Njemačka katolička agencija (KNA) objavila je 2. rujna 2025. vijest da se španjolska zvijezda društvenih medija Pablo García (36) odlučio odreći iskušenja svijeta i postati svećenik. Videom se oprostio od svojih više od 650.000 pratitelja na Instagramu i najavio: ”Za nekoliko tjedana ući ću u sjemenište.” Pred njim je bila briljantna karijera modela i lifestyle influencera, ali je on želio slušati svoje srce. Svjestan da ga ”svijet” neće razumijet, kaže: ”Kakva mi je korist od svega ovoga ako moje srce čezne za drugim životom?” Još će, kaže, objaviti nekoliko postova, i ne zna, nakon što otiđe u sjemenište, hoće li nastaviti biti prisutan na internetu. Njegova odluka i video objava izazvale su razne reakcije – od odobravanja do potpunog nerazumijevanja. Čudesno je što se dogodilo s tim mladim čovjekom. Slično se događa i s drugima u ovom trenutku. Svećeništvo je vezano uz poziv Božji i otvorenost srca. Često zamišljamo da Bog poziva samo mladiće od 18 ili 20 godina, ali iskustvo Crkve pokazuje da su mnogi prepoznali taj glas i kasnije, u zrelijim godinama, poput Pabla Garcíe. I apostoli su bili različitih životnih dobi i zanimanja kada ih je Isus pozvao: Matej je bio carinik, Petar oženjeni ribar, Pavao obrazovani farizej. To vrijedi i za nas. Poziv je uvijek osoban – ne može ga se uspoređivati s drugim. Netko će možda osjetiti poticaj s 19 godina i ući u sjemenište, a netko drugi tek nakon godina rada, traženja i sazrijevanja. Bitno je imati otvoreno srce i hrabrost da kažemo: ”Evo me, Gospodine!”. Sjetimo se ‘’evanđeoskih’’ radnika u vinogradu (Mt 20,1-16): jedni su pozvani ujutro, drugi u podne, a neke tek pred večer – ali svima je dano isto mjesto, ista plaća. Naši životi nisu usklađeni po satovima i kalendarima. Dopustimo mu da On odredi ‘’naš’’ trenutak. Ako nas pozove u 18. godini, blagoslovljeno nam bilo, ili u 36., nek nam bude jednako blagoslovljeno. Bitno je krenuti za Isusom, biti sretan, i usrećivati svijet u Njegovo ime.
Isus ne odbija nikoga, na svakoga je stavljao svoje ruke, i ozdravljao. (Lk 4, 40) Za Njega nitko nije samo broj, nijedna bol mu nije premala, nijedna patnja nevažna. Bog se ne umara od čovjeka. Ljudima koji mu dolaze s bolima i teretima, Isus pristupa osobno. On ne liječi samo ”na daljinu”, ”s neba”, nego ulazi u intimu svakoga, pokazujući da mu je dragocjen. Mi ne možemo liječiti čudom, ali možemo ”stavljati ruke” na bližnje kroz toplu riječ, prisutnost, suosjećanje i pomoć. Ljudima je ponekad dovoljan netko tko će ih saslušati i dati osjećaj da nisu sami, i da bi ”ozdravili”. I još nešto – Isus nije birao koga će dotaknuti, niti tko će ga dotaknuti. On je držao svoje ruke ispružene, i svi su mogli doći i ”uzeti od Njegove snage”. I danas su Njegove ruke ispružene. Idimo k Isusu. Prava ljubav ne poznaje granice.
Kod Isusa nitko nije ”jedan od mnogih”. Njemu je svaki najvažniji na svijetu. Zato evanđelist Luka i kaže da je ”na svakoga od njih stavljao ruke.” (Lk 4,40) Za Njega nijedna bol ljudi, i onih onda, i nas danas, nije premala, a da na nju ne bi potrošio svoje vrijeme. Došao je ”da život imamo.” On vrednuje svakoga – onoga koji hoda po rubu, tko je neprimjetan ili prezren, i gubavca kojeg drugi izbjegavaju (Mt 8,3), slijepca na cesti (Mk 10,49), i odbačenog zbog svih mogućih razloga. (Iv 4,9) Svaka suza Bogu je teška i dragocjena, svaki čovjek vrijedan je Njegove pažnje i ljubavi. Ne gledajmo ljude kroz prizmu koristi, statusa ili vlastite udobnosti, nego očima Božjim. Ne prolazimo pokraj tuđe boli misleći da nije važna! Možda će upravo naša riječ, naš pogled ili naše vrijeme, donijeti ozdravljenje. ”Prava ljubav nikad ne promaši” jer ne bira sebe, nego bližnje.
Jedna od najljepših istina naše vjere je da se Bog ne umara od čovjeka. Mi često posustajemo i izgubimo strpljenje, razočaramo se u druge i u same sebe – ali Bog nikada. Njegova ljubav je strpljiva i postojana – kad padnemo, On nas podiže; kad odlutamo, On nas traži; kad se udaljimo, On nas čeka, a kad smo uz Njega, uživa u našem prijateljstvu. Ljudi s kojima hodamo imaju svoje križeve: bolesti, tugu, samoću, neizvjesnost, osjećaje ostavljenosti ili neshvaćenosti. I premda njihove rane ne možemo ukloniti, možemo im darovati ono što je jednako ljekovito – naše vrijeme, našu blizinu i pažnju. Baš kao i Isus koji je znao stati i poslušati ljude. On je pronalazio snage i volje da im pokaže da su mu važni. To nas ohrabruje pogotovo u trenucima kada osjećamo da smo na rubu, kada nemamo snage ili smo potrošili Božje strpljenje. ”Zar može žena zaboraviti svoje dojenče? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću.” (Iz 49,15) Isus nije Bog na romobilu koji bezglavo juri mimo ljudi, On se zaustavlja i gledao ih u oči. Sjetimo se susreta sa Samarijankom kod zdenca (Iv 4) – On joj nije odmah ponudio rješenje, nego je najprije slušao njezinu priču, pitanja i zbunjenost. Ili Zakeja (Lk 19) – dovoljno je bilo da mu se Isus obrati i kaže da želi biti njegov gost, i njegovo je srce već bilo promijenjeno. Ponekad najdublje iscjeljenje dolazi od toga da se zaustavimo i poslušamo druge. Čovjek ozdravlja kad osjeti da je primijećen i prihvaćen. I najmanji znak pažnje postaje svjetlo u nečijoj tami. To je produžetak Isusovog polaganja ruku – dodir koji liječi srcem.
Kako je moguće da zajednica koja je nastala iz Isusova poziva na služenje, ljubav i istinu, često u svojoj povijesti, pa i danas, bude doživljavana kroz prizmu moći i šutnje? Isus je rekao učenicima: ”Znate da vladari gospoduju narodima, a velikaši nad njima vladaju. Neće tako biti među vama. Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj.” (Mt 20,25-26) Moć je dana za činiti dobro, no, kad moć postane svrha samoj sebi, kad prelazi u kontrolu, dominaciju i ušutkavanje, ona gubi evanđeoski smisao. Što se tiče šutnje, poznato je da ona može imati više lica. S jedne strane, postoji šutnja u molitvi, šutnja u klanjanju, šutnja koja sluša Božju riječ – to je plodonosna šutnja iz koje izrasta snaga. Ali postoji i šutnja koja boli – šutnja pred zlom, šutnja pred nepravdom, šutnja koja prešućuje istinu radi mira ili ugleda. Ta šutnja nije evanđeoska. Proroci i sam Krist pozivali su da se grijeh imenuje, da se slabosti ne skrivaju, nego liječe u svjetlu Božje milosti. Kad se moć pretvori u vladanje, a šutnja u skrivanje, Crkva gubi svoj proročki glas. Zato je Isus postavio dijete u sredinu i rekao: ”Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko.” (Mt 18,3) Dijete nema moć, a ima snagu jednostavnosti i iskrenosti. Prava snaga Crkve nije u autoritetu, nego u svjedočanstvu. A istinsko svjedočanstvo uvijek uključuje riječ koja govori istinu i tišinu koja osluškuje Boga. Biskupi i svećenici dobivaju autoritet da vode zajednicu vjernika u Ime Isusovo i ona se nikad ne smije koristiti za promociju ili zaštitu vlastitih položaja ili interesa, jer tada postaje izopačena i prostor manipulacije. Šutnja u tom kontekstu je druga strana iste medalje. Ona može biti šutnja iz straha – da se ne bi izgubio autoritet ako isplivaju neugodne činjenice, ili može biti šutnja iz lažnog osjećaja lojalnosti – ”neću progovoriti protiv svoga nadređenoga ili kolege”. Takva šutnja rađa začarani krug: moćnici ostaju zaštićeni, žrtve ostaju nezbrinute, a povjerenje župljana pada u kaos. Biblija o tome neprestano govori. Onaj tko vjeruje u istinu, ne boji se njezine objave, jer zna da ga oslobađa. (Iv 8,32) Pravo pročišćenje ne može doći iz ljudskih kalkulacija niti iz unutarnjih dogovora moći, nego iz hrabrosti da se raskine lanac šutnje i prokaže ono što nije dobro. Sve to mora početi od voditelja zajednica. To je bolno i zahtjevno, ali je to jedini put koji vodi k ozdravljenju. Kada se u Crkvi pojavi ”prljavština” – bilo u vidu grijeha, slabosti, zloporaba ili nevjernosti, najveća opasnost je zatvarati oči i skrivati je. Priznanje vlastite ”prljavštine” prvi je korak prema iscjeljenju.
Isus Krist je glava, temelj i izvor života Crkve (usp. Kol 1,18). Sve drugo – službe, karizme, hijerarhija – ima smisla samo ako vodi k Njemu, i ako služi tome da se Krist otkrije ljudima. Svećenici i biskupi imaju važnu ulogu, ali oni nisu središte. Oni su služitelji, znakovi i instrumenti po kojima Krist djeluje. Apostol Pavao je to jasno izrazio: ”Što je dakle Apolon? Što je Pavao? Poslužitelji po kojima povjerovasmo, i to kako Gospodin svakome dade. Ja zasadih, Apolon zali, ali Bog dade rasti.” (1 Kor 3,5-6) Dakle, u središtu nije ni Pavao ni Apolon, nego Bog! Kada Crkva izgubi taj pogled i stavi čovjeka u središte, makar to bio biskup ili svećenik, kada oni nameću ”svoje” programe zajednici zbog vlastitog komfora – tada se gradi na pijesku. Stavimo Krista u središte naših programa, i duhovno dobro naroda, tada će sve dobit pravi smisao: euharistija će postat izvor života, sakramenti susret s Njim, navještaj Evanđelja svjedočanstvo Njegove prisutnosti. Isus je rekao: ”Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.”“ (Mt 18,20) Nije rekao: ”u ime nekog čovjeka ili svećenika, ili biskupa”, nego ”u moje ime, u Isusovo ime”. To je Crkva za koju je Isus dao život. Svećenici i biskupi su znak jedinstva i služitelji sakramenata, ali oni nikada nisu središte. Nikada. Središte je uvijek Krist – Raspeti i Uskrsli.
Isus nas stalno upozorava da ne živimo u prvom planu. U Evanđelju često naglašava poniznost i skromnost, a posebno govori učenicima: ”Tko se uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen.” (Lk 14,11) On dobro zna da srce koje stalno traži priznanje i mjesto na vrhu, nikada ne nalazi mir. Kad su se učenici među sobom prepirali tko je najveći, on im se obratio ovim riječima: ”Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj.” (Mk 9,35) To znači da u svemu što jesmo i što činimo, ne tražimo vlastitu slavu, nego dobro drugih i slavu Božju. Kad čovjek prestane tražiti svjetla reflektora, počinje otkrivati ljepotu jednostavnih, tihih gesti ljubavi, koje imaju neprocjenjivu vrijednost pred Bogom. Zanimljivo, Isus je svoju veličinu pokazivao upravo skrivenošću: u Nazaretu, u pranju nogu učenicima, u šutnji pred Pilatom, na križu gdje je izgledao kao gubitnik. Poniznost i služenju su tajna sretnog života.
Najčešće primjećujemo izvanjske stvari drugih: izgled, uspjeh, ponašanje ili ulogu koju imaju u društvu, i zbog toga nam se često dogodi da nekoga podcijenimo ili precijenimo. Promiče nam najdublje, prava vrijednost, koja se skriva u duši, u onome što samo Bog vidi. Biblija nas na to podsjeća po proroku Samuelu, koji je morao izabrati kralja između Jesejevih sinova. Prorok je počeo od snažnih i visokih, ali mu je Bog rekao: ”Ne gledaj na vanjštinu, ni na visinu stasa… Bog ne gleda kao čovjek: čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda što je u srcu.” (usp. 1 Sam 16,7) Budimo puni poštovanja prema drugima, makar nam i ne izgledali kao najbolji. Vrijednost drugih ne ovisi o našoj procjeni, nego o Božjoj ljubavi koja ih je stvorila i otkupila. Nitko nije bezvrijedan, nitko nije suvišan i nitko nije slučajan.
Kada nas uče da uvijek moramo biti najbolji, pred nas stavljaju teret stalnog natjecanja, uspoređivanja i dokazivanja. U takvom ozračju čovjek lako izgubi radost puta i smisao truda, jer mu pogled nije usmjeren na rast, nego na to da nadmaši druge. S druge strane, zahtjev da se bude najbolji potiče da se ide naprijed, da se raste u onome u čemu smo sposobni, što jesmo i što nam je dano. Tada mjera naše vrijednosti nije najprije u usporedbi s drugima, nego u odnosu prema vlastitim darovima i mogućnostima. U svakom slučaju, Isus nikada nije rekao da trebamo biti najbolji, nego da trebamo donositi plod (Iv 15,8) – a plod se mjeri ljubavlju, a ne prvom pozicijom. Možda je mudrije učiti djecu (i sebe) da je dovoljno biti bolji nego jučer, bolji u ljubavi, strpljenju i dobroti, nego težiti da uvijek budemo ”najbolji” u očima svijeta. Pred Bogom vrijedi samo jedno: jesmo li ispunili svoje poslanje i dali najbolje od sebe, a ne jesmo li bili prvi na ljestvici usporedbi.
Kad Isus kaže: ”Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran” (Mt 25,14-30), pokazuje da se vjernost najprije nalazi u malenom i skrivenom. U onome kad se npr. sjetiš javiti na poziv i odgovoriti na poruku, kad imaš strpljenja saslušati iako nemaš snage, kad ne tražiš uvijek nešto zauzvrat. To je kad se raduješ tuđem uspjehu iako nitko ne zna koliko te to koštalo tvoje tišine i poniznosti. Vjernost u malome znači biti pouzdan u onome što drugi možda nikada neće ni primijetiti. Kao kad paziš na tuđu riječ, kad ne iznosiš ono što ti je povjereno, kad čuvaš dobro ime prijatelja i u njegovoj odsutnosti. Tako se izgrađuje povjerenje, i tada prijateljstvo postaje mjesto sigurnosti i oslonca. Bog nas poziva da upravo tako živimo odnose – da ono skriveno, što se čini bez pohvale i priznanja, postane temelj naše vjernosti. Prijateljstvo je poput vinove loze: ako se brinemo samo o grozdovima koje svi vide, a ne o malim pupovima i listovima, s vremenom će se sve osušiti. Ako se, međutim, brinemo o sitnicama, veliki plodovi doći će sami od sebe.
Netko mi je nedavno rekao: ”Fali mi kamen.” Mislim da mi je htio reći da mu fale ljudi, stari prijatelji. Taj ”kamen” je znak svega onoga što mu je davalo sigurnost i toplinu: miris doma, smijeh na igralištu, ruke koje je držao, glas koji ga je hrabrio. Kad odrastemo, mislimo da smo ga izgubili. Ali taj ”kamen” se ne može izgubiti. Trebamo ga samo potražiti u jednostavnosti, u povjerenju, u čistoći pogleda, u neznatnom i skrivenom. Ima jedna priča o tome. ”Čovjek neki često je govorio: Fali mi kamen. Nije mislio na običan kamen, nego na mali, okrugli oblutak koji je kao dijete uvijek nosio u džepu. Njime je znao pogoditi površinu rijeke pa bi plesao po vodi u sitnim skokovima. Znao je njime zaokružiti svoje blago na dvorištu i sagraditi zamišljene dvorce. A navečer bi ga stavio pod jastuk, jer mu je bio poput vjernog prijatelja. Godine su prošle, kuća je postala prazna, a dvorište zaraslo, no – rijeka je i dalje nastavila teći. Čovjek se vratio u rodno selo i dugo tražio ”svoj kamen” – prevrtao zemlju, gledao uz put, zavirivao i u stari ormar. Ali kamena nigdje. I tada mu je prišla djevojčica iz susjedstva, noseći u ruci sličan oblutak. Pružila mu ga i rekla: – Gledajte, ovaj sam kamen našla kraj rijeke. Skoro kao da ima oblik srca! Čovjek se nasmiješio. Shvatio je da kamen njegova djetinjstva nikada nije ni nestao – bio je skriven u njegovu srcu, u uspomenama, u radosti i povjerenju koje mu je Bog dao da živi.”
Kad smo bili djeca, činilo nam se da se vrijeme vuče, da su praznici beskonačni, da čekamo na rođendan ”cijelu vječnost”, i da nikako da odrastemo i budemo važni… A onda je došlo vrijeme kad su nam dani postajali sve kraći, a godine su se nanizale kao perle na koncu. Odjednom sve ide jako, jako brzo. No, prolaznost nije prijetnja, nego poziv. Ako godine idu brzo, prebrzo, onda vrijedi još više cijeniti ono malo što nam je ostalo: trenutak s dragim ljudima, osmijeh djeteta, tišina u samoći… Vrijedi živjeti tako da svaki dan postane dar. Postoji jedna priča. ”Živio jednom čovjek koji je stalno govorio: Nemam vremena! Svaki dan je trčao – posao, obaveze, računi, sastanci… Na kalendaru su se listovi okretali, i nikako da pronađe vremena da sve napravi. Jedne večeri, dok je umoran sjedio na klupi pred kućom, došla mu je unuka i sjela kraj njega. U rukama je imala sat koji je našla u ladici. Sat nije radio. Djevojčica ga je upitala: – Djede, je li ovaj sat pokvaren? On se nasmiješio i rekao: – Da, pokvaren je. Vidiš – kazaljke stoje! Djevojčica ga je ozbiljno pogledala i dodala: – Ali meni se sviđa kad kazaljke stoje, tako je cijelo vrijeme svijeta moje.” Godine zaista lete, ali nije problem u tome što lete, nego u tome što ih puštamo da odlete. Kada volimo, vrijeme stane. I čovjek je od tada počeo uživati u svakom trenutku – zastao bi kad bi netko htio porazgovarati s njim, nasmijao bi se kad bi ga netko zaustavio, zahvaljivao Bogu za male stvari… Shvatio je – iako se godine nižu ko minute, najdragocjenija je svaka od njih.
Prorocima, učenicima i svima koji su pozvani ostati vjerni Bogu pred protivnicima, Bog upućuje riječi: ”Ne dršći pred njima.” (Jr 1,17) Strah pred ljudima može nam oduzeti slobodu i spriječiti nas da činimo dobro, može nas zatvoriti u šutnju, i navesti nas da se prilagodimo mišljenju većine ili da skrivamo ono u što vjerujemo i osjećamo, ali ako popustimo pred ljudskim pogledima i prijetnjama, izgubit ćemo pouzdanje i snagu. Strah pred ljudima može nas paralizirati, ali Bog nam podsjeća da je On s nama, i da nam daje snagu pred svime što nas snalazi. Kad se oslonimo na Gospodina, ostajemo čvrsti i neustrašivi. A kad nas On drži, što nam ljudi mogu? Oni nas mogu samo kritizirati, odbaciti, smijati nam se, ali nam ne mogu oduzeti mir i sigurnost koju daje Božja blizina. Kad hodamo s Njim, ljudi nam više ne izgledaju kao prijetnja – njihove osude i podsmijesi gube na težini. Nismo određeni time što drugi misle o nama, nego onim što Bog vidi u nama. Zato su u Svetom pismu toliko puta ponovljene riječi: ”Ne bojte se!” (usp. Iz 41,10; Mt 10,28) Oslonimo se na Isusa koji je jači od svih prijetnji i slabosti. Bog je uz nas, i kada to ne osjećamo i kada sve izgleda prazno. On vidi našu vrijednost, ljepotu i dostojanstvo. ”Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?” (Rim 8,31)
”I s pogrešnim odlukama katkad dođemo na prava mjesta.” Smiju li kršćani prihvatiti to kao ”pravilo” života? Nikada! To ”katkad” vrlo rijetko ”uspije”, ali nikad nije dobro najprije lutati, da bismo kasnije mogli pronaći pravi put, jer uopće nije sigurno da ćemo ga prepoznati. Međutim, ljudima koji već lutaju, duhovni savjetnici će rado dati za primjer ”krivine” svetog Pavla ili Augustina, hrabreći ih da nastave tražiti Boga, jer onima koji ga traže ”Bog sve se okreće na dobro.” (Rim 8,28) Ali se u međuvremenu treba dogoditi obraćenje, tzn. pokajanje i promjena životnog kursa. Ako mislimo da prije nego što ćemo postati ozbiljni i živjeti kako treba, najprije trebamo ”probati” život, velika je opasnost da se uopće ne ”izvučemo” iz toga. Jer grijeh zavodi, stvara navike, guši srce i otupljuje savjest. ”Tko čini grijeh, rob je grijeha.” (Iv 8,34) Augustin kaže da mu je grijeh bio gorak teret, i da ga ne preporuča drugima. Shvatio je da je ono što je smatrao slobodom, zapravo bilo ropstvo. Dakle, nije sloboda u tome da ”uzmemo sve što nam život pruža”, kako bismo kasnije, ”slobodno”, sami izabrali što nam odgovara. Sloboda nije da radimo što nam padne na pamet. Zamislimo si klavir. Sloboda nije u tome da udaramo po svim tipkama, sloboda je koristiti tipke tako da nastane melodija. Možemo to usporediti i s morem. Sloboda nije da odlučimo ući u oluju, da bismo kasnije pričali kako smo čudesno spašeni. Tko je otišao predaleko, može se izgubiti u valovima. U duhovnom smislu to znači: ne idi predaleko od Onoga koji te čuva, ne naslanjaj se samo na svoje snage, jer oluja uvijek dođe iznenada. Drži se onoga što je čvrsto – Božje riječi, molitve, zajedništva, svega što ti daje stabilnost. Ljepše je, sigurnije i sretnije ploviti mirnim putem. Sveti Augustin je dugo lutao. Tražio je istinu na krivim stranama – u filozofijama, u hedonizmu, u manihejstvu – i sve ga je to udaljavalo od Boga. On za sebe može reći da mu je ”lutanje” završilo s iskustvom obraćenja, da su ga pogrešne odluke dovele na prag istine, ali će ipak reći: ”Kasno sam te uzljubio, ljepoto tako stara i tako nova, kasno sam te uzljubio!” (usp. Conf. X, 27) Ne idealizirajmo takve ljude, ne idealizirajmo njihova lutanja, i budimo jasni – ”donositi pogrešne odluke da bismo došli na pravi put” nije ispravan način života. Augustin se ”izvukao”, ali drugima to uglavnom ne uspije. Ljepota života nije u kušanju ”slatkih” stvari. ”Tvrd je kruh sa sedam kora, meni doma ostat vaja. Fali more, drž se kraja.” (Tedi Spalato)
Isus razotkriva licemjerje i nedosljednost farizeja i pismoznanaca i kaže: ”Sami protiv sebe svjedočite.” (Mt 23,31) Oni su tvrdili da poštuju proroke, a u isto vrijeme su ubijali Onoga koji je bio veći od svih proroka. Njihovi ih postupci razotkrivaju. Isto se može dogoditi i nama. Možemo govoriti da vjerujemo u Boga, a ponašati se kao da ga nema. Možemo tvrditi da volimo Crkvu, a u isto vrijeme ogovarati je, blatiti je, dijeliti je i širiti o njoj nepovjerenje. Možemo isticati kako smo pravedni, a u srcu nositi mržnju ili oholost. Isus takvima spočitava da grade ”spomenike” sami sebi, ”spomenike” vlastitog ega, ponosa i samohvale – ispunjeni željom da ostavimo ime, da budemo zapamćeni, da nas ljudi slave i da nam se dive. Takvi su kao ”obijeljeni grobovi” – izvana ukrašeni, a iznutra puni truleži. (usp. Mt 23,27) Uspjesi, bogatstvo, funkcije, i pohvale ljudi – sve je to krhko. Pravi spomenik je trag dobrote u tuđem životu, oproštenje koje smo dali, vjernost u tišini, molitva za drugoga. To se ne može srušiti, nego ostaje zauvijek.
To nije poziv da zanemarimo ili povrijedimo druge, nego da shvatimo tko je mjerilo našega života. Ako nam je glavna briga što će ljudi reći, onda ćemo stalno živjeti u strahu i neiskrenosti. Tada naša djela neće biti slobodna, nego podložna stalnom traženju odobravanja i pljeska. Ljudi često prosuđuju prema vanjštini, prema dojmu, prema onome što vide i čuju, ali Bog gleda unutarnju nakanu, ono iz čega djela izviru. Stoga je važno da se u svemu ne vodimo ljudskim očekivanjima i pohvalama, nego Božjim pogledom. Sveti Pavao će Solunjanima napisati: ”Ne želimo ugoditi ljudima, nego Bogu koji prosuđuje srca naša.” (usp. 1 Sol 2,4). Kada bismo stalno tražili da udovoljimo ljudima, upali bismo u zamku površnosti i dvoličnosti – jer ljudi nikada neće biti potpuno zadovoljni. Netko će nas pohvaliti, netko će nas kritizirati, netko će nas krivo razumjeti. Kada živimo pred Božjim očima, onda nam je dovoljno znati da On vidi i poznaje našu iskrenost, naše slabosti i naše želje da budemo vjerni. To ne znači da trebamo zanemariti bližnje ili biti ravnodušni prema ljudima, nego da ljubav i služenje koje im pružamo nisu vođeni željom da nam se dive ili da nas odobravaju, nego da se proslavi Bog kroz nas. Tada se i kritika i pohvala primaju s mirom, jer znamo da konačna riječ o našem životu dolazi od Njega koji prosuđuje srca.