Nevjera je stvarna pojava i prisutna je u mnogim društvima, pa tako i u našem, no ona nije pravilo nego simptom. Nije znak da brak kao takav ne funkcionira, nego da mnogi ljudi ulaze u brak bez dovoljno unutarnje zrelosti, bez navike razgovora i bez svijesti koliko odnos treba svakodnevno njegovati. Kad se u braku prestane razgovarati, kad supružnici više ne dijele nutarnji život, a umor se i razočaranje gomilaju, tada se stvara unutarnji teren za nevjeru, i srce olako krene onome tko će barem privremeno ispuniti prazninu. Mnoge se nevjere rađaju iz dugotrajne zapuštenosti odnosa, a ne iz svjesne odluke da se nekoga povrijedi. Ima li toga puno? Danas se o nevjeri govori jer je nestalo srama i jer su granice privatnosti tanje nego ikad. Društvene mreže, stalna dostupnost drugih ljudi i kultura brzih odnosa olakšavaju iskušenje i stvaraju privid da je bijeg jednostavno rješenje. Ali većina ljudi i dalje duboko želi vjernost. To se rijetko vidi izvana, jer je nevjera glasna i upadljiva, dok je svakodnevna vjernost tiha i skromna. Zato odgovor glasi: ima toga puno, ali postoji daleko više vjernosti nego što se čini, no, o njoj se manje govori, jer ne privlači pozornost. Za kršćane, nevjera ne mora nužno značiti kraj. Moramo biti svjesni da brak ne živi od savršenstva, nego od spremnosti da se ponovno izabere drugo, svaki put kad bi bilo lakše otići.
Bračna ljubav uvijek je rizik, jer se u nju ulazi bez jamstva i bez potpune kontrole nad budućnošću, jer se daje drugome u ruke. Zajednički život svakodnevno nas podsjeća da ne možemo misliti samo na sebe. Druga osoba stoji pred nama ne kao netko tko će uvijek ispuniti naša očekivanja, nego kao netko tko se mijenja, tko može oslabjeti, razboljeti se, pa čak i udaljiti. Upravo tu se razotkriva istina ljubavi, jer ona ne raste u sigurnosti potpunog jamstva, nego u povjerenju koje prihvaća nesigurnost. Bračna ljubav zato je uvijek rizik, ali rizik koji ima smisla, jer bez te izloženosti nema ljubavi. U riziku ljubav sazrijeva – postaje strpljiva, ponizna i tiha, često daleko od velikih riječi i snažnih osjećaja, ali duboko ukorijenjena u vjernosti svakodnevice. Takva ljubav zna boljeti, ali nas i oslobađa iluzije da se život vrti oko nas. I tada se, paradoksalno, otkriva da se najviše dobiva upravo ondje gdje se usudi izgubiti sebe za drugoga. Nažalost, današnji obiteljski konteksti nisu baš tako idealni. Obitelji su često mjesta sukoba, prostori u kojima se troše rane života, čiju ćemo bol i posljedice osjećati s vremenom. Život neumitno donosi trenutke u kojima otkrivamo da nam ipak ponekad ne ide. To se događa zato što smo krhki, jer nismo dovršeni i jer nosimo u sebi rane koje nismo birali. Umor, razočaranja, neizgovorene riječi i nerealna očekivanja polako se talože i izlaze na površinu upravo onda kada više nemamo snage skrivati ih. Ne ide nam i zato što se drugi mijenjaju, kao što se mijenjamo i mi. Ono što je nekada povezivalo, s vremenom može postati izvor napetosti, i bliskost se pretvara u udaljenost. U tim trenucima postaje jasno da ljubav i obitelj nisu trajno stanje lakoće, nego odnos koji prolazi kroz krize. Upravo tada se pokazuje koliko su odnosi stvarni, jer tek kad ne ide, čovjek uči tražiti pomoć, uči strpljivost i ponovno birati drugoga, ne iz snage, nego iz istine vlastite slabosti. Čovjek raste upravo ondje gdje mora učiti kako biti s drugima bez bijega, ostati u odnosu i onda kada je teško, jer se upravo u toj napetosti između potrebe za bliskošću i straha od povrede, oblikuje zrelost ljubavi.
Puno vremena provodimo s ljudima s kojima nismo u braku. S njima dijelimo svakodnevicu, misli i osjećaje, često i više nego s onima s kojima smo najdublje povezani. Na tim se mjestima pune naša srca i naše glave, oblikuju se pogledi na život, očekivanja i način na koji razumijemo ljubav i odnose. To samo po sebi nije loše, jer smo društvena bića i potrebni su nam susreti, razgovori i razmjena. No, problem nastaje onda kada ti odnosi počnu tiho zauzimati prostor koji pripada obitelji i bračnoj bliskosti – riječi više ne izgovaramo kod kuće, povjerenje lakše dajemo drugdje, osjećaje razumijevanja tražimo izvan vlastitog doma. Sve to polako može isprazniti odnos u kojem bismo trebali najviše biti prisutni. Ne primjećujemo to odmah, ali s vremenom osjetimo udaljenost. Ova stvarnost nas poziva na budnost. Važno je osvijestiti si gdje trošimo svoju pažnju, kome darujemo svoje vrijeme i s kim dijelimo ono najdublje u sebi. Jer odnosi koje hranimo postaju odnosi koji nas oblikuju, a obitelj i brak traže da im se vraćamo, iznova i strpljivo, kako bi upravo ondje gdje živimo svakodnevicu, srce ostalo živo. Ako smo u braku, centar našega života neizbježno se postavlja u odnosu sa ženom ili mužem. U praksi to znači da bračni odnos ne ostaje na rubu, kao jedna od mnogih obaveza, nego postaje mjesto iz kojeg se polazi i kojemu se vraća, mjesto gdje se donose važne odluke i gdje se traži smisao onoga što živimo izvan kuće. Trebamo staviti supružnika u centar. Možemo li to? Možemo, ali ne bez borbe i bez odricanja, jer život nas stalno vuče na druge strane. Posao, prijatelji, obaveze, tuđe potrebe i vlastite ambicije lako zauzmu središte – srce se puni drugdje, a brak ostaje na ostacima snage i vremena. Staviti ženu ili muža u centar znači odlučiti da se s njom ili s njim dijeli najvažnije – misli, strahovi, radosti i rane, čak i onda kada je lakše to podijeliti s nekim trećim. To znači vratiti se kući ne samo tijelom, nego i dušom. Takva odluka ne uklanja krize, ali daje smjer. I upravo u tom smjeru, koji se bira iz dana u dan, brak prestaje biti samo okvir života i postaje njegov živi središnji prostor.
Crkvi nema opasnosti izvana, ali postoji nešto mnogo pogibeljnije za nju: naviknutost na Boga, vjera bez žeđi i bogoslužje bez drhtaja. Riječi koje Ivan stavlja u Kristova usta u Otkrivenju izuzetno su oštre upravo zato što su izrečene Crkvi koja misli da je sve u redu: ”Znam tvoja djela: nisi ni hladan ni vruć. O, da si hladan ili vruć! Ali budući da si mlak, ispljunut ću te iz svojih usta” (Otk 3,15–16). Mlaka Crkva nije ona koja griješi, jer Crkva je uvijek zajednica grešnika – mlaka je Crkva ona koja se više ne da uznemiriti. To je Crkva koja se naučila živjeti bez unutarnje napetosti, bez nemira koji dolazi iz susreta s Evanđeljem. Ona ne odbacuje Krista, ali ga svodi na mjeru vlastite udobnosti. Ne kaže mu ”ne”, ali mu više nikada ne kaže ni istinsko ”da”. U tome je njezina drama. Ali Krist ne stoji izvan takve Crkve kao sudac koji prijeti, nego stoji na vratima i kuca, strpljivo i tiho: ”Evo stojim na vratima i kucam” (Otk 3,20). Crkva je tu, vrata su tu, ali su zatvorena iznutra. U duhovnom smislu mlakost je gubitak žeđi. Nije riječ o nedostatku aktivnosti, nego o nedostatku srca. Mogu postojati strukture, sastanci, riječi i planovi, ali ako u njima više nema gladi za Bogom, oni postaju sami sebi svrha. Mlaka Crkva prestaje biti životvorna u onom trenutku kada prestane slušati kucanje na vratima. To je stanje u kojem se vjera pretvara u naviku, a navika u teret. Isus stalno izaziva, ne dopušta da se ostane na površini. On pita: ”Hoćete li i vi otići?” (Iv 6,67). To pitanje ne postavlja neprijateljima, nego onima koji su već s njim. Krist ne traži idealne vjernike, nego probuđene, ne traži besprijekorne, nego one koji su svjesni vlastite praznine i koji se usuđuju ponovno poželjeti Boga. Isus nikada ne traži vrijeme kao količinu, nego prisutnost. ”Dođite i vidjet ćete” (Iv 1,39) nije poziv na duga razmatranja, nego na iskustvo. To je trenutak kada se usuđujemo ponovno stati pred Krista bez uloga i opravdanja i reći: ”Gospodine, više te ne želim uzimati zdravo za gotovo.” Ivanovo evanđelje na završava masovnim obraćenjem, nego osobnim pitanjem Petru: ”Ljubiš li me?” (Iv 21,17).
Bog djeluje u povijesti i u ljudskom životu tihim plačem novorođenčeta. Ne razmeće se snagom, nego se povjerava ljudskim rukama. Upravo u toj ovisnosti djeteta o majci i ocu, Bog pokazuje koliko ozbiljno shvaća čovjeka i njegov svijet. Evanđelist Luka bilježi kako je dijete bilo položeno u jasle jer za njih nije bilo mjesta u svratištu (Lk 2,7). Taj detalj nije sporedan. Bog prihvaća ograničenost, prihvaća da bude ondje gdje ga se najmanje očekuje. On ne spašava čovjeka tako da ga zaobiđe, nego tako da uđe u njegovu krhkost i iznutra je preobrazi. U djetetu Isusu otkriva se drugačije shvaćanje veličine. To nije veličina koja dominira, nego ona koja se daruje. Dijete u jaslama ne može zapovijedati, samo može biti primljeno ili odbačeno. Ta krhkost nije prolazna faza koju treba što prije nadići. Ona ostaje trajni govor Boga o sebi. Pavao će kasnije reći da se Božja snaga očituje u slabosti (2 Kor 12,9). Božić je prva velika slika te logike: Bog je najveći upravo zato što se ne boji biti malen. U svijetu koji veliča uspjeh, moć i vidljivost, Dijete u jaslama ostaje trajni poziv da preispitamo vlastite kriterije važnosti. Ako je beskrajna božanska veličina doista otkrivena u krhkosti djeteta, onda se Bog i danas može prepoznati samo ondje gdje je život lomljiv, nesiguran i tih. Ondje gdje se ne viče, nego sluša. Ondje gdje se ne vlada, nego služi.
U Betlehemskoj štalici nema onih koji bi po ljudskim mjerilima činili savršenu zajednicu. Tu su Marija i Josip, roditelji s puno pitanja i malo sigurnosti, pastiri navikli na noć, hladnoću i rubove društva, mudraci koji dolaze iz daljine, vođeni nemirom srca i znakom koji ne razumiju do kraja, anđeli koji ne pripadaju ovome svijetu, te vol i magarac, Božja stvorenja bez riječi, ali prisutna i mirna. Svi su različiti po podrijetlu, jeziku, iskustvu i očekivanjima. Zajedničko im je samo jedno: pogled usmjeren prema Djetetu položenom u jasle. Ne prema sebi, ne prema vlastitim ulogama, očekivanjima, zaslugama ili strahovima, nego prema Njemu. U tom trenutku rađa se tišina u kojoj se više ne treba braniti ni dokazivati, u kojoj svatko može jednostavno biti ono što jest. Marija ne govori mnogo, a Josip stoji i čuva, pastiri nemaju potrebu objašnjavati tko su, mudraci ne ističu svoje znanje ni put koji su prošli. Čak se i anđeli, nakon što su navijestili tko se rodio, povlače. Središte nisu oni, nego Bog koji je postao malen. U toj štalici jasno se vidi kako mir ne nastaje iz jednakosti, nego iz usmjerenosti prema Bogu. Mir se rađa ondje gdje različiti prestanu kružiti oko sebe i počnu gledati u istom smjeru. Poniznost nije u tome da se netko umanji ili izgubi, nego da prihvati da nije središte svega i da se ne mora boriti za svoje mjesto. Betlehem pokazuje da je moguće biti zajedno bez brisanja razlika, ako postoji Onaj koji sve povezuje i pred kojim svatko može ostati ono što jest. Dok god mislimo da se svijet mora okretati oko nas, mira neće biti. Ali ondje gdje se u središte stavi Krist, gdje se oslušne tišina jaslica i prihvati logika malenosti, započinje nešto što nadilazi sebičnost, puki dogovor i kompromis. Tada različiti ne smetaju jedni drugima, nego se prepoznaju kao dar. Betlehemska štalica ostaje trajni poziv da ponovno naučimo kamo usmjeriti pogled.
Vjera se ne rađa iz prebrojavanja glasova, nego iz slušanja Boga. Ona ne pita prvo što je uobičajeno, što se ”uvijek tako radilo”, nego što je istinito pred Bogom. ”Obiteljska logika” u vjeri ima svoju vrijednost, ali postaje prepreka kada se zatvori novosti koju Bog donosi, kada se pretvara u sustav koji više štiti sebe nego život. Elizabeta, Ivanova majka, a potom i Zaharija, njegov otac, pokazuju da vjera znači stati nasuprot dobronamjernoj većini i reći odlučno – nije tako kako oni misle, nego kako Bog želi. U nama se rađa strah ako slijedimo glas koji ne dijele svi. No, evanđelje pokazuje da se prava sigurnost rađa iz vjernosti Bogu, a ne iz prilagodbe mišljenju većine. Toliko puta smo i sami doživjeli slično kada nas je Božji put iznenadio, kada je netko ili nešto izašlo iz očekivanih obrazaca. U tom smislu, evanđeoska poruka nas poziva da očistimo vjeru od ustaljenih obrazaca. Ondje gdje se vjera ne ravna prema mišljenju većine, nego prema Božjoj riječi, rađa se život koji nadilazi granice krvi i običaja, i postaje blagoslov za mnoge. Rodbina želi sačuvati tradiciju (Lk 1,61), produžiti poznato, ali Bog ulazi u povijest drugačije. Elizabeta, koja ustraje na imenu koje želi dati svome sinu, pokazuje vjeru koja se ne ravna prema mišljenju većine, nego prema riječi koja joj je dotaknula srce. U tom prihvaćanju novoga rađa se život koji ne pripada samo obitelji, zajednici ili tradiciji, nego cijelome svijetu.
Ova molitva iz psalma (Ps 25,4) nije vapaj nekoga tko je izgubljen u prostoru, nego čovjeka koji zna da bez Boga može lako promašiti smisao, nije zahtjev da se nacrta karta života unaprijed, nego molitva da prihvatimo da nismo sami sebi mjerilo. Putovi Gospodnji nisu brži ni lakši, ali su istiniti, i uvijek vode prema životu koji se ne rasipa. Kad molimo da nam pokaže svoje putove, mi zapravo pristajemo na to da se odreknemo iluzije da sve znamo i sve možemo sami. Henri J. M. Nouwen, nizozemski svećenik, duhovni pisac i teolog, u knjizi Povratak izgubljenog sina piše kako je najveća duhovna borba dopustiti Bogu da nas vodi tamo gdje sami ne bismo izabrali. Zato psalmist moli da bude poučen o stazama. Bog ne vodi s visine, nego hoda uz čovjeka, često tiho, kroz savjest, kroz događaje, kroz susrete koji mijenjaju. Ova molitva je osobito snažna u trenucima kad se čini da su putevi zamagljeni, kad nema jasnih odgovora. Bog ne daje uvijek rješenja, ali On nosi nas i po tlu koje je nesigurno. I makar ne vidjeli uvijek gdje točno idemo, i ne imali kartu s ucrtanim putem, znamo da je Bog s nama. To je biblijska logika koja ne uklanja tamu, ali je svjetlo u tami: ”Ne boj se, jer ja sam s tobom” (Iz 41,10).
Evanđelje vrlo jasno pokazuje da Marija ne posjeduje potpunu mapu budućnosti. Luka više puta bilježi da ona ”pohranjivaše sve u svome srcu” (Lk 2,19.51). To nije rečenica o nekome tko sve razumije, nego o nekome tko prihvaća da će razumijevanje dolaziti postupno. Marija ne zna da će njezin Sin biti odbijen, neshvaćen, razapet; ne zna kako će se Božje obećanje lomiti kroz patnju. Njezino ”da” ne počiva na viziji uspjeha, nego na povjerenju u Boga koji vodi povijest, čak i onda kad put postane taman. Zato je važno reći: Marija nije bila svjesna da će postati ”važna figura” u povijesnom smislu, kako mi danas to vidimo. Ona nije djelovala s idejom da će promijeniti svijet. Njezina važnost nije proizašla iz ambicije, nego iz raspoloživosti. Promjena svijeta nije bila njezin projekt, nego posljedica njezina pristanka. U tome je Marija bliža našem iskustvu nego što se često misli. I mi rijetko znamo kakav će domet imati naše odluke, naša vjernost u malim stvarima, naša otvorenost Bogu u svakodnevici. Kao i ona, pozvani smo hoditi bez potpunog uvida, ali s povjerenjem da Bog može iz našeg ”da” učiniti više nego što možemo predvidjeti. I upravo tu, u toj poniznoj nesigurnosti, započinje istinska promjena svijeta. Njezina otvorenost ne proizlazi iz naivnosti, nego iz duboke nutarnje sigurnosti da se život ne čuva tako da se sve kontrolira, nego tako da se dopusti Bogu da vodi. Ona ne postavlja uvjete, ne traži jamstva, ne osigurava se unaprijed protiv neizvjesnosti, nego ulazi u odnos koji je veći od nje same, svjesna da će taj odnos tražiti cijelu njezinu osobu. To je vjera koja ne traži najprije objašnjenje, nego se oslanja na povjerenje. U takvoj raspoloživosti srce ostaje otvoreno i tada Bog ne ostaje ideja ili daleka sila, nego postaje prisutnost koja preobražava svakodnevicu. Dani prije Božića nisu vrijeme velikih objašnjenja, nego tihog pristanka.
Marija stoji pred nama kao žena koja je dopustila da joj Bog uđe u život bez zadrške, i bez unaprijed zadanih odgovora. Njezino ”da” nije proizašlo iz potpune sigurnosti ni iz jasnog razumijevanja svega što će se dogoditi, nego iz dubokog povjerenja da je Bog vjeran i da njegovi putovi, i onda kad ostaju skriveni, vode prema životu. U toj tišini vjere Marija prihvaća da ne vidi sve, ali se ne povlači; ne razumije u potpunosti, ali ne zatvara srce. Je li Marija bila svjesna da je važna u promijeni svijeta? Ako se evanđeljima pristupi pažljivo i bez pobožnih pretjerivanja, odgovor bi morao biti uravnotežen: Marija je znala da se događa nešto presudno, ali nije znala razmjere onoga što će se po njoj promijeniti u svijetu. Njezino znanje bilo je stvarno, ali nedovršeno; njezina svijest duboka, ali otvorena. U Navještenju ona čuje riječi koje jasno upućuju na iznimnost djeteta koje će roditi, da će ”biti velik” i da će ”kraljevstvo njegovu biti bez kraja” (Lk 1,32–33). To znači da Marija ne ulazi u događaj naslijepo. S velikom se sigurnošću može reći da je Marija poznavala Pisma i živjela u iščekivanju Mesije, ali opet na način koji je bio svojstven njezinu vremenu, njezinoj sredini i ponajprije njezinoj vjeri. Njezino poznavanje Pisma nije bilo akademsko ni sustavno, nego životno, upijeno kroz molitvu, liturgiju, obiteljsku predaju i svakodnevni religiozni govor naroda u kojem je živjela. Na to vrlo jasno upućuje njezin hvalospjev Magnificat (Lk 1,46–55), koji nije improvizirana pjesma trenutnog oduševljenja, nego gusti mozaik biblijskih aluzija. U tim riječima odjekuju psalmi, osobito Ps 113 i Ps 34, kao i molitva Ane iz Prve knjige o Samuelu (1 Sam 2,1–10). To znači da Marija ne govori iz praznine, nego iz srca koje je već oblikovano Božjom riječju. Ona prepoznaje Božje djelovanje jer već poznaje njegov stil u povijesti Izraela. Upravo zato može govoriti o Bogu koji obara silne, uzvisuje neznatne i ostaje vjeran obećanjima danima Abrahamu. Osim toga, Marija živi u ozračju snažnog mesijanskog iščekivanja koje obilježava židovstvo njezina vremena. To iščekivanje nije bilo tek apstraktna nada, nego duboko ukorijenjena svijest da Bog nije zaboravio svoj narod. Navještaj anđela u Evanđelje po Luki ne pada na potpuno neobrađeno tlo; Marija razumije pojmove kraljevstva, prijestolja Davidova i vladavine bez kraja. Ona ne pita hoće li se to dogoditi, nego kako će se to dogoditi, što pokazuje da prihvaća sadržaj obećanja, ali traži put njegova ostvarenja. Ipak, važno je ne idealizirati to poznavanje. Marija nije znala kako će se mesijanska obećanja ispuniti u punini. Dijelila je s mnogim svojim suvremenicima određene predodžbe o Mesiji, koje će se tek postupno pročistiti kroz Isusov život, djelovanje i muku. Njezina vjera stoga nije vjera potpune jasnoće, nego vjera otvorenosti. Ona poznaje Pisma dovoljno da prepozna Božji poziv, ali ih ne zatvara u gotove sheme. U tome je njezina veličina. Marija ne koristi Pisma da bi kontrolirala Boga, nego dopušta da je Bog preko Pisma vodi dalje nego što je mogla zamisliti. Ona živi u iščekivanju Mesije, ali pristaje da Mesija nadmaši njezina očekivanja. I upravo tu se rađa ona vjera koja ne traži da se sve unaprijed zna, nego da se u hodu ostane vjeran.
Prihvatiti otajstvo beskrajne ljubavi znači stati pred Boga bez potrebe da ga do kraja razumijemo, ali s povjerenjem da nas On razumije potpuno. Četvrta nedjelja adventa dovodi nas u tišinu Nazareta, na mjesto gdje se ne događa spektakl, nego povjerenje. Evanđelje govori o Mariji koja prihvaća riječ koja je nadilazi, koja pristaje na put čije posljedice ne može unaprijed izračunati, ali osjeća da je u toj riječi život. ”Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi” (Lk 1,38) nije rečenica trenutne hrabrosti, nego duboke nutarnje otvorenosti otajstvu koje se prima, a ne posjeduje. Bog ulazi u svijet povjerenjem jedne mlade žene i tišinom jednoga doma. Beskrajna ljubav ne dolazi kao rješenje svih pitanja, nego kao prisutnost koja ostaje i kada pitanja ostanu bez odgovora. Karl Rahner u djelu Grundkurs des Glaubens piše da je kršćanska vjera prije svega prihvaćanje vlastite otvorenosti prema neizmjernom, prema Bogu koji dolazi kao dar, a ne kao predmet kontrole. Marija ne traži jamstva, ne postavlja uvjete, ne traži znakove, ona nosi u sebi Riječ i dopušta da se u njezinu životu oblikuje ono što još ne vidi. Bog traži raspoloživo srce. Bog se rađa ondje gdje mu se vjeruje, čak i kada je put nejasan. ”Gle, začet ćeš i roditi sina” (Lk 1,31) je poziv svakome da povjeruje kako Bog želi započeti nešto novo u njegovom životu. Prihvatiti otajstvo beskrajne ljubavi znači reći: ne znam sve, ali vjerujem Tebi. A to je već početak Božića.
Ono što je jednom natopljeno suzom, strpljenjem i tišinom, kasnije zna izdržati žeđ, jer zemlja pamti vodu i kad je sunce najžešće. Prorok Izaija govori o Bogu koji vodi svoj narod i čini da bude poput ”kao vrt natopljen, kao studenac kojem voda nikad ne presuši” (Iz 58,11). Tako je i s čovjekom, jer ono što primi u zimama kušnje često ga drži na nogama u ljetima iscrpljenosti. Ništa što je jednom primljeno ne nestaje, makar se činilo da je sve isparilo pod teretom života. Dubine čuvaju ono što je površina zaboravila, baš kao što i srce pamti dobrotu, riječ i blizinu, i onda kad se čini da je ostala samo šutnja. Paul Tillich u djelu Hrabrost za bitak napisao je da čovjek ne živi od onoga što trenutačno posjeduje, nego od smisla koji je jednom primio i koji ga nosi i u praznini, jer upravo tada postaje vidljivo što je u njemu ukorijenjeno. Naši su stari to živjeli jednostavno, bez teorije, vjerujući da se ono što je pošteno posijano ne gubi, nego čeka svoje vrijeme. Kad sunce najžešće prži, ne spašava ono što je na površini, nego ono što je otišlo duboko, i zato ni ljudski život ne propada zbog suše, nego se održava zahvaljujući vodi koja je nekada ušla u zemlju i ostala u njoj, tiho i vjerno: ”Ča zime smoče, to lita suše”, pjevaju naši iz Intrade. Imena naših starih možda više ne izgovaramo često, ali njihove ruke, njihove odluke i njihove šutnje ostale su utkane u naš svakodnevni život, u način kako se odnosimo jedni prema drugima i kako podnosimo teret dana. Naši stari to su znali bez teoloških pojmova, znali su da se život ne bira po vremenu, nego se nosi kakav dođe, i da se ono što je zima smočila ne gubi, nego čuva snagu za dane kad će zemlja pucati od žeđi. U toj izmjeni vlage i suše raste čovjek koji ne bježi od života, nego ga prima u njegovoj punini, tiho i postojano. Ono što su oni bili sada se nastavlja u nama, u našem hodu, u načinu kako gledamo svijet i kako se nosimo s krhkošću dana. Kao što loza ne nosi plod iz sebe same nego iz dubine korijena, tako ni mi ne živimo samo od vlastitih snaga, nego od svega što nam je predano. Dok god mi postojimo, naši stari traju u nama, u našem pamćenju, u našoj zahvalnosti i u plodovima koje tek trebamo donijeti.
Kad smo bili mladi, dani su nam bili širi od obaveza, a sutra se činilo gotovo neiscrpno. Tada nismo mjerili život po rokovima i umoru, nego po susretima, po smijehu, po uvjerenju da se svijet može promijeniti. Mladost nije bila bez tereta, ali tereti su se nosili lakše jer su ramena bila puna nade, a pogled još nije bio naučen na razočaranja. S godinama, srce je postalo opreznije od snova, a pamćenje jače od očekivanja. Prošlo je sve, i ono što nas je boljelo i ono za što smo mislili da bez toga ne možemo živjeti. Prošli su dani puni briga, prošle su i noći u kojima smo se pitali ima li smisla i hoće li ikada biti lakše. Čak i radosti koje su se činile vječnima, s vremenom su se smirile, ne zato da bi nestale, nego da bi se preselile dublje u pamćenje, ondje gdje više ne uzbuđuju, nego tiho griju. Ne izgledamo više kao nekad, zato što se lice, jednako kao i srce, polako ispisuje onim što smo živjeli. Godine same po sebi ne mijenjaju čovjeka toliko koliko to čine brige, gubici, odgovornosti i razočaranja koja se tiho talože. Nekad nam je pogled bio otvoren, neopterećen, usmjeren prema onome što dolazi, a danas je češće okrenut unatrag ili prema onome što treba izdržati. Tijelo i duša pamte ono što smo nosili i to pamćenje ostavlja tragove. Dok smo bili mladi, živjeli smo više iz očekivanja nego iz sjećanja. Lice tada još nije moralo braniti stečeno iskustvo, niti se štititi od ponovnih rana. Kasnije se u nama pojavio oprez, ponekad i zatvorenost, i to nam je najviše mijenjalo izgled. Antoine de Saint-Exupéry je u Citadeli zapisao da čovjeka ne nagrđuju godine, nego navike duše. Kad se duša umori, lice to prije ili kasnije pokaže. Ali nije sve u borama. Postoji jedna tiha istina koju često previdimo – ne izgledamo više isto, ali možemo izgledati dublje. Postoji ljepota koja dolazi s pomirenošću, s prihvaćanjem sebe i života kakav jest. Ona nije upadljiva kao mladost, ali je trajnija. Kad se u čovjeku ponovno probudi smisao, kad prestane nositi život kao teret, a počne ga živjeti kao dar, tada se i pogled mijenja, omekšava, postaje svjetliji. Možda se ne možemo vratiti onome kako smo nekad izgledali, ali možemo postati ono što tada još nismo znali biti.
Kad netko ode, a ljudi ga prate suzama, sjećanjima, zahvalnošću, tada se vidi da je njegov život bio dar. Ako nije bio dobar, nikome neće nedostajati, ali ako je bio dobar, pratit će ga svi. Dobri ljudi nikada ne odlaze sami. Prate ih oni koje su saslušali, ohrabrili, podnijeli, oni kojima su dali vremena i srca. Dietrich Bonhoeffer u pismima iz zatvora, piše kako se vrijednost života ne mjeri uspjehom, nego time koliko je bio život za druge. Upravo to na sprovodima postaje očito: koliko je netko bio za druge, toliko ga drugi nose sa sobom. U trenutku kad umremo, i Gospodin posvećuje pažnju samo nama. U tom času više nema mnoštva, nema uspoređivanja, nema statistike ni brojeva. Ostaje samo jedno lice i jedan odnos. Isusova prispodoba o stotoj ovci govori o toj Božjoj logici: ”Zar neće ostaviti devedeset i devet u pustinji pa poći za onom koja se izgubila dok je ne nađe?” (Lk 15,4). To je slika Boga koji u odlučujućem trenutku vidi samo jednoga, ne zato što je bolji ili važniji od drugih, nego zato što je sada potreban da ga netko uzme na ramena. Bog tada ne dijeli pažnju. On ne balansira između milijuna sudbina. Njegova vječnost omogućuje mu da se svakome daruje kao da je jedini. To mijenja i naš strah od umiranja. Ne ulazimo u neku hladnu beskonačnost, nego u susret u kojem nas netko čeka. Ne dolazimo pred Boga kao broj, nego kao ime, s cijelom svojom poviješću, s uspjesima i s promašajima. U času kad nam se čini da sve ispuštamo iz ruku, Bog nas uzima u svoje ruke i tada mu, makar na trenutak, više nitko drugi nije važan osim nas. ”A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan” (Lk 15,5). Plakali smo na sprovodu jednog dobrog starog svećenika, a naše su suze bile molitva zahvale Bogu za život koji nam je darovan. Budimo i mi poput njega, da netko i za nas može reći: bio je dobar.
Svećenici ne odrješuju grijehe u svoje ime niti po vlastitoj moći, nego u ime Isusa Krista i po autoritetu koji im je On povjerio u Crkvi. Temelj toga nalazi se u samom evanđelju, kada uskrsli Isus dahne nad učenike i kaže: ”Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su” (Iv 20,22–23). Zato se u sakramentu pomirenja svećenik pojavljuje kao služitelj, a ne kao gospodar milosti. On stoji pred čovjekom u ime Krista, i u ime Crkve, ne kao sudac koji presuđuje vlastitom savješću, nego kao onaj kroz kojega Krist nastavlja svoj čin opraštanja. Joseph Ratzinger u knjizi Poziv na zajedništvo piše da Crkva u sakramentima nikada ne djeluje ”iz sebe”, nego uvijek ”od Krista prema čovjeku”. To je osobito vidljivo u ispovijedi, gdje svećenik ne govori kao privatna osoba, nego kao glas Crkve koja je već uronjena u Kristovo milosrđe. Zato i odrješenje nije psihološka utjeha ni ljudska potvrda, nego čin u kojem Crkva jamči da je oproštenje stvarno, objektivno, darovano. Klasična formula odrješenja to jasno izražava: ”Ja te odrješujem…” nije osobno ”ja”, nego ”ja” službe, ”ja” Crkve koja govori Kristovim autoritetom. U sakramentu ispovijedi Krist se približava čovjeku i ulazi u njegovu ranjenost, a ta se blizina konkretizira kroz ljudski glas i geste svećenika. Zato vjernik, kad prima odrješenje, ne susreće prvenstveno svećenika, nego živoga Boga koji po Crkvi nastavlja govoriti: ”Idi u miru.” Ispovjedaonica nije sudnica, nego mjesto uskrsnuća, prostor u kojem mrtvo ponovno postaje živo. Svećenik u ispovjedaonici je ”ikonâ Očeva zagrljaja”, on izgovara riječi oproštenja, ali Bog je onaj koji obnavlja slomljeno. Ispovijed je zato ”najnježniji dodir Crkve s ljudskom ranom” (Daniel-Ange, Ton regard change le monde).
Isusova prisutnost za stolom nikada nije bila ugodna u onom smislu u kojem se od gosta očekuje da bude pristojan, zahvalan i nenametljiv. Upravo suprotno, za tim stolovima, osobito kod bogatih i uglednih, njegove riječi imaju okus gorčine. Primjerice u Lukinu izvještaju o ručku kod farizeja, gdje Isus bez ublažavanja govori o prvim mjestima, o skrivenoj oholosti i o zaboravljenima na rubu društva (Lk 14,7–14). To je govor koji mora da je prisjeo i domaćinu i uzvanicima, a vrlo vjerojatno i učenicima koji su očekivali da se Mesija ponaša mudrije, tiše i diplomatskije. Ali za Isusa stol nije mjesto uljepšavanja odnosa, samo zato što su tanjuri puni i ljudi na okupu. Isus ne prihvaća gostoprimstvo kao obvezu šutnje. On prihvaća stol, ali ne prihvaća igru pretvaranja. Romano Guardini u djelu Gospodin piše kako Isus ne napada osobe, nego lažni mir koji se stvara oko njih, mir u kojem se svi osjećaju ugodno dok je savjest uspavana. Upravo zato njegove riječi bole, jer diraju u ono što bi najradije ostalo prekriveno dobrim manirima. U Evanđelju po Luki čitamo kako su se farizeji čudili njegovoj slobodi govora, ali ga svejedno i dalje pozivaju (Lk 11,37–54). Isus je vrlo dobro znao da nije pozivan slučajno. Njegova prisutnost dizala je ugled stola, kuće i domaćina. Pozivali su ga jer se o njemu govorilo, jer je bio netko koga se želi vidjeti za stolom, među uzvanicima, do mjere da su ga htjeli upotrijebiti kao potvrdu vlastite važnosti. Isus je toga itekako svjestan i upravo zato ne pristaje na ulogu ukrasa – prihvaća poziv, ali ne prihvaća njihova očekivanja, ne prihvaća gostoprimstvo u zamjenu za šutnju ili umjerenost. Henri Nouwen u knjizi U ime Isusovo kaže da pravi duhovni učitelj ne nudi utjehu koja uspavljuje, nego riječ koja nas vodi kroz nelagodu prema slobodi. Možda je upravo to ono što ih je najviše smetalo. Oni su ga pozvali jer su htjeli vidjeti proroka, učitelja, čudotvorca, ali nisu očekivali da će im netko za njihovim vlastitim tanjurima oduzeti sigurnost. Isusovi stolovi nisu mjesta društvenog mira, nego početak obraćenja. Zato su neugodni. Zato su nezaboravni. I zato još uvijek vrijede.