Ondje gdje motiv više nije ljubav, nego potvrda, taština se doista ušulja na mjesto milosti, i to pod krinkom revnosti i uspjeha. Čovjek tada više ne djeluje iz zahvalnosti što je pozvan, nego iz potrebe da bude viđen i priznat, a služba, umjesto prostora susreta s Bogom i ljudima, postaje sredstvo samopotvrđivanja. Isus zato tako oštro razotkriva tu zamjenu motiva kad govori o onima koji ”već primaju svoju plaću” (Mt 6,2), jer potvrda publike, koliko god bila privlačna, ne može nositi težinu milosti. Milost uvijek oslobađa, dok taština veže. Milost dopušta da se sije i onda kada se ne vidi žetva, dok taština stalno traži ogledalo i odjek. Kad se u srcu dogodi taj pomak, Crkva i njezini službenici riskiraju da izgube unutarnju slobodu iz koje se rađa autentična plodnost. Ljubav ne treba dokaz, ona se daruje, dok potreba za potvrdom neprestano traži povratnu informaciju. Ljubav skida slojeve uloga, strategija i slika koje smo s vremenom izgradili, često iz straha, ponekad iz dobre namjere. Ona ne pita koliko smo učinili, nego iz čega smo činili. Zato je povratak ljubavi često bolan, jer traži iskrenost prema sebi i prema Bogu. No, ondje gdje ljubav ponovno postane motiv, nestaje potreba za ogledalom i usporedbom, jer vrijednost više ne ovisi o pogledu drugih. Ljubav ne žuri, ne mjeri se rokovima ni rezultatima, nego vjernošću u svakodnevnom. U tom ritmu ponovno učimo sijati bez garancije žetve, govoriti istinu bez potrebe za pljeskom, ostajati uz ljude i onda kada se to ne vidi. Ljubav ne traži da bude primijećena, ali mijenja sve čega se dotakne. Na kraju, povratak ljubavi nije nešto što se jednom obavi, nego put koji se stalno iznova bira.
Crkva je po svojoj naravi znak i oruđe Božje prisutnosti u svijetu, a taština se trudi taj znak okrene prema sebi, da od služenja napravi samopromociju, od Evanđelja sredstvo osobne ili institucionalne potvrde. Kad uđe u crkveni prostor, ona mijenja logiku djelovanja. Umjesto vjernosti, u središte dolazi uspjeh; umjesto razlučivanja, strategija; umjesto slušanja, potreba da se govori i da se bude viđen, a sve iz straha da ćemo biti nevažni, nevidljivi ili neučinkoviti. Isus zato tako snažno okreće pozornost prema skrivenosti i poniznosti, podsjećajući da Otac ”koji vidi u skrovitosti” (Mt 6,4) poznaje pravu istinu službe. Crkva je prava samo ako se ne boji gubitka slike, nego gubitka duha. ”Ogledalce, ogledalce”, poznati je citat iz bajke Snjeguljica, u kojoj zla kraljica svakodnevno pita ogledalo tko je najljepši na svijetu. U bajkovitom jeziku to je priča o ljubomori i taštini, ali na dubljoj razini razotkriva ono što se događa kad netko vlastitu vrijednost preda sudu odraza. Ogledalo tada postaje mjerilo istine, a potvrda zamjena za identitet. Taština uvijek traži ogledalo, a Crkva je pozvana gledati prema Kristu. Ondje gdje se taj pogled zamijeni pogledom prema sebi, Crkva postaje nalik svijetu kojeg želi osvojiti.
Ljudi koji žive od obećanja hodaju ovom stvarnošću na poseban način. Njihov život izvana često izgleda obično, ponekad čak i neuspješno, jer se mjeri kriterijima koji traže vidljive rezultate, ostvarene planove i zaokružene priče. A oni žive s nečim što još nije dovršeno. Njihova sigurnost nije u onome što drže u rukama, nego u onome što nose u srcu. Oni ne žive od posjeda, nego od povjerenja. Njihov pogled je vezan uz vjernost Boga koji je govorio i koji neće povući svoju riječ. Poslanica Hebrejima kaže za njih da su ”izdaleka vidjeli i pozdravili obećanje” (Heb 11,13). To znači da su pristali živjeti bez garancija, bez zatvorenih krugova, bez konačnih potvrda. Takav život traži zrelost. Čovjek koji živi od obećanja mora se pomiriti s time da neće sve razumjeti, niti će sve dočekati. Mora prihvatiti da smisao njegova života nije uvijek u ishodu, nego u smjeru. On ide putem koji nije do kraja rasvijetljen, ali je dovoljan jedan korak svjetla da se nastavi hodati. U tom smislu, obećanje ne skraćuje put, nego ga čini mogućim. U kršćanskom iskustvu, to je i način kako se gleda na Krista. Nisu svi dočekali njegovo rođenje, niti su svi vidjeli uskrsnuće, ali svi koji žive od obećanja već su dionici iste nade. Isus sam to potvrđuje kada kaže: ”Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju” (Iv 20,29). To nije utješna nagrada za one koji su zakinuti, nego priznanje da je takva vjera već duboko uronjena u stvarnost Kraljevstva. Ljudi koji žive od obećanja nose u sebi slobodu. Ne moraju sve imati sada, jer znaju kome pripada budućnost. Njihov život često ostaje otvorena rečenica, ali u Božjim očima upravo je ta otvorenost prostor u kojem On može dovršiti ono što je započeo. Nijedan život koji je proživljen u vjeri nije nedovršen, čak i kada izgleda kao da se priča prekinula prerano. Obećanje je jače od vremena, a vjernost jača od smrti. José Tolentino Mendonça u knjizi Elogio della sete govori kako je ”Bog prisutan ne kao rješenje, nego kao žeđ koja nas drži živima”. To je možda jedna od najljepših suvremenih formulacija života bez garancija. Ne gasiti žeđ brzim odgovorima. Kad se sve to sabere, postaje jasno da živjeti bez garancija, bez zatvorenih krugova i bez konačnih potvrda nije romantična ideja, nego ozbiljna duhovna disciplina. To je život koji su živjeli Abraham, proroci, Marija ali i mislioci 20. stoljeća koji su prošli ratove, lomove i ”šutnju” Boga. I svi oni, svaki svojim riječima, svjedoče isto: da vjera ne postaje slabija kad ostane bez potvrda, nego dublja. Jer tada prestaje biti oslonjena na rezultate, a počinje biti oslonjena na Boga.
Tuga u očima naših žena i djece su znakovi rana za koje često nitko ne pita kako su nastale. U tim pogledima nema samo suza koje su potekle, nego i onih koje su zadržane, potisnute jer ”nije vrijeme”, jer ”treba izdržati”. To su oči koje su prerano naučile šutjeti, koje se privikavaju na oprez, koje stalno osluškuju raspoloženje prostora i ljudi, kao da mir ovisi o tome hoće li netko pogriješiti jedan korak ili jednu riječ. U očima žena ta se tuga često skriva iza svakodnevne hrabrosti. One ustaju, rade, brinu, nose obitelj, a iznutra se polako troše. Njihova tuga govori o umoru koji nije samo tjelesan, nego duboko duševan, o osjećaju da su same i kad su okružene ljudima. U očima djece ta je tuga još ogoljenija. Djeca nemaju riječi za ono što osjećaju, ali njihovi pogledi pamte sve. Pamte povišene tonove, lomove tišine, napetost koja se može rezati nožem. Pamte strah za majku i strah od onoga tko bi ih trebao štititi. I iz tih sjećanja raste nesigurnost koja se kasnije pretvara u nepovjerenje prema svijetu i prema sebi. Ta tuga ne smije ostati neprimijećene. Ona traži pogled koji se ne okreće, riječ koja ne osuđuje i prisutnost koja ne traži objašnjenja. Ona traži društvo koje će reći da ta bol nije normalna, da nasilje nema opravdanja i da nitko ne mora nositi križ sam. Kada se usudimo vidjeti te poglede i ozbiljno ih shvatiti, tada činimo prvi korak prema ozdravljenju. Jer tamo gdje se tuga prepozna, može se roditi i nada, a tamo gdje se šutnja prekine, počinje put prema dostojanstvu, sigurnosti i miru koji svaka žena i svako dijete zaslužuju.
To je jedna od najvećih rana društva koje često ostaju skrivene iza zatvorenih vrata. Žena koja trpi nasilje nerijetko nosi dvostruki teret, strah za sebe i strah za dijete, a dijete, i kad nije izravno udareno, duboko je ranjeno samim gledanjem nasilja. Takva iskustva ostavljaju tragove u osjećaju vlastite vrijednosti, u povjerenju prema ljudima i u sposobnosti da se svijet doživi kao sigurno mjesto. Nasilje nikada nije privatna stvar, niti je odgovornost žrtve. Nasilje je izbor onoga koji ga čini, a šutnja okoline njegov saveznik. Žene u takvim okolnostima često ostaju jer se boje osude, financijske nesigurnosti ili gubitka djece, dok djeca uče krivu sliku ljubavi, moći i odnosa. Upravo zato je prekid šutnje prvi i najteži korak prema barem kakvom takvom rješavanju i oslobođenju. Pomoć postoji i ima mnogo oblika, no, najvažnije je da žena i dijete znaju da nisu sami i da imaju pravo na zaštitu, dostojanstvo i miran život. Društvo koje ozbiljno shvaća patnju najslabijih prepoznaje se po tome kako štiti žene i djecu.
Bat-Šeba se u Svetom pismu pojavljuje kao nevjerna. Pitamo se: kako je mogla napraviti takvo što? Zašto je to dopustila? No, kad se zadržimo nad tekstom i dopustimo mu da nas čita, a ne obrnuto, slika postaje znatno složenija. Prije svega, važno je primijetiti da biblijski tekst vrlo malo govori o njezinim osjećajima, mislima ili namjerama. To nije slučajno. U Drugoj knjizi o Samuelu (2 Sam 11) pripovjedač svjesno ostavlja praznine. Ne zato da bi prikrio istinu, nego zato da bi čitatelja prisilio na oprez. U središtu priče nije Bat-Šeba, nego David. On je taj koji vidi, poželi, pošalje glasnike i uzme. Glagoli su nemilosrdno jasni. Sve se događa njegovim inicijativama. Pritom ne smijemo zaboraviti društveni kontekst. Bat-Šeba nije slobodna žena s jednakim prostorom odlučivanja. Ona je supruga vojnika, podložna kraljevskoj moći, uronjena u svijet u kojem se kraljevski poziv ne odbija bez ozbiljnih posljedica. U tom svjetlu pitanje ”kako je mogla” postupno se mijenja u drukčije, neugodnije pitanje: je li uopće imala prostor da ne ”može”? Zanimljivo je da Bat-Šeba u biblijskom tekstu prvi put jasno progovara tek kasnije, nakon smrti djeteta, u trenutku kad postaje majka Salomona. Tada više nije samo objekt, nego žena koja zna govoriti, pamtiti i djelovati. Biblija je ne idealizira, ali joj vraća dostojanstvo kroz vrijeme, strpljivo, bez senzacije. Kao da želi reći da Bog ne zaustavlja priču na jednoj pogrešci, osobito ne na onoj u kojoj je moć bila neravnomjerno raspoređena. Ova pripovijest nas zato poziva na poniznost u prosuđivanju. Lako je s distance moralizirati, ali teže je ući u složenost ljudskih odnosa, u sivu zonu između slobode i prisile, između odgovornosti i ranjivosti. Možda je najpoštenije reći: ne znamo sve.
”Teologija zataškavanja” nije teologija u pravom smislu riječi, nego njezina karikatura. Ona nastaje onda kad se Bog koristi kao izgovor, a ne kao mjerilo istine. Njezin temeljni pokret nije prema svjetlu, nego prema mraku u kojem se neugodne činjenice prešućuju, relativiziraju ili sakraliziraju šutnjom. U takvoj logici ne zataškava se zato da bi se nekoga zaštitilo, nego da bi se sačuvala slika moći, ugleda ili navodne ”više svrhe”. Za razliku od biblijskog zaborava koji oslobađa, zataškavanje uvijek veže. Ono ne liječi ranu, nego je prekriva slojem pobožnog jezika. U Pismu je takav pristup jasno razotkriven. Proroci nemaju razumijevanja za religiozne konstrukcije koje skrivaju nepravdu: ”Jao onima koji zlo nazivaju dobrim, a dobro zlim” (Iz 5,20). Teologija zataškavanja upravo to čini – mijenja ime stvarnosti kako bi izbjegla obraćenje. Isusov nikada ne zataškava zlo, ali ga ni ne instrumentalizira. Njegova riječ razotkriva, ali s ciljem ozdravljenja: ”Istina će vas osloboditi” (Iv 8,32). Gdje se istina sustavno potiskuje, sloboda postaje nemoguća, a zajednica se polako guši u strahu i licemjerju. Zataškavanje uvijek proizvodi dodatne žrtve, jer ne dopušta da se zlo imenuje i zaustavi. ”Teologija zataškavanja” se hrani pogrešno shvaćenim pojmovima poput poslušnosti, jedinstva ili ”ne sablažnjavanja”. No, u evanđeoskoj perspektivi jedinstvo nikada ne ide protiv istine, a poslušnost nikada ne poništava savjest. Kad Pavao opominje Petra zbog licemjerja u Antiohiji, čini to javno i jasno, ”jer nije hodio pravo po istini evanđelja” (Gal 2,14). To je znak da ni autoritet ni položaj ne smiju biti zaklon od istine. U pozadini zataškavanja često stoji strah: strah od gubitka kontrole, ugleda, sigurnosti. Ali teologija koja polazi od straha prestaje biti evanđeoska. Prva zajednica nije rasla zato što je bila savršena, nego zato što je imala hrabrosti priznati lomove i tražiti obraćenje. Djela apostolska ne skrivaju sukobe, pogreške ni padove, jer znaju da Bog djeluje upravo u istini, a ne u uljepšanoj slici. Na kraju, ”teologija zataškavanja” uvijek izdaje, i Boga i čovjeka. Boga, jer ga svodi na zaštitnika institucije, a čovjeka, jer mu oduzima pravo na istinu i pravdu. Suprotno tome, evanđelje nas vodi prema svjetlu koje boli, ali liječi. Ne prema buci optuživanja, nego prema tišini odgovornosti. Jer samo istina, koliko god bila teška, ima snagu prekinuti lanac zla i otvoriti prostor stvarnom pomirenju.
Koliko li sam se samo naslušao tih riječi u djetinjstvu dok je mama morala na polje. Morao sam čuvati mlađu braću, a nije mi se dalo, posebno kad sam htio s biti s mojim vršnjacima na ulici. Nije mi držala duga predavanja, ni objašnjavala filozofiju odgovornosti, rekla bi mi samo – pazi na njih! Znao sam što mi je činiti – značilo je pobrini se za njih, gledaj da im se ništa lošeg ne dogodi dok ne dođem doma. Nemoj ih ostaviti same, pazi da ne padnu, pazi da se ne izgube. Čuvaj ih. I čuvao sam ih. Preživio sam, i oni sa mnom. Sva sreća da su brzo rasli. A danas smo svi živi i sretni što smo svoji. Taj isti odnos Bog ima prema životu svakoga od nas. Kaže nam da pazimo na naše – male, slabe, nerođene, stare i bolesne. Naši su i moramo ih čuvati.
Uriju je boljelo što je bio prevaren. I nitko ga ništa nije pitao. Ni žena, ni kralj, ni narod, ni prorok. Umro je bez objašnjenja, bez obrane, bez zadnje riječi. To je činjenica. Biblija je brutalno iskrena upravo tu gdje mi najradije pobjegnemo. Ona uopće ne pokušava rekonstruirati ”kako je bilo Uriji”. Ne daje mu monolog, ne daje mu psalam, ne daje mu suze na papiru. Ostaje praznina. Tišina. Ali ta tišina je dio objave, ne rupa u tekstu. To je prostor u kojem nema odgovora koji bi nas zadovoljio, ali to je poštenije nego lažna utjeha. Jer istina je ovo: Urija je prevaren, poslan u smrt i nestao. Točka. Ako to ne prihvatimo, onda od Biblije radimo bajku, a od Boga računovođu koji na kraju ”izravna bilancu”. A Biblija to nikad ne radi. I baš zato je važno reći ovo bez uljepšavanja: Bog u tom trenutku ne spašava Uriju. I to ostaje kao nešto pred čime se stoji. Kao pred križem. Jer i tamo je Netko bio pravedan, i nitko ga nije pitao kako mu je. I tamo su se drugi razilazili s objašnjenjima, dok je on umirao. Pitanje koje stoji pred Bogom i pred nama: što ćemo s pravednikom koji je zgažen, a nema glasa? Ako Boga ima, a ima ga, onda on ne može biti onaj koji je to samo ”uzeo u obzir”. Ili je Urijina šutnja negdje zapisana dublje nego što mi vidimo, ili je sve doista besmisleno. Biblija se usuđuje živjeti s time. I možda je to jedina poštena stvar koju može učiniti. Tekst ne opravdava Boga žrtvujući Uriju. Upravo suprotno: o Bogu se može govoriti istinito samo ako se ne gazi onoga koji je već pogažen, nego se stane uz njega.
Povijest gotovo uvijek pamti Davide, a zaboravlja Urije. Ovo zvuči gotovo skandalozno, ali je tako. Kao da i Bog staje na stranu onih koji su ostali u udžbenicima, a ne na stranu onih koji su nestali bez traga. Kao da i On pamti Davide, a Urije pušta da potonu u tišinu. Ali budimo pošteni, Biblija ipak radi nešto potpuno suprotno. Povijest pamti pobjednike, moćnike, one koji ostave trag u strukturi, a Bog pamti pravednike, i to često one koji nisu ostavili nikakav ”trag”. U tom smislu, činjenica da mi znamo za Uriju Hetita već je mala pobuna protiv logike zaborava. On nije morao biti imenovan. Mogao je ostati ”još jedan poginuli vojnik”. Ali nije. Njegovo ime stoji zapisano, i to upravo uz Davidov grijeh. Kao da Bog kaže: ”Ne, ovo se neće prešutjeti”. Bog ne pamti kao mi. Mi pamtimo uspjeh, On pamti istinu. Mi pamtimo tko je vladao, On pamti tko je bio pravedan dok je netko drugi vladao. Urija nema psalam, nema dinastiju, nema spomenik. Ali ima ono što je u Bibliji najopasnije za moćnike: on je mjerilo. Po njemu se vidi koliko je dubok Davidov pad. Bez Urije, Davidov grijeh bi bio ”privatna stvar”. S Urijom, on postaje zločin. I još nešto važno: Bog ne spašava Uriju od smrti, ali ne spašava ni Davida od istine. To nam se često čini premalo. Htjeli bismo da se stvari ”isprave” odmah. Ali biblijska logika nije logika instant-pravde, nego neumoljive istine koja se kad-tad probije. Urija nije vraćen u život, ali njegova šutnja progoni kralja, razara mu kuću i ostaje zapisana zauvijek. David ne izlazi kao heroj, nego kao čovjek koji je sposoban za gnjusobu. Zato Bog ne radi ono što radi povijest. Povijest zaboravlja žrtvu i uljepšava moć. Bog čini obratno: dopušta da moć padne u vlastitoj sramoti, a žrtvu zadrži u sjećanju. Možda ne na način koji bi nama bio utješan, ali na način koji ne laže. I tu dolazi ona najdublja istina: u Božjem pamćenju, Urija nije fusnota, on je kriterij. Ako nam se čini da je zaboravljen, to je zato što još uvijek gledamo povijest očima pobjednika. Bog gleda očima onih koji su pregaženi, ali nisu izdali sebe. Pretužno jest, ali ne zato što Bog zaboravlja Urije, nego zato što ih mi često prepoznamo tek kad već leže u zemlji.
To je jedna od najtežih nepravdi koju osjećamo, i kao ljudi, i kao zajednice, pa i kao Crkva. Nije to samo pitanje morala, nego pitanje moći, slike, koristi. Neki mogu napraviti strašne stvari i ostati ”ugledni”, ”važni”, ”naši”, a drugima se ne oprašta kriva riječ, krivi ton, slab trenutak. Biblija to vidi jasnije nego što mi često želimo priznati. Zato i boli. Davidu se ne ”progleda kroz prste”, ali mu se dopušta da ostane u priči. Uriji se ne daje nikakva druga šansa, jer je nema. Razlika nije u težini grijeha, nego u tome tko ima glas, tko ima status, tko ima moć da ispriča svoju verziju. Isus je tu vrlo jasan. Najstroži nije prema javnim grešnicima, nego prema onima koji imaju obraz, položaj i ”pobožni” jezik da se opravdaju. Farizejima ne predbacuje sitnice, nego to što ”cijede komarca, a gutaju devu” (usp. Mt 23,24). Drugima se mjeri mikroskopom, a sebi ili ”svojima” se gradi teologija popusta. To je stara priča. I danas živa. Oprost u biblijskom smislu, kad se nekome ”oprašta” bez odgovornosti, to nije oprost nego zataškavanje. A sitnice se često koriste kao razlog za odbacivanje onih koji nemaju zaštitu, veze ili ”korisnu” ulogu. Tu se vraćamo na Uriju. Njega se nije odbacilo zbog sitnice, nego ga se iskoristilo jer je bio previše ispravan, previše tih, previše zamjenjiv. A takvi najčešće plate cijenu. Isus će kasnije stati upravo uz takve: one koje sustav lako gurne u stranu, dok ”važni” ostaju netaknuti. Ako ova priča ima ikakvu utjehu, onda je ona teška i spora, ali poštena: Bog ne mjeri kako mi mjerimo. On ne stoji uz one kojima se plješće, nego uz one koji su pregaženi. A naš zadatak, neugodan ali nužan, jest stalno se pitati: koga danas štitimo pod krinkom oprosta, a koga hladno izbacujemo zbog ”sitnica” koje su samo izgovor.
Život je nepredvidiv. Često bismo ga htjeli urediti, posložiti unaprijed, imati osjećaj da znamo što dolazi i kamo sve vodi, ali iskustvo nas stalno iznova uči da on ne pristaje na naše planove. On se otvara kroz susrete koje nismo tražili, kroz lomove koje nismo željeli i kroz darove koje nismo znali ni zamisliti. Ne traži se od nas da sve razumijemo, nego da budemo prisutni, budni i spremni prihvatiti dan kakav jest – da više inzistiramo na povjerenju, nego na kontroli. U Evanđelju po Ivanu čitamo kako ”vjetar puše gdje hoće” (Iv 3,8), i ta nam slika govori upravo o tome: život i Duh ne daju se zatvoriti u formule. Prestajmo se grčevito držati sigurnosti i počnimo svjesnije prihvaćati da smisao često dolazi tek unatrag. Dok nastavljamo hodati u povjerenju, dok smo usred puta, sve izgleda rasuto, nedovršeno i ponekad besmisleno, pitanja su glasnija od odgovora, a koraci nesigurni. Tek kada se osvrnemo, primjećujemo kako su se naizgled nepovezani događaji dodirnuli, kako su nas rane usmjerile, a pogrešni izbori naučili strpljenju. U tom pogledu unatrag ne briše se bol, ali se pojavljuje smisao koji u onom trenutku kad se sve događalo još nismo mogli vidjeti. U Ivanovu evanđelju Isus kaže Petru: ”Što ja činim, ti sada ne znaš, ali shvatit ćeš poslije” (Iv 13,7). To ”poslije” ne dolazi kao nagrada za savršenu vjeru, nego kao dar onima koji nastavljaju hodati i onda kada ne razumiju. Povjerenje ne znači imati kartu puta, nego vjerovati da put, i kad je nejasan, ipak vodi tamo gdje smo se uputili. To je pomalo nesigurno, ali je baš zato stvarno. Povjerenje uvijek u sebi nosi drhtaj, jer da je sve jasno i zajamčeno, više ne bi bilo povjerenje nego računica. Hodati bez karte puta znači pristati da ne znamo sve unaprijed, da se ne oslanjamo na sigurnost kontrole nego na duboko uvjerenje da smisao postoji i onda kad ga ne vidimo. Nesigurnost tu nije mana, nego prostor u kojem se uči osluškivati, usporiti i dopustiti da nas vodi nešto veće, ili bolje – Netko veći, od naših planova. Čovjek bi možda radije jasnu kartu, ali život se u najvećoj mjeri ne živi po karti. I da, to zna biti nelagodno, ali bez te nesigurnosti nikada ne bismo naučili što znači stvarno se osloniti na Boga.
Puno toga se događa mimo naše kontrole, mimo naše potrebe da sve objasnimo, isplaniramo i izmjerimo. Čovjek sije, zemlja prima, vrijeme prolazi, a život se događa tiho i vjerno, bez velike buke i bez izvještaja o napretku (Mk 4,27). Isus kao da namjerno ”ubacuje” rečenicu da nas smiri: ”sjeme raste — sam ne zna kako”. Ima u tome nečega duboko oslobađajućeg. Toliko puta smo htjeli vidjeti rezultate odmah, imati potvrdu da naš trud ima smisla, da molitva ”djeluje”, da dobro koje činimo donosi plod, a ono ništa. Zato jer rast nije u našim rukama. Naša je uloga sijati, biti vjerni i strpljivi, i ne povlačiti sjeme iz zemlje da bismo provjerili raste li. To je naše, a Bog radi svoje, ispod površine, ondje gdje mi nemamo pristup. Madeleine Delbrêl u knjizi Mi, ljudi ulice kaže da Bog djeluje u ritmu koji je spor, ali pouzdan, i da nas taj ritam uči strpljenju i povjerenju. Isus nas time oslobađa pritiska da moramo sve razumjeti. Sjeme raste dok spavamo i budimo se, dok živimo obične dane, dok ponekad sumnjamo i opet se vraćamo. I upravo tada, dok ”ne znamo kako”, događa se čudo. Bog nije nervozan vrtlar, a na nama je jednostavna, ali zahtjevna zadaća: sijati, ne odustati i vjerovati da će plod doći. Na nama je da pustimo da raste. Ne požurujmo stvari, ne kopajmo po dušama naših bližnjih da provjerimo je li se nešto pomaknulo. Dopustimo Bogu da radi svoje. Isusova slika iz Markova evanđelja upravo to govori: ne moramo sve razumjeti da bi bilo stvarno, ne moramo sve držati pod kontrolom da bi bilo sigurno. To znači prihvatiti i sporost, nesigurnost. Ne bojmo se ”praznine” između sjemena i žetve. Učinili smo što je do nas, a ostalo prepuštamo Gospodinu. Priznajmo vlastite granice i prestajmo se mučiti onim što više nije u našim rukama. I baš tada život najčešće krene naprijed. Dietrich Bonhoeffer u Nasljedovanju piše da je poslušnost u tome da učinimo ono što nam je povjereno i da se potom povučemo, bez potrebe da kontroliramo ishod. Važno je da nismo ostali po strani. Možda će plodove vidjeti netko drugi, u neko drugo vrijeme, a možda i mi. A možda ih nikad ni neće biti. Tko zna.
Duhovni tekst postaje istinit tek onda kad je prošao kroz iskustvo, kad je autor dopustio da ga riječ najprije pogodi, zbuni, rasklopi, pa tek onda krene prema drugima. Oni koji danas pišu duhovno trebali bi shvatiti da se vjera ne prenosi parolama, nego povjerenjem. Da patos ne rađa dubinu, nego često skriva prazninu. Da moraliziranje nije isto što i evanđelje. Isus nije proizvodio tekstove, nego susrete, i upravo zato njegove riječi i danas gore. Duhovni šrakopis, koliko god bio pobožan na prvi pogled, često ne ostavlja prostora čovjeku da diše, da se prepozna, da se nečemu nada. On guši, umjesto da otvara. Možda bi valjalo shvatiti i to da duhovno pisanje ne služi tome da autor pokaže koliko zna, nego koliko sluša. Poniznost u pisanju jednako je važna kao i točnost u teologiji. Riječ o Bogu istinita je samo ako ostavlja prostor tajni. Tekst koji sve zna i sve objašnjava obično više govori o autoru nego o Bogu. Zato je bolje što manje pisati i što manje izdavati knjige. To je znak poštovanja prema Riječi. Kad se previše govori o Bogu, a premalo živi s Bogom, riječi se istroše i postanu besmislene. Zato šutnja, ili barem suzdržanost u pisanju, nije bijeg nego disciplina. To je danas prijeko potrebno: ne nova produkcija duhovnih naslova, nego povratak skromnosti riječi. Sva suvišna škrabanja lako skliznu u pobožnu buku koja umara dušu umjesto da je vodi prema dubini.
”Doctor Angelicus” naslov je kojim se u kršćanskoj tradiciji naziva Toma Akvinski. Crkva je u njemu prepoznala učitelja čije je mišljenje pouzdano, uravnoteženo i duboko humano. Živio je u 13. stoljeću, u vremenu kada se Europa susrela s Aristotelovom filozofijom i kad je postojala stvarna bojazan da će razum potisnuti vjeru ili obrnuto. Njegova veličina je u tome što je pokazao da istina ne može biti u sukobu sama sa sobom. U Summa theologiae piše kako ”Gratia non tollit naturam, sed perfici” (Milost ne uništava narav, nego je usavršava). Sve što je istinski ljudsko može postati mjesto susreta s Bogom: rad, prijateljstvo, sumnja, umor, radost, pa čak i rana koja još nije zacijelila. Milost ne traži da prestanemo biti ljudi kako bismo bili vjernici; ona traži da dopustimo da naše čovještvo sazrije, da se očisti i produbi. Milost ne dolazi da bi nas udaljila od svijeta, nego da bi nas u njemu učinila istinitijima, slobodnijima i sposobnima za ljubav koja nadilazi naše prirodne granice, a ipak nikada ne gazi ono što jesmo. Toma je kršćanstvu i ljudskom rodu ostavio čak 10 milijuna riječi kroz otprilike 60 djela. Bio je sposoban istodobno diktirati riječi čak četvorici tajnika, i to o posve različitim temama. Ipak, unatoč bogatstvu svoga izričaja, može se reći da je svoju najdublju istinu prenio u svojoj šutnji. Naime, iz zapisa o njegovom procesu kanonizacije saznajemo ovo. Na blagdan svetog Nikole, 1273., dok se vraćao svom radu nakon svete mise, iznenada je utihnuo. Nije više ništa nije pisao – i odložio je Summa Theologiae na kojoj je radio i nije je dovršio. Njegov dobar prijatelj, Reginald iz Piperna, uznemiren njegovim neobičnim ponašanjem, upitao ga je: ”Oče, kako možeš željeti zaustaviti tako veliko djelo?” Toma je kratko odgovorio: ”Ne mogu više pisati.” Nakon dugo vremena, Reginald mu je postavio isto pitanje, a on mu je odgovorio na isti način: ”Reginalde, ne mogu više pisati. Sve što sam napisao čini mi se kao slama u usporedbi s onim što mi je bilo dano vidjeti” (videtur mihi ut palea). Svi ljudi, i najdarovitiji među nama, ne mogu bolje nego samo pokucati na vrata. Naše najviše znanje je radikalno nepotpuno. Što više nalazimo, to jasnije shvaćamo da je traženje tek započelo. Naši konačni odgovori čekaju nas u sljedećem svijetu. U tom smislu ”videtur mihi ut palea” je gesta duboke poniznosti. Doctor angelicus ne odustaje od Istine, nego joj se do kraja prepušta, svjestan da svaka riječ kojom ju je pokušao obuhvatiti ostaje manja od onoga što mu je darovano vidjeti. Shvatio je da se pred Bogom ne stoji s dovršenim rečenicama, nego s ogoljenim srcem.
Izreka – ”nadaj se najboljem, očekuj najgore” zvuči mudro, ali u svjetlu kršćanske vjere, nije ispravna, jer polazi od pretpostavke da je stvarnost u svojoj srži prijeteća i da se čovjek mora psihološki oklopiti za najgori ishod, pa čak i onda kad se nada. Puno opreza, puno sumnjičavosti, više nalik strategiji preživljavanja nego povjerenju. Ako je očekivanje najgorega način da se zaštitimo od razočaranja, onda to govori više o našem strahu nego o stvarnosti. Evanđelje, međutim, ne počinje od straha nego od Boga koji ulazi u povijest i kaže da se ne bojimo jer nismo sami. Kršćanska nada ne isključuje razboritost, ali ne dopušta da razboritost postane cinizam. Ona zna da križ postoji, ali zna i da uskrsnuće nije puka utjeha nego Božji odgovor. Zato se kršćanin ne trenira da stalno očekuje najgore, nego da u svemu traži gdje se Bog već nalazi, čak i onda kad to na prvi pogled izgleda izgubljeno. Nada tada prestaje biti psihološka tehnika i postaje način života, tih i postojan, koji se ne hrani iluzijama, ali se još manje hrani strahom. Možda je zato bolje reći – ”ne boj se ni kad dođe ono najteže”. Razlika je presudna: jedno polazi od sumnje, drugo od povjerenja. Sveti Pavao kaže da ”nada koja se vidi – nije nada” (Rim 8,24), jer prava nada ide dalje od onoga što se može kontrolirati ili predvidjeti. Kršćanska nada nije projekcija željenog ishoda, niti uvjerenje da će se stvari ”nekako dobro završiti”. Ona je povjerenje u Boga i onda kad se ne vidi put, kad nema znakova uspjeha, kad okolnosti ne obećavaju ništa. Da je vezana uz vidljivo, bila bi tek produžetak logike i iskustva. Pavao, međutim, govori o nadi koja se usuđuje ostati nada baš onda kad nema dokaza. Kršćanin zna da je zlo realno, ali ne živi u stalnom iščekivanju katastrofe, jer vjeruje da Bog djeluje i tamo gdje ljudska logika vidi samo kraj. Zato izreka ”nadaj se najboljem, očekuj najgore” nije evanđeoska. Ona je mudrost opreza, dok je kršćanska nada mudrost povjerenja.