Bila je jutro koje me budilo i večer koja me smirivala, bila je tišina u kojoj sam se osjećao sigurno i glas koji je izgovarao moje ime. Bila je pogled u kojem sam pronalazio potvrdu da vrijedim, i ruka koja me vraćala k sebi kad bih se rasuo u vlastitim mislima. Uz nju su i najobičnije stvari imale dubinu, a dani su donosili sigurnost. U njezinoj blizini svijet je imao smisla. Učila me hrabrosti, opraštanju, čekanju. Učila me kako slušati, kako šutjeti kada je potrebno, kako zagrliti bez riječi. Učila me prepoznati umor, osjetiti kada treba stati i ostati, a kada samo nježno zagrliti. Učila me da je blizina više od dodira i da je prisutnost dar koji se ne može kupiti. Učila me živjeti bez gorčine, bez računanja, i vjerovati kada razlozi nisu jasni. Postala je moja priča: način na koji gledam svijet, način na koji izgovaram riječi. Naučila me da je srce stvoreno da ljubi.
Ljubav se ne dokazuje velikim rečenicama nego sitnicama koje drugi možda i ne primijete, ali ih osjete: nježni pokret ruke koji popravlja kosu s čela, pogled koji zastane sekundu duže, glas koji omekša kad izgovara ime. Kao što Bog u proroku Izaiji kaže: ”U dlanove sam te svoje urezao” (Iz 49,16). To je slika Boga koji ne zaboravlja, koji nosi, koji pamti lice onoga koga ljubi. Čuvati znači primijetiti kad je netko umoran, i ne pitati previše, nego jednostavno biti blizu. Znači oprostiti prije nego što drugi pronađe prave riječi. Znači zagrliti i onda kad nismo sigurni kako popraviti ono što je slomljeno. Isus nije uvijek objašnjavao, često je jednostavno bio blizu pun razumijevanja. Previše analiziramo, tumačimo, savjetujemo. A ljudi koje volimo često ne traže rješenje nego samo blizinu. Henri Nouwen je u knjizi Povratak izgubljenog sina zapisao da prava ljubav dopušta drugome da bude slab bez straha da će biti odbačen. To je čuvanje. Ne držati nekoga pod kontrolom, nego pod krilom. Čuvati znači i pustiti suzu bez srama. Reći: važan si mi. Reći: bojim se da te izgubim. Reći: hvala što postojiš. Nježnost nije slabost. Ona je snaga koja ne viče. U svijetu grubih riječi i brzih sudova, nježnost je gotovo proročki čin. I još nešto. Čuvati one koje volimo znači ne uzimati ih zdravo za gotovo. Svaki dan je dar. Svaki susret može biti posljednji, iako to ne znamo. Zato je važno ne otići iz kuće bez pogleda koji govori da pripadamo jedni drugima. Ne završiti dan bez pomirenja. Pozvani smo da noć ne prekrije neizgovorenu ljubav. Ljubav se ne čuva objašnjenjima. Čuva se toplinom.
Gradimo sjenice od svojih uvjerenja, od svojih navika, od svoje pobožnosti. Ponekad čak i od svojih zasluga. U njima se osjećamo stabilno, ali Krist se u njima ne osjeća najbolje. Na Taboru, prema evanđelju (Mt 17,1-9), Otac ne kaže: ovdje ostanite, nego Njega slušajte. A nama kaže: izađite, idemo prema Jeruzalemu. Petar je želio zaustaviti trenutak, ali Isus ide dalje. Naša sjenica treba biti On sam, ne struktura koju si gradimo. On je sjenica koja se ne vidi izvana, ali daje nutarnju sigurnost. Dietrich Bonhoeffer u Nasljedovanju kaže da je milost uvijek poziv na hod, nikada na zaustavljanje. Ako ostanemo na Taboru, zaboravit ćemo put prema Jeruzalemu. Prava sjenica je ona u kojoj dopuštamo da nas On oblikuje. To je život u kojemu nismo vlasnici iskustva, nego svjedoci dara. Na kraju, nemamo rezervirano mjesto pokraj Isusa, nego ga biramo kad silazimo u dolinu. Tabor ne traje dugo, a put prema Jeruzalemu je dug. Zato je i važniji. Slava traje samo trenutak, a hod traje godinama. Isus ne odgaja učenike bljeskovima, nego strpljivošću. Izvanredno je dar koji potvrđuje smjer, ali svakodnevica je prostor u kojemu se smjer ostvaruje. Slično piše i Paul Claudel u svojim Dnevnicima, kada govori da Bog dolazi k nama prerušeno, u običnosti dana. Ako bismo stalno živjeli u izvanrednom, izgubili bismo sposobnost prepoznati Boga u malome. A upravo se ondje najčešće skriva. Zrelost vjere je u prihvaćanju da većinu života živimo bez oblaka i bez vidljive preobrazbe. Izvanredno nas probudi, obično nas izgradi. A Bog najčešće bira ovo drugo.
Izvanredno nije prostor stanovanja. Na brdu Tabor (Mt 17,1-9), učenici su vidjeli ono što inače nije vidljivo. Ali Isus im nije dopustio da se ondje zadrže. Ono što su vidjeli dano im je kao svjetlo za put, ali ne za trajno. Čovjek bi rado ostao u trenucima kad je sve jasno, kad srce gori, kad je molitva laka, ali povijest spasenja pokazuje drugačiju logiku. Ilija ne susreće Boga u oluji ni u potresu, nego u šapatu laganog lahora (1 Kr 19,12). Božja prisutnost češće se skriva nego razotkriva. Izvanredno je bljesak, a vjernost je svakodnevica. Henri de Lubac u djelu Katolicizam piše da je kršćanski život uključenost u Kristovo otajstvo kroz vrijeme, a ne bijeg iz vremena. To znači da se prava snaga čovjeka vidi u ustrajnosti. Tabor je dar, a Nazaret je škola. U Nazaretu nema sjaja, nema oblaka, ni glasa s neba. Ondje je rad, šutnja, skrivenost. A ipak, ondje raste Sin Božji. To je poruka za nas. Bog najveće stvari čini u tišini običnoga. Zrelost vjere je da prihvatimo taj ritam. Istina, postoje trenuci kad osjećamo Božju blizinu gotovo opipljivo, ali najviše postoje dugi periodi kad hodamo u vjeri bez osjetilne potvrde. Tada se pokazuje slušamo li doista Isusa. Ne možemo stalno živjeti u izvanrednom, ali možemo stalno živjeti s Isusom. A prijateljstvo s Njim hrani se i svjetlom i tamom, i jasnoćom i pitanjima. U tome je ljepota kršćanskog puta. Obraćenje je bljesak, ali vjera je tiho sazrijevanje koje se često ne vidi, ali nas neprestano mijenja.
Osobna karta kršćanske zajednice nije program, nije strategija, nije savršeno uređena struktura, nego rane. Točnije, probodene ruke i noge Kristove. Kada uskrsli Isus staje pred učenike, da bi ”dokazao” da se radi o Njemu, kaže: ”Pogledajte ruke moje i noge!” (Lk 24,39). Isusov identitet i identitet Crkve rađa se iz probodenih ruku i nogu. I srca! U Evanđelju po Ivanu čitamo kako Isus pokazuje učenicima ruke i bok (Iv 20,20). To su znakovi raspoznavanja Isusove zajednice. Nije nam On dao novu ideologiju, nego svoje rane. Hans Urs von Balthasar u djelu Mysterium Paschale piše da se Božja slava objavljuje upravo u ”posvemašnjoj izloženosti ljubavi koja ide do kraja”. Ako kršćanska zajednica želi znati tko je, mora se vraćati tim ranama. Ruke probodene čavlima nisu ruke koje grabe, nego ruke koje se daruju. One su lomile kruh, doticale gubavce, vraćale život umrlima, prale noge učenicima (Iv 13,1-15). Probijene su zato jer su ruke ljubavi. Noge probodene na križu nisu noge koje su bježale, nego noge koje su donosile opraštanje i mir. Zato su rane osobna karta kršćanske zajednice uvijek. Papa Franjo često je govori da želi ”ranjenu Crkvu”. U apostolskoj pobudnici Evangelii Gaudium, napisao je da mu je draža ”Crkva koja je ranjena i prljava jer je izašla na ulice, nego Crkva bolesna od zatvorenosti i udobnosti vlastite sigurnosti” (EG 49). Rana nije znak propasti, nego znak da je Crkva bila vani, među ljudima, u stvarnosti svijeta. Franjo tu misao prevodi u pastoralni govor: Crkva je poput poljske bolnice. Ta slika, koju je izrekao u intervjuu za La Civiltà Cattolica 2013. godine, snažno je odjeknula. U ”poljskoj bolnici” ne pitaš najprije za kolesterol, nego povijaš rane koje krvare. To znači da Crkva mora najprije liječiti rane ljudi, a ne počinjati od normi i osuda. Crkva koja priznaje da je ranjena bliža je raspetom Kristu. Ona više ne stoji iznad svijeta, nego u njemu, među onima koji nose svoje križeve. Crkva je ”sakrament spasenja”. Svetost Crkve nije u bezgrešnosti njezinih članova, nego u Kristu koji joj je Glava. Crkva je zajednica grešnika koji se pouzdaju u milost. Njezina najveća snaga je u ranjivosti. U svijetu koji skriva slabost, Krist pokazuje svoje probodene ruke i noge. I srce.
Uđi u naše umorne misli, u naše ranjene odnose, u našu šutnju. Očisti nas od svega što nije ljubav. Rasvijetli ono što je zamračeno, omekšaj ono što je tvrdo, zagrij ono što je ohladnjelo. Duše Sveti, nauči nas slušati kada nam je srce puno vlastitih planova. Učini da u nama raste plod koji nadilazi naše napore. Vodi nas u dubinu Evanđelja, da Krist ne bude samo riječ na usnama, nego život u nama. Kao što si oblikovao Crkvu u njezinu početku, oblikuj i nas da budemo zajednica koja ne osuđuje, nego podiže, koja ne odvraća, nego prima. Dođi kao oganj koji ne spaljuje, nego pročišćava. Dođi kao voda koja ne potapa, nego napaja. Dođi kao vjetar koji ne ruši, nego pokreće. Oslobodi nas straha od promjene. Daj nam hrabrost da budemo svjedoci u vremenu umora, da budemo svjetlo u prostoru sumnje, da budemo nada ondje gdje je obeshrabrenost. Neka naša riječ bude blaga, naš pogled čist, naše ruke otvorene. Učini da sav naš život postane tihi himan tebi, u svakodnevnim susretima, u radu, u obitelji, u svemu što jesmo. Dođi, Duše Sveti.
Postoji tiha opasnost u molitvi koja se ne vidi izvana, a razara iznutra: trošenje riječi bez trošenja srca. Isus na to upozorava vrlo jasno: ‘’Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će biti uslišani zbog mnoštva svojih riječi’’ (Mt 6,7). Riječi postaju zaklon iza kojega se skrivamo od Boga. U povijesti duhovnosti mnogi su na to upozoravali. Toma Kempenac u djelu Nasljeduj Krista piše da je bolje osjetiti skrušenost nego znati njezinu definiciju. Bog ne sluša količinu, nego istinu. Psalmist kaže: ‘’Žrtva Bogu duh je raskajan, srce raskajano i ponizno, Bože, nećeš prezreti’’ (Ps 59,19). Srce je mjera molitve. Rizik trošenja riječi često dolazi iz straha od tišine. Dvoje koji se vole mogu dugo šutjeti, a da njihova blizina bude ispunjena, zar ne?! Tako je i s Bogom. Ako stalno govorimo, zapravo mu ne dopuštamo da govori nama. S druge strane, postoji i suptilnija opasnost: da riječima pokušavamo zaslužiti Božju naklonost. Kao da ga trebamo uvjeriti, nagovoriti ili impresionirati. A Isus odmah nakon upozorenja na ‘’blebetanje’’ kaže: ‘’Zna Otac vaš što vam treba i prije negoli ga zaištete’’ (Mt 6,8). Molitva nije informiranje Boga. Ona ne mijenja Boga, nego nas otvara Njegovoj volji. Ipak, ne radi se o tome da prestanemo moliti riječima. Liturgija, psalmi, krunica, litanije, sve su to dragocjeni oblici molitve. Molitva sazrijeva kad riječi postanu jednostavne.
Ako pod normalnim mislimo na ono što svijet smatra moćnim i uspješnim, onda nije. Ako pod normalnim mislimo na ono što je dosljedno Božjoj ljubavi, onda jest. Jer ‘’Bog je ljubav’’ (1 Iv 4,8), a ljubav koja ne ide do žrtve ostaje riječ. Bog bi, po našoj prirodnoj predodžbi, trebao biti jak, nedodirljiv, uzvišen. No, On se nije ‘’kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe oplijeni… postavši poslušan do smrti, smrti na križu’’ (Fil 2,6–8). To teologija naziva ‘’Božjim samoponiženjem’’. Isus Krist na križu nije poraz Boga, nego razotkrivanje kakav je Bog. Nije Bog koji spašava izvana, s distance, nego Bog koji ulazi u ljudsku bol. Istina o Bogu ne nalazi se u našim projekcijama moći, nego u Isusovoj poslušnosti Ocu, u darivanju sebe do kraja. Križ nam zapravo postavlja dublje pitanje: kakvog Boga želimo? Boga koji rješava probleme silom ili Boga koji ulazi u naše tame? Na Golgoti ne visi ideja, nego osoba. Možda najteže u svemu nije prihvatiti da je Bog bio raspet, nego povjerovati da je takva ljubav upućena meni.
Boga naša prošlost ne zanima u smislu u kojem ona često muči nas. Mi se vraćamo unatrag da bismo prebirali po pogreškama, da bismo sebe optuživali ili opravdavali, da bismo u starim ranama tražili identitet. Bog se, naprotiv, vraća u našu prošlost samo zato da bi je otkupio. Njega ne zanima arhiv grijeha, nego srce koje je danas spremno otvoriti se milosti. U Evanđelju po Ivanu Isus kaže: ‘’Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti’’ (Iv 8,11). Žena uhvaćena u preljubu imala je prošlost koja je bila javna i teška. No, Isus se ne zadržava na njezinu jučer. On je ne pita za detalje, ne traži objašnjenja, ne otvara istragu. Njegova riječ usmjerena je prema budućnosti. To ne znači da prošlost nije stvarna, nego da ona nema posljednju riječ. Posljednju riječ ima milosrđe. Slično je i s Petrom. Nakon zatajenja Isus ga ne suočava s analizom njegova pada, nego ga tri puta pita: ‘’Ljubiš li me?’’ (Iv 21,15-17). Pitanje nije: Zašto si me izdao, nego: Možeš li me danas ljubiti? Bog ne briše povijest, ali je preobražava kroz odnos. Hans Urs von Balthasar u djelu Teologija povijesti piše da Bog ulazi u ljudsku povijest ne da bi je promatrao izvana, nego da bi je iznutra doveo do ispunjenja. To znači da i naša osobna povijest, sa svim lomovima, postaje mjesto susreta, a ne prepreka. Često mislimo da Boga treba impresionirati našom besprijekornom biografijom. No, kršćanska objava govori suprotno. U Poslanici Rimljanima stoji: ‘’Dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije’’ (Rim 5,8). To je rečenica koja ruši našu potrebu da se najprije popravimo pa tek onda dođemo Bogu. On dolazi u trenutku naše slabosti. Njega zanima naša sadašnjost, a ne prošlost zatvorena u krivnji. To ne znači da prošlost nema posljedica. Rane ostaju, sjećanja ostaju, ponekad i dugotrajne posljedice naših odluka. No, Bog ih ne koristi kao argument protiv nas. On ih pretvara u mjesta suosjećanja. Naša je kušnja da se definiramo onim što je bilo. Bog nas definira onim što možemo postati u Njegovoj ljubavi. Ne moramo nositi svoj jučer kao presudu. Bog nas ne pita odakle dolazimo, nego kamo smo spremni ići s Njim.
Crkva je kroz stoljeća bila svjesna da njezino poslanje nije ponuditi prolazne ideje, nego voditi čovjeka prema spasenju. Ono što je uvijek i svugdje učila nije skup apstraktnih pravila, nego put prema punini života u Bogu. U tom svjetlu i korizma dobiva svoje pravo značenje. Ona nije tek liturgijsko razdoblje, nego škola srca u kojoj se ponovno učimo što znači živjeti za ono što ne prolazi. Post, molitva i milostinja nisu tri pobožne prakse koje stoje jedna uz drugu, nego tri pokreta iste ljubavi. Isus jasno kaže: Kad postiš, kad moliš, kad daješ milostinju (Mt 6,1–18). On ne kaže AKO, nego KAD. Kao da pretpostavlja da će učenik koji ga slijedi spontano živjeti te stvarnosti. Post oslobađa srce od navezanosti na sebe, molitva ga otvara Bogu, a milostinja ga širi prema bližnjemu. To je dinamika obraćenja. U Govoru na gori, zapisanom u Evanđelju po Mateju, Isus ne naglašava vanjštinu, nego nutrinu. Ne radi se o tome da drugi vide, nego da Otac vidi u skrovitosti. To je bit korizme: dopustiti da Bog vidi našu istinu, našu slabost, ali i našu čežnju. Ništa od ovoga ne možemo bez milosti. Mi se trudimo, ali Bog daje da raste. Zato je prava korizmena odluka vratiti se jednostavnosti. Manje riječi, više tišine. Manje zahtjeva, više zahvalnosti. Manje sebe, više Boga. U toj jednostavnosti Crkva nas stoljećima poučava isto: Bog je vjeran, a čovjek je spašen kad mu otvori srce.
Edenski vrt (Post 2–3) nije slika zrele svetosti, nego početne nevinosti. I zato povratak na staro, u tzv. ”izgubljeni raj”, nema smisla. Čovjek nije stvoren da ostane u ograđenom vrtu, nego da slobodno raste prema punini zajedništva s Bogom. Povijest se ne vraća unatrag, nego ide naprijed. U Post 3,24 stoji da je put prema stablu života zatvoren. Time nam Bog daje do znanja da se život nalazi naprijed. Isus ne govori: vratit ću vas na početak, nego kaže: ”Ja sam Početak i Svršetak” (Otk 22,13). Kršćanska nada ne traži izgubljeni raj iza sebe, nego dovršeni život pred sobom. Karl Rahner u djelu Temelji kršćanske vjere govori o čovjeku kao biću usmjerenom prema budućnosti, prema apsolutnoj punini koja ga nadilazi. Nismo stvoreni za kruženje, nego za ispunjenje. I to nas tješi, jer često žalimo za prošlim, za ”nevinijim vremenima”, za nekim ”vrtovima” koje je današnje vrijeme izgubilo. Tvrditi da je nekad bilo bolje je iluzija. Sociolozi govore o ”ružičastoj retrospekciji”: sklonosti da se prošlih vremena sjećamo kroz filter nostalgije. Povijest nam to potvrđuje. Ljudi su u 19. stoljeću žalili za ”starim dobrim vremenima” srednjeg vijeka, iako su ta vremena bila obilježena bolestima, ratovima i kratkim životnim vijekom. I u naše vrijeme mnogi govore da je prije bilo bolje, zaboravljajući na sve strahote ratova, na sve socijalne nepravde i nesigurnosti, i bolesti koje medicina tada nije znala izliječiti. Svaka generacija ima svoju verziju ”zlatnog doba”, koje zapravo nikada nije ni postojalo. To, međutim, ne znači da svaki napredak automatski znači i veću sreću. U nekim je stvarima nekada doista bilo bolje, živjelo se sporije, jednostavnije, intimnije. Obiteljski odnosi bili su drukčije strukturirani, zajednice čvršće povezane, život ritmičniji. Ali je li to ”bolje” ili samo drukčije nego danas? Danas imamo dulji životni vijek, razvijeniju medicinu, veća prava žena i djece, pristup znanju kakav nikada prije nije postojao. Svako vrijeme nosi svoje svjetlo i svoju sjenu. Što mislite: bi li Isus došao da su Adam i Eva drugačije reagirali? Možda je najdublji odgovor ovaj: Krist nije plan B, On je Božje konačno DA čovjeku. Grijeh je promijenio način na koji to DA izgleda, i dao mu je oblik KRIŽA. Isus je na križu konačno rekao: ”Dovršeno je” (Iv 19,30). Povratak na staro bio bi povratak u nedovršeno. Ne treba nam taj tzv. ”edemski vrt”. Imamo Isusa. On je ”vrhunac Božje zamisli o svijetu od početka” (Ivan Duns Scotus).
Nauči me, Gospodine, svojemu putu (Ps 86,1-6). Ne objašnjavaj mi ga, ne crtaj mi ga na karti. Uzmi me za ruku. Hodaj uz mene, uči me hodati. Uči me putu križa. Onog u Getsemaniji. Nisi pregovarao s njim. Uči me, Gospodine, i tišini. U meni je puno riječi, opravdanja, rasprava… Uči me, kao i Iliju na Horebu, da nisi u oluji ni u potresu, nego u tihom lahoru. Uči me da tvoj put nije savršenstvo bez padova, nego vjernost u slabosti. Gospodine, ako je to put na kojem ću izgubiti sebe da bih pronašao Tebe, povedi me. Ako je to put praštanja, put pomirenja ili put povjerenja kada ne vidim ishod, povedi me. Povedi me, tamo gdje je ljubav jača od zla, gdje nećemo morat dokazivati da je iskrena. Povedi me tamo gdje ćeš ti biti ti, bez uloga koje moraš igrati. Gdje ću ja biti ja, bez straha da ću biti previše ili premalo. Gdje se nećemo bojati vlastite nježnosti, i gdje će naša istina biti dovoljna sama sebi. Na mjesto bez imena, na mjesto gdje ćemo se držati za ruke bez skrivanja, gdje će naši snovi biti sigurni bez obzira na noć. Povedi me tamo gdje ćemo zajedno učiti što znači voljeti bez obrane, bez bijega, bez straha, gdje nećemo dizati zidove od ponosa, ni skrivati rane iza osmijeha. Tamo gdje će i naša nesavršenost imati pravo na svoje mjesto, i gdje pogreške neće biti kraj svijeta. Povedi me tamo gdje ćemo se radovati malim stvarima, jutru koje nas zatekne budne, kiši koja nas natjera da se stisnemo bliže. Gdje će svaki dan biti prilika da ponovno izaberemo jedno drugo, bez straha da će ugasiti ono što nosimo u sebi. Kad bi saznali koliko Te ljubim, podigli bi glasove i kazali da je to ludost, da je to pogrešno, da nije vrijeme, da nije mjesto. Pokušali bi nas uvjeriti da trebamo odustati, da je sigurnije ne voljeti nego riskirati srce. Ali ne znaju da dijelimo tragove svjetla koje ne mogu utrnuti, i da ne mogu srušiti mostove koji žive u našim dušama. To ne mogu ukrasti, to ne mogu spaliti. To je samo naše, čak i kad bi znali sve.
Na kraju dana, u tišini večeri, kad se utišaju glasovi i obaveze, ovo je moja posljednja molitva. Ne želim je preskočiti, jer znam da bih preskočio istinu o sebi. To nije tuđa priča, ona nosi moje ime i moje lice. Skrivena je u riječima koje su zaboljele, u šutnjama koje su ohladile blizinu, u mislima kojima sam druge smanjio da bih sebe uzdigao. Nije uvijek glasna ni dramatična. Moj grijeh je prevelik. Prevelik jer ga ne mogu jednostavno izbrisati. Prevelik jer znam da sam mogao drukčije. Prevelik jer ruši sliku o meni kakvu rado pokazujem. U ogledalu savjesti nema uljepšavanja, nema svjetla koje skriva bore duše. Ipak, u toj večernjoj iskrenosti ne ostajem sam. Jer kad priznajem svoju krivnju, stojim pred Onim koji me poznaje do kraja. Pred Isusom koji nije okrenuo lice od slabih, koji je sjedio za stolom s grešnicima. On zna kako izgleda ljudska slabost. Zna kako zvuči umor, kako peče sram, kako boli kajanje. Kad stanem pred Njega, ne osjećam se kao optuženik, nego kao dijete koje je pogriješilo, ali nije prestalo biti voljeno. Njegove ruke, probodene, nisu podignute da presude, nego da zagrle. On razumije borbe koje vodim u sebi, namjere koje su bile dobre, a izgubile su se u nespretnostima i strahu. Razumije i ono što ne znam izreći. Priznanje grijeha postaje početak poniznosti i promjene. U tišini večeri, dok priznajem svoje grijehe, u meni se pali drugačije svjetlo. Ne svjetlo savršenstva, nego nade. Ako me On razumije, ako me ne odbacuje, onda sutra nije prijetnja, nego dar. Mogu pokušati ponovno. Mogu biti pažljiviji, strpljiviji, iskreniji. Ne zato što sam jak, nego zato što sam voljen. Onaj koji me sluša navečer, već me čeka u novom jutru.
O suzama pjeva klapa Šufit (Ne diraj moju ljubav). I stvarno – mnogi bi se složili da im je previše suza, ali i priznali da nisu bile uzaludne. Ponekad nam se čini da je suza znak poraza, a zapravo je često znak da srce još živi. Suza je trag da nas nešto još dotiče, da volimo, da smo povrijeđeni jer nam je stalo. Ernesto Cardenal, pjesnik i svećenik iz Nikaragve, u svojim meditacijama piše kako su suze molitva tijela kada riječi više nisu dovoljne. I doista, ima trenutaka kada čovjek ne zna što reći Bogu, ali suze same postanu vapaj. Sveti Pavao kaže da Duh ”posreduje za nas neizrecivim uzdasima” (Rim 8,26). Ne znam kakve su bile tvoje suze. Jesu li bile suze gubitka, izdaje, razočaranja, samoće, ili možda suze zbog tvojih pogrešaka. Ali znam jedno: nijedna suza nije izgubljena. U Knjizi Otkrivenja stoji da će Bog ”otrti svaku suzu s očiju” (Otk 21,4). To znači da je svaka suza primijećena, nijedna nije pala nevidljivo. Ako je bilo previše suza, možda je to zato što je bilo i previše ljubavi, očekivanja, čežnje za dobrim. Čovjek koji je plakao, može razumjeti drugoga koji plače. On ne daje jeftine savjete. On šuti i ostaje. To nije slabost. To je znak da smo živjeli punim srcem. I vjerujem da Bog broji naše suze da bi ih jednog dana pretvorio u radost.
Bog je čovjeka stvorio na svoju sliku (Post 1,27). Ta slika nije tek razum ili sposobnost govora, nego i sloboda kojom on može reći ”da” ili ”ne”, kojom može darovati sebe ili se zatvoriti. Kad netko drugome oduzima slobodu, on zapravo dira u samoga Boga. Kontrola koja ne poštuje dostojanstvo osobe uvijek se hrani strahom – strah da će drugi otići, da će pogriješiti, da će misliti drukčije. No, Isus nikada ne prisiljava. Kad mladić odlazi žalostan jer nije spreman ostaviti svoje bogatstvo, Isus ga ne zaustavlja silom, nego ga pušta da ode (Mt 19,22). Bog ne upravlja čovjekom kao predmetom, nego kao s prijateljem. U tome je veličina Božje pedagogije. Sveti Pavao piše: ”Za slobodu nas Krist oslobodi” (Gal 5,1). Sloboda je i zadatak. Ona nije samovolja, nego prostor odgovornosti. Kontrola koja guši dostojanstvo zapravo svodi drugoga na sredstvo, a čovjek nije sredstvo. U obiteljima, u Crkvi, u društvu, lako se dogodi da, pod izlikom reda i sigurnosti, prijeđemo granicu i počnemo upravljati savjestima. A savjest je sveto mjesto susreta Boga i čovjeka. Drugi vatikanski koncil u dokumentu Gaudium et spes podsjeća da je savjest ”najskrovitija jezgra i svetište čovjeka”. Ondje se ne ulazi s grubošću. Ondje se ulazi s poštovanjem ili se uopće ne ulazi. Fjodor Dostojevski u Braća Karamazovi kroz lik Velikog inkvizitora opisuje napast da se ljudima oduzme sloboda kako bi im se osigurala sigurnost. Inkvizitor tvrdi da je čovjeku lakše živjeti bez slobode. Nije istina, Krist ne misli tako – On razotkriva laž svake kontrole koja tvrdi da djeluje za dobro drugoga, a zapravo ga lišava dostojanstva. Prava briga za drugoga nikada nije dominacija, nego služenje. Isus pere noge učenicima (Iv 13,14) da bi im pokazao da je autoritet u službi, a ne u prisili. Ondje gdje postoji poštovanje prema slobodi, raste povjerenje. Ondje gdje se drugoga steže i nadzire, rađa se prikrivena pobuna ili tiha slomljenost. Izbjegavati svaki oblik kontrole koji ne poštuje dostojanstvo i slobodu osobe znači vjerovati da Bog djeluje i u srcu drugoga, čak i kad mi ne vidimo plodove. To znači imati strpljenja s tuđim rastom. Nismo gospodari tuđih savjesti. Kako prenosi agencija KNA, Papa Lav je nedavno savjetovao jednoj redovničkoj zajednici da stil vođenja Reda mora biti obilježen ”međusobnim slušanjem, zajedničkom odgovornošću, transparentnošću, bratskom bliskošću i zajedničkim razlučivanjem. Autoritet u redovničkom životu ne znači dominaciju, već duhovnu i bratsku službu onima koji dijele isto zvanje. Pri tome se mora izbjegavati svaki oblik kontrole koji ne poštuje dostojanstvo i slobodu osoba”.
Život doista piše romane, ali ne onako kako ih mi zamišljamo. U našim romanima tražimo logiku radnje, jasan zaplet i rasplet, likove koji napreduju prema nekom smislu. A u stvarnosti se čini da su poglavlja života isprekidana, da se stranice ponekad zgužvaju, da se rečenice prekidaju usred misli. Ipak, kad se osvrnemo unatrag, vidimo da ništa nije bilo slučajno. Kao da je neka ruka, tiha i nenametljiva, vodila priču. Isus je rekao Petru: ”Dok si bio mlađi, sam si se opasivao i hodio kamo si htio; ali kad ostariš, drugi će te opasivati i voditi kamo ne želiš” (Iv 21,18). To je rečenica koja zvuči kao nagovještaj teškog poglavlja, a i tragičnog kraja. Ipak, u toj rečenici skriva se duboka istina o romanu našega života. U mladosti mislimo da smo autori. Kasnije shvaćamo da smo likovi u većoj priči. François Mauriac u djelu Život Isusov piše da ”Bog ne piše našu sudbinu protiv nas, nego s nama”. Ta rečenica daje mir. Život nije slijepi niz događaja. Mi donosimo odluke, ali nismo sami u njihovu donošenju. Čak i kad pogriješimo, i kad poglavlja ispunimo slabostima, Bog nastavlja pisati s nama naš roman. On zna uvesti novi zaplet, otvoriti neočekivani obrat… Povijest nam to potvrđuje. Koliko je puta čovjek mislio da je sve izgubljeno, a upravo tada započinje novo razdoblje. Sveti Augustin u Ispovijestima opisuje vlastiti život kao rasutu priču koja se tek u susretu s Bogom počela slagati u cjelinu. On nije izbrisao prethodna poglavlja, nego ih je pročitao drugačijim očima. Život piše romane i kroz susrete. Netko tko nam je došao sasvim slučajno postane presudan lik. Netko tko je kratko ostao, ostavi trag za cijeli život. Često tek godinama kasnije razumijemo zašto je određeni događaj bio potreban. Romano Guardini je govorio da smisao ne stoji na početku, nego na kraju puta. Tek s distance vidimo strukturu. Možda je najveća ljepota toga romana u tome što završetak nije zatvaranje, nego otvaranje. Kršćanska nada govori da posljednja stranica nije kraj priče, nego početak njezina punog značenja. Zato, kad kažemo da život piše romane, možda bismo trebali dodati: piše ih polako, strpljivo, kroz radosti i rane, kroz uspone i tišine. Ponekad ne razumijemo zaplet. Ali život uvijek ide dalje.