S jedne strane osjećam duboku osobnu odgovornost jer mi je povjereno ono što je sveto, prostor u kojem se Bog susreće s ljudima, a s druge strane znam da Crkva nije privatno vlasništvo, nego zajednički dom, tijelo koje živi od sudjelovanja svih. Ako sve nosim sam, tada župna crkva polako postaje ”moja briga”, a ljudi ostaju promatrači, ako pak potpuno prepustim odgovornost drugima, lako se razvodni osjećaj svetosti i reda. Isusova riječ ovdje može biti ključ: ”Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima” (Mt 18,20). Crkva živi iz tog zajedništva, ali netko mora i bdjeti nad njim. Najbolji put je u tome da svoju odgovornost ne shvatim kao teret koji nosim umjesto drugih, nego kao službu koja druge uključuje. Ljude treba uvoditi u osjećaj da je to njihov dom, ali dom koji je svet, koji traži poštovanje, red i brigu. Ponekad će to značiti strpljivo objašnjavati, nekad konkretno zamoliti, nekad i postaviti granice. Jer zajedništvo nije isto što i neodređenost. Ono raste tamo gdje svatko zna da ima mjesto i odgovornost. I možda je najvažnije ovo: kad ljudi osjete da crkvu ne doživljavam kao ”svoj projekt”, nego kao dar koji čuvam zajedno s njima, tada će se i oni lakše uključiti. Ne iz obveze, nego iz pripadnosti. Crkva tada prestaje biti samo građevina za koju se treba brinuti i postaje ono što u biti jest: prostor u kojem se gradi živa zajednica. Uskrs razotkriva tu istinu do kraja. Krist ne uskrsava da bi stvorio zatvoren, privatni prostor svetoga, nego da bi otvorio zajednicu u kojoj svi imaju udjela. Grob više nije zatvoren prostor, nego otvoren. Kamen je odmaknut, ne samo za Njega, nego za sve nas. To je slika Crkve. Kad kažem da je župna crkva moja odgovornost, to je poput onih koji su prvi došli na grob. Marija Magdalena dolazi prva, vidi da je prazan, osjeća odgovornost, trči javiti drugima (Iv 20,1–2). Ona ne zadržava iskustvo za sebe. Uskrs razbija zatvorenost i pretvara osobno iskustvo u zajedničko poslanje. A onda, Petar ulazi u grob, gleda i razlučuje (Iv 20,6–7). Tu vidim i svoju službu. Netko mora prvi ući, vidjeti, bdjeti, preuzeti odgovornost. Ali ni Petar ne ostaje sam. Učenici dolaze zajedno. Uskrs ne ukida odgovornost pojedinca, nego je smješta u zajedništvo. Zato je župna crkva u svjetlu Uskrsa istodobno, i povjerena i darovana – povjerena meni da bdijem nad njom, ali darovana svima da u njoj sudjeluju. Moja odgovornost je da vrata ostanu otvorena i da se zna čija su, a Uskrs kaže kome pripadaju. Ne samo meni, nego Onome koji je pobijedio smrt, i svima koje On okuplja.
U uskrsnoj noći naši će svećenici pjevati Vazmeni hvalospjev i u njemu prelijepe riječi: ”O, neshvatljive li ljubavi Očeve…”, riječi koje više naslućujemo nego što ih razumijemo, jer stoje na granici između onoga što čovjek može izreći i onoga što može samo šutnjom primiti. Ta ”neshvatljiva ljubav Očeva” nije tek osjećaj, niti prolazna naklonost. Ona je odluka koja prethodi svemu. Prije nego što smo učinili i jedno dobro djelo, prije nego što smo se ijednom Bogu obratili, već smo bili ljubljeni. ”Bog je tako ljubio svijet…” (Iv 3,16). Nije čekao da postanemo dostojni. Ljubav je bila početak, a ne nagrada. U tome je i ono što nas zbunjuje. Mi smo navikli mjeriti ljubav. U našem svijetu uvijek postoji neka mjera, neka razmjena, neka ravnoteža. A kod Boga toga nema. Njegova ljubav ide do kraja, pa i onda kad je odbijena. Hans Urs von Balthasar u djelu Slava Gospodnja piše da se Božja ljubav najviše očituje upravo ondje gdje izgleda da je poražena, na križu. Tamo gdje čovjek vidi kraj, Bog objavljuje puninu. I možda je baš zato ta ljubav neshvatljiva. Jer ne ulazi u naše obrasce. Ona ne uzvraća istom mjerom. Ona ne prestaje kad je ranjena. Ona ne odustaje ni kad je zaboravljena. Kao što kaže sveti Pavao: ”Dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije” (Rim 5,8). To je ljubav koja ide prije nas i ostaje iza nas. Mi ne možemo sami sebi dati smisao do kraja. Možemo stvarati, planirati, graditi, ali ono najdublje u nama traži da bude ljubljeno bez uvjeta. Zato su ove riječi poziv da stanemo pred tu ljubav bez obrane, bez potrebe da je opravdamo ili shvatimo do kraja. Dovoljno je da je primimo. Otajstvo te ljubavi ne razotkriva se u razmišljanju, nego u predanju. I tek kad prestanemo tražiti granice toj ljubavi, počinjemo slutiti njezinu dubinu.
U prvoj Getsemanskoj uri nema nikakve organizacije, nikakve sigurnosti ni jasnoće. Evanđelja to ne uljepšavaju. Evanđelje po Marku vrlo jednostavno kaže: ”Tada ga svi ostaviše i pobjegoše” (Mk 14,50). To je rečenica gotovo bolna u svojoj ogoljenosti. U jednom trenutku bili su zajedno za stolom, uvjereni da razumiju, a već u sljedećem raspršeni poput lišća na vjetru. Getsemani je raspad sistema. Evanđelje po Mateju donosi Isusove riječi: ”Bdijte i molite” (Mt 26,41), a oni ne bdiju. San ih svladava, strah ih razbija, a stvarnost ih nadilazi. Nije to bila nikakva organizirana molitvena ura, nego trenutak u kojem su pokazali koliko su slabi i smeteni. Zanimljivo je kako mi danas tu istu uru pokušavamo ”posložiti”: imamo pjesme, tekstove, red, šutnju u određeno vrijeme. I to ima svoju vrijednost, jer pomaže srcu da uđe u otajstvo. Ali postoji opasnost da zaboravimo kako je izvorna Getsemanska ura bila kaotična, nesigurna, puna nerazumijevanja. I upravo u toj ”neuređenosti” krije se njezina istina. Francuski pisac Georges Bernanos zapisao je u Dnevniku seoskog župnika kako milost često dolazi ”kroz pukotine naše nemoći”. Getsemani je upravo takva pukotina. Učenici nisu nestali zato što su bili zli, nego zato što nisu mogli izdržati težinu trenutka. A to da Isus ostaje sam, nije očaj, nego put prema savršenosti: ”Ne moja volja, nego tvoja neka bude” (Lk 22,42). Možda je upravo to ključno za nas: naša ”organizirana” Getsemanska ura ima smisla samo ako nas dovede do istine da i mi često ne znamo što dalje. Da se ”razbježimo” ko rakova djeca, makar i ne uvijek fizički, nego u sebi. Da zaspimo kad bismo trebali bdjeti i da pobjegnemo kad bi trebalo ostati. U svakom slučaju, Isus nije spašavao svijet s učenicima koji su sve razumjeli, nego s onima koji su pobjegli, koji su se slomili, pa se kasnije ipak vratili. Getsemani je zato početak povratka.
Umro je u punoj snazi, oko trideset i nešto godina mu je bilo. Sve je završilo naglo, nasilno, i nedovršeno. Čini se doista da je otišao prerano. Mi ljudi mjerimo život količinom učinjenog, trajanjem, rezultatima koje možemo vidjeti i nabrojiti, i zato nam se čini da je iza Isusa ostalo mnogo toga nedovršeno: neozdravljeni, neizrečene riječi, mnogi putevi neprohodani. Čini nam se da je ostao dužan zbog svog preranog odlaska. No, evanđelje nas uči drugačije. U Ivanovu Isus izgovara riječi: ”Dovršeno je!” (Iv 19,30). Kojeg li paradoksa – mi smatramo da je otišao prerano, a On smatra da je otišao baš kad je trebalo. Ono što nama izgleda kao prekinuto, On doživljava kao dovršeno – ispunio je ono zbog čega je došao. Po tome On nije došao izliječiti sve bolesnike. Nije došao riješiti sve probleme svijeta, nego otvoriti put kroz njih. Nije došao produžiti život po svaku cijenu, nego dati smisao svemu. Za Njega spasenje nije u tome da nema križa, nego da križ više nije bez Boga. Mi bismo htjeli da je živio duže kako bi uredio svijet, a ovako, On čini bolje - ostavlja nam prostor za slobodu, za povjerenje, za put koji nije dovršen. I vrijeme za čudesna iznenađenja. Često imamo osjećaj da nećemo stići sve učiniti, da nam život neće biti ”potpun” po ljudskim mjerilima. Isusov ”prerani” odlazak nam tada može postati utjeha. Sreća nije u duljini ni u količini, nego u vjernosti. Antoine de Saint-Exupéry je zapisao da se čovjek mjeri po onome kome pripada, a ne po onome što posjeduje. I makar nije ”stigao sve učiniti”, Isus je pripadao Ocu. I zato mu život nije bio kratak, i nije ga bilo briga je li sve učinio. Pripadao je Ocu i to je bilo dovoljno. Zato i ne slavimo Njegove rođendane po ljudski, ne brojimo mu godine, nego slavimo kako je živio i kako je umro. Za Njega, ono što se na izgled čini kao prerano, postaje početak koji traje.
Gospodine, daruj svojoj Crkvi svećenike koji će biti po Tvome Srcu. Ne samo učitelje riječi, nego svjedoke Tvoje prisutnosti. Daj nam svećenike koji će se znati zaustaviti pred Tobom, da bi potom mogli stati pred ljude s Tvojim pogledom. Daj nam svećenike koji se neće bojati tišine, jer samo u tišini nastaje riječ koja liječi. Koji neće bježati od križa, jer znaju da bez križa nema uskrsnuća (usp. Lk 9,23). Daj nam svećenike koji neće tražiti uspjeh, nego vjernost. Koji neće graditi sebe, nego Tvoje kraljevstvo (usp. Mt 6,33). Koji će znati da nisu vlasnici duša, nego sluge radosti (usp. 2 Kor 1,24). Gospodine, čuvaj njihove ruke, da budu čiste kad dijele Tvoje Tijelo. Čuvaj njihove usne, da govore riječi koje podižu, a ne ranjavaju. Čuvaj njihovo srce, da ostane široko kao Tvoje. U trenucima umora, budi im snaga. U trenucima samoće, budi im blizina. U trenucima sumnje, budi im svjetlo (usp. Iv 8,12). I daj da mi, koji od njih primamo Tvoje darove, nikada ne zaboravimo moliti za njih. Jer oni nose više nego što vidimo, i bore se više nego što slutimo.
Daniel-Ange
Oprostiti znači učiniti nešto mnogo više nego samo ‘’ne uzvratiti’’ ili ‘’ne spominjati’’. Oprost, u svojoj punini, dotiče samo srce pamćenja. U Evanđelju Isus ne kaže: oprosti, ali zadrži u sebi. On ide dalje i govori: ‘’Ako otpustite ljudima njihove prijestupe, otpustit će i vama Otac vaš nebeski’’ (Mt 6,14). To ‘’otpustiti’’ znači pustiti, osloboditi, ne držati više u rukama. A mi često kažemo: oprostio sam, ali nisam zaboravio, i zapravo mislimo: još uvijek držim to u sebi, samo sam ga stavio dublje. No, treba biti pošten: čovjek ne može jednostavno izbrisati sjećanje. Jasno je, pamćenje nije tipka. Kršćanski oprost ne traži amneziju, nego preobrazbu sjećanja. Ne znači da se događaj izbriše, nego da više ne boli na isti način, da više ne upravlja odnosom. Simone Weil u jednom zapisu govori kako je prava ljubav ona koja ‘’gleda nesreću drugoga bez mržnje’’. To vrijedi i za oprost: sjećanje ostaje, ali bez otrova. Dakle, nije problem u tome što se ne zaboravlja, nego u tome kako se pamti. Ako ‘’ne zaboraviti’’ znači stalno vraćati dug, podsjećati sebe i druge, držati distancu iz ogorčenosti, tada oprost nije dovršen. Tada je to samo primirje. Ali ako ‘’ne zaboraviti“ znači biti svjestan onoga što se dogodilo, ali bez želje za osvetom, bez gorčine, čak s mogućnošću da drugome ponovno želiš dobro, tada je to već pravi oprost. Sveti Ivan Pavao II., u knjizi Sjećanje i identitet, govori kako pamćenje može biti i mjesto ozdravljenja, a ne samo rana. To je ključ. Oprost ne briše prošlost, nego je liječi. Oprostiti, a ne zaboraviti, može biti ispravno samo ako to ‘’ne zaboraviti’’ ne znači nositi ranu, Na kraju, možda je najtočnije reći: oprostiti znači doći do toga da ono što pamtiš više nema vlast nad tobom.
To je jedna od najtežih istina koje čovjek mora prihvatiti. U svakom vremenu, u svakoj zajednici, pa i u najbližem krugu, postoji onaj koji iznevjeri povjerenje. Evanđelje to ne skriva. Naprotiv, stavlja u središte. Juda nije bio stranac. Bio je jedan od Dvanaestorice, blizu Isusa, dijelio isti kruh, iste putove, iste snove (Iv 13,21-30). I to boli najviše. Ali možda je još teže priznati da Juda nije samo lik iz prošlosti. Drama Evanđelja ne događa samo jednom, nego se stalno ponavlja u ljudskom srcu. Čovjek može biti blizu Bogu, a ipak ga izdati u trenutku kada mu nešto drugo postane važnije. Ponekad to nije ni velika odluka, nego niz sitnih popuštanja. Ipak, Evanđelje ne ostaje na izdaji. Ono uvijek ide dalje. Jer uz Judu stoji i Petar. I on izdaje, ali na drugačiji način. On zataji, slomi se, ali ne ostane u tome (Lk 22,61-62). Tu se otvara druga dimenzija: nije pitanje hoće li čovjek pasti, nego što će učiniti nakon pada. Charles Péguy je jednom zapisao kako je ‘’najveća nada u tome da Bog ne očajava nad čovjekom’’. Izdaja ne mora biti kraj. Ako pogledamo dublje, postaje poziv na budnost. Ne da sumnjičavo gledamo druge, nego da budno čuvamo vlastito srce. Jer kako kaže prorok Jeremija, srce je varljivo više nego išta drugo (Jr 17,9). Sva sreća što postoji nešto snažnije od izdaje. To je vjernost. Ona možda nije glasna, ali traje. I dok izdaja uvijek ostavlja trag boli, vjernost polako gradi ono što izdaja razara. U konačnici, povijest spasenja ne završava Judom nego Kristom koji ostaje vjeran do kraja, pa i onda kada ga svi napuste (2 Tim 2,13).
Zadnje dane svog zemaljskog života Isus želi provesti sa svojim prijateljima (Iv 12,1-11). Sve drugo u tom trenutku za Njega je manje vrijedno…ono neminovno će se dogoditi, ali sad mu trebaju prijatelji. Nije to više samo učitelj koji govori mnoštvu, nego čovjek koji traži blizinu onih koji ga poznaju iznutra. U Betaniji je kuća u kojoj je bio primljen bez uvjeta, gdje nije morao ništa dokazivati. Marta, Marija i Lazar nisu učenici u strogom smislu, nego prijatelji. A prijateljstvo je u zadnjim danima zemaljskog života Isus bilo najpotrebnije. Isus zna što dolazi. Zna da se približava čas u kojem će biti ostavljen, izdan i razapet. I baš zato ne ide prema buci Jeruzalema, nego prema tišini doma. Kao da nam želi reći da pred najveće tame života ne ideš najprije s planovima ni obranama, nego s ljudima koji te vole. Marijina gesta, razlijevanje dragocjene pomasti, nije samo čin pobožnosti. To je čin ljubavi koja ne računa. Ona ne štedi, ne mjeri, ne pita ima li to smisla. Ona jednostavno daje. U tome je prepoznala ono što će uskoro biti objavljeno na križu: ljubav koja se do kraja razlijeva. Prava ljubav uvijek ima obilježje rasipnosti. Isus ne raspravlja, ne objašnjava puno. On prima. Prima ljubav. Prima prijateljstvo. Prima ono što mu ljudi mogu dati. Bog ne prezire ljudsku utjehu. Naprotiv, prihvaća je kao dar. Kad nas stignu naše osobne tame, kad nas pritisnu neizvjesnost ili strah, često tražimo rješenja, odgovore i sigurnosti. A Evanđelje nam šapće da je najprije potrebno tražiti ljude. One uz koje možemo biti bez obrane. One pred kojima ne moramo glumiti. Na kraju – sve se svodi na to. Ne na ono što imamo, ne na ono što možemo kontrolirati, nego na odnose koje nosimo u srcu. ” Bitno je očima nevidljivo” (Antoine Saint-Exupéry u Malom princu). Isus prije križa bira prijateljstvo. Prije patnje bira blizinu. Kad prolazimo kroz vlastite noći, nemojmo biti sami, nego s onima koji su nam darovani.
Kad si na vrhu, pravila često više nisu ista. Ne zato što bi istina bila drukčija, nego zato što moć mijenja prostor u kojem čovjek djeluje. Ono što je malome zabranjeno, velikome se često prešuti. Ono što se drugome zamjera, uspješnome se naziva snalažljivošću. Na vrhu se lakše pronađu opravdanja, lakše se zamagle granice, a ljudi oko tebe često više ne govore ono što misle nego ono što žele da čuješ. Ali tu se krije i dublja stvar. Nije najveća kušnja vrha u tome što drugi prema tebi mijenjaju pravila, nego u tome što i sam počneš vjerovati da za tebe više ne vrijedi ono što vrijedi za druge. Tada čovjek više ne stoji na vrhu, nego na rubu. Jer svaki položaj koji nije oslonjen na istinu i mjeru iznutra, prije ili kasnije postane samo uzvišena samoća. Zato su rijetki oni koji ostanu veliki, a da ostanu i jednostavni. Vlast, ugled, uspjeh i utjecaj ne kvare uvijek čovjeka, ali ga razotkrivaju. Iznesu na vidjelo ono što je već bilo u njemu. Ako je u njemu poniznost, vrh ga može učiniti plemenitim. Ako je u njemu taština, vrh će je samo povećati. U evanđelju je zanimljivo da Isus nikada ne bježi od veličine, ali potpuno preokreće njezino značenje. On kaže: Tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj (Mt 20,26). To znači da na Božjoj visini ne vrijede povlaštena pravila, nego dublja odgovornost. Što si više postavljen, to si više dužan. Što ti je više dano, to se više od tebe traži (usp. Lk 12,48).
Postoje dijelovi unutarnjeg života koji nalikuju savskim barama. Ništa ondje nije doista čvrsto. Tlo izgleda stabilno, ali popušta pod težinom. Voda stoji, ne teče. Sve je sporo, gusto, neodređeno. Ipak, čovjek se često upravo ondje nastani, a da to ni ne primijeti. U duhovnom životu bare nastaju kada istina više nije jasna. Kada se više ne živi iz dubokih odluka, nego iz navika, kompromisa i polovičnih izbora. Čovjek i dalje ide naprijed, možda i moli, djeluje, ali nešto više ne nosi. Lagano tone, iz dana u dan, bez vidljivog pada, ali i bez pravog rasta. Opasnost bara nije u nasilju, nego u varljivoj blagosti. Ništa ne smeta. Ništa ne tjera na promjenu. Sve je mlako. To je ono što Otkrivenje naziva mlakošću: ”Budući da si mlak, ni studen ni vruć, povratit ću te iz usta svojih” (Otk 3,16). Nije to osuda, nego buđenje. Mlakost je upravo stanje u kojem čovjek više ne vidi da tone. Ivan od Križa govori o trenucima kada duša prolazi kroz noć, ne da bi potonula, nego da bi se očistila. Ali bare nisu Božja noć. One su nedostatak odluke za Boga. To nije kušnja koja uzdiže, nego stanje koje slabi. Ipak, i ondje je nešto moguće. Jer ustajala voda može ponovno poteći. Ponekad je dovoljan jasan izbor, povratak istini, jednostavan ali stvaran čin. Izaći iz bara ne znači najprije trčati, nego pronaći čvrsto tlo. Održana riječ. Iskrena molitva. Konkretna vjernost. Milost je živa. Ona teče, čisti, nosi. Gdje je čovjek prihvati, tlo se mijenja. Ono što je bilo nestabilno postaje mjesto života. I duša malo po malo otkriva da je Bog ne želi u barama, nego na čvrstoj zemlji, gdje svaki korak može biti siguran. Ondje gdje život više ne stoji, nego ide naprijed, jednostavno, u svjetlu.
To je priča o čovjeku koji gradi, ali ne gleda odakle uzima materijal. Rad postoji, trud također, ali izvor je pogrešan i rezultat može biti samo krhak. Suvremeni čovjek često nalikuje tom radniku. Traži smisao, želi izgraditi čvrst život, istinske odnose, vjeru koja će izdržati. Ali sve miješa. Malo istine, malo mišljenja, malo komocije, malo straha. I onda se čudi što ništa ne drži zajedno. Kao da bi se sklad mogao roditi iz onoga što se ne slaže. Krist govori drugačije, ali cilja na istu stvarnost. Kaže da kuća sagrađena na pijesku ne opstaje kad dođe oluja (Mt 7,26–27). Problem nije u oluji. Ona će uvijek doći. Problem je u tlu, a još više u izboru tla. Jer graditi na pijesku nije sudbina, nego odluka. Postoji u nama i suptilnija napast. Ponekad znamo da je materijal loš, ali ipak nastavljamo. Kao da se nadamo da će uz dovoljno truda i pijesak jednom početi držati. Kao da iskrenost može zamijeniti istinu. Ali život ne funkcionira tako. Ono što nije utemeljeno u dubini uvijek se na kraju raspadne. Blaise Pascal piše u svojim Misli da čovjek ne zna ostati u miru u svojoj sobi. Trči, puni se, uznemiruje se. Možda upravo zato da ne vidi da ono što gradi nema čvrst temelj. Aktivnost daje privid sadržaja, ali ne stvara čvrstoću. Zato treba priznati da neke stvari i započeti ispočetka. Ali upravo tu počinje prava gradnja. Sporija, zahtjevnija, ali i mirnija. Jer kad je materijal ispravan, više nema iznenađenja. Ono što je sagrađeno stoji. I srce se prestaje čuditi, jer napokon otkriva jednostavnost života utemeljenog na onome što ne vara.
Savršena analiza čovjeka koji se muči, i ne napreduje, ne zato što to ne želi, nego zato što izabire pogrešno polazište. Često pokušavamo složiti život od stvari koje u sebi nemaju snagu za graditi: površne odnose, brze odluke, riječi bez težine, i sl. Isus o tome progovara vrlo jasno u paraboli o kući na stijeni i kući na pijesku (Mt 7,24–27). Skloniji smo birati lakši put: lakši materijal, ono što nam je pri ruci, što ne traži previše napora, što izgleda ”dovoljno” dobro. Molimo, idemo u crkvu, govorimo lijepe riječi – a u nama praznina, jer se iz tuzlanskih solana ne može izvlačiti savski pijesak. Thomas Merton je zapisao da najveća opasnost nije u tome da ne tražimo Boga, nego da Ga tražimo na kriv način, iz krivih razloga. Moramo si reći da smo gradili krivo, birali krive okolnosti, ljude, vrijeme – krivi pijesak. Ali, na sreću, postoji alternativa. O njoj je pisao sv. Franjo Saleški u djelu Uvod u pobožni život (Introduction à la vie dévote). Ponekad u dobroj namjeri izaberemo krivi put, a kad shvatimo pitamo se što napraviti. Odustati ili se vratiti na početak i ponovno krenuti? Da, ponovno krenuti! Izgubit ćemo na vremenu, i možda ćemo do cilja doći kasnije, ali ćemo doći kad-tad (a možda i umrijeti prije cilja, ali na ”dobrom putu”). Sv. Franjo Saleški govori o toj dinamici puta i povratka: ”Kad god padneš, ne gubi hrabrost, nego se odmah podigni i vrati se na pravi put” (Uvod u pobožni život, III, 9). Pogrešan smjer, pad, lutanje, nisu razlozi da čovjek ostane gdje jest, nego da se vrati. To vraćanje nije gubitak, nego dio puta. Jako je važno riječ ”odmah” – ne odgađati povratak, ne opravdavati se, ne govoriti sebi da je već kasno, jer svako odgađanje produžuje lutanje, a svaka odluka skraćuje put povratak prema Bogu. Vratiti se i početi iznova nije gubljenje vremena, nego trenutak kad život ponovno dobiva svoj pravi smjer. Uostalom, kuća na stijeni ne nastaje brzo.
Dietrich Bonhoeffer u djelu Otpor i predanje zapisao je: ”Bog ne ispunjava sve naše želje, nego sva svoja obećanja.” Često dolazimo Bogu sa unaprijed zamišljenim očekivanjima – kako bi nešto trebalo završiti, kako bi odnosi trebali uspjeti, kako bi život trebao izgledati. A kad se to ne ostvari, pomislimo da nas Bog nije čuo ili da nas je napustio, no Bog nam nije obećava da će svaki naš plan uspjeti, ni da će nam život biti bez lomova i bez rana. Ono što je obećao jest nešto dublje: da će biti s nama, da nas neće ostaviti i da nijedan kraj neće imati posljednju riječ. Možda nam se neće ispuniti ono što smo zamislili – ali to ne znači da se nije ispunilo ono što je Bog naumio. Njegova obećanja traju i onda kad se sve raspadne. Zbog toga ne smijemo dopustiti da nas loš završetak zavede pa zaboravimo sve dobro koje smo živjeli, da cijelo putovanje izgubimo iz vida samo zato što smo se na posljednjem koraku spotaknuli. Nakon Govora o kruhu mnogi učenici odlaze od Isusa jer im je njegova riječ bila ”tvrda” (Iv 6,66). Njihov prekid bio je nagao i ishitren. Ali lijepi trenuci koje su proveli s Njim – slušajući ga, hodajući s njim, gledajući njegova djela, ostali su zabilježeni u njihovim srcima. Hod s Isusom nije izbrisan, samo je ostao nedovršen. Slično je i u našim životima. Jedan odnos koji se raspadne, jedna odluka koja završi krivo, jedan put koji naglo stane – ne brišu dobro koje je u njima postojalo. Loš prekid nas često iskušava da sve obojimo istom bojom razočaranja. Ali život nije crno-bijel. U njemu postoji sjeme koje raste i onda kad plod nije onakav kakav smo očekivali. Čak je i križ, koji je izgledao kao potpuni neuspjeh, postao mjesto gdje se otvorio novi život (Iv 12,24). Zato ne brzajmo sa zaključcima i presudama. Ono što se prekinulo nije izgubljeno – samo je promijenilo oblik. Ono što je jednom bilo stvarno, ne prestaje postojati samo zato što je prekinuto. Ljubav koja se živjela, dobro koje je učinjeno, blizina koja se dijelila – sve to ostaje zapisano. Khalil Gibran u djelu Prorok kaže: ”Vaša radost je vaša tuga bez maske”. Slomljeno u sebi nosi trag onoga što je bilo lijepo i živo. Prekinuto nije izgubljeno nego je prešlo u prostor gdje ga više ne možemo držati rukama, ali će zauvijek živjeti u našim srcima.
Evo me danas pred tobom, s težinom svojih grijeha, svojih slabosti i krhkosti. Toliki glasovi i sudovi o meni iznutra me zasipaju kamenjem i obeshrabruju (Iv 8,1-11). Većina ih je istinita, neki su subjektivni. Kako god bilo, Isuse, želim se vratiti tebi. Ti mi pružaš ruku da me podigneš. Put nije lagan, ali znam da ga s tobom mogu svladati. Stojim pred tobom, Gospodine, ne skrivajući ništa. Ne pokušavam uljepšati sebe, ni ne opravdati se. Donosim ti ono što jesam: svoje padove, svoj umor, svoje rane. Priznajem da me najviše bole ti ”unutarnji glasovi” koji me optužuju, koji me podsjećaju na sve ono što nisam bio, što nisam učinio, što sam pogriješio. Ponekad imaju pravo. Ponekad pretjeruju. Ali svejedno me pritiskaju i oduzimaju mi mir. I baš tu, u toj gužvi glasova, ti dolaziš tiho. Ne vičeš, ne osuđuješ. Ne pridružuješ se optužbama. I gledaš me drukčije. Tvoj pogled ne poriče istinu, ali je donosi s milosrđem. Drugi oko mene imaju kamenje, a ti imaš riječ koja mi vraća dostojanstvo. I danas sam između optužbi i tvoje šutnje koja spašava. Ne tražiš da se najprije popravim pa onda da dođem. Ne tražiš savršenstvo kao uvjet. Tražiš samo da ti dopustim da me podigneš. I to mi je najteže: povjerovati da me stvarno želiš podići, baš ovakvog kakav jesam. Ali ti si mi jedino utočište. Put preda mnom neće biti lak. Znam to. Bit će opet borbi, slabosti, opet trenutaka kad ću se osjećati izgubljeno. Ali danas ne gledam cijeli put. Gledam samo tvoju ruku. I ”postojano je srce moje, Bože, postojano je srce moje: pjevat ću i slaviti” (Ps 57,8). Odlučio sam više ne bježati. Jedino što ti mogu dati je srce koje se vraća.
Isus ne skriva suze, i ne bježi od osjećaja (Iv 11,35), posebno kad se radi o prijateljima. Prijatelji su zaslužili njegove suze, jer je za Njega prijateljstvo svetinja. A gdje je prijateljstvo, tamo će biti i bol. Nitko ne može izazvati suzu ako prije toga nije donio radost, povjerenje i blizinu. Zato su Isusove suze trag, trag da je živo otvoreno, da je sve dao, da nije ostao zatvoren u sebe. Imao je one za koje je vrijedilo zaplakati. Isusove suze zbog odlaska prijatelja su objava da božanska ljubav ne isključuje bol, ali je uzima na sebe. Njegovo zadržavanje i šutnja prije dolaska, pa onda i suze, sve to pokazuje da se ljubav ne sastoji samo u rješavanju problema, nego u sudjelovanju u tuđoj boli. Marta i Marija očekuju odgovore i rješenje, ali dobivaju zaplakanog Isusa. Bio je to najveći dar. Jesmo li spremni biti takvi prijatelji, zaplakani? Isus nam poručuje da ljubav koja je stvarna prolazi kroz bol, ali je preobražava. On se ne boji ni suza ni groba. Raduje je kad smo radosni, i plače kad plačemo. Na kraju, suze i osmijeh su znakovi da je netko u našem životu važan.
Želimo znati unaprijed o stvarima i događajima koji će nadoći, jer smatramo da bi nam to moglo donijeti mir, da će srce biti sigurnije. Mislimo da bismo mogli izbjeći križ, razočaranje, neizvjesnost. U toj želji ima puno ljudskog, ali i nečeg što se zove nepovjerenje. Kad tražimo da znamo prije nego se dogodi, zapravo kažemo da nam nije dovoljno to što je Bog s nama sada. Isusovi učenici su također željeli znati neke stvari unaprijed: o vremenu, o znakovima, o tome što dolazi… No, On ih nije uvodio u raspored, nego u budnost srca, nije im davao karte za budućnost, nego povjerenje. Govorio im je: ”Bdijte, jer ne znate dana ni časa” (Mt 25,13), nije najvažnije znati što dolazi, nego kako ćete to dočekati. Mi bismo ipak radije sigurnost nego povjerenje. Ali sigurnost koja dolazi iz znanja je krhka. Dovoljna je jedna nepredviđena situacija i sve se sruši. Povjerenje, međutim, ne ovisi o bilo kakvim situacijama, razumjeli ih unaprijed ili ne, nego o Bogu koji je s nama u svemu. Život se ne otvara onima koji sve žele kontrolirati. Otvara se onima koji su spremni ići korak po korak, i kad ne vide cijeli put. ”Život se može razumjeti unatrag, ali se mora živjeti unaprijed” (Søren Kierkegaard). Bog nas uči oslanjati se na Njega u svakom trenutku. Važnije je prepoznati Boga kad dođe u ono što nismo očekivali. To je veće od znanja o budućnosti.