Meditacija dana

Slika crva koji nagrizaju blaga ovoga svijeta (usp. Mt 6,19-23) navodi nas na pomisao da će materijalna dobra prije ili kasnije propasti. Ni kuće, ni automobili, ni odjeća, ni novac, čast i slava, ni sve druge materijalne stvari i blagostanje, ništa od toga nas neće pratiti kad umremo. Crvi će nastaviti njihov posao za koji su stvoreni – razgrađivati organsku tvar i vratiti je u zemlju. Čak i ako svoje tijelo učinimo što savršenijim i mladim, kad umremo, ništa nas od njih neće zaštiti. Zato je važno posložiti vrijednosti života po Isusovoj riječi: ”Zgrćite sebi blago na nebu, gdje ga ni moljac ni rđa ne nagrizaju”. Ako su naše misli okrenute blagu ovog svijeta, srca će nam također biti vezana za njega, ali ako, naprotiv, stavimo Boga na prvo mjesto u našem životu, tada će On zauzeti naše misli i naša srca. On je jedino blago. On nas voli i želi našu sreću i blagostanje. Pa čega i koga bismo se bojali kad nas sam Bog čuva?

Šutnja i prisnost jamstvo su naše slobode u odnosu s Bogom. Uvijek ćemo biti u iskušenju da se ponosimo dobrim što činimo i društvenim priznanjem koje ono podrazumijeva. Rješenje nije prestati činiti dobro, niti skrivati se, niti poticati neuspjeh u našim projektima. Mudrije je tražiti pročišćenje srca. Evanđelje sugerira provođenjem skrivenih, tajnih radnji, čineći dobro u našim svakodnevnim aktivnostima, a da nam nitko ne čestita. To je tajna svete Terezije iz Lisieuxa: ”Činiti obične stvari s neobičnom ljubavlju.” Na portalu Vjera i djela, 28. 3. 2020., Oliver Jurišić objavio je zanimljivu meditaciju naslovljenu ”Preuzetno kršćanstvo”, čije naglaske donosimo u obrađenoj verziji. ”Kao što postoje lovci na uragane, tako postoje i lovci na Boga čudesa. Bog je za njih duhovni mehanizam. Ne učini li čudo, on za njih prestaje biti Bog. Bog molitve, Bog strpljivosti, Bog ljubavi, Bog milosrđa za njih ne postoji. Krist nas poziva da izađemo iz zajedničkog kalupa i uđemo u osobni odnos s Bogom.”

Duhovni život nije neprestano čeprkanje po savjesti. Grijeh nije cilj duhovnog života. Bog je cilj! Jedino On zaslužuje naše vrijeme i našu energiju. Bog koji nam je u Kristu sve oprostio. Istina, nije dokinuo Zakon, ali ga je došao pročistiti i dovesti do savršenstva, po Isusu, da budemo ‘‘savršeni kao što je savršen Otac nebeski.” Pretjerani zahtjevi prema sebi i drugima su psihičke i duhovne bolesti. Perfekcionizam nije savršenstvo. Cilj duhovnog života nije bavljenje grijehom, nego s Bogom u nama i s nama. Farizeji se bave s grijesima. Oni Isusu neprestano predbacuju da se ne drži Zakona, da krši subotu i da se druži s grešnicima. Nismo mi spasili sami sebe, svojim snagama zaslužiti spasenje i vječnost, nego Božjom ljubavlju prema nama. Sveta Mala Terezija je rekla da će u posljednji dan svoga života doći pred Boga praznih ruku jer je znala da ne može sebe spasiti po djelima, nego da će sve dobiti nezasluženo. Sjetimo se Isusove priče o zloduhu (Mt 12,43-45) koji je izašao iz čovjeka. Kaže da se zloduh nakon lutanja vratio. Zašto? Jer je vidio da je u tom čovjeku sve čisto, ali i prazno. Poveo je sa sobom još sedmoricu zloduha, jačih od sebe. I tom je čovjeku tada postalo gore nego prije. Dobro je da prosimo: ”Čisto srce stvori mi Bože, i duh postojan obnovi u meni.” Čisto srce - da, ali čistunstvo ne! Molimo za čisto srce, ali ispunjeno postojanošću, ispunjeno blagoslovom. O tome se radi. Središte naše duhovnosti nije i ne smije biti grijeh, nego Bog. Ako se neprestano vrtimo oko svojih grijeha, i sebe stalno preispitujemo, ako na tome gradimo duhovnost, onda smo duhovno bolesni i trebamo potražiti duhovnog liječnika.

”Imala sam kolegicu koja me u svakoj prilici zavjerenički odvlačila u stranu i u pola glasa mi govorila što misli o osobi koja je upravo napustila prostoriju”, piše Jutarnji list (2019.). I premda takvu praksu osuđujemo, često se i sami slično ponašamo: govorimo o ljudima koji trenutno nisu tu. Svi to osuđujemo, ali, nažalost, svi to radimo. Ako bezazleni, usputni trač, preraste u širenje glasina i lažnih informacija, onda to postaje ozbiljan problem. Tada takvo ponašanje treba biti i sankcionirano. Ne smijemo se služiti Talianovim zakonom : ”Oko za oko, zub za zub.”(Mt 5,38-42), ali to ne znači da trebamo zauzeti pasivan stav. Ako do nas dođu tračevi, ne širimo ih dalje, nego ih zaustavimo. To možemo postići na jednostavan način: kad se bude negativno pričalo o osobi nastojmo reći nešto pozitivno o njoj. Time ćemo tračerima pokvariti užitak. Na duge staze, jedino tako možemo utjecati na njihovo ponašanje. Iako je primamljivo, nikad ne uzvraćajmo na tračanje pokretanjem novih tračeva, jer time samo pogoršavamo situaciju. Ono što ne možemo o nekome reći dok smo s njim, ne kažimo ni kad ga/je nema. Nek bude jasno, onaj koji trača druge, jednog će dana za to morat i odgovarati.

Sa smećem se neprimjereno ili pogrešno rukuje. Ono nastaje miješanjem različitih vrsta otpada, koje možemo ponovno iskoristiti ili reciklirati. U smeću se dakle nalazi puno vrijednoga. I kad nam kažu da smo smeće, još uvijek dakle ima puno vrijednoga u nama. Moramo si dati drugu šansu. Osim što ćemo u nekim područjima svakodnevice učiniti uslugu sebi, pomoći ćemo prekrasnom planetu Zemlji i ljudima oko sebe. ”Ne prezirimo ono što je lišeno izgleda jer odatle dolazi sve čemu se divimo”, kaže sveti Augustin. Na žalost, skloni smo gledati s visoka na ono što je naizgled beskorisno. Naše živote ne smatramo produktivnima, čitamo ih kao neuspjeh, čini nam se da u njima nema ničeg dobrog. Ali u smeću se nalazi puno vrijednoga. Smeće možemo iskoristiti u našu korist. Sjetimo se da Biblija inzistira kako Bog djeluje upravo kroz malenost, kroz stvari i događaje koji nam se čine beskorisnima: ”Bog izabra slabe da posrami jake” (usp. 1 Kor 1,27). Ponekad se osjećamo se odsječeni, odvojeni od stvari i ljudi koji su nam dragocjeni, i pitamo se što će biti s nama. Većinu vremena Božje je djelo tajanstveno, ne vidimo ga i ne razumijemo odmah. Bog je poput iskusnog zemljoradnika koji uzima reznice, posječe ih i sadi negdje drugdje, kako bi mogle procvjetati na novi način. Dugo ćemo vidjeti samo neplodnu zemlju, gdje ničeg neće biti. Bez obzira što je tlo dobro pripremljeno, i što smo bili marljivi, u jednom trenutku ne preostaje nam drugo nego čekati: spavali mi ili bdjeli, sjeme će proklijati i rasti (usp. Mk 4,26). Kad bi zemljoradnik stalno otvarao zemlju da vidi u kakvom je stanju sjeme koje je posijao, uništio bi žetvu. I zato je dobrodošla narodna mudrost: strpljen, spašen. Nemojmo, u svojoj žurbi i nestrpljivosti, odbaciti baš ono što u našim životima može cvjetati i uroditi plodom. Bog preobražava naše smeće u korisni otpad.

Kao kršćani, uskladimo svoja srca, svoje riječi i svoja djela s istinom koju nam Isus otkriva i postat ćemo ljudi kojima se može vjerovati. Drugi će znati da ono što govorimo uistinu odražava raspoloženje našeg srca, odnosno našu volju i našu namjeru da djelujemo. Zato se nemojmo eksponirati izvan svojih darova, vještina ili ograničenja. Kada nismo tretirani s poštovanjem; kada se od nas očekuje da ispunjavamo tuđa nerazumna očekivanja; kada su ugrožene vrijednosti do kojih držimo; kada osjećamo snažne fizičke reakcije na nečije zahtjeve i očekivanja; kada smo preplavljeni obavezama i kada nas se ucjenjuje osjećajem krivnje ili obaveze – znajmo reći ne! Ne obećavajmo ono što ne možemo održati.

Kraljici Izabeli Ilija je bio trn u oku. Znao je da ga mrzi iz dna duše zato jer se nepokolebljivo borio protiv štovanja poganskog božanstva zvanog Baal. Baal je inače označavao ‘vlasnika’ ili ‘gospodara’ na sjeverozapadnim semitskim jezicima koji su se govorili u Levantu tijekom antike, ali se kasnije njime počelo nazivati božanstvo. Ilijini sunarodnjaci su dugi niz godina služili Baalu i zato će ih Ilija upitati: ”Dokle ćete hramati na obje strane?” (1 Kr 20,21) Što je htio reći? Naprosto, da moraju odlučiti – hoće li štovati Gospodina ili Baala. Ne mogu istovremeno ići dvjema stazama. Ilijin jasan i glasan poziv narodu da prestane ”hramati na obje strane” i nas treba potaknuti da razmislimo štujemo li Boga na ispravan način. Kako ga štovati na ispravan način? Služenjem, u zajedništvu s cijelom Crkvom, držeći se ispravne crkvene nauke, sudjelovanjem u liturgiji, te svjedočenjem odnosno nasljedovanjem Krista po svaku cijenu, bilo to zgodno ili nezgodno.

Možda se to slabo vidi, možda svijet tome malo pridaje pažnju, a opet… hranu bez soli teško je jesti, a dan bez sunca teže je podnijeti. Evanđelje sugerira da je kršćanska prisutnost u svijetu istog reda. Svakako ne u smislu nadmoći ili trijumfalizma, već kao jednostavna i prirodna prisutnost. Da bismo bili svijetlo svijeta moramo živjeti u svijetu, i kontakt sa svijetom ne čini čovjeka nečistim. Poslanica Diognetu nudi lijepo razmišljanje o ovom pitanju. ”Kršćani se ne razlikuju od drugih ljudi po zemlji, ni po jeziku, ni po odjeći. Ne žive u svojim gradovima, ne koriste neki poseban dijalekt, njihov način života nije neobičan. Njihova doktrina ne duguje svoje otkriće mašti ili sanjarenju uznemirenih umova; oni ne postaju, poput mnogih drugih, zagovornici ljudske doktrine. Oni su rašireni među grčkim i barbarskim gradovima; prilagođavaju se lokalnim običajima u odjeći, hrani i načinu života. Stanuju svaki u svojoj domovini, ali kao domaći stranci, ispunjavaju sve svoje dužnosti kao građani i snose sve terete kao stranci. Svaka tuđina njima je domovina i svaka domovina je tuđina. Žene se kao i svi drugi, imaju djecu, ali ne napuštaju novorođenčad. Svi dijele isti stol, ali ne i isti krevet. U tijelu su, ali ne žive po tijelu. Provode život na zemlji, ali su građani neba. Pokoravaju se utvrđenim zakonima ali njihov način života savršenstvom nadilazi zakone. Siromašni, obogaćuju mnoge. Sve im nedostaje, a svega imaju u izobilju.” Bilo bi ludo biti kršćanin, a ne unijeti mali dašak različitosti u svijet oko nas, dodatni okus, tako uobičajen, ali tako bitan.

Kršćanski život je nasljedovanje Isusa Krista, ”imitatio Christi”. S pravom se pitamo – da li se radi samo o imitaciji odraslog Krista. Jer ako ga trebamo nasljedovati ”od njegove kolijevke do groba”, doista je zahtjevno. A trebamo. No, sva sreća da imitacija nije puko kopiranje. Evo, na primjer – kako nasljedovati Isusa izgubljenog u hramu? Nestao je na nekoliko dana, i roditelji nisu znali gdje je. Kako to nasljedovati, imitirati? Izgubljenog Isusa? Isus koji ne slijedi uobičajena pravila ponašanja? Ništa čudno za jednog koji ima 12 godina – ta bio je u pubertetu. Pubertet nije pojava samo modernih vremena. I u ono, i u naše vrijeme, je tako bilo, samo što smo to potisnuli u zaborav. Bilo je, bilo… Zamislimo, Isus je nestao! Nešto mu je puhnulo u glavu i on se izgubio. (Kao odrastao će to isto raditi.) Poslije će svojim roditeljima reći da su morali znati da mu je bilo biti u kući Očevoj. Možeš misliti. Otresti se i reći: ”Zašto ste me tražili?” doista nije lijepo. Roditelji imaju pravo znati gdje su im djeca. To im je i dužnost. Ali, eto, On je Bog i ima valjda pravo na takvo ponašanje. Njegovo objašnjenje je, u svakom slučaju, zabezeknulo njegove roditelje. Mogao ih je npr. lijepo zamoliti da mu to dopuste. Na kraju, roditelji su mu. Kako ga takvog imitirati? Očito – za sve je kriv pubertet. Osim na fizička obilježja, pubertet utječe i na raspoloženje, na emocionalnu stabilnost. Djeca imaju pojačanu želju za osamostaljivanjem, sanjarenjem i često sebe vide u ulozi ”junaka koji pati”, osjećaju dosadu, nemir, potrebu za kretanjem. Sve te promjene, koje ni sami ne razumiju i ne mogu kontrolirati, ih uznemiravaju, narušavaju im osjećaj sigurnosti i samopouzdanja. I zato se teško nose s primjedbama odraslih. Ne čudi stoga Isusov odgovor nakon Marijine primjedbe da su ga tražili: ”Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?” (Lk 2, 41-51) I sad ti nasljeduj takvog Isusa?! Sva sreća da je na kraju dobro ispalo. Da je imao djece, vidio bi On kako je to. Ali pazite sad – i On ima djecu, mi smo njegova djeca! Dakle, ipak ih ima, i zna kako je sa adolescentima. Mladi ko mladi (a kad će nego sad kad su mladi!), a stari ko stari – moraju biti zabrinuti i tražiti ih. Za Isusa se kaže da je bio izgubljen i nađen. A što je s djecom koje roditelji na nađu?

Blagdan Srca Isusova službeno je ustanovio papa Klement XIII. 6. veljače 1765. zahvaljujući svjedočanstvu svete Marguerite-Marie Alacoque. U samostanu pohođenja u Paray-le-Monialu sveta je Marguerite primila ukazanja od samog Krista, tražeći da se prvi petak nakon oktave Presvetog Sakramenta posveti slavljenju ovog čuda. Što je vidjela svetica? Gospodin joj se sa Srcem ukazao na prijestolju od plamenova, što bijahu sjajniji od sunca te prozirni kao najfiniji kristal. No, u tom je vanjskom sjaju, bilo Isusovo Srce okrunjeno trnovom krunom, a nad Srcem se nalazio križ. Iz toga jasno proizlazi dvoje: ponajprije neizmjerna Otkupiteljeva ljubav prema čovjeku, a zatim ljudski grijesi kojima ljudi vrijeđaju tu ljubav. To će doći naročito da izražaja u trećoj objavi, koja je jasna sinteza prvih dviju. Ta se objava dogodila nekoliko mjeseci kasnije, jednoga petka, sutradan po blagdanu Tijelova. Isus se tada, prema svetičinu opisu, ukazao s pet rana, koje su bliještale kao pet sunaca, a iz njegova srca izlazili su plamenovi sa svih strana. Papa Pio IX. je svetkovinu Srca Isusova 23. kolovoza 1856. proširio na sveopću Crkvu. Danas je prilika da razmišljamo o Kristovoj ljubavi i milosrđu prema nama.

Gospodine Isuse Kriste, zahvaljujemo Ti za sve darove koje si nam dao: za dar života i zdravlja, za milost vjere i dar pripadnosti Katoličkoj Crkvi. Danas se posvećujemo tvome Božanskom Srcu. Ponajprije ispovijedamo i potvrđujemo svoju kršćansku vjeru i svoje opredjeljenje za Tebe; potvrđujemo svoje prihvaćanje svih katoličkih istina vjere kako nas uči sveta Crkva u kojoj si nam dao milost da smo rođeni i odrasli. Potvrđujemo naš krsni savez s Tobom i našu odluku da po njemu živimo. Priznajemo Te svojim Gospodarom i Kraljem. Pomozi nam da možemo živjeti dostojno Tvoje ljubavi i da njome usrećujemo svoje bližnje.

Isusu su ljudi postavljali pitanja (usp. Mk 12, 28b-34) na koja se nije nećkao odgovarati, jer ne dati odgovore ljudima značilo bi pustiti ih da nasumice hodaju. I makar je ponekad morao ponavljati odgovore, nije mu dojadilo. Za Njega su odgovori bili pomoć ljudima u potrazi za srećom. Neka od pitanja je ignorirao, osobito kad je shvatio da mu ih postavljaju radi senzacionalizma. A što ćemo, i Njega je pratio ”žuti tisak”, a salijetali su ga i ”paparazzi”. No, unatoč toga što je znao da će ga oni ”koštati” glave, nije bježao od njih. Bio je vrlo popularan i volio je društvo i od takvih stvari nije mogao pobjeći.

Farizeji su pitali Isusa trebaju li platiti porez caru. Pitat će ga i o prvoj zapovijedi, a danas ga saduceji stavljaju na kušnju predstavljajući mu slučaj žene koja je bila udana za sedmoricu braće. (Mk 12, 18-27) Slučaj koji su predstavili saduceji svakako je pretjeran, ali su njime htjeli Isusa staviti u poteškoće. No, On im ne daje vremena da uživaju u trijumfu koji su očekivali. Odmah im predbacuje njihovo neznanje Svetog pisma i, posljedično, Božje moći. Saduceji naime nisu vjerovali u uskrsnuće i prihvaćali su samo prvih pet knjiga Biblije, odnosno Toru. Time su svoju religiju sveli na niz moralnih pravila. Tu bismo se trebali i mi preispitati - jesmo li kršćani koji samo poštuju pravila ili prihvaćamo Riječ Božju u cijelosti. U ovoj perikopi ipak ima nešto što i nas intrigira. Gospodin kaže da ”kad oženjeni ili udani od mrtvih ustaju, niti se žene niti udavaju, nego su kao anđeli na nebesima.” Znači li to da će se oni koji su povezani bračnim vezama sresti na nebu kao dva potpuna stranca? Sveti Ivan Pavao II., koji je posvetio čak šest kateheza komentiranju ovog odlomka evanđelja (kateheze o teologiji tijela) objašnjava da to nije ono na što Isus misli. On samo želi pokazati da su saduceji imali beznačajan pogled na vječni život. Oni ne vide da je smrt prag koji nas uvodi u jedan viši život, potpuno nezamisliv, u usporedbi s kojim je naš ovozemaljski život samo sjena. Sreća koju možemo doživjeti ovdje na zemlji, uključujući brak, bit će nadmašena konačnim sjedinjenjem s Bogom na nebu. Ovo sjedinjenje, ovo ”licem u lice” s Bogom, je blaženstvo za koje smo stvoreni. Zato brak ne možemo gledati samo kao prolazno i nesavršeno stanje života koje se može bilo kada prekinuti. Gospodin je stvorio brak da dosegne nebo i vječnu sreću.

Veći dio društvenih mreža ima za temu isticanje neke nepravde, prozivanje neke zlobe, prepričavanje neke situacije gdje su se ljudi loše ponašali. I najčešće teme naših razgovora vrte se oko toga, oko zločestoća koje smo doživjeli od drugih. Uz šalicu kave uglavnom ”pljujemo” po takvima, ljuti smo i smišljamo kako ćemo ”istjerati” pravdu, dokazati im njihovu prevrtljivost. Kako se nositi s takvim ljudima? Pokušati ih izbaciti iz naših života? To nećemo uvijek uspjeti, jer u većini slučajeva s takvima nam je i dalje živjeti i raditi. Kada doživimo nepravdu, potpuno je logično da smo uzrujani. No, pokušavajući riješiti takve situacije, često primjenjujemo iste metode kojima smo povrijeđeni. Na takav način radimo sami sebi ”medvjeđu uslugu”. Orijentiramo se na druge koje smatramo krivima, tražeći od njih da se promijene, a jedina osoba čije ponašanje možemo kontrolirati smo mi. To nam se možda, u prvo vrijeme, čini bez veze, grozno i nepravedno, ali to je jedino djelotvorno. Jedino tako ćemo doći do mira i ravnoteže u životu. Trebamo promijeniti naš način gledanja, početi nositi duhovne sunčane naočale. Kada se strasti smire, shvatit ćemo da ”nije sve tako sivo”.

Namrgođeni, tmurnog su raspoloženja, u svemu vide samo negativno, te neprestano kritiziraju i šire zloguka predviđanja. Drže se najpametnijima, preziru odgovore koje dobivaju, svojim nezadovoljstvima i jadom truju svoje bližnje. Uživaju u nezadovoljstvu. Monah Evagrije uči da takve koji šire prazninu, ogorčenost tjera da preuzimaju ulogu procjenitelja duhovne savršenosti. Nesretni su, i svojim pelinom zagorčavaju život svojih bližnjih, i istinska su prepreka u svakoj kršćanskoj zajednici. Biti duhovni mrgud je vražji način. Pustinjski su oci to opisali kao crv srca, koji izjeda i ostavlja praznim one kod kojih se udomi. Kako s takvima u zajednici? Sveti Pavao će u Drugoj poslanici Korinćanima napisati da smo u ”svemu pritisnuti, ali ne pritiješnjeni; progonjeni, ali ne napušteni; obarani, ali ne oboreni – i da uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo, da bi se i život Isusov u tijelu našem očitovao.” Christus vincit, Christus regnat, Christus imperat. Radost u srcu i osmijeh na licu, stil je pravih Isusovih učenika.

Postoje autentični i dosljedni ljudi. Jedan od takvih je bio i Isus. Na pitanje farizeja kojom vlašću poziv ljude na obraćenje, on im uzvraća protupitanjem, i ne daje im odgovor. (Mk 11, 27-33) Istina, došao nam je objaviti ”sve što je čuo od svoga Oca” i znao je objašnjavati svojim učenicima neke stvari, ali ipak ne sistematski sve. Smatrao je da će im se dat ”u onaj dan”. Ni oni, ni mi, a ni ljudi oko nas ne moramo sve znati, i ne trebamo stalno objašnjavati naše stavove i izbore, da bismo bili ispravno shvaćeni i prihvaćeni. Kad nas uvuku u ”što će ljudi reći”, prepuštamo svoju slobodu i autoritet ogovaranju, lažima, zlu i kušnji. Imamo pravo na naše odabire u životu – od toga što radimo do toga kako se ponašamo i s kime se družimo i ne moramo do iznemoglosti objašnjavati što mislimo ili radimo, ni našim obiteljima, ni prijateljima, a kamoli ne strancima. ”Ni ja vama neću kazati kojom vlašću ovo činim”, rekao je Isus. Ne dopušta da ulica, ‘radio trottoir’, dominira njegovim stavovima. Na svakome od nas je hoćemo li ili ne prihvatiti Isusov način. Svoju puninu kao stvorenja i djeca Božja postići ćemo samo ako dopustimo Bogu da bude potpuno Bog u našem životu, odnosno ako mu damo odriješene ruke. Davanje ovlasti bilo kome ili bilo čemu drugom osim Gospodinu može nas samo odvesti u ropstvo.