Nalazimo se u svijetu koji za sve želi objašnjenja. Željom da se “sve objasni”, riskiramo da budemo dovedeni do toga da si radije damo, kako je napisao Nietzsche, ”bilo kakvo objašnjenje”. Naša je inteligencija stvorena za istinu. Isus nam je objasnio da istina nije u idejama, nego u Njemu: ”Ja sam Put, Istina i Život.” Dokle god tražimo razumijevanje svijeta, smisla života, izvan Krista, nećemo uspjeti. Do istine o svijetu dolazimo po Isusu. Gospodinovoj osobi neće nas dovesti sama naša inteligencija, jer je ograničena. Isus je taj koji nam, svojim Duhom i obiljem svojih darova, dolazi u susret i otkriva nam svu istinu – svoju osobu koja spašava svijet. Nedokučiv misterij se ne može razumjeti samo našom inteligencijom, već vjerom u Boga. Gospodine, podaj nam milost da naš dan i posao počnemo u Tvoje ime.
Bolesni smo od ”sindroma praznih crkvi”. Svećenici i biskupi nam govore da se dramatično smanjio broj svećenika, da sve manje ljudi dolazi na misu, da je sve manje mladih koji se odlučuju za vjenčanje, sve manje djece za krštenje i za vjeronauk. I Isus je imao takva iskustva – i s mnoštvom, i s osamljenošću, pa čak i s ostavljenošću. No, nije zdvajao, niti je patio o broju pratitelja. Da mu je bilo do broja, jednim klikom bi od kamenja napravio učenike. Ali kamenje je pustio gdje je bilo. Bilo ga je, i bit će ga. Isusu nije bio važan broj pratitelja, brojevi su važni samo ljudima. Služimo se Twitterom, Facebookom, Instagramom, i sličnim kanalima i sredstvima, da bismo postali influenceri i internetski celebrity. Moramo imati najmanje 30 tisuća pratitelja da bismo to postali, barem tako kažu Englezi, a oni se uvijek ”prave englezi”! Da bismo povećali broj pratitelja (ili sudionika) na našim misama i vjeronauku, rješenje kojem, nažalost, često pribjegavamo u zadnje vrijeme je tzv. – ”uvjetna metoda”, odnosno uvjetovanje (Ako ne ideš redovito na misu i na vjeronauk, onda nema sakramenata.). Ne trebamo biti ”don, pater ili frater” da bismo napunili crkve. Dovoljno je da smo samo seoski župnici. Evanđelja nam svjedoče da su ljudi trčali sa svih strana da bi vidjeli Isusa i da bi ga čuli – zato jer su uživali gledajući ga, i slušajući ga. Bili su ”zaneseni njegovim naukom. Ta učio ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci.” (Mk 1,22). Njihove društvene mreže bile su ”prastare”, ali vrlo efikasne – od uha do uha.
Invazija ‘malih zelenih’, NLO, susreti treće vrste, teme su brojnih svjetskih teoretičara zavjere. NASA je nedavno objavila rezultate studije o ”Neidentificiranim Letećim Objektima” koji se ubuduće u službenom izričaju nazivaju ”Neidentificirani Zračni Fenomeni”. Radi se najvećim tajnama. Zahvaljujući moćnim teleskopima vidjeli smo slike dubokog svemira, a u međuvremenu smo saznali da svemir ima čak i svoj miris. A što je sa zvukom? Znamo da u svemiru nema zraka pa nema mogućnosti za prijenos zvučnih valova. No, znanstvenici nas uvjeravaju da ipak nije tako i da je ta tišina prividna. Ustvari, posljedica je nemogućnosti našeg uha da čuje udaljene vibracije koje su izvan naših slušnih kapaciteta, ali svemir je pun vibrirajuće energije, kažu oni. Baš kao i Nebo. Nakon što će mnoštvu govoriti o paljenju svjetiljke koju se stavlja na svijećnjak da oni koji ulaze vide, Isus nadodaje: ”Ta ništa nije tajno što se neće očitovati; ništa skriveno što se neće saznati i na vidjelo doći. Pazite dakle kako slušate.” (Lk 8, 6-18) Logično bi bilo da je rekao ”pazite kako gledate”, a On nas upozorava na nešto drugo: ”Pazite kako slušate.” Isusovi učenici mogu i moraju razabrati i razumjeti glasove Neba, jer Nebo je prepuno tajni i priča. Priznajmo, naše vrijeme nije uvijek dobro informirano o svakodnevnim događajima i njihovim globalnim posljedicama: krnje ili pojednostavljene vijesti, uvedene su, kako u vjersku, tako i u političku, gospodarsku i društvenu domenu. Sve nam to otežava pronalaženje smjera koji trebamo dati našem postojanju. Trebamo istinu na koju se možemo s povjerenjem osloniti. ”Ja sam istina i život!”, kaže Isus. Skrivena je tako da je se može i mora pronaći. ”Gdje si se do sad skrivala?”, pjeva Oliver. ”Znam, negdje si uživala. Kad god došla, dobro došla mi, jer jedno za drugo mi smo stvoreni.” (Što to bješe ljubav, Oliver) Unatoč svakodnevnim poteškoćama, nepredviđenim događajima, iznenađenjima i preprekama, Gospodin traži od nas da se pouzdajemo u Providnost, ‘u priče iz svemira’ (usp. Mt 6,25-34): ”Ištite i dat će vam se; (…) kucajte, otvorit ćemo vam se.” (Lk 11,9)
Galerija Sjever u Čakovcu je trgovački centar za kupce i posjetitelje s područja Međimurja, susjednih županija, ali i kupaca iz pograničnih slovenskih krajeva. Zbog izrazito povoljne lokacije i popularnih brandova, Galerija Sjever postala je sinonim za široku ponudu i povoljnu obiteljsku kupnju pod jednim krovom. Nema što nema. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, u djelatnosti trgovine u Republici Hrvatskoj potkraj prosinca 2021. godine radilo je 205.695 radnika, što predstavlja 15 posto od ukupno zaposlenih u hrvatskom gospodarstvu. Poznata je situacija kroničnog nedostatka radnika u trgovini – nedostaju radnici i dobre plače. Isus ima slične probleme u svom vinogradu, u Crkvi. Njegov je vinograd na dobrom položaju, loza je kvalitetna, ali nedostaju radnici, stručni i dobri. Isti ljudi koji su izvan zajednice često entuzijasti, mirni i aktivni, kao vjernici se dosađuju, postaju nestrpljivi ili agresivno raspoloženi, ili jednostavno bezvoljni. No, treba priznati da još uvijek ima vjere u narodu. Makar im se prigovara da su pasivni i nezainteresirani, vjernici su spremni podnijeti i nadljudske napore kako bi ostvarili ono što od se njih traži. Da bi pronašao radnike za rad u svom vinogradu, evanđeoski gospodar motivira zaposlenike – poklanja im pažnju (traži ih) i nudi im pravednu plaću. Naša motivacija je vjera. Ona usmjerava naše ponašanje. Zato treba iznalaziti načine da vjera raste, da bude živa, treba motivirati vjernike, liječiti nesloge, čuvati zajedništvo, podržavati nadu u zajednici i sijati radost. Trudimo se oko obnove, čuvajmo zajedništvo i imajmo nadu u bolje sutra.
Nije li to malo pretjerano? Moramo li doista sve ostaviti da bismo ga mogli slijediti? Možda se to tiče samo svećenika i redovnica? Osim toga, kada bi svi ostavili SVE, stvarno SVE, svijet više ne bi funkcionirao… Kako onda to razumjeti? U Knjizi Ponovljenog zakona (Pnz 6,5) piše: ”Ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!” Riječ ”sve” ponavlja se tri puta i pojavljuje se u vezi s pojmom ”ljubav”. To znači da ne možemo razumjeti ovo ”ostavljanje svega da bismo slijedili Isusa” ako se ne postavimo u perspektivu Ljubavi. SVE je ono što nas veže: naša bogatstva, naše obitelji, prijatelji, posebne osobe, naše ideje, naša udobnost, itd. Isus ne osuđuje bogaćenje niti zabranjuje ljubav između roditelja i djece, niti ostalo ‘normalno’ za ljude. Međutim, naši odnosi s drugima i s materijalnim dobrima, moraju biti uređeni prema Bogu. Kad se naklonost ne prilagođava, ona postaje cilj, a ne više sredstvo za odlazak prema Bogu i susret s Njim. Tada ona za nas postaje idol koji zauzima mjesto Boga. Bez da smo toga svjesni, naši životi se onda organiziraju oko toga i više nismo ‘slobodni’, tj. u stanju da nesebično odgovorimo na Gospodinov poziv. Tada postajemo nesretni poput bogatog mladića iz Evanđelja. Gospodin nas poziva na zdravu nenavezanost, tj. da nikada ne zaboravimo da je svrha našeg života Bog. To je put do sreće, plodnosti i doista uspješnog života. Isus je rekao: ”I tko god ostavi kuće, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili polja poradi imena mojega, stostruko će primiti i život vječni baštiniti.” (Mt 19,29).
Većina ljudi osjeća nelagodu uslijed tišine i ima potrebu na neki je način prekinuti. Neki u takvim trenucima puštaju glazbu, pjevaju, upale televizor ili radio, a neki gotovo nikada ne prestaju pričati. Sveti Pavao će o toj temi također pisati. U preporukama koje će dati za dobre učitelje, naglasit će ”da ne boluju od rasprâ i rječoborstava.” (1Tim 6,4) Nije sigurno da je šutnja uvijek zlato, ali moramo priznati da ljudi koji se ne znaju nositi sa svojim problemima, znaju ponekad pretjerano pričati. George Denis Patrick Carlin (1937.-2008.) bio je američki stand-up komičar, glumac, autor i društveni kritičar. Smatran jednim od najvažnijih i najutjecajnijih stand-up komičara svih vremena. Bio je poznat po svojim razmišljanjima o životu, o preživljavanju, po svojoj crnoj komediji i razmišljanjima o politici, jeziku, psihologiji, religiji i tabu temama. ”Paradoks našeg vremena je”, kaže on, ”da imamo veće zgrade, ali kraće živce. Šire puteve, ali uže vidike. Trošimo više, a imamo manje. Kupujemo više, a uživamo manje. Imamo veće kuće, a manje obitelji. Više udobnosti, a manje vremena. Imamo više diploma, ali manje razuma. Više znanja, a manje rasuđivanja. Imamo sve više stručnjaka i sve više problema. Više znanja u medicini, a sve manje zdravlja. Pijemo previše, pušimo previše, trošimo nepromišljeno. Smijemo se premalo, vozimo prebrzo, olako se ljutimo. Prekasno liježemo, ustajemo umorni. Čitamo nedovoljno, gledamo TV previše. Molimo se rijetko. Uvećali smo naše posjede, ali smo umanjili naše vrijednosti. Previše pričamo, premalo volimo, prečesto mrzimo. Naučili smo kako da preživljavamo, ali ne i kako da živimo.”
Matej sve napušta i kreće za Isusom. Jedva je dočekao da ga Isus pozove. Matejeva je situacija morala biti vrlo teška – po svojoj vjeri i kulturi bio je Židov, a svojim je radom bio povezan s rimskim osvajačem. Kao poreznik bio je na rubu društva – prezren od jednih, iskorištavan od drugih, i morao je osjećati veliku prazninu u svojoj duši. Ljudi slični Mateju Isusa privlače jer u svojoj beskrajnoj ljubavi On ima rješenja za njihova slomljena srca, njihove misli, tuge, potrebe i slabosti. U skladu s Gospodinovim upozorenjem, carinici i bludnice, i njima slični, prestići će nas u Božjem kraljevstvu. Ta tvrdnja ne želi reći da dobro čine oni koji ne slijede Božje zapovijedi i moral, te kažu: ”Uostalom, oni koji idu u crkvu, gori su od nas!” Biblijski carinici i bludnice nisu moralni primjeri, nego oprošteni grešnici. Veća je radost zbog jednog obraćenog grešnika, nego li zbog 99 pravednika. Tko se obrati, ima prvo mjesto u Božjem kraljevstvu.
To uopće nije točno. Svako razdoblje života ima svojih lijepih i ružnih perioda. Isto vrijedi i za Crkvu i za vjeru. U sedamdesetima su govorili da je bilo bolje pedesetih, pedesetih su tvrdili da je bilo bolje dvadesetih i tako oduvijek. A danas kažu tzv. stari, da su ”milenijci” sve pokvarili. Bez veze. Pričati da su nekadašnja vremena bila bolja je sentimentalna izmišljotina. Govoreći ”o boljim vremenima” ustvari opravdavamo našu ravnodušnost ili ”tvrdo srce”. Srce koje je nesposobno da osjeća, nesposobno da se zapali ljubavlju, nesposobno da se nada, nesposobno da vjeruje, nesposobno da čeka. Srce koje, poput mrtvog tereta, pluta na moru života i, uronjeno u dinamiku apatije, nikud ne plovi. O tome je riječ. Bog je došao u naš svijet – živio kao mi, osjećao kao mi, volio kao mi. Taj Isus je i danas s nama, isti onakav kakav je bio i jučer, u tzv. ”boljim vremenima”. Reći onda da je nekad bilo bolje je apsurd. Isti Isus nam danas pokazuje svog Oca, uči nas moliti, živjeti prijateljstvo, raditi, vjerovati, nadati se, ljubiti i opraštati. ”Ja sam s vama”, kaže On. Isti jučer, danas i zauvijek. Zbog toga je današnje vrijeme prelijepo, najbolje.
Sin Božji postao je jedan od nas, govorio je našim jezikom, ”nama u svemu jednak…”. Zato onima koje je Isus izabrao da budu svećenici i katehete, ”nadglednici”, Pavao kaže da ne budu nasilni nego ”popustljivi” (usp. 1 Tim 3, 1-13). U hrvatskom jeziku ”popustljiv” se odnosi na osobu koja je sklonija prilagođavanju i fleksibilnosti u odnosu na druge. To onda želi reći da Isus i njegovi moraju biti skloni prilagođavanju i fleksibilnosti, a ne na-silnom ponašanju. Bog, beskrajno velik, postao je beskrajno malen. Učinio se ništavnim, učinio se malenim, kako bi čovjek mogao polako rasti uz Njega. Bog vjeruje da se čovjek može mijenjati, samo mu treba dati dovoljno vremena. Prilagodba (lat. adaptatio) je duhovni proces. U duhovnosti se to naziva ”duhovni rast”. Ako želimo promijeniti svijet, moramo to činiti na Isusov način: ”S nejakima bijah nejak da nejake steknem. Svima bijah sve da pošto–poto neke spasim” (usp. 1Kor 9,22). Biti blagoslov drugima traži od nas da ”prilagodimo” svoje ponašanje jedinstvenom kontekstu svakoga. Evanđeljem se ne prijeti nego ga se naviješta radosno: ”Besplatno primiste, besplatno dajte” (Mt 10, 8). Tvrdo srce vodi u svađe i ratove, u sebičnost i uništenje bližnjega. Bog nije nasilan nego popustljiv.
(SVIM PRIJATELJIMA KOJI NAS VOLE IAKO SE NE ČUJEMO SVAKI DAN) ”Godine mi bježe, godine i ljudi. Ostaju tek slike, tragovi u kosi, a sjećanje svako prvu ljubav budi što se kao zalog vječno sobom nosi.” (Tereza Kesovija) Poučavamo, propovijedamo, objašnjavamo vjeru, molitvu, posvećenje, svetost, ustrajnost i mnoge druge teme, ali malo učimo o pravom prijateljstvu. Kao rezultat toga, imamo puno poznanika, a malo prijatelja, imamo ljude kojima nudimo informacije, ali s kojima nemamo ama baš ništa. Sveti Franjo Saleški kaže: ”Sve druge ljubavi mogu postojati, a da se ne dijele s drugim, dok prijateljstvo upravo na tome počiva i gotovo ga je nemoguće s nekom osobom uspostaviti, a da se ne postane i sudionikom njegova života.”
Okruženi smo s ljudima koji u nama potiču lijepe osjećaje, dobre ideje i izvlače iz nas ono najbolje. Ali i s takvima znamo doći u sukob. A onda dođe na red opraštanje koje nam Bog zapovijeda. Pitamo se – trebamo li mi njima oprostiti ili oni nama. U djetinjstvu su nas roditelji, na neki način, ”prisiljavali” da drugima oprostimo, ali u odrasloj dobi češće očekujemo ispriku. I nakon obostranih isprika (a to najviše boli), pamtimo i mučimo se s time čitav život. I svaka pomisao na to sprječava nas da živimo miran i ugodan život. Nerijetko se čuje: ”Mogu oprostiti, ali ne mogu zaboraviti.” Pitajmo se – trebamo li uopće zaboraviti? Biblija ništa, pa ni grijehe svojih najuglednijih ljudi, poput Davida ili Petra, ne ‘gura pod tepih’, ne zaboravlja, nego sve iznosi na vidjelo. Pavao, ne samo da ne potiskuje i ne niječe da je progonio kršćane, nego o tome priča: ”Ta čuli ste za moje negdašnje ponašanje u židovstvu: preko svake sam mjere progonio i pustošio Crkvu Božju te sam u židovstvu, prerevno odan otačkim predajama, nadmašio mnoge vršnjake u svojem narodu.” (Gal 1, 13-14) Biblija zagovara sjećanje, a ne zaborav prošloga, pa makar to što je prošlo bilo nezgodno za sjećanje. Odgovor se naslućuje u riječima čovjeka koji je primjer opraštanja: ”Oprostiti i pomiriti se znači očistiti sjećanje od mržnje, zavade, želje za osvetom…” (sv. Ivan Pavao II) ”Oprostiti, a ne zaboraviti moguće je, dakle, jedino kada ozdravi sjećanje. Tko zaista oprosti, taj malo-pomalo i zaboravi, jer oprostom liječi sjećanje. Sjećanje blijedi, i na kraju svega čovjek se više i ne sjeća što se dogodilo. Slično je to rani na tijelu koja je zacijelila i ostaje samo ožiljak.” (Fra Marinko Šakota) Imali smo više grijeha pred Bogom nego što smo ih ikada imali pred drugima, i On nam ih je oprostio. Zato moramo pustiti i preboljeti ono što nam je Bog već oprostio, jer ako to ne učinimo, naši standardi opraštanja postaju veći od Božjeg oprosta, a to nije ispravno. Isus je platio za naše grijehe, i to bi trebalo biti dovoljno. Ako smo tražiti pomirenje, i nismo uspjeli, sve prepustimo Bogu. Ono što uvijek možemo učiniti jest moliti.
Novi zavjet govori o kršćanima koji trče životnu trku strpljivo, koji ustraju i u vrijeme poteškoća. Strpljivost je plod Duha Svetoga (Gal 5,22) i otkriva vjeru u Božji odabir trenutka, da ”Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani.” (Rim 8,28) Isus je od Marije naslijedio blagost i nježnost, te spremnost pomoći svakome, osobito grješnicima i bolesnicima, a od Josipa najvjerojatnije – strpljivost. Zato Josipa u litanijama zazivamo kao – Ogledalo strpljivosti. Sv. Pavao je napisao da je Isus došao spasiti grešnike, ”da bi pokazao svu strpljivost i pružio primjer svima.” (1 Tim 1, 15-17) Bl. Alojzije Stepinac će u svojoj homiliji prema litanijskom zazivu Josipu istaknuti kako je strpljivost ”dio hrabrosti, odnosno krjepost koja jača volju u podnošenju kada zlo snađe čovjeka (…) Strpljivost brani da bol i žalost ne prevladaju čovjekom, nego da nastavi rad na dobrom putu, iz ljubavi prema Bogu.” Za bolesnike se kaže da su pacijenti (lat. patientia-stpljivost).
(NAŠIM MAJKAMA, NAŠIM ŽENAMA I NAŠIM SESTRAMA) U kršćanskoj ikonografiji apostol Pavao je predstavljen, osim knjigom koju drži u jednoj ruci, redovito i simbolom mača koji drži u drugoj. Radi se o simbolima njegova života i svjedočanstva koje je ostavio. On je bio ”mač Božje riječi” u svijetu. Pavlov mač napravljen je po ”njegovoj mjeri”. Svaki onaj tko se stavi u službu Kralja mora se njemu prilagoditi – stavom, stasom i ponašanjem. Isus ne dopušta da mašemo mačevima i da siječemo glave. Isusova majka Marija je imala sasvim drugačiji mač – ”mač boli”. Kada će zajedno s Josipom dijete Isusa donijeti u hram, starac Šimun će joj reći: ”I tebi će mač boli probosti dušu.” (Lk 2, 22-40) Što je time prorok mislio reći? Ne možemo znati sve detalje, ali zasigurno da će njezina ”probodena duša” biti najsnažnije oruđe u njezinom životu. Mnogo je toga neobičnog proživjela i mnogo prepatila. Boljela ju je Josipova sumnja i plan da je potajice otpusti, da je dijete morala roditi u štali, da je morala bježati u Egipat, boljelo ju je što mnogi nisu htjeli razumjeti poruku njezina Sina, a posebno kad je stajala pod njegovim križem. Ali ona je svoje patnje osmislila – nije razumjela zašto mora trpjeti, ali je vjerovala Bogu. Nije gledala samo svoju muku, nego sebe uz svoga Sina na križu. Vidjela je da svojom mukom postaje suotkupiteljica ljudskoga roda, sudionica ljubavi koju ništa ne može ugušiti. U svojoj boli osjećala je da je ljubav križa jača od svega i sviju. Divila se toj ljubavi i u njoj nalazila utjehu. U križu i muci njezina Sina gledala je one koji će jednog dana shvatiti da ih Bog ljubi. Nije bila zarobljena osjećajem tuge ma kako joj je srce krvarilo. Nikada nije bila neutješna i beznadna. Znala je da njezine boli nisu uzaludne.
Lako je kada ide lako, ali što kada ne ide? Što kada se samo redaju prepreke? U beskrajnom nizu vijesti koje narušavaju granice našeg mentalnog zdravlja, optimizam se čini kao luksuz. William Moulton Marston (1893.-1947.), američki je psiholog koji je sa suprugom Elizabeth Holloway izumio rani prototip poligrafa, i poznat je kao autor samopomoći i pisac stripova koji je stvorio lik Wonder Woman. U svojim promišljanjima jednom je rekao: ”Kako god pretjerano negativne misli mogu biti nekorisne, tako i pretjerano optimistične misli mogu biti problem. Ne trebamo prevladavati negativne emocije već ih trebamo pustiti da sjednu rame uz rame s drugim osjećajima.” Nije stvar u tome da ih trebamo ignorirati, ili gurati pod tepih, nego da im dopustimo da se jave ‘rame uz rame’ s pozitivnima. Optimizam je jednostavno nada u budućnost, čak i kad se u sadašnjosti osjećamo loše. To je izazov koji zahtijeva od nas da priznamo pozitivne i negativne emocije odjednom, da im dozvolimo da postoje istovremeno. Negativni osjećaji služe svrsi i ne treba ih zanemarivati. Oni nas potiču da sagledamo problem i probamo ga riješiti, potiču nas da učimo iz svojih padova i da nastavimo put. Stvoreni smo da se dižemo i da koračamo. Ponekad se zna dogoditi da stanemo – da se odmorimo, ali – idemo dalje, jer to je život. Viktor Frankl, u knjizi ”Čovjekovo traganje za smislom”, kaže: ”Oni koji imaju ZAŠTO živjeti, mogu se nositi s gotovo svakim KAKO.” Brodovi su stvoreni da plove, a ne da stoje usidreni u luci.
Jadranka Klepac rodila se 1951. godine u Skradinu. Hrvatska je književnica i radi u gimnaziji kao profesorica matematike. Uz to, život je posvetila i pisanju. Njezine priče objavljene su u ”Smibu”, ”Modroj lasti” te u ”Matka i Radosti” – matematičkom časopisu. U njezinoj prvoj knjizi objavljenoj 2000. godine, nalazi se prekrasna bajka o zlatnim ljudima. ”Svako sretne nekog zlatnog čovjeka i trag toga susreta ostaje. Prepoznat ćete ga u očima koje sjaje i u osmijehu koji ostaje na licu, u lijepom, smirenom i ispunjenom osjećaju sreće u grudima. Potražimo zlatne ljude… tu su… oko nas…” (Patuljci žive u kuglama, Jadranka Klepac) I ja, kao i ona, vjerujem da među nama prevladavaju dobri. Nastavimo i povežimo se na način olimpijskih krugova – svatko onoliko koliko može. Dobri ljudi potiču ono najbolje u nama i drugima, ne vole nositi zlato ni srebro, ni po čemu se ne ističu od ostalih ljudi… A ipak, čine nam život ljepšim, svjetlijim, ispunjenijim, svrhovitijim, plemenitijim. Katkada ih možemo prepoznati po smijehu onih oko njih, ljudi ili djece, po vedrim licima kojima su okruženi, po sretnim pričama ili pjesmama, ili po muzici koju uče djecu. U njihovoj blizini nema mržnje, ljutnje ili ružnih riječi. Oni nas uče kako živjeti, kako se radovati, kako voljeti. Potražimo ih ”u našem predgrađu, na ulici, na raskršću gdje nam je jorgovan rasuo perle.” Potražimo ih ”kraj vlakova što prolaze… gdje drijemaju jedra od rublja i cvijeća, i čekaju vjetar da nekuda plove… naše nas predgrađe zove, traže nas kuće i ulice stare.” (Potraži me u predgrađu, Meri Cetinić)
Isus si, usred svojih govora i čuda, uzima vremena da bude sam sa svojim Ocem. Povlači se u samoću, da se moli (usp. Mt 6,6). Iako nismo pozvani na samostanski život i nemamo fizičkih sposobnosti, naš život također mora imati svoj mir, svoju pustinju. Ako je to Isus trebalo, to i nama treba. Jer čim se razdanilo, Njega je sustigla akcija – narod koji ”nagrnu da ga sluša i da ozdravi od svojih bolesti. Mnoštvo je tražilo da ga se dotakne jer je snaga izlazila iz njega i sve ozdravljala.” (usp. Lk 6,12-19) ”Duša koja je među kreposnim ljudima neizbježno poprima i njihove osobine” – kaže Sv. Franjo Saleški u Filotei. U samoći s Bogom ne posvećujemo pozornost aktivnostima nego Njemu. Zato je druženje s Njim od velike važnosti – preobražava nas, uzdiže, čini nas ljudskijima. Naše kavice i druženja, nisu nam uvijek od koristi. Ponekad ih trebamo izbjeći ili ih pametnije organizirati. ”Loza zasađena među maslinama rađa masnim grožđem.” (isto) Sveti Augustin priča kako je Ambrozija, ušavši u njegovu sobu, znao zateći kako čita. Pričekao bi neko vrijeme, i onda, da ga ne bi ometao, otišao bi bez riječi. Pustio ga je da odmori dušu. Svima nam treba ”malo zraka.”