Ljudi će nam uvijek biti zagonetka jer nijedno ljudsko srce nije potpuno prozirno. Možemo živjeti pokraj nekoga godinama, dijeliti stol, šutnje i razgovore, a opet ostati pred njim djelomično nijemi. Čovjek nosi u sebi dubine koje ni sam do kraja ne razumije. Zato su odnosi istodobno lijepi i bolni: stalno mislimo da smo nekoga upoznali, a onda otkrijemo novu ranu, novi strah, novu nježnost ili tamu za koju nismo znali. U tome postoji i nešto sveto - da drugi čovjek nikada ne postane predmet koji možemo potpuno objasniti i zatvoriti u svoje definicije. U Evanđelju vidimo kako ni oni najbliži Isusu nisu uvijek razumjeli jedni druge. Krist ih ne okuplja zato što sve razumiju, nego zato što žele ostati zajedno i usred nerazumijevanja. ”Sada vidimo u zrcalu, nejasno, a tada ćemo licem u lice” (1 Kor 13,12). Ta Pavlova rečenica govori i o Bogu i o ljudima. Naše je poznavanje uvijek djelomično. Čim pomislimo da smo nekoga sasvim shvatili, prestajemo ga slušati. Zato je dobro da nam bližnji budu zagonetke. Ljubav nije posjedovanje znanja o drugome. Jedna od najvećih životnih mudrosti je prihvatiti da drugoga ne možemo do kraja rastumačiti. Ne možemo potpuno objasniti zašto netko šuti, zašto se povlači, zašto voli baš tako kako voli ili zašto nosi teret koji skriva. Ali možemo biti prisutni i ostati zajedno. Prisutnost je veći čin ljubavi od razumijevanja. Rainer Maria Rilke u Pismima mladom pjesniku piše da je ljubav ”kada dvoje samotnika štite, dotiču i pozdravljaju jedno drugo”. To je jedan od najljepših odgovora zašto je čovjek zagonetka. Uistinu, drugoga ne možemo osvojiti objašnjenjima ni do kraja protumačiti, ali ga možemo čuvati poštovanjem.
Nisu svi čvorovi dani da ih razriješimo, niti sve tame da ih rasvijetlimo. Postoje situacije u kojima čovjek ne može promijeniti ishod, ne može ukloniti bol, ne može vratiti izgubljeno ni popraviti ono što se raspalo. Ali čak i tada ostaje mu nešto što mu nitko ne može oduzeti: način na koji će stajati pred tim. I kod nerješivih problema, uvijek možemo postupiti ispravno. Čovjek nije samo biće koje rješava probleme, nego biće koje može ostati vjerno dobru čak i kada se problem ne može riješiti. U kršćanskom smislu to je veoma važno. Evanđelje ne obećava da će svaki križ nestati, nego da križ ne može uništiti čovjekovo srce. Isus u Getsemanskom vrtu nije uklonio svoju muku, ali je ostao u ljubavi, povjerenju i predanju Ocu (Lk 22,42). Upravo tu vidimo da ”ispravno postupiti” ne znači uvijek pobijediti okolnosti, nego ostati vjeran istini, ljubavi i savjesti. Ponekad je ispravno postupiti ne uzvratiti zlom, ne izdati čovjeka, ne dopustiti da nas gorčina pretvori u nekoga drugoga. Ponekad je to samo ostati čovjek u situaciji koja nas želi učiniti tvrdima. I u najtežim trenucima ostaje mogućnost da ne izgubimo dušu. Veličina čovjeka nije u tome da uvijek pronađe izlaz, nego da i bez izlaza zna izabrati dobro.
Netko ih nosi tiho, tako da ih gotovo nitko ne vidi, a netko ih ne može sakriti pa mu izlaze kroz riječi, umor, šutnju ili nemir. Često mislimo da su drugi pošteđeni onoga što nas boli, ali svatko negdje u sebi nosi neku pukotinu. Zato su blagost i razumijevanje među najvažnijim stvarima koje možemo dati jedni drugima. Pavao piše Galaćanima: ”Nosite bremena jedni drugih” (Gal 6,2). Ne kaže: riješite sve tuđe probleme, nego nosite. Ponekad je dovoljno znati da nismo sami u svojoj borbi. Ivo Andrić je u Znakovima pored puta zapisao misao da ljudi ”cijelog vijeka liječe neke nevidljive rane”. To je možda jedan od razloga zašto nam je potrebna dobrota. Nikada ne znamo kakvu tišinu netko upravo proživljava. Netko šuti jer nema riječi za ono što ga boli, netko jer se umorio objašnjavati, a netko zato što se boji da ga nitko neće razumjeti. I baš zato je važno kako prilazimo ljudima. Jedna blaga riječ može nekome biti predah nakon dugog unutarnjeg umora. Isus je znao prepoznati ono što drugi nisu vidjeli. Gledao je čovjeka dublje od njegovih riječi i vanjštine. ”Ne sudite po vanjštini” (Iv 7,24). Koliko puta iza nečije hladnoće stoji razočaranje, iza grubosti strah, a iza osmijeha velika samoća.
Postoje riječi koje su izgovorene i ostanu poput pukotine. Postoje odnosi koji se, unatoč dobroj volji, više ne vrate na staro. Postoje propušteni trenuci koje više nitko ne može dozvati. Čovjek dugo vjeruje da će vrijeme, trud ili ljubav uspjeti vratiti sve na početak, ali život nas polako uči da postoje rane koje ne nestaju nego se samo nauče nositi. Evanđelje ne kaže da je sve popravljivo, nego da ništa nije izgubljeno za Boga. Isus nakon uskrsnuća ne briše rane sa svojih ruku. One ostaju vidljive (Iv 20,27). Kao da nam želi pokazati da otkupljenje ne znači povratak na stanje prije boli, nego mogućnost da i rana postane mjesto kroz koje prolazi svjetlo. Mnogo patnje dolazi iz toga što pokušavamo vratiti ono što je bilo, umjesto da prihvatimo ono što sada jest. Romano Guardini je zapisao da čovjek sazrijeva tek kada prestane zahtijevati od života da bude drukčiji nego što jest. Prihvaćanje nije predaja bez nade, nego mirno priznanje stvarnosti pred Bogom. Ponekad ne možemo popraviti odnos, ali možemo prestati uzvraćati gorčinom. Ne možemo vratiti izgubljene godine, ali možemo drukčije živjeti ove koje imamo. Ne možemo izbrisati vlastite pogreške, ali možemo postati ponizniji i milosrdniji prema tuđima. Bog često ne vraća ono što je slomljeno u prvobitni oblik, nego od slomljenoga stvara drugačije. U tome je tajna križa. On je i dalje križ ali preobražen uskrsnim jutrom.
Iskoristi me za svoje Kraljevstvo, i pusti da ostanem nepoznat. Da moje ime ne bude važno, ako će po meni netko susresti Tebe.
Čuvaj me od potrebe da budem viđen, od želje da budem priznat i hvaljen. Daj mi srce koje će se radovati kad dobro raste i bez mene u središtu.
Pusti me da budem poput zrna u zemlji: tih, skriven, neprimjetan.
”Ti treba da rasteš, a ja da se umanjujem” (Iv 3,30).
Da mogu ljubiti, služiti i davati se, i ne tražiti ništa za sebe. Da budem poput svjetiljke koja ne privlači pogled na sebe, nego osvjetljuje put drugima.
Svijet nema suvišnih dijelova, samo postoje dijelovi koje još nismo naučili gledati s dovoljno poštovanja. U Božjem pogledu ništa nije otpadak stvaranja. Ono što se nama čini maleno, neznatno, sporedno ili nezamjetljivo, često drži zajedno ono veliko. Kamenčić u temelju ne vidi pročelje kuće, ali bez njega kuća ne bi bila ista. Tiha osoba ne mora biti u središtu događaja da bi bila važna, dovoljno je da bude vjerna svome mjestu. Tako je sa svima. Nitko nije višak. Nitko nije slučajni dodatak svijetu. Pavao lijepo kaže: ”Oko ne može reći ruci: Ne trebam te” (1 Kor 12,21). U toj jednostavnoj slici nalazi se cijela teologija ljudskog dostojanstva. Čovjek ne vrijedi zato što je koristan, snažan, uspješan ili vidljiv. Vrijedi zato što je ljubljen i jer mu je Bog povjerio mjesto koje nitko drugi ne može zauzeti umjesto njega. Jedna od najdubljih bolesti našega vremena je osjećaj da smo zamjenjivi. Kao da svijet može bez nas. Krivo. Evanđelje govori drukčije. Pastir ostavlja devedeset i devet ovaca i traži onu jednu (Lk 15,4). Zato što je njegova, posebna, i bez nje neće i ne može. I kad čovjek ne zna čemu služi njegov život, Bog zna. I kad nam se čini da je neki dan bio izgubljen, možda je baš u njemu netko primio malo svjetla od naše strpljivosti, šutnje, pogleda ili dobrote. Svijet nema suvišnih dijelova jer Bog ne stvara suvišno. Ono što On pozove u postojanje, već samim time nosi dostojanstvo, smisao i obećanje.
Ponekad čovjek dugo nosi nešto u sebi, pokušava razumjeti, popraviti, objasniti, spasiti. I onda dođe trenutak kada odustaje, ali ne zato što mu nije stalo, nego zato što je srce umorno od borbe koja više nikamo ne vodi. U Poslanici Rimljanima stoji: ”Koliko je do vas, u miru budite sa svima” (Rim 12,18). Pavao ne kaže: budite u miru pod svaku cijenu. Ne kaže: podnosite sve, šutite na nepravdu ili izgubite sebe da bi drugi bili zadovoljni. On dodaje: ”koliko je do vas”. U toj maloj rečenici skriva se velika ljudska istina. Postoje sukobi koje ne možemo sami izliječiti. Postoje ljudi koji ne žele mir, koji ostaju zatvoreni u svoju gorčinu, strah ili ponos. Čovjek tada lako počne misliti da je odgovoran za sve pukotine odnosa. Ali evanđelje nas ne poziva da nosimo teret koji nije naš. Mir o kojem govori Pavao nije uvijek osjećaj ugode. Ponekad je to odluka da ne vraćamo istom mjerom. Da ne dopustimo da nas tuđa tvrdoća pretvori u iste takve ljude. Zato rečenica ”koliko je do vas” nije slabost, nego granica i mudrost. Učini ono što možeš. Reci istinu bez ponižavanja. Oprosti koliko možeš. Ne hrani sukob. Jer nekad je najveća pobjeda to što srce nije postalo tvrdo. Ne ovisi sve o nama. Ne može se svaki odnos izliječiti samo dobrom voljom jednoga čovjeka. Ne može se svaka rana zatvoriti odmah. I nije svaki odlazak znak hladnoće. Ponekad je upravo puštanje posljednji oblik poštovanja prema sebi, prema drugome i prema istini. Erich Fromm je u Umijeću ljubavi zapisao da ljubav nije držanje, nego čin slobode. Čovjek koji voli ne posjeduje. Ne prisiljava. Ne iscrpljuje sebe do nestanka. Zato postoje trenuci kada je najtiša i najteža rečenica upravo: ”Pusti.” A ipak, i tada ostaje nešto vrijedno. Ono što smo iskreno dali nikada nije izgubljeno pred Bogom. Možda nije donijelo plod kakav smo željeli, ali je oblikovalo srce. I možda će tek kasnije, iz daljine, čovjek razumjeti zašto je morao pustiti baš ono što je najviše želio zadržati.
Krist ne govori učenicima da će sve biti lako, niti obećava život bez rana, strahova i gubitaka. Kaže im otvoreno: ”U svijetu imate muku” (Iv 16,29-33). To je rečenica koja zvuči istinito svakome čovjeku, jer svatko nosi nešto što ga boli: neizvjesnost, umor, razočaranje, samoću, križeve koje drugi možda ni ne vide. Evanđelje nikada ne zatvara oči pred ljudskom patnjom. Ali Isus odmah dodaje nešto što mijenja pogled na sve: ”Hrabri budite – ja sam pobijedio svijet.” Nije rekao da će muka nestati, nego da ona nema posljednju riječ. U njemu postoji mir koji ne ovisi o okolnostima. To je mir koji ostaje i onda kada se čovjeku čini da se tlo pod njim ruši. Kristov mir ne dolazi nakon svih oluja, nego usred njih. Zato čovjek može nositi i ono što ne razumije, može izdržati i ono što nije birao. I možda upravo tu leži jedna od najvećih tajni vjere: da pobjeda ne izgleda uvijek kao snaga, nego prije svega kao vjernost. Krist ne pobjeđuje svijet silom, nego ljubavlju. Zato i naše male ustrajnosti, naše tihe molitve, naša dobrota koja ne odustaje, postaju dio te pobjede. Čovjek koji živi iz Kristova mira ne mora imati odgovore na sve. Dovoljno je da zna komu pripada. I zato su ove Isusove riječi poziv da ne dopustimo da nam strah postane gospodar srca. ”U meni imate mir.” Ne u uspjehu, ne u savršenim okolnostima, nego u Njemu. Tu čovjek ponovno nalazi dah i hrabrost da ide dalje.
Vjerovati nekome znači vidjeti u njemu ono što možda još ni sam ne vidi. Isus je upravo tako gledao ljude. Petar je bio nestalan, Toma sumnjičav, učenici uplašeni, ali Isus ih nije promatrao samo kroz njihove slabosti. Vidio je ono što mogu postati. Zato im je mogao povjeriti svoje poslanje i nakon njihovih padova. U tome je dubina Božje ljubavi: Bog čovjeka ne definira samo njegovom prošlošću, nego mogućnošću dobra koja još raste u njemu. ”Ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera” (Lk 22,32). To su riječi povjerenja koje ostaje i kada čovjek posrne. Albert Camus je jednom zapisao da je ”prava velikodušnost prema budućnosti dati sve sadašnjosti”. To se odnosi i na povjerenje. Kada nekome vjerujemo, dajemo mu prostor da raste, da ponovno ustane, da ne ostane zarobljen u vlastitim pogreškama. Mnogi su ljudi postali bolji upravo zato što ih netko nije prerano otpisao. Povjerenje često djeluje tiho. Nije uvijek izrečeno velikim riječima. Ponekad se nalazi u jednostavnoj prisutnosti, u tome da nas netko sasluša bez sumnjičenja, da nam povjeri zadatak, da ostane uz nas kada drugi odlaze. Takvi trenuci liječe rane koje ni sami ne znamo imenovati. Mi često jedni druge zatvaramo u slike koje smo stvorili: ”on je takav”, ”ona se nikada neće promijeniti”, ”od njega više nema nikakve koristi”. Čovjek nije dovršena priča u trenutku kad nas razočara, kad padne ili kad se udalji. Mnogi su ljudi kroz povijest postali novi ljudi upravo zato što ih netko nije prestao gledati očima nade. François Mauriac piše kako je strašno kada nas ljudi zaključe prije nego što nas je Bog dovršio. U tome ima duboke istine. Mi vidimo nečiji sadašnji trenutak, a Bog vidi mogućnost obraćenja, sazrijevanja i novoga početka. To ne znači zatvarati oči pred zlom ili opravdavati nečije postupke. Ljubav nije naivnost. Ali postoji razlika između toga da prepoznamo nečiji grijeh i toga da čovjeku zauvijek uskratimo mogućnost promjene. Bernanos je zapisao da je ”nada rizik koji treba preuzeti”. Upravo taj rizik često nosi prava ljubav. Jer lakše je nekoga prekrižiti nego ostati otvoren mogućnosti da ga milost promijeni. Možda nas neki ljudi dugo ranjavaju, možda nas iscrpljuju njihovi isti padovi i obećanja. Ipak, postoji nešto duboko kršćansko u tome da čovjeka ne svedemo samo na njegove najgore trenutke. Krist nije gledao samo ono što ljudi jesu, nego ono što mogu postati. Evanđelje nikada nije priča o savršenima, nego o spašenima. I možda ćemo jednoga dana i sami živjeti od toga da nas netko nije prerano otpisao.
Svatko je nekome važan, čak i onda kada toga nije svjestan. Čovjek često misli da njegov život prolazi neprimjetno, da su njegove riječi male, njegovi napori bez odjeka, njegova prisutnost zamjenjiva. Ali gotovo nikada nije tako. Netko živi mirnije zato što postojimo. Netko nosi u sebi našu dobrotu kao skriveno svjetlo. Netko se sjeća jedne rečenice koju smo izgovorili u pravom trenutku i od nje još uvijek živi. U Evanđelju Isus kaže: ”Ni jedan vrabac nije zaboravljen pred Bogom” (Lk 12,6). Ako pred Bogom nije nevažna ni najmanja ptica, onda nije nevažan ni jedan čovjek. Kršćanska vjera ne poznaje suvišne ljude. Svaki je čovjek željen, zamišljen i povjeren drugima. Zato je toliko bolno kada netko povjeruje da nikome nije potreban. Francuski pisac Antoine de Saint-Exupéry u Malom princu piše: ”Postaješ zauvijek odgovoran za ono što si pripitomio.” Da, upravo tako. Među ljudima nastaju nevidljive veze koje daju smisao životu. Nitko ne živi samo za sebe. Čak i naše tišine ostavljaju trag. Ponekad je čovjek važan samo jednoj osobi. Ponekad staroj majci koja čeka poziv. Ponekad djetetu koje traži pogled razumijevanja. Ponekad prijatelju koji se ne usuđuje reći koliko mu znači nečija prisutnost. A ponekad je važan i nekome koga nikada neće upoznati, jer dobrota uvijek putuje dalje nego što možemo vidjeti. Zato možda ne trebamo stalno tražiti velike potvrde vlastite vrijednosti. Dovoljno je znati da je ljubav nikada ne stvara život bez razloga. U svijetu u kojem ljudi često prolaze jedni kraj drugih kao stranci, možda je najveće čudo upravo to da netko može reći: dobro je što postojiš.
Zanimljivo je ovo ”nametljivac”. Što bi to trebalo značiti? Riječ je iz 1 Pt 4,15. To ”nametljivac” prevodi grčku riječ allotriepiskopos, koja je vrlo rijetka i znači otprilike: onaj koji se petlja u tuđe poslove, ”nadzire ono što nije njegovo”, ”upravlja tuđim životom”, ”miješa se gdje nije pozvan”. Zanimljivo. Dakle, ”nametljivac” je čovjek koji si uzima pravo nad tuđim životom. I to je teški grijeh. To je ona ”fina” navika pobožnih ljudi: pod krinkom brige žele upravljati drugima. Petar namjerno spušta pogled s velikih zločina na svakodnevne odnose među ljudima. Poziva nas da se ne petljamo u tuđe stvari, da ne ulazimo u život drugoga bez poziva. Da si ne umišljajmo da moramo imati mišljenje o svemu, da moramo ispravljati druge, uređivati njihove odnose, prosuđivati njihove odluke, kontrolirati njihove savjesti. Postoji vrsta ”pobožnosti” koja čovjeka učini nadzornikom drugih. Prve kršćanske zajednice bile su pune oduševljenim vjernicima, ali među njima je očito bilo i onih koji su nepotrebno izazivali sukobe, miješali se u tuđe stvari. Koliko je to aktualno danas? Netko povrijedi druge svojom grubošću, pa kaže da ”svijet ne podnosi istinu”. Netko neprestano zadire u tuđe odluke, pa kad ga ljudi izbjegavaju, misli da trpi zbog vjere. Netko nema poštovanja prema tuđoj slobodi, pa svoje sukobe naziva mučeništvom. Krist nikada nije nametao sebe. ”Nametljivost” je suprotnost Kristovu duhu. I zato je Petar tu riječ ubacio među velike grijehe. Ne zato što je jednaka ubojstvu, nego zato što razara zajedništvo na tih i podmukao način. Ubojica uništava tijelo, a nametljivac guši slobodu, mir i povjerenje među ljudima.
Dok sve ide dobro, lako je živjeti po navici, oslanjati se na sigurnosti koje nas okružuju, vjerovati da imamo kontrolu nad vlastitim putem. Ali gorčina razbije tu iluziju. Ona nas zaustavi i prisili da pogledamo ono što bismo najradije zaobišli: vlastitu krhkost, ograničenost, samoću, neispunjene čežnje. U Bibliji gorčina nije nešto nepoznato vjeri. Izraelci nakon izlaska iz Egipta dolaze do gorkih voda u Mari i ne mogu piti (Izl 15,23). To je slika mnogih ljudskih razočaranja. Čovjek dugo ide prema nečemu, nada se slobodi, a onda ga dočeka voda koja ne utažuje žeđ. Ipak, upravo ondje Bog pokazuje da i gorčina može postati mjesto preobrazbe. Nije slučajno da mnogi ljudi tek nakon velikih rana počnu dublje razumijevati druge, manje osuđivati i više suosjećati. Čovjek često tek kroz patnju otkrije koliko je gladan ljubavi, a ne pobjede. Dok smo jaki, mislimo da trebamo uspjeh, priznanje ili sigurnost. U gorkim trenucima postane jasno da nam je najpotrebnije da nas netko ne napusti. Zato su najdragocjeniji ljudi oni koji ostanu uz nas kada nemaju nikakve koristi od toga. Neki gorki trenuci nikada se potpuno ne objasne. Ostanu kao rana koja povremeno zaboli. Ali čovjek s vremenom može otkriti da ga upravo ta rana učila blagosti. Ljudi koji nikada nisu patili često ostanu tvrdi. Oni koji su prošli kroz lomove ponekad steknu tiho razumijevanje za tuđu slabost. I zato gorčina života nije posljednja riječ. Kao što maslina daje ulje tek kad je pritisnuta, tako i čovjek katkada tek kroz teške trenutke otkrije dubinu koju nije znao da nosi u sebi.
”Radosti vaše nitko vam oteti neće” (Iv 16,22) stoji usred Isusova govora učenicima prije muke. On ne govori ljudima koji su spokojni, nego onima koji će ga uskoro vidjeti uhićena, ponižena i raspetoga. Zato te riječi nisu jeftina utjeha. One ne znače da kršćanin neće plakati, da neće izgubiti nekoga svoga, da neće osjetiti prazninu ili umor. Isus čak kaže: ”Vi ćete plakati i jaukati” (Iv 16,20). Ali dodaje da postoji radost koja ne ovisi o vanjskim okolnostima i koju svijet ne može razoriti. Postoje stvari koje nam se mogu uzeti: zdravlje, sigurnost, ugled, mladost, čak i ljudi koje volimo. No, postoji nešto što se ne može oduzeti ako je ukorijenjeno u Bogu. To nije veselje trenutka, nego iskustvo da smo ljubljeni i da naš život nije izgubljen ni onda kada prolazi kroz tamu. François Mauriac je zapisao da ”najdublje radosti dolaze iz izvora koje svijet ne poznaje”. Čovjek može izvana izgledati slomljen, a ipak u sebi nositi mir koji nije od ovoga svijeta. Zato su mnogi ljudi kroz povijest, pa i u ratovima, tamnicama i bolestima, ostajali neobjašnjivo uspravni. Nisu bili jaki zato što nisu patili, nego zato što nisu vjerovali da je patnja posljednja riječ. I sveti Pavao piše: ”Žalosni, a uvijek radosni” (2 Kor 6,10). To je paradoks kršćanstva. Radost nije suprotnost boli, nego prisutnost smisla usred boli. Čovjek može biti ranjen i istodobno nositi duboku sigurnost da ga Bog nije napustio. Isus ne kaže: nitko vam neće zadati bol. On kaže: ”Radosti vaše nitko vam oteti neće.” To je obećanje da ono što je Bog jednom dotaknuo u čovjekovu srcu ne može potpuno uništiti ni smrt.
Uvijek postoji izlaz, ali ga ne vidimo uvijek odmah. Ponekad se izlaz ne otvori kao velika vrata, nego kao mala pukotina kroz koju najprije prođe samo malo svjetla. Čovjek tada ne mora odmah imati cijeli put pred sobom. Dovoljno je učiniti jedan korak koji ne izdaje dobro u njemu. Vjera ne kaže da nema tame. Ona kaže da tama nije konačna. I kad se čovjek nađe pred zidom, Bog ne mora nužno maknuti zid; katkada u čovjeku probudi snagu da ga nadživi, obiđe ili da kroz njega pronađe uski prolaz. Zato Isus kaže: ”Kucajte i otvorit će vam se” (Mt 7,7). Ne kaže da će se otvoriti odmah, ni onako kako smo zamišljali, nego da zatvorenost nema posljednju riječ. Izlaz često počinje u nutarnjoj odluci: neću dopustiti da me ovo potpuno odredi – neću svoju bol pretvoriti u identitet, neću očaj proglasiti istinom. I upravo tada, u toj tihoj odluci, čovjek već izlazi.
”Ne daj se ušutkati” (Dj 18,9), ali govori ono što je istinito. Hrabrost je reći ono što je potrebno onda kada bi šutnja bila izdaja savjesti. Isus nije šutio pred licemjerjem, ali nije govorio da ponizi, nego da probudi. Proroci nisu vikali zato što su voljeli sukob, nego zato što su voljeli narod. Zato postoje šutnje koje su plemenite. No, postoje i one koje su bijeg. Kada se gazi dostojanstvo, kada se izvrće istina, kada se slaboga ostavlja samoga… ”Ne daj se ušutkati” znači ne prodati istinu radi mira koji nije mir. Znači ostati uspravan i onda kada je lakše spustiti pogled. Znači vjerovati da riječ izrečena iz čiste savjesti, makar bila tiha, ima težinu koju buka svijeta ne može poništiti. Pavao dolazi u Korint, u grad nemira, trgovine, raskrižja ljudi i ideja, dolazi umoran i opterećen, nakon protivljenja i odbacivanja koja je doživio drugdje. Korint nije bio jednostavno mjesto. Bio je pun raskoši i praznine, religioznosti i moralnog rasula, velikih riječi i duboke gladi za smislom. I baš tu Evanđelje pušta korijen. Pavao se pita ima li smisla nastaviti, i baš tu mu dolazi riječ: ”Ne boj se, nego govori i ne daj se ušutkati!” Henri de Lubac u djelu Catholicisme piše da kršćanstvo uvijek raste ”u pukotinama svijeta”, ne daleko od ljudske slabosti nego usred nje. Zato je ono što je Pavao čuo u Korintu važno i za nas: ne boj se, govori, ne šuti, ali ne zaboravi to činiti u prisutnosti Božjoj.
Ono što srce ne želi izgubiti, nebo ne oduzima, nego čuva dublje. Uzašašće nije Isusov odlazak iz ljubavi, nego ulazak njegove ljubavi u prostor gdje je više ništa ne može raniti, umanjiti ni zaustaviti (Dj 1,9-11). Učenici gledaju za njim jer srce teško prihvaća da se ljubljena prisutnost mijenja. Baš kao i mi znamo dugo ostati na vratima nakon rastanka, ponovno čitati stare poruke, i često se vraćamo na mjesta na kojima smo bili s nekim koga smo voljeli. Ljubav se teško miri s prolaznošću. U nama postoji gotovo dječja nada da će pogled, dodir ili sjećanje uspjeti zaustaviti odlazak. I učenici na Maslinskoj gori stoje upravo tako. Gledaju prema nebu ne zato što ne razumiju, nego zato što vole. Njihov pogled postaje posljednji pokušaj da zadrže Isusa u vidljivosti. Ali ljubav mora naučiti nešto teško: ono najdublje ne može se posjedovati. Gabriel Marcel je pisao da ljubav nije držanje drugoga u svojim rukama, nego ostajanje vjernim njegovoj prisutnosti čak i kada ga više ne možemo dohvatiti. Kršćanska vjera nije vjera vezanja nego povjerenja. Krist ne ostaje uz učenike na način na koji bi oni htjeli, ali ostaje stvarnije nego što mogu razumjeti. Ponekad Bog uzima vidljivo kako bi čovjek naučio otkrivati nevidljivo. I možda su najveći trenuci duhovnog sazrijevanja upravo oni kada više ne možemo zadržati voljene, ali ih nastavljamo ljubiti. U tome ima i nešto vrlo ljudsko: čovjek često pati ne samo zato što nešto gubi, nego zato što osjeća da vrijeme nezaustavljivo odnosi sve što voli. No, Evanđelje ne govori da će ljubav nestati. Ono govori da će se preobraziti. ”Ne zadržavaj me”, kaže uskrsli Krist Mariji Magdaleni (Iv 20,17). Kao da joj govori: nemoj me pokušavati imati na stari način, jer sada ulaziš u dublju blizinu. I možda je prava zrelost srca u tome da naučimo voljeti bez grčevitog držanja. Da znamo pustiti, a ne prestati ljubiti. Ono što je u Bogu nikada nije stvarno izgubljeno. Ono što je u nama istinski ljubljeno, pročišćeno, darovano i Bogu predano, ne propada. U Kristu sve što je ljubav ima budućnost.