”Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju.” (Mt 9,38) Bog treba suradnike. To zvuči gotovo nevjerojatno. Svemogući Bog treba čovjeka, ne može bez nas, želi s nama. Uvijek iznova poziva obične ljude – poput Mojsija koji je mucao, poput Petra koji je padao, poput Marije koja nije razumjela sve. I danas traži one koji će Njegovu riječ nositi u svakodnevicu obitelji, na posao, među mlade, bolesne i zaboravljene. Traži one koji će u šutnji moliti, u tišini služiti, u jednostavnosti ljubiti. Ljude koji neće tražiti svoje, nego jedino Božje. Zanimljivo je da Isus ne kaže prvo: idite!, nego: molite!: ”Molite gospodara žetve …” Znači da ”radnici” već negdje postoje i čekaju, samo ih Gospodin treba poslati, a poslat ih ako ih trebamo, i ako ga zamolimo da nam ih pošalje… Svećenici već postoje u Njegovom srcu, a Bog želi da ga molimo da ih ”izabere” po svom srcu i da ih nama pošalje. I još nešto: Isus ne kaže ”žetva će biti spremna”, nego:” žetva je velika” Već sada. Svijet je zreo za Evanđelje, a radnika je malo – ne zato što Bog škrtari s pozivima, nego zato jer ga za njih ne molimo, jer su nam srca zatvorena, uplašena ili previše zaokupljena sobom. Daj nam, Gospodine, dobrih svećenika. Daj nam ljude koji će nas blagoslivljati s oltara i donositi nam Tebe, ljude koje ćeš posvetiti da žive za nas, da nas slušaju, da nam u tvoje ime opraštaju. Daj nam dobrih svećenika koji će svojim pogledom, riječju i prisutnošću pokazivati da nam nisi dalek, nego blizak. Ne moraju biti savršeni, ni imati sve odgovore, ali moraju znati biti na koljenima, i ”mirisati na stado”. Trebaju nam pastiri koji neće bježati od trpljenja, koji će živjet s nama, u suzama i u radostima. Ne prestajmo zato moliti Gospodina da nam ih pošalje, uvijek ”po srcu svome”. Ta će molitva ohrabriti srca onih koji se još uvijek boje reći Bogu ”da”, ”pogurnuti” mladiće koji već dugo osjećaju poziv, ili će pomoći starim svećenicima da ustraju do kraja, a zajednici dati strpljivost i blagost da ih cijeni.
Nakon što je pozitivno odgovorio na Isusov poziv da ide za Njim, Matej organizira oproštaj za svoje znance. Bilo ih je puno koji su se odazvali. A sve su to ”pratili” farizeji koji će dobaciti apostolima: ”Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?” (usp. Mt 9,11). Bili su sablažnjeni i puni prijekora što si je Isus dozvolio da jede s grešnicima. Po njima, netko tko se smatra učiteljem, prorokom ili pobožnim čovjekom ne može sjediti za stolom s onima koji su izvan Božjeg zakona. Koje li perverzije. Oni su ”određivali” koga Bog smije ljubiti, a koga bi se trebao kloniti. Isus ruši njihovu umišljenost. On donosi Božje milosrđe svima. Za Njega nema ”pravednih” i ”nepravednih”. On traži izgubljene, diže pale, vraća one koji su daleko. Božje srce je otvoreno svima. Blizina s grešnicima za Njega nije nedostatak nego blagoslov. On ne negira grijeh, već pokazuje put obraćenja – koji uvijek počinje susretom, a ne osudom. Drugim riječima: ”Ne treba zdravima liječnik, nego bolesnima.” (Mt 9,12-13) Isusovo poslanje je doći k onima koji su ranjeni, slomljeni i izgubljeni, a ne k onima koji misle da su savršeni i pravedni. Takvi ga ne trebaju. Isusova ordinacija je među grešnicima, među slabima i prezrenima. Jedna od najtežih duhovnih bolesti je umišljena pravednost – kada mislimo da smo ”super”, i ne trebamo obraćenja. Samodostatnost udaljuje čovjeka od Boga.
Rečenica iz Ivanova evanđelja: ”Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kada dođe Isus” (Iv 20,24), često se koristi kao uvod u poznati prizor susreta Uskrslog Isusa s apostolom Tomom, koji nije bio prisutan kada se Isus prvi put ukazao svojim učenicima. U toj jednostavnoj rečenici krije se cijeli niz tema koje dotiču i naše živote, a najviše problem nevjere. Ali Isus, a ni apostoli, ”Tominoj odsutnosti i nevjeri” uopće ne pridaju posebnu pažnju. U samom tekstu evanđelja zapravo nitko ne dramatizira Tomin izostanak i ”nevjeru” onako kako mi to često činimo. Nigdje ne piše zašto nije bio tamo. I nitko ga o tome ni ne pita. Ni Isus, ni apostoli. To je velika poruka za sve nas. U trenutku kad bismo očekivali moralnu pouku, ukor ili barem blagu opasku, prvo što Isus kaže je – ”Mir vama”. Dolazi ne da istakne Tominu ”grešku”, nego da mu dade priliku. Ne izriče nikakvu osudu. Jedina reakcija dolazi s Tominom izjavom da neće vjerovati dok ne vidi i ne dotakne Njegove rane. A i to je više izraz unutarnje čežnje, nego tvrdoglave nevjere. Mi, s druge strane, stoljećima stavljamo fokus na ”nevjernog Tomu”, i često ga svodimo na nekog tko je zakazao, sumnjao, i tražio dokaze. Kao da je njegovo traženje problem. Zašto Tominom izostanku posvećujemo više pažnju nego Isus? Zato što smo majstori u traženju krivca, greške, nedostatka vjere i sl. Isus pak je Bog koji ne traži greške, ne dolazi da Tomu ”uhvati” u sumnji, nego da mu daruje susret koji će tu sumnju preobraziti u ispovijest vjere, u nešto najljepše što vjernik može izgovoriti: ”Gospodin moj, i Bog moj!” U kulturi koja često osuđuje i etiketira, koja brzo izdvaja ”one kojih nema”, Crkva, ako želi biti autentična, mora naučiti šutjeti, a ne brzopleto suditi. To što Tome nije bilo nije ni bitno. Nije se ni morao opravdavati. Isus ga nije pozvao na ”raport”, nije ga pitao zašto nije došao, zašto nije vjerovao na riječ drugih. Isus ne dramatizira, a mi Tomu pretvaramo u problem. Isus donosi mir. Svaki put. Taj mir dao je i Tomi. Isus Tomi i ostalima, donosi mir bez razlike. Ne ”rješava” Tominu sumnju silom, argumentima, ili prijetnjom, nego prisutnošću i mirom. Toliko se puta zapletemo u pitanja: Gdje su nestali ljudi iz crkve? Zašto ne dolaze? Zašto sumnjaju? Zašto propuštaju mise, ili se ne vjenčaju u crkvi, zašto ne drže do Božjih i crkvenih zapovijedi, zašto traže rješenja za njihove probleme negdje drugdje, ili se ispisuju iz Crkve? Isusov pristup je drugačiji. On ne vodi statistiku, ne optužuje, nego pokazuje rane – dokaze ljubavi. Tomi, i onima kojih ”nema” s nama u crkvi, treba mira. Kad ih susrećemo i kad razgovaramo s njima, donesimo im mir, a ne ukor!
Poznata nam je priča o Abrahamu i Hagari iz Knjige Postanka. Hagara je bila Sarina sluškinja, i žena koja je Abrahamu rodila sina Išmaela (”Bog čuje”). Sara je bila nerotkinja i već u poodmaklim godinama, i odlučila je ”pomoći” Bogu, te ”ponudila” Abrahamu svoju sluškinju, da s njom ima dijete. Kasnije, kada se rodio Izak, sin obećanja, Sara ne želi da Išmael ima išta s njim, pa traži da Abraham otjera Hagaru i njezina sina, što je ovaj i učinio. Važno je razumjeti ovu priču ispravno i pravedno. To što je Sara ”pomogla” da se rodi Išmael, ne znači da on ”nije bio po Božjoj zamisli”. Nipošto. Išmael nije ”greška”, neželjen ili manje vrijedan pred Bogom. Nipošto. Bog ga je blagoslovio, dao mu ime (“Bog čuje”) i obećao da će i postati otac velikog naroda. Bog je bio uz Hagaru i Išmaela – i u pustinji, i u boli, i u njihovoj odbačenosti. To pokazuje da su bili dragocjeni u Božjim očima. Išmael je rođen jer su Abraham i Sara djelovali po ljudskoj logici – htjeli su ostvariti Božje obećanje vlastitim sredstvima, ne čekajući na Božji način i Božje vrijeme. Ali Bog u svojoj vjernosti ipak ne odbacuje rezultat toga izbora. On ne blagoslivlja samo idealne situacije, nego i ljude u njihovim pogrešnim izborima. Išmael nije birao kako će doći na svijet. Nije birao biti ”nezakonito dijete”. I on je također ”izabran” — ne od ljudi, nego od Boga. Nitko nije kriv što je živ. Ni dijete začeto u nesavršenim okolnostima, ni ono koje je dočekano s manje ljubavi, ni ono koje ljudi nisu htjeli. Djeca nisu kriva. Bog stoji i uz one koji nisu ”prvi izbor” — uz one koje su drugi isključili, protjerali i zaboravili. Mnoge žene danas rađaju ”same''', zovemo ih samohrane majke. Slične su Hagari – izložene osudi javnosti, s neizvjesnom budućnošću, često s osjećajem da su ostavljene, neshvaćene. Kada žena danas rodi ”sama”, Bog je i dalje uz nju. Njezino dijete nije ”greška”, ono je Božji dar. Bog ne okreće glavu od djeteta koje se nije rodilo ”po zakonu”. Crkva bi trebala to jasnije pokazivati – ne moraliziranjem, nego prihvaćanjem, podrškom i konkretnom pomoći. Mnogo žena u takvim situacijama osjeća pritisak, osudu, komentare, pa čak i u zajednici koja bi trebala biti izvor ljubavi. Kako ih Bog vidi? On vidi žene koje se bore za život djeteta, vidi srca koje ne znaju kako dalje, ali ne odustaju, vidi djecu koja možda ne znaju tko im je otac, ali imaju Oca na nebu. Nema ”nepoželjnih” života. Ne u Božjim očima. Ne u Božjem srcu. I kad mislimo da smo dijete ”iz pogrešne priče”, Bog, i iz takve ”priče”, piše sveto. On ne opravdava naše grijehe, ali ne kažnjava ni djecu, ni njihove majke. Tko god da smo, ako smo rođeni, ako živimo – željeni smo od Boga.
Oluje života – svi ih imamo. Dođu naglo, bez upozorenja – pogodi nas nečija riječ, dođe gubitak, dijagnoza, izdaja. Sve što smo gradili u trenu se zaljulja. Pokušavamo ostati na površini, ali ubrzo shvatimo da nismo jači od oluje: ”A Isus spava.” (usp. Mt 8,23-27) I panično vičemo: ”Zar ga ne zanima što propadamo?” Međutim, Isusovo ”spavanje” nije odsutnost. On počiva usred oluje – ne zato što mu nije stalo, nego zato što nad njom ima vlast. Jer kad se probudi, jednom riječju će smirit – i vjetar i more. Bog nam nije obećao da neće biti vjetra, već samo da nas neće ostaviti kad će nadoći, kad ćemo se bojat valova, hodat će po njima, spavat s nama u lađi dok će sve padat u vodu, i šaptat nam tiho: ”Ne bojte se. Ja sam s vama.” Mnogi od nas mole za miran život – život bez potresa, bez gubitaka, bez neizvjesnosti. Ali takav život nam Bog nije obećao. Bit će oluja, ali nas neće slomiti. Poslije njih, srce koje vjeruje, postat će tiše i zahvalnije. Mogu nas raniti, možemo hodati kroz život s pitanjima, sa suzama, ali nikada nismo sami.”Tko je taj da mu se i vjetrovi i more pokoravaju?” Tko je taj…? To je tvoj i moj Isus! On je više od učitelja, On je više od proroka – On je Bog! Krize, nesigurnosti i ”nevremena” života će nas dovest do istinskog susreta s Njim. Kad se nađemo u oluji koju ne razumijemo, kad valovi prekrivaju našu lađu života, ne paničarimo – On je s nama. On nam daje mir – ne nakon oluje, nego dok još ona traje. Poslije oluja života, srce koje vjeruje, postaje tiše i zahvalnije. I kad odu svi, On ostaje.
Ne tražim da im život bude lagan, nego im daj da osjete Tvoju blizinu u svim trenucima. Ne molim te za čudo u oblacima, nego za čudo u njihovom srcu. Učini da pronađu mir, daj da im tvoja riječ bude svjetlo u tami. Pošalji im znakove dobrote – kroz ljude, susrete i trenutke. Neka osjete da nisu sami. Daj da im dani budu ispunjeni milošću – izliječi im rane, ojačaj im vjeru. Daj, Gospodine, mojim vjernicima da im dani budu ispunjeni novim počecima, dani za koje će moći reći: ”Bog je bio ovdje”! Daj im, Gospodine, da osjete koliko su Ti važni. Ne zbog onoga što rade, nego zbog onoga što jesu – tvoja ljubljena djeca! U svijetu gdje se vrijednost mjeri uspjehom, brojevima i mišljenjima, daj im da osjete da pred Tobom vrijede bez dokaza, bez maske, bez usporedbe. Daj da u dubini duše čuju Tvoj glas, koji kaže: ”Dragocjen si u mojim očima, i ja te ljubim.” Kad posumnjaju u sebe – podsjeti ih da su stvoreni po Tvom srcu. Kad ih svijet slomi – podsjeti ih da ih nosiš na dlanu. Kad se izgube – neka osjete da ih nikad ne prestaješ tražiti. Gospodine, daj im da znaju da ni jedan njihov dan nije bez Tvoje pažnje, ni jedna njihova suza bez Tvoje nježnosti, ni jedna njihova molitva bez Tvojega odgovora. U danima koji im prolaze prebrzo, htio bih, Gospodine, da Te vide da si uz njih. Da Te vide u ljudima, koje često ne primijete. Da te vide u sebi, gdje se najmanje nadaju. Htio bih da Te vide… ne samo u crkvi, nego i na ulici, ne samo u molitvi, nego i u radu, ne samo u čudesnom, nego i u običnom. Htio bih da Te vide i kad je teško – kad ne razumiju, kad ih boli, kad im ništa ne ide po planu. Tada Te najviše trebaju, tada posebno hodaj s njima. Daj im da znaju da si s njima, i kad ništa ne vide, kad ništa ne osjećaju, kad se čini da je sve prazno. Htio bih da Te vide, Gospodine, kao suputnika, prijatelja i Oca. Tada će sve će postat sveto. Gospodine, radi se o mojim vjernicima, nemoj to zaboraviti, molim Te. Moji su, Ti si mi ih dao. Molio sam Te, Gospodine, da im ovaj tjedan bude ispunjen znakovima tvoje ljubavi. Ne zato da ih zadiviš, nego da im oživiš vjeru. Ne zbog radoznalosti, nego da znaju da si s njima. Daj im znakove koji ne bliješte, nego griju. Pokaži im znakove koji će ih pogoditi pravo u srce – u susretima koji će im vratiti nadu, u oprostu, u miru, i u neočekivanoj radosti. Molim Te da im tjedan ne bude zatrpan obavezama, nego da ih nešto Tvoje, iznutra dotakne. Molim Te da se mogu pridići, i nastaviti dalje. Ti ih voliš više nego što ja mogu, Ti ih poznaješ više nego itko drugi. Pokaži im se, Gospodine. Ne mora biti svima na jednaki način, ali svakome – onako kako im srcu treba. Ozbiljno, Gospodine molim te, ne usput, ne reda radi, nego iskreno. Molim Te za moje vjernike, za one koje si mi dao. Molim Te da im ovaj tjedan bude poseban, da mogu pričati o tvojim čudima, da im srce zna – da si Bog koji ih neizmjerno voli.
Danas razmatramo o životima Petra i Pavla, preko kojih je Bog postavio temelje svoje Crkve – dvije različite životne priče, dva načina doživljavanja odnosa s Kristom. Petrov susret s Isusom obilježen je iskustvom neuspjeha – Isus ga poziva nakon što je cijelu noć uzalud pokušavao uloviti ribe. Njegovo srce bilo je prazno kao i njegove mreže, i Isus je ušao u njegovu prazninu i ispunio je. Petar ga je počeo slijediti, najprije misleći da to mora i može sam – oslanjao se na sebe i svoj entuzijazam. No, često je krivo shvaćao Učitelja, ali se nije predao malodušnosti. Da bismo istinski slijedili Isusa, moramo iskusiti ranjivost, moramo se prepustiti suzama da bismo bolje vidjeli. Ni u jednom trenutku Isus nije ostavio Petra. Petar pak se uvijek osjećao voljenim. Isus nije Bog koji istražuje neuspjehe, već Bog koji nas poziva da s ljubavlju započnemo iznova. Kad je na kraju svog puta pokušao napustiti Rim kako bi izbjegao progon, prema drevnoj predaji, na putu je Petar susreo Isusa i upitao ga: Quo vadis, Domine? Isusov odgovor: ”Idem ponovno umrijeti”, pomogao mu je shvatiti da se Isusa može slijediti samo ako ostajemo vjerni. Na kraju svega, baš kao i sveti Pavao, reći će: ”Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao.” (2 Tim 4,7). To su riječi starog Pavla, čovjeka koji je do kraja živio ono u što je vjerovao. Riječi su to jednoga životnog puta: s padovima, ranama, razočaranjima, ali i s vjernim ustajanjima. Pavao je prošao progonstva, odbacivanja, neshvaćenost, ali nikada nije izgubio srce, nije pobjegao s trkališta, nije predao svoju vjeru okolnostima. Bog ne traži savršene – traži vjerne, koji će nastaviti trčati i kad se umore. One, koji će se, kad padnu, vratiti.
Isuse, blaga i ponizna Srca, uči me Tvojoj tišini kad bura tuče. Uči me blagosti kad me povrijede, i poniznosti kad me pohvale. Učini srce moje po Srcu svome – da ljubim bez uvjeta, da praštam bez mjere, da služim bez buke, da trpim bez gorčine. Isuse, daj mi srce koje ne traži priznanja, koje se ne ljuti kad ostane nezapaženo, koje ostaje vjerno i kad je neshvaćeno. Isuse, učini moje srce mjestom gdje se Tvoja ljubav odmara, da i drugi u meni prepoznaju tvoje blago i ponizno Srce.
Kako razumjeti Božje srce? Isus nam pomaže pronaći objašnjenje nekoliko puta u Evanđelju, kada ponavlja da nije došao pozvati pravednike, nego grešnike i bolesne (usp. Lk 5,32). U tome je tajna: središte Kristove misije na zemlji je tražiti grešnike, pronaći ih, spasiti ih i vratiti ih u stado. Svakako, on se brine i za ostalih 99, ali njegova briga nadilazi našu logiku, njegova je briga posebna za ”izgubljenu” ovcu. O, baš je lijepo biti izgubljena ovca. Ne zato što je lijepo biti izgubljen, nego zato što tek tada, kad više ne znamo put za natrag, shvaćamo tko smo za Boga. Ne pita nas koliko smo daleko odlutali, ni koliko smo pogrešaka napravili. Pita nas samo jedno: jesmo li spremni da nas nosi? I ako smo spremni, On će nas podići. Ne nosi nas jer smo važniji od drugih, nego zato jer smo se izgubili, i priznali da ne možemo sami. U Njegovom srcu ima mjesta za sve – za one koji su jaki, i za one koji su slomljeni. Za one koji mole s pouzdanjem, i za one koji šute jer ne znaju više što bi rekli. Za one koji ostaju vjerni, i za one koji se vraćaju po stoti put. Njegovo srce ne pamti pogreške, i ne stavlja ljude na čekanje. Ono samo prima. Bez uvjeta. Bez sumnje. Bez odgode. Njegovo je Srce otvoreno za svakoga. U Njegovom srcu doista ima mjesta za sve. U Njegovom srcu svatko ima svoje ime, svoj prostor, svoje dostojanstvo. I nitko nije višak.
Kad sve stane, kad se ugase svjetla, kad nestane buke svakodnevice, ostaje samo pitanje – jesi li tu, ljubavi moja? Mogu imati karijeru, stabilnost, dobar glas među ljudima, mogu imati i ispunjen kalendar, čak i dojam da sve držim pod kontrolom - ali ako tebe nema u središtu toga, ako Ti nisi u svemu što živim i biram, sve je isprazno. Ne tražim da mi život dade sve, već tražim da ne izgubim Tebe. Jer, ako si ti prisutan, i malo postaje dovoljno, a ako Tebe nema, ni obilje nije dovoljno. I zato budi uvijek uz mene. U danima kad mi sve izgleda daleko, kad ništa ne osjećam, i ne mogu moliti, i kad se osjećam da sam zaboravljen - reci mi da nisi Bog koji odlazi kad pogriješim, koji me ostavlja kad postane teško. Hodaj sa mnom i kad sam slab, traži moje izgubljeno srce. Ne moram biti tvoja radost, samo te molim - pronađi me, Isuse. Umorio sam se od pokušaja da sve posložim, da budem ”dovoljno dobar”, da se pokažem kao netko tko zna, tko vjeruje, tko ide naprijed bez posrtanja. Ustvari – ne ide mi! Ne znam više kako moliti, ni što točno tražiti, samo osjećam prazninu koju ništa drugo ne može ispuniti osim tebe, Isuse. Ne molim Te da mi objasniš sve, ni da popraviš moju prošlost, samo te molim – pronađi me, Isuse. Gdje god da sam, kakav god da sam. Ako se ne znam vratiti, ti dođi po mene. Ako ne znam više kako moliti, ti me slušaj u mojoj šutnji. Ako sam zalutao, ne čekaj da se vratim sam od sebe – pronađi me ti, Isuse. Znam da ti to možeš. Znam da tvoj pogled dopire dalje nego što ja vidim. Zato ti kažem bez mnogo riječi, bez opravdanja, bez maski – pronađi me, Isuse. A kad me nađeš – nemoj me više nikada ostaviti meni, jer ja ne mogu bez tebe.
Evanđelja ovako opisuje Isusov način poučavanja: ”Jer ih je učio kao onaj koji ima vlast, a ne kao njihovi pismoznanci.” (Mt 7,29) Pismoznanci su govorili oslanjajući se na tumačenja prethodnih učitelja, uvijek citirajući tradiciju. Njihov govor bio je ”naučen”, bez osobne snage. Isus se, s druge strane, ne poziva se na tuđe riječi – On govori iz sebe, s puninom uvjerenja i unutarnjom sigurnošću. Njegova riječ ima težinu jer je prožeta istinom i autoritetom samoga Boga. Isus govori iz sebe, ali ne iz oholosti, nego iz duboke povezanosti s Ocem. Kad On nešto kaže, to ima snagu mijenjati stvarnost: ozdravlja, tješi, oslobađa, podiže, raskrinkava laž, poziva na obraćenje. Ta njegova unutarnja sigurnost dolazi iz toga što savršeno zna tko je i komu pripada. On ne traži potvrdu izvana, iz ”drugih izvora”, ne uljepšava riječi da bi se dopao mnoštvu, ne pokušava biti popularan. On živi istinu i govori iz istine, i to se osjeti. Zato ljudi, iako možda ne razumiju sve što govori, osjećaju autentičnosti – i to ih privlači. Ne znaju objasniti zašto, ali osjećaju da je to drugačije. Isusov način govora i djelovanja poziv je najprije nama propovjednicima, biskupima i svećenicima, da ne živimo u tuđim riječima, nego u istini Božje prisutnosti u nama, da ne budemo površni prenositelji poruka, nego živi svjedoci Riječi koja prebiva u nama. Tada naš govor više nije samo govor, nego postaje znak, trag nečega većeg. Kad Krist živi u nama, naša riječ dobiva dubinu – ne zato što smo sami po sebi uvjerljivi, nego zato što Duh Sveti djeluje kroz nas. Ljudi jako brzo osjete je li netko govori iz susreta s Bogom ili samo prenosi ono što je pročitao. Današnjem čovjeku – umornom od praznih fraza – potrebni su propovjednici koji ne nude gotove odgovore, nego živo svjedočanstvo, propovjednici koji ne glume sigurnost, nego nose mir, jer znaju kome vjeruju, koji ne traže pažnju, nego tiho i postojano pokazuju na Krista. Nije presudna elokventnost ni teološka učenost – koliko god to bilo dragocjeno – nego iskrenost srca koje je zapaljeno Božjom blizinom. Tada propovijed nije govor, nego hrana, nije informacija, nego poziv na obraćenje, nije teorija, nego riječ koja dira. Elokventnost može oduševiti, učenost može impresionirati – ali samo oganj srca može zapaliti drugo srce. Kad netko govori iz srca koje je dotaknuto Božjom blizinom, to se ne može naučiti, niti iz glave stvoriti – to dolazi iznutra, iz duhovnog života, iz vjernosti u skrovitosti. Tada se i najjednostavnije riječi pretvaraju u riječi života. Tada propovijed ne zvuči kao predavanje, nego kao susret. Bog ne traži savršen govor, nego otvoreno srce, rješenje za Crkvu nije u tehnikama govorništva, nego u ljudima koji nose Boga u sebi i dijele ga s drugima.
Često želimo znati što nas čeka, kamo nas vodi život i kako će se sve posložiti. Na prvu, to nam se čini primamljivo – da nam Bog otkrije baš sve što nas čeka: i radosti, i kušnje, i sve odluke koje ćemo morati donijeti. No, kad malo bolje razmislimo, shvaćamo da to ne bi bila pomoć, nego teret. Bog nas štiti time što nam daje snagu u trenutku kad je potrebna, a ne unaprijed. Milost uvijek dolazi u pravom trenutku, a ne potpuna, za cijeli život. Kad bismo znali sve dobre i loše stvari unaprijed, izgubila bi se ljepota života – ne bi bilo iznenađenja, otvorenosti, povjerenja, i život bi nam se pretvorio u rutinsko životarenje. A Bog nas nije stvorio kao robote, nego kao slobodna bića, a sloboda se živi u povjerenju – u tome da ne znamo sve, ali znamo tko vodi. Vjera je povjerenje u Boga, kad mi ne vidimo dalje od sljedećeg koraka, a On sve zna i vodi za naše dobro. Kad bismo sve znali, ne bismo trebali vjerovati, trebali bismo samo kontrolirati da sve ide kako je unaprijed zapisano. Postali bismo oholi, puni sebe. Kad bismo znali sve naše padove, izgubili bismo nadu i postati očajni. Bog mudro skriva našu budućnost, ali naš je život zapisan među zvijezdama, ima smisao, trag i vječnost. U Bibliji, zvijezde simboliziraju Božju vjernost, Njegovu veličinu, ali i Njegovo obećanje. Mi smo poput zvijezda koje sjaje u noći. Božja prisutnost u našem životu, nevidljiva po danu, u noći, u nepoznavanju budućnosti, najjasnije svijetli. Možda nam se čini da smo samo jedna malo točka u svemiru, ali Bogu smo dragocjeni, jedinstveni. Stvoreni smo da napišemo priču našeg života i ostavimo je onima koje volimo.
Njegov život nije bio ni dug ni udoban, ali je bio nevjerojatan. Bio je Božji glas na prijelazu između Starog i Novog saveza, prorok koji stoji na granici, i koji nam pokazuje na Onoga koji dolazi – na Isusa. Neprestance je ponavljao: ”On treba da raste, a ja da se umanjujem”. (Iv 3,30) Nije dopustio da ga ljudi uzdignu iznad onoga što jest. Ne traži svoju slavu, ne veže ljude na sebe. Poziva ljude na obraćenje: obratite se, promijenite srce, vratite se Bogu. Njegov identitet nije u popularnosti, nego u služenju. Za Isusa kaže: ”Evo Jaganjca Božjega!” (Iv 1,29) Nije rekao ono što su ljudi željeli čuti, nego ono što je Bog želio reći. I zato su dolazili k njemu – jer je bio drugačiji, vjerodostojan, neukroćen, jasan u svojoj vjeri. Jedna od najopasnijih stvari u duhovnom životu događa se kada granica između svetoga i običnoga izblijedi – svetinje nam postaju navika, milost postaje rutina, a Božja prisutnost, nešto ”normalno”. Naviknemo se na crkvu, misu, molitvu, sakramente. Počnemo ih ”obavljati”, a ne živjeti. I tako, umjesto da svetome pristupamo sa strahopoštovanjem, mi ga tretiramo kao nešto uobičajeno, podrazumijevajuće. Ali sveto ne smije postati uobičajenost. Ivan je to znao i za to je dao svoj život. ”Zaista, među rođenima od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja.” (Mt 11,11)
Istina je – često znamo ”drobiti”, kako se kaže, pričati puno, i reći plitko – ništa bitno. Isus nikada nije ”drobio”. Njegove riječi bile su odmjerene, pune smisla, pune života. Čak i kad je šutio, njegova je šutnja govorila. No, nama se događa da ”drobimo”, da ”mlatimo praznu slamu”, da nam je ”jezik brži od pameti”. Nismo uvijek odmjereni. Nekad pričamo previše jer smo umorni, nesigurni, ponekad jer imamo potrebu za prihvaćanjem… Ponekad opet reagiramo impulzivno i kažemo ono što nismo ni planirali. To je jednostavno tako, i to se događa svima. Budimo iskreni. Zrelost nije u tome da smo uvijek sabrani, nego u tome da znamo, kad nismo - da se znamo opametiti, ispričati se, i s ljubavlju vratiti na bitno. Zato je važno da ne ”skačemo” na svaku riječ svojih bližnjih, jer mnogiput netko nešto kaže u žurbi, nespretno, iz vlastite boli ili umora – a mi dižemo graju i obrambene zidove ‘’ko da je smak svijeta’’, važemo svaku riječ, i uzvraćamo nisko, tako da nam se dani znaju pretvoriti u polje borbe. A možda je toj osobi jednostavno trebalo reći nešto lijepo s malo više razumijevanja, jedno – ”u redu je”, i ne bi bilo nikakvih problema. Nije svaka riječ upućena baš nama, nije svaka rečenica napad, nije ni svaki trenutak poziv na reakciju. Mudrost se skriva u sposobnosti da ne uzvratimo odmah, da udahnemo, damo si vremena, i razmislimo… i tek onda biramo hoćemo li, i kako ćemo, nešto reći.
Isus pita svoje učenike: ”Što govori svijet, tko sam ja?” (usp. Mt 16,13) Vjerojatno su mu rekli: Svašta! Svašta svijet kaže o Isusu. Neki kažu da je karizmatičan učitelj iz Galileje, drugi, da je moralni reformator, treći, da je mudrac koji propovijeda ljubav, nenasilje i radikalno oproštenje… Neki ga traže, drugi sumnjaju u Njega, treći se sablažnjavaju o njega, a četvrti ga hoće ušutkati. Njegova pojava izazivala je divljenje, zbunjenost, oduševljenje, ali i otpor. Mnogi su Isusa gledali kao čudotvorca i proroka, i pratili ga jer su od Njega očekivali ozdravljenja, umnažanje kruha, oslobođenja od zloduha, jer ”nikada čovjek nije tako govorio!” (Iv 7,46) Drugima je bio prijetnja, jer je Zakon tumačio izvan uobičajenih tumačenja, izazivao je ustaljene obrasce, razotkrivao licemjerje, prozivao lažnu pobožnost – ”ako ga pustimo, svi će poći za njim”, znalo se čuti. (usp. Iv 11,48) Učenici su ga voljeli i slijedili, ali ga ni oni nisu najbolje razumjeli. Vjerovali su da je Mesija, ali su mislili da je politički mesija. Isus ih je strpljivo poučavao, sve dok jednog dana Petar nije izrekao onu famoznu: ”Ti si Krist, Sin Boga živoga!” (Mt 16,16) Isus nije samo jedan u nizu mudrih ljudi, nije samo idealist koji je umro na križu, On je utjelovljeni Bog. Njegova riječ nije tek mišljenje, nego istina. Njegovo uskrsnuće nije tek simbol nade, nego pobjeda nad smrću. Njegova prisutnost u Euharistiji nije tek puki obred, nego stvarnost živoga Boga među nama. U konačnici, kad razmatramo što svijet govori o Isusu, možemo postaviti i drugo pitanje: što svijet govori o nama, koji s Njime jedemo i pijemo, koji ga gledamo moliti? I još jedno, možda najvažnije: što Isus govori o meni svojim anđelima i svetima?
Često se unaprijed plašimo onoga što još nije ni došlo – brinemo, zamišljamo scenarije, pripremamo se na najgore. Isus nam kaže: “Ne budite zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova.” (Mt 6,34) Sasvim je prirodno brinuti se o zdravlju, poslu, obitelji, budućnosti… ali Isus smatra da ”sutra” postoji samo u Njemu, a da nam pripada samo ”danas”. Kada brinemo o sutra, brinemo u nepostojećem – gubimo mir, a još se ništa nije dogodilo. Ako Mu vjerujemo danas, moći ćemo Mu vjerovati i sutra, ne zato što će sutra biti lako, nego zato što ni sutra nećemo biti sami. Ne moramo imati sve odgovore, ne moramo znati kako ćemo riješiti sve što nas čeka – dovoljno je da znamo da će Bog ostati uvijek vjeran. Ako nam je danas dao snagu, dat će nam je i sutra, ako je danas bio uz nas, bit će i sutra. Ne živimo unaprijed. Sutra nam ne pripada, sutra pripada samo Njemu – Bogu koji nam daje snagu za današnje borbe.