Stari nas uče da se baština ne mjeri ni metrima, ni godinama, nego dušom koja je naučila vjerovati i živjeti pošteno. ”Kuća od poštenja” nije samo građevina; to je dom sazdan od istine, čestitosti, rada, poniznosti, od vrijednosti koje nisu bučne, ali su temeljne. Stari nam govore: čuvajte zemlju da biste znali od kuda ste, čuvajte kuću da biste znali kako se živi, čuvajte vjeru da biste znali zašto se živi, i poštenje da biste znali tko ste. To je poganski kralj Antioh IV. Epifan, o kome piše Knjiga Makabejaca, zaboravio. U židovskoj predaji ostao je zapamćen kao onaj koji je obeščastio Hram i pokušao izbrisati vjernost Zakonu. Nakon svih pohoda, pobjeda i nasilja, u času svoje smrti priznao je vlastite zablude – mislio je da gospodari svime, a ustvari nije uspio gospodariti vlastitim životom. Nakon njegove smrti, Izabrani narod nije znao smije li se radovati ili tugovati. Vratili su se svećenici, ali zidovi Hrama su šutjeli. Pobožni starac, jedan od rijetkih svećenika koji se usprotivio Antihonovu nasilju, kasnije je pričao da mu se tog dana činilo kao da kamenje plače. U godinama koje su slijedile, narod se polako oporavljao. Ljudi su se vraćali svojim poljima, zapovjednici su se odrekli međusobnih sporova, ali djeca su slušala priče o kralju koji je izgubio sebe prije nego što je izgubio krunu. S vremenom, stariji su počeli govorili mlađima: ”Sjetite se Antihona kad god pomislite da ste jači od Svetoga.” Njegova sudbina ostaje kao opomena da čovjek najteže poraze doživi onda kada prestane razlikovati sveto od vlastitih želja, kad zaboravi da Hram nije mjesto od kamena, nego mjesto gdje čovjek zna kome pripada.
”Evo, dolazim usred tebe prebivat” (Zah 2,14-17), kaže nam Gospodin, i očekuje da konačno otvorimo vrata svoga unutarnjeg hrama, koja će zasigurno škripati – škripati od težine prošlih iskustava, od isprepletenih čežnji, rana, sjećanja i nedovršenih priča. Naše nedovršene priče su dokaz da je život veći od onoga što smo do sada uspjeli razumjeti ili dovršiti. Svaka priča koju u sebi nosimo – ona koja je započela s radošću, ali i ona koja je ostala na pola rečenice, ona koja je stala pred zatvorenim vratima ili skrenula u smjeru koji nismo očekivali, ostaje otvorena jer Bog u njoj još uvijek piše. Naše nedovršene priče su poglavlja u kojima učimo čekati, u kojima dopuštamo Bogu da pristupa onim dijelovima koji još nisu zaokruženi, da ulazi u rečenice koje nas bole, u poglavlja koja se nikada nisu zaključila, i u dijelove biografije koje bismo najradije preskočili. On, poput ”blagog lahora” koji je čuo Ilija, nastavlja završavati ono što mi nismo uspjeli. S Gospodinom slutimo nove početke. Naš unutarnji hram sveto je mjesto i Bog ga je izabrao za svoje prebivalište. ”Vodi me, Bože, u luku spasa, da tamu nađem vječni mir” (U tišini hrama, Ivan Puljić). Vrati me Onome koji ima moć utišati more, jer predugo je bilo nemirno, rastrgano valovima tjeskobe i očekivanja. Daj mi da nađem svoj mir. Vodi me u luku spasa, ondje gdje se more mojih misli napokon smiruje pred Tvojim pogledom. Dovedi me do mjesta gdje se vjetrovi mog nemira utišaju i gdje mogu čuti da me zoveš po imenu. Primi me onakvog kakav jesam: umoran od putovanja, slomljen od slabosti, ali spreman da Ti otvorim vrata koja će, pretpostavljam, i dalje škripati. Gospodine, budi moj svjetionik; kad se udaljim od obale, budi moj kompas; kad me tama obavije, budi moje svjetlo. Vodi me, Bože, u luku spasa, da u tami mojega života nađem Tvoj vječni mir. A kad ga nađem, podari mi snagu da ga nosim drugima, kao znak da si Ti uvijek s nama, i onda kada mislimo da smo izgubljeni na pučini.
Gdje više nema rješenja, osjeti se sva težina nemoći: sve što smo znali, sve što smo mogli, sve smo pokušali – ni ne ide dalje. Kada dođu takvi dani, kad sve što smo gradili – planovi, napori, očekivanja, iznenada izgube snagu, pojavi se osjećaj praznine. Više ne znamo što učiniti, jer se više nema što učiniti. Nastupa tišina, i u toj tišini ostanemo sami sa sobom. Ivanovo evanđelje nam u toj temi daje jedan posebno snažan prizor. Nakon što je Isus rekao učenicima da će ”žito umrijeti da donese rod” (Iv 12,24), mnogi ga više ne razumiju, pa čak ni njegovi najbliži. U tom trenutku, učenici su osjetili iskustvo neuspjeha: sve zamišljene slike o Mesiji pale su im u vodu. I kako reagiraju? Zbunjeni su i nemoćni. Ali Isus im otkriva da su pad i nemoć, sastavni dio puta prema novome životu. Slom u čovjeku nikada nije kraj, nego trenutak u kojem se otvara nova sposobnost za uspjeh. Kad Leonard Cohen u ”Anthemu” pjeva: ”There is a crack in everything, that’s how the light gets in” (The Future, 1992.), on zapravo govori o iskustvu koje Biblija poznaje otpočetka: Bog ne ulazi kroz našu snagu, nego kroz ranjivost. U trenucima pukotina čovjek se najviše približava istini o sebi i Bogu, jer stoji pred vlastitom nemoći, i jer više nema iluzija o svojoj samodostatnosti. U Psalmu čujemo odjek svega toga: ”Kad mi klone snaga, ti me vodi” (Ps 61,3). U jednom takvom trenutku, pojavljuje se Isusova majka, i kaže: ”Vina nemaju” (Iv 2,3). Zanimljivo je da Isus ne reagira odmah, nego dopušta da se osjeti težina tog nedostatka. Dokle god još imamo iluzije da možemo sami, Bog je nemoćan. Kad ljudi stoje kraj vlastitih ponora, i više ne drže svoje maske, tek onda On nastupa. To je logika evanđelja. Pravi život rađa se tek kad nestanu naše lažne izvjesnosti. ”Bog može djelovati tek u praznom mjestu čovjekove duše.” (Maurice Zoundel) To je možda najteža točka u vjeri, ali i najplodnija: mjesto gdje prestajemo izmišljati rješenja, i prvi put dopuštamo da nas Netko drugi nosi.
”Nemoj dopustiti da stare patnje stanu na put sretnim promjenama”, jer tvoja bol iz prošlosti ne smije imati zadnju riječ u tvojem životu. Rane koje nosiš možda objašnjavaju zašto ti je teško vjerovati, ali ne određuju koliko si sposoban za radost, povjerenje i novi početak. U jednom trenutku moraš nježno, ali odlučno, reći svojoj prošlosti: dovoljno si govorila, sada je red na meni.
Čuli smo za mne. Komplicirano je čak i za izgovoriti, a kamoli za razumjeti, pa tu rječ radije pretvaramo u talent. Je li mna talent? Mna nije talent. Mna je bila mala novčana jedinica u židovsko-rimskoj ekonomiji, daleko manja od talenta. Talent je bio velika vrijednost, dok je mna bila skromna svota. Matej govori o talentima (Mt 25,14-30), a Luka o mnama (Lk 19,11-27). Dok Matejeva prispodoba govori o velikim povjerenim vrijednostima, Luka naglašava da svaki učenik dobiva malešni iznos, jer Krist želi reći da nije presudno koliko smo dobili, nego koliko vjerno ulažemo. On naglašava da kraljevstvo raste iz onoga što je naizgled nevažno: sitna gesta, mali dar ili tihi trud. Mna je dakle simbol onoga što čovjek lako zanemari, baš kao sluga koji ju je sakrio jer mu se učinila premalo vrijednom. Isus govori prispodobu o mnama ”jer je bio blizu Jeruzalema i oni su mislili da će se kraljevstvo Božje odmah pojaviti” (Lk 19,11-28). Ljudi su, kao i uvijek, htjeli da Bog odmah sve uspostavi, dok Isus i dalje ostavlja prostor čekanja, dozrijevanja i osobne odgovornosti. Ključ ove prispodobe je u pozivu svakomu ”da bljesne onim što mu je Stvoritelj položio u srce” (Gerard Manley Hopkins, Poems and Prose). Ljudi očekuju čudo izvana, a Isus govori o čudu iznutra. On traži da se snađemo s onim što imamo, i poziva nas da prepoznamo vlastite mne – vrijeme, sposobnosti, iskustva,… Imamo dovoljno da uspijemo. ”Pravo djelovanje vjere rađa se u malim poslušnostima svakoga dana.” (Dietrich Bonhoeffer)
Kada dijete gradi kućicu u krošnji, ono stvara svoj mali prostor izdvojenosti, mjesto na kojem se može povući iz uobičajenog ritma svijeta i promatrati ga iz druge perspektive. Takva kućica nije samo igra – ona je početak onoga što će kasnije u čovjeku postati potreba za unutarnjim prostorom, za tihim mjestom na kojem se može stati, udahnuti i vidjeti stvari jasnije. Nešto vrlo slično otkriva se i u Zakejevu penjanju na smokvu (Lk 19,1–10). On je bježao od pogleda mnoštva, ali zapravo je bježao prema istini o sebi, prema onome što bi danas mnogi teolozi nazvali ”nutarnjom točkom preokreta”. Njegova točka preokreta zapravo se ne nalazi u njegovu silasku s drveta, nego u trenutku kad Isus podiže pogled i izgovori njegovo ime: ”Zakeju, siđi brzo!” U te tri riječi krije se čitava dinamika novoga početka. U teologiji 20. stoljeća često se naglašavalo da obraćenje nije moralna reforma, nego promjena perspektive. Karl Barth u Komentaru Poslanice Rimljanima piše kako čovjek zapravo počinje iznova živjeti kada shvati da ga Bog vidi drukčije nego što on sam sebe vidi. Zakej se u krošnji skriva; narod ga prezire; on zna tko je i što je učinio. Ali Krist vidi nešto drugo u njemu. To je trenutak u kojem pogled s drveta – pogled koji ide prema Kristu, biva nadjačan Kristovim pogledom prema njemu. Isusov glas ulazi u njegovu osobnu tamu, u njegovu složenu povijest, i u njoj zapali nešto što dovodi do potpunoga preokreta. On silazi s drveta ne samo fizički, nego i duhovno. Djeca, dok stoje u svojoj kućici među granama, često imaju osjećaj da su iznad svijeta – ne u smislu oholosti, nego u smislu odmaka. Zakej, poput djeteta, premda odrastao čovjek i opterećen vlastitim životom, prolazi kroz sličan trenutak dječje iskrenosti: penje se jer želi vidjeti, a zapravo želi biti viđen. I njegov se život doista promijenio – jer je viđen, pozvan i voljen. To je točka preokreta, početak svakog obraćenja: susret u kojem Božji glas postane glas koji nas konačno vraća nama samima. Zakejeva krošnja duhovna je kućica odrasloga čovjeka koji je napokon priznao da više ne može vidjeti dobro sa zemlje. Antoine de Saint-Exupéry u Malom princu piše da odrasli zaborave ono bitno jer stalno broje zvijezde, umjesto da ih promatraju. Kućica u krošnji mogla bi biti mjesto gdje prestajemo brojati i počinjemo napokon gledati.
U evanđelju o slijepcu iz Jerihona (Lk 18,35–43), isprepliću se ljudska nemoć i Božja blizina – tjeskoba koja viče, svijet koji šuti, i Bog koji staje. Isus je na putu, okružen mnoštvom, obvezama, i imao je, ljudski gledano, opravdanje da produži dalje. Pa ipak – jedan glas bio je dovoljan da stane. Ne savršen glas, ne dotjerana molitva, nego vapaj, vapaj ranjenog čovjeka. Vapaj Bartimeja koji sjedi uz put, na rubu grada, na rubu života. Glas čovjeka ”na margini”, ne samo zbog sljepoće, nego i zbog načina na koji ga drugi vide. Često je tako i s nama: naša unutarnja sljepoća, naši strahovi i neizrečene čežnje guraju nas prema rubu, gdje se borimo da preživimo. I baš tu, na rubu, događa se rješenje. Božje srce je vezano uz naše potrebe. Naš glas, čak i kad mislimo da je slab, nesiguran ili nevažan, Njega pokreće. Naš vapaj, čak i kad ga drugi ne čuju ili ga nastoje utišati, za Isusa je poput svjetionika koji pokazuje gdje treba stati. Nema takvog trenutka u našem životu, nema takve sjene, nema takvog umora u kojem bi On rekao: ”Nemam vremena.” Bog ne poznaje žurbu kad je riječ o nama. Za Njega mi nismo brojevi, nego priča, rana, nada i pitanje. On će zbog nas uvijek stati. Stat će da nas čuje, i da nas pita: ”Što hoćeš da ti učinim?” Stat će jer je naš život za Njega predragocjen, čak i onda kad nama samima nije. Kad god nam se čini da smo u mraku, da nas drugi ne primjećuju, i kad više nemamo snage, sjetimo se Jerihona – Bog je stao i riješio nerješivo.
U svakoj ozbiljnoj duhovnoj priči dolazi trenutak kada čovjek shvati da se put ne mjeri brojem onih koji ga dijele, nego dubinom onoga za koga se hodi. Ostati znači izabrati ono što je postojano pred Bogom. Ostati može samo onaj tko je pronašao središte koje ga drži. Ako je oslonac izvan čovjekova srca, u ljudskim reakcijama i povremenim oduševljenjima, onda će i odlazak biti neizbježan. Ali ako je oslonac u onome što Gabriel Marcel naziva ”vjernom prisutnošću koja oblikuje bit čovjeka”, tada ostajanje postaje čin istinske slobode. U Evanđelju po Luki (Lk 21,5–19) Isus govori upravo u tom smjeru: kada sve počne pucati, kada se sigurnosti lome, kada se mnogi raziđu, učenik ne ostaje zato što je jak, nego zato što zna kome pripada: ”Svojom ćete se postojanošću spasiti” (Lk 21,19). Spasit će nas odluka da ne odustanemo kad nestane aplauza, kad nestane sigurnost, kad nestane mnoštvo. Spasit će nas vjernost. U tome se krije i hrabrost, o kojoj piše Dietrich Bonhoeffer u ”Nachfolge” – hrabrost koja ne traži veliku pozornicu, nego ostaje uz dobro makar sve drugo oslabi. To je hrabrost koja ne prkosi, nego se jednostavno ne da odvesti, ni pritiskom ni prividnom prednošću lakšega puta. Kad odu svi, mi ćemo ostati – ne zato što smo posebni, nego zato što je istina vrijedna ostajanja, ne zato što smo sigurni, nego zato što On ostaje uz nas i kad sami osjećamo da više ne možemo. Brazilski teolog Rubem Alves u djelu ”The Poet, the Warrior, the Prophet” govori da se najdublje preobrazbe rađaju iz naših ”pukotina”, jer kroz njih stvarnost postaje prozirnija i dopušta svjetlu da prođe. Ne mijenja nas ono što smo savladali, nego ono što smo priznali da sami ne možemo nositi. To je put povjerenja koje raste polako, poput kvasca o kojem Isus govori (Mt 13,33), jer ono što je vrijedno, ne nastaje naglo.
Često mjerimo sebe po trenucima u kojima posustanemo, po lomovima i neuspjesima koji nas obeshrabre, dok Bog gleda čovjeka kroz ono što može postati. Bog je strpljiviji od nije popustljivost, nego ljubav koja prihvaća ritam našega rasta, baš onakav kakav jest: neravnomjeran, pun povrataka, pun novih početaka. Henri Nouwen u ”The Return of the Prodigal Son” kaže da Bog ne čeka savršenog sina, nego sina koji se vraća. Drugim riječima, Božja strpljivost ne računa naše slabosti kao prepreke, nego kao mjesta gdje milost može pustiti korijenje. Dostojanstvo čovjeka raste zato što ga Božja ljubav strpljivo uči da se vraća k izvoru. Kroz cijelu Bibliju provlači se isti ritam. U Hošei 11,8–9 Bog se predstavlja kao Onaj koji ”ne može dati maha gnjevu”, jer njegovo srce s čovjekom neprestano počinje iznova. U Lukinu evanđelju (Lk 15,11–32) otac ne čeka da sin dokaže da se promijenio, nego trči prema njemu – i simbol je strpljivosti koja je, barem malo, ispred ljudske slabosti. A u Ivanu 21,15–19 Isus tri puta postavlja isto pitanje Petru – ne zato da bi ga ukorio zbog prijašnjih slabosti, nego da bi mu dao prostor da ponovno izabere ljubav. To znači da naše slabosti nisu kraj priče, nego početak Božjeg strpljivog djelovanja, koje nas polako uči da budemo smireniji u vlastitim borbama. Kad čovjek jednom shvati da je Bog strpljiviji od njegovih slabosti, više se ne boji priznati svoje padove, jer zna da ga Bog mjeri koracima povratka.
Upornost je najskromniji oblik hrabrosti, jer se ne razmeće snagom niti se nameće kao velika gesta; ona živi u svakodnevnim izborima, u tihim ponovnim počecima, u onom ”ipak ću pokušati” koje čovjek izgovori i onda kad je umoran ili razočaran. Mario Benedetti tu je misao lijepo izrazio u jednoj od svojih meditativnih bilježaka u ”El amor, las mujeres y la vida”, gdje kaže da se najdublje promjene u čovjeku rađaju upravo iz ”skromne upornosti”, iz hoda koji nas ne prestaje vraćati izvoru. Upornost je hrabrost bez svjetala pozornice. Ona nema dramatičnu narav junaka iz epova, ali u sebi nosi nešto što je još snažnije: vjernost cilju i onda kada sve postane teško. Biblija je prepuna takvih primjera. Lik žene koja uporno dolazi sucu (Lk 18,1–8) pokazuje da je ustrajnost u dobru izraz dubokog povjerenja u Boga, a ne samo ljudski napor. I Petrov hod nakon zatajenja (Iv 21,15–19) svjedoči istu istinu: kad se čovjek vraća, kad ustaje i ide dalje – to je pobjeda nad vlastitim strahom i sumnjom. Karl Rahner, u jednom eseju u ”Schriften zur Theologie”, govori o čovjeku koji ”ne čini ništa izvanredno, nego jednostavno nastavlja vjerovati”. Upornost je izraz unutarnjeg stava koji kaže: ne odustajem od dobra, ne odustajem od Boga, ne odustajem od onoga što je u meni pozvano da raste, makar išlo polako. Takva hrabrost najviše liči evanđelju, i zato je tako lijepa. Jedna je od najtiših, ali i najdubljih dimenzija duhovnog života, jer ne traži da je itko primijeti. Ona živi u čovjeku poput žara koji nikada ne plane u veliki plamen, ali nikada ni ne ugasne. Ta hrabrost ne dolazi iz velikih gesta, nego iz odluke da ne dopustimo da nas pritisci, strahovi, napasti ili zavođenja odvedu s puta koji znamo da je pravi. To je hrabrost koja se pojavljuje u malim trenucima kada čovjek kaže: ostajem vjeran i sada; idem dalje i sada; biram dobro i sada. Nema velike scene, nema dramatične pobjede, ali postoji nešto mnogo važnije – postoji smjer. U tom tihom ostajanju uz dobro, uz istinu i uz Boga, čovjek se zapravo najviše oblikuje.
U čovjekovu se duhovnom životu gotovo nikada ne dogodi nagla preobrazba; mnogo je češće riječ o tihom, nenametljivom rastu koji se zbiva u šutnji, dok svakodnevica teče svojim ritmom. Ono bitno raste polagano, i zato valja čuvati naše male neprimijećenosti. Antoine de Saint-Exupéry u ”Citadeli” kaže da se velike stvari ”grade poput bunara, kamen po kamen”, što znači da se pravi život oblikuje u strpljivoj vjernosti u malim gestama koje u nama stvaraju prostor za zrelost. Te male vjernosti – kratka molitva ujutro, iskren oprost, suzdržana riječ, trenutak zahvalnosti, neka jednostavna dobrota – često nam se čine nevažnima, no, upravo one čuvaju srce od toga da se istroši u površnim navikama. Afrički teolog Bénézet Bujo u jednom razmišljanju o moralnom rastu kaže da je ”svetost u kontinuitetu, a ne u senzacijama”, misleći na to da nas Bog gradi kroz svakodnevne povratke, a ne kroz spektakularne trenutke. I u Bibliji se taj tihi ritam jasno vidi. U prispodobi o sjemenu koje raste samo od sebe (Mk 4,26–29) Isus opisuje kako zemlja donosi plod u procesu koji se čini neprimjetnim. Ta slika govori o Božjem načinu djelovanja – On ne navodi čovjeka da skače preko stepenica, nego ga vodi stepenicu po stepenicu, da bi svaka nosila svoj dio težine, svoju pouku i ljepotu. Zato se isplati obratiti pozornost na ono što inače pretrčimo, bez zaustavljanja: na male pomake koji izgledaju kao ništa, a na kraju čine cijelu promjenu. Ono bitno u nama raste polako. Rast je zapravo plod Božje vjernosti, a ne našeg učinka. Na nama je samo da ne prezremo male korake. Kad čovjek počne cijeniti te male pomake, tada shvati i vlastiti ritam, onaj koji ga vodi prema zrelosti, a ne prema samodokazivanju. I tu se, tiho i nenametljivo, rađa pravi život koji donosi mir.
Psalmist nas poziva da se spominjemo ”silnih djela koja učini Gospodin” (Ps 105,5) u našem životu, jer sjećanje na njih obnavlja povjerenje u Boga. Kad god je Izrael posustajao, proroci su mu vraćali pogled na prošlost: tamo gdje je Gospodin već jednom otvorio more, nahranio u pustinji, dotaknuo srce i podigao pale. I mi pogledajmo na našu prošlost i dopustimo da nas preplavi ljepota onih trenutaka u kojima nas je Gospodin iznenadio svojim blagoslovima. Uvijek postoji Božji trag u našoj životnoj priči. U ”Ispovijestima” sveti Augustin piše da čovjek postaje velik onda kad se sjeti Božjih djela u vlastitom životu, jer se sjećanjem otvara prostor zahvalnosti i mira. Usudimo se pogledati u našu vlastitu priču i priznajmo da je On u njoj oduvijek čudesno prisutan – kad se činilo da nema izlaza, a ipak se otvorio put, kad smo nosili teret koji je izgledao pretežak, a onda se pojavila snaga koju nismo znali da imamo, kad nam je netko došao ususret upravo kad smo mislili da smo ostali sami. U svom ”Dnevniku” Etty Hillesum, napisanom usred ratne noći, piše da je Bog često najprisniji upravo u onim trenucima kad se čini da sve pada u mrak. Ona kaže da se čovjek ne treba plašiti zaviriti u vlastito srce, jer će tamo sigurno otkriti kako se Bog u njem nastanio i ostavio vlastite znakove (Dnevnik, 1941.–1943.). Pogled na vlastitu priču je duhovni čin povjerenja u Onoga koji ne gradi na iluzijama, nego na stvarnoj osobnoj povijesti. Kad zahvaljujemo za nju, prepoznajemo da život nismo sami izmislili i da nas netko gleda pogledom ljubavi, da nismo prepušteni sebi, nego vođeni rukom koja ne odustaje od nas. Zavirimo u tu našu priču i priznajmo da je Bog uvijek bio s nama. Njemu je uvijek bilo stalo do naše životne priče. On u svoju Knjigu upisuje naše dane (Ps 139,16) – svaki korak, svaku radost i svaku tugu, i uspjeh i neuspjeh, sve detalje naše životne priče. Mi smo ”jedinstveni ton u velikoj simfoniji stvaranja” (Hans Urs von Balthasar). Ne postoji kopija, ne postoji zamjena, postoji samo naša dionica koja se ne može odsvirati bez nas. Upravo zato Bogu jest stalo do naše životne priče, jer bez nje melodija Božjeg stvaranja ne bi bila potpuna. Ne zato što je savršena i naša, nego zato što je naša i savršena. I On je jedini koji je zna od početka do kraja, ali želi da mu je ispričamo vlastitim glasom.
Pjesma ”U onaj dan kad Gospod Bog” oduvijek je bila pratilja mladih duša koje su na susretima, u zajednicama i na misama učile slušati vlastitu čežnju. José Tolentino Mendonça to naziva ”teologijom čežnje”, u svojoj knjizi ”Elogio da Sede”, kada čovjek stoji na pragu: s jedne strane već je dotaknut Božjom blizinom, a s druge još uvijek žudi za puninom koja se tek nazire. Čežnja je jedan od najpouzdanijih unutarnjih znakova; ona je, kako bi rekao Augustin u ”Ispovijestima”, ”žar srca koji pokazuje gdje nam je dom”. U tome nema ničega romantičarskog, jer čežnja je ponekad bolna, ponekad mutna, ponekad i opasno bliska onome što bismo najradije zaboravili. Ali je istinita. Sve naše čežnje, nesigurna lutanja i najtiši strahovi, imaju svoje ishodište i svoj završetak u Gospodinu. Čovjek koji uči slušati vlastite čežnje polako prestaje živjeti iz navike i počinje živjeti Istinu. A istina srca najčešće je tiša nego što mislimo, ali i snažnija nego što se usuđujemo priznati. Bit će to dan u kojem će duša napokon pronaći svoj dom, kad će se čovjek prepoznati u Božjim očima kao onaj koji je od početka bio željen. Giorgio La Pira, u svom djelu ”Lettere alla Comunità” je zapisao, da se ”veliki Božji dolasci najčešće skrivaju u jednostavnim koracima koji čine svakodnevicu”. ”Onaj dan” ne događa se samo na kraju vremena, nego već sada, u sjenama i svjetlima naših dana. Njegov dolazak neće biti trenutak iznenađenja, nego trenutak prepoznavanja, poput susreta s nekim tko je cijeli život hodao uz nas, ali tek ćemo ga tada jasno vidjeti. Gospodine, daj da nam taj dan svaki naš korak oblikuje Tvojom nježnošću; da naše čežnje ne budu raspršene, nego skupljene u Tvojoj blizini; i da, kada jednom dođe punina vremena, prepoznamo Tvoje lice koje smo, u svim svojim nadama i nemirima, cijeli život naslućivali.
U ranim jutrima, dok bi magla još ležala po poljima, moja je dobra mama tiho budila dan. Njezine ruke, umorne od jučer, već su grijale peć, slagale drva, budile svjetlo. Nije imala mnogo – ni vremena, ni novca, ni odmora, ali je imala ono što je najvrjednije: srce puno ljubavi. Siromaštvo joj je bilo sudbina, a briga stalni pratilac, ali je sve to zaboravljala i hrabrila nas da vjerujemo u bolje sutra. Kad bismo kao djeca pognuli glave pred oskudicom, ona bi nas pogledala svojim blagim pogledom koji nam je govorio: ”Bog sve vidi. Bit će bolje.” Vjerovala je da dobrota nije uzaludna, da trud ima smisla, da se svako sjeme dobrote jednom mora probuditi. Moja dobra mama nikada nije govorila o ljubavi, ali ju je živjela u svakom pokretu. Nikada nije govorila o vjeri, ali ju je tumačila djelima. Njezina su rana jutra bila kao molitva – duga, tiha i postojana. U tim jutrima, iako umorna, bila je sretna što je imala nešto za skuhati, što se život, makar pretežak, i dalje tka. U siromaštvu je bila ponosna, u tugama vjerna, u svakodnevici vrijedna. Kad je život bio pretežak, ti si ga, draga moja mama, činila podnošljivim, kad je bio siv, ti si ga bojila toplinom svoje prisutnosti. Danas, kad se sjetim tvojih ranih jutara, draga moja mama, shvaćam da je upravo tada nastajala snaga moga svijeta. U svakom zalogaju kruha, u svakoj molitvi, u svakom tihom uzdahu utkano je nešto od tvoje dobrote. Sad kad te više nema, u mojim ranim jutrima još i dalje čujem šum tvojih koraka, i šapat tvojih riječi. Hvala ti, dobra moja mama, za svako jutro, za svaku molitvu, za svaku suzu i trud. Sve brige, sve tuge, sve oskudice, pretvorila si u zlato koje svijetli u mom sjećanju.
U jutarnjoj tišini, u onom istom času u kojem je Marija Magdalena tražila Učitelja kraj praznog groba (Iv 20,1), srce se lakše otvara nadi koja se ne vidi nego se naslućuje. Isus je ”među nama”, u onome što se događa sada, u onome što živimo, u odnosima koje stvaramo, u malim unutarnjim pomacima koji izgledaju beznačajno (Lk 17,21), u polaganom sazrijevanju, kako je to opisano u paraboli o kvascu, iznutra i tiho, a ipak nepovratno (Mt 13,33). ”Kraljevstvo je Božje među nama”,’ i lijepo mu je među nama. Ako kažemo da je Bogu lijepo među nama, onda ispovijedamo nešto vrlo nježno i istinito: da se Bog u našoj blizini osjeća kao prijatelj. Bog nije umoran od nas, niti razočaran zbog naših slomljenosti; on je u našim krhkostima pronašao mjesto za sebe. U staroj židovskoj predaji, na koju često podsjeća Abraham Joshua Heschel u ”Božjem čovjeku”, priča se da Bog hoda čovjekovim koracima. Bog ne lebdi iznad života, nego ga osluškuje iznutra. Sveti Ivan Pavao II. u ”Pismu obiteljima” kaže da je Bog ”prijatelj čovjekova doma”, onaj koji se raduje svakom trenutku u kojem se ljubav pretače u život. Ako je tako, onda doista možemo reći da mu je lijepo među nama. On i mi činimo Kraljevstvo nebesko – bez velikih riječi i bez namještanja vlastitog života da bi izgledao bolje nego što jest (Iv 1,38–39). Ako je Bogu lijepo među nama, onda postoji razlog da i mi jedni drugima stvaramo prostor u kojem će biti ljepše živjeti, disati, graditi i vjerovati. U rano jutro, još za mraka, dok prvi tragovi svjetla dodiruju obrise krošnji, a u selu još vlada tišina, u kući seoskog župnika već gori svjetlo. On je već budan. On ne započinje dan vijestima ni kavom, nego tišinom i molitvom. Prije nego što se oglase prvi pijetlovi, on pred Bogom stoji podignutih ruku, i blagoslivlja svoje, koji će uskoro ustati, raditi, boriti se, voljeti i patiti. Dok selo još spava, on predaje Bogu njihov dan, da im koraci budu sigurni, da njihova srca ne otvrdnu, da im se ne dogodi ništa loše, da budu živi i zdravi, i nadasve dobri, gdjegod bili i išli. Njegovo srce, oblikovano mnogim zorama, zna da Bog najčešće govori u trenucima samoće. I zato, u rana jutra, još za mraka, dok selo još spava, župnik moli za svoje koje mu je Gospodin povjerio.
Kad svećenik, koji je nekoć s pouzdanjem držao plug svoga poziva, pogleda unatrag, tada se u njegovu srcu otvara bolna napetost između dara i slabosti, između poziva i čovjeka. Neki su, noseći taj teret, odlučili stati. Nisu više mogli vući brazdu. Ipak, onaj koji je jednom stavio ruku na plug Evanđelja ne može je potpuno pustiti. Svećenici koji su ”izišli”, koji su odlučili ”otići”, nose u sebi nešto što se ne može izbrisati. Njihov poziv, iako sada ”utišan”, i dalje ostaje u njima. Mnogi koji su napustili službu svećeništva to nisu učinili lako. U njihovim razlozima često su priče o umoru, osamljenosti, razočaranju, neprepoznatosti i tjeskobi. I zajednica, ako je iskrena, mora priznati da je i sama ponekad zakazala u tome da ih nosi, razumije, i da im pruži ruku. Mnogi svećenici koji su napustili službu, bilo iz umora, bilo iz razočaranja ili zaljubljenosti, kasnije su otkrili da ono što su tražili nisu pronašli. Ne zato što bi Bog kaznio njihovu odluku, nego zato što poziv svećenika ulazi u samu strukturu osobe. Kad jednom primimo sakrament svetoga reda, on nikada ne nestaje, on postaje naš identitet, način na koji ljubimo, razmišljamo, i gledamo svijet. Svećenik je ”obilježen” za vječnost – in aeternum. Taj pečat ne može izbrisati ni ljudska slabost ni odluka da se više ne služi kao svećenik. Čak i ako se pokuša prilagoditi svijetu, onaj koji je jednom služio oltaru više nikada ne može posve živjeti ”običan” život, jer mu je srce zauvijek oblikovano da pripada drugima. Zato bi se moglo reći: takvi se nikad neće prilagoditi svijetu, jer su ”obilježeni svetim”. Svoj će mir pronaći jedino u Bogu koji ih uvijek gleda kao svoje svećenike. Bog ih ne može zaboraviti. Isuse, pastiru dobri, ne zaboravi naše svećenike. Ti si ih pozvao da budu Tvoje ruke među ljudima, Tvoje srce u svijetu, Tvoj glas u Crkvi. Očisti i obnovi u njima prvu ljubav kojom su Ti rekli: ”Evo me.” Kad se umore, daruj im snagu; kad posumnjaju, utješi ih; kad posrnu, podigni ih; kad izgube radost, podsjeti ih da su Tvoji. Neka njihova riječ uvijek bude prožeta Tvojom ljubavlju, a njihovo služenje ispunjeno Tvojom prisutnošću. Učitelju dobri, smiluj se svojim svećenicima.