Isusov pogled na narod, opisan u Mt 9,36, jedan je od najnježnijih trenutaka u Evanđelju: ”Vidjevši mnoštvo, sažali mu se nad njim jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira”. Isusu je žao ljudi jer vidi ono što oni sami možda više ne vide: da su izgubljeni, iscrpljeni, raspršeni, da ih svakodnevica melje. Isusu je žao naroda i zato ga daje učenicima. Sućut ga vodi da svoje djelo povjeri ljudima. Kao da kaže: u vašim rukama želim nastaviti ono što je moje srce započelo. ”Badava ste primili, badava dajte” (Mt 10,8). Sve što jesmo nam je darovano. Sve. Kad počnemo računati, uspoređivati se, braniti svoje, sućut se gubi; ali tamo gdje se prepoznamo kao darovani, možemo i sam darivati bez straha. Najdublja poruka toga što mu je ”žao naroda” je u tome što Bog nikada ne promatra čovjeka s distance. Biblijski Bog nije hladni promatrač nego Onaj koji se solidarizira s ljudskom sudbinom do kraja. Isus ne traži od učenika da izmišljaju nove metode, nego da čine ono što On čini: da liječe bolesne, da uskrisuju mrtve, da čiste gubave, i izgone đavle (Mt 10,8). Time ova Isusova zapovijed postaje životni program obnove svijeta – svaki umorni hod, svaka izgubljenost, svaka raspršenost našega života ima mjesto u Božjem srcu. Tu negdje nalazi se rečenica: ”Žetva je velika, ali radnika malo” (Mt 9,37). Papa Franjo u ”Evangelii Gaudium” podsjeća da se ta Isusova rečenica nikada ne smije čitati kao prigovor, nego kao dar. Velika žetva znači da Bog već djeluje – žetva je već velika; malo radnika znači da ima prostora za svakoga tko želi biti učenik – ima mjesta za svakoga. Isus se ne žali, nego otkriva kako Bog vidi svijet: za Njega je on pun mogućnosti, pun neobrađenih njiva, pun ljudi koji čekaju da im netko priđe s nježnošću. Božja sućut nije nešto što treba zadržati za sebe, nego dar koji postaje živ tek kada ga dijelimo.
Kako Bog vidi naše unutarnje putanje i sve one dionice života koje bismo najradije preskočili, ne daruje nam uvijek kako bismo htjeli. Danski filozof Søren Kierkegaard u svojoj knjizi Strah i drhtanje (1843.) razmatra Abrahamovu žrtvu Izaka (Post 22) i u njoj priča o ”skoku vjere”, o trenutku kada prestane igrati na sigurno i odustane od plana B koji mu služi samo da bi zaštitio vlastitu sigurnost, kada sve stavi na Boga. Vjera se, kaže Kierkegaard, rađa kada ”čovjek više nema što izgubiti osim onoga što najviše voli”. Kad čovjek dođe do te točke, događa se neobjašnjivo: ljubav postaje čista, vjera postaje slobodna, a duša ulazi u prostore koje prije nije mogla ni naslutiti. Abraham Bogu ne predaje samo stvari, nego samoga sebe, svoju budućnost – sve! U našoj svakodnevici je to ”sve” polagana spremnost da Bogu prepustimo ono što bismo najradije zadržali u vlastitoj kontroli: strahove, zamišljene sigurnosti, skrivene zakutke srca, ono od čega živimo, ono na čemu stojimo, ono što određuje naš pogled na život. U Bogu je naša sigurnost! Uzmimo ga za svoje sidrište. Sidro nam ne jamči da oluja neće doći, ali nam jamči da oluja više neće određivati naše kretanje. Staviti ”sve” na Boga ne znači savršeno urediti život, nego dopustiti Bogu da bude naš oslonac. Slijepcima iz evanđelja Isus vraća vid (Mt 9,27–31), i pitamo se čuje li glas i naših vapaja. Bog ih sigurno čuje, ali ih ne uslišava uvijek onako kako si zamišljamo. Ali ih uslišava. Nekad se situacija ne promijeni, ali se mi promijenimo: dobijemo snagu, mir, mudrost, izdržljivost. Molitva je tako uslišana, iako nije ispunjena u obliku koji smo očekivali. Zašto? Jer Bog naše molitve shvaća ozbiljnije nego mi. On čuje i ono što ne izgovorimo – naše motive, strahove, nezrele želje, i odgovara tako da nas može voditi, a ne samo kratkotrajno utješiti. Božji odgovor nije uvijek trenutačno ”da”, nego nježno preusmjeravanje: ponekad je to čekanje, ponekad lomljenje ponosa, ponekad neočekivano svjetlo, ponekad tek tiho, gotovo neprimjetno uvjerenje da nismo sami. Neki odgovori dolaze brzo, neki sporo, neki bolno, neki nevidljivo; ali odgovori uvijek dođu. I u tome je ljepota – On je ”sidro duše, sigurno i čvrsto” (Heb 6,19). Drži nas čak i kad ne vidimo obalu. Poljuljati se možemo, ali nećemo se izgubiti; zaplesti se možemo, ali se nećemo otkinuti; posrnuti možemo, ali će nas uvijek ponovno privući k sebi. Valovi tada više nisu prijetnja nego ritam kojim nas Bog vodi.
Isus govori o dvije kuće: jednoj na stijeni i drugoj na pijesku (Mt 7,21.24-27). Često se ovaj tekst čita moralistički: jedni su čvrsti, drugi slabi. No, Isus ne dijeli ljude u takve kategorije. Umjesto toga, opisuje životni ritam – svaki čovjek može u jednom danu biti graditelj na stijeni, a već sutra, u nekom području života, graditi na pijesku. Pijesak u Isusovoj prispodobi nije slika nečega zlog. On je slika ljudske spontanosti, impulsa, trenutačnih osjećaja, onoga što je mekano i prilagodljivo, ali nepostojano. Mnoga naša dobra nastojanja počinju upravo na pijesku: na iskrenom oduševljenju, na dojmu, na brzoj motivaciji. Ali pijesak ne može izdržati težinu života. Problem nije u samom ”pijesku”, nego u našoj sklonosti da ga smatramo dovoljnom čvrstim temeljem. Čovjek može biti iskren, može slušati, može čak biti dirnut riječima evanđelja – ali ako te riječi ne postanu putokaz u onim najkonkretnijim dijelovima života, ako ne dotaknu naše rane, naše odnose, naše navike i naše strahove, onda ostajemo na terenu koji je prividno čvrst. Augustin u ”Ispovijestima” priznaje da je često volio Boga ”dovoljno da ga traži, ali ne dovoljno da mu pripada”. U knjizi C. S. Lewisa: ”Pisma starijeg đavla mlađem”, stariji demon savjetuje mlađega da ne pokušava čovjeku oduzeti vjeru, nego da ga samo zadrži u stanju u kojem mu vjera ništa ne znači. To je taj tihi, gotovo neprimjetni trijumf tame: ne da čovjek postane loš, nego da postane nepromijenjen. Isus govori isto: možeš slušati, možeš se diviti njegovim riječima, možeš godinama biti blizu oltara, možeš izgovarati najdublje molitve, a da i dalje živiš na ”duhovnom pijesku” – na komociji, navikama, uvredi koju čuvaš, strahu zbog kojeg se ne daješ, ili zatvorenosti prema drugome. Sve izgleda stabilno dok ne dođe kiša. Isus ne želi posramiti čovjeka koji gradi na pijesku, nego ga probuditi. On ne kaže da se čovjek na stijeni neće prestrašiti. Ne kaže ni da će iz oluje izaći neokrznut. Kaže jedino da neće pasti. To je velika razlika. Vjernik nije čovjek kojem se ništa ne dogodi, nego čovjek koji nakon svega i dalje stoji jer nije stajao sam.
”Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima” (Mt 11,25). Kada Isus hvali malene, zapravo slavi otvorenost srca. Ponekad nam se čini da Božja blizina dolazi u trenucima koji bi trebali biti veliki, jasni, gotovo spektakularni, ali su samo maleni spremni dopustiti da im Bog pomakne pogled, da ih iznenadi, da ih vodi. Maleno u Božjem svijetu nije nedostatak, nego mjesto gdje se događaju čuda (Mk 4,30–32). Božji dodir najjasnije osjeća ”u onome što nikada ne privuče pozornost svijeta, ali uvijek dirne srce” (Henri Nouwen). Isus ne traži naša postignuća, nego našu raspoloživost. Ne trebamo biti ”netko” da bi nam poklonio svu pažnju, dovoljno je ostati malen. Često očekujemo znakove koji će nas prenuti i usmjeriti, potvrde koje će nas učiniti sigurnima. No Bog najčešće bira drugačiji put i tiho kuca na vrata srca. Skrovitost je Isusov stil. Kad čitamo kako pristupa Samarijanki kod bunara (Iv 4), vidimo da razgovor započinje običnom žeđi, sasvim svakodnevnom potrebom. Ništa se veličanstveno ne dogodi na početku, nema čuda ni znakova. Samo jednostavan razgovora. I upravo ondje, u onome što svijet ne bi ni zabilježio, događa se jedan od najdubljih susreta u cijelom evanđelju. Slično se događa i Mariji u Nazaretu. Luka opisuje kako je ostala ”sva smetena” (Lk 1,29), ali i kako je sve događaje ”pohranjivala i prebirala u svom srcu” (Lk 2,19). Božje djelovanje prepoznajemo tek kad mu damo vremena da u nama dozrije. Tamo gdje svijet vidi običnost, srce vidi dar; tamo gdje drugi vide tišinu, srce čuje obećanje. Kad dopustimo sebi stati i pogledati unatrag, otkrivamo da su nas najdublje formirali trenuci koje nitko drugi nije primijetio: susret koji nas je dirnuo iznutra, riječ koja je zazvučala iskrenije od mnogih glasnih govora, šutnja koja nas je utješila više od ijedne velike geste. Možda će to jutros biti osmijeh starici koju ćemo sresti na putu do crkve, ili tišina klupe u Šenkovcu na kojoj smo prvi put shvatili da nas netko sluša i uzima za ozbiljno, možda je to sitna zahvalnost koja se pojavi u nama bez prepoznatljivog razloga. Sve te stvari izmiču pogledima, ali ne izmiču duši. A duša, kad se tome prepustimo, otkriva da je Bog u neupadljivom, ondje gdje ništa ne želi pažnju, ondje gdje svijet prolazi dalje, a srce ostaje i prepoznaje da je prošao Bog. Kad život gledamo Isusovim očima, tada malene geste – kratka molitva izgovorena u tišini, jednostavno dobročinstvo koje nitko ne vidi, pogled koji nekome vraća dostojanstvo – mijenjaju svijet. Tada naša svakodnevica postaje prostor u kojemu se, kao u Betlehemu, rađa nešto veće od nas samih. Tada se događa ono najljepše: vidimo sebe i druge onako kako nas vidi Bog, s nježnošću koja preobražava.
U sakristiji varaždinske katedrale postoji tekst koji se pripisuje sv. Franji Ksaverskom: ”Deus, ego te amo.” To je dio njegove poznate ”Molitve ljubavi”, koja je stoljećima kružila u različitim rukopisima i latinskim inačicama. Premda povjesničari nisu posve sigurni je li on doslovni autor, tradicija i duhovna predaja tu molitvu duboko vezuju uz njegov život i način ljubavi prema Kristu. U najpoznatijoj verziji molitva glasi otprilike ovako (navodim sačuvanu formu iz zbirke ”Cartas de San Francisco Javier”): ”Bože moj, ja te ljubim ne zato da me nagradiš, niti zato da me kazniš ako te ne ljubim, nego zato što si ti moj Bog.” Ta je rečenica bliska i misionarima Matiji Ricciju, Danijelu Comboniju, Petru Claveru, Majci Tereziji, Anti Gabriću, i mnogim neimenovanim misionarima koji su u tišini svojih dana otkrivali da je jedina prava snaga navještaja ona koja dolazi iz ljubavi prema Bogu. Ta molitva nije slučajno u varaždinskoj katedrali. On stoji kao podsjetnik na duhovni identitet cijele biskupije. Varaždinska biskupija je mlada, ali njezina je duhovna baština vrlo stara: od pavlinske mistike, isusovačke stege, preko biskupa koji su stoljećima gradili srednjoeuropski katolički prostor, pa sve do današnjih župa u kojima se vjera živi često nenametljivo, ali duboko. Takva rečenica upravo tom svijetu pristaje – kratka, jednostavna, čista. Zašto je ondje? Zato što je ona istodobno preporuka kako trebamo živjeti duh poslanja, otvorenosti, vjere koja ne ostaje zatvorena u zidovima, nego se širi kroz život. U jednom od svojih pisama, Franjo Ksaverski govori da je kršćanin čovjek koji ”radije zapali jedno srce nego što izgovori tisuću riječi” – misao je to koja je vrlo bliska našem prostoru, gdje se vjera obično živi više djelima i naravnom dobrotom nego velikim govorima. Ima to veze s nama koji živimo u varaždinskoj biskupiji! Ima, i više nego što se na prvi pogled čini. Kako ta rečenica stoji upravo u sakristiji katedrale, ona zapravo najprije govori biskupu i svećenicima: tu počinje sve – svaki korak vjere, svaki put služenja, svaka župa, svaka obitelj, svaka osobna borba. Želi nam reći: ništa nema smisla ako ne počneš s ljubavlju. U tom smislu, ona nije molitva samo misionara u dalekim zemljama, nego i nas koji smo pozvani biti misionari u vlastitoj biskupiji, u Šenkovcu, Knezovcu, u Varaždinu ili Prelogu, gdje god nam je Bog dao živjeti.
Gledati život Božjim očima znači prihvatiti poziv da se odmaknemo od vlastitih mjerila uspjeha, važnosti i kontrole te dopustiti da nas oblikuje Isusov pogled. Njegov se pogled nikada ne zadržava na površini, nikada ne mjeri po količini ostvarenoga, nego po tragu dobrote. Božji pogled ne skenira učinkovitost, nego otvorenost; ne mjeri brzinu, nego vjernost; ne traži savršenost, nego darovanost. Gledati život Božjim očima znači prepoznati vrijednost onoga što se ne vidi, naše osobne sjene više ne doživljavati kao poraz, nego kao dio puta na kojem nas Bog strpljivo oblikuje. Tako gledano, život prestaje biti popis obaveza i postaje prostor darovanog; nije više projekt koji treba savršeno izvesti, nego poziv koji se strpljivo otkriva; ne doživljavamo ga kao uski hodnik kojim žurimo do cilja, nego kao široku ravnicu u kojoj učimo hodati s povjerenjem. To je pogled Djeteta iz betlehemske. U Betlehemu se lomi naša sklonost veličini, moći i sigurnosti. U siromašnoj štalici, kako kaže prorok Mihej, samo u siromašnoj štalici, rađa Onaj ”koji će biti mir” (Mih 5,4). Božji pogled uvijek je usmjeren prema rubovima, prema onome što je skromno, nenametljivo, i najčešće zaboravljeno. U vremenu došašća učimo se gledati Božjom logikom. To nije najprije liturgijska priprema, nego prije svega škola gledanja, ”vježbanje srca”, vrijeme u kojem praznimo prostorije zauzete našim planovima, strahovima, i potrebom za kontrolom. Isusu ne treba puno, dovoljno mu je malo slame.
Isus se naziva Onim koji prebiva s nama i u nama (Iv 14,23). Karl Rahner tumači to kao znak da Bog ne dolazi iz daljine, nego iz dubine našega vlastitog bića, kao tajna koja želi da ju pronađemo. Isus danas ne dolazi iz zemljopisnog Izraela, nego iz dubine našega bića. Kad ga zazivamo ”dođi, dođi nam, Gospode”, molimo ga da nam dođe ”na površinu”, u naše riječi, djela, misli, u odnose…Betlehem je u nama, ali često skriven prašinom i svime i svačime, a vrijeme Došašća je posebno blagoslovljeno jer n am pomaže ”pronaći” Dijete u jaslicama. ”Dođi, dođi nam, Gospode” nije poziv Bogu da prijeđe udaljenost, nego da se, već prisutan u nama, ”razbudi”, toliko snažno da postane riječ na našim usnama, smirenost u našem koraku, pažljivost u našim susretima. Rođenje Isusovo se dogodilo jednom u povijesti, ali se događa uvijek za one koji vjeruju. U Lukinu evanđelju pastiri su pronašli Dijete tek nakon što ih je nešto trgnulo iz svakodnevnoga ritma (Lk 2,15–16), i to je možda najvjerodostojnija slika onoga što Došašće želi učiniti u nama. Ono nas potiče da krenemo tražiti naš Betlehem. On je tu negdje u nama, skriven negostoljubivim krajolikom koji sliči krajoliku onog Betlehema: pomalo grub, tih, strm, ispunjen niskim bodljikavim grmljem koje škripi kad ga dotakne vjetar, i gdje svaki kamen nosi toplinu dana i hladnoću noći. Da bi se došlo do njega, treba preskakati prepreke, spuštati se niz strmine, i gurati se kroz šipražje koje struže noge. Ali takva je Isusova Judeja: zemlja koja nosi težinu povijesti i kamenje koje je vidjelo previše ljudskih koraka da bi ostalo nijemo, ali tu je Betlehem.
Lijepo je vratiti se u djetinjstvo. Istina, nisu sva djetinjstva bila lijepa, i mnogi bi se nerado u njih vratili. I tu istinu valja izreći bez uljepšavanja: mnogi bi se rado odmaknuli od vlastitoga djetinjstva, jer u njemu nisu ostale samo igre i sigurnost, nego i tišine koje su boljele, nerazumijevanja koja su oblikovala rane, pa i strahovi za koje nije bilo riječi. Povratak u djetinjstvo za takve ljude znači hrabrost da se pogleda u prostor koji je bio manjkav, ponekad i okrutan. Istina, djetinjstvo nikada nije samo slika radosti; ono je istodobno i krhka točka početka, ali ipak, ono je i mjesto gdje je naš život počeo. Upravo zato djetinjstvo, bez obzira na svoju složenost, ostaje sinonim za početke, jer je ondje svatko od nas prvi put otkrio da život postoji, da se može učiti, voljeti, padati, ustajati i nadati se. Točno je da početak nikada ne određuje sve, ali nosi temelj iz kojeg će kasnije nicati naše razumijevanje svijeta. U Evanđelju postoji jedan tihi paradoks: dok Isus poziva na djetinje srce, nikada ne kaže da se čovjek mora vratiti u djetinjstvo kao u neku idilu. Poziv se odnosi na povjerenje, ne na uspomene. Djetinje povjerenje kod nas odraslih nije sentimentalno; ono je nova sposobnost da pustimo da nas Bog vodi. Dietrich Bonhoeffer kaže kako je zrelost kršćana zapravo sposobnost da Bogu dopustimo pristup ondje gdje nas je život najviše povrijedio, jer se tek tada rađa istinska sloboda. Za ljude čije je djetinjstvo bilo teško, povratak ne znači vraćanje u tamu, nego novo tumačenje te tame. Čovjek se može vratiti kao netko tko više nije zarobljenik nego svjedok; kao onaj koji vidi da njegova rana nije kraj priče. Možda je zato važno reći da se povratak u djetinjstvo nikada nije radi prošlosti, nego radi budućnosti. Kada se ohrabrimo dotaknuti vlastitu povijest, čak i onu bolnu, otkrivamo da Bog nije bio odsutan ni onda kada to nismo mogli prepoznati. U tom novom čitanju života ne bježimo unatrag, nego dišemo dublje naprijed, jer prepoznajemo da se Bog u našim pričama nije prestao približavati, čak ni u trenucima kada su drugi bili daleki. Evanđelist Luka piše kako su pastiri nakon anđelova navještaja otišli ”žurno” vidjeti novorođenoga (Lk 2,15). Ta žurba nije bila iz dužnosti, nego upravo iz dječje znatiželje i spontanosti. Božić nas tako svake godine na svoj nenametljiv način poziva na povratak jednostavnosti koja je sposobna prepoznati Boga u svemu što smo bili kao djeca. U takvom povratku obično nema nostalgije koja želi pobjeći od stvarnosti, nego više nježne jasnoće kojom se vidi kako su najraniji trenuci bili poput prvih kapi kiše koje natapaju zemlju našega današnjega života. U djetinjstvu smo učili vjerovati bez mnogo objašnjenja, slušati bez otpora i radovati se bez razloga, a upravo ta jednostavnost najčešće budi ono što Isus ističe u riječima: ”Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko” (Mt 18,3). U djetinjstvu se, možda više nego ikada kasnije, osjećala Božja blizina koja nije bila teološka misao, nego stvarnost prisutna u očevom koraku, majčinom glasu, u sigurnosti doma i u čudu koje bi nas zaustavilo pred običnim mravom koji nosi zrno hrane. I kada se danas vraćamo tim slikama, osjetimo kako nas one ne vraćaju u prošlost, nego nas guraju naprijed, kako bismo iznova otkrili sebe.
Paketomanija je postala nova svakodnevica: čekanje kurira, sitno uzbuđenje nad obavijesti na mobitelu, mali ritual raspakiravanja, a sve to kao zamjena za ono tiho i duboko iščekivanje kojem nas uči vjera. Teolozi šezdesetih godina su u svojim razmišljanjima naglašavali da se vjera rađa iz osjetljivosti za ono što dolazi, ali ne kao površan impuls, nego kao duboka pažnja prema Bogu koji se daruje u vremenu. Paketomanija je kao mala parodija te duhovne budnosti. Ona otkriva kako nam je lako skliznuti u površno iščekivanje i zamijeniti unutarnje veselje trenutnim isporukama koje traju kratko kao zvonce na vratima. Često čujemo da su nam stari predali vjeru, kao da je to nešto nalik škatulji koju bi se moglo položiti na stol i reći: evo, ovo je tvoje. Ali vjera nikada nije bila paket, nikada predmet koji se jednostavno preda. Ustvari, naši stari su nam zapravo prenijeli svjetlo koje se prenosi pogledom i gestom, toplinu koja se ne čuva u ladici nego u srcu, put kojim je moguće krenuti, ali ga nitko ne može prehodati umjesto nas. U biblijskom iskustvu već od početka postoji ta dinamika živoga prijenosa. Kad u Ponovljenom zakonu piše: ”Ove riječi koje ti danas zapovijedam neka budu u tvome srcu; ponavljaj ih svojoj djeci” (Pnz 6,6–7), jasno nam je da se ne radi o predaji nečega gotovog, nego o prenošenju života. Vjera se predaje time što se živi pred nekim, time što je se dijeli u onom svakodnevnom: u znaku križa prije obroka, u radosti zajedničke nedjelje, u miru koji ostaje nakon svađe, u šutnji pred grobom. To nisu paketi, nego tragovi. Edward Schillebeeckx naglašava da je vjera iskustvo koje se ”dogodi” u susretu, a ne naslijeđe koje se pohranjuje. U djelu ”Krist – sakrament susreta s Bogom” Schillebeeckx opisuje kako su prvi učenici govorili o svojoj vjeri ne kao o nečemu naslijeđenom, nego kao o životu koji ih je preobrazio. Vjera se drugome može samo pokazati, a nikada predati kao paket. Isus nikada ne daje vjeru kao gotov proizvod – ni Nikodemu, ni Samarijanki, ni učenicima iz Emausa. Nigdje nema paketa. Sve je odnos, rast, potraga, dijalog. Propovjednici govore da su nam stari ”predali vjeru” jer žele naglasiti kontinuitet – ali stari nam nisu predali paket, nego svjedočanstvo. Predali su nam svoje putanje, svoje borbe, svoje pouzdanje, svoj stil hoda s Bogom. To nije predmet nego trag.
Isusova nejasnoća nikada nije bila nebriga ili izbjegavanje odgovora, nego način da čovjek prohoda vlastitim putem prema istini. U evanđeljima, osobito u Ivanovu, Isus govori u slikama koje su jasne tek onome tko se njima dopusti zahvatiti. Kada Isus kaže npr. Nikodemu da se treba ponovno roditi (Iv 3,3), on mu ne daje gotovu formulu, nego ga poziva da sam otkriva što znači roditi se ”odozgor”. Isusova ”nejasnoća” je pedagogija ljubavi – ne daje brze odgovore jer brzi odgovori ne mijenjaju život, jer ih je teško brzo usvojiti. Kada mu postave pitanje o tome gdje stanuje, Isus jednostavno kaže: ”Dođite i vidjet ćete” (Iv 1,39). To je poziv na iskustvo, ne na definiciju. U svojim komentarima Ivanovih tekstova Yves Congar je naglašavao da su upravo takvi trenuci mjesto gdje se vjera rađa, jer kada bi sve rekao unaprijed, više ne bi bilo prostora za slobodu, a sloboda je ono mjesto gdje ljubav može rasti. Tek se kroz vrijeme otkriva zašto Isus nije htio sve izgovoriti do kraja: jer istina koju izgovara nije teorija, nego život, a život se ne može prepričati ni sažeti u jasan, brz i konačan odgovor. Možda je zato Isus bio nejasan: jer nas je učio da ono najvažnije otkrivamo polako, u tišini, u hodu, u traženju. Uvijek dovoljno da krenemo, ali nikada toliko da se više ne pitamo. Jer onaj tko se prestane pitati, prestaje rasti. U Iv 16,12 Isus izgovara važnu rečenicu: ”Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi.” On ne želi da mu učenici budu pasivni primatelji, nego sudionici puta, ljudi koji u sebi obrađuju ono što su čuli. Isus ne ulazi u naš život kao arhitekt koji donosi gotove nacrte, nego kao suputnik koji nas poziva da gradimo s njim. I zato se Njegova riječ otvara tek onome tko se ne boji živjeti pitanja. U konačnici, Bog nudi istinu kao put kojim se hoda, a ne kao definiciju koju se usvaja.
Mnogo ljudi ima problema sa spavanjem, prevrću se, okreću jastuke, namještaju pokrivače jer imaju nešto što se zove ”sindrom nemirnih nogu”. Kada to prenesemo na duhovni život, otkrivamo sličnu stvarnost. Postoje ljudi čiji se duh nikada ne stišava, koji stalno traže sljedeći poticaj, novu utjehu, topliju riječ, jači osjećaj Božje blizine. Sv. Augustin u Ispovijestima govori o ljudima koji žele pronaći mir, ali se boje stati, jer bi u tišini mogli susresti ono što ih boli. To neprestano traženje ”novih poticaja”, koji na prvu izgleda kao želja za Bogom, zapravo je bježanje od sebe. Čovjek ide od duhovnog sadržaja do duhovnog sadržaja, od susreta do susreta, od osjećaja do osjećaja, ne zato što traži Boga, nego da bi pobjegao od onoga što Bog u njemu želi dotaknuti. U evanđelju, Isus u susretu s Martom i Marijom (Lk 10,38–42) pokazuje da su naše noge često u pokretu onda kad nam srce nije u miru. Marta je aktivna, ali nemirna. Marija sjedi, ne bježi. Izabire ”bolji dio”. Veliki problem za duhovnost je što stalno tražimo više i drugačije, a ne koristimo do kraja što već imamo. Kako kaže Thomas Merton, mir se ne pronalazi u mnoštvu duhovnih poticaja, nego u pristanku da dopustimo Bogu da bude Bog, da prestanemo pokušavati upravljati vlastitom duhovnošću kao da je projekt.
Ponekad nam se čini da se život drži samo na našoj budnosti, na nekoj tjeskobnoj napetosti koja nas tjera da sve nadgledamo. No, u tom unutarnjem naprezanju krije se paradoks: što se više trudimo sve držati pod kontrolom, to se više udaljavamo od onoga što želimo – od povjerenja, od mira, od sigurnosti koja ne proizlazi iz našega nadzora nego iz Božje blizine. Isus kaže u Evanđelju: ”A tko od vas zabrinutošću može svome stasu dodati jedan lakat?” (Mt 6,27). To je pitanje koje nas razotkriva, jer nas podsjeća da je mnogo toga što pokušavamo držati u rukama zapravo izvan našega dosega. U jednoj od svojih meditacija, francuski pisac Christian Bobin zapisao je da je ”bezbrižnost plod povjerenja koje se ne rađa u glavi nego u dubini duše”. Kada se oslonimo samo na vlastitu snagu, tada nam život postaje teret; kad se otvorimo povjerenju, život prestaje biti projekt i postaje odnos. Pozvani smo pustiti taj unutarnji pritisak ne zato što bismo time odustali od odgovornosti, nego zato što ćemo na takav način dopustiti da odgovornost ne bude izvor straha nego plod ljubavi. Tada se u nama događa nešto vrlo važno: vraća se mir, život se više ne raspada, polako se sve slaže na svoje mjesto i dobiva svoje pravo značenje. Isus kaže: ”Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem” (Iv 14,27). To nije mir koji sami sebi gradimo, nego dar od Boga. Kada pokušavamo sve držati pod kontrolom, zapravo čuvamo sebe od iznenađenja milosti; a milost nikada ne dolazi u planiranom ritmu. To je dinamika Abrahamova poziva, koji napušta sigurnost poznatog i kreće prema zemlji koju ne poznaje, noseći samo Božju riječ kao jedino jamstvo (Post 12). Kada se odričemo kontrole i oslanjamo se na Božju sigurnost, tada se događa ono što se u evanđelju uvijek iznova pojavljuje: riječ koja dolazi u pravi čas, snaga koja se rađa unutar slabosti, povjerenje koje nadvladava strah.
Čovjek može živjeti s povremenim trenucima sreće koji prekidaju dugačku liniju bola. Važno je shvatiti da takav život nije konačna slika čovjeka, niti je posljednja riječ o tome tko smo! Ljudi koji su u životu doživjeli promašaje, ili nose rane i složene životne priče, često žive u svojevrsnoj ”krhotinastoj” stvarnosti: sve je rasuto, pa se i sreća pojavljuje tek u iskrama. Ipak, takvi ljudi – paradoksalno – često najdublje razumiju što sreća zapravo jest, jer je ne uzimaju zdravo za gotovo. U duhu onoga što piše sveti Pavao u Drugoj poslanici Korinćanima: ”Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje. Najradije ću se dakle još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova” (2 Kor 12,9), možemo reći da se u toj slabosti otvara prostor za drugačiju kvalitetu postojanja. Ne za stalnu sreću u emotivnom smislu, nego za jednu tišu, postojaniju radost koja se rađa iz prihvaćanja vlastite stvarnosti. Henri Nouwen u knjizi ”The Inner Voice of Love” govori o tome da ljudi koji nose velike rane imaju dar čuti ”unutarnji glas ljubavi” jasnije od onih koji nikada nisu bili slomljeni, jer slomljenost skida iluzije, a otvara srce. Knjiga je nastala iz vremena kada se osjećao napušteno, izgubljeno, bez vrijednosti i bez ikakve unutarnje sigurnosti. Život mu je izgledao prekinut, sreća mu bila u iskrama, a duša bez oslonca. Svaka rečenica u njoj je pokušaja da povjeruje da je ljubljen, iako se ne osjeća vrijednim ljubavi. Temeljna nit knjige jest poziv: vrati se u središte svoje duše, ondje gdje te Bog zove imenom, čak i kad ti se čini da to središte više ne postoji. Može li se živjeti od trenutaka sreće? Da, ali umjesto da se pitamo hoćemo li imati ”sreću”, bolje je pitati se možemo li unutar vlastite povijesti, s njenim lomovima, pronaći prostor za odnos – prema Bogu, prema drugima, i prema sebi samome. Jer sreća nije stanje, nego plod odnosa. Dietrich Bonhoeffer u svojim ”Pismima iz zatvora” piše kako je moguće biti ispunjen čak i usred najtamnijih okolnosti, jer ispunjenost proizlazi iz toga da čovjek zna da je ”u Božjim rukama”, i da se na toj istini odmara. Ne živimo od savršenstva nego od smisla, ne od neprekinute sreće, nego od nade da unutar našeg života – ma kakav bio – postoji netko tko ga može voditi prema cjelovitosti. Evanđelje po Ivanu, gdje Isus govori u slikama svjetla koje ulazi u tamu (Iv 1,5; 8,12), podsjeća da Božja prisutnost ne uklanja tamu, nego je prožima. Kada to čovjek polako prihvati, njegovi rasuti trenuci sreće postaju znakovi da cjelovitost nije izgubljena, nego da je tek skrivena. Dakle, može se živjeti i s povremenim trenucima sreće – ali se ne mora ostati na tome, jer u svakom čovjeku postoji mogućnost da se krhotine povežu, možda ne u nekadašnju, savršenu, neoštećenu posudu, nego u novu, originalniju, onakvu kakvu opisuje japanska tradicija kintsugija. Tradicija kintsugija nastala je u Japanu u 15. stoljeću, kada je jedan šogun dao popraviti svoju omiljenu zdjelu. Umjesto da sakriju pukotine, majstori su ih ispunili zlatom. I tako je nastalo načelo koje govori dublje od same umjetnosti: ono što je slomljeno ne vraća se u prvobitno stanje, nego postaje ljepše tamo gdje je bilo ranjeno. U duhovnom smislu, kintsugi ne govori o poricanju rana, nego o njihovoj preobrazbi. To je slika koja izvrsno govori o životu koji je ”kompliciran i izranjen promašajima”. Kintsugi ne kaže da će se posuda opet sastaviti u savršenu geometriju, nego da će se lomovi pretvoriti u mjesta gdje će svjetlo biti najvidljivije. Bog pozlaćuje ranjena mjesta života, ne brišući ih, nego pretvarajući ih u put kroz koji dolazi svjetlo i blagoslov.
Budimo razboriti i budni, ”ne dajmo se zavesti” (Lk 21,5-11), jer se naša najskrovitija nutrina mijenja pod utjecajem onih kojima dopuštamo da nam budu blizu. Kada Isus poziva učenike da ostanu u njemu kao što loza ostaje u trsu (Iv 15,4), zapravo govori isto – društvo u kojem prebivamo, određuje plodove koje dajemo. Čovjek mora paziti tko je uz njega, tko ga oblikuje iznutra. U ”Pismima starijeg đavla mlađem” C. S. Lewis piše da se duša rijetko gubi naglo; gubi se najčešće polako, gotovo neprimjetno. Zato rečenica ”ne dajte se zavesti” ima snagu budnice. U Getsemanijskom vrtu Isus traži od učenika da bdiju s njim (Mt 26,38), jer zna da čovjek ostavljen sam sa svojom slabošću, lako podlegne. Ali mnoštvo ne liječi našu samoću. Nisu nam svi najbliži. Oko Isusa su se tiskali mnogi ali ih sve ne naziva bližnjima; on ih sluša, hrani i poučava, ali se povjerava samo svojim učenicima, a i između njih, još zadržava poseban odnos s trojicom. Takav Isusov način pokazuje da čovjek ne može biti blizak sa svima na isti način. To znači da treba zastati i pogledati kakvi odnosi hrane našu dušu. Nisu svi jednaki; neki nas iznutra proširuju, drugi nas guše. Drugim riječima, pozvani smo na razlučivanje – ne odbacivati ljude, ali ne dopuštati svima da ulaze u intimni svijet naše duše, jer ima onih koji nas prate iz ljubavi, ali i onih koji su s nama iz sebičnih interesa. Ne trebamo bježati, ali od nekih sigurno. Čovjek mora znati tko su ”njegovi”.
Čovjek može izdržati više nego što misli. Ne zato što je heroj, nego zato što se negdje u njemu nalazi komadić snage koji nije sam stvorio. Primjerice, zatvorenici, iscrpljeni bijedom i poniženjem, nalazili su snagu za preživjeti, koju nitko od njih nije mogao objasniti. Ne trebamo ići u knjige da bismo to saznali. Sjetimo se koje su sve strahote naši ljudi pretrpjeli za vrijeme Domovinskog rata. Slično iskustvo imaju mnogi od nas koji su sjeli navečer i mislili da sutra neće moći ustati – pa ipak su nekako ustali. To zna svaka majka koja pada s nogu od iscrpljenosti, ali ipak ustaje kad dijete zaplače. To zna svaki čovjek koji je tisuću puta htio odustati, pa se ipak zatekao kako još jedanput pokušava. Isus u Getsemaniju (Mt 26,36–46) nije pokazao heroizam nego ljudsku slabost, strah i znoj od krvi. (Lk 22,44) Bio je umoran, gladan, izdan, dotaknut sirotinjom ljudi koje je susretao. Njegova riječ nije bila nacifrana. Život mu je bio prozaičan, baš kao i mnogi ljudski životi u kojima nema ni trunka ”pomaka na bolje”, nego samo zbijeni dani, manjak novca, strah da se neće moći izdržati, i osjećaj da se sve ruši pod nogama. No, s Njim se događaju ”tihi pomaci”, i situacije se mijenjaju, i uspijevamo izdržati još jedan dan, pronalazimo snagu da ne otvrdnemo, i male znakove dobrote koji nas podižu s poda, kad smo već mislili da nećemo moći ustati. I ta mala, neobjašnjiva snaga, ma koliko bila skromna, nas nosi kroz dane koje bismo inače izgubili. Kad osjetimo kako nam se u prsima nakuplja težina od nemoći i bijede, znajmo da to nije bez Boga. Onaj koji je plakao nad Jeruzalemom, koji je osjećao osamljenost usred mnoštva, koji je prihvatio da ga izdaju najbliži, zna kako izgleda kad čovjek nema snage pomaknuti vlastitu tamu. Bog ulazi u nju, mijenja pogled, i usmjeruje idući korak. Često se na izvan ne vidi ništa spektakularno, ali iznutra, iznutra ide na bolje. Teret neće nestat odmah, ali će postat učitelj, u kojem će Bog šaptat da siromaštvo i tegobe nemaju zadnju riječ u našim životima.
Samo Isus na Golgoti pravi je i jedini kralj. Kako to? U doba Sudaca, Hebreji su očajnički osjećali potrebu za kraljem: ”Treba nam kralj! […] Naš će nas kralj voditi, ići će pred nama i boriti se za nas” (1 Sam 8,19–20). Onom razbojniku s desne strane, u trenutku potpunog sloma, zadnje što je palo na pamet, bila je molitva: ”Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.” (Lk 23,42). Zašto govori o Isusu i njegovom kraljevstvu? Zato što je Isus jedini koji je raspet s njim. Samo takav može biti njegov kralj, jer samo on ide s njim do kraja. Onog dana na Golgoti nitko drugi to nije shvatio. Kralja nisu prepoznali ni glavari svećenički, ni starješine, ni rimski vojnici. Bili su na Golgoti, gledali ga, ali nisu ga vidjeli jer nisu bili raspeti s njim. Onaj koji je raspet s nama, zaslužuje biti kralj našeg života! Kad nas životne zablude razgole, kad više ne razumijemo put, i kad bi najlakše bilo otići – On ostaje! Ostaje u svim nijansama našeg života, u radosti i lomovima, u zdravlju i u bolesti, i zato je kralj našeg života.