Nisam činio ništa veliko, Gospodine. Nisam mijenjao povijest naroda, ni gradio velike gradove, niti sam ostavio djela o kojima će ljudi dugo govoriti. Hodao sam samo prašnjavim putovima među ljudima koje si mi povjerio. Dijelio sam njihov kruh, slušao njihove priče i učio njihove tišine. Sjedio sam pod stablima gdje su se djeca smijala bez mnogo razloga. Molio sam u kapelicama od blata i lima. Blagoslivljao sam umorne ruke majki koje su nosile vodu kilometrima daleko. Posjećivao sam bolesne i pokušavao biti blizina ondje gdje je često nedostajalo svega osim nade. Nisam činio ništa veliko, Isuse, ali naučio sam da se Tvoje kraljevstvo ne gradi velikim koracima nego malim djelima ljubavi. Naučio sam da je čaša vode pružena žednome veća od mnogih govora. Da je osmijeh upućen zaboravljenome snažniji od najglasnijih propovijedi. Da je prisutnost dar koji nema cijenu. U mojoj Africi naučio sam koliko je čovjek bogat kada nema mnogo toga osim srca. Naučio sam da radost može živjeti u kolibi od zemlje i da zahvalnost može cvjetati tamo gdje drugi vide samo oskudicu. Zato danas pred Tebe ne donosim velika postignuća, donosim prašinu putova koje sam prošao. Donosim lica ljudi koje sam zavolio. Donosim dječje pjesme pod afričkim nebom, suze koje sam dijelio i molitve koje su ostale skrivene između Tebe i mene. U mojoj Africi, Isuse, nisam činio ništa veliko. Samo sam pokušavao ljubiti. Ako je iza mene u nečijem srcu ostalo malo više nade, malo više mira i malo više vjere, to je bilo Tvoje djelo, a ne moje.
Neka put bude uvijek ispred tebe, i kad ne znaš kamo vodi novi dan. Neka srce ne zaboravi vjerovati, kad se nebo sakrije iza sivih strana. Neka vjetar bude iza tvojih leđa, kad umorne korake nosiš kroz svijet. Neka netko čuva tvoje tihe snove, i pali svjetlo kada nestane sjaj. Jer život nije cesta bez oluja, niti jutro bez poneke suze, ali uvijek postoji jedna zvijezda što te zove da nastaviš dalje. Neka put bude uvijek ispred tebe, neka nada bude tvoj najbolji dom. Neka ljubav bude jača od daljine, i neka mir pronađe put do tvog srca. Neka vjetar bude iza tvojih leđa, neka sunce grije svaki novi trag. I kad jednom pogledaš iza sebe, neka ostane ljubav, samo ljubav. Bit će dana kada nećeš imati odgovore, i noći koje će dugo trajati. Ali negdje iza svake tišine novo će jutro svoje svjetlo upaliti. Neka ruke uvijek znaju darivati, neka oči vide dobro u ljudima. Jer najljepši putovi nisu oni dugi, nego oni kojima hodamo zajedno. Jer život nije cesta bez oluja, niti jutro bez poneke suze, ali uvijek postoji jedna zvijezda što te zove da nastaviš dalje. Neka put bude uvijek ispred tebe, neka nada bude tvoj najbolji dom. Neka put bude uvijek ispred tebe, a Bog uz tebe na svakom koraku. I kad stigneš tamo gdje si krenuo, neka znaš da si bio ljubljen cijelim putem.
Skloni smo živjeti zarobljeni u onome što vidimo – gledamo sadašnje okolnosti, vlastite uspjehe i neuspjehe, rane koje nosimo, riječi koje su nam izgovorene i odluke koje smo donijeli. Često povjerujemo da je ono što jest ujedno i sve što može biti. I tako nastaje obeshrabrenje – počinjemo vjerovati da se ljudi ne mogu mijenjati, da su naši odnosi nepovratno narušeni, da su pogreške jače od novih početaka i da je prošlost odredila budućnost. Evanđelje razbija takav način razmišljanja. Isus nikada nije gledao samo ono što je bilo ispred njegovim očima. U svakom je čovjeku vidio više od njegove sadašnjosti. Za Njega grešnik nije bio samo grešnik, nego čovjek kojemu je oproštenje sposobnost otvoriti novi život. Bolesnik nije bio samo bolest, slijepac nije bio samo sljepoća. On je uvijek gledao mogućnost koju je Božja milost sposobna ostvariti. Živio je usmjeren prema ”glazbi koje još nema” – prema životu koji se tek rađao u srcu čovjeka. I nama je potrebna takva promjena pogleda, jer često sebe promatramo samo kroz svoje slabosti. Toliko puta drugima ne dopuštamo da budu drukčiji nego što su bili jučer, toliko puta molimo Boga, a istodobno u sebi nosimo uvjerenje da se ništa neće promijeniti. Vjera počinje ondje gdje prestajemo slušati samo ono što jest. Ona vjeruje i u ono što Bog tek želi učiniti. Ona vjeruje da neuspjeh nije posljednja riječ, da rana nije konačni identitet, i da svaki čovjek nosi mogućnost novoga početka. Možda danas ne vidimo izlaz iz svoje situacije. Možda nam se čini da je sve već napisano i da više nema mjesta iznenađenju. Ali Bog ne piše život samo prema onome što danas vidimo, već stvara ono što naše oči još ne mogu prepoznati. Zato ne ostanimo zarobljeni u ”glazbi koja je ovdje”. Ne dopustimo da sadašnjost postane granica naše nade. Učimo osluškivati ono što Bog priprema.
Mjesec u krošnjama moje Afrike, šapuće riječi drevne molitve. Svaki je korak otkucaj zemlje, svako je srce dio nje. Crvena prašina na bosim stopalima, sunce još gori u očima. Tamo gdje djeca pjevaju slobodu, život se rađa u osmijesima. Kad bubnjevi probude jutro, i nebo obuče zlatni sjaj, znam da me zove zemlja srca, mjesto gdje ljubav nema kraja. Mjesec u krošnjama moje Afrike, svijetli jače od svih svjetionika. U svakom licu vidim novo jutro, u svakoj pjesmi kuca jedna Afrika. Mjesec u krošnjama moje Afrike, u ritmu srca pleše cijeli svemir. Kad zatvorim oči, opet joj se vraćam, jer ondje ljubav nikad ne umire. Miris kiše poslije dugog ljeta, lavlji zov daleko odzvanja. Pod baobabom starci pričaju, kako se nada nikad ne predaje. I kad odem preko mora daleko, dio mene ostaje tu. U toplom dahu afričke noći, uvijek pronađem svoj put. Nije Afrika samo mjesto na karti, ona je pjesma što mijenja čovjeka. Tko jednom čuje njezino srce, zauvijek nosi njezin ritam. Mjesec u krošnjama moje Afrike, neka me vodi kroz svaku noć. Dok bubnjevi čuvaju snove naroda, ljubav će uvijek imati moć. Mjesec u krošnjama moje Afrike, pod istim nebom svi smo isti. Jedno je srce, jedan je ritam, jedna je nada što ne može nestati. Mjesec u krošnjama moje Afrike… i srce koje se uvijek vraća kući.
O ljubavi Gospodnjoj pjevat ću dovijeka, dok jutra nad poljima bude novi dan. Ona me nosila kad nisam imao snage, kad je moj korak bio umoran i sam. Kad su se rušili snovi koje sam gradio, kad nisam razumio puteve pred sobom, Tvoja me ruka tiho podizala, i učila srcem vjerovati, a ne očima. O ljubavi Gospodnjoj pjevat ću dovijeka, o milosti koja nikad ne prestaje. Ti si moj zaklon, moja pjesma i nada, iz Tvoga srca život izvire. O ljubavi Gospodnjoj pjevat ću dovijeka, dok dišem i hodam zemaljskim putem. Sve što jesam, sve što imam, dar je Tvoje vjerne ljubavi. Ti si bio uz mene u danima radosti, ali i onda kad su se spuštale sjene. Nisi me napustio u mojim lutanjima, nego si me tražio strpljivo i nježno. Koliko sam puta krenuo svojim putem, a Ti si me čekao otvorena srca. Koliko sam puta zatvorio vrata, a Ti si ostao pred njima u ljubavi. O ljubavi Gospodnjoj pjevat ću dovijeka, o milosti koja nikad ne prestaje. Ti si moj zaklon, moja pjesma i nada, iz Tvoga srca život izvire. Kad dođu godine i osijede dani, kad utihnu mnogi glasovi svijeta, jedna će pjesma ostati u meni: Ti si me ljubio prije nego sam Te tražio, Ti si me nosio prije nego sam Te zazvao, Ti si me poznavao prije nego sam se rodio. O ljubavi Gospodnjoj pjevat ću dovijeka, pred licem Tvojim kroz svu vječnost. Neka se moje srce nikada ne umori zahvaljivati za ljubav koja nema kraja. O ljubavi Gospodnjoj pjevat ću dovijeka, s anđelima, Crkvom i svim svetima, jer Tvoja je ljubav moja pjesma, moj početak i moje ispunjenje.
Krenuli smo putem noseći tišinu, iza nas su ostali snovi što su pali. Svaki kamen pričao je o porazima, svaki korak bio je teži nego jučer. Mislili smo da je završila priča, da je nada ostala pod zatvorenim grobom. A nismo znali… da si već hodao pokraj nas. Govorio si tiho, kao prijatelj koji ne žuri. Izgovarao si riječi koje smo odavno prestali razumjeti. Gorjela su nam srca, a nismo znali zašto. U svakoj tvojoj riječi rađalo se novo jutro. Gorjela su nam srca, dok si bio sasvim blizu. Kad si razlomio kruh, prepoznali smo Ljubav. Prepoznali smo Tebe. Koliko puta i danas odlazimo misleći da smo ostali sami. Koliko puta tražimo odgovore, a Ti nas nalaziš na putovima bijega. Ne zaustavljaš naše korake, nego ih polako pretvaraš u povratak. Dok još sumnjamo, Ti već liječiš naše srce. Prije nego oči vide, srce osjeti tvoju blizinu. Prije nego usne progovore, duša već šapuće tvoje ime. Gorjela su nam srca, a nismo znali zašto. U svakoj tvojoj riječi rađalo se novo jutro. Gorjela su nam srca, dok si bio sasvim blizu. Kad si razlomio kruh, prepoznali smo Ljubav. Prepoznali smo Tebe. Ostani s nama, kad se spušta večer. Ostani s nama, kad vjera postane tišina. Jer bez Tebe put ne vodi kući, s Tobom i najduža noć postaje svitanje. Gori moje srce, i kada Te ne vidim. Gori moja duša, jer Ti nikada ne odlaziš. Na svakom putu Ti si skriveni Putnik, u svakom kruhu Ti si dar života. Gorjela su nam srca, i sada znamo zašto. Ti si bio s nama od prvoga koraka. Ti si bio s nama… i nikada nisi otišao.
Sjećaš li se dana kad si me prvi put pronašao, kad je moje srce gorjelo samo za Tebe? Kad su moje ruke bile prazne, a duša puna mira, kad sam znao da sam dovoljan za sve? Tada nisam tražio velike odgovore, samo sam hodao uz Tebe kao dijete, siguran da me vodiš svojim putem. I sada stojim pred Tobom, i čujem Tvoj tihi glas u dubini srca: Vrati se prvoj ljubavi, vrati se izvoru gdje te čekam Ja. Vrati se onom pogledu koji je znao vjerovati bez pitanja, vrati se prvoj ljubavi, vrati se nježnosti mojih dlanova. Nisam te prestao ljubiti ni jednog dana, vrati se, dijete moje, vrati se doma. Koliko sam puta zalutao u vlastite planove, tražeći sreću na dalekim putovima, a Ti si strpljivo ostajao pokraj mene, čuvao svjetlo dok sam hodao kroz noć. Kad su se ugasile moje sigurnosti, kad su riječi postale preslabe za molitvu, Tvoja me ljubav tiho podizala, kao voljeno dijete. I sada znam da me zoveš, ne prijekorom nego milosrđem. Ne tražiš od mene savršenstvo, nego srce koje se predaje. Ne tražiš ni velike riječi, nego da ti ponovo otvorim vrata. Još uvijek nosiš moje ime urezano u svoje dlanove. Još uvijek za mene pripremaš zoru, još uvijek me čekaš s ljubavlju.
Na tragovima starih redovnika, koji su u našem kraju slavili Boga, i danas se u Šenkovcu diže pjesma koja traži Kristov put. Stoljeća su prolazila, smjenjivale su se države, granice i naraštaji, ali ono što je bilo posijano molitvom nije nestalo. Vjera ima neobičnu snagu. Ona nadživljava ljude i nastavlja govoriti kroz mjesta na kojima su se sklapale ruke, kroz zvuk zvona, kroz tišinu crkvenih zidova i kroz srca koja se iznova otvaraju Bogu. Sveta Jelena ostala je naš znak, kroz mijene vremena i ljudskih dana, kao svjetionik koji ne prestaje svijetliti nad našim domovima i srcima. Ne zato što nas podsjeća samo na prošlost, nego zato što nas uvijek iznova usmjerava prema budućnosti. Svjetionik ne zadržava pogled na sebi. Na nama je danas nastaviti ono što su drugi započeli. Ne možemo živjeti od njihove svetosti, ali možemo živjeti istim Evanđeljem koje je oblikovalo njihove živote. Krist i danas prolazi našim ulicama, ulazi u naše obitelji, dijeli naše radosti i nosi naše križeve. On traži otvorena srca koja će njegovu ljubav pretvoriti u djela dobrote, praštanja i vjernosti. Ako se u Šenkovcu i danas uzdiže pjesma Bogu, neka to ne bude samo pjesma naših usana, nego i pjesma našega života. Jer najljepši spomenik svetoj Jeleni, starim redovnicima i svim naraštajima vjernika nije kamen, nego čovjek koji ljubi Boga i bližnjega. Tada će svjetlo koje su oni zapalili nastaviti gorjeti i u nama, a Kristov put neće biti samo put naših predaka, nego i naš vlastiti put koji vodi prema punini života.
Bilo je trenutaka u mom životu kada sam vjerovao da se sve mjeri onime što sam postigao, onime što sam uspio sačuvati ili onime što su drugi mislili o meni. Kada bi nešto od toga nestalo, činilo mi se kao da se ruši dio mene samoga. Gubici su znali ostaviti prazninu, umor me znao učiniti sporim, a samoća me ponekad pokušavala uvjeriti da sam prepušten sam sebi. No danas, gledajući unatrag, vidim da je istina bila drugačija. Bog je bio prisutan i onda kada ga nisam osjećao. Bio je u ljudima koji su mi pružili riječ ohrabrenja baš onda kada mi je trebala. Bio je u trenucima kada su se vrata otvorila tamo gdje sam očekivao zid. Bio je u snazi koju nisam mogao objasniti, a koja me podigla nakon svakog pada. Tek sada razumijem da me nije čuvala moja sposobnost da sve držim pod kontrolom, nego njegova vjernost koja me nosila i onda kada je moja vjera bila slaba. Zato mogu reći da je nada moj novi dom gdje se čovjek vraćam. Mjesto gdje ne moram dokazivati svoju vrijednost. Mjesto gdje mogu odložiti terete koje sam nosio cijeli dan. Nada gleda stvarnost onakvom kakva jest, ali istodobno vidi dalje od nje. Ona zna da posljednju riječ nema tama nego svjetlo, nema razočaranje nego obećanje, nema smrt nego život. Dok razmišljam o nadi, osjećam poziv da manje živim od svojih strahova, a više od Božjih obećanja. Poziv da ne gradim svoj identitet na prolaznim stvarima, nego na njegovoj ljubavi koja ostaje. Poziv da svakoga jutra iznova povjerujem kako Bog još nije završio svoju priču u meni. I možda je upravo to najveći dar nade: ona mi dopušta da živim bez žurbe i bez tjeskobe. Uči me da mirno živim, mirno ljubim i mirno čekam. Jer onaj koji me vodio jučer, vodi me i danas, a vodit će me i sutra. Nije važno znam li sve o svojoj budućnosti. Dovoljno je da poznajem Onoga u čije sam ruke stavio svoj život. I zato znam, kad se jednoga dana zatvore vrata, vratit ću se svome domu.
Kad se jutro polako rađa iz tišine i prvi zraci svjetla dotaknu moje prozore, prije nego što me obuzmu brige, susreti i obveze novoga dana, moje se srce okreće Tebi, Gospodine. Tvoje ime pojavljuje se u meni poput tihe molitve. Ne dolaziš s bukom ni snagom kojom se nameće ovaj svijet. Dolaziš kao mir koji ispunja dubine duše i podsjeća me da nisam sam. Pratiš me na svakom koraku i vodiš me putem kojim kroz vrijeme hodam prema vječnosti. Ti si moja životna radost, Gospodine. Toliko toga oko mene mijenja se i prolazi. Ljudi dolaze i odlaze, planovi se ostvaruju i ruše, snovi se rađaju i nestaju. Ponekad nestanu i oslonci za koje sam vjerovao da će trajati. Ali Ti ostaješ isti. Tvoja ljubav ne prolazi. Tvoja vjernost ne slabi. Ti si izvor vode koji nikada ne presušuje, i zato se moje srce uvijek može vratiti k Tebi kada je umorno, žedno ili ranjeno. Kada me umore neizvjesnosti života, kada ne razumijem put kojim me vodiš i kada odgovori koje tražim ostaju skriveni. Ti od mene ne tražiš velike riječi. Ne tražiš savršena objašnjenja ni izvanredna djela. Pozivaš me samo da ostanem u Tvojoj blizini. Tada polako otkrivam da prava sreća nije u onome što posjedujem, niti u uspjesima koje postižem. Sreća je u sigurnosti da me poznaješ imenom, da me ljubiš i da me nikada ne napuštaš. Koliko si puta, Gospodine, dotaknuo moje rane preko ljudi koje si poslao na moj put. Koliko si puta kroz sasvim obične trenutke pokazao svoju blizinu: u prijateljskoj riječi, u osmijehu, u kruhu koji blagujem, u tišini crkve i u šapatu molitve. Često ih ne primjećujem odmah, ali kada zastanem i pogledam unatrag, vidim koliko je moj život ispunjen znakovima Tvoje dobrote. Zato Te danas želim moliti za srce koje zna zahvaljivati, za oči koje prepoznaju Tvoje darove i onda kada nisu veliki ni spektakularni, za vjeru koja ostaje postojana kada put postane težak, i za pouzdanje koje se ne temelji na ljudskoj snazi, nego na Tvojoj vjernosti. A kada jednom dođe večer moga života i utihnu koraci kojima sada hodim, ne želim živjeti u strahu. Želim živjeti u povjerenju. Znam komu sam povjerio svoje srce. Znam da iza granice ovoga svijeta stojiš Ti i da će sve čežnje pronaći svoje ispunjenje, sva pitanja svoj odgovor, a sva traženja svoj cilj. Zato svakoga dana želim ponavljati jednostavnu istinu koja nosi moj život: Ti si moja životna radost, Gospodine. Dok god srce u meni bude kucalo, zahvaljivat ću Ti za dar života, za dane koje mi daješ i za ljubav koja me vodi prema Tvome domu.
Treba mi Tvoja ruka da se pridignem, kad me život pritisne do zemlje, kad se umore moje misli, a srce izgubi snagu za novi dan. Treba mi netko da me podsjeti da nisam stvoren za prašinu poraza, nego za put koji se nastavlja i onda kad više ne vidim daljinu. Ne tražim velika obećanja, ne tražim riječi koje zvuče snažno. Treba mi ruka da se pridignem, i prisutnost koja neće otići. Ti, Gospodine, poznaješ svaki moj pad. Poznaješ mjesta na kojima sam ranjen, i terete koje skrivam od svijeta. Kad više ne mogu sam, pruži mi svoju ruku. Podigni me iz moje obeshrabrenosti, iz mojih strahova i umora. Treba mi tvoja ruka da se pridignem, da ponovno povjerujem životu, da ponovno povjerujem ljudima, da ponovno povjerujem Tebi. Jer nisam stvoren da ostanem na tlu. Stvoren sam da hodam s Tobom, korak po korak, prema svjetlu koje ne prolazi.
Gospodine, htio sam ti donijeti velike pobjede, velika djela i velike riječi. Htio sam da se ponosiš sa mnom, da moj život bude poput stijene i čist poput jutarnje svjetlosti. Htio sam biti onaj koji nikada ne posustaje, koji nikada ne sumnja, koji nikada ne pada. A onda sam otkrio sebe. Otkrio sam svoje slabosti, svoje strahove, svoje rane koje sam skrivao i od drugih i od sebe. Otkrio sam koliko sam malen i koliko često moje ruke ostaju prazne. Mislio sam da ćeš tražiti junaka, a Ti si tražio srce. Mislio sam da ćeš me voljeti zbog moje snage, a Ti si ostao uz mene upravo onda kada sam bio najslabiji. Dok sam Ti nudio svoje uspjehe, Ti si gledao moje suze. Dok sam Ti pokazivao ono najbolje u sebi, Ti si nježno dodirivao ono slomljeno. I polako sam počeo razumijevati - ne tražiš od mene da budem junak koji će zadiviti svijet. Tražiš da budem čovjeka koji će naučiti ljubiti. Ne tražiš nepobjedivost, tražiš vjernost. Ne tražiš savršenstvo, tražiš otvoreno srce. Zato danas više ne želim biti tvoj junak na način na koji sam nekada sanjao. Želim biti tvoj učenik, tvoj prijatelj, tvoj radnik na njivi, tvoje umorno dijete koje se uvijek vraća Ocu. I ako jednom, na kraju puta, u mojim rukama ne bude velikih pobjeda, nego samo nekoliko iskrenih djela ljubavi, nekoliko podignutih ljudi, nekoliko obrisanih suza i srce koje je pokušalo ostati uz Tebe, bit će mi dovoljno. Jer najveće junaštvo nije osvojiti svijet nego ostati uz Ljubav.
Kada se čovjek zaustavi i osvrne na put kojim je prošao, polako otkriva da mnoge stvari za koje se nekoć borio više nemaju onu težinu koju su nekada imale. Prođu godine, izmijene se okolnosti, utišaju se glasovi koji su nekoć bili važni, a pobjede koje su nas veselile i porazi koji su nas boljeli, postanu dio jedne veće priče. Ostanu uspomene, tragovi vremena i iskustvo života. A što je doista od svega ostalo? Nije ostalo ono što smo stekli, niti ono što smo uspjeli sačuvati za sebe. Nisu ostali ni slava, ni priznanja, ni prolazni uspjesi. Ostala je ljubav. Ljubav koju smo primili i ljubav koju smo darovali. Ljubav koja je rasla u svakodnevnim odlukama. Dok promatramo vlastiti život, otkrivamo da nas je kroz sve vodila Božja ruka. Bilo je dana radosti i dana umora. Bilo je proljeća punih nade i jeseni koje su odnosile ono što smo voljeli. Bilo je susreta koji su nas obogatili i rastanaka koji su nas ranili. Ipak, kroz sve to ostajala je Božja vjernost. Možda danas ne razumijemo svaki događaj svoga života. Možda postoje pitanja na koja još nemamo odgovor. Ali polako učimo da ništa što je predano ljubavi nije izgubljeno. Nijedna suza, nijedna molitva, nijedna dobrota nisu nestale. Sve je pohranjeno u Božjem srcu. Sve ima svoje mjesto u njegovu naumu koji je veći od našega razumijevanja. Zato se vraćamo Gospodinu. U njegovoj blizini nalazimo mir. U njegovoj ljubavi pronalazimo dom za kojim smo cijeloga života čeznuli. I kada jednoga dana dođe večer našega zemaljskog puta, nećemo nositi sa sobom ono što smo posjedovali, nego ono što smo ljubili. Tada ćemo otkriti da je ono jedno koje je ostalo zapravo bilo dovoljno za cijeli život – Gospodin koji nas je pratio od prvoga do posljednjega koraka. On koji je bio prisutan u svim našim danima. On ostaje kada sve drugo prođe. I zato danas zahvaljujemo za put kojim smo prošli, za ljude koje smo susreli, za radosti i kušnje koje su nas oblikovale, za vjernost koja nas nikada nije napustila. Na kraju svega ostaje samo jedno: Bog koji ljubi, i koji ostaje zauvijek.
Iskoristi nas za svoje Kraljevstvo i pusti da ostanemo nepoznati. Nije najvažnije da nas ljudi vide, nego da po nama susretnu Tebe. Pusti da naše ime nestane u tišini, ako će po nama netko zbog toga pronaći put do Tvoje blizine. Neka naše riječi budu sjena Tvoje prisutnosti među ljudima. Neka naše ruke budu put kojima ćeš dotaknuti nečije srce. Daj da ne tražimo prvo mjesto pod svjetlima ovoga svijeta, da ne želimo da budemo uzvišeni, potvrđeni i važni. Gospodine, učini nas da budemo poput zrna u zemlji, tihi i skriveni, neprimjetni. Da umiremo sebi iz dana u dan, i da u nama rasteš Ti. Ti, samo Ti. Ti treba da rasteš, a mi da se umanjujemo. Važno je samo da ljudi kroz nas susretnu Tebe. Zato Te molimo: sačuvaj naša srca od taštine koja će se skrivati iza dobrih djela, iza lijepih riječi, i iza želje da nas drugi cijene. Daj nam radosti kad dobro cvjeta i bez nas u središtu. Daj nam mir kad drugi rastu. Daj nam da ljubimo bez računanja, da budemo poput svjetiljke koja ne privlači pogled na sebe, već osvjetljuje put drugima. Daj nam da možemo ljubiti, i ne tražiti ništa za sebe. Nije važno tko smo bili u očima svijeta. Važno je da Ti rasteš, Gospodine, a mi da se umanjujemo.
Želimo Tebe, Gospodine, a ne samo tvoje darove, ne samo tvoju pomoć u teškim danima, ne samo utjehu kada nas život zaboli. Želimo tvoju blizinu koja vraća smisao kad se sve drugo čini praznim. Želimo tvoje srce koje nas poznaje bolje nego što sami sebe poznajemo. Ništa ne može ispuniti duboku glad za Tobom. Stvoreni smo za beskraj. Stvoreni smo za ljubav koja ne prolazi, i za susrete koji ne završavaju. Zato nam ne trebaju uspjesi, ni priznanja, ni sva dobra ovoga svijeta. Mi želimo Tebe, Gospodine. Želimo Te u jutrima kada se budimo, želimo Te u večerima kada smo umorni od puta. Želimo Te u radostima i u suzama, u trenucima kada smo jaki i u trenucima kada smo slabi. Želimo Te kada molimo i kada ne nalazimo riječi za molitvu. Ljepši si nego što smo mogli zamisliti, bliži nego što smo se usudili nadati i vjerniji nego što smo ikada zaslužili. Zato danas ne tražimo ništa drugo, tražimo samo jedno: ostani s nama, Gospodine, jer sve drugo nije dovoljno. Želimo samo Tebe, Gospodine, jer naše srce pronalazi svoj počinak u tvojoj ljubavi.
Nisu tražili putove slave, niti svjetla velikih pozornica, pošli su tamo gdje čovjek šuti i gdje se nada jedva nazire. U rukama su nosili Evanđelje, u srcu ime Isusa Krista, a svaki korak kroz prašinu svijeta postajao je molitva života. To su heroji vjere, misionari Božji, svjetlo što gori kad nastupi noć. Ne nose bogatstvo, ne traže priznanja, njihova snaga je Kristova moć. I gdje god čovjek izgubi nadu, oni donose ljubav i mir. Za Kraljevstvo Božje život daruju, ostavljajući neizbrisiv trag. Ondje gdje ratovi ranjavaju zemlju, gdje glad i samoća lome dan, ostaju uz one koje svijet zaboravlja i postaju brat, sestra i stan. Ne pitaju koliko će trajati put, ni hoće li itko znati njihovo ime, dovoljno im je da Krist bude blizu i da Njegova ljubav dopre do svih. Njihove ruke podižu pale, njihove riječi budu novi dan, njihova šutnja često govori više od mnogih govora i velikih planova. Poput zrna koje umire u zemlji, da bi život procvao iznova, oni svakodnevno daruju sebe za radost nečijega sutra. Kad jednom utihnu njihovi koraci, ostat će svjetlo koje ne prolazi, u srcima ljudi koje su voljeli i kojima su se vratili nadu u život. Jer iza njih ne ostaju spomenici, nego lica koja ponovno vjeruju, da Bog još hoda ovim svijetom i da ljubav nikada ne umire. To su heroji vjere, misionari Božji, svjetlo što gori kad nastupi noć. Ne nose bogatstvo, ne traže priznanja, njihova snaga je Kristova moć. I gdje god čovjek izgubi nadu, oni donose ljubav i mir. Za Kraljevstvo Božje život daruju, ostavljajući neizbrisiv trag.