”Budite strpljivi prema svemu što je neriješeno u vašem srcu i pokušajte voljeti i sama pitanja. Ne tražite sada odgovore koje ne možete dobiti, jer ne biste mogli živjeti s njima, a bit je u tome da treba sve živjeti. Sada živite pitanja…” (Rainer Maria Rilke). Postoje pitanja koja ne odlaze kad ih pokušamo odgurnuti, ne utišaju se kad ih prekrivamo obavezama i svakodnevicom. Ostaju, tiho prisutna, kao neka unutarnja čežnja koja ne nalazi odmah svoje ime. I prvi korak je to prihvatiti: ne boriti se protiv njih, nego ih pustiti da postoje. Pozvani smo na strpljivost. A strpljivost je način življenja u kojem ne prisiljavamo stvari da sazriju prije vremena. Kao što sjeme ne možemo otvoriti da vidimo kako raste, a da ga pritom ne uništimo, tako ni odgovori ne dolaze ako ih nasilno tražimo. U toj tišini čovjek se ne oslanja više samo na ono što je jasno i sigurno, nego ulazi u prostor povjerenja. I tu se polako mijenja pogled: pitanje više nije neprijatelj, nego put, nije znak da nešto nedostaje, nego da se nešto rađa. Isus Krist često ne daje izravne odgovore, nego vodi čovjeka kroz susret, ne ulazi u naš život zato što smo sve posložili, nego onda kad vidi da ne možemo sami. Često mislimo da moramo najprije srediti sebe, razriješiti svoje sumnje, postati ”dovoljno dobri”, pa tek onda doći k njemu. A evanđelje pokazuje obrnuto. On dolazi u našu nedovršenost, u pitanja koja nemamo snage riješiti, u mjesta gdje smo slabi i nesigurni. Tu se događa susret. Ne kad smo jaki, nego kad smo stvarni. Kad prestanemo skrivati ono što jesmo i dopustimo da nas vidi takve kakvi jesmo. Henri Nouwen je napisao: ”Bog te ljubi ne zato što si dobar, nego zato što si njegov” (Život ljubljenog). To mijenja sve. Ne moramo zaslužiti njegov dolazak. Dovoljno je da mu se otvorimo. Ne čekajmo savršen trenutak. Ne odgađajmo susret.
Postoje ljudi koje svijet rijetko slavi, ali bez kojih bi mnogi životi ostali zatvoreni u tišini i nerazumijevanju. Među njima su učitelji djece s posebnim potrebama. Njihove zasluge ne mjere se nagradama ni priznanjima, nego promjenama koje se događaju polako, gotovo neprimjetno, u srcima i sposobnostima djece koja su im povjerena. Njihova je svakodnevica jako zahtjevna. Oni ulaze u svijet u kojem napredak nije brz, u kojem se uspjeh ponekad sastoji u jednoj riječi više, jednom koraku sigurnijem, jednom pogledu koji se napokon susretne s drugim. I upravo tu počinje njihova tiha heroika: u strpljivosti koja se ne umara, u vjeri koja ne odustaje, u ljubavi koja ne traži uzvrat. U evanđeoskom svjetlu, njihova je služba sakramentalna – susret sa živim Bogom. Isusov pogled na najmanje i najranjivije, njegov dodir koji vraća dostojanstvo, njegova riječ koja podiže, sve se to na neki način nastavlja kroz njihove ruke i njihovu prisutnost. Logika Evanđelja ne djeluje snagom koja dominira, nego snagom koja služi, koja se spušta, koja prati i pati. Njihova je veličina i u tome što uče vidjeti ono što drugi ne vide. Oni otkrivaju vrijednost, ljepotu i jedinstvenost svakog djeteta, i pomažu da i drugi to nauče. No, njihova heroika nije bez križa. Postoje dani iscrpljenosti, nerazumijevanja, ponekad i osjećaja da trud ne donosi vidljive plodove. Upravo tada njihova vjernost postaje najdublja. Jer ostati uz dijete i onda kad nema brzih rezultata, to je čin koji nadilazi profesionalnost i ulazi u prostor darivanja sebe. Zato su učitelji djece s posebnim potrebama graditelji nade. Oni ne oblikuju samo znanje, nego i živote. Oni ne prenose samo sadržaje, nego otvaraju mogućnosti. I u toj tihoj, svakodnevnoj vjernosti, bez velikih riječi, ostvaruju nešto što u Božjim očima ima neizmjernu vrijednost. Možda njihova djela neće uvijek biti zapisana u knjigama, ali su upisana u srca onih koje su dotaknuli. A to je trag koji ostaje. Djeca čiji je zemaljski jezik često nerazumljiv, čija se riječ ponekad ne može izgovoriti ili oblikovati kako bismo htjeli, nisu bez glasa. Njihova šutnja nije praznina, nego skriveni govor koji Bog razumije: ”Gospodin gleda to je u srcu” (1 Sam 16,7), i ono što je nama nedostupno, njemu je potpuno jasno. U toj perspektivi vjere otvara se slika neba kao mjesta potpunog razumijevanja. Ondje neće biti prepreka, nesporazuma ni ograničenja. Ondje će se svaka duša izraziti slobodno, jasno i radosno. A oni koji su ovdje bili ograničeni u govoru, ondje će progovoriti puninom bića. Njihov glas neće biti tek zvuk, nego svjedočanstvo života koji je bio nošen ljubavlju drugih. I tada će pričati o dobroti svojih učitelja i svi će ih razumjeti, jer ono što je ovdje ostalo neizrečeno, ondje će biti izgovoreno – svaki pogled razumijevanja, svaki trenutak strpljenja, svaka žrtva koja je bila skrivena od očiju svijeta, bit će prepoznata i izrečena. Dragi učitelji – ”Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima” (Mt 5,12). Ništa od onoga što je učinjeno iz ljubavi ne nestaje. I ono što izgleda malo, nedovoljno, slabo, u Božjim rukama postaje veliko i trajno. Možda je najljepše upravo to: znati da će jednoga dana oni koji su ovdje govorili šutnjom, u nebu progovoriti jasno, i da će njihova riječ biti riječ zahvalnosti. A ta zahvalnost neće biti samo njihova, nego će biti i Božji odgovor na sve što ste u tišini darovali.
Gospodine, koji si u Isusu pokazao da nijedan čovjek nije nevažan i da se tvoja snaga najviše očituje u slabosti, dolazimo pred tebe kao roditelji koji nose dar i križ svoje djece. Pruži ruku svoju da bude ozdravljenja, znamenja i čudesa po imenu tvoga Sina Isusa. Daj nam strpljivost kad se dani ponavljaju i kad je umor nepodnošljiv. Daj nam snagu kad se osjećamo sami i neshvaćeni. Daj nam oči koje će vidjeti ono što je skriveno: male pomake, tihe pobjede, osmijehe. Uči nas prihvaćati svoje dijete kao otajstvo povjereno našim rukama. Daj da u njegovoj slabosti prepoznamo tvoju blizinu. Daj da nikada ne zaboravimo da je vrijednost našega djeteta u tvojoj ljubavi, a ne u onome što može ili ne može učiniti. Kad nas zahvati strah za budućnost, budi naša sigurnost. Kad nas pritisne tuga, budi naša utjeha. Kad klonemo, podigni nas. A kad osjetimo radost, makar i kratku, nauči nas zahvaliti. Blagoslovi naše obitelji, naše domove i sve koji nam pomažu. Stavi na naš put ljude koji razumiju, koji ne osuđuju, koji znaju biti blizu. I učini i nas same osjetljivima za druge koji nose sličan križ. Gospodine, u tvoje ruke stavljamo svoju djecu i sebe. Vjerujemo da nas vodiš putem koji možda ne bismo izabrali, ali na kojem nas ti nikada ne ostavljaš. Neka nas tvoja ljubav nosi danas i u sve dane koji dolaze. ”Gospodine, pruži ruku svoju da bude ozdravljenja, znamenja i čudesa po imenu svetoga Sluge tvoga Isusa” (Dj 4,3). Amen.
Toma je prije svega čovjek odanosti. Kad Isus Krist odluči ići u Judeju, gdje mu prijeti opasnost, Toma kaže: ”Hajdemo i mi da umremo s njime” (Iv 11,16). On je i čovjek pitanja. Na Posljednjoj večeri iskreno kaže: ”Gospodine, ne znamo kamo ideš; kako onda možemo znati put?” (Iv 14,5). Toma je i čovjek odnosa. Njegova želja da vidi i dotakne uskrslog Isusa nije hladna provjera, nego čežnja za stvarnim susretom. Ne zadovoljava se pričom o Bogu, nego traži živoga Boga. I na kraju, Toma je čovjek vjere. Njegovo ”Gospodin moj i Bog moj” (Iv 20,28) jedna je od najjasnijih i najosobnijih ispovijesti u cijelom Evanđelju. Tomin Isus prepoznaje žeđ za istinom i spremnost da se ide do kraja. U drugome vidi više od njegove slabosti, vidi ono što tek treba procvasti. Tomin Isus uči da sumnja može biti put. Ne prekorava i ne odbacuje ljude koji kasne i koji postavljaju teška pitanja, koji ne razumiju, koji ne mogu lako vjerovati. Tomin Isus ne tražiti od drugih da vjeruju odmah, ima strpljenja, ne traži da budu ”na razini”, nego im daje vrijeme. Tomin Isus nas uči čekati, poziva, a ne prisiljava: ”Prinesi ruku… i ne budi nevjeran nego vjeran” (Iv 20,27). Tomin Isus je strpljiv. Dolazi ponovno, ne zato što mora, nego zato što želi doći baš zbog Tome. U tome nema nervoze, nema razočaranja, nego mirno prihvaćanje čovjekova puta. Tomin Isus ima poštovanja prema njegovoj nutrini. Ne lomi njegovu sumnju, nego ulazi u nju. Daje mu upravo ono što je tražio. Ne posramljuje ga, nije grub ni optužujući. Ne trijumfira. Nema onoga ”rekao sam ti”. Tomin Isus osjeća radost koja ne traži priznanje. Tomin Isus osjeća blizinu prema onome koji kasni. Ne ostaje kod onih koji su već povjerovali, nego dolazi onome koji nije bio tu. Bog ne voli idealne situacije, nego stvarne ljude, ne traži savršenu vjeru prije nego što dođe, nego dolazi da bi vjera mogla nastati. Tomin Isus je netko tko duboko osjeća čovjekovu borbu i u nju ulazi bez straha i bez osude.
U Evanđelju vidimo kako Isus ne dolazi uvijek onima koji su ”na mjestu”, nego onima koji su zakasnili, pogriješili, izgubili se. Toma apostol nije bio s drugima kada se Isus prvi put ukazao (Iv 20,24-29). Propustio je trenutak. Nije bio ondje gdje su svi bili. I upravo se njemu Isus obraća. Kao da mu izlazi ususret u njegovu kašnjenju. Ne kori ga što ga nije bilo, nego dolazi točno u njegovu sumnju i izgovara: ”Prinesi prst ovamo.” To je lice Boga koji ne traži savršenu prisutnost, nego dolazi u našu odsutnost. Mi često mislimo da moramo biti ”tu”, sabrani, dostojni, spremni. A istina je da nas Isus susreće baš onda kad nismo. Kad smo raspršeni, umorni, kad smo negdje drugdje, u mislima i životu. Isus dolazi onome koji priznaje da ga nije bilo. Jer najveća prepreka nije naša odsutnost, nego naša umišljena prisutnost. Tješi nas to što ništa nije izgubljeno time što nismo bili ondje gdje smo trebali biti. Možda nas Bog ne čeka tamo gdje mislimo da bismo trebali biti. Možda nas čeka upravo ondje gdje smo zakazali. I ne dolazi da bi nas podsjetio na propušteno, nego da bi iz toga započeo nešto novo. Za njega ne postoji ”prekasno”. Postoji samo susret koji počinje baš tamo gdje nas nije bilo. Toma želi osobno iskustvo, a ne samo tuđe svjedočanstvo. Kad susreće uskrsloga Krista, izgovara jednu od najdubljih ispovijesti vjere u Evanđelju: ”Gospodin moj i Bog moj” (Iv 20,28). Predaja kaže da je nakon toga otišao naviještati evanđelje daleko, sve do Indije, gdje je i podnio mučeništvo. Kroz Tomu odzvanja poruka: Bog se ne objavljuje samo savršenima i spremnima, nego i onima koji su u traženju, i onima koji kasne.
Apostoli Petar i Ivan stoje pred vlastima, bez moći, bez sigurnosti, ali s nečim što se ne može oduzeti – sigurnošću da je Krist jedini temelj: ”Nema ni u kome drugom spasenja” (Dj 4,1-12). Oni su vidjeli, dotaknuli, prošli kroz pad i ponovno ustajanje. Zato njihova riječ nije teorija, nego svjedočanstvo. Kad kažemo: ”Ni za što te ne dam ja”, to podsjeća na onu Pavlovu sigurnost da nas ništa ne može rastaviti od ljubavi Kristove (Rim 8,38-39). To je prokušana ljubav, ljubav koja zna cijenu vjernosti. Dietrich Bonhoeffer je u djelu Cijena nasljedovanja napisao da ”kad Krist poziva čovjeka, poziva ga da dođe i umre”. No, ta ”smrt” nije kraj, nego oslobođenje od svega što nas razdvaja od istinskog života. Kao da srce govori: sve drugo može doći i proći, ali Ti ostaješ. Kad kažemo: ”Nema mi do tebe nikoga”, to znači da su sve druge sigurnosti već barem jednom zakazale, da su se oslonci pokazali krhkima, i da je to jedino što ne puca pod težinom života. Postoji razlika između ”volim te” i ”nemam nikoga osim tebe”. Prvo može biti osjećaj, drugo je odluka koja je prošla kroz noć. To Ivan u svom evanđelju naziva ostajanjem: ”Ostanite u meni” (Iv 15,4). Čovjek polako otkriva da ga vlastita snaga ne može nositi, da ni ljudi, koliko god bili bliski, ne mogu ispuniti glad za beskrajem. I tada se događa nešto što su mistici često opisivali kao ”sužavanje svijeta da bi se otvorila vječnost”. Simone Weil u svojim Zapisima kaže da je ”ljubav usmjerena prema Bogu pažnja koja je potpuno lišena sebe”. Tu dolazimo do onog ”ni za što te ne dam ja”. Ne zato što smo jaki, nego zato što smo konačno prestali tražiti zamjene. Postoji jedna opasnost. Lako izgovaramo takve riječi dok je srce zagrijano, dok osjećaj nosi. No, pravi trenutak njihove istine dolazi kad ostane samo šutnja, kad Bog ne odgovara, kad se čini dalekim. Tada ta rečenica prelazi iz pjesme u križ: ”Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (Mt 27,46). Pozvani smo da se odreknemo iluzije da možemo imati i Boga i sigurnosti. Kad kažemo ”nemam nikoga osim tebe”, zapravo ulazimo u odnos koji nas može i raniti i spasiti, ali nikada ostaviti ravnodušnim. Ne držimo mi Njega, nego On drži nas. Jer prije nego što smo mu mogli reći ”ni za što te ne dam”, On je već rekao: ”Neću te ostaviti” (usp. Heb 13,5). I zato ta ljubav nije borba da nešto zadržimo, nego mir da smo već pronađeni.
Uskrsli Isus ukazuje se učenicima. Oni ga vide, ali ne mogu odmah povjerovati. Ne zato što sumnjaju, nego zato što ih radost nadilazi (Lk 24,41). Neobično, jer nisu samo bol i strah prepreke vjeri, ponekad je to i prevelika radost. Kao da srce kasni za onim što oči već gledaju. To nas podsjeća na iskustva u životu kada nam se nešto dobro dogodi, ali treba vremena da to ”sjedne” u nas. Kad netko nakon duge tame konačno susretne svjetlo, ne može ga odmah podnijeti u punini. Tako i učenici – gledaju Uskrsloga, ali njihova unutarnja stvarnost još nije sustigla ono što se pred njima zbiva. Hans Urs von Balthasar piše kako se Božja objava često događa na način koji nadilazi ljudsku sposobnost prihvaćanja, pa čovjek treba ”rasti” u onome što mu je već darovano. Vjera nije trenutni čin, nego proces u kojem srce postupno ulazi u istinu. Isus ne prekorava učenike zbog te ”nevjere od radosti”. On razumije njihovu ljudskost. On čak traži nešto za jelo, kao da im želi pomoći da ga dožive stvarno, opipljivo, blisko. Kao da im kaže: ne bojte se ove radosti, ona je stvarna. I u našem životu postoje trenuci kada nam Bog daje više nego što smo očekivali. I to nas može preplašiti do mjere da se povučemo, posumnjamo, ili ostanemo na distanci. Kao da nam je lakše živjeti s manjim darom nego prihvatiti obilje koje nas nadilazi. Slično iskustvo nalazimo kod apostola Petra koji, nakon čudesnog ulova ribe, kaže: ”Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!” (Lk 5,8). Pred veličinom dara, on se povlači. Ne zato što ne želi Boga, nego zato što osjeća da ga taj dar razotkriva, da ga stavlja pred istinu o sebi. Božja blizina nije uvijek ugodna, jer ona razotkriva dubine koje možda još nismo spremni pogledati. Pozvani smo ući u ”dramu Božje ljubavi” (Hans Urs von Balthasar u djelu Teodramatika), a ta drama nije uvijek lagana ni predvidiva. Bog ne daje samo da bi nas umirio, nego da bi nas pokrenuo, da bismo postali ono što još nismo. Ponekad nas zato Božja dobrota zbunjuje. Navikli smo računati, mjeriti, zaslužiti. A onda dođe dar koji ne odgovara našim mjerilima. Dar koji je prevelik, preblag, previše slobodan. I tada se javlja sumnja: je li to stvarno za mene? Mogu li to nositi? Ne traži li to od mene previše? Ali Bog ne daje zato što smo spremni, nego da bismo postali spremni. Ono što nam Bog daje nikada nije previše.
Sudbina ili Providnost? To je jedno od onih pitanja koje čovjek ne postavlja samo razumom, nego cijelim svojim životom, jer iza njega stoji iskustvo radosti, ali i rana koje ne zna objasniti. Ako pitamo događa li se sve s razlogom u smislu neke unaprijed iscrtane sudbine, kao da je sve već zapisano i mi samo odrađujemo ono što mora biti, tada je odgovor ne. Takva slika svijeta bio gušila slobodu. Čovjek tada više ne bi bio netko tko bira, nego netko tko samo izvršava. A ipak. Søren Kierkegaard je napisao da se život može razumjeti samo unatrag, ali se mora živjeti unaprijed. To znači da dok prolazimo kroz događaje, često ne vidimo smisao. Tek kasnije, kad pogledamo unazad, počinjemo naslućivati povezanost, kao niti koje su se u međuvremenu utkale u našu priču. U kršćanskoj perspektivi, ne govori se o sudbini kao slijepoj sili, nego o Providnosti. Providnost ne briše našu slobodu, nego djeluje unutar nje. Sveti Pavao kaže: ”Onima koji ljube Boga sve se okreće na dobro” (Rim 8,28). Ne kaže da je sve dobro, nego da se i ono teško može preobraziti u nešto što nosi smisao. Tu dolazimo do važne razlike: nije sve što se događa unaprijed određeno, ali sve može biti uključeno u put koji ima smisla. S druge strane, postoje iskustva koja djeluju gotovo ”sudbinski”: susreti koji mijenjaju život, trenuci koji se čine kao da su nas čekali. No, i tu se može reći da se smisao ne nalazi samo u tome što se dogodilo, nego u tome kako smo odgovorili. Život nije strogo unaprijed napisana priča, ali nije ni niz besmislenih slučajnosti.
Bog nas oslobađa od uspoređivanja i lažnih mjera vrijednosti. On ne traži od nas da budemo netko drugi, nego da budemo ono što nam je dano biti. U Evanđelju vidimo kako Isus ne oblikuje ljude po jednom kalupu, nego svakome pristupa osobno. Nakon nakon uskrsnuća ne briše identitete svojih učenika. Petra, koji ga je zatajio, ne pretvara u nekog drugog, nego ga pita: ”Ljubiš li me?” (Iv 21,15). Time ga vraća njemu samome, ali sada pročišćenom kroz pad i oproštenje. Marija Magdalena ostaje i dalje ona koja traži, ali sada pronalazi Živoga (Iv 20,16). Toma ostaje i dalje onaj koji sumnja, ali njegova sumnja postaje put do najdublje ispovijesti vjere: ”Gospodin moj i Bog moj!” (Iv 20,28). Uskrsli ne poništava našu osobnost, nego je dovodi do punine. Ne pita nas zašto nismo netko drugi, ne traži zamjene. ”Ako je tko u Kristu, nov je stvor” (2 Kor 5,17), a taj ”novi” nije netko drugi, nego isti čovjek zahvaćen novim životom. Grob je prazan ne zato da bi svi bili isti, nego da bi svatko mogao ustati na svoj način, u svojoj priči. Bog će nas pogledati kao uskrsli Krist Petra, Mariju ili Tomu i pitati: gdje si ti u svemu tome bio, jesi li ljubio, jesi li ustao iz svojih padova, jesi li dopustio da te život preobrazi. Nitko od njih nije pozvan da postane netko drugi, nego da postane do kraja ono što jest u Božjem svjetlu. Oscar Wilde će to reći ovako: ”Budi svoj, svi ostali su već zauzeti.” Nitko drugi ne može živjeti naš život, našu vjeru, našu ljubav. To je prostor koji je samo nama povjeren. Na kraju života Bog će nas pitati jesmo li bili vjerni onome što nam je povjereno, jesmo li postali ljudi kakve nas je On zamislio kada nas je stvarao. Ne možemo se sakrivati iza toga da nismo netko drugi.
S jedne strane osjećam duboku osobnu odgovornost jer mi je povjereno ono što je sveto, prostor u kojem se Bog susreće s ljudima, a s druge strane znam da Crkva nije privatno vlasništvo, nego zajednički dom, tijelo koje živi od sudjelovanja svih. Ako sve nosim sam, tada župna crkva polako postaje ”moja briga”, a ljudi ostaju promatrači, ako pak potpuno prepustim odgovornost drugima, lako se razvodni osjećaj svetosti i reda. Isusova riječ ovdje može biti ključ: ”Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima” (Mt 18,20). Crkva živi iz tog zajedništva, ali netko mora i bdjeti nad njim. Najbolji put je u tome da svoju odgovornost ne shvatim kao teret koji nosim umjesto drugih, nego kao službu koja druge uključuje. Ljude treba uvoditi u osjećaj da je to njihov dom, ali dom koji je svet, koji traži poštovanje, red i brigu. Ponekad će to značiti strpljivo objašnjavati, nekad konkretno zamoliti, nekad i postaviti granice. Jer zajedništvo nije isto što i neodređenost. Ono raste tamo gdje svatko zna da ima mjesto i odgovornost. I možda je najvažnije ovo: kad ljudi osjete da crkvu ne doživljavam kao ”svoj projekt”, nego kao dar koji čuvam zajedno s njima, tada će se i oni lakše uključiti. Ne iz obveze, nego iz pripadnosti. Crkva tada prestaje biti samo građevina za koju se treba brinuti i postaje ono što u biti jest: prostor u kojem se gradi živa zajednica. Uskrs razotkriva tu istinu do kraja. Krist ne uskrsava da bi stvorio zatvoren, privatni prostor svetoga, nego da bi otvorio zajednicu u kojoj svi imaju udjela. Grob više nije zatvoren prostor, nego otvoren. Kamen je odmaknut, ne samo za Njega, nego za sve nas. To je slika Crkve. Kad kažem da je župna crkva moja odgovornost, to je poput onih koji su prvi došli na grob. Marija Magdalena dolazi prva, vidi da je prazan, osjeća odgovornost, trči javiti drugima (Iv 20,1–2). Ona ne zadržava iskustvo za sebe. Uskrs razbija zatvorenost i pretvara osobno iskustvo u zajedničko poslanje. A onda, Petar ulazi u grob, gleda i razlučuje (Iv 20,6–7). Tu vidim i svoju službu. Netko mora prvi ući, vidjeti, bdjeti, preuzeti odgovornost. Ali ni Petar ne ostaje sam. Učenici dolaze zajedno. Uskrs ne ukida odgovornost pojedinca, nego je smješta u zajedništvo. Zato je župna crkva u svjetlu Uskrsa istodobno, i povjerena i darovana – povjerena meni da bdijem nad njom, ali darovana svima da u njoj sudjeluju. Moja odgovornost je da vrata ostanu otvorena i da se zna čija su, a Uskrs kaže kome pripadaju. Ne samo meni, nego Onome koji je pobijedio smrt, i svima koje On okuplja.
U uskrsnoj noći naši će svećenici pjevati Vazmeni hvalospjev i u njemu prelijepe riječi: ”O, neshvatljive li ljubavi Očeve…”, riječi koje više naslućujemo nego što ih razumijemo, jer stoje na granici između onoga što čovjek može izreći i onoga što može samo šutnjom primiti. Ta ”neshvatljiva ljubav Očeva” nije tek osjećaj, niti prolazna naklonost. Ona je odluka koja prethodi svemu. Prije nego što smo učinili i jedno dobro djelo, prije nego što smo se ijednom Bogu obratili, već smo bili ljubljeni. ”Bog je tako ljubio svijet…” (Iv 3,16). Nije čekao da postanemo dostojni. Ljubav je bila početak, a ne nagrada. U tome je i ono što nas zbunjuje. Mi smo navikli mjeriti ljubav. U našem svijetu uvijek postoji neka mjera, neka razmjena, neka ravnoteža. A kod Boga toga nema. Njegova ljubav ide do kraja, pa i onda kad je odbijena. Hans Urs von Balthasar u djelu Slava Gospodnja piše da se Božja ljubav najviše očituje upravo ondje gdje izgleda da je poražena, na križu. Tamo gdje čovjek vidi kraj, Bog objavljuje puninu. I možda je baš zato ta ljubav neshvatljiva. Jer ne ulazi u naše obrasce. Ona ne uzvraća istom mjerom. Ona ne prestaje kad je ranjena. Ona ne odustaje ni kad je zaboravljena. Kao što kaže sveti Pavao: ”Dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije” (Rim 5,8). To je ljubav koja ide prije nas i ostaje iza nas. Mi ne možemo sami sebi dati smisao do kraja. Možemo stvarati, planirati, graditi, ali ono najdublje u nama traži da bude ljubljeno bez uvjeta. Zato su ove riječi poziv da stanemo pred tu ljubav bez obrane, bez potrebe da je opravdamo ili shvatimo do kraja. Dovoljno je da je primimo. Otajstvo te ljubavi ne razotkriva se u razmišljanju, nego u predanju. I tek kad prestanemo tražiti granice toj ljubavi, počinjemo slutiti njezinu dubinu.
U prvoj Getsemanskoj uri nema nikakve organizacije, nikakve sigurnosti ni jasnoće. Evanđelja to ne uljepšavaju. Evanđelje po Marku vrlo jednostavno kaže: ”Tada ga svi ostaviše i pobjegoše” (Mk 14,50). To je rečenica gotovo bolna u svojoj ogoljenosti. U jednom trenutku bili su zajedno za stolom, uvjereni da razumiju, a već u sljedećem raspršeni poput lišća na vjetru. Getsemani je raspad sistema. Evanđelje po Mateju donosi Isusove riječi: ”Bdijte i molite” (Mt 26,41), a oni ne bdiju. San ih svladava, strah ih razbija, a stvarnost ih nadilazi. Nije to bila nikakva organizirana molitvena ura, nego trenutak u kojem su pokazali koliko su slabi i smeteni. Zanimljivo je kako mi danas tu istu uru pokušavamo ”posložiti”: imamo pjesme, tekstove, red, šutnju u određeno vrijeme. I to ima svoju vrijednost, jer pomaže srcu da uđe u otajstvo. Ali postoji opasnost da zaboravimo kako je izvorna Getsemanska ura bila kaotična, nesigurna, puna nerazumijevanja. I upravo u toj ”neuređenosti” krije se njezina istina. Francuski pisac Georges Bernanos zapisao je u Dnevniku seoskog župnika kako milost često dolazi ”kroz pukotine naše nemoći”. Getsemani je upravo takva pukotina. Učenici nisu nestali zato što su bili zli, nego zato što nisu mogli izdržati težinu trenutka. A to da Isus ostaje sam, nije očaj, nego put prema savršenosti: ”Ne moja volja, nego tvoja neka bude” (Lk 22,42). Možda je upravo to ključno za nas: naša ”organizirana” Getsemanska ura ima smisla samo ako nas dovede do istine da i mi često ne znamo što dalje. Da se ”razbježimo” ko rakova djeca, makar i ne uvijek fizički, nego u sebi. Da zaspimo kad bismo trebali bdjeti i da pobjegnemo kad bi trebalo ostati. U svakom slučaju, Isus nije spašavao svijet s učenicima koji su sve razumjeli, nego s onima koji su pobjegli, koji su se slomili, pa se kasnije ipak vratili. Getsemani je zato početak povratka.
Umro je u punoj snazi, oko trideset i nešto godina mu je bilo. Sve je završilo naglo, nasilno, i nedovršeno. Čini se doista da je otišao prerano. Mi ljudi mjerimo život količinom učinjenog, trajanjem, rezultatima koje možemo vidjeti i nabrojiti, i zato nam se čini da je iza Isusa ostalo mnogo toga nedovršeno: neozdravljeni, neizrečene riječi, mnogi putevi neprohodani. Čini nam se da je ostao dužan zbog svog preranog odlaska. No, evanđelje nas uči drugačije. U Ivanovu Isus izgovara riječi: ”Dovršeno je!” (Iv 19,30). Kojeg li paradoksa – mi smatramo da je otišao prerano, a On smatra da je otišao baš kad je trebalo. Ono što nama izgleda kao prekinuto, On doživljava kao dovršeno – ispunio je ono zbog čega je došao. Po tome On nije došao izliječiti sve bolesnike. Nije došao riješiti sve probleme svijeta, nego otvoriti put kroz njih. Nije došao produžiti život po svaku cijenu, nego dati smisao svemu. Za Njega spasenje nije u tome da nema križa, nego da križ više nije bez Boga. Mi bismo htjeli da je živio duže kako bi uredio svijet, a ovako, On čini bolje - ostavlja nam prostor za slobodu, za povjerenje, za put koji nije dovršen. I vrijeme za čudesna iznenađenja. Često imamo osjećaj da nećemo stići sve učiniti, da nam život neće biti ”potpun” po ljudskim mjerilima. Isusov ”prerani” odlazak nam tada može postati utjeha. Sreća nije u duljini ni u količini, nego u vjernosti. Antoine de Saint-Exupéry je zapisao da se čovjek mjeri po onome kome pripada, a ne po onome što posjeduje. I makar nije ”stigao sve učiniti”, Isus je pripadao Ocu. I zato mu život nije bio kratak, i nije ga bilo briga je li sve učinio. Pripadao je Ocu i to je bilo dovoljno. Zato i ne slavimo Njegove rođendane po ljudski, ne brojimo mu godine, nego slavimo kako je živio i kako je umro. Za Njega, ono što se na izgled čini kao prerano, postaje početak koji traje.
Gospodine, daruj svojoj Crkvi svećenike koji će biti po Tvome Srcu. Ne samo učitelje riječi, nego svjedoke Tvoje prisutnosti. Daj nam svećenike koji će se znati zaustaviti pred Tobom, da bi potom mogli stati pred ljude s Tvojim pogledom. Daj nam svećenike koji se neće bojati tišine, jer samo u tišini nastaje riječ koja liječi. Koji neće bježati od križa, jer znaju da bez križa nema uskrsnuća (usp. Lk 9,23). Daj nam svećenike koji neće tražiti uspjeh, nego vjernost. Koji neće graditi sebe, nego Tvoje kraljevstvo (usp. Mt 6,33). Koji će znati da nisu vlasnici duša, nego sluge radosti (usp. 2 Kor 1,24). Gospodine, čuvaj njihove ruke, da budu čiste kad dijele Tvoje Tijelo. Čuvaj njihove usne, da govore riječi koje podižu, a ne ranjavaju. Čuvaj njihovo srce, da ostane široko kao Tvoje. U trenucima umora, budi im snaga. U trenucima samoće, budi im blizina. U trenucima sumnje, budi im svjetlo (usp. Iv 8,12). I daj da mi, koji od njih primamo Tvoje darove, nikada ne zaboravimo moliti za njih. Jer oni nose više nego što vidimo, i bore se više nego što slutimo.
Daniel-Ange
Oprostiti znači učiniti nešto mnogo više nego samo ‘’ne uzvratiti’’ ili ‘’ne spominjati’’. Oprost, u svojoj punini, dotiče samo srce pamćenja. U Evanđelju Isus ne kaže: oprosti, ali zadrži u sebi. On ide dalje i govori: ‘’Ako otpustite ljudima njihove prijestupe, otpustit će i vama Otac vaš nebeski’’ (Mt 6,14). To ‘’otpustiti’’ znači pustiti, osloboditi, ne držati više u rukama. A mi često kažemo: oprostio sam, ali nisam zaboravio, i zapravo mislimo: još uvijek držim to u sebi, samo sam ga stavio dublje. No, treba biti pošten: čovjek ne može jednostavno izbrisati sjećanje. Jasno je, pamćenje nije tipka. Kršćanski oprost ne traži amneziju, nego preobrazbu sjećanja. Ne znači da se događaj izbriše, nego da više ne boli na isti način, da više ne upravlja odnosom. Simone Weil u jednom zapisu govori kako je prava ljubav ona koja ‘’gleda nesreću drugoga bez mržnje’’. To vrijedi i za oprost: sjećanje ostaje, ali bez otrova. Dakle, nije problem u tome što se ne zaboravlja, nego u tome kako se pamti. Ako ‘’ne zaboraviti’’ znači stalno vraćati dug, podsjećati sebe i druge, držati distancu iz ogorčenosti, tada oprost nije dovršen. Tada je to samo primirje. Ali ako ‘’ne zaboraviti“ znači biti svjestan onoga što se dogodilo, ali bez želje za osvetom, bez gorčine, čak s mogućnošću da drugome ponovno želiš dobro, tada je to već pravi oprost. Sveti Ivan Pavao II., u knjizi Sjećanje i identitet, govori kako pamćenje može biti i mjesto ozdravljenja, a ne samo rana. To je ključ. Oprost ne briše prošlost, nego je liječi. Oprostiti, a ne zaboraviti, može biti ispravno samo ako to ‘’ne zaboraviti’’ ne znači nositi ranu, Na kraju, možda je najtočnije reći: oprostiti znači doći do toga da ono što pamtiš više nema vlast nad tobom.
To je jedna od najtežih istina koje čovjek mora prihvatiti. U svakom vremenu, u svakoj zajednici, pa i u najbližem krugu, postoji onaj koji iznevjeri povjerenje. Evanđelje to ne skriva. Naprotiv, stavlja u središte. Juda nije bio stranac. Bio je jedan od Dvanaestorice, blizu Isusa, dijelio isti kruh, iste putove, iste snove (Iv 13,21-30). I to boli najviše. Ali možda je još teže priznati da Juda nije samo lik iz prošlosti. Drama Evanđelja ne događa samo jednom, nego se stalno ponavlja u ljudskom srcu. Čovjek može biti blizu Bogu, a ipak ga izdati u trenutku kada mu nešto drugo postane važnije. Ponekad to nije ni velika odluka, nego niz sitnih popuštanja. Ipak, Evanđelje ne ostaje na izdaji. Ono uvijek ide dalje. Jer uz Judu stoji i Petar. I on izdaje, ali na drugačiji način. On zataji, slomi se, ali ne ostane u tome (Lk 22,61-62). Tu se otvara druga dimenzija: nije pitanje hoće li čovjek pasti, nego što će učiniti nakon pada. Charles Péguy je jednom zapisao kako je ‘’najveća nada u tome da Bog ne očajava nad čovjekom’’. Izdaja ne mora biti kraj. Ako pogledamo dublje, postaje poziv na budnost. Ne da sumnjičavo gledamo druge, nego da budno čuvamo vlastito srce. Jer kako kaže prorok Jeremija, srce je varljivo više nego išta drugo (Jr 17,9). Sva sreća što postoji nešto snažnije od izdaje. To je vjernost. Ona možda nije glasna, ali traje. I dok izdaja uvijek ostavlja trag boli, vjernost polako gradi ono što izdaja razara. U konačnici, povijest spasenja ne završava Judom nego Kristom koji ostaje vjeran do kraja, pa i onda kada ga svi napuste (2 Tim 2,13).