Marica Hrdalo ili Rozamunda bila je kućna pomoćnica s maramom na glavi, pregačom i metlom u ruci, najpoznatija po svom duhovitom komentiranju svakodnevnih i društvenih tema u popularnim radijskim i televizijskim emisijama u Jugoslaviji od kasnih 1950-ih nadalje. Ona i metla ostali su i dandanas učitelji duhovnosti. Metla je jedan od onih predmeta bez kojih se kuća vrlo brzo pretvori u prostor nereda. U tome već leži njezina duhovnost. Metla ne stvara ništa novo, ne ukrašava, ne gradi, ali čini ono što je nužno da bi život mogao teći. Ona uklanja ono što se nakupilo, prašinu koja je neprimjetno ušla u kutove, tragove dana koji su prošli. Isusova slika o izgubljenoj drahmi i metli (Lk 15,8–10) na prvi pogled djeluje gotovo kućanski banalno, ali u sebi nosi jednu duboku teologiju traženja. Duhovni život je upravo takav – najčešće banalan, ne sastoji se od velikih odluka ni snažnih osjećaja, nego od ponavljajuće vjernosti čišćenja srca, o pažljivom uklanjanju duhovne prašine koja zaklanja na ono što je vrijedno. U svakodnevici se prašina ne stvara zato što smo loši ili nemarni, nego zato što je jednostavno tako. Takav je život. Umor, sitne zamjerke, neizgovorene riječi, polako se talože. Metla nas uči da to nije razlog za očaj, nego poziv na redovitost. Primimo se metle, ne čekajmo savršen trenutak za veliko spremanje, nego iz dana u dan učinimo ono što je potrebno. U tom smislu, metla je bliska Isusovim riječima o vjernosti u malome, jer tko je vjeran u malome, vjeran je i u velikome (usp. Lk 16,10). Postoji i poniznost metle. Ona uvijek ostaje blizu prašine, uvijek tamo gdje je prljavo. To je slika duhovnog puta. Nema istinskog rasta bez suočavanja s vlastitim slabostima. Metla ne ostavlja savršenstvo, nego čistoću koja donekle omogućuje ugodan život. Nakon čišćenja uvijek ostane poneki kut u kojem se još zadržala prašina. I to je oslobađajuće. Metla u kutu je podsjetnik da se red ne stvara vikom, nego strpljenjem, i da je ponekad najmudriji savjet upravo onaj koji zvuči najjednostavnije: počni od sebe, pomalo, barem jedan kut. Kad bi Marica Hrdalo danas sjela za kuhinjski stol, spustila torbu, naslonila metlu uza zid i pogledala čovjeka preko ruba naočala, njezini savjeti ne bi zvučali ni učeno ni pobožno, ali bi pogodili ravno u srž života. Rekla bi najprije da se čovjek ne smije previše zapuštati iznutra dok stalno uređuje izvana, jer kuća može blistati, a duša biti puna prašine. Savjetovala bi da se barem ponekad “pomete po sebi”, ali bez nervoze i bez drame, polako, kako se mete ujutro kad još nije gužva ni u glavi ni u srcu.
Ivanov prst nije prst koji optužuje, niti prst koji tumači, nego prst koji upućuje. On ne pokazuje sebe, ne traži potvrdu vlastite važnosti, nego se do kraja troši u jednoj jedinoj kretnji: pokazati Isusa. U tom prstu sabrana je poniznost proroka koji zna da istina ne pripada njemu, nego da mu je povjerena kako bi bila predana dalje. Ivanova riječ je kratka, ali njegov prst odlučan pokazati ”Jaganjca Božjega” (Iv 1,29). Istinski svjedok nikada ne staje između Boga i čovjeka, nego se povlači kako bi pogled mogao slobodno proći. Ivanov prst postaje tako ispit savjesti za Crkvu i za svakoga od nas. Često pokazujemo na sebe: na vlastite zasluge, stavove, uspjehe, na vlastitu ispravnost. Novine su prepune izvješća o crkvenim događajima koji često nisu ni jedinstveni ni kvalitetni. ”Hvalite me usta moja” – eto o čemu se radi. Nimalo evanđeoski. Zamislimo samo da je Ivan tako postupio. Ne smijemo privlačiti pažnju na sebe, ne trebamo stalno braniti ni dokazivati vlastitu ispravnost. Trebamo izabrati život bez pompe i pažnje, poput Ivana. Naše riječi i naše šutnje trebale bi upućivati na Krista. Duhovna zrelost nije u tome da budemo viđeni, nego da kroz nas Isus može biti prepoznat od ljudi s kojima živimo.
Isus je rekao da ”nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag nije prikladan za kraljevstvo Božje” (Lk 9,62), zato i ti, sine moj, prestani gledati unatrag, jer pogled koji te stalno vraća na jučer polako ti oduzima snagu današnjem koraku. Isus od nas ne traži da zaboravimo ono što smo bili, nego da ne živimo od onoga što više nismo. Prošlost ima svoje mjesto, ali ne smije postati prijestolje s kojega upravlja našim srcem. U Knjizi Postanka Lotova žena ostaje okamenjena upravo zato što se okrenula natrag (Post 19,26), zato što se u tom trenutku više vezala uz ono što joj gori nego uz put koji je spašava. Čovjek često misli da se vraćanjem unatrag štiti, da u poznatom boli manje nego u neizvjesnom. No, duhovni pisci često su upozoravali da Bog ne prebiva u našim nostalgijama, nego u sadašnjosti. Romano Guardini u djelu Prihvaćanje samoga sebe piše kako je zrelost vjere sposobnost da se pusti ono što je bilo, ne iz prezira, nego iz povjerenja da nas Bog zna voditi dalje. Gledati unatrag stalno znači živjeti od uspomena ili krivnje, a gledati naprijed znači vjerovati Onome koji ide ispred nas. Prestani, zato, sine moj, gledati unatrag. Tvoj život nije muzejski hodnik. Bog te više ne susreće u onome što si mogao biti, nego u onome što još možeš postati. U trenutku kad se usudiš okrenuti pogled prema naprijed, shvatit ćeš da te nosi Njegova vjernost.
Levi pripada onima koje društvo drži nečistima i kompromitiranima (Mk 2,13-17). Isus, međutim, ne zaobilazi takve ljude, naprotiv, ulazi u njihovu kuću i sjeda za stol s njima. On ne čeka da se oni najprije promijene kako bi ih prihvatio, nego ih prihvaća da bi se mogli promijeniti. Prigovor pismoznanaca i farizeja da se druži s grešnicima, Isus ne omalovažava, ali relativizira samodostatnu pravednost: ”Ne trebaju zdravi liječnika, nego bolesni”. Nije to gruba primjedba, nego dijagnoza. On sebe vidi kao onoga koji dolazi tamo gdje ljudima ne ide, a ne tamo gdje se osjećaju sigurnima u vlastitu ispravnost. Isus nije samo nagrada za dobre, nego i početak ozdravljenja za ranjene. Evanđelje nije moralni priručnik, nego vijest o Bogu koji riskira blizinu da bi čovjek ponovno pronašao put. To je trajni izazov Crkvi i svakome od nas: čuvamo li distance ili se usuđujemo sjesti za stol s onima koje drugi radije zaobilaze. Bog uvijek nazire mogućnost novog početka, čak i onda kada to nitko drugi ne vidi.
Trudimo se, a često nailazimo na šutnju, prigovore ili nadzorničke poglede. To nas ne ubija odmah, ali nam troši volju, crpi smisao, dovodi do točke u kojoj se počnemo pitati ima li išta više smisla raditi. Umor tada više nije u rukama, nego u srcu. A taj je najopasniji, jer nam ne kaže da stanemo, nego da odustanemo. I Isus je upoznao taj umor, samoću u činjenju dobra, često ostao neshvaćen i ostavljen. Sjetimo se Getsemanija. U njem nema zahvalnosti, nema pljeska, samo znoj, tjeskoba i tišina. Ali upravo tu se rodila vjernost. Ne trebamo uvijek izdržati pod svaku cijenu, ali ne smijemo dopustiti da nam oduzmu vjeru u ono što smo izabrali živjeti. Kad nas okolina ubije u pojam, tada je potrebno stati na trenutak, ne da bi se pobjeglo, nego da bi se odahnulo i prisjetilo zašto smo uopće krenuli. Ako radimo samo zbog drugih, slomit ćemo se, ali ako radimo jer znamo da je to ispravno pred Bogom i pred našom savješću, tada ćemo, unatoč svemu, ostati na nogama. Možda ranjeni, možda umorni, ali ne i slomljeni. Umor tada ne poričemo, ali mu ne dopuštamo da ima posljednju riječ. Priznajemo slabost, ali ne odustajemo; nosimo teret dana, ali ne gubimo smisao, i nastavljamo dalje bez iluzija, ali i bez očaja, svjesni da snaga dolazi iz ustrajnosti koja se hrani nadom. A to je već pobjeda, iako najčešće neprimijećena.
Lakše je stajati sa strane, gledati gdje voda prodire i upirati prstom, nego uzeti kantu i uprljati ruke. Nadzorni ne riskira, on komentira, mjeri, procjenjuje i uvijek zna što je trebalo učiniti, osobito kad je već kasno. Dok nadzorni raspravljaju što bi trebalo, radni su, naprotiv, izloženi, umorni, često nespretni, i lake mete. Nadzor daje privid kontrole, a trud pokazuje krhkost. Onaj tko radi spreman je i pogriješiti, i biti krivo shvaćen, čak i ispasti naivan, a onome tko nadzire najvažnije su njegove ”čiste ruke”. Ali kaljuže se ne prazne analizom, nego kantom, zar ne? U teškim trenucima najglasniji se često povuku i odu bestraga, a najtiši preuzmu teret. Na kraju se pokaže da život ne drže oni koji su sve znali, nego oni koji su, unatoč svemu, nastavili živjeti. Ne savršeno, ne herojski, nego uporno. A to je, u stvarnom životu, rijetka i skupa vrlina.
”Spasi dušu svoju” bila je krilatica koja je nekada snažno odzvanjala pučkim misijama po župama. Izgovarana je ozbiljno, ponekad i strogo, kao poziv na obraćenje, na ispit savjesti, na povratak Bogu. U vremenu kad se propovijedalo o posljednjim stvarima, ta je rečenica imala jasno značenje: život nije igra, odgovornost je osobna, a odluke imaju težinu. Ipak, s vremenom je ta krilatica sužena, kao da se spasenje svelo na privatnu brigu, gotovo na duhovni egoizam: samo ja i moja duša, a svijet nek ide kamo hoće. No, duša se ne spašava bijegom od drugih, nego u odnosima, u ljubavi, u vjernosti, u preuzimanju tereta koji nisu samo naši. Tko misli spasiti dušu zatvarajući se u sebe, na kraju je izgubi, jer duša živi samo onda kad se daruje. Tako da bi danas ta stara krilatica trebala zvučati možda ovako: spasi dušu svoju, ali pazi da ne izgubiš srce za drugoga. Jer dušu spašavamo onda kad prestanemo misliti samo na nju.
Kad nam život tone poput broda, uhvati nas panika: skačemo, spašavamo glavu, i okrećemo leđa svemu što nas vuče u dubine. Ali kad nam život tone poput broda, ne smijemo skakati, nego trebamo uzeti kantu. Uzeti kantu znači ostati, preuzeti odgovornost, prihvatiti da se život ne spašava bijegom nego vjernošću onome što nam je povjereno. To je stav čovjeka koji ne pita najprije hoće li uspjeti, nego što je ispravno učiniti u tom trenutku. U svakodnevnom životu to često znači ne odustati od odnosa kad postanu teški, ne pobjeći od zajednice kad se pojave pukotine, ne napustiti vlastiti poziv čim se pojavi voda u potpalublju. Nije sigurno, nije herojski na prvi pogled, ali takvi ljudi, ljudi s kantom u ruci, često spase brod, ili ostanu do kraja, čak i ako brod na kraju ipak potone.
Ljudi često dolaze Isusu s onim što najviše boli tijelo – s paralizama, bolestima i ranama koje se vide, a On inzistira na nečemu što se ne može izmjeriti ni dokazati pogledom. U evanđeoskom prizoru ozdravljenja uzetoga (usp. Mk 2,1–12), Isus najprije izgovara riječi koje su mnogima zvučale gotovo nepristojno: ”Sinko! Otpuštaju ti se grijesi!” Kao da zaobilazi ono što svi očekuju, a zapravo ide ravno u središte. Čovjek bi da ga Bog ”popravi”, da mu ukloni bol, vrati snagu i omogući normalan život, ali Isus vidi da je njegova najdublja paraliza ona koja mu je zahvatila srce. Grijeh nije tek moralni prekršaj, nego lom odnosa, pucanje povjerenja, unutarnja razjedinjenost zbog koje čovjek više ne stoji uspravno pred Bogom. Zato oproštenje nije dodatak tjelesnom ozdravljenju, nego njegov temelj. Tek oslobođen iznutra, čovjek će stvarno ustati. Romano Guardini u djelu Gospodin piše da Isus ne liječi čovjeka ”samo da bi ponovno funkcionirao”, nego da bi ga vratio njegovoj istini i slobodi. Tjelesno ozdravljenje, koliko god da je važno, dira u prolazno, dok oproštenje grijeha zahvaća ono što je vječno u čovjeku. Tijelo može ozdraviti i ponovno oboljeti, snaga se može vratiti i opet izgubiti, ali ono što se dotakne u dubini savjesti i srca ostaje, jer mijenja smjer života, a ne samo njegovo trenutno stanje. Isus nikada ne omalovažava tijelo – On liječi, dotiče, vraća vid, sluh i hod, ali ne dopušta da se čovjek zaustavi na tome. U prizoru s uzetim, tjelesna nepokretnost je znak dublje zarobljenosti. Oproštenje grijeha je njegovo istinsko ozdravljenje od tereta koji ga drži prikovanog. Tek kad će taj teret biti skinut, ozdravljenje tijela dobit će puni smisao. Oproštenje dotiče vječnost, mijenja unutarnju orijentaciju, a tjelesno ozdravljenje mijenja okolnosti života. Isus inzistira na onome što traje. On zna da će i najzdravije tijelo jednom oslabjeti, ali da srce koje je iskusilo oproštenje nosi u sebi klicu života koji ne prestaje. Oproštenje grijeha je najdublji oblik ozdravljenja, jer čovjeku otvara puninu života koju ništa prolazno ne može oduzeti.
Kad bih se ponovno rodio, ne bih poželio drukčiji život. Manje bih govorio, a više slušao, ne zato što bih znao manje, nego zato što bih ranije shvatio da se istina često skriva u tišini drugoga. Manje bih se bojao pogrešaka, jer bih znao da Bog ne gradi čovjeka od savršenih poteza, nego od iskrenih pokušaja. Više bih pazio na male stvari, jer se upravo u njima skriva vječnost. Jedan pogled, jedna riječ, jedno nenametljivo dobro često nose veću težinu od velikih planova. Ranije bih shvatio da Bog ne dolazi bučno, nego kao tiha blizina koja čeka da joj se napravi prostor. Ne bih tražio novi početak izvan sebe, nego bih dopuštao da se u meni svaki dan rađa novi čovjek, onaj koji zna da je voljen i onda kada nije jak, uspješan ili siguran. Nosio bih isti život, ali bih ga drugačije držao u rukama. Ne bih ga stezao iz straha da nešto ne izgubim, nego bih ga primao kao dar koji se uči darivati. Ne bih tražio manje rana, nego više smisla u onima koje bih opet nosio. Ne bih pokušavao biti jači, nego istinitiji. Ne bih se uspoređivao s drugima, jer bih znao da usporedbe kradu radost i mute pogled. Ranije bih naučio da je vjernost važnija od uspjeha, a strpljivost dublja od brzine. Više bih pazio komu dajem svoje vrijeme. Ne bih ga rasipao na dokazivanja, nego bih ga čuvao za susrete s dragim ljudima. Možda bih ranije shvatio da Bog ne traži savršene ljude, i da svakim danom daje priliku za novi početak.
Ne treba nam nitko drugi do Isusa. Nije On jedna od mogućnosti, On je jedinstven. On nema konkurencije. Mogu nam ponuditi objašnjenja, tehnike, utjehe ili bijeg, ali ne mogu dati Svijetlo koje svijetli poput Njega. To može samo On. On jedini! Zato Petar prelijepo kaže: ”Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga” (Iv 6, 68). U trenutku kada mnogi odlaze, sablažnjeni Njegovim riječima, učenici ostaju s Njim, jer za njih nema drugog do Isusa samog. Njihova vjera više nije samo oduševljenje, nego je postala odluka. Odlučili su ostati s Njim i onda kada se ništa nije događalo, ni čuda ni posebnosti, u svakidašnjici hodanja, u sivilu običnosti, u molitvi bez riječi, u strpljenju kom su se učili, i u prihvaćanju dana kakav je već bio. Njega su izabrali. Isusa. Hans Urs von Balthasar u djelu Glaubhaft ist nur Liebe kaže da je jedino ljubav vjerodostojna, a odlučiti ostati s Isusom upravo je takva, ona koja ne odlazi ni kada nestane oduševljenja. Zato je odluka ostati s Njim uvijek nova. Ne donosi se jednom zauvijek, nego se svakodnevno obnavlja. U njoj nema jamstva lakšeg puta, ali ima obećanje smisla. Ostati s Njim znači vjerovati da i onda kada ne razumijemo, kada bismo mogli otići, život ima ima smisla upravo zato što On ostaje s nama.
Život nam iznova pokazuje da budućnost ne pripada našim planovima nego Božjoj slobodi. Kad se previše zadržavamo na onome što će biti sutra, lako izgubimo dodir s onim što nam je dano danas. A upravo je sadašnjost jedino mjesto u kojem stvarno možemo živjeti, ljubiti i rasti. Isus je vrlo jasno rekao: ”Sutra će se samo brinuti za se” (Mt 6,34). To nije poziv na neodgovornost, nego poziv na povjerenje. Briga za budućnost često nas iscrpljuje više nego stvarne teškoće koje danas nosimo. Umjesto da se pitamo što će biti, Isus nas vraća pitanju: kako živim ovaj trenutak, kako se odnosim prema ljudima koje danas susrećem, što činim s darovima koji su mi sada u rukama. Sadašnjost je prostor u kojem Bog dolazi k nama, ne u nekoj zamišljenoj budućnosti, ne u idealnim okolnostima, nego u običnom danu, u razgovoru, u tišini, u umoru i radosti. Tko stalno bježi naprijed, propušta prepoznati Boga koji prolazi danas. Zato je važno učiti se jednostavnosti: učiniti ono što je pred nama, bez stalnog uspoređivanja s onim što bi moglo biti. Usredotočenost na sadašnjost ne znači zatvaranje očiju pred sutrašnjicom, nego življenje s povjerenjem da Bog vodi povijest i moj život. Kad se tome učimo, srce postaje slobodnije, a dani ispunjeniji. Tada i neizvjesnost prestaje biti prijetnja, jer znamo da nismo sami, ni danas, ni sutra. Henri Nouwen u Putovanju srca piše da je sadašnjost prostor u kojem se Bog daruje, ali i prostor koji najlakše napuštamo, jer nam se čini previše običan. Tražimo velike odgovore unaprijed, a ne primjećujemo da se život oblikuje u malim, današnjim vjernostima. Iskoristimo stoga ovo što imamo, jer upravo to je prostor u kojem se život stvarno događa. Ne u onome što ćemo možda imati, ni u onome što smo nekad izgubili, nego u ljudima koji su nam sada blizu, u trenucima koji nam se nude bez velike najave.
Isus započinje svoje javno djelovanje jednostavnom, ali snažnom rečenicom: ”Obratite se, jer približilo se kraljevstvo nebesko” (Mk 1,14-20). To je poziv na promjenu srca. Bog je blizu, život može biti drukčiji, sada je trenutak. No, odmah zatim Isus čini nešto što je jednako važno kao i sam poziv na obraćenje: ne ostaje sam. Hoda uz Galilejsko jezero, gleda ljude u njihovu svakodnevnom poslu i poziva ih da pođu s njim. To govori mnogo o Bogu. Isus ne želi sve nositi sam, ne zato što ne bi mogao, nego zato što Božji put uvijek uključuje odnos. Obraćenje nije izolirani čin unutarnje pobožnosti, nego ulazak u zajedništvo. Prvi učenici ne dobivaju razrađen plan, teološki sustav ni jasna jamstva. Dobivaju poziv: ”Hajdete za mnom”. I to je dovoljno. Učenici taj poziv ne analiziraju, oni ga slijede. Zanimljivo je da Isus poziva ljude koji nisu savršeni, koji nisu ”spremni”, nego zaposleni, umorni, uronjeni u mreže svakodnevice. Upravo tu, u običnom životu, događa se obraćenje. Isus ne izvodi ljude iz svijeta, nego ih uči drukčije živjeti u njemu. Učenici ostavljaju mreže, ali ne bježe od života; oni ga preuzimaju na dubljoj razini. To što Isus ne želi biti sam snažna je poruka i nama. Vjera se ne živi u zatvorenosti, u samodostatnoj pobožnosti, nego u dijeljenju puta. Crkva je od samog početka zajednica pozvanih, a ne skup savršenih. Obraćenje nije solo-projekt, nego hod u kojem jedni druge nosimo, čak i onda kada ne razumijemo sve. Bog koji poziva na obraćenje ne stoji iznad nas, nego ide ispred nas, a istodobno uz nas. Ne želi o svemu sam, jer ljubav se ne živi u samoći. I zato nas i danas, usred naših mreža i obala, tiho ali odlučno poziva: pođite sa mnom.
”Lice joj više nije bilo tužno kao prije” (1 Sam 1,18). Ana godinama nije imala dijete, njezina molitva još nije imala vidljiv odgovor, a ipak, tuga je nestala s lica. Okolnosti se nisu promijenile ali tuge više nije bilo na njezinom licu. Došla je u hram slomljena, iscrpljena od poniženja, nerazumijevanja i tihe boli koja se godinama skupljala u njoj, a vratila se utješena. Nije dobila rješenje svoju muke, ali je dobila mir. Povjerila je svoje breme Gospodinu. Kad se čovjek prestane grčevito držati svoga bola i povjeri ga Bogu, tuga nestaje. Ana je povjerovala da njezin vapaj nije izgubljen, da je netko čuo njezinu šutnju i njezine suze, i to povjerenje rodilo je u njoj dostojanstvo i tišinu u kojoj više nema gorčine. Bog ne oduzima odmah ono što nas boli. I dalje ćemo nositi rane, pitanja i neispunjene želje, ali više neće biti tuge ako mu se predamo. Anino iskustvo nam govori da je moguće živjeti bez gorčine i kad još nema odgovora. U trenutku kad izlazi iz hrama, njezina bol nije nestala, praznina nije ispunjena, budućnost je i dalje neizvjesna, a ipak, lice joj više nije tužno. Zašto? Jer je teret prestala nositi sama. Ne dobiva obećanje, ne dobiva znak, ne dobiva objašnjenje, dobiva nešto dublje: povjerenje da njezin život nije prepušten slučaju. Bogu je predala svoju sudbinu. To je tajna duhovne sreće.
Jürgen Moltmann u svom djelu Der gekreuzigte Gott (Raspeti Bog) govori da ”Bog suza nije slab Bog, nego Bog koji je dovoljno snažan da bude ranjiv.” Psalmist ne skriva plač, Jeremija ga ne ublažava, a Ana iz Prve knjige o Samuelu (1Sam 1,1-8) ga ne objašnjava. Suze su njihov govor pred Bogom. Kad stignemo do kraja vlastitih mogućnosti, one su posljednji oblik iskrenosti, priznanje da više ne vladamo situacijom, da nemamo rješenje, i da ne znamo kako dalje. Pismo kaže da se ”sâm Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima” (Rim 8,26) u takvim trenucima. Bog ih preuzima kao našu neizgovorenu molitvu. Psalmist kaže da Bog skuplja naše suze (usp. Ps 56,9), ne zato što su one lijepe, nego zato što su istinite. Suze su, zapravo, molitva koju Duh prepoznaje i dovršava. Podignimo zato glave jer ”šutnja i patnja su jezici koje Bog razumije bez prijevoda” (Thomas Merton, The Sign of Jonas).
Na sprudovima Jordana Isus čeka u redu pred Ivanom da bi se krstio kao i svi drugi. Čeka pred čovjekom koji poziva na obraćenje kako bi pripravio Njegov dolazak (usp. Mt 3,2–3.6.8.10–11). Koje li tajne – Onaj koji nema grijeha staje u red s grešnima i svjesno ulazi u vodu u znak pokajanja. Ne poziva se na svoju čistoću, ne zauzima povlašteno mjesto, nego izabire biti tamo gdje su ljudi stvarni, ranjivi i nedovršeni. Bog se ne zgraža nad ljudskom slabošću, nego je poštuje. Njegova svetost ne očituje se udaljavanjem od ljudske tame, nego ulaskom u nju. Bogu znamo često pristupati tek kada se ”sredimo”, kada smo dostojni, čisti i sabrani. Isus, međutim, ide obrnutim putem: dolazi nam ususret kad nismo dostojni ni spremni. Njegov silazak u vodu pokajanja govori da se On ne boji naše nesređenosti, pokazuje da se ne boji naših prijelaza, naših nečistih voda, naših započinjanja ispočetka. On ulazi u iste vode u koje su ljudi položili svoje grijehe i dopušta da ga zaprljaju. Henri Nouwen u svom djelu The Wounded Healer, je rekao: ”Ako želiš spasiti dijete zarobljeno u plamenu, moraš biti spreman i sam izgorjeti”. Nakon požara u noćnom klubu u Crans Montani, svjedoci su govorili o onima koji su se, umjesto da odmah potraže vlastiti izlaz, vraćali natrag u dim i vatru kako bi izveli druge. Neki od njih nisu preživjeli. Ušli su još jednom, i još jednom, sve dok više nisu imali snage ni zraka. Nisu poginuli zato što nisu znali procijeniti opasnost, nego zato što su procijenili da je tuđi život vrjedniji od vlastite sigurnosti.