Nakon što je pokazao na Isusa, nakon što je izgovorio onu presudnu rečenicu: ”Evo Jaganjca Božjega” (Iv 1,29), Ivan Krstitelj se povlači i nestaje sa scene. Njegova je uloga ispunjena i on to prihvaća bez gorčine, bez potrebe da se opravdava ili da ostane važan. Ne pokušava zadržati pozornost, ne organizira vlastiti krug učenika, ne osigurava sebi mjesto u središtu događaja. U toj tišini povlačenja krije se duboka spoznaja čovjeka koji zna tko je bio i zašto je bio tu. O tome je, na svoj način, pjevala i Edith Piaf u pjesmi ”Non, je ne regrette rien”. Pjevala je iz iskustva žene koja je poznavala padove, gubitke i tamu. Njezino ”ne žalim ni za čim” skupo je plaćeno i dovelo je do zrelosti. Shvatila je da je nisu izgradile samo ispravne odluke, nego i one pogrešne. Naučila je sporije hodati, pažljivije slušati i manje suditi. Prorok Ivan prihvaća svoju tamnicu, smrt i ”nestajanje” kao dio puta koji ga je doveo do ispunjenja poslanja. On je došao pokazati Drugoga: ”On treba da raste, a ja da se umanjujem” (Iv 3,30). Ne žali ni za čim, ispunio je svoju ulogu u povijesti spasenja. Poput Ivana, prihvatimo i mi da se zrelost ne mjeri time koliko smo dugo ostali u središtu, nego time jesmo li učinili ono što smo trebali i jesmo li sposobni otići na vrijeme, bez žaljenja i bez straha. To je znak života očišćenog od potrebe da se dokazuje, života u kojem je Isus jedino važan. Nema žaljenja. Kad se sve zbroji, kad se utišaju glasovi i nestanu uloge, ostaje samo: do kraja sam se dao. Dobar sam boj bio. I to je dovoljno.
Vrlo se lako naviknemo misliti kako smo mi središte svega, kako se uspjesi, plodovi i dobro koje se dogodi u našem životu nekako podrazumijevano vežu uz nas. Psalmist, međutim, moli drugačije: ”Ne nama, Gospodine, ne nama, nego svom imenu daj slavu” (Ps 115,1). On zna da čovjek ne gubi dostojanstvo kada se makne iz središta, nego ga upravo tada pronalazi. Karl Rahner je jednom zapisao da je prava vjera uvijek pomalo ”opasna” jer čovjeka izvodi iz sigurnosti u kojoj on upravlja stvarima i stavlja ga pred Boga koji je veći od svih naših planova. Slava koja se vraća Bogu ne umanjuje čovjeka. U svakodnevnom životu molitva psalmista izgovara se onda kada nešto uspijemo, ali svjesno odolimo potrebi da se uzdignemo iznad drugih. Izgovara se i onda kada ne uspijemo, ali se ne zatvorimo u ogorčenost, nego priznamo da nismo gospodari ishoda. U tom smislu ”ne nama” je odricanje od iluzije kontrole. Čovjek je pozvan raditi, truditi se i davati najbolje od sebe, ali bez potrebe da sve na kraju mora završiti njegovom slavom. Henri Nouwen je napisao da je najveća kušnja duhovnog života želja da budemo važni. Psalmist ide u suprotnom smjeru. On se raduje tome da Bog bude važan, jer zna da se samo tako postaje pravi. Kada slava ne završava na nama, srce postaje šire, odnosi jednostavniji, a vjera tiša i dublja. Zato je ova molitva dobra na početku dana, ali i na njegovu kraju. Život s Bogom nije pozornica na kojoj dokazujemo vlastitu vrijednost, nego prostor u kojem se uči zahvalnost.
Svaki čovjek nosi u sebi barem jedno iskustvo koje je ostalo bez svjedoka, jednu borbu koju je vodio sam u tišini, jednu radost koju nije znao podijeliti ili jednu bol koju nije imao kome izgovoriti. Ali to ne znači da je bio sam, nego samo da je hodao putem koji je mogao prijeći jedino on. U tim ”nerazumljivim” dijelovima našeg života često se rađa ono najdublje u nama. Tu se lomi naivnost, uči se strpljenje, i polako se rađa suosjećanje. Čovjek koji zna da nosi nešto što drugi ne razumiju, postaje pažljiviji prema tuđim šutnjama, prestaje brzati s osudama i počinje slušati i ono što nije izrečeno. I baš zato nismo pozvani da sve objašnjavamo. Neke se stvari ne trebaju razjasniti, nego ih treba jednostavno prihvatiti. One nisu teret nego trag puta kojim smo prošli. I kad se pomirimo s tim da nas drugi neće uvijek razumjeti, u nama će se raditi mir. Ne onaj koji dolazi iz potvrde okoline, nego onaj koji zna da je i nerazumljeno iskustvo imalo smisla. Tada prestajemo tražiti opravdanje i počinjemo živjeti zahvalnost.
Da bi ih obranio od nečistih duhova, Isus ne uči učenike tehnikama, formulama ili strategijama, nego ih uči kako ostati u Ocu. To je prvo i temeljno: zlo se ne pobjeđuje snagom volje, nego ukorijenjenošću u Bogu. Nečisti duhovi djeluju ondje gdje se čovjek zatvara, iscrpljuje ili osamljuje, a povlače se ondje gdje postoji povjerenje, jednostavna molitva i otvorenost milosti. Isus jasno kaže: ”Ovaj se rod ničim drugim ne može izagnati osim molitvom” (Mk 9,29). Molitva ovdje nije govor mnogo riječi, nego stanje srca koje zna komu pripada. Čovjek koji redovito staje pred Boga, makar i bez riječi, već je u prostoru koji nečisti duhovi ne podnose. Tišina pred Bogom često je snažnija od bilo kakve borbene retorike. Drugo važno sredstvo je razlučivanje. Nečisti duhovi rijetko dolaze frontalno. Češće se uvlače kroz nemir, pretjeranu krivnju, beznađe, potrebu za kontrolom ili uvjerenje da sve moramo sami. Evanđelje nas uči da takve misli ne prihvaćamo zdravo za gotovo. ”Ne vjerujte svakom duhu, nego provjeravajte duhove” (1 Iv 4,1). Razlučivanje znači pitati se: vodi li me ova misao prema povjerenju ili prema zatvorenosti, prema životu ili prema paralizi. Treće je ostajanje u zajednici. Nečisti duhovi traže izolaciju. Čovjek koji se odvoji, koji sve nosi sam i nikome ne govori o svojim borbama, postaje ranjiviji. Isus šalje učenike po dvojicu (Mk 6,7), ne zato što su slabiji sami, nego zato što se zlo lakše razotkriva u odnosu. Razgovor, ispovijed, zajednička molitva, sve su to prostori u kojima tama gubi snagu jer više nije skrivena. Važno je i ovo: nečistim duhovima ne smije se davati pažnja. Isus im ne ulazi u dijalog, ne raspravlja s njima, ne dopušta im da oblikuju temu. Obrana nije u opsesivnom bavljenju zlom, nego u usmjerenosti na dobro. To je vrlo konkretno: činiti dobro, ustrajati u malim vjernostima, njegovati zahvalnost. Na kraju, važno je zapamtiti – kršćanski život nije stalna borba s nečistim duhovima, nego hod s Kristom. Oni postoje, ali nisu središte. Središte je Onaj koji oslobađa. Tko ostaje u Kristu, ne mora živjeti u strahu, nego u budnosti i miru. ”Budite trijezni i bdijte” (1 Pt 5,8), kaže Pismo, ne da bismo se bojali, nego da bismo znali komu pripadamo. Put pripada Bogu, a nečisti duhovi uvijek ostaju sa strane, bez doma i bez cilja.
Vrijednost uvijek privlači pažnju, ali ne uvijek dobronamjernu. Ono što je plitko i prolazno rijetko koga zanima, dok ono što ima dubinu, smisao i plodove često postaje meta zavisti, prisvajanja ili marginaliziranja. To je tako u životu: trud koji rodi nešto stvarno izaziva reakcije, jer razotkriva. Čovjek koji gradi nešto vrijedno, bilo da je riječ o radu, odnosu, zajednici ili unutarnjem životu, ulaže sebe. I upravo to ”sebe” neki će pokušati uzeti, ne zato što razumiju vrijednost, nego zato što je ne žele ili ne znaju stvoriti. Lakše je prisvojiti nego graditi, lakše je uzeti plod nego strpljivo nositi težinu rasta. U tome nema ničega novoga; povijest je puna primjera u kojima su oni koji su sijali ostajali bez žetve, a oni koji nisu orali dolazili prvi po plod. No, to nas ne smije učiniti ogorčenima ni zatvorenima. Vrijedno se gradi da bi služilo. Kada to postane jasno, tada ni pokušaji oduzimanja ne mogu razoriti smisao učinjenoga. Možda će nam uzeti ime, priznanje ili vidljivi rezultat, ali neće moći uzeti istinu da smo gradili pošteno i s ljubavlju. U duhovnom smislu, vrijedno je uvijek pomalo izloženo križu. Čovjek koji to shvati ne prestaje graditi zbog straha da će mu netko uzeti, nego gradi još čišće, još slobodnije.
Kad je Isus čuo da je Ivan zatvoren, napušta svoj grad, i odlazi u Kafarnaum, u Galileju (Mt 4,12–13). Matej to kaže vrlo mirno. I baš ta mirnoća rečenice nas uznemiruje. Očekivali bismo reakciju, prosvjed, barem riječ ogorčenja. A nema ničega od toga. I tu počinje ozbiljno evanđelje. Isus ne djeluje kao reformator koji okuplja mase protiv nepravde, niti kao karizmatični vođa koji spašava ”svog” proroka. Jednostavno kreće dalje. Napušta Nazaret, obiteljski život, uspomene, lica, svakodnevicu. Međutim, Isus ne ostavlja da bi ostavio. Odlazi da bi bio dostupniji većem broju ljudi. Ide u Galileju koja nije baš na dobrom glasu. U takvoj sredini Isus započinje svoje javno djelovanje. Ivanovo zatvaranje u pozadini ostaje kao tiha opomena – da Božja riječ uvijek nosi cijenu. No, Isus nastavlja i time pokazuje da Božje djelo ne prestaje kad jedan glas utihne, nego se nastavlja po drugome. Napušta Nazaret i odlazi u Galileju. Znači li to da je Isus nakon krštenja u Jordanu ravno otišao u Nazaret? Da, ali ne odmah. Najprije je otišao u pustinju. Redoslijed ide ovako: Ivan ga krsti na Jordanu, kako svjedoče evanđelja, nakon krštenja Isus se povlači u pustinju, poslije evanđelisti bilježe jednu tišinu u Isusovom životu, ispunjenu običnošću. U tom razdoblju Isus je bio u Nazaretu. Evanđelja o tome govore vrlo škrto, ali upravo je ta šutnja znakovita. Nazaret je mjesto svakodnevice, rada, obitelji, običnih odnosa. Isus ondje živi kao jedan od mnogih, bez čuda i bez propovijedanja. To je vrijeme sazrijevanja poziva, vrijeme u kojem se Božji Sin ne dokazuje djelima, nego dijeli sudbinu običnog čovjeka. Tek kad je Ivan zatvoren, Isus napušta Nazaret i odlazi u Galileju (usp. Mt 4,12–13). Sva ta procedura nije slučajna. Isus očito poštuje Ivanovu ulogu do kraja: dok je Ivan slobodan i govori, Isus šuti i čeka. Kad Ivan utihne, Isus preuzima riječ. No, to ne započinje u Nazaretu, nego u Galileji. U tom hodu između Jordana, pustinje, Nazareta i Galileje vidi se duboka logika Božjeg djelovanja: ništa se ne preskače. To je put koji ne traži brzinu, nego vjernost vremenu koje Bog određuje, ne žurbu, nego strpljivu poslušnost. Nakon Ivanova uhićenja Isus ne reagira impulzivno, jer zna da se Božja povijest ne pokreće nervozom, nego Očevim ritmom. On ne ubrzava događaje, ne pokušava silom ispraviti ono što još nije došlo do svoga kraja. Time pokazuje da je vjera prije svega povjerenje u vrijeme, a ne samo u ishod. U evanđeljima često čitamo da Isus govori o ”svome času” koji još nije došao (usp. Iv 2,4; 7,30). Taj ”čas” je duboka svijest da Bog djeluje postupno, često nevidljivo, u jednom ritmu, i da se prava plodnost događa onda kad se ne opiremo tome.
Marica Hrdalo ili Rozamunda bila je kućna pomoćnica s maramom na glavi, pregačom i metlom u ruci, najpoznatija po svom duhovitom komentiranju svakodnevnih i društvenih tema u popularnim radijskim i televizijskim emisijama u Jugoslaviji od kasnih 1950-ih nadalje. Ona i metla ostali su i dandanas učitelji duhovnosti. Metla je jedan od onih predmeta bez kojih se kuća vrlo brzo pretvori u prostor nereda. U tome već leži njezina duhovnost. Metla ne stvara ništa novo, ne ukrašava, ne gradi, ali čini ono što je nužno da bi život mogao teći. Ona uklanja ono što se nakupilo, prašinu koja je neprimjetno ušla u kutove, tragove dana koji su prošli. Isusova slika o izgubljenoj drahmi i metli (Lk 15,8–10) na prvi pogled djeluje gotovo kućanski banalno, ali u sebi nosi jednu duboku teologiju traženja. Duhovni život je upravo takav – najčešće banalan, ne sastoji se od velikih odluka ni snažnih osjećaja, nego od ponavljajuće vjernosti čišćenja srca, o pažljivom uklanjanju duhovne prašine koja zaklanja na ono što je vrijedno. U svakodnevici se prašina ne stvara zato što smo loši ili nemarni, nego zato što je jednostavno tako. Takav je život. Umor, sitne zamjerke, neizgovorene riječi, polako se talože. Metla nas uči da to nije razlog za očaj, nego poziv na redovitost. Primimo se metle, ne čekajmo savršen trenutak za veliko spremanje, nego iz dana u dan učinimo ono što je potrebno. U tom smislu, metla je bliska Isusovim riječima o vjernosti u malome, jer tko je vjeran u malome, vjeran je i u velikome (usp. Lk 16,10). Postoji i poniznost metle. Ona uvijek ostaje blizu prašine, uvijek tamo gdje je prljavo. To je slika duhovnog puta. Nema istinskog rasta bez suočavanja s vlastitim slabostima. Metla ne ostavlja savršenstvo, nego čistoću koja donekle omogućuje ugodan život. Nakon čišćenja uvijek ostane poneki kut u kojem se još zadržala prašina. I to je oslobađajuće. Metla u kutu je podsjetnik da se red ne stvara vikom, nego strpljenjem, i da je ponekad najmudriji savjet upravo onaj koji zvuči najjednostavnije: počni od sebe, pomalo, barem jedan kut. Kad bi Marica Hrdalo danas sjela za kuhinjski stol, spustila torbu, naslonila metlu uza zid i pogledala čovjeka preko ruba naočala, njezini savjeti ne bi zvučali ni učeno ni pobožno, ali bi pogodili ravno u srž života. Rekla bi najprije da se čovjek ne smije previše zapuštati iznutra dok stalno uređuje izvana, jer kuća može blistati, a duša biti puna prašine. Savjetovala bi da se barem ponekad “pomete po sebi”, ali bez nervoze i bez drame, polako, kako se mete ujutro kad još nije gužva ni u glavi ni u srcu.
Ivanov prst nije prst koji optužuje, niti prst koji tumači, nego prst koji upućuje. On ne pokazuje sebe, ne traži potvrdu vlastite važnosti, nego se do kraja troši u jednoj jedinoj kretnji: pokazati Isusa. U tom prstu sabrana je poniznost proroka koji zna da istina ne pripada njemu, nego da mu je povjerena kako bi bila predana dalje. Ivanova riječ je kratka, ali njegov prst odlučan pokazati ”Jaganjca Božjega” (Iv 1,29). Istinski svjedok nikada ne staje između Boga i čovjeka, nego se povlači kako bi pogled mogao slobodno proći. Ivanov prst postaje tako ispit savjesti za Crkvu i za svakoga od nas. Često pokazujemo na sebe: na vlastite zasluge, stavove, uspjehe, na vlastitu ispravnost. Novine su prepune izvješća o crkvenim događajima koji često nisu ni jedinstveni ni kvalitetni. ”Hvalite me usta moja” – eto o čemu se radi. Nimalo evanđeoski. Zamislimo samo da je Ivan tako postupio. Ne smijemo privlačiti pažnju na sebe, ne trebamo stalno braniti ni dokazivati vlastitu ispravnost. Trebamo izabrati život bez pompe i pažnje, poput Ivana. Naše riječi i naše šutnje trebale bi upućivati na Krista. Duhovna zrelost nije u tome da budemo viđeni, nego da kroz nas Isus može biti prepoznat od ljudi s kojima živimo.
Isus je rekao da ”nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag nije prikladan za kraljevstvo Božje” (Lk 9,62), zato i ti, sine moj, prestani gledati unatrag, jer pogled koji te stalno vraća na jučer polako ti oduzima snagu današnjem koraku. Isus od nas ne traži da zaboravimo ono što smo bili, nego da ne živimo od onoga što više nismo. Prošlost ima svoje mjesto, ali ne smije postati prijestolje s kojega upravlja našim srcem. U Knjizi Postanka Lotova žena ostaje okamenjena upravo zato što se okrenula natrag (Post 19,26), zato što se u tom trenutku više vezala uz ono što joj gori nego uz put koji je spašava. Čovjek često misli da se vraćanjem unatrag štiti, da u poznatom boli manje nego u neizvjesnom. No, duhovni pisci često su upozoravali da Bog ne prebiva u našim nostalgijama, nego u sadašnjosti. Romano Guardini u djelu Prihvaćanje samoga sebe piše kako je zrelost vjere sposobnost da se pusti ono što je bilo, ne iz prezira, nego iz povjerenja da nas Bog zna voditi dalje. Gledati unatrag stalno znači živjeti od uspomena ili krivnje, a gledati naprijed znači vjerovati Onome koji ide ispred nas. Prestani, zato, sine moj, gledati unatrag. Tvoj život nije muzejski hodnik. Bog te više ne susreće u onome što si mogao biti, nego u onome što još možeš postati. U trenutku kad se usudiš okrenuti pogled prema naprijed, shvatit ćeš da te nosi Njegova vjernost.
Levi pripada onima koje društvo drži nečistima i kompromitiranima (Mk 2,13-17). Isus, međutim, ne zaobilazi takve ljude, naprotiv, ulazi u njihovu kuću i sjeda za stol s njima. On ne čeka da se oni najprije promijene kako bi ih prihvatio, nego ih prihvaća da bi se mogli promijeniti. Prigovor pismoznanaca i farizeja da se druži s grešnicima, Isus ne omalovažava, ali relativizira samodostatnu pravednost: ”Ne trebaju zdravi liječnika, nego bolesni”. Nije to gruba primjedba, nego dijagnoza. On sebe vidi kao onoga koji dolazi tamo gdje ljudima ne ide, a ne tamo gdje se osjećaju sigurnima u vlastitu ispravnost. Isus nije samo nagrada za dobre, nego i početak ozdravljenja za ranjene. Evanđelje nije moralni priručnik, nego vijest o Bogu koji riskira blizinu da bi čovjek ponovno pronašao put. To je trajni izazov Crkvi i svakome od nas: čuvamo li distance ili se usuđujemo sjesti za stol s onima koje drugi radije zaobilaze. Bog uvijek nazire mogućnost novog početka, čak i onda kada to nitko drugi ne vidi.
Trudimo se, a često nailazimo na šutnju, prigovore ili nadzorničke poglede. To nas ne ubija odmah, ali nam troši volju, crpi smisao, dovodi do točke u kojoj se počnemo pitati ima li išta više smisla raditi. Umor tada više nije u rukama, nego u srcu. A taj je najopasniji, jer nam ne kaže da stanemo, nego da odustanemo. I Isus je upoznao taj umor, samoću u činjenju dobra, često ostao neshvaćen i ostavljen. Sjetimo se Getsemanija. U njem nema zahvalnosti, nema pljeska, samo znoj, tjeskoba i tišina. Ali upravo tu se rodila vjernost. Ne trebamo uvijek izdržati pod svaku cijenu, ali ne smijemo dopustiti da nam oduzmu vjeru u ono što smo izabrali živjeti. Kad nas okolina ubije u pojam, tada je potrebno stati na trenutak, ne da bi se pobjeglo, nego da bi se odahnulo i prisjetilo zašto smo uopće krenuli. Ako radimo samo zbog drugih, slomit ćemo se, ali ako radimo jer znamo da je to ispravno pred Bogom i pred našom savješću, tada ćemo, unatoč svemu, ostati na nogama. Možda ranjeni, možda umorni, ali ne i slomljeni. Umor tada ne poričemo, ali mu ne dopuštamo da ima posljednju riječ. Priznajemo slabost, ali ne odustajemo; nosimo teret dana, ali ne gubimo smisao, i nastavljamo dalje bez iluzija, ali i bez očaja, svjesni da snaga dolazi iz ustrajnosti koja se hrani nadom. A to je već pobjeda, iako najčešće neprimijećena.
Lakše je stajati sa strane, gledati gdje voda prodire i upirati prstom, nego uzeti kantu i uprljati ruke. Nadzorni ne riskira, on komentira, mjeri, procjenjuje i uvijek zna što je trebalo učiniti, osobito kad je već kasno. Dok nadzorni raspravljaju što bi trebalo, radni su, naprotiv, izloženi, umorni, često nespretni, i lake mete. Nadzor daje privid kontrole, a trud pokazuje krhkost. Onaj tko radi spreman je i pogriješiti, i biti krivo shvaćen, čak i ispasti naivan, a onome tko nadzire najvažnije su njegove ”čiste ruke”. Ali kaljuže se ne prazne analizom, nego kantom, zar ne? U teškim trenucima najglasniji se često povuku i odu bestraga, a najtiši preuzmu teret. Na kraju se pokaže da život ne drže oni koji su sve znali, nego oni koji su, unatoč svemu, nastavili živjeti. Ne savršeno, ne herojski, nego uporno. A to je, u stvarnom životu, rijetka i skupa vrlina.
”Spasi dušu svoju” bila je krilatica koja je nekada snažno odzvanjala pučkim misijama po župama. Izgovarana je ozbiljno, ponekad i strogo, kao poziv na obraćenje, na ispit savjesti, na povratak Bogu. U vremenu kad se propovijedalo o posljednjim stvarima, ta je rečenica imala jasno značenje: život nije igra, odgovornost je osobna, a odluke imaju težinu. Ipak, s vremenom je ta krilatica sužena, kao da se spasenje svelo na privatnu brigu, gotovo na duhovni egoizam: samo ja i moja duša, a svijet nek ide kamo hoće. No, duša se ne spašava bijegom od drugih, nego u odnosima, u ljubavi, u vjernosti, u preuzimanju tereta koji nisu samo naši. Tko misli spasiti dušu zatvarajući se u sebe, na kraju je izgubi, jer duša živi samo onda kad se daruje. Tako da bi danas ta stara krilatica trebala zvučati možda ovako: spasi dušu svoju, ali pazi da ne izgubiš srce za drugoga. Jer dušu spašavamo onda kad prestanemo misliti samo na nju.
Kad nam život tone poput broda, uhvati nas panika: skačemo, spašavamo glavu, i okrećemo leđa svemu što nas vuče u dubine. Ali kad nam život tone poput broda, ne smijemo skakati, nego trebamo uzeti kantu. Uzeti kantu znači ostati, preuzeti odgovornost, prihvatiti da se život ne spašava bijegom nego vjernošću onome što nam je povjereno. To je stav čovjeka koji ne pita najprije hoće li uspjeti, nego što je ispravno učiniti u tom trenutku. U svakodnevnom životu to često znači ne odustati od odnosa kad postanu teški, ne pobjeći od zajednice kad se pojave pukotine, ne napustiti vlastiti poziv čim se pojavi voda u potpalublju. Nije sigurno, nije herojski na prvi pogled, ali takvi ljudi, ljudi s kantom u ruci, često spase brod, ili ostanu do kraja, čak i ako brod na kraju ipak potone.
Ljudi često dolaze Isusu s onim što najviše boli tijelo – s paralizama, bolestima i ranama koje se vide, a On inzistira na nečemu što se ne može izmjeriti ni dokazati pogledom. U evanđeoskom prizoru ozdravljenja uzetoga (usp. Mk 2,1–12), Isus najprije izgovara riječi koje su mnogima zvučale gotovo nepristojno: ”Sinko! Otpuštaju ti se grijesi!” Kao da zaobilazi ono što svi očekuju, a zapravo ide ravno u središte. Čovjek bi da ga Bog ”popravi”, da mu ukloni bol, vrati snagu i omogući normalan život, ali Isus vidi da je njegova najdublja paraliza ona koja mu je zahvatila srce. Grijeh nije tek moralni prekršaj, nego lom odnosa, pucanje povjerenja, unutarnja razjedinjenost zbog koje čovjek više ne stoji uspravno pred Bogom. Zato oproštenje nije dodatak tjelesnom ozdravljenju, nego njegov temelj. Tek oslobođen iznutra, čovjek će stvarno ustati. Romano Guardini u djelu Gospodin piše da Isus ne liječi čovjeka ”samo da bi ponovno funkcionirao”, nego da bi ga vratio njegovoj istini i slobodi. Tjelesno ozdravljenje, koliko god da je važno, dira u prolazno, dok oproštenje grijeha zahvaća ono što je vječno u čovjeku. Tijelo može ozdraviti i ponovno oboljeti, snaga se može vratiti i opet izgubiti, ali ono što se dotakne u dubini savjesti i srca ostaje, jer mijenja smjer života, a ne samo njegovo trenutno stanje. Isus nikada ne omalovažava tijelo – On liječi, dotiče, vraća vid, sluh i hod, ali ne dopušta da se čovjek zaustavi na tome. U prizoru s uzetim, tjelesna nepokretnost je znak dublje zarobljenosti. Oproštenje grijeha je njegovo istinsko ozdravljenje od tereta koji ga drži prikovanog. Tek kad će taj teret biti skinut, ozdravljenje tijela dobit će puni smisao. Oproštenje dotiče vječnost, mijenja unutarnju orijentaciju, a tjelesno ozdravljenje mijenja okolnosti života. Isus inzistira na onome što traje. On zna da će i najzdravije tijelo jednom oslabjeti, ali da srce koje je iskusilo oproštenje nosi u sebi klicu života koji ne prestaje. Oproštenje grijeha je najdublji oblik ozdravljenja, jer čovjeku otvara puninu života koju ništa prolazno ne može oduzeti.
Kad bih se ponovno rodio, ne bih poželio drukčiji život. Manje bih govorio, a više slušao, ne zato što bih znao manje, nego zato što bih ranije shvatio da se istina često skriva u tišini drugoga. Manje bih se bojao pogrešaka, jer bih znao da Bog ne gradi čovjeka od savršenih poteza, nego od iskrenih pokušaja. Više bih pazio na male stvari, jer se upravo u njima skriva vječnost. Jedan pogled, jedna riječ, jedno nenametljivo dobro često nose veću težinu od velikih planova. Ranije bih shvatio da Bog ne dolazi bučno, nego kao tiha blizina koja čeka da joj se napravi prostor. Ne bih tražio novi početak izvan sebe, nego bih dopuštao da se u meni svaki dan rađa novi čovjek, onaj koji zna da je voljen i onda kada nije jak, uspješan ili siguran. Nosio bih isti život, ali bih ga drugačije držao u rukama. Ne bih ga stezao iz straha da nešto ne izgubim, nego bih ga primao kao dar koji se uči darivati. Ne bih tražio manje rana, nego više smisla u onima koje bih opet nosio. Ne bih pokušavao biti jači, nego istinitiji. Ne bih se uspoređivao s drugima, jer bih znao da usporedbe kradu radost i mute pogled. Ranije bih naučio da je vjernost važnija od uspjeha, a strpljivost dublja od brzine. Više bih pazio komu dajem svoje vrijeme. Ne bih ga rasipao na dokazivanja, nego bih ga čuvao za susrete s dragim ljudima. Možda bih ranije shvatio da Bog ne traži savršene ljude, i da svakim danom daje priliku za novi početak.