Stara škola još stoji kraj puta, samo su prozori nekako manji. Isti je kesten pred školskim dvorištem, samo smo mi danas neki drugi ljudi. Gledam fotografiju, crno-bijelu. Dječja lica, ozbiljna i mala. Prepoznajem sebe negdje na kraju i prijatelje koje godinama nisam vidio. I pomislim: Da još jednom zazvoni ono staro školsko zvono. Da još jednom netko kaže: ”Djeco, sjednite na mjesto.” Da još jednom sjednem u zadnju drvenu klupu i da kraj mene budu oni kojih odavno nema. Ne bih pitao koliko je sati. Ne bih čekao kraj posljednjega sata. Samo bih gledao ta poznata lica i molio vrijeme: ”Nemoj još prolaziti.” Na ploči nekoliko riječi kredom. Na stolu dnevnik, ravnalo i ključ. U torbi komad kruha za veliki odmor, a u džepu ništa. Ništa nam nije nedostajalo. Tada smo gledali kroz prozor i čekali da škola završi. Čekali smo zvono, veliki odmor, ljeto i praznike. Nismo znali da će jednom doći vrijeme kada bismo sve dali za još samo jedan običan školski dan. Možda je upravo to jedna od velikih tajni života: dok nešto živimo, ne znamo koliko je dragocjeno. Tek kad prođe, shvatimo da su najveće stvari često bile sasvim obične – jedna klupa, komad kruha, prijatelj pokraj nas, nečiji glas, školsko zvono. Zato bih danas, kad bi još jednom zazvonilo, ovaj put ostao još barem jedan sat. Da ponovno sjedimo svi zajedno u klupama, bez sijedih kosa, bez briga i godina. Da budemo samo djeca. Ispred nas bilježnica, iza nas još ništa, a pred nama čitav život. Ali staro zvono više ne može vratiti ono vrijeme. Možda nas zato danas jedno drugo zvono poziva: ne čekaj da nešto izgubiš da bi shvatio koliko ti je bilo dragocjeno. Pogledaj ljude koji su danas kraj tebe. Poslušaj njihov glas. Ostani još malo. Jer možda upravo sada živiš dane za kojima ćeš jednom čeznuti.
Još pamtim one školske klupe, kredu i ploču, poznati glas, i ruku što je strpljivo ispisala prva slova ispred nas. Učili ste me slovima i brojevima, kako se čita, računa i zna, a nisam tada mogao ni slutiti da me naučite mnogo više od toga. Svim mojim učiteljima, gdje god danas bili vi, hvala za svaku dobru riječ, za sve što ste mi pružili. Jer godine odnesu mnogo, i školsko zvono jednom utihne, ali ono što čovjek srcem primi nikad sasvim ne iščezne. Bilo je dana kad nisam znao, kad odgovor nisam pronašao sam, a netko je ipak vjerovao u mene i rekao tiho: ”Pokušaj još jedanput.” Možda sam mnoge lekcije zaboravio, i datume, pravila, poneki broj, ali pamtim pogled pun strpljenja koji je govorio: ”Vrijedi trud tvoj.” Svim mojim učiteljima, gdje god danas bili vi, hvala za svaku dobru riječ, za sve što ste mi pružili. Jer godine odnesu mnogo, i školsko zvono jednom utihne, ali ono što čovjek srcem primi nikad sasvim ne iščezne. Danas kad gledam iza sebe i kad je djetinjstvo tako daleko, sve više znam koliko nam znači kad u nas vjeruje netko. I zato vam danas, nakon svih godina, želim reći ono što možda nisam tad: u čovjeku kojeg danas gledate ostao je i vaš trag. Dragi moji učitelji, hvala vam. Za znanje, strpljenje i svaki novi dan. Jer dio svega što sam danas nosi vaš neizbrisivi trag.
.
Nisu imali mnogo riječi. Nisu imali sigurnost ovoga svijeta. Nisu imali iza sebe moć, bogatstvo ni utjecaj. Imali su samo srce puno onoga što su vidjeli svojim očima, čuli svojim ušima i doživjeli u susretu s Tobom. I kamo god su dolazili, jedno se Ime čulo: Isus. Nisu krenuli u svijet govoriti o sebi. Nisu tražili da ih ljudi pamte. Nisu gradili vlastito ime. Petar je govorio o Tebi. Pavao je živio za Tebe. A oni koji su dali svoj život umirali su s Tvojim Imenom na usnama. Jer nisu mogli šutjeti o Tebi. Znali su da si živ. Ti si bio njihova vijest, njihova radost i njihova nada. Kada su imali malo, imali su Tebe. Kada su izgubili sigurnost, ostao si Ti. Kada su ih odbacivali, progonili i zatvarali, nisu prestajali govoriti o Tebi. Sve što su imali bilo je samo jedno – Ti, Isuse. Zato je njihova riječ imala toliku snagu jer nije dolazila iz knjiga ni iz naučenih rečenica. Dolazila je iz susreta s Tobom, jer su Te poznavali. Ti si im promijenio život. I znali su da si živ. A među njima bila je i Tvoja Majka. Nije tražila posebno mjesto. Nije uzimala pogled prema Tebi. Nije govorila: gledajte mene. Kao nekada u Kani, i dalje je čitav njezin život govorio samo jedno – slušajte Isusa. Marija je najljepša slika onoga što Crkva treba biti. – biti blizu Isusu, nositi Isusa, pokazivati na Isusa. Nikada ga ne zakloniti. I tada ta priča postaje moja. O kome želi govori moj život? Kada ljudi slušaju moje riječi, susreću li više mene ili Tebe, Gospodine? Kada govorim o vjeri, pokušavam li pokazati koliko ja znam ili koliko si Ti velik? Kada činim dobro, želim li da ljudi pamte mene ili da preko mene naslute Tebe, Isuse? Isuse, o Tebi želim govoriti. O Tebi želim govoriti jer si uvijek živ. Još uvijek prolaziš ljudskim životima. Još uvijek zoveš. Još uvijek opraštaš. Još uvijek podižeš čovjeka. Još uvijek daješ nadu onome koji je izgubio nadu. I još uvijek tražiš ljude koji će svojim životom reći svijetu da ih susret s Tobom može promijeniti. Nek Marija hoda sa mnom. Svi sveti neka mi pokažu put. Petar neka me nauči da se i nakon pada može ponovno govoriti o Tebi. Pavao neka me nauči da se za Tebe može živjeti čitavim srcem. Mučenici neka me podsjete da postoje stvari vrijednije i od samoga života. Ali neka nitko od njih ne zaustavi moj pogled na sebi. Neka me svi dovedu Tebi, Gospodine. Jer ondje gdje si Ti, ondje želim da bude i moje srce.
Ostale su mreže na obali. Ostao je čamac. Ostao je život koji su poznavali. A oni su krenuli. Nisu znali kamo će ih taj put odvesti niti što ih čeka sutra. Pred njima nije bio plan, nego Isus, i to im je bilo dovoljno. Povjerovali su njemu više nego sigurnosti koju su do tada imali. Isus i nas poziva da pustimo ono za što smo mislili da bez toga ne možemo živjeti. Poziva nas da svoje mreže prestanemo držati kao jedinu sigurnost i da njemu povjerujemo više nego svojim planovima. ”Pođi za mnom.” Te riječi nisu ostale na obali Galilejskoga mora. One su upućene i nama i traže naš odgovor. Učenici nisu odgovorili samo riječima, nego svojim životom. Ostavili su sve i pošli za njim. Na tom su putu otkrili da ono najvažnije nisu ostavili na obali, nego su ga pronašli pred sobom. Pronašli su Njega. Uz Isusa su počeli drukčije gledati na sve ono što su prije smatrali neophodnim. Shvatili su da čovjek može imati pune mreže, čamac i sigurnost, a ipak ne imati ono zbog čega vrijedi živjeti. Isus nije od njih tražio da ostave sve zato da bi ostali bez ičega. Pozvao ih je da ostave ono što ih je vezalo kako bi mogli primiti ono što im je želio dati. Pozvao ih je iz poznatoga života u život s njim. To je i naš put. Isus ne traži od nas da najprije znamo kamo će nas odvesti. Traži da mu vjerujemo dovoljno da krenemo. Vjera nije sigurnost da poznajemo svaki sljedeći korak. Vjera je sigurnost da poznajemo Onoga za kojim idemo. Zato pravo pitanje nije što moram ostaviti ako krenem za Isusom. Pravo je pitanje što ću propustiti ako ostanem uz svoje mreže i ne krenem za njim.
Ne moram biti velik da bih bio svet. Ne moram dosegnuti nebo svojim rukama, dovoljno je da bude malen i da gledam prema Tebi., jer Ti se saginješ da bi me podigao. To je ljepota ”malog puta” Male Terezije: ne pokušavati doći do Boga svojom snagom, nego dopustiti Bogu da dođe do nas. Gospodine, ne tražiš od mene velika djela koja će vidjeti cijeli svijet. Dovoljno je jedno malo ”da”, skriveno, ali iskreno – jedan osmijeh kad je teško, jedno oproštenje iz ljubavi, jedan mali korak prema Tebi. Kada nemam snage, kada nemam što dati, ostaje mi jedno – pustiti Te da me ljubiš ovakvog kakav jesam. Kad padnem na putu, ne moram se bojati, jer ne moram sam ustati, Ti ćeš me podići. Neću se penjati do Tebe svojom snagom, Isuse, bit ću malen poput djeteta koje pruža prazne ruke. Ti ćeš sići do mene. Ti ćeš učiniti u meni ono što sam ne mogu. Ostat ću malen, Isuse. Ne zato što mogu malo, nego zato što vjerujem da Ti možeš sve.
Postoji trenutak kada čovjek prestane pitati: Što veliko moram učiniti za Boga? i počne pitati: Kako mogu ljubiti Boga upravo tu gdje jesam? Sveta Mala Terezija željela je učiniti mnogo za Isusa – htjela je biti misionarka, mučenica, pripadati Kristu potpuno i bez ostatka. A onda je shvatila nešto vrlo jednostavno i veliko: njezin poziv nije da bude sve. Njezin je poziv – ljubav. I tada je njezino srce moglo reći: Ne tražim, Gospodine, da budem velika. Ne tražim da moje ime ostane zapisano u pamćenju ljudi. Dovoljno mi je da Ti znaš da sam Te ljubila. To je njezin ”mali put”. Put na kojem ne mora činiti velika djela da bi bila blizu Bogu. Put na kojem se svetost ne mjeri veličinom onoga što čini, nego ljubavlju s kojom to čini. Ne traži zato ni put bez križa, ni dane bez umora. Zna da će biti trenutaka kada neće biti lako. da će biti ljudi koje će biti teško ljubiti, i dana kada će joj ponestati snage, bit će trenutaka kada nitko neće primijetiti ono što čini. Ali baš tada moći će reći: Moj je poziv ljubav. Moj je put ljubav. Samo ljubav.
Prolazi sve. List zelen sad je žut. Proljeća i zime dolaze i odlaze. Godine za sobom ostavljaju trag. Vrijeme mijenja ovaj svijet nama tako drag, a mnogi ljudi nestanu bez riječi. I nas život mijenja. Vrijeme nam lice ispisuje, mladost prolazi, koraci jednom postaju tiši, a ruke više nisu kao nekada. Prolazi sve. Ali kad te pogledam, još vidim onu istu iz naših prvih dana. Za mene si lijepa još kao u dane prvih susreta. U tvojim očima plamti isti žar. Tvoje ime još jednako mi znači, a tvoja ruka još uvijek moju najlakše pronađe. Vrijeme može odnijeti mnogo toga što smo mislili da će ostati. Može odnijeti mladost i ostaviti trag godina. Može promijeniti lice, korake i ruke. Ali ljubav ostaje. Jer dok nas život mijenja, ja u tebi vidim onu koju volim kao prvi dan. I zato, ako me pitaš što bih opet izabrao – opet bih tebe. Opet bih nas. Neka prolazi sve. Neka vrijeme uzme što mora. Dok u tvojim očima prepoznajem našu prvu noć, dok si kraj mene ti, još uvijek traje naša ljubav.
Ne tražiš od mene, Isuse, da učinim nešto veliko, samo da Ti ostanem vjerna kad je sve sasvim obično. Kad jutro sliči na jučer, kad nitko ne vidi moj trud, kad nema velikih trenutaka – Ti si i tada tu. U malim stvarima, upravo u malim stvarima, tu me čekaš Ti. U jednom ”oprosti”, u jednom ”ostani”, u ljubavi koju nitko ne vidi. U malim stvarima, iz dana u dan, srce Ti predajem. Svetost je samo to: da tamo gdje jesam Tebi vjerna ostanem. Kad mogu šutjeti umjesto da riječju nekoga povrijedim, kad mogu učiniti dobro i ne čekati da me primijete, kad nosim strpljivo svoje, kad tuđe breme dotaknem – u svemu što izgleda malo Tebi bliže postajem. Iz dana u dan srce Ti predajem. Tamo gdje jesam želim Tebi vjerna ostati. Ne moram mijenjati cijeli svijet. Dovoljno je ljubiti ovdje. Ne moram učiniti veliko djelo. Dovoljno je ne proći kraj čovjeka. Jer nebo počinje nečujno, u srcu koje kaže ”da”, i svetost raste polako usred običnoga dana. Zato, Isuse, u malim stvarima nauči me ljubiti. Kad jutro sliči na jučer, kad nitko ne vidi moj trud, kad nema velikih trenutaka, neka Ti ostanem vjerna. Kad mogu šutjeti, kad mogu učiniti dobro, kad strpljivo nosim svoje i kad tuđe breme dotaknem, neka u svemu što izgleda malo Tebi bliže postajem. Ne moram mijenjati cijeli svijet. Dovoljno je ljubiti ovdje. I kad moj život bude sasvim običan, neka bude, Isuse, sav Tvoj.
Ne mogu se ljutiti na Tebe, Gospodine, čak ni onda kada Te pitam: „Zašto?“, a odgovor ne dolazi. Čekam, osluškujem, tražim neki znak, neku riječ, neko objašnjenje, a Ti šutiš. I tada je teško vjerovati. Teško je i kada život krene putem kojim nisam želio ići. Imao sam svoje želje, svoje planove, zamišljao kako bi nešto trebalo izgledati, a dogodilo se drukčije. Kao da mi iz ruku izmiče nešto što mi je bilo važno, nešto za što sam vjerovao da mora ostati. Tada mogu biti tužan. Mogu plakati. Mogu Ti reći da me boli. Pred Tobom ne moram skrivati ono što osjećam. Mogu Te pitati gdje si i priznati da ne razumijem što radiš u mome životu. Ali ne mogu se ljutiti na Tebe. Jer kada pogledam unatrag, previše je bilo trenutaka u kojima si me nosio. Previše dana kada nisam znao kako dalje, a ipak sam nastavio. Koliko sam puta mislio da su neka zatvorena vrata kraj, a Ti si iza njih već otvarao neka druga. Zato Ti vjerujem i onda kada Te ne razumijem. Možda ne vidim kamo me vodiš, ali mogu se držati Tvoje ruke. Jer ne moram sve razumjeti da bih Ti vjerovao. Vjera ne znači da nikada ne pitam: „Zašto?“ Ne znači da me ništa ne boli niti da uvijek razumijem Božje putove. Vjera ponekad znači samo — ostati. Ostati uz Tebe kada ništa nije jasno. Kada odgovora nema. Kada srce boli. Jer kamo bih otišao, Gospodine? Kome bih donio ono što ne mogu reći nikome drugome? Pred kim bih mogao biti slab, zbunjen i ranjen, a ipak znati da sam ljubljen? Zato, kada više ne budem znao ni što pitati ni kako moliti, ostat ću uz Tebe. Nasloniti glavu na Tebe i tiho reći: Ne razumijem Te, Isuse… ali Ti vjerujem.
Zašto ja, Gospodine, kad ima boljih od mene? Zašto mene zoveš imenom kad znaš koliko puta zastanem, koliko puta posumnjam i koliko puta ne budem onakav kakav bih želio biti? Ne znam odgovor. Znam samo da si me pogledao i nisi odvratio pogled. Znam samo da si me pozvao i još me uvijek zoveš. Zašto ja, Gospodine, kad moje ruke nisu uvijek snažne, kad moje riječi nisu uvijek prave, kad se umorim od puta i ponekad se pitam imam li još što dati? A Ti ne tražiš savršenoga. Ti tražiš srce koje će Ti ponovno reći: ”Evo me.” Možda nikada neću razumjeti zašto si prošao baš mojim putem, zašto si se zaustavio pred mojim životom i rekao: ”Pođi za mnom.” Ali možda odgovor nije u tome tko sam ja, nego u tome tko si Ti. Ti poznaješ moje slabosti i ipak me zoveš. Ti znaš sve o meni i ipak mi vjeruješ. Zato više neću pitati jesam li dovoljno dobar. Pitat ću samo: ”Gospodine, gdje me danas trebaš?” I umjesto: ”Zašto ja?”, tiho ću reći: Evo me, Gospodine. Ako me Ti želiš, ja sam Tvoj.
Dođu dani kada čovjek jednostavno ne zna kamo poći ni što učiniti. Ono što je jučer izgledalo jasno, danas postaje neizvjesno. Ponekad se promijene okolnosti, ponekad ljudi, a ponekad se nešto promijeni u nama samima. U takvim situacijama potrebno je podsjetiti se na jednostavnu istinu: Bog je još uvijek blizu. Njegova riječ još uvijek vrijedi. Sve oko nas može se mijenjati, ali Bog ostaje isti. On nas čuva i onda kada to ne osjećamo. On nas vodi i onda kada ne vidimo put pred sobom. Zato nam tako snažno zvuče riječi: ”Stoga, braćo, čvrsto stojte i držite se onoga što ste primili” (2 Sol 2,15). ”Čvrsto stajati” ne znači da nikada nećemo imati pitanja, sumnji ili strahova. Ne znači ni da ćemo uvijek znati što trebamo učiniti. ”Čvrsto stajati” znači ne napustiti Boga onda kada nam je teško. Znači ne zaboraviti kome smo povjerovali. Ne moramo imati sve odgovore. Bog od nas ne traži da unaprijed vidimo cijeli put. Dovoljno je s Njime učiniti samo jedan novi korak. Možda ćemo ponovno pasti, pogriješiti ili se umoriti. Ali Bog ne okreće lice od nas kada padnemo. Njegova ljubav ne ovisi o našim uspjesima. Ona ostaje ista – jučer, danas i uvijek. Zato se držimo Boga kada ne razumijemo što se događa u našem životu. Vjerujmo Onome koji je rekao: ”Ja sam Put, Istina i Život.” Čvrsto stojmo u Gospodinu., ne dopustimo da nas teškoće, razočaranja ili neizvjesnost razočaraju i obeshrabre.
Odlučio sam Te slijediti, Isuse, kamo god me put odvede. Želim ostati uz Tebe. Ne samo onda kada je lako vjerovati, kada osjećam Tvoju blizinu i kada je srce puno sigurnosti, nego i onda kada put postane težak i kada ne znam što me čeka. Ostat ću kraj Tebe, jer kamo bih bez Tebe? Ti imaš riječi života. Ti znaš put. Ti su put. No, znam, nije dovoljno samo reći: ”Nikada Te neću ostaviti.” I Petar je to rekao, i znam kako je ispalo. Premali sam da Ti obećam da te je neću ostaviti. Ali to želim i molim. Ti poznaješ moje srce. Znaš koliko sam slab i koliko puta obećam više nego što mogu nositi. Molim te - ako jednom posustanem, ako se uplašim i pobjegnem, potraži me, Isuse, i vrati me ponovno k sebi. Ako Te izgubim iz vida, ne dopusti da se naviknem živjeti bez Tebe. Ako se udaljim od Tebe, kad dođe čas u kojem će me ljubav nešto koštati, podsjeti moje srce kome pripada. Ne mogu Ti obećati da nikada neću pasti, ali Ti mogu obećati da ću se uvijek vraćati Tebi. Nisam Te izabrao samo za lijepe dane, odlučio sam Te slijediti i onda kada neće lako biti Tvoj. Odlučio sam Te slijediti cijeli svoj život, Isuse. Ti si moj život.
Nikada te nisam prestao tražiti: ni kada nisam znao kamo poći, ni kada su se gasila svjetla preda mnom. I onda kada nisam znao hoću li Ti ikada doći. Bilo je dana kada nisam čuo Tvoj glas i noći kada je sve u meni šutjelo, trenutaka kada sam mislio da Te nema. Ali nešto me uvijek vuklo prema Tebi. Dugo sam mislio da sam ja taj koji traži Tebe. Da je moja čežnja za Tobom samo moja. Da ja pokušavam pronaći put koji vodi do Tebe. A sada znam: dok sam ja tražio Tebe, Ti si tražio mene. Na svakom putu kojim sam lutao, Tvoje su oči tražile mene. Kada sam mislio da dolazim Tebi, Ti si već dolazio meni. Kada sam mislio da Te dozivam, Ti si prvi izgovorio moje ime. Pronašao sam Te onda kada sam konačno shvatio da si blizu, bliže nego što sam slutio. Možda je upravo zato moje srce uvijek čeznulo za Tobom. Ta čežnja nikada nije bila samo moje traženje. Bila je to Tvoja ljubav koja me zvala.
Možda se umori. Možda više ne zna što učiniti. Možda joj dijete ode daleko, putem kojim ona ne može poći. Možda je ne čuje, možda se više i ne osvrće. A ona ostaje i njezino srce još ga čeka. Majka ne prestaje biti majka ni onda kada više ništa ne može promijeniti. Ne može prijeći put umjesto svoga djeteta, ne može birati njegove korake niti ga svojim rukama vratiti kući. Ali može vjerovati. Može se nadati. Može moliti. Kad mu više ne može govoriti o Bogu, ona Bogu govori o njemu. Kad ga ne može vratiti svojim rukama, na koljenima ga nosi Njemu. Kad se sva vrata zatvore, ostaju joj vrata Božjega srca. Ima noći kada nema odgovora. Ima suza koje nitko ne vidi i imena izgovorenih tiho pred križem dok cijela kuća spava. Tada majka možda ne može učiniti ništa drugo nego zapaliti malo svjetlo i vjerovati da će ga njezino dijete jednom ugledati. Možda joj na kraju ostane samo čekanje. Ali i čekanje može biti ljubav. Jer majka čeka na prozoru i nada se da će se dijete vratiti. A upravo tu majčina ljubav počinje govoriti nešto o Bogu. Ako majka tako čeka svoje dijete, koliko više čeka Bog. Dok majka gleda prema putu, Bog je već na putu. Dok se ona nada povratku, Bog već ide ususret. Kao otac koji izgubljenoga sina vidi još izdaleka, ne čeka hladno pred vratima, nego mu trči u susret. Zato majčina molitva nikada nije samo nemoćno čekanje. Dok šapće ime svoga djeteta, ona ga predaje Onome koji ga može pronaći i ondje kamo njezine ruke više ne mogu doprijeti. Majka nikad ne odustaje jer ljubav posljednja ostaje. A ako majčino srce tako ljubi, koliko više ljubi Bog.
Pripremio si mjesto za mene i prije nego što sam mislio doći. Prije nego što sam Te poznavao, Ti si me čekao. Nisi tražio da Ti nešto donesem, samo si otvorio vrata svoga doma i rekao: ”Uđi, želim da si tu.” Dugo sam mislio da od mene nešto tražiš - da moram zaslužiti Tvoj pogled, biti dovoljno dobar, učiniti nešto veliko za Tebe. A Ti si samo želio moju blizinu, želio si me za svojim stolom, želio si podijeliti svoju radost sa mnom. Ali ja sam nažalost često imao nešto važnije za napraviti - svoje njive, svoje puteve, svoje planove. Toliko toga što nije moglo čekati, toliko toga što je izgledalo hitnije od Tebe. I dok sam ja žurio za svojim poslovima, Ti si čekao mene. Čudno je koliko nam je ponekad teško povjerovati da nas Bog jednostavno želi kraj sebe. Lakše nam je vjerovati da nešto moramo učiniti za Njega nego da On želi biti s nama. Lakše nam je donositi darove nego doći praznih ruku. A Ti ne govoriš: ”Dođi kada budeš imao što donijeti.” Govoriš: ”Dođi, želim da si tu.” Gospodine, ako si mjesto čuvao za mene, dolazim. Neću ti donijeti ništa drugo doli sebe. Nemam čime platiti mjesto za Tvojim stolom, niti ga zaslužujem. Evo me - dolazim. Sada znam da nisam samo gost koji se slučajno našao u Tvome domu nego onaj kojega si čekao, onaj kojem si rekao: ”Moja radost neka bude i tvoja.”
Kad mi se učini da premalo imam, Ti me podsjetiš koliko si blizu. Jer lako zaboravim da se život ne mjeri samo onime što posjedujem, što sam ostvario ili što mi još nedostaje. Ponekad gledam ono čega nema i zbog toga ne vidim ono najvažnije – da si Ti tu. Tražim sigurnost na krivim mjestima, u ljudima, planovima, odgovorima i vlastitim snagama, a Ti me strpljivo vraćaš k sebi. Ne obećavaš mi put bez strmina. Ne govoriš da neće biti dana punih pitanja, trenutaka u kojima neću znati kamo dalje ni razdoblja u kojima će mi se činiti da je put preda mnom prekriven tamom. Ne daješ mi odgovore na svako moje pitanje. Kažeš mi nešto jednostavnije i dublje: ”Ja sam s tobom.” A meni je to dovoljno. Gospodine, Ti si pastir moj, ni u čemu ja ne oskudijevam. Jer ako imam Tebe, Isuse, imam sve što mi treba. Ti si moj mir kad nemira postane previše. Ti si svjetlo kad više ne vidim put. Ti si prisutnost zbog koje se ne moram bojati, čak ni onda kada ne znam što me čeka. Ne bojim se jer znam da si Ti tu. A moje srce često požuri pred Tobom. Željelo bi unaprijed znati što donosi sutra, kako će nešto završiti, kojim putem trebam krenuti. Htio bih vidjeti cijeli put, a Ti me učiš hodati polako, korak po korak. Učiš me da ne moramo znati uvijek kamo put vodi, ali moramo znati za kim idem. Ako me taj put povede kroz tamu, ne moram znati gdje joj je kraj. Dovoljno je da osjetim Tvoju ruku i prepoznam Tvoj glas. Želim učiti živjeti s Tobom: manje se bojati onoga što dolazi, a više vjerovati Tebi koji me vodiš. Možda nemam sve što želim, ali imam Tebe koji me ljubiš. Možda ne znam kamo idem, ali znam za kim idem. I to mi je dovoljno.