Lijepo je kada kraj nekoga ne moraš glumiti da si jači nego što jesi. Kada ne moraš tražiti prave riječi, skrivati svoje brige ili uljepšavati svoje dane. Lijepo je kada netko može sjediti pokraj tebe u tišini, a da ta tišina ne bude prazna. Koliko nam je puta u životu trebalo tako malo. Ne veliko rješenje, ne savjet koji će sve promijeniti, nego samo jedno srce koje će ostati blizu. Ima ljudi uz koje se duša odmori. Ne zato što imaju odgovore na sva pitanja, nego zato što ne bježe pred tuđom ranjivošću. Uz njih ne moramo biti netko drugi. Dovoljno je biti ono što jesmo. Tako je i Bog dolazio ljudima. Nije najprije tražio njihove zasluge, nije ih pitao jesu li dostojni njegove blizine. Dolazio je među umorne ribare, među grešnike, među one koji su nosili terete koje nitko nije vidio. Sjedao je za njihove stolove, slušao njihove priče i unosio svjetlo tamo gdje ga je ponestajalo. Najdublje rane ne liječe uvijek velike riječi. Često ih liječi nečija vjernost, saznanje da ih netko nije zaboravio, da netko misli na njih, da nekome nije teško zastati, saslušati, i pričekati. Čovjek s godinama sve manje traži ljude koji će ga zadiviti, a sve više one uz koje može biti miran. One koji ne ulaze u njegov život kao prolazni gosti, nego kao blagoslov, uz koje i najobičniji dan postaje malo topliji, a najteži teret malo lakši.
Često mislimo da moramo biti posebni, uspješni, bez pogrešaka i duhovno jaki kako bi nas Bog primijetio. No, evanđelje govori upravo suprotno. Isus nije izabrao svoje učenike zato što su ga impresionirali. Nije tražio najbolje govornike, najobrazovanije ljude ni one koji su imali besprijekornu prošlost. Izabrao je obične ribare, carinike i ljude sa slabostima koje su bile vidljive svima. Isusa ne trebamo impresionirati da bi računao na nas. Bog ne čeka da postanemo savršeni kako bi nas pozvao. On nas poziva ovakve kakvi jesmo, a onda nas svojom blizinom polako mijenja. Zato nije važno imamo li neko posebno ”ono nešto” što će privući njegovu pozornost. Važno je imamo li otvoreno srce koje će prihvatiti njegov pogled i njegov poziv. Isus ne računa na nas zato što smo izvanredni. Računa na nas zato što nas ljubi. A čovjek kojega Bog ljubi uvijek može postati više nego što je ikada mislio da može biti. Isus nikada nije gasio čovjekovu čežnju za veličinom. Nije rekao učenicima da prestanu željeti biti veliki. Samo je promijenio značenje veličine. Dok čovjek često misli da je velik onaj kome se drugi dive, Isus pokazuje da je velik onaj koji služi drugima. Dok čovjek želi uzvisiti sebe, Isus se spušta. Dok čovjek želi biti prvi, Isus pere noge svojim učenicima. Želimo beskrajnost, puninu života, ljubav koja ne prolazi i važnost koja ne nestaje. Sve su to dobre čežnje. Ali kada ih pokušamo ostvariti bez Boga i mimo Boga, pretvaraju se u želju za dominacijom, priznanjem i moći. Augustin je to izrazio poznatom mišlju iz Ispovijesti: ”Za sebe si nas stvorio, Gospodine, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi.” Čovjek želi biti velik jer je stvoren za Velikoga. Ali svoju veličinu ne nalazi kada pokušava postati Bog, nego kada dopusti da ga Bog ispuni svojom ljubavlju. Onaj tko je siguran da je ljubljen, više ne mora dokazivati svoju vrijednost ni Bogu ni ljudima. Paradoks evanđelja jest u tome što čovjek postaje najvažniji i najljepši upravo onda kada prestane tražiti vlastitu važnost. Tada više ne mora biti središte svijeta, jer je otkrio da je već u središtu Božje ljubavi.
U sebi nosimo duboku čežnju da budemo viđeni, prepoznati i voljeni. Ipak, u Evanđelju otkrivamo Isusa kojega ne privlači ono što ljudi obično nazivaju „onim nečim“. Ne privlače ga iznimni talenti, savršeni karakteri ni neobične sposobnosti. Njega privlači srce koje je otvoreno. Petar nije imao „ono nešto“ po ljudskim mjerilima. Bio je nagao i često je griješio. Matej je bio carinik kojega mnogi nisu voljeli. Marija Magdalena nosila je svoju tešku prošlost. A ipak su svi oni privukli Isusov pogled. Evanđelje pokazuje da Isus ne traži nešto posebno u čovjeku kako bi ga zavolio. On najprije ljubi, a iz te ljubavi rađa se sve ostalo. Privlačim li Isusa? Možda zvuči neobično, ali ne moramo privući Isusovu pozornost. Već je imamo. U Evanđelju nigdje ne vidimo ljude koji su morali učiniti nešto spektakularno da bi ih Isus primijetio. Naprotiv, njegov pogled prethodi našem traženju, njegova ljubav našem odgovoru. Ako ipak pitamo što možemo učiniti, odgovor je jednostavan: budimo iskreni pred njim. Isusa najviše privlače ljudi koji ne glume. Slijepac viče da ne vidi. Gubavac priznaje svoju bolest. Petar nakon čudesnog ulova kaže: ”Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!” (Lk 5,8). Oni mu ne nude svoje vrline, nego svoju istinu. Bogu ne treba pokazivati najbolje dijelove sebe, jer On najčešće ulazi upravo kroz one koje bismo najradije sakrili. Ako želimo rasti u blizini s Njim, pokušajmo svaki dan stati pred njega bez maske. Recimo mu što nas raduje, što nas boli, čega se bojimo i za čim čeznemo. Ne zato da bi nas tek tada primijetio, nego zato da bismo sve više otkrivali koliko smo mu već važni.
Gospodine, daj mi srce koje ne zaboravlja ruke koje su me podigle i nosile prije nego što sam mogao hodati, oči koje su bdjele nada mnom dok sam spavao i brige koje nikada nisu bile izgovorene, a ipak su svakoga dana bile podnesene zbog mene. Ne daj mi da zaboravim svoje roditelje. Njihove umorne korake, njihova odricanja, njihove male pobjede i velike žrtve koje su ostale skrivene od pogleda. Toliko je toga što dijete nikada ne vidi dok samo ne počne nositi terete života. Tek tada polako shvati koliko je ljubavi bilo utkano u obične dane, u kruh na stolu, u toplinu doma i u sigurnost koju je uzimalo zdravo za gotovo. Ne daj mi srce koje zaboravlja njihove riječi, ni onda kada ih više ne budem mogao čuti. Ne daj mi da zaborav prekrije njihov smijeh, njihove savjete i njihovu prisutnost. Ako sam ikada bio voljen bez zasluge, onda je to bilo u njihovu zagrljaju. Ako sam ikada bio prihvaćen prije nego što sam išta postigao, onda je to bilo u njihovu srcu. Zato, Gospodine, daj mi srce koje će nositi zahvalnost kao tihu molitvu. Daj mi srce koje će se s ljubavlju sjećati i onda kada godine prolaze. Daj mi srce koje će za svoje roditelje uvijek imati mjesto nježnosti, poštovanja i zahvalnosti.
Ne osvrćimo se na svaki kamen koji je netko bacio na naš put. Kad bismo zastajali pred svakom nepravdom, svakom riječju koja je zaboljela i svakim pogledom koji nas nije razumio, ne bismo stigli daleko. Mir dolazi kada shvatimo da ne moramo odgovarati na svaki prigovor niti nositi svaki teret koji nam drugi pokušavaju staviti na ramena. Postoje ljudi koji će nas cijeniti i ljudi koji neće. Postoje trenuci kada će naše dobro biti prepoznato i trenuci kada će ostati nezamijećeno. U Evanđelju vidimo kako Isus često prolazi kroz nerazumijevanje, osude i odbacivanja. Ne zaustavlja se kako bi svakome dokazivao svoju vrijednost. Nastavlja ići prema onima koji trebaju njegovu riječ, njegovu blizinu i njegovu ljubav. U tome je velika mudrost: ne trošiti život na ono što ga osiromašuje, nego ga darivati onome što ga čini plodnim. Ne osvrćimo se neprestano na ono što nas vuče natrag. Ono što drugi misle ne možemo uvijek kontrolirati, ali možemo birati smjer svoga pogleda. Podignimo oči. Pred nama je još mnogo putova kojima trebamo proći, mnogo ljudi koje trebamo voljeti i mnogo dobra koje tek trebamo učiniti (Fil 3,13-14). Neke stvari treba prepustiti Božjem vremenu. Život ide naprijed. Ako se predugo zadržavamo na jučer, lako propustimo darove današnjega dana. Kršćanska nada ne živi od onoga što je bilo, nego od onoga što Bog još želi učiniti u našem životu. Život se mjeri spremnošću da nastavimo hodati unatoč onome što nas je pokušalo zaustaviti.
Lijepo je susresti ljude koji ne pokušavaju upravljati našim koracima. Ljude koji ne određuju kojim ćemo putem ići, niti nam nameću svoje želje kao jedino ispravno odredište. Njihova blizina ne guši nego daje prostor da dišemo, da rastemo i da budemo svoji. Uz takve ljude ne osjećamo potrebu braniti se. Ne moramo skrivati svoje misli ni paziti na svaku riječ. Oni ne ulaze u naš život kako bi njime gospodarili, nego kako bi ga dijelili. Ne stoje ispred nas da nam pokazuju kamo moramo poći, nego hodaju uz nas, poštujući ritam našega srca. Koliko je samo ljepote u odnosima oslobođenima potrebe za kontrolom, u pogledu koji ne posjeduje, u riječi koja ne prisiljava, u prijateljstvu koje ne postavlja uvjete. Takva blizina čovjeku vraća mir i budi zahvalnost. Božja ljubav ne lomi čovjekovu slobodu, nego je čuva. Bog kuca na vrata srca, ali zna čekati. Zna pratiti. Zna ostati blizu. Najljepši ljudi koje susrećemo nisu oni koji su ostavili najviše tragova svoje volje u našem životu, nego oni koji su nam pomogli da otkrijemo vlastiti put. Oni uz koje smo postali više svoji, više slobodni i više sposobni vjerovati da smo voljeni takvi kakvi jesmo.
S odmakom godina lakše prepoznamo koliko su nam neki ljudi značili. Zaokupljeni vlastitim brigama, planovima i borbama, često ne primjećujemo one koji su nam svojim životom olakšavali put. Njihova dobrota se skrivala u strpljivom slušanju, u razumijevanju koje nije postavljalo suvišna pitanja, u pomoći koja je došla onda kada je bila najpotrebnija. Kada se osvrnemo, ugledamo lica koja su bila uz nas kada smo bili umorni, sjetimo se riječi koje su nas ohrabrile kada smo sumnjali u sebe, sjetimo se ruku koje su nas pridržale kada smo mislili da više nemamo snage za još jedan korak. Dobrota je poput kiše koja natapa zemlju. Ne primjećujemo svaku kap, ali vidimo plodove koje ostavlja. Tako je i s ljudima koji su nam bili dar na životnom putu. Možda nisu ni znali koliko su nam pomogli, ni slutili da su svojim riječima ili djelima mijenjali naše dane. A ipak, njihova prisutnost ostala je duboko upisana u naše srce. Moramo priznati - nismo sve postigli sami. U naše priče utkane su mnoge druge priče, mnoga srca i mnoge žrtve koje nikada neće biti potpuno vidljive. Naši živote nose tragove ljudi koji su ih oblikovali, podigli i pratili. U Evanđelju susrećemo Isusa koji nikada ne zaboravlja dobro takvih ljudi. On vidi udovičin novčić, primjećuje čašu vode pruženu iz ljubavi i ne previđa nijedno djelo dobrote (Mk 12,41-44; Mt 10,42). Time nas podsjeća da trebamo zastati i u tišini se prisjetiti osoba koje su nam bile oslonac. Možda im više ne možemo izreći svoju zahvalnost, jer su daleko od nas ili su već prešle prag vječnosti, ali možemo za njih reći jednostavnu molitvu, i odlučiti da dobro koje smo primili od njih nastavimo prenositi drugima. To je najljepši način da im zahvalimo za dobrotu koju smo primili. Tako ono, što je jednom dotaknulo naš život, nastavlja donositi plodove u životima drugih. Možda će jednog dana netko, prisjećajući se svoga puta, reći isto ono što i mi danas govorimo – imali smo dobre ljude uz nas.
Postoje ljudi koji ostave trag u našem životu. Vjerovali su u nas onda kada smo bili nesigurni, kada smo sumnjali u vlastite sposobnosti i kada nismo jasno vidjeli put pred sobom. Dok smo mi gledali svoje slabosti, oni su prepoznavali naše mogućnosti. Dok smo se zaustavljali pred preprekama, oni su vidjeli put kojim možemo nastaviti. Koliko je samo ljudi odustalo od sebe zato što nisu imali nikoga tko bi ih ohrabrio, ostao uz njih, bio strpljiv s njima. Tek s odmakom vremena postajemo svjesni koliko su nam značili oni koji su vjerovali u nas. Shvaćamo da njihova podrška nije bila samo ugodna gesta, nego snaga koja nas je nosila kroz razdoblja nesigurnosti. Njihovo povjerenje u nas postalo je oslonac u trenucima kada smo mislili da ne možemo dalje. U tome se krije važna životna istina. Nitko ne raste sam. Svaki čovjek na svom putu susreće osobe koje mu pomažu vidjeti ono što sam ne vidi. To mogu biti roditelji, učitelji, prijatelji, kolege, duhovnici ili jednostavno ljudi koji su se pojavili u pravom trenutku. Kada je prorok Samuel tražio novoga kralja, Bog ga je poučio riječima: ”Ne gledaj na njegovu vanjštinu ni na njegov visoki stas, jer sam ga odbacio. Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda što je u srcu” (1 Sam 16,7). Dok drugi nisu prepoznavali Davida, Bog je u njemu vidio ono što će tek postati. Božji pogled uvijek ide dalje od sadašnjeg trenutka, On vidi mogućnosti koje još nisu sazrele i dobro koje još nije potpuno procvjetalo. Možda je upravo zato jedan od najvećih darova koje možemo pružiti drugima vjera u njihovu vrijednost. Ne zato što su savršeni, nego zato što su na putu, ne zato što nikada neće pogriješiti, nego zato što imaju sposobnost rasti. Takva im vjera pomaže da otkriju vlastite snage. Na kraju života nećemo pamtiti sve riječi koje su nam ljudi govorili, ni svakog savjeta, ili razgovora. Ali ostat će sjećanje na one koji su nas gledali s povjerenjem. Na one koji su u nama vidjeli više nego što smo tada sami mogli vidjeti.
Dragi moji, pred nama su dani dužih večeri, otvorenih prozora, putovanja, odmora i susreta koje smo jedva dočekali. Netko će krenuti prema moru, netko prema planinama, netko će posjetiti rodbinu ili prijatelje, a netko će jednostavno pronaći malo više vremena za sebe i svoje najbliže. Gdje god vas ovo ljeto odvelo, želim vam da ne izgubite ono što je najvrjednije – neka vam srce ostane mirno, pogled vedar, a duša otvorena za ljepotu koja vas okružuje. Ljeto nas podsjeća da je ponekad dovoljno sjesti u hlad, promatrati nebo, poslušati cvrkut ptica ili provesti vrijeme s dragim ljudima. Želim vam da pronađete vremena za razgovore koji griju srce, za osmijehe koji ostaju u sjećanju i za trenutke koji se ne mogu fotografirati, ali se dugo nose u sebi. Neka vam svaki novi dan bude prilika da primijetite koliko je život zapravo dar. Ne zaboravite ni Gospodina koji vas prati na svakom putu. On nije samo u našim crkvama i domovima. On je uz vas na cesti, u vlaku, autobusu i zrakoplovu, na morskoj obali i planinskoj stazi – ondje gdje se radujete, ali i ondje gdje vam je teško. Njegova blizina ne poznaje udaljenosti. I dok budete daleko, ostat ćemo povezani. Nosit ćemo vas u svojim mislima i molitvama. Molit ćemo da vas Gospodin čuva, da vam podari zdravlje, sigurnost i vedrinu duha. Da vas sačuva od svake nesreće i da vas obdari ljudima uz koje ćete se osjećati prihvaćeno i radosno. A kada ljeto prođe i putovi vas ponovno vrate kući, vratite se bogatiji za lijepe uspomene, zahvalna srca i s osjećajem da je svaki dan bio vrijedan dara koji ste primili. Neka vam ovo ljeto bude ispunjeno mirom, radošću i Božjim blagoslovom. Sretni vam dani koji dolaze. Vaš župnik
Djeco moja, nemojte mi zamjeriti ako vas katkad zamijenim po imenu. Nekad sam znao svako dijete u selu, a danas mi se imena pomiješaju kao lišće kad ga vjetar raznese po dvorištu. Ali srca vam još prepoznajem. Nemojte mi zamjeriti ni kad istu priču ispričam dva ili tri puta. Godine su učinile svoje. Neke stvari zaboravim čim ih čujem, a nekih se sjećam kao da su se dogodile jučer. Još vidim lica onih koje sam krstio davno prije, a ponekad ne znam gdje sam ostavio naočale. Nekad sam hodao brže. Danas me noge opominju da nisam više mlad. Zato polako idem od kuće do kuće, od oltara do sakristije. Ali znate što? Dok sam bio mlad, često sam gledao kamo trebam stići. Sada više gledam ljude koje susrećem. Kad me čujete kako uzdahnem dok sjedam, nemojte misliti da se žalim. To moje stare kosti samo razgovaraju sa mnom. Svako jutro me podsjete koliko sam godina skupio, a svaku večer zahvalim Bogu što sam ih doživio. I još nešto. Ako vam se ponekad čini da sam spor, ne brinite. Star čovjek drukčije mjeri vrijeme. Vi gledate na sat, a ja gledam na život. Vi brojite dane koji dolaze, a ja zahvaljujem za dane koji su prošli. Zato sjednite ponekad kraj mene. Ne moramo mnogo govoriti. Dovoljno je da budemo zajedno. Jer što sam stariji, sve sam sigurniji da čovjeka ne održavaju godine, nego ljudi koje voli i koji njega vole. Djeco moja, nemojte mi zamjeriti.
Svećenik često zaplače jer je njegovo srce dovoljno široko da primi i radost i patnju mnogih. Zaplače kad pokopa ljude koje je poznavao, kad zatvori vrata crkve nakon sprovoda i ostane sam sa zvukom vlastitih koraka. Kad vidi da se netko, za koga je godinama molio, udaljava od Boga. Kad osjeti da njegove riječi više ne dopiru do srca ljudi. Kad ga zaboli nezahvalnost onih kojima je želio dobro. Možda tada, bolje nego ikada, svećenik razumije Krista koji je plakao nad grobom svoga prijatelja Lazara. Ljudi koji su ga promatrali, rekli su: ”Gledajte kako ga je ljubio!” (Iv 11,36). Dobar pastir ne nosi ljude samo u svojim planovima i obvezama, nego i u srcu. Zato ga pogađaju njihove bolesti, njihovi gubici, njihove udaljenosti od Boga. Svećenik nosi u sebi dio boli onih koji su mu povjereni. Ljudi često vide njegovu službu, njegove obveze, njegovu zauzetost. Navikli su slušati ga kako ih hrabri, kako nalazi riječi utjehe i nosi njihove terete. I jer voli svoj narod, svoju župu i svoje ljude, i zato će, prije ili kasnije, morat će plakat. Ta, sve brige i bolesti njegovih vjernika, njihove obiteljske rane, sumnje i strahove, ne ostavljaju ga ravnodušnim. Dolaze mu kad im je teško, kad traže riječ utjehe, savjet ili molitvu, to mora ostaviti traga na njegovom srcu. Rijetko tko zastane i upita se kako je njemu kad sve to zna. I njega boli duša kad osjeti nerazumijevanje, nezahvalnost ili samoću od svojih najbližih za koje je došao živjeti. I pita se ima li njegova riječ još snage i donosi li njegov trud plodove. Ali zna i da mu Onaj koji ga je pozvao nije obećao lagan put, obećao mu je samo svoju blizinu. Zato svećenik, kad više nema kome ispričati svoje, ulazi u tišinu crkve, pred svetohranište, te naslanja glavu na rame svog Učitelja. Možda bismo češće trebali moliti za svoje svećenike, jer iza svake propovijedi, svakog sprovoda, svakog krštenja i svake mise, nalazi čovjek koji također treba ohrabrenje, razumijevanje i molitvu.
Bilo je to vrijeme kad su dani bili duži od sata, a smijeh glasniji od svake brige. Trčali smo prašnjavim putovima djetinjstva, ne znajući da sreća često dolazi tiho, u običnim stvarima koje se ne mogu kupiti. Sunce je zalazilo sporije nego danas, ili nam se barem tako činilo. Na klupama pred kućama sjedile su večeri, a u očima je bilo mjesta za snove koji nisu poznavali granice. Nismo brojili godine, niti smo mjerili uspjehe. Dovoljno je bilo imati prijatelja uz sebe, komad neba nad glavom i srce koje vjeruje svakom novom jutru. Sada ponekad zastanem na raskrižju uspomena i stvarnosti i čujem kako me doziva onaj davni dječak što je znao radovati se kapima kiše i prvom cvijetu uz put. Vrijeme bezbrižnosti nije nestalo. Sakrilo se negdje duboko u nama, među mirisima ljeta, starim fotografijama i trenucima kada ponovno naučimo gledati svijet očima zahvalnosti. Tada se na trenutak vrati kao blagi povjetarac iz prošlih dana i šapne da sreća nikada nije bila daleko, nego samo zaboravljena u žurbi odrasloga života.
Moj svijet se odvija između župne crkve, mojih ulica i svakodnevice, i ljudi kojima me Bog poslao. Godinama im govorim o istome Bogu, o Bogu koji se daje susresti u jednostavnosti kruha, molitve i ljudske blizine. Ponekad mi se čini da sam bezbroj puta izgovorio iste rečenice i da u njima nema ništa posebno. A onda iznenada vidim kako neka riječ dotakne nečije srce kao da je prvi put izrečena. Tada shvatim da snaga nije u novosti riječi, nego u novosti Božje milosti koja uvijek iznova pronalazi put do čovjeka. Moji ljudi su kao i drugi, ali upravo zato su mi dragi. Volim staricu koja ujutro zna navratiti reći mi dobar dan. Volim djecu koja nespretno slažu ruke na molitvu. Volim čovjeka koji godinama nije kročio u crkvu, a onda jednoga dana tiho stane na njezin prag tražeći mir. Ni ja nisam baš neki. Bilo je dana kada sam umoran, kada su pitanja brojnija od odgovora i kada samu u tišinu crkve donosim pred Boga moje brige, planove, i ono što nisam razumio. U tim trenucima osjećam da nisam sam. Gospodin mi nije uvijek uklanjao teret, ali ga je nosio sa mnom. Ponekad navečer ostanem sam u crkvi, i pred Presvetim mi polako prolaze lica ljudi koje sam toga dana susreo i sve poslove koje moram napraviti. Donosim Isusu bolesti i brige mojih ljudi, njihove strahove i nade, njihove suze i radosti, i zahvaljujem mu što mi je dopustio da budem dio njihovih života. Ako sam tijekom svih ovih godina nešto naučio, onda je to da se Božje kraljevstvo gradi drukčije nego što svijet zamišlja. Ne raste kroz buku, nego kroz vjernost, ni kroz velike riječi, nego kroz male korake ljubavi, ne kroz moć, nego kroz služenje. Zato ću i dalje nastojati govoriti o Bogu, dok god ću moći, o svojim ljudima i o svom životu. Na kraju, ostat će duboko zahvalan, jer Bog mi je bio vjeran, ljudi su mi bili dar, a život, sa svim svojim radostima i križevima, blagoslovljen jer me Gospodin strpljivo ljubio.
Isuse, tvoj sam svećenik, i ništa svoje nemam više. Ruke si moje uzeo za svoje djelo, a srce za svoje tišine. Kad put postane dug i težak, kad riječi izgube sjaj, podsjeti me da nisam pozvan da budem uspješan, nego da budem tvoj. Kad ostanem sam pred oltarom, u večerima bez odgovora, daj da osjetim kako stojiš kraj mene kao prijatelj koji ne odlazi. Isuse, tvoj sam svećenik. Ne po svojoj snazi, ne po svojim zaslugama, nego po milosti koja me izabrala. Nauči me ljubiti ljude strpljivo i vjerno, nositi njihove suze, slušati njihove tišine i u svakome prepoznati tvoje lice. Ako me pohvale, sačuvaj me od oholosti. Ako me zaborave, sačuvaj me od gorčine. Ako me rane, nauči me praštati. I kad jednom dođe posljednji dan, kad se ugasi glas propovijedi i umuknu koraci po župnim stazama, neka ostane samo jedna istina: da sam te volio koliko sam znao, da sam služio koliko sam mogao, i da sam do kraja ostao tvoj svećenik.
Vjeran svećenik ne živi za sebe, njegovi su dani darovani drugima. Kroz tišinu molitve i žamor svakodnevice nosi ljude u srcu pred Boga. Kad mnogi traže put, on strpljivo pokazuje smjer. Kad se srca umore, njegova riječ postaje utjeha, a njegova prisutnost znak da Bog nije daleko. Ne broje se njegove godine, nego tragovi dobrote koje je ostavio. Ne mjere se njegove propovijedi, nego srca koja je ohrabrio. Ne pamte se svi njegovi koraci, ali ostaje ljubav kojom je hodao. Vjeran svećenik nalik je svijeći koja tiho izgara da bi drugima dala svjetlo. Njegova snaga nije u buci, nego u vjernosti. Njegova veličina nije u časti, nego u služenju. I kada jednoga dana utihnu njegove riječi, govorit će njegova djela, molitve koje je izrekao, suze koje je obrisao i nade koje je probudio. Jer život vjerna svećenika ostaje zapisan u Božjem srcu i u srcima ljudi koje je ljubio poput dobrog pastira.
Evanđelja nam otkrivaju Isusa koji neprestano izlazi ususret ljudima. Nalazimo ga za stolovima, na putovima, uz jezera, na trgovima i u domovima. Njegovo je mjesto uvijek bilo među ljudima. Mnogi od njegovih najvažnijih razgovora nisu se dogodili u Hramu, nego u nečijem domu. Kad bismo danas mogli zamisliti Isusa u svojoj kući, vjerojatno ne bi najprije gledao jesu li stvari na svome mjestu ili je li sve besprijekorno uređeno. Sjeo bi za stol, slušao bi naše razgovore, naše brige za djecu i unuke, naše strahove za budućnost, naše umore nakon posla. Bio bi prisutan među nama kao prijatelj koji razumije ljudski život iznutra. Upravo zato je Tijelovska procesija snažan znak. Krist ne želi ostati samo u crkvenom prostoru. On želi ući u našu svakodnevicu. Tijelovska procesija kao da poručuje: kad bi mogao, Isus bi ponovno prolazio vašim ulicama, zastao pred vašim kućama, sjeo za vaš stol i podijelio s vama kruh. Zapravo, na neki način to i čini. Svaki put kada ga primamo u euharistiji, on ulazi u naš život dublje nego što bi mogao ući u bilo koju kuću. Francuski teolog Yves Congar jednom je primijetio da Bog nije postao čovjekom kako bi čovjeka izvukao iz njegova života, nego kako bi ušao u njega. To je možda najljepša slika Tijelova: Krist koji ne stoji iznad našega života, nego sjedi za našim stolom, dijeli naš kruh, sluša naše razgovore i ostaje s nama kao prijatelj koji nikada ne odlazi (Lk 19,5-7; Lk 10,38-42; Iv 12,1-2). Možda je zato današnji izazov ne samo organizirati tijelovsku procesiju, nego pomoći ljudima da otkriju zašto Krist izlazi među nas. Kada čovjek shvati da je euharistija znak Boga koji se želi družiti s nama, hodati s nama i ostati u nama, tada i procesija dobiva novo značenje. Ona više nije samo hod ulicama, nego svjedočanstvo da nijedan put ljudskoga života nije bez Božje prisutnosti. Bog ne želi ostati zatvoren u svetohraništu. On želi biti prisutan usred života ljudi. Euharistijska prisutnost nije dana da bi Krist bio udaljen od života, nego da bi bio što bliže čovjeku. Zato na Tijelovo izlazi među nas. Ne zato što mu je tijesno u crkvi, nego zato što želi pokazati da nijedan dio ljudskoga života nije izvan njegova interesa i ljubavi. On želi biti prisutan ondje gdje ljudi žive: u našim kućama, na našim ulicama, u našim radostima i brigama.