ti si mi jedino utočište. Put preda mnom neće biti lak. Znam to. Bit će opet borbi, slabosti, opet trenutaka kad ću se osjećati izgubljeno. Ali danas ne gledam cijeli put. Gledam samo tvoju ruku. I ”postojano je srce moje, Bože, postojano je srce moje: pjevat ću i slaviti” (Ps 57,8). Odlučio sam više ne bježati. Jedino što ti mogu dati je srce koje se vraća.
Isus ne skriva suze, i ne bježi od osjećaja (Iv 11,35), posebno kad se radi o prijateljima. Prijatelji su zaslužili njegove suze, jer je za Njega prijateljstvo svetinja. A gdje je prijateljstvo, tamo će biti i bol. Nitko ne može izazvati suzu ako prije toga nije donio radost, povjerenje i blizinu. Zato su Isusove suze trag, trag da je živo otvoreno, da je sve dao, da nije ostao zatvoren u sebe. Imao je one za koje je vrijedilo zaplakati. Isusove suze zbog odlaska prijatelja su objava da božanska ljubav ne isključuje bol, ali je uzima na sebe. Njegovo zadržavanje i šutnja prije dolaska, pa onda i suze, sve to pokazuje da se ljubav ne sastoji samo u rješavanju problema, nego u sudjelovanju u tuđoj boli. Marta i Marija očekuju odgovore i rješenje, ali dobivaju zaplakanog Isusa. Bio je to najveći dar. Jesmo li spremni biti takvi prijatelji, zaplakani? Isus nam poručuje da ljubav koja je stvarna prolazi kroz bol, ali je preobražava. On se ne boji ni suza ni groba. Raduje je kad smo radosni, i plače kad plačemo. Na kraju, suze i osmijeh su znakovi da je netko u našem životu važan.
Želimo znati unaprijed o stvarima i događajima koji će nadoći, jer smatramo da bi nam to moglo donijeti mir, da će srce biti sigurnije. Mislimo da bismo mogli izbjeći križ, razočaranje, neizvjesnost. U toj želji ima puno ljudskog, ali i nečeg što se zove nepovjerenje. Kad tražimo da znamo prije nego se dogodi, zapravo kažemo da nam nije dovoljno to što je Bog s nama sada. Isusovi učenici su također željeli znati neke stvari unaprijed: o vremenu, o znakovima, o tome što dolazi… No, On ih nije uvodio u raspored, nego u budnost srca, nije im davao karte za budućnost, nego povjerenje. Govorio im je: ”Bdijte, jer ne znate dana ni časa” (Mt 25,13), nije najvažnije znati što dolazi, nego kako ćete to dočekati. Mi bismo ipak radije sigurnost nego povjerenje. Ali sigurnost koja dolazi iz znanja je krhka. Dovoljna je jedna nepredviđena situacija i sve se sruši. Povjerenje, međutim, ne ovisi o bilo kakvim situacijama, razumjeli ih unaprijed ili ne, nego o Bogu koji je s nama u svemu. Život se ne otvara onima koji sve žele kontrolirati. Otvara se onima koji su spremni ići korak po korak, i kad ne vide cijeli put. ”Život se može razumjeti unatrag, ali se mora živjeti unaprijed” (Søren Kierkegaard). Bog nas uči oslanjati se na Njega u svakom trenutku. Važnije je prepoznati Boga kad dođe u ono što nismo očekivali. To je veće od znanja o budućnosti.
Postoje trenuci kada čovjek dođe do granice iza koje više ne vidi put. Sve što je pokušao se raspalo, sve mogućnosti su iscrpljene i ostaje samo osjećaj da je nešto nepovratno zatvoreno. Upravo tu, na toj granici, često počinje ono što nazivamo čudom. U Evanđelju po Luki anđeo kaže Mariji: ”Ta Bogu ništa nije nemoguće” (Lk 1,37). Te riječi nisu izrečene u laganoj situaciji, nego u trenutku koji je ljudski gledano bio potpuno nelogičan i riskantan. Ipak, Marija ne traži jamstva, nego izgovara svoj tihi pristanak. Tu se događa prvi preokret: nemoguće ne postaje moguće zato što su se okolnosti promijenile, nego zato što se srce otvorilo povjerenju. Nama je to teško povjerovati, ali Biblija nam kaže da je to moguće i da se to događa često. Drugim riječima, nemoguće ne prestaje postojati, nego dobiva novi smisao. Teolog Dietrich Bonhoeffer je u svojim Pismima i zapisima iz zatvora zapisao da Bog ne spašava čovjeka uvijek od patnje, nego ga spašava u patnji. Ta misao razbija našu potrebu za brzim rješenjima i poziva na dublje povjerenje. Jer ono što izgleda kao kraj, ponekad je samo mjesto gdje počinje nešto što još ne razumijemo. Kad nemoguće postane moguće, to se često ne događa naglo i spektakularno. To se događa u malim pomacima: u odluci da ne odustanemo, u hrabrosti da ponovno pokušamo, u susretu koji nam vrati snagu, u tišini u kojoj ponovno čujemo smisao. I tek kasnije shvatimo da se nešto promijenilo. Možda ne sve oko nas, ali nešto duboko u nama. I tada vidimo da granice nisu bile konačne kako su izgledale. Ne zato što smo ih mi srušili, nego zato što nismo bili sami dok smo ih prelazili.
Postoje trenuci u životu kada sve izgleda zatvoreno, kao da nema izlaza, kao da su odnosi, okolnosti ili vlastite slabosti jače od nas. Upravo u takvim trenucima prijateljstvo pokazuje svoju pravu snagu. Ono nije samo ugoda ni površno slaganje, nego prostor u kojem netko odluči ostati uz tebe i bez jasnog rješenja. Pravo prijateljstvo ne briše težinu situacije, ali mijenja način na koji je nosimo. Kada netko stoji uz tebe, i nemoguće više nije posve isto. U Knjizi Propovjednika stoji: ”Bolje je dvojici nego jednome… Padne li jedan, drugi će ga podići; a teško jednomu! Ako padne, nema nikoga da ga podigne” (Prop 4,9-10). Nitko nije stvoren da nosi život sam. U evanđelju po Marku postoji snažna slika četvorice koji nose uzetoga i, ne mogavši ući kroz vrata, razvaljuju krov da bi ga spustili pred Isusa (Mk 2,1-12). Prijateljstvo ne priznaje prepreke. Ono ne pita je li nešto moguće, nego traži način da pomogne. I po toj upornosti događa se čudo. Ne samo ozdravljenje tijela, nego i oproštenje, obnova cijelog čovjeka. Zanimljivo je da Isus, gledajući nas, ne gleda samo nas, nego i vjeru naših prijatelja. Jedan pisac je zapisao da je prijatelj onaj koji te podsjeti na ono što jesi onda kada to sam zaboraviš. U tome je možda najveće čudo prijateljstva. Ono ne stvara novu stvarnost, nego ti pomaže vidjeti da ni u najtežoj situaciji nisi izgubljen. Zato se prava čuda često događaju kroz prisutnost, vjernost i strpljenje, kroz nekoga tko ne odustaje od tebe. I onda ono što je izgledalo nemoguće počinje poprimati drugačije lice. Ne zato što su se okolnosti promijenile, nego zato što više nismo sami.
Naš put nije savršen, ali je naš. I baš zato ima vrijednost. Naš život nije pozornica na kojoj trebamo odigrati tuđi scenarij bez pogreške, nego prostor u kojem učimo hodati vlastitim korakom, ponekad nesigurno, ponekad hrabro, ali uvijek stvarno. Isus kaže: ”Ja sam Put” (Iv 14,6). Ne kaže da ga na tom putu moramo besprijekorno slijediti, nego je jednostavno put kojim idemo zajedno s Njim. To znači da se smisao ne nalazi u tome da sve bude bez greške, nego da u svemu ostanemo s Njim, u istom smjeru. Često nas muči usporedba s drugima. Njihovi putevi izgledaju nam ravniji, jasniji, uspješniji. Ali ono što vidimo izvana rijetko pokazuje borbe koje se vode iznutra. Naš put nosi naše rane, naše odluke, naše padove i naše male pobjede. Problem nije što put nije savršen, problem bi bio kad ne bi bio naš. Bog ne traži savršenstvo bez pukotina, nego srce koje hoda i koje se ne predaje. Bog ne hoda samo po savršenim stazama, nego i onima koje su prašnjave, krivudave i ponekad teške.
Naš život, naše iskustvo, ljudi koje susrećemo, naše slabosti i čežnje, sve to zajedno čini neponovljivu kombinaciju kojom Bog govori u ovome svijetu. Naš život nije puka slučajnost ili igra okolnosti, nego jedinstveni Božji govor. ”Hvala ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna. Dušu moju do dna si poznavao.” (Ps 139, 13–14) Bog ne djeluje izvan našeg života, nego upravo u njegovoj konkretnoj, ponekad neurednoj i nepredvidivoj stvarnosti. Ta ”kombinacija” koju vidimo izbliza možda nam se katkad čini raspršena ili neskladna, ali u Božjim očima ona ima duboku povezanost. Kao što je pisao Augustin Hiponski u svojim Ispovijestima, čovjek često tek unatrag prepoznaje kako su i lutanja i traženja bila dio puta kojim ga je Bog vodio. Zato ta ”neponovljivost” nije teret. Naše različitosti, naše putove, ne smijemo doživljavati kao nešto što nas opterećuje, upravo suprotno. Mi smo jedinstveni, i po toj jedinstvenosti Bog ostavlja trag koji nitko drugi ne može ponoviti. Ta, nitko drugi nema našu priču, nitko drugi ne može živjeti odnos s Bogom na način na koji smo živimo. Neponovljivost nije pogreška, ona je blagoslov. Ona je način na koji smo zamišljeni. U Poslanici Efežanima piše: ”Njegovo smo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela” (Ef 2,10). To znači da nismo sastavljeni slučajno, nego sa smislenom dubinom koja se ne može kopirati. Bog ne čeka da se sve posloži da bi ušao u naš život. On ga je već posložio, i u njem je prisutan u svemu, sretan u neponovljivoj priči koju živimo.
Ponekad imamo krivo zato što gledamo samo jedan dio stvarnosti i mislimo da je to cijela istina. Čovjek lako povjeruje vlastitom dojmu, vlastitoj povredi, vlastitoj logici, ali srce drugoga čovjeka ne vidi se izvana tako lako. Mnogi nesporazumi nastaju upravo ondje gdje smo bili sigurni da dobro razumijemo, a zapravo smo razumjeli samo sebe. Zato je poniznost tako važna. Ponizan čovjek ne misli o sebi loše, ali ostavlja mogućnost da možda nije sve shvatio kako treba. To je velika unutarnja sloboda. Ona nas čuva od osude, od tvrdoće, od brzih presuda. Isus više puta pokazuje upravo takvu širinu pogleda. Dok drugi odmah presuđuju, on zastaje, gleda dublje i otkriva ono što ljudima promiče. Sjetimo se riječi: ”Ne sudite da ne budete suđeni” (Mt 7,1). I o Bogu često imamo krivu sliku. Mislimo da je dalek kad šuti, da nas je zaboravio kad nas vodi kroz tamu, da nas kažnjava kad nas zapravo odgaja. A Bog često radi najdublje upravo onda kad ga najmanje razumijemo. Zato vjera nije samo sigurnost, nije samo znati, nego i vjerovati da je Božji pogled širi od našega. Dobro je zato ponekad zastati i u sebi reći: možda nemam cijelu sliku, možda trebam još slušati, još moliti, još pričekati. Ta rečenica može spasiti odnos, smiriti srce i otvoriti prostor milosti. Jer istina ne ulazi u čovjeka koji je već unaprijed sve zaključio, nego u onoga koji ostaje otvoren. Ponekad definitivno imamo krivo, ali to nije kraj. To može biti početak veće mudrosti, dublje blagosti i čišćega srca. Upravo kad priznamo da ne vidimo sve, postajemo sposobni vidjeti više.
Kad Bog nedostaje, posao može ići dalje, kuća može ostati uređena, riječi mogu zvučati pametno, a dani mogu biti ispunjeni obavezama – ne raspadne se odmah sve izvanjsko. Ali iznutra polako nestaje osovina oko koje se život okreće. Sve još stoji, a ipak više ništa nema pravu težinu. Čovjeku naizgled ne nedostaje ništa određeno, a ipak osjeća da mu fali nešto. Kad Bog nedostaje, tada se sve počinje mjeriti uspjehom, učinkovitošću, dojmom i rezultatom, tj. život se svodi na preživljavanje ili na potragu za kratkim zadovoljstvima. A čovjek nije stvoren za mrvice. Kad Bog nedostaje, čovjek lako zaboravi da nije samo biće potreba, nagona i prolaznosti, nego netko tko je pozvan, ljubljen i stvoren na sliku Božju (Post 1,27). Bez Boga čovjek zaboravi tko je. Zato su vremena bez Boga često ispunjena dubokom potištenošću. Čovjek može živjeti među ljudima, a biti strašno sam. Može imati tisuću mogućnosti, a osjećati da nema kamo. Tamo gdje Bog iščezne iza horizonta, nada se pretvara u računicu, a srce ostaje nezaštićeno pred strahom od gubitka i besmisla. Kad Bog nedostaje, nedostaje naposljetku dom. Ne kuća, ne mjesto, nego iskustvo da svijet nije slučajan i da naš život nije bačen u prazno. Kad Bog nedostaje, nedostaje izvor smisla, mjera istine, sigurnost ljubavi, snaga nade, nedostaje ono po čemu sve dolazi na svoje mjesto. Kad Boga vratimo u naš život, ne mora se odmah promijeniti sve oko nas, ali se polako počne mijenjati način na koji sve nosimo. Jer gdje je Bog, tamo i tama više nije posve tama. Tamo i praznina dobiva smisao. Tamo čovjek ponovno postaje netko tko ne živi samo od sebe, nego od Onoga koji ga je prvi ljubio.
Ljubav ne znači posjedovanje, nego poštovanje slobode drugoga. A sloboda uvijek uključuje i prostor koji nije dostupan drugima, pa ni onima koji nas najviše vole. U Evanđelju vidimo kako se i Isus povlačio u samoću, ostavljajući svoje najbliže učenike (Lk 5,16). Libanonsko-američki pjesnik i slikar Khalil Gibran (1883.–1931.) je u svojem poetskom djelu Prorok napisao: ”Neka među vašom blizinom budu razmaci”. Kao što stupovi hrama stoje odvojeni, a ipak zajedno nose isti krov, tako i ljudi mogu biti bliski, a da ne ulaze jedan drugome u nutrinu bez dopuštenja. Svaki čovjek nosi u sebi dio koji pripada samo njemu i Bogu. To je ono najintimnije mjesto gdje se donose odluke, gdje se vodi borba savjesti, gdje se rađa vjera. Ta privatnost nije zid, nego prostor u kojem ljubav može disati. Ona štiti dostojanstvo osobe. I u Bibliji postoji taj ritam blizine i povlačenja - Bog je blizak, ali nikada nametljiv. U Knjizi Otkrivenja stoji: ”Evo, na vratima stojim i kucam” (Otk 3,20). Ljubav kuca, a ne provaljuje. U odnosima među ljudima vrijedi isto - blizina bez razmaka postaje teška, a razmak bez blizine postaje hladan. Mudrost je u ravnoteži. Kao disanje: udisaj i izdisaj. Ne može jedno bez drugoga. Kad drugome damo prostor, zapravo mu kažemo: vjerujem ti, ne moram te držati da bih te imao. Filozof Emmanuel Levinas (1906.–1995.) govorio je da je drugi uvijek ”tajna” koja se ne smije potpuno razotkriti. U trenutku kad mislimo da imamo pravo znati sve o drugome, prestajemo ga gledati kao osobu, a počinjemo ga svoditi na nešto što nam pripada. A to više nije ljubav, nego kontrola. Istinska ljubav ne govori: ”Reci mi sve”, ona šapće: ”Tu sam i ne moram znati sve da bih te volio”.
Svaki od nas nosi u sebi trag Božjeg stvaranja (Post 1,27). To znači da u svakome postoji nešto unikatno što dolazi od Boga koje nitko ne može oduzeti. No, to ne znači da je čovjek završen ili da se ne treba mijenjati. Bog nas stvara, ali nas i poziva da rastemo. U nama je početak koji dolazi od Boga, ali naš život je put na kojem taj dar polako sazrijeva. Apostol Pavao kaže: ”Njegovo smo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela” (Ef 2,10). Zato čovjek ne mora glumiti nekoga drugoga da bi imao vrijednost. Nije pozvan biti kopija tuđeg života. On je pozvan biti onakav kakvog ga Bog vidi. Francuski pisac Georges Bernanos zapisao je u romanu Dnevnik seoskog župnika jednu misao koja ide u tom smjeru: ”Najveća tragedija života nije što ljudi nisu sveti, nego što nisu ono što jesu.” Podsjeća nas da je autentičnost pred Bogom važnija od savršenstva. Zato mu je bliži carinik koji u hramu ponizno govori: ”Bože, milostiv budi meni grešniku” (Lk 18,13), nego farizej koji nabraja vlastite zasluge. Carinik nije savršen, ali je autentičan. On stoji pred Bogom onakav kakav jest, bez uljepšavanja.
Predanost nema rok trajanja jer ne počiva na prolaznom osjećaju, nego na odluci srca. Ono što je utemeljeno samo na trenutnom zanosu lako se potroši, kao vatra koja brzo plane, ali se jednako brzo i ugasi. Predanost, međutim, raste iznutra, iz vjernosti koja traje i onda kada nestanu osjećaji, kada dođu umor, sumnja ili svakodnevna težina života. Biblija često pokazuje da Bog gleda upravo tu postojanost čovjeka. U knjizi Otkrivenja stoji: ”Budi vjeran do smrti i dat ću ti vijenac života” (Otk 2,10). Nije rečeno budi vjeran neko vrijeme, nego do kraja. Predanost se ne prepoznaje u trenutku oduševljenja, nego u sposobnosti da čovjek ostane vjeran i onda kada put postane težak, tih ili običan. U tome je i logika evanđelja. Isus kaže: ”Tko ustraje do svršetka, bit će spašen” (Mt 24,13). Vjernost se živi u svakodnevnim malim odlukama koje se ponavljaju danima, i godinama. To je vraćanje istom putu, istoj ljubavi, istom poslanju. Antoine de Saint-Exupéry u djelu Mali princ piše: ”Zauvijek si odgovoran za ono što si pripitomio”. Pripitomiti znači dopustiti da se dva života međusobno dotaknu i postanu važni jedno drugome. Lisica u Malom princu objašnjava da pripitomljavanje stvara jedinstvenost. Kada nekoga upoznaš, kada mu pokloniš vrijeme, pažnju i srce, on više nije samo jedan među mnogima, on postaje netko tko nosi dio tvoje vlastite priče. Rečenica iz Malog princa je podsjetnik na duboku istinu života - svaki odnos koji nastaje iz povjerenja i blizine stvara vezu koja nadilazi trenutak. Ono što smo dotaknuli srcem ne može postati nevažno. Kada čovjek nešto prihvati kao svoje poslanje, kada nekoga zavoli ili kada Bogu kaže svoje ”da”, tada to postaje put koji se ne mjeri kalendarom. U tome je ljepota života. Vrijeme može promijeniti lice čovjeka, može izbrisati tragove mladosti, može promijeniti okolnosti i odnose, otvarati nove putove, susrete i rastanke, ali ono što je jednom izraslo iz istinske predanosti ne nestaje. Najvažnije stvari u životu su one kojima smo ostali vjerni.
Mnogo je istina koje rado prihvaćamo, osobito one koje potvrđuju ono što već mislimo ili koje nas ne obvezuju ni na kakav korak dalje. No, postoje i drukčije istine. To su one koje razotkrivaju našu nedovršenost i koje od nas traže da napustimo sigurnost vlastitih uvjerenja, navika ili čak vlastite slike o sebi. Takva istina ne ostavlja čovjeka mirnim. Ona ga uznemiruje jer ga stavlja pred odluku. U Evanđelju se često vidi kako ljudi lako slušaju Isusa dok govori o Božjoj dobroti, o milosrđu ili o Kraljevstvu. Ali kada riječ dotakne njihovu stvarnost i pozove ih na promjenu, tada se pojavljuje otpor. Evanđelist Ivan bilježi da su mnogi, nakon jedne Isusove teške riječi, rekli: ”Tvrda je to besjeda. Tko je može slušati?” (Iv 6,60). I dodaje da su se tada mnogi učenici povukli i više nisu išli s njim (Iv 6,66). Nije ih odbila istina kao takva, nego istina koja ih je pozvala da promijene način života. ”Najveća opasnost za čovjeka nije to što ne zna istinu, nego to što je zna, ali je ne želi živjeti” (Søren Kierkegaard). Čovjek bježi od istine zato što ona zahtijeva promjenu srca i života. U tom smislu istina Evanđelja je uvijek pomalo ”opasna” jer ne dopušta da ostanemo isti. Zato mnogi radije biraju poluistine, umirujuće riječi ili ideje koje ne traže ništa. Istina, međutim, uvijek nosi u sebi poziv na obraćenje, na promjenu. Zato je snažna, i ponekad neugodna. Ali i najspasonosnija.
Dao sam vam dušu, što biste još htjeli? Ovo zvuči kao vapaj ljubavi koja se do kraja predala. U njoj je odjek Kristova srca koje govori čovjeku: ništa nisam zadržao za sebe, sve sam vam dao. Ivanu je vidimo trenutak kada se ta ljubav doista potpuno predala: ”Jedan od vojnika kopljem mu probode bok i odmah poteče krv i voda” (Iv 19,34). Crkveni su pisci često u tom prizoru vidjeli znak da Krist nije dao samo nešto od sebe, nego je otvorio samo središte svoga bića. Ali ipak još uvijek postoji napetost - Bog daje sve, a čovjek često osjeća kao da mu još nešto nedostaje. Ali kada netko poput Isusa daruje život, taj dar je potpun. Nakon njega više nema ”još nešto” što bi se moglo dati. Ako je ljubav već dala sve, zašto bi čovjek tražio još nešto? Bog ništa nije zadržao za sebe. Dano nam je više nego što možemo shvatiti i izmjeriti. Moramo stati i pogledati što nam je darovano: život, savjest, sposobnost ljubavi, oproštenje, nada, i kad to shvatimo, pitanje ”što biste još htjeli?” pretvorit će se u drugo, poštenije: što činimo s ovim što nam je dano?
Bolje je riskirati da nas netko prevari nego zatvoriti srce i zaobići čovjeka kojemu je stvarno potrebna pomoć. Isus takvu logiku pokazuje u prispodobi o milosrdnom Samarijancu (Lk 10,25–37). Čovjek leži ranjen uz put. Oni koji prolaze možda imaju svoje razloge za oprez. Možda se pitaju je li to zamka, je li opasno stati, što će biti s njima. Samarijanac ne računa previše. On se zaustavlja, previja rane i pomaže. Evanđelje ne spominje nikakvo jamstvo da taj zbrinuti čovjek neće zloupotrijebiti dobrotu. Samarijanac jednostavno odlučuje da je važnije pomoći nego se zaštititi od mogućeg rizika. Sličnu logiku nalazimo i kod pape Franje. On često govori da je Crkva pozvana biti blizu čovjeku, čak i pod cijenu pogrešaka. U pobudnici Evangelii gaudium piše da više voli Crkvu koja se ”izranila i zaprljala izlazeći na putove” nego onu koja je zatvorena i opsjednuta vlastitom sigurnošću (EG 49). Drugim riječima, veća je opasnost hladnoća srca nego mogućnost da nas netko iskoristi. Naravno, to ne znači da treba biti naivan ili bez razuma. Razboritost je također važna. Ali evanđelje uvijek daje prednost velikodušnosti srca pred stalnom sumnjom. Ako čovjek stalno misli samo na to da ga netko ne prevari, vrlo brzo počne zaobilaziti i one kojima je pomoć stvarno potrebna. Radi se o kršćanskoj intuiciji: radije pogriješiti na strani dobrote nego na strani ravnodušnosti. Jer čovjek koji je stvarno u potrebi neće zaboraviti ruku koja mu je pomogla, i srce koje ostaje otvoreno bliže je evanđelju nego srce koje se stalno štiti.