To zvuči kao proturječje, ali u sebi nosi duboku istinu. Kad nam je do nekog istinski stalo, tada ta osoba prestaje biti produžetak naših potreba ili strahova i postaje netko koga poštujemo u njegovoj slobodi. Pustiti ne znači prestati voljeti, nego prestati posjedovati. Ljubav koja se grčevito drži zapravo se boji gubitka sebe, dok ona zrelija zna da se ne mjeri blizinom pod svaku cijenu, nego sposobnošću da drugome dopustimo njegov put, pa i onda kad se ne podudara s našim. Ponekad puštanje boli više nego zadržavanje, jer ostajemo bez iluzije kontrole. Ostajemo sami sa sobom, sa svojim pitanjima i tišinom. Ali baš u toj boli razotkriva se je li nam do nekoga stalo zbog njega ili zbog onoga što nam on daje. Ako je ljubav stvarna, ona ne ucjenjuje prisutnošću niti prijeti odsustvom, nego ostaje otvorena, čak i kad ne zna hoće li se netko vratiti. Ima u tome i nešto paradoksalno: puštajući, ne gubimo nužno odnos, nego mu dajemo mogućnost da bude istinit. Ako se netko vrati, vraća se slobodan, ne zato što mora, nego zato što želi. A ako se ne vrati, tada barem znamo da smo voljeli bez prisile, bez manipulacije, bez stezanja. I to je, koliko god bolno bilo, oblik ljubavi koji ne ponižava ni nas ni drugoga.
Da, ponekad stvarno trebamo čekati. Ne zato što smo pasivni ili zato što nemamo snage, nego zato što život nije uvijek nešto što se može ubrzati. Ima trenutaka kad sve u nama želi rješenje odmah, traži znak, vapi za jasnoćom, a baš tada se dogodi šutnja. I zna biti teška! Ali čekanje da dođe pravi trenutak i rješenje nije gubitak vremena. Dok čekamo, stvari u nama se slažu, neke želje otpadaju, neke se pročiste, a poneka istina ispliva i sve nekako vidimo u drugačijem svijetlu. Život često priprema odgovore koje ne bismo prepoznali da dođu prerano, jer bismo ih krivo shvatili ili uzeli zdravo za gotovo. Ne dobijemo sve kad mislimo da smo spremni, nego onda kad možemo nositi posljedice toga što dobijemo. Na kraju, život rijetko pita jesmo li nestrpljivi. On daje u svoje vrijeme. A kad se osvrnemo, često shvatimo da je baš to razdoblje čekanja bilo ono u kojem smo najviše naučili o sebi, o povjerenju i o tome da nisu sve dobre stvari rezultat forsiranja, nego dopuštanja.
Blago se ne procjenjuje samo po tome koliko je dostupno i sjajno, nego posebno po tome koliko vrijedi i onda kad je zakopano, prekriveno slojevima zemlje i prašine. Blago nosi u sebi tajnu – uvijek ga treba tražiti, jer se uvijek skriva. Tražiti ga, njega ili nju, znači, između ostalog, ne reći prerano da je sve izgubljeno. Znači ponovno ponovno zasukati rukave, i kopati ponovno, polako i strpljivo, drugačije – što bolje znamo. Ako ne odustanemo sigurno ćemo uspjeti. Odustajanje često dolazi prerušeno u razumnost – ”ostavi, lakše će biti, i tebi i njemu”, a vjernost šapće nešto drugo – ne mora biti lako da bi bilo istinito. Možda je upravo ovo za nas danas – da ne tražimo savršeni odnos, nego ”tražimo” osobu s kojom živimo, da uložimo više truda u naš zajednički život, jer ste zajedno ”zakopano blago”.
Ta molitva je već put. U njoj nema glume ni velikih obećanja, ali ima ono najvažnije – ostanak. Bog se ne plaši toga da ne znamo kako dalje, nego jedino zatvorenog srca. A kad ovako molimo vidi se da nam je srce ranjeno, ali budno. Ne želimo odustati jer još vjerujemo da naš odnos vrijedi više od umora, više od šutnje, više od svega što nas je razdvojilo. I u tome se može graditi novo. Ne znamo kako dalje znači – ne kontroliramo 100 % budućnost, nemamo rješenja, ne znamo ispravne riječi, ali Bog nikada nije tražio da znamo. Tražio je samo da ostanemo! Da ne pobjegnemo baš onda kad je najteže. Možda se put neće otvoriti odmah. Možda će i dalje biti nesiguran, spor, i bolan. Ali svaka zajednička molitva, pa i ovako jednostavna, premješta teret s naših ramena. Od tog trenutka više nismo sami koji se borimo, nego dvoje koji stoje pred Bogom i kažu: ovo je sve što imamo, i to ne dajemo da nestane. Ne da se sve popravi, nego da se ne izgubi. A ono što se ne izgubi, Bog zna s vremenom preobraziti. Ne naglo, ne bučno, nego tiho, iznutra, onako kako samo Bog zna.
Postoje ljudi koji nemaju pravo na riječ u društvu jer nisu naučili vikati, nisu vježbali laktove niti se snalaze u igrama moći koje traže ”dogovore” umjesto istine. Ne vjeruju da su uopće važni jer su prečesto bili naučeni da se povuku, da ne smetaju, da budu zahvalni za malo koje im se ostavi. Njihova šutnja često se čita kao slabost ili nezainteresiranost, a zapravo je plod dugog iskustva u kojem su njihove riječi prečesto bile ignorirane ili okrenute protiv njih. Društvo koje nagrađuje brze odgovore i samouvjerene nastupe rijetko ima strpljenja za one koji govore tiho i promišljeno. A istina je da bi upravo njihova riječ, pročišćena patnjom i bez potrebe za dokazivanjem, mogla unijeti mjeru, dubinu i humanost u razgovore koji su često prazni. Oni nemaju pravo na riječ samo zato što svijet ne zna slušati. Ali njihova riječ je važna, i čeka društvo koje će imati hrabrosti stati, utihnuti i čuti ono što se govori.
Prošlost ima čudnu moć: ako je nosimo kao teret, ona postaje sudac sadašnjosti, a ako je pustimo, može postati učitelj. Razlika nije u onome što se dogodilo, nego u načinu na koji to nosimo. U Pismu nalazimo jednostavnu, ali zahtjevnu rečenicu: ”Jedno samo: što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem. (Fil 3,13). Ne puštamo prošlost zato što je nevažna, nego zato što ne smije imati posljednju riječ nad našim životom. Søren Kierkegaard u djelu Bolest na smrt govori o očaju koji nastaje kada se čovjek ne može odvojiti od onoga što je bilo. Takav očaj nije uvijek bučan, često je tih, ali uporan, i vraća se baš onda kada mislimo da smo ga nadvladali. Neotpuštena prošlost uvijek nađe način da se pojavi u krivim trenucima, u krivim odnosima i s pogrešnim riječima. Tek kada prestanemo stalno gledati unatrag, postajemo sposobni prepoznati ono što nam dolazi ususret. Budućnost ne traži savršenstvo, nego slobodno srce koje se ne boji hodati naprijed.
Ne dopustimo da nam mišljenje drugih uništi život jer ono rijetko govori cijelu istinu o nama. Nije problem u slušanju drugih, nego u tome da njihovo mišljenje postane sudac naše vrijednosti. U Poslanici Galaćanima Pavao jasno kaže: ”Kad bih sveudilj nastojao ljudima ugađati, ne bih bio Kristov sluga” (Gal 1,10). Život koji se stalno opravdava pred drugima gubi hrabrost za istinu. Ne možemo rasti ako svaku odluku mjerimo tuđim odobravanjem. Dietrich Bonhoeffer u djelu Nasljedovanje piše da je poziv vjernika uvijek osoban i da ga nitko ne može preuzeti umjesto njega. Mišljenja dolaze i prolaze, mijenjaju se s raspoloženjima i interesima, ali odgovornost za vlastiti život ostaje. Ako dopustimo da nas vode tuđe procjene, riskiramo da nikada ne živimo ono za što smo stvoreni. Zato ne dopustimo da mišljenje drugih bude mjerilo našeg života. Život nije zbroj tuđih očekivanja.
Vrijeme se ne vraća i propušteno se ne može ponoviti. Ono što je prošlo, prošlo je. Nema više povratka u istu točku, to je istina koju svi osjećamo u kostima: vrijeme ide samo naprijed, a život se ne da premotati. Ipak, sv. Franjo Saleški u svojim Uvodima u pobožan život govori iznenađujuće slobodno upravo na tom mjestu gdje mi često dižemo ruke. On ne poriče nepovratnost prošlih odluka, ali kaže nešto dublje: Bog nije vezan uz naše jučer na način na koji smo mi vezani. Ono što se ne može promijeniti u događajima, može se preobraziti u smislu. Svetac piše da nas Bog ne susreće u idealnoj verziji našega života, nego u stvarnoj, često zbrkanoj i nedovršenoj, i da se svetost ne sastoji u savršenim izborima nego u stalnom povratku srca Bogu u sadašnjem trenutku. Ne možemo ponovno izabrati isto s drukčijim ishodom, ali možemo izabrati drukčiji odnos prema onome što je bilo. Za Franju Saleškoga, milost ne briše prošlost, nego je strpljivo obrađuje, kao što vrtlar ne čupa biljku jer je rasla krivo, nego je podupire da od sada raste ravnije. U tom smislu, svaka sadašnjost postaje nova točka slobode. Ne točka ponavljanja, nego točka ozdravljenja. To je duboko evanđeoska logika koja podsjeća na Isusove riječi da se kraljevstvo Božje događa ”sada”, danas, u ovom trenutku, a ne u zamišljenoj verziji života kakav je mogao biti. Ima tu jedna duhovna zamka: žaljenje koje nas paralizira. Razlikuje plodnu žalost koja rađa poniznošću od one koja nas zatvara u krug samosažaljenja. Prva nas vraća Bogu, druga nas vrti oko sebe. I događa se paradoks: iako se vrijeme ne vraća, čovjek se uvijek može vratiti smislu, a Bog, koji vidi cijelu priču odjednom, sposoban je i od naših promašaja isplesti put koji vodi dalje. Istina da se neke posljedice nose cijeli život, ali nijedna posljedica nema zadnju riječ nad čovjekom koji se usuđuje danas živjeti vjernije nego jučer. U tom ”danas” skriva se sloboda koja ne poništava prošlost, ali joj oduzima vlast nad srcem. Isus nikada ne vraća ljude na staro, nego ih šalje naprijed: ”Idi i od sada više nemoj griješiti” (Iv 8,11). Život doista ne daje iste prilike: ono što je propušteno ostaje dio naše povijesti i ne može se jednostavno ponovno otvoriti kao da se ništa nije dogodilo. Ali život zato nudi nove početke, da se živi drukčije s onim što je ostalo. Novi početak je možda i jedina prava prilika koju život stalno iznova daje: da u ovom trenutku budemo istinitiji, hrabriji i slobodniji nego što smo bili jučer. I to je dovoljno.
Veža su zajednička ulazna vrata stambene zgrade – trijem, haustor, portun. Mjesto koje nije ničije privatno, a pripada svima. Nisi još unutra, ali više nisi ni vani. Tu se ulazi i izlazi, tu se susreću susjedi koji se možda inače ne bi sreli. U njoj se razmijeni kratko ”dobar dan”, čuje se korak koji prepoznaješ, zastane se na sekundu više nego što treba. Veža pamti tko je došao kasno, tko je otišao zauvijek, tko se vratio nakon dugo vremena. Ona je neutralna, ali nije prazna. U veži se ljudi ne skrivaju, ali se ni ne razotkrivaju do kraja. Tu smo još uvijek pomalo javni, a već pomalo osobni. Zato je veža mjesto gdje se osjeti život zgrade. Ako je tiha, znaš da se ljudi povlače u sebe. Ako je izlizana, znaš da se često prolazi, ali i da se ostaje. Ako miriše na vlagu ili na kuhinju, nosi tragove onih koji žive iznad i ispod. I zato je veža dobra metafora za odnose. Ona nije dom, ali bez nje nema doma. Nije ulica, ali bez nje se ne ulazi u sigurnost. Veža nas uči da je zajedništvo često skromno, prolazno i nenametljivo, ali bez njega zgrada nije zajednica, nego samo sloj stanova jedan iznad drugoga.
Voli onoliko koliko možeš jer ljubav ne traži nemoguće. Ne mjeri se količinom, nego iskrenošću. Nisu svi trenuci jednaki, nisu sva srca jednako snažna, i nije svaka faza života sposobna za istu dubinu darivanja. Ali ljubav koja se daje do granice vlastite mogućnosti uvijek je prava ljubav. U Evanđelju se govori o udovičinu prilogu: ”Ona je dala sve što je imala” (Mk 12,44). Isus ne gleda iznos, nego mjeru srca. Voljeti koliko možeš znači dati ono što ti je stvarno na raspolaganju u tom trenutku, bez glume, bez obećanja koja ne možeš nositi, bez krivnje što ne možeš više. To je ljubav oslobođena usporedbe. Hans Urs von Balthasar u djelu Ljubav sama je vjerodostojna piše da ”ljubav nije herojski čin, nego vjernost u konkretnosti. Ona se ne dokazuje velikim gestama, nego dosljednošću malih koraka”. Voljeti koliko možeš znači ostati prisutan, čak i kad si umoran, čak i kad ne razumiješ sve, čak i kad nemaš snage za više. Takva ljubav je ponizna, ali nije slaba. Ona zna svoje granice i ne pretvara se da ih nema. Upravo zato je zdrava. Jer ljubav koja pokušava voljeti više nego što može, često završi kao razočaranje. Ljubav koja se usudi biti stvarna, koliko god skromna bila, uvijek ima prostor za rast.
Neki od nas ne ostare s onima koje vole. Neki ostare uz njih na daljinu, noseći ih u svakodnevici, u tišini vlastitoga srca. Postoje odnosi koji se ne nastavljaju u zajedničkom vremenu, ali se nastavljaju u vjernosti, u pamćenju koje ne traži povrat, nego prihvaća odsutnost kao dio ljubavi. Ta daljina nije uvijek izbor, ponekad je nužnost, a ponekad jedini mogući oblik. U Pismu čitamo: ”Gdje ti je blago, ondje će biti i srce” (Mt 6,21). Srce ima svoje putove koji ne ovise o prostoru ni o blizini tijela. Možemo biti daleko, a ipak povezani, možemo živjeti odvojene živote, a nositi istu tišinu, istu zahvalnost, isti trag. Ljubav koja ne stari zajedno s nekim ne mora biti manja, ona je često dublja, jer je lišena svakodnevnih oslonaca i prisiljena živjeti od smisla, a ne od navike. C. S. Lewis u knjizi Četiri ljubavi piše da ”prava ljubav ne prestaje kada prestane zajednički hod, nego kada prestane briga za dobro drugoga”. Ostati uz nekoga na daljinu znači ne posjedovati, ne tražiti, nego čuvati. To je ljubav koja se dokazuje postojanošću. Takvo starenje na daljinu ima svoju tugu, ali i svoju čistoću. U njemu nema iluzije da se sve mora ostvariti ovdje i sada. Neki ljudi ostaju s nama ne u starosti tijela, nego u zrelosti srca.
Ondje gdje motiv više nije ljubav, nego potvrda, taština se doista ušulja na mjesto milosti, i to pod krinkom revnosti i uspjeha. Čovjek tada više ne djeluje iz zahvalnosti što je pozvan, nego iz potrebe da bude viđen i priznat, a služba, umjesto prostora susreta s Bogom i ljudima, postaje sredstvo samopotvrđivanja. Isus zato tako oštro razotkriva tu zamjenu motiva kad govori o onima koji ”već primaju svoju plaću” (Mt 6,2), jer potvrda publike, koliko god bila privlačna, ne može nositi težinu milosti. Milost uvijek oslobađa, dok taština veže. Milost dopušta da se sije i onda kada se ne vidi žetva, dok taština stalno traži ogledalo i odjek. Kad se u srcu dogodi taj pomak, Crkva i njezini službenici riskiraju da izgube unutarnju slobodu iz koje se rađa autentična plodnost. Ljubav ne treba dokaz, ona se daruje, dok potreba za potvrdom neprestano traži povratnu informaciju. Ljubav skida slojeve uloga, strategija i slika koje smo s vremenom izgradili, često iz straha, ponekad iz dobre namjere. Ona ne pita koliko smo učinili, nego iz čega smo činili. Zato je povratak ljubavi često bolan, jer traži iskrenost prema sebi i prema Bogu. No, ondje gdje ljubav ponovno postane motiv, nestaje potreba za ogledalom i usporedbom, jer vrijednost više ne ovisi o pogledu drugih. Ljubav ne žuri, ne mjeri se rokovima ni rezultatima, nego vjernošću u svakodnevnom. U tom ritmu ponovno učimo sijati bez garancije žetve, govoriti istinu bez potrebe za pljeskom, ostajati uz ljude i onda kada se to ne vidi. Ljubav ne traži da bude primijećena, ali mijenja sve čega se dotakne. Na kraju, povratak ljubavi nije nešto što se jednom obavi, nego put koji se stalno iznova bira.
Crkva je po svojoj naravi znak i oruđe Božje prisutnosti u svijetu, a taština se trudi taj znak okrene prema sebi, da od služenja napravi samopromociju, od Evanđelja sredstvo osobne ili institucionalne potvrde. Kad uđe u crkveni prostor, ona mijenja logiku djelovanja. Umjesto vjernosti, u središte dolazi uspjeh; umjesto razlučivanja, strategija; umjesto slušanja, potreba da se govori i da se bude viđen, a sve iz straha da ćemo biti nevažni, nevidljivi ili neučinkoviti. Isus zato tako snažno okreće pozornost prema skrivenosti i poniznosti, podsjećajući da Otac ”koji vidi u skrovitosti” (Mt 6,4) poznaje pravu istinu službe. Crkva je prava samo ako se ne boji gubitka slike, nego gubitka duha. ”Ogledalce, ogledalce”, poznati je citat iz bajke Snjeguljica, u kojoj zla kraljica svakodnevno pita ogledalo tko je najljepši na svijetu. U bajkovitom jeziku to je priča o ljubomori i taštini, ali na dubljoj razini razotkriva ono što se događa kad netko vlastitu vrijednost preda sudu odraza. Ogledalo tada postaje mjerilo istine, a potvrda zamjena za identitet. Taština uvijek traži ogledalo, a Crkva je pozvana gledati prema Kristu. Ondje gdje se taj pogled zamijeni pogledom prema sebi, Crkva postaje nalik svijetu kojeg želi osvojiti.
Ljudi koji žive od obećanja hodaju ovom stvarnošću na poseban način. Njihov život izvana često izgleda obično, ponekad čak i neuspješno, jer se mjeri kriterijima koji traže vidljive rezultate, ostvarene planove i zaokružene priče. A oni žive s nečim što još nije dovršeno. Njihova sigurnost nije u onome što drže u rukama, nego u onome što nose u srcu. Oni ne žive od posjeda, nego od povjerenja. Njihov pogled je vezan uz vjernost Boga koji je govorio i koji neće povući svoju riječ. Poslanica Hebrejima kaže za njih da su ”izdaleka vidjeli i pozdravili obećanje” (Heb 11,13). To znači da su pristali živjeti bez garancija, bez zatvorenih krugova, bez konačnih potvrda. Takav život traži zrelost. Čovjek koji živi od obećanja mora se pomiriti s time da neće sve razumjeti, niti će sve dočekati. Mora prihvatiti da smisao njegova života nije uvijek u ishodu, nego u smjeru. On ide putem koji nije do kraja rasvijetljen, ali je dovoljan jedan korak svjetla da se nastavi hodati. U tom smislu, obećanje ne skraćuje put, nego ga čini mogućim. U kršćanskom iskustvu, to je i način kako se gleda na Krista. Nisu svi dočekali njegovo rođenje, niti su svi vidjeli uskrsnuće, ali svi koji žive od obećanja već su dionici iste nade. Isus sam to potvrđuje kada kaže: ”Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju” (Iv 20,29). To nije utješna nagrada za one koji su zakinuti, nego priznanje da je takva vjera već duboko uronjena u stvarnost Kraljevstva. Ljudi koji žive od obećanja nose u sebi slobodu. Ne moraju sve imati sada, jer znaju kome pripada budućnost. Njihov život često ostaje otvorena rečenica, ali u Božjim očima upravo je ta otvorenost prostor u kojem On može dovršiti ono što je započeo. Nijedan život koji je proživljen u vjeri nije nedovršen, čak i kada izgleda kao da se priča prekinula prerano. Obećanje je jače od vremena, a vjernost jača od smrti. José Tolentino Mendonça u knjizi Elogio della sete govori kako je ”Bog prisutan ne kao rješenje, nego kao žeđ koja nas drži živima”. To je možda jedna od najljepših suvremenih formulacija života bez garancija. Ne gasiti žeđ brzim odgovorima. Kad se sve to sabere, postaje jasno da živjeti bez garancija, bez zatvorenih krugova i bez konačnih potvrda nije romantična ideja, nego ozbiljna duhovna disciplina. To je život koji su živjeli Abraham, proroci, Marija ali i mislioci 20. stoljeća koji su prošli ratove, lomove i ”šutnju” Boga. I svi oni, svaki svojim riječima, svjedoče isto: da vjera ne postaje slabija kad ostane bez potvrda, nego dublja. Jer tada prestaje biti oslonjena na rezultate, a počinje biti oslonjena na Boga.
Tuga u očima naših žena i djece su znakovi rana za koje često nitko ne pita kako su nastale. U tim pogledima nema samo suza koje su potekle, nego i onih koje su zadržane, potisnute jer ”nije vrijeme”, jer ”treba izdržati”. To su oči koje su prerano naučile šutjeti, koje se privikavaju na oprez, koje stalno osluškuju raspoloženje prostora i ljudi, kao da mir ovisi o tome hoće li netko pogriješiti jedan korak ili jednu riječ. U očima žena ta se tuga često skriva iza svakodnevne hrabrosti. One ustaju, rade, brinu, nose obitelj, a iznutra se polako troše. Njihova tuga govori o umoru koji nije samo tjelesan, nego duboko duševan, o osjećaju da su same i kad su okružene ljudima. U očima djece ta je tuga još ogoljenija. Djeca nemaju riječi za ono što osjećaju, ali njihovi pogledi pamte sve. Pamte povišene tonove, lomove tišine, napetost koja se može rezati nožem. Pamte strah za majku i strah od onoga tko bi ih trebao štititi. I iz tih sjećanja raste nesigurnost koja se kasnije pretvara u nepovjerenje prema svijetu i prema sebi. Ta tuga ne smije ostati neprimijećene. Ona traži pogled koji se ne okreće, riječ koja ne osuđuje i prisutnost koja ne traži objašnjenja. Ona traži društvo koje će reći da ta bol nije normalna, da nasilje nema opravdanja i da nitko ne mora nositi križ sam. Kada se usudimo vidjeti te poglede i ozbiljno ih shvatiti, tada činimo prvi korak prema ozdravljenju. Jer tamo gdje se tuga prepozna, može se roditi i nada, a tamo gdje se šutnja prekine, počinje put prema dostojanstvu, sigurnosti i miru koji svaka žena i svako dijete zaslužuju.
To je jedna od najvećih rana društva koje često ostaju skrivene iza zatvorenih vrata. Žena koja trpi nasilje nerijetko nosi dvostruki teret, strah za sebe i strah za dijete, a dijete, i kad nije izravno udareno, duboko je ranjeno samim gledanjem nasilja. Takva iskustva ostavljaju tragove u osjećaju vlastite vrijednosti, u povjerenju prema ljudima i u sposobnosti da se svijet doživi kao sigurno mjesto. Nasilje nikada nije privatna stvar, niti je odgovornost žrtve. Nasilje je izbor onoga koji ga čini, a šutnja okoline njegov saveznik. Žene u takvim okolnostima često ostaju jer se boje osude, financijske nesigurnosti ili gubitka djece, dok djeca uče krivu sliku ljubavi, moći i odnosa. Upravo zato je prekid šutnje prvi i najteži korak prema barem kakvom takvom rješavanju i oslobođenju. Pomoć postoji i ima mnogo oblika, no, najvažnije je da žena i dijete znaju da nisu sami i da imaju pravo na zaštitu, dostojanstvo i miran život. Društvo koje ozbiljno shvaća patnju najslabijih prepoznaje se po tome kako štiti žene i djecu.