Noć obavija ljudsku povijest: čovjek je ubio Boga i njegova Mesiju u svom srcu i duši. Mrak je prodro u duše. Gotovo je. Grobnica zapečati neuspjeh posljednjeg pokušaja da se unese malo vjere, malo istine, malo milosrđa u ljudsku komediju koju igra Sotona. Ispod ruševina i pepela Saveza, međutim, svijetli mala žeravica: vjera Marije koja je ostala stajati podno križa, i ona svetih žena koje idu na grob. Ovaj neugasivi žar koji ništa na svijetu ne može obuhvatiti, preskroman i malen, nedostižan je divovima ponosa. Iza kulisa krajolika zahvaćenog jutarnjom zorom, odvija se dvostruki scenarij: miomiris milosrđa svetih žena, koji se osjeća u aromama koje donose, širi miris života, a istovremeno, Život koji je progutan u ponorima smrti, trese vratima Hada. Svjetlost izbija iz dubine pakla i baca nadgrobni spomenik sa šarki. I dok su očevici zašutjeli, Božji glasnici daju nagovještaj razumijevanja praznog groba: ”Zašto tražite Živoga među mrtvima?” (Lk 24,5) To je pitanje koje odzvanja kroz stoljeća sve do danas. Nije to samo pitanje o ”praznom grobu”, nego i pitanje koje i nas poziva da preispitamo gdje tražimo Život. Jer prečesto ga tražimo u mrtvim stvarima – u prolaznim zadovoljstvima, u ispraznim odnosima, u površnim ambicijama. Tražimo smisao tamo gdje ga nikada nećemo naći – u grobnicama ovog svijeta. Krist nije ostao u grobu. On je uskrsnuo. On je živ. I zato nas to pitanje ”Zašto tražite Živoga među mrtvima?” poziva da prestanemo kopati po prošlosti, po našim razočaranjima, po našim padovima i porazima – jer On nije tamo. On je naprijed. On je u oprostu. U novom početku. U nadi koja ne umire. U ljubavi koja pobjeđuje smrt. Nemojmo tražiti Živoga među mrtvima. Okrenimo se. Pogledajmo prema svjetlu. Krist nas čeka – živ, prisutan, uskrsli.
”Miomiris evanđelja” nije za osobno korištenje, već za služenje drugima. Kršćani trebaju širiti taj ”miomiris” svojim riječima i životom: dobrotom, blagošću, milosrđem, praštanjem, zauzetošću za siromašne i za one na rubu. Sveti Pavao će reći: ”Doista, mi smo Kristov miomiris Bogu među onima koji se spasavaju i među onima koji propadaju”. (2 Kor 2,15) ”Miomiris evanđelja” nije agresivan ni nametljiv – on privlači, ozdravlja, umiruje, daje nadu. Na koga mi zapravo ”mirišimo” kad ljudi provedu vrijeme s nama? Osjete li miris Krista? Ako provodimo vrijeme s Bogom, ako živimo od evanđelja, ako se hranimo molitvom i sakramentima – sigurno ćemo mirisat na Njega, kao učenici s puta u Emaus u kojima će drugi prepoznati da ”im je gorjelo srce dok im je putem govorio”. (Lk 24,32) Jedna od najpoznatijih izjava pape Franje je da pastiri trebaju ”mirisati na ovce”, bodreći time svećenike i crkvene vođe da budu bliski narodu. Uskrsnuće je miris dobrote i svetosti u svakodnevici.
”Pustiti”, ne ”prisiliti”, ne ”zaslužiti”, ne ”dokazati”. Samo pustiti. Isus ne ulazi silom. On stoji na vratima i kuca. (usp. Otk 3,20) Pustiti Isusa u vlastiti život znači otvoriti vrata našeg srca koja često držimo zaključana – iz straha, srama, tuge, navike ili kontrole. Pustiti Isusa znači dopustiti da nas vidi onakve kakvi jesmo, dopustiti mu da bude Kralj u našim svakodnevnim stvarima: u poslu, u obitelji, u odnosima, u borbama koje nitko ne vidi. Pustiti Isusa znači konačno predahnuti, jer više ne moram sve sami. Većina nas nosi ogroman teret – od očekivanja, briga, rana iz prošlosti, neizvjesnosti što nosi sutra, i često mislimo da moramo sve sami: biti jaki, imati odgovore, ne posustati. Ali kada Isusa stvarno pustimo u svoj život, ne samo na riječima, nego iskreno i potpuno, događa se nešto čudesno – počinje se mijenjati način na koji nosimo stvari. I dalje ćemo imati križeve, ali ih više nećemo nositi sami. To znači predahnuti u Kristu, znači odložiti lažni imperativ ”moram sam”, i početi disati punim plućima. To nije bijeg od stvarnosti, nego upravo suprotno – suočavanje sa životom, ali u Njegovoj prisutnosti. Kada je On tu, tada i naši umori postaju lakši, a naše suze dobivaju smisao. Jer nismo više sami.
Isus upućuje Pilatu u Iv 18,34 pitanje: ”Govoriš li ti to sam od sebe ili ti to drugi rekoše o meni?” Isus pita Pilata, ali i svakoga od nas: ”Tko sam ja za tebe? Govoriš li o meni iz vlastitog iskustva, iz vlastitog susreta sa mnom, ili samo prenosiš ono što si čuo od drugih?” Jesmo li kršćani zato što nas je netko tako odgojio, ili zato što smo osobno upoznali Krista i prepoznali ga kao Kralja svog života? Prava vjera nije prepisana vjera, nego osobni odgovor na osobni susret s Kristom. Možemo znati puno o Bogu – iz knjiga, iz propovijedi, od roditelja ili iz vjeronauka. Ali znati o Bogu nije isto što i poznavati Boga. Kao što nije isto znati biografiju neke osobe i imati odnos s njom. Isus ne traži od nas da polažemo teološki ispit, nego da ga pustimo u vlastiti život. On ne želi da budemo ”vjernici po inerciji”, nego ljudi koji su osobno dotaknuti Njegovom prisutnošću. Vjera počinje tamo gdje prestaje prepisivanje – tamo gdje čovjek stane pred Boga, bez maski, bez tuđih riječi. U svijetu koji voli sigurnost, obrasce, recepte i provjerene formule, lako je upasti u zamku vjerske rutine – gdje, umjesto da živimo vjeru, mi je prepisujemo. Molimo jer ”tako piše”, vjerujemo ”jer su nas tako učili”, idemo na misu jer ”treba”. Prava vjera nikad nije samo kopija nečijeg iskustva. Ona se rađa u trenutku kada prestanemo mehanički slijediti i počnemo osobno vjerovati. Kad više ne tražimo sigurnost u tuđim riječima, nego se usudimo sami stati pred Boga – sa svim svojim pitanjima, nesigurnostima i čežnjama. Tada počinje živa, autentična vjera. Ne ona savršena, nego živa – koja diše, raste, lomi se i ozdravlja. Jer nije više prepisana, nego proživljena.
U svakom životu postoje trenuci koje nazivamo ”posljednji”: posljednji zagrljaj, posljednja riječ, posljednji pogled na voljeno lice… Najčešće ih prepoznamo tek kasnije, kad prođu. I onda se vraćamo na njih u mislima, i pokušavamo im dati novo trajanje, novu snagu – želimo ih sačuvati od zaborava. Takva je i Posljednja večera Isusa i njegovih učenika. U nju je stavio cijeli svoj život kroz jednostavan čin lomljenja kruha i dijeljenja čaše. Ono što su učenici tada vidjeli očima, nisu odmah razumjeli – osjetili su samo da je to nešto više od obične večere. U zraku je bila prisutnost vječnosti, iako su riječi bile svakodnevne: ”Uzmite i jedite… Uzmite i pijte…”. Isus nije izabrao moćan govor ni veličanstven čin da zapečati svoju ostavštinu – izabrao je stol, izabrao je zajedništvo. I svaki put kad sudjelujemo u Euharistiji, mi ”dolazimo” na posljednju večeru, ”ulazimo” u sobu ljubavi, ”sjedamo” za stol zajedništva. To nije obična večera – to je večera u kojoj je smrt izgubila moć, a ljubav dobila lice. Ta nas ”večera” poziva da drukčije gledamo na naše ”stolove”, da prestanemo uzimati zdravo za gotovo one s kojima ih dijelimo. I zato nek nam svaka večera postane svjesna, blagoslovljena, zahvalna, jer ne znamo hoće li nam biti posljednja.
Dok svakodnevno ponavljamo stvari, lako zaboravimo koliko su dragocjene, i da ih možda radimo po ”posljednji put”: posljednji razgovor s nekim koga smo voljeli, posljednji put kad smo šetali, posljednji osmijeh, posljednji pogled. Tek kad shvatimo da je to bilo posljednji put, tada shvatimo da je bilo vrijedno, i da će postat nezaboravno. Zato je mudrost živjeti kao da je svaki susret, posljednji, svaka gesta, oproštajna, svaka riječ, posljednja – da bismo voljeli bolje, dublje i srdačnije. Zaustavimo vrijeme. Samo onaj koji zna da će jednom sve proći, zna cijeniti ono što sada ima. Ljepota je u tome da živimo kao da bi sve moglo biti ”posljednji put” – ne iz straha, nego iz zahvalnosti. Kad bi tako gledali na stvari, možda bismo konačno počeli živjeti punim srcem. A ono što pamtimo nisu uvijek velike stvari – ponekad su to pogledi koje nitko drugi nije primijetio, tišina koja je rekla više nego riječi, ruka na ramenu kad smo mislili da smo sami. Ono što pamtimo nisu uvijek ni datumi, nego često osjećaji koji su nas dotaknuli, toplina prisutnosti, ili osmijeh u običnom danu. Vrijeme briše mnogo, ali srce čuva ono što je bilo istinski naše, ono što nas je dotaknulo i ostavilo trag. Zato budimo nečije ”ono što se pamti” – po dobroti, po toplini, po ljubavi koja nikad ne prolazi.
Isus je znao da će ga Juda izdati, a opet ga je izabrao za svoga apostola. (Mk 3, 13-19) Nije ga izabrao da bi ga ovaj izdao, to sigurno ne. Juda nije bio izdajica na početku. Njegova izdaja je rezultat niza malih posrtaja – možda neispunjenih očekivanja, pohlepe, razočaranja, duhovne mlakosti, koji su se taložili u njegovoj duši te je njegovo srce postajalo sve tvrđe i priklanjalo se zlu. Kakav je bio Isusov odgovor na “ne” svog apostola Jude? Isus ga prihvaća i predaje se. Ne brani se, ne osuđuje… Ne zato što je ravnodušan. Naprotiv. Prihvaćanje je puno više od ravnodušnosti. Isus prihvaća izdaju i muku koje ga snalaze jer posjeduje veću snagu: ljubav i povjerenje svoga Oca. Kad se kaže da Isus ”bi predan” ispada kao da On pasivno prihvaća sudbinu, nešto što se nije moglo promijeniti. Međutim, ne - Isus nije sudbinski prisiljen podnositi muku i smrt, On ju svojevoljno prihvaća. Ne samo da ju svojevoljno prihvaća, On čini i više od toga – On SEBE svojevoljno predaje! ”Nitko mi (život) ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem”, kaže On. (Iv 10, 18) Gospodin ne mrzi one koji ga ne ljube i izdaju, nego ih neizmjerno ljubi i daje im samoga sebe, da ne ostanu zarobljeni u svom zlu. Bog nas izabire zato jer nas voli, a ne na temelju grešaka koje smo sposobni napraviti. On poznaje naše slabosti, ali vidi i ono što možemo postati s Njegovom milošću. Strpljiv je i uporan s nama. Poznaje našu nutrinu do najsitnijih detalja – zna gdje ćemo pasti, zna i kada ćemo zaboraviti na Njega, zna i koliko puta ćemo se vraćati. Neumoran je u ljubavi prema nama jer vidi našu čežnju za Njim i zna da je svaki povratak, makar kako mali bio, znak da još nismo potpuno zatvorili vrata. Njegova ljubav je poput sunca koje svakog dana izlazi, neovisno o tome koliko puta smo mu okrenuli leđa. On ne prestaje vjerovati u dobro što je posijao u nas. On nije vrtlar koji sije i zatim odlazi. On bdije nad onim što je posijao. U svakome od nas postoji trag Stvoriteljeve ruke, mjesto gdje se čuva ono prvotno, nedodirnuto, klica dobra, svetosti, plemenitosti i ljepote.
Riječi koje odzvanjaju kroz stoljeća zvuče kao tužan i opominjujući vapaj: jedan od Dvanaestorice, pozvan, ljubljen, izabran…na kraju je postao izdajnik. Za trideset srebrenjaka. Priča o Judi nije samo tragedija jednog čovjeka - to je i poziv na budnost nama svima. Koliko puta i mi ”izdamo” Isusa - riječima, djelima ili šutnjom. Dobra je vijest da je Božje milosrđe veće od svakog grijeha - samo da mu povjerujemo i da mu se vratimo. Razlika između Petra i Jude nije u grijehu, nego u pokajanju - Petar je plakao i vratio se, a Juda to nije učinio, i znamo kako je završio. Zašto si to napravio, Judo? Isus ti je prao noge, jeo s tobom, zvao te prijateljem…i ti si ga poljupcem predao. Zašto? Zar zbog novca? Zbog razočaranja? Zbog neshvaćenih očekivanja? Možda si mislio da znaš bolje. Možda si mislio da će se sve drukčije odviti. Ali, znaš što, Judo? Tvoj najveći promašaj je što nisi vjerovao da te On i dalje voli. Isus je znao što ćeš učiniti, ali ti je ipak prao noge, i zvao te prijateljem. Ne zato što nisi pogriješio, nego zato što je znao da je ljubav jedina koja te može vratiti. Nažalost, ti nisi povjerovao toj ljubavi.
”Marija uzme libru prave dragocjene narodne pomasti, pomaže Isusu noge i otare ih svojom kosom. I sva se kuća napuni mirisom pomasti.” (Iv 12,1-11) Kad god je Isus časno dočekan, njegov miris i prisutnost unosi čist, lagan i zdrav duh, i mnoštvo dobrih raspoloženja koja se prelijevaju na druge. Kad istinski ljubimo Krista, božanski miomiris se širi oko nas, uljepšava i mijenja sve što dotakne. Ali Juda ne podnosi Marijinu gestu. Nesretnog li čovjeka: on bi pomast prodao za desetinu od trideset srebrnjaka. I makar to naizgled zvučalo razumno, lako ga je prozreti - iz njegovih usta to odiše dvoličnošću, ”jer bijaše kradljivac”. Mnogi koriste ”plemenite” izgovore da bi prikrili duhovnu bijedu, ravnodušnost ili zavist. Kad netko napravi nešto veliko, slobodno, od srca, uvijek nalaze nešto za prigovoriti, i tako razotkrivaju svoju mlakost, svoju ne-ljubav, svoju nemoć da se i sami predaju Bogu. Kad srce nije blizu Bogu, svako izvanredno djelo izgleda kao pretjerivanje. Tada nastaju ”razumna” opravdanja, ”mudre” kritike, i prikrivena zamjeranja. Kad se istinski ljubi, geste i darovi se ne mjere vagom. Ljubav je uvijek veća od svega i nikad je ne možemo mjeriti i držati u okvirima. (1 Kor 13) Svima koji Isus daju najbolje - ne ostatke vremena, nego prve sate dana, ne mrvice pažnje, nego cijelo srce, ne ono što im ne treba, nego ono što boli kad se daje, Isus zahvaljuje. Kad nam prigovaraju zbog velikodušnosti prema Bogu i ljudima, znak je da smo na dobrom putu. Nije važno što ljudi pričaju, važno je što On vidi, jer On razumije ono što drugi ne razumiju, On prima ono što drugi preziru, On pamti ono što drugi zaborave. Isusova ”hvala” vrijedi više od tisuću tuđih osuda.
”Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama prije svoje muke”. (Lk 22,14) Tako kaže Isus svojim učenicima. Da, Isus se radovao što će blagovati Pashu sa svojima. Svatko ima svoje. I on ih je imao. Želio im je dati svoje tijelo za jelo i svoju krv za piće, da bude s njima ”u sve dane”, i rekao im je da ih jedva čeka vidjeti u svome Kraljevstvu. Znao je da zbog toga mora patiti. No, unatoč tome, to je žarko želio. Ni iščekivana patnja nije oslabila tu duboku čežnju njegova bića da im se daruje – žarko je želio uspostaviti Kraljevstvo gdje će njegovi učenici ”piti i jesti s Njim za njegovim stolom”. Za to će dati i zadnju kap svoje krvi. I nitko ih više neće moći otrgnuti iz Njegovog zagrljaja. (Iv 10,28) Prije nego što ih je napustio, podsjetio ih je na njihovu misiju – moraju nastaviti služiti jedni drugima poput Njega, i zapovjedio im je da nastave prikazivati Njegovo tijelo u spomen na njega. Da ga nikad ne zaborave. Hranite se za stolom moga tijela i moje krvi, i jačajte svoju braću i sestre. Onima koji će ”ustrajat uza nj u njegovim kušnjama” (Lk 22,28), vrata raja ubuduće će biti otvorena. Nauči i nas, Isuse, tako živjeti. Nauči nas gledati nebo držeći se za ruke.
S Isusom se moramo naviknuti mijenjati planove – On nas često vodi putevima koje nismo planirali. Mi volimo sigurnost, predvidivost, svoje rasporede…a Isus nas poziva na fleksibilnost srca, na osluškivanje i povjerenje. Mi bismo najradije stali na tjelesnom, makar je prolazno, a ostavili duhovno; radije bismo uzimali riječi samo u njihovom zemaljskom značenju, nego li u duhovnom. Isusove riječi: ”Ako tko čuva moju riječ, neće okusiti smrti dovijeka” (Iv 8,51) diraju duboko u srce vjere. Ovdje nije riječ o izbjegavanju tjelesne smrti, jer ona nas sve čeka, nego o vječnoj smrti, o odvojenosti od Boga. Čuvati Njegovu riječ znači živjeti iz Nje – ljubiti Njega, slušati Njegov glas i vršiti volju Očevu: Njegova Riječ ”nozi je našoj svjetiljka, i svjetlo našoj stazi.” (usp. Ps 119,105) U toj svjetlosti nema smrti. Samo život. Isus mijenja naše planove da nas nauči hodati po vodi, a ne samo po ”tvrdom”. Mijenjanje planova s Njim nije gubitak, nego rast. Zato kad nešto ne ide kako smo zamislili, recimo si: ”Gospodine, vodi Ti. I kad te neću razumjeti, ići ću s Tobom.” Kad nam je srce slomljeno, On je blizu; kad više ne možemo dalje, On nas nosi; kad sve izgleda izgubljeno, On pokazuje put. Ne nudi iluziju – život bez križa, nego daje smisao svemu. U tami, Njegova riječ postaje svjetiljka. Onaj tko čuva Njegovu riječ, prebiva već sada u životu koji nema kraja.
Isus se previše ne trudi da bi ga njegovi suvremenici razumjeli – kao da uživa u nerazumljivom govoru. Nije mu do popularnosti, nije neki ”influencer” kojem je važan broj ”pratitelja”. Ne broji ljude koji dolaze na misu ili na ispovijed, ili koliko ima kršćana u svijetu. Važnije mu je da oni koji dođu, dođu zbog Njega. Prije nego što nam je donio doktrinu, Isus nam je ”donio” sebe. Od nas ne očekuje da ga savršeno razumijemo, već da ga ljubimo. A ljubiti ga možemo bez pameti. Vjera je ustvari pustolovina ljubavi s Isusom. Za Blaise Pascala smo čuli. On je svoj razum ostavio po strani kako bi pustio svoje srce i svoju vjeru da govore. Bio je briljantan matematičar, fizičar i filozof. Već sa 17 godina pisao je matematičke rasprave, a za svog oca, koji se bavio obračunom poreza, izgradio je (1645.) prvi mehanički stroj za računanje, nazvan Pascalina, koji je bio slične konstrukcije kao mehanička računala iz 1940-ih. U tridesetprvoj godini, nakon teške nesreće, život mu se potpuno promijenio. Osjetio je Božju prisutnost, i obratio se na kršćanstvo. Među svojim brojnim razmišljanjima bavio se i filozofskim paradoksima kao što su: razum i vjera. Dođe nam u životu, kaže on, da si kažemo: Gdje mi je bila pamet! Za njega, ono što srce zna, zna i bez dokaza, ali s potpunom sigurnošću, čvrstom poput one utemeljene na razumu: ”Srce ima svoje razloge koje razum ne poznaje”. Isus je ljubav, a ne matematika.
Svatko danas ima ”svoje istine” i svatko ”mora” poštivati istine drugih. Nitko ne smije tvrditi da je u pravu više od drugoga. Isus je, međutim, došao na zemlju ne predstavljajući sebe kao jednu od mogućih istina, već kao jedinu Istinu. Za kršćane Isus nije ”jedan od bogova”, za njih je Isus Svjetlo svijeta. Jedino. Kršćanin nema ”neku svoju istinu” o Isusu, oblikovanu po vlastitim željama ili osjećajima, nego istinu koja je objavljena od samog Krista: ”Ja sam Put, Istina i Život” (Iv 13, 6) Istina nije stvar osobnog mišljenja, nego susreta s Isusom koji nam se objavio u Svetom Pismu, u sakramentima i u djelovanju Duha Svetoga. Zato nije važno ”kako ja doživljavam Boga”, nego moja vjernost onomu što je Bog objavio o sebi. On ne sjedi na visokom prijestolju s knjigom grijeha u rukama – On je Otac koji trči ususret izgubljenom sinu. Njegov pogled nije pogled istražitelja, nego pogled Oca koji traži svoje dijete. On nas ne gazi, nego podiže. Kad smo ranjeni, ne okreće lice od nas, nego nas liječi. Kad zalutamo, ne viče na nas, nego nas tiho poziva da se vratimo. I kad nas konačno ugleda, ne pita gdje smo bili, nego raširenih ruku trči prema nama da nas zagrli.
Zaboravimo prošlost, ne zadržavajmo se u njoj. Bog je rekao po proroku: ”Ne sjećajte se onog što je bilo, ne mislite na ono što je prošlo. Evo, činim nešto novo…”. (Iz 43,18-19) Prošlost nas može učiti, ali nas ne smije sputavati. Što god da je bilo, On ne gleda naš pad, već našu želju da ustanemo. Dignimo glave. Ustanimo. Svaki naš korak prema Njemu – i kad je nesiguran – za Njega je dragocjen. Ustanimo. Blagost Božjega srca ne traži savršen hod. Bog uzima naše ranjeno i nemoćno, i pretvara ga u čudo. Dajmo mu to naše malo, a On će nam zauzvrat dati ostalo. U Njegovim rukama, naše slomljeno postaje sveto. S Njim i slomljenih krila možemo letjeti. ”Viruj, bit će sve u redu. I za svako slovo ti ne traži krivca, u sebi il’ u meni, u svemu - jer slomit’ će nas to.” (Hodaj, Gibonni)
Samo Bog može promijeniti naš život i dati mu smisao. Kad otvorimo srce Bogu, On ne samo da mijenja okolnosti, nego preobražava i nas iznutra - daje nam novu perspektivu, mir u nemiru, snagu u slabosti i smisao tamo gdje ga prije nije bilo. ”On je uistinu Prorok, on je Krist.” (Iv 7,40-53) Nedoumice oko Njega nam se znaju dogoditi kada patimo, kada smo suočeni s teškim odlukama, kad nam se čini da Bog šuti… tada se javlja tihi krik duše: ”Zašto?” ili ”Gdje si, Bože?” No, ta nedoumica, ta borba, pokazuje da tražimo Boga, da nam je stalo do Njega. U tom traženju, Bog je blizu. On je prisutan baš tamo gdje boli, gdje se čini da ga nema. Tko traži Boga, neka pogleda na križ: na križu je ljubav koja prašta, nada koja ne umire i prisutnost koja nikada ne napušta. Na križu se nalazi odgovor na tišinu, na bol, na izgubljenost. Tu ga uvijek možemo naći, jer tu je dao sve. Nakon uskrsnuća Isus nije zaboravio Kalvariju ali nije više bio vezan za nju. Izabrao je da bude s nama. Za Njega smo svetinja.
Isus ide u Jeruzalem. Kako mu teški moraju biti koraci dok se penje: njegovi ga ne razumiju, stanovnici Jeruzalema čekaju drugog Mesiju, a farizeji ga pokušavaju uhititi i pogubiti. Evanđelje kaže da ”vrebaju” (Iv 7,1-30) iz prikrajka, želeći mu nauditi i pogubiti ga. Zamislimo kako je grozno da te ljudi mrze do te mjere da su spremni ubiti te. Ponekad sjene iza naših leđa i nas vrebaju. Nisu to uvijek ljudi – mogu biti misli, sumnje ili strahovi koji nas prate. Kao da nas prošlost vuče za rukav! Ali, ne treba se okretati! Ono što je iza nas, neka ostane iza, u Njegovim rukama. Ne gledajmo unazad. Bog nam nije dao srce da ga držimo zarobljenim u onome što je bilo, nego da ga otvorimo onome što dolazi. Istina, iza nas je ostalo mnogo ljudi koje smo voljeli, mjesta na kojima smo plakali, riječi koje smo izrekli – i teško je ne osvrnuti se, barem ponekad, i pogledati što je ostalo od svega. No, Bog nam nije dao oči da plačemo za prošlim, nego da vidimo novo koje je spremio. Ako se stalno vraćamo, nikada nećemo stići na cilj. Prošlost nije naš dom – ona je bila učionica gdje smo učili raditi, voljeti, patiti, čekati i vjerovati. Ne okrećimo se. Ne zato što iza nema ništa vrijedno, nego zato što ono najvrjednije tek dolazi.