U knjizi C. S. Lewisa: ”Pisma starijeg đavla” (The Screwtape Letters, 1942), stariji demon Screwtape poučava mlađeg, zvanog Crvotočina, kako da iskušava ljude, i više puta izražava strah i nemoć pred istinskom, dubokom radošću koja dolazi od Boga. Demon kaže (u slobodnom prijevodu): ”Ne smijemo im dopustiti da se raduju. Prava radost je Božja, a kad je čovjek jednom kuša, mi smo izgubljeni.” Đavli ne razumiju radost, jer ona nije proizvod želje ni nagrade, nego Božjeg darivanja samoga sebe. Prava radost je sveta i nepobjediva, i đavolske je sile preziru jer je ne mogu pokvariti ni oponašati. Đavao se zato boji radosnih ljudi, jer radost dolazi iz svjetla koje on ne poznaje. Ona ne ovisi o tome kako nam ide, što imamo ili što nas boli. Prava radost rađa se iz srca koje zna da ga Bog ljubi. Kad čovjek to iskreno osjeti, ništa ga više ne može slomiti. Može biti žalostan, umoran i uplakan – ali duboko u njemu i dalje gori tiha svjetlost koja se ne gasi. Đavao ne zna što bi s takvom dušom. On razumije tugu, strah, sumnju – jer u njima ima tame. Ali kad naiđe na radost, on postaje bespomoćan. Zato su ljudi puni Božje radosti najjače oružje protiv zla. Njihova prisutnost unosi mir i toplinu. Uz njih smo sigurni. Oni ne propovijedaju riječima, nego blagošću i vedrinom. Njihova radost govori da je Bog blizu, da je život smislen i da ljubav ima posljednju riječ. Oni gledaju svijet Božjim očima, i znaju da je sve, i lijepo i teško, u Njegovim rukama. I zato se đavao boji radosnih ljudi, jer njihova radost pripada Onome koji je svjetlo svijeta (Iv 8,12).
Vijest je obišla svijet – ukrali su dijamante iz Louvrea. Svijet čuva dijamante u muzejima, a Crkva čuva svoje pod križem. I dok se u muzejima mjeri u karatima, u Crkvi se mjeri svetošću. U mojoj župnoj crkvi ne vidim ni zlato ni dragulje. Zidovi su skromni, oltar jednostavan, ali u svakoj klupi sjaji blago dragocjenije od svih riznica svijeta – besmrtne duše mojih vjernika. Njihove duše su biseri Božje prisutnosti. Oni su pravo blago – ljudi koji vjeruju, nadaju se i ljube. François Mauriac je znao reći da je ”svetost uvijek skrivena u običnosti” i da se Bog skriva ”iza lica koja nitko ne bi stavio na razglednicu”. Naši dragulji su bake koje u tišini prebiru zrnca krunice, mladi koji se ne mire s beznađem, bolesnici koji vjerom nose svoje križeve. To su pravi dijamanti – brušeni suzama, pročišćeni vjernošću, blistavi u skrovitosti. Njih ne čuva, ni alarm, ni sef, nego molitva, ljubav i pažnja srca. Neumrle duše su dijamanti: one koje praštaju kad bi mogle osuditi, tješe kad su same ranjene, trpe ali ne gube nadu. Njihova svjetlost ne gubi sjaj ni u noći izdaje, ni u tami groba. Blago Crkve ne nalazi se u riznicama od zlata, nego u srcima onih koji vjeruju u Boga.
Ima dana kada Bog šuti. Pušta nas da idemo svojim putem. U Knjizi o Jobu čitamo kako Job pita Boga: ”Zašto lice svoje kriješ od mene?” (Job 13,24). U toj rečenici odzvanja bol svakoga čovjeka koji ima osjećaj da ga je Bog napustio. A ipak, Bog nas nije napustio, samo šuti. No, Njegova šutnja nije odsutnost, nego prisutnost koja čeka da mi sazrijemo. To je ono što sveti Augustin opisuje kad kaže: ”Ti si bio unutra, a ja vani… Ti si bio sa mnom, a ja nisam bio s Tobom.” (iz Ispovijesti, knjiga X, 27). Odatle proizlazi i parafraza koju često čujemo: ”Bog nam je bliži nego što smo mi sami sebi”, i na takav način nas poziva na slobodu. Kad ”gleda ustranu”, Bog nas tako poučava odgovornosti. Ne želi biti neprekidni nadzornik našeg života, nego suputnik koji nas ponekad ostavi da osjetimo težinu vlastitih odluka, da spoznamo sebe, da otkrijemo dubinu svoje savjesti i da shvatimo što zapravo znači sloboda. Kada bi Bog odmah prekidao svaku našu pogrešku, nikada ne bismo naučili što znači ljubav koja se bira. Ponekad jednostavno čeka da dođemo do kraja vlastitih putova i snaga, ne da bi nas kaznio, nego da bi nas ondje dočekao, s istim pogledom kojim je Otac gledao izgubljenog sina dok se vraćao kući (Lk 15,20). Bog se ponekad pravi da nas ne vidi, ali to nije zato što mu nije stalo do nas. Naprotiv! Pušta nas da sami otkrijemo ono što bi, da nam je rekao prerano, ostalo samo obična poslušnost. Bog nas ne drži stalno za ruku, nego nas pušta da učimo hodati. Ali dalje bdije da nam se nešto loše ne dogodi.
Je li Isus ikada bio ”na rubu”? Da, više puta. U pustinji, na primjer, kad ga tri puta napadao đavao. Zatim, kad je gledao učenike koji su se prepirali tko je među njima najveći. Ili kad ih je pozivao na molitvu u Getsemanskom vrtu, a oni su zaspali. I još jedan prizor: kad je ugledao Jeruzalem i plakao nad njim. To su trenuci kad mu je bilo ”pun kufer svega”. Ali ipak najviše na križu: ”Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (Mt 27,46). To je trenutak kad je Sin osjetio ono što mnogi od nas jako dobro znaju – kad Bog zašuti, kad sve izgleda izgubljeno. Isus ne bježi od tog osjećaja, ne glumi da je sve u redu, ne prešućuje očaj, nego ga pretvara u molitvu, ne zatvara se, nego sve predaje Bogu: ”Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj” (Lk 23,46). Kad nam dođe da nam je svega dosta – zbog života, ljudi, posla, pa čak i Boga, onda se vrijedi sjetiti da tog osjećaja ni Isus nije bio izuzet, i da On zbog toga sigurno razumije našu bol i nemoć. Isus nam poručuje – kad vam je ”pun kufer svega”, s Njim ćete sve moći izdržati.
Postoji opasnost da si umišljamo da smo ”stručnjaci za Boga”, da mu govorimo o temama, da mu tumačimo tko je On, što bi trebao činiti, kako bi trebao izgledati i sl. I dok se mi tako ”razbacujemo duhovnošću”, On šuti. Sjedi sa strane, podbočio je glavu, i s blagim smiješkom na usnama, zamišljeno nas gleda i kaže si: ”Pa, što ovi izvode?” Ne zato što mu je dosadno, nego zato što zna da će se naše riječi istrošiti prije nego što dođu do Njega. Isus nas pušta, jer zna da govorimo iz potrebe, iz nesigurnosti, iz vlastitog straha da ne izgubimo kontrolu nad svetim. Zato nas ne prekida, i ne polemizira s nama, nego samo čeka da prestanemo, kako bi nam On sam mogao nešto reći. Kad Isus podboči glavu, to nije znak ravnodušnosti – to je gesta ljubavi. On dobro zna da će nas naše riječi umoriti, a Njegova šutnja iscijeliti. I zato čeka da dođe trenutak kad mu više nećemo imati snage bilo što reći, nego jednostavno zavapiti: ”Pomozi!” Tada ćemo samo sjediti pokraj Njega i pustiti ga da nam govori, i On će, podbočene glave, zamišljen ali nasmiješen, reći: ”Ajde, neka te, idemo dalje!”
Isus se zna umoriti od naših rasprava: ”Smije li se ovo?” ”Je li ovo grijeh?” ”Je li ovo liturgijski ispravno?” Dok mi oko Njega pravimo seminare i komisije, On samo gleda i misli si – dokle će ovako? Njemu su naša natezanja bez veze. Kad je hodao zemljom, nije provjeravao jesu li ljudi u skladu s propisima, nego ih je jednostavno doticao i liječio, rušio je granice, razgovarao s onima s kojima je htio. Takav je i danas. Njegov princip je jednostavan: ne kompliciraj, napravi što treba, i idi dalje. Mi bismo najprije provjerili da li se nešto smije ili ne, tko smije, što se mora, što se ne smije, a On, dok sluša naša naklapanja, koluta očima i govori: ”Ajde, napravi to, i završena priča”. Kad nekome pomažeš, kad ga saslušaš, kad šutiš uz onoga koji pati – ne pitaj što se smije, prestani s ”teološkim objašnjenjima”. Napravi što treba i basta.
Kad se hvalimo vlastitom vjerom, a On zna koliko sumnjamo, kad pričamo o poniznosti, a u sebi očekujemo da nas netko primijeti, kad mislimo da imamo sve pod kontrolom, a zapravo samo hodamo po rubu, Isus okreće glavu prema nama i samo podigne obrvu. Ne zato da nas posrami, nego da nas malo prizemlji. To nije podignuta obrva učitelja koji će nas kazniti, nego obrva koja u sebi ima i smijeh i tugu. Smijeh, jer vidi koliko smo smiješni kad objašnjavamo, i tugu, jer zna koliko nas takve priče znaju raniti. On nas ne prekida, ne ruši naše male iluzije naglo. Pušta nas da iscrpimo vlastite teorije, naše monologe o savršenstvu, tada On spusti obrvu i kaže mirno: ”Dobro. A sad stvarno – reci, što ti treba?” S poluosmijehom na usnama, kaže: ”Znam to sve, ali ajde, reci konačno što te muči.” Njemu je važno kad iz nas progovori dijete. I kad Isus idući put digne obrvu, nemojmo pametovati, ne branimo se i ne objašnjavajmo. To je Njegov način da nam kaže da smo voljeni, unatoč svemu. I baš zato.
U Isusovoj prispodobi (Lk 18,13), carinik, stojeći daleko, ne usuđujući se ni oči podići prema nebu, ponavlja: ”Bože, milostiv budi meni grešniku.” U tom zazivu nema ničega suvišnog, nema objašnjenja, nema izgovora, nema samopravdanja – ima samo istina koje zna da ne može živjeti bez Božje milosti. Kako kaže moj profesor: ”Bog ne ulazi u dvorane pobjednika, nego u skrovite sobe ranjenih.” (Ivan Golub). Taj duh pronalazimo u carinikovim riječima: on ne pokušava osvojiti Boga, nego mu se prepušta, priznajući tko je i što je. Otvara mu rane, svoje nemoći i padove. Istina, Bog se raduje s nama i kad rastemo, kad ljubimo, kad u nečemu uspijemo, jer svaka iskrena radost ima u sebi Njegovu iskru. No, kad mu otvorimo rane, tada mu dopuštamo da prodre u ono mjesto gdje se naše srce najviše skriva. ”Čovjek se najdublje susreće s Bogom u trenutku kad mu se uruši iluzija o sebi” (Karl Rahner), jer tada više ne mora glumiti veličinu, nego može biti samo ono što jest – dijete pred Ocem. Nije da Bog čeka samo naše rane, nego čeka da se prestanemo bojati pokazati mu ih. Kad mu donosimo uspjehe, to često činimo kao dar izvan nas, kad mu donosimo rane, tada mu darujemo sebe. Kad mu donosimo rane, tada više ne stoji pred zatvorenim vratima našeg ponosa, nego pred srcem koje se otvorilo i postalo stvarno. U Knjizi Sirahove čitamo: ”Molitva poniznoga prodire kroz oblake; i ne smiruje se dok ne dođe do Boga, i ne odlazi dok Svevišnji ne pogleda i ne pohodi pravednika, i ne dosudi pravdu” (Sir 35,17–18). Bog nikada ne ostaje nijem pred molitvom ponizna čovjeka. Možda šuti neko vrijeme, ali to nije šutnja odsutnosti – to je šutnja priprave odgovora.
U prispodobi o neplodnoj smokvi (Lk 13,6-9) čujemo o Božjoj pravednosti, ali i o Njegovom strpljivom milosrđu. Gospodar vinograda koji dolazi tražiti plod, slika je Boga koji traži od nas rezultate, ”plodove Duha” (usp. Gal 5,22). A smokva, koja godinama ne donosi ploda, slika je svakoga od nas koji je primio mnogo, a uzvraća malo. Bog dolazi ”tražiti plod”, a često nalazi tek uvelo lišće – a ne ono što je, s razlogom, očekivao – plodove. A ipak, u priči postoji i vinogradar, tj. Krist, koji moli Gospodara vinograda za još malo vremena, i tako ne dopušta da se smokva posiječe: ”Ostavi je i ove godine, dok je ne okopam i ne pognojim. Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je” (Lk 13,8). To je glas čovjeka koji se muči i zna da mu ne ide, ali koji ne odustaje, ne gubi nadu. Bogu nikad ne prekipi, nego nam daje do znanja da je vrijeme koje imamo, dragocjeno, i da ne traje beskonačno, i zbog toga ga trebamo iskoristiti. Isusov Bog ne odustaje od čovjeka. On je spreman da ponovno ”okopava i gnoji”. Vinogradar u priči, Krist, ne uvjerava Gospodara (Boga) da će smokva sigurno donijeti plod, nego moli da joj dade još malo vremena. U tome je sabrana sva ljepota Božjeg strpljenja s čovjekom. To nije tek molba za još jedan rok, nego vjera da se život može probuditi i tamo gdje sve izgleda izgubljeno. Ako ima i najmanje šanse, Bog je spreman čekati, strpljiv je, s rukama uronjenima u zemlju našega srca. Ne mjeri nas po uspjesima, nego po našim pokušajima. Njegova ljubav nije poslovni ugovor s rokom isteka, nego trajna vjera u ono što možemo postati. ”Svako Božje čekanje na čovjeka nije slabost, nego snaga ljubavi koja zna da će plod doći” (Karl Rahner). Bog zna da sloboda ne raste na prisili, nego na prostoru koji dopušta rast. Zato On i dalje vjeruje vinogradaru i smokvi, vjeruje da se iz suhe grane može probiti pupoljak. On nas voli previše da bi nas tek tako posjekao.
Isusovo pitanje: ”Zašto sami od sebe ne sudite što je pravo?” (Lk 12,57) u sebi nosi poziv na izlazak iz duhovne uspavanosti, poziv na odgovornost pred Bogom u svakodnevnim izborima koje moramo donositi. Čovjeku je, ponekad, lakše prepustiti to drugima. Lakše je reći: ”Tako svi rade”, ”Tako i drugi misle”, ”Tako Crkva kaže”. Isus ne želi poslušnike koji se skrivaju iza tuđih odluka, nego slobodne ljude koji su sposobni misliti, razlučivati i djelovati po istini. Sloboda o kojoj Isus govori nije samovolja, nego zrelost da se u svemu traži Božja volja. To znači da od nas traži otvorenost, povjerenje i spremnost na hod u nepoznato. A bijeg od takve odgovornosti, pod krinkom poslušnosti, je pasivnost, duhovna lijenost koja se najčešće prikriva vanjskom poslušnošću. Isus nas poziva da ne čekamo da nam drugi kažu što trebamo misliti i raditi, da se ne uključujemo u razne ”hodove” samo zato jer to neki ”samoproglašeni” pojedinci lansiraju, a sve u ime vjernosti Katoličkoj Crkvi i istini, nego da nakon osobnog promišljanja, donosimo svoje odluke. Drugim riječima – da ne budemo poslušnici, nego da budemo odgovorni za sebe, makar nas to suprotstavljalo općoj ”struji”. Isus ne želi da budemo ”duhovni klimavci” koji slijede samo tuđa mišljenja, već slobodni sinovi i kćeri Duha Božjega; da razmišljajmo svojom glavom, a ne da slijepo prihvaćamo što drugi misle i rade, bilo u društvu bilo u Crkvi. Vjera se ne smije oslanjati samo na tuđa tumačenja, nego i na osobno iskustvo, te tako postati autentična. Razmišljati svojom glavom znači dopustiti da razum i savjest – Božji darovi u nama, sudjeluju u vjeri, a ne da vjera bude samo naslijeđena tradicija bez osobnog uvjerenja. Ivan Golub je znao reći da ”vjera nije krletka, nego prozor”, a tko razmišlja svojom glavom, otvara taj prozor. On se usuđuje pitati, tražiti, propitivati, stavljati u pitanje, ali uvijek s ljubavlju prema Istini, a ne s buntom koji razara.
Pozvani smo da budemo ljudi koji ne dopuštaju da ih oblikuju glasovi što odvraćaju od dobra: blago onima ”koji ne slijede savjete opakih, ne staju na putu grešničkom i ne sjedaju u zbor podrugljivaca” (Ps 1,1). Pater Duda znao je reći da čovjek mora cijeli život ”učiti birati društvo svojoj duši”. Nije svako društvo koje liječi, niti svaka blizina donosi mir. Ako se prepustimo putovima i ljudima koji nas mame lažnim osjećajem pripadnosti, ako smo stalno u ozračju podrugljivosti i ogorčenosti, s vremenom postajemo slični njima. Ako stalno boravimo u društvu koje širi gorčinu, i sami postajemo tvrda, hladna i prazna srca. Čovjekova je duša osjetljiva. Ivan Pavao II. kaže da je ”čovjek u potpunosti čovjek tek kad zna šutjeti pred tajnom – jer tada prestaje biti onaj koji posjeduje i postaje onaj koji prima”. Mudrost nas uči da ne moramo govoriti i ništa ne reći, da se ne damo uvući u vrtlog rasprava koje ne vode nikuda, nego da čuvamo ”prostor samoće” u kojem Bog može govoriti. Birajmo stoga s onima koji nas podsjećaju na dobro, koji nas potiču da rastemo u blagosti, a ne u sarkazmu; u nadi, a ne u cinizmu; u miru, a ne u nemiru. Učimo živjeti od ljudi koji ne gase svjetlo, nego ga dijele.
Kad je svijet u zbrci, kad se vrijednosti zamute, neutralnost često izgleda kao mudrost — kao oprez, smirenost, razboritost. No u stvarnosti, ona je često samo strah od istine, strah od gubitka ugleda ili komfora. Tada se čovjek skriva iza maski ”uravnoteženosti” i ”objektivnosti”, dok zapravo prepušta da drugi — najčešće oni bez savjesti, određuju tijek stvari. ”Nepristranost pred zlom znači biti na strani zla”, rekao je njemački teolog Dietrich Bonhoeffer, tijekom nacizma. U jednoj svojoj propovijedi Karl Rahner je rekao da kršćanin u svijetu ne može biti neutralan, jer ”između Boga i ničega neutralnost nije moguća”. Svako odgađanje stava, svaka tišina pred nepravdom, u konačnici postaje glas protiv dobra. Kršćanska razboritost nije bježanje u tišinu, nego razlučivanje koje vodi do djelovanja. Ona traži da se uđe u rizik, da se ne ostane po strani, nego da se zauzme strana dobra — čak i kad to znači biti manjina ili biti neshvaćen. U vremenima zbrke, kad istina postane relativna, a zlo se preodjene u umjeren ton, ”razboritost” bez hrabrosti postaje — kukavičluk. Elie Wiesel, preživjeli logoraš iz Auschwitza, je zapisao: ”Uvijek moramo zauzeti stranu. Neutralnost pomaže tlačitelju, a ne žrtvi. Šutnja ohrabruje mučitelja, nikada mučenika.”
Duhovnost budnosti je sposobnost da čovjek živi budno usred svakodnevice. Boga susrećemo u ”svakodnevnim sakramentima života” (Karl Rahner) – u trenucima običnosti, tamo nas dotiče kao tišina, kao čežnja, kao poziv na smisao. To znači da budnost nije usmjerena samo na buduće događaje, nego i na sadašnji trenutak, na Božje djelovanje koje već traje. ”Vjernik živi između već i još ne” (Edward Schillebeeckx, Christ the Sacrament of the Encounter with God, 1963.) – već otkupljen, ali još uvijek na putu prema punini. Ta napetost između dara i dovršenja stvara duhovnost budnosti. Budan čovjek zna da nije sve dovršeno, ali ne živi u tjeskobi, jer osjeća da je Bog već tu, skriven u svakom trenutku života. Isusova rečenica o ljudima koji budno čekaju gospodara da mu otvore čim stigne (usp. Lk 12,36) sažima tu logiku kršćanskog života. U srcu poruke krije se duhovna stvarnost: Gospodin kuca svakoga dana – često nečujno – u običnim susretima, u tišini, u patnji, u trenucima kad nas zatekne nešto neočekivano. Ali Gospodar, iako zna da ga čekaju, ipak kuca na vrata – i u tom kucanju otkriva se nešto dragocjeno o Bogu. On ne prodire silom u život čovjeka, ne koristi svoje pravo gospodara. ”Kucanje” je znak poštovanja, znak Božje delikatne ljubavi i poniznosti. ”Evo, stojim na vratima i kucam; posluša li tko glas moj i otvori vrata, unići ću k njemu i večerat ću s njime i on sa mnom” (Otk 3,20). Bog, dakle, ne ulazi bez poziva – čak ni u srce koje je već njegovo. Čak i kad zna da su vrata odškrinuta, kuca. ”Bog dolazi kao prosjak koji traži da ga primimo, a ne kao kralj koji zahtijeva pokornost” (Henri Nouwen, The Road to Daybreak, 1988.). Poštuje našu nutrinu i želi nas susresti u prostoru slobode. Afrički teolog Bénézet Bujo kaže da Bog u čovjekov život ulazi ”u ritmu zajednice”, poštujući njegovo disanje i vrijeme (African Theology in Its Social Context, 1992.). Bog kuca u trenutku kad srce može čuti i odgovoriti. ”Kucanje” također znači da Bog ne dolazi samo jednom, jer zna da se vrata srca ponekad zatvore, da čovjek, i kad vjeruje, zna postati umoran, razočaran, odsutan. Bog ne odustaje. On ne uzima zdravo za gotovo čak ni bliskost. Isto tako, kad Isus kaže ”da mu odmah otvore čim stigne i pokuca”, poziva nas da budemo ljudi koji ne trebaju vremena da se ”pripreme”, jer već žive pripravljeni. Budnost je zapravo stanje srca koje je u miru jer zna kome pripada. To je srce koje, i dok noć traje, ne spava – jer svjetlo u njemu gori.
Karl Rahner je jednom napisao da ”grijeh nije u tome što čovjek posjeduje, nego u tome što ono što posjeduje, posjeduje njega” (Schriften zur Theologie). To bi mogao biti zaključak o dvojici bogate braće koji nikako da podijele bogatstvo. Isus nije došao rješavati nasljedne sporove, i ne želi biti arbitar u našim zemaljskim sporovima. Na kraju priče koju će ispričati (Lk 12,13–21), Bog će bogataša koji umire upitati: ”Kome će pripasti ono što si pripravio?” Bogataš iz priče nije opisan kao zločinac, niti kao varalica – on je samo netko tko je vjerovao da se život može osigurati materijalnim zalihama. Njegova tragedija nije moralna, nego egzistencijalna: on je zamijenio Boga svojim silosima. On ima ”puno”, ali u ničem ne uživa. Tako je uvijek: tko se zatvori u svoje ”žitnice”, zatvara se i za Boga. Kad Isus pita ”čije će biti?”, zapravo kaže: sve što nismo pretvorili u ljubav, preći će drugima, a ne nama. Netko će naslijediti naše imanje, novac, kuću, to je sigurno, ali ono što je bilo u nama vezano za to – našu brigu i muku, strah, trpljenje i sva druga ulaganja, to nitko neće naslijediti, to će propasti s nama. Tin Ujević je, u tom smislu, u ”Pobratimstvu lica u svemiru” napisao: ”Blago onom tko dovoljno ima, da može biti siromah”. Takav zna odustati od ”svojega”, nasuprot onih drugih koji se grčevito drže svega što im ”pripada”.
Bog daje, ali ljudi ne dijele. Bog ne uskraćuje kruh, ali je kruh često zarobljen u rukama onih koji ga gomilaju. Kao što kaže sveti Bazilije Veliki u ”Homiliji o bogatašu”: ”Onaj koji ima višak, a ne daje siromahu, krade od njega i otima mu život. Kruh koji čuvaš pripada gladnima; odjeća koju skrivaš pripada golima.” U samom Očenašu postoji taj suptilan, ali presudan naglasak: molimo kruh naš, a ne kruh moj. To znači da Bog daje dovoljno za sve, ali kad prisvojim ono što je ”naše” u ”svoje”, netko ostaje bez. Teolog Hans Küng je u ”Bit kršćanstva” (Das Christentum – Wesen und Geschichte) to izrazio ovako: ”Glad u svijetu nije znak Božje šutnje, nego ljudske sebičnosti.” I povijest to potvrđuje. Zemlja danas proizvodi dovoljno hrane. FAO navodi da se svake godine proizvede oko 2,8 milijardi tona žitarica, dovoljno da nitko ne bude gladan. Ali milijuni umiru jer ta hrana ne dolazi do njih. Bog, dakle, i dalje daje, ali ljudi stvaraju strukture nepravde, nejednake trgovine, ratove, pohlepu i bacanje. Sveti Ivan Pavao II. u ”Sollicitudo rei socialis” (1987.) govori o ”strukturalnom grijehu”, o grijesima koji nisu samo osobni, nego ugrađeni u društvene odnose. Glad u svijetu, kaže on, nije Božja volja, nego posljedica nepravde i ravnodušnosti. ”Bog nije stvorio svijet s dvorištem gladi i palačom obilja, to su podjele koje smo mi podigli”, piše papa Franjo u ”Evangelii gaudium” (2013.). Ali to ne znači da Bog šuti. Njegov odgovor na glad jest – čovjek. On nas šalje da budemo odgovor na molitvu: ”Kruh naš svagdanji daj nam danas” – daj nam da ga dijelimo. Kao što je rekao Dietrich Bonhoeffer: ”Božji darovi postaju blagoslov tek kad kroz njih struji ljudska odgovornost.” Zašto Bog ne daje gladnima? Daje, ali preko nas, a mi taj kanal zatvaramo. Bog nije daleko, On je u rukama koje bi trebale lomiti, a ne zadržavati. U tome je tajna euharistije: kruh postaje Tijelo Kristovo samo kad se lomi. I svijet će postati Božji samo kad se podijeli.
Kada u ”Očenašu” molimo: ”Kruh naš svagdanji daj nam danas” (Mt 6,11), mi ne molimo za raskoš, nego za dovoljno; a Bog, u svojoj darežljivosti, uvijek daje više. Taj ”višak” nije zato da bismo imali, nego da bismo dijelili. U Svetom pismu Božja darežljivost uvijek nadilazi ljudsku mjeru. U pustinji je mana padala svakog dana, ali se nije smjela gomilati (Izl 16,4–20). U evanđelju, kad Isus umnaža kruhove, ostaje dvanaest košara ostataka (Iv 6,13) – simbol obilja koje Bog daje, ali i poziva da ništa ne propadne. Bog je uvijek Bog izobilja, ali i Bog odgovornosti. Karl Rahner u ”Slušatelj Riječi” (Hörer des Wortes) piše da ”Božja darežljivost ne poznaje mjere, ali traži mjeru u ljudskom srcu”, jer dar bez zahvalnosti postaje teret, a izobilje bez dijeljenja postaje grijeh. Upravo zato Isus upozorava na čovjeka koji gradi veće žitnice da bi u njima pohranio svoj višak (Lk 12,16–21): ”Bezumniče! Ove će ti noći dušu uzeti, a čije će biti ono što si pripravio?” Nije grijeh u bogatstvu, nego u zaboravu da kruh ima smisla samo kad se dijeli. Bog nam doista daje više nego što trebamo, ali ne zato da bismo živjeli u preobilju, nego da bi se višak pretvorio u ljubav. Charles de Foucauld, pustinjak i misionar, u svojim ”Duhovnim spisima” zapisao je: ”Kad primim više nego što trebam, to nije moj dar, nego Božji zalog da ću pronaći onoga kome to pripada.” Zato kruh koji dobivamo nije samo za nas.