Meditacija dana

Želiš li i ti postati Isusov svećenik i redovnica? Ostavi sve za Njega – tvoj život, tvoje želje, tvoja sredstva za život, obitelj, osjećaje. Usudi se ‘skočiti’ poput Petra u jutro svog poziva, nakon neuspješnog ribolova, i izaći na more, i pronaći ćeš jasnoću o pozivu. Petra i njegove Gospodin će izabrati obećavajući im da će primiti snagu Duha Svetoga koji će sići na njih (usp. Dj 1,8 ). I ti ćeš primiti Snagu. I ti, kao i mnogi drugi mladići i djevojke, prihvati Isusov poziv, postani njegov svećenik i njegova redovnica. ”Izađi iz sebe”, napravi ”osobni egzodus”. Zbog Njega napusti kuću, okruženje sreće; zemlju, sigurnost za dane koji dolaze; oca i majku, obiteljske korijene; braću i sestru, privrženost i povjerenje najbližih, mrežu prijateljskih odnosa, i djecu ljubavi. Kad te Isus zove, možeš sve. A Isus te treba! Budi radikalan u svojem odgovoru. Tebe je odabrao, samo tebe. Reci mu svoj da. Ne zaboravi – nećeš biti prvi koji je to učinio. Tisuće i tisuće su to učinili prije tebe. I danas ih je puno – i svi su posebno odabrani. Reci Isusu radosno - evo me. U zamjenu, što ćeš dobiti? Piti ćeš na izvoru sreće. Oni koji krenu za Kristom i postanu njegovi svećenici i redovnice, imaju život u izobilju. Imaj samo Boga u svojim mislima, Boga koji je ljubav, radost, mir, praštanje, dobrota i milosrđe. Predaj mu se bez straha. On te nikada neće iznevjeriti. Svijet čeka zaljubljene u Isusa. Postani njegov svećenik i njegova redovnica. Budi misionar. Isplati se. Žetva te čeka. Evo me, Gospodine.

Petar je velikodušan. Cijeli svoj život je uzoran, ali ipak bi na kraju svega volio znati kakva će mu biti “nagrada”. »Evo mi sve ostavismo i pođosmo za tobom. Što ćemo za to dobiti? « – pita on Učitelja (Mt 19,27). Dao sam ‘sve’, kaže Petar, i što mogu očekivati? Isus je često ponavljao da radnik zaslužuje svoju plaću, ali Petar još nije u potpunosti shvatio o kakvoj se “plaći” radi. Njegovoj. Plaća je za sluge, za njega i nas vrijedi ona Izaijina (Iz 49,6a): ”Premalo je da mi budeš sluga…” Petar mora još puno toga napraviti da bi bezuvjetno krenuo na put koji mu njegov Učitelj pokazao i saznati što to znači ostaviti sve. To će zahtijevati veliku dozu samopouzdanja s njegove strane. Nedostatak samopouzdanja potkopava ideale. Bez samopouzdanja uvjereni smo da zbog svojih slabosti nismo dovoljno dobri za nasljedovanje Isusa. Prvi korak u stjecanju samopouzdanja jest prihvatiti sumnje, svoja ograničenja. Što prije to učinimo, lakše ćemo napredovati. Ne brinimo oko sitnica koje nas tjeraju da sumnjamo u sebe, a nemojmo ih pokušavati ni ušutkivati. U poricanju svojih sumnji, trošimo previše energije. Trebamo voljeti svoj život, prihvatiti sebe, priznati svoje pogreške, jer nas i one čine ono što jesmo. Pogreške nas ne čine slabima. Potpuno suprotno! One nas čine jakima jer nas približavaju Učitelju. Zato ne treba pretjerivati u samokritici i sebe uvjeravati da smo gori od drugih. Nismo gori ili bolji, nego smo drugačiji! Ne možemo se cijeli život ispričavati zbog toga što nismo, nego moramo biti sretni zbog onoga što jesmo. Učimo, radimo i budimo svoji. Jedinstveni smo i originalni, drugačiji – kao što su i drugi. Ako to nekoga smeta, nije smak svijeta, zar ne?! Ne moramo uvijek tražiti odobravanje drugih. Budimo čvrsti u svojim odlukama i u načinu na koji djelujemo i razmišljamo. Drugi se i tako nikada neće složiti u svemu s nama. Pa što?! Nemojmo od svega raditi dramu. Tražiti tuđe odobravanje, misliti da nismo bolji od drugih, stalno se ispričavati, ne govoriti ono što mislimo… ne čini nas sretnima. Ni Isusa. Gabriel Garcia Marquez, istaknuti kolumbijski pisac, u svojoj knjizi “Sto godina samoće” piše: ”Naučio sam da svi žele živjeti na vrhu planine, zaboravljajući da se istinska sreća skriva u samom načinu penjanja na vrh.”

Obično postanemo komplicirani kada dopustimo da nas strahovi preplave. Strah od onoga što bi drugi mogli reći o nama. Strah od odbijanja i od puno toga sličnoga. Zabrinuti smo zbog uvjerenja da bismo možda trebali biti više, bolji ili moćniji, bogatiji ili ljepši. Ukratko, zato što ne prihvaćamo sebe onakvima kakvi jesmo niti procjenjujemo okolnosti u kojima živimo. Često gradimo lažna uvjerenja o tome tko smo i što bismo trebali biti. Više živimo za dobivanje onoga što nemamo, a ne za uživanje u onome što imamo. Zato je posjedovanje kreposti jednostavnosti vrlo aktualno i konkretno: zadire u ono što je najintimnije u čovjekovu životu i određuje autentičnije ponašanje prema drugima. Charles Dudley Warner je rekao da je ”jednostavnost je putovanje kroz život samo s nužnom prtljagom”. To je “skriven život”, bez kompliciranosti i pretenzija, bez gluposti. Sveti Vinko Paulski je vrlinu jednostavnosti posebno isticao do te mjere da ju je definirao kao ”svoje evanđelje”. Njegovo vrijeme je stoljeće baroka, događaja i kulturnog fenomena koji je isticao ‘pojavnost, scenografske efekte, sklonost površnosti nauštrb suštini i konkretnom’. Bilo je to vrijeme iskvareno dvoličnošću, lažnim predstavljanjem, s puno taštine i privida, a malo zdravog razuma. Slično našemu. Govorio je da ”težiti jednostavnosti znači ići Bogu”. Ne raditi ništa drugo osim da se Bogu dade slava. Jednostavni ljudi čine sve za Boga, ne brinu se što će svijet reći; ne boje se govoriti istinu; nisu dvolični; uvijek su spokojni i nasmijani, čak i ako im srce pati; zauzimaju se za ponizne i razborite stavove; korist jednostavan, prikladan i razumljiv jezik. Iz tog razloga jednostavni ljudi ostavljaju po strani želju da ih se posebno štuje, njihov ”vlastiti interes”. Jednostavnost je krepost koja nas čini sličnima Bogu. Ako se poniznost smatra temeljem duhovnosti, jednostavnost je njezino glavno obilježje. Bog je jednostavan. Ako ne postanemo kao djeca, kaže On, nećemo ući u Kraljevstvo nebesko. Evanđelist Matej nam prenosi Isusove riječi: ”U ono vrijeme reče Isus: »Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima.« (usp. Mt 11,25). Nebo ne podnosi kompliciranost.

Isus je ispričao priču o gospodaru i njegovom dužniku koji mu je mnogo dugovao te kako ga je ovaj došao zamoliti za strpljenje, obećavajući mu da će s vremenom sve vratiti. Isus poručuje da uvijek treba oprostiti. Radi se o pravilu 77 puta 7. U priči saznajemo da postoji i mali dužnik s obitelji i njegovi prijatelji. Prijatelji su se žalili gospodaru na velikog dužnika jer je ovaj potom bio nemilosrdan prema malome. Gospodar nakon toga baca velikog dužnika u tamnicu. Reakcija gospodara daje nam do znanja da ne smijemo iskorištavati pravilo 77 puta 7. Da treba oprostiti, treba – ali pravilo 77 puta 7 ne vrijedi samo za neke, a za druge ne. Svi nešto nekome dugujemo i svi trebamo oprostiti. Ne radi se samo o novcu. U životu postoje i emocionalni dugovi koji između ostalog nastaju kada nekoga stalno podsjećamo da nam je dužan zbog neke usluge. Maltretiramo ga, postajemo nemilosrdni prema njemu, i u njemu stvaramo osjećaj robovanja, emocionalni nemir i tjeskobu. Nikako dovoljno da nam vrati za uslugu što smo mu učinili. Stalno smo prvima nešto dužni, makar smo im to već odavno uzvratili. U jednom trenutku treba reći dosta i ne dati se više iskorištavati. Na zemlji ipak postoje granice. Ukoliko granice postoje onda granice treba čuvati i kontrolirati. Treba donijeti odluku i ne dopustiti više da nas lošiji od nas sputavaju, određuju i ograničavaju u životu, da prebacuju svoje neriješene životne frustracije i psihičke zavrzlame na nas. U priči gospodar najprije želi prodati obitelj velikog dužnika da bi namirio dugove, a na kraju tu obitelj jednostavno baca u tamnicu i više je ne želi prodati. Više mu nije do novca nego do poštenja. Ne dopustimo da nas loši ljudi koji ne poštuju nikakva pravila povuku u spiralu da više ne vjerujemo u pravilo 77 puta 7, da nam uzmu dostojanstvo, mir i želju za poštenjem i pravednošću, da nam zbog prošlosti unište volju da slobodno živimo sadašnjost.

Sveti Lovro umro je 258. godine, nešto više od 100 godina od kako je zaživjela Crkva Kristova. Papa Siksto II., čiji je bio đakon, rekao mu je, prije svog mučeništva, da podijeli crkveno blago siromasima. Začuđuje činjenica da u vrlo kratkom vremenu nakon osnutka, Crkva već posjeduje blago. U to vrijeme nije bilo puno vjernika, i bili su proganjani. Crkva nije imala nekretnine ni slične izvore novca. Kako je moguće da unatoč toga ima blago? Za vrijeme svojeg mučeništva Lovro će pokazati siromahe i reći: oni su crkveno blago! Siromasi. Crkva nisu samo biskupi i svećenici, strukture i organizacija. Crkva su svi kršćani zajedno. Svi smo mi Tijelo Kristovo. Poznati kršćanski pastor David Wilkerson govorio je da nas ”Isus upozorava da se ne vežemo za stvari ovoga svijeta, da ne smijemo dopustiti da išta od ovoga svijeta otme naše srce. Trebamo sve izgubiti. Bogu trebamo zahvaljivati za blagoslove i darežljivo davati za potrebe siromašnih.” Bog neće dopustiti da osjećamo krivnju zbog Njegovih blagoslova koje nam je dao, sve dok ih ne trošimo samo na sebe i svoju obitelj te ih ne držimo na dohvatu ruke. Ima jedna priča koju vjerojatno znate. Gradila se katedrala u Reimsu koja će postati tradicionalno mjesto krunidbe francuskih kraljeva. Jednoga dana posjetili su je plemići i bogataši, biskupi i kardinali, da utvrde kako napreduju radovi. Ispod skela ugledali su jednu ženu s metlom u ruci. Budući da im je kvarila cjelokupni dojam, frustrirano su joj dobacili: Što ti tu radiš? A ona im je samouvjereno odgovorila: gradim katedralu! Crkvu, njezine katedrale, kapelice i crkve, škole i bolnice, i sve materijalno čime se neki hvale, ne grade oni koji puno imaju nego oni koji drže metle u ruci. Istina, njihova su imena zapisana samo na nebesima.

Neki su uvijek na vrijeme, a neki kasne. Za mnoge su to prilično standardne stvari. Ne mislim da zaslužuju drugačija pravila, ali jednostavno je tako. Ustaju rano i vrijeme do odlaska nastoje provesti sa što više aktivnosti: sport, doručak, vijesti na webu, sanjarenje o smaku svijeta navlačenjem čarapa, itd. Kao i obično, pogledavaju na sat i kažu si: ima vremena. I ubrzo shvate da će opet zakasniti. Diana De Lonzor, savjetnica za upravljanje velikim tvrtkama, iznosi sljedeće opažanje: ”Velika većina ljudi koji kasne, kasni cijeli život, za bilo koju vrstu aktivnosti.” Iznenađujuće, malo je znanstvenih istraživanja o kašnjenju. Ugledni stručnjaci kažu da su neki ljudi “programirani” da kasne i da problem dolazi izdaleka, drugim riječima iz mozga. Dakle, ako kasnite – imate mozga, ne brinite. Niste lijeni, meki ili manje produktivni od prosjeka. Nije vam cilj razljutiti ili omalovažiti bilo koga svojim kašnjenjem. Sve je to samo posljedica vaše psihologije i vaše osobnosti. Uostalom, oni koji kasne obično ostaju budni dokasna kako bi nadoknadili izgubljeno vrijeme, nešto o čemu ne govorimo, a što bi ipak mnogo doprinijelo njihovom lošem renomeu nepoštenih i mrskih kasnilaca. Kažu da, dugoročno, kašnjenje ima vrlo pozitivne posljedice za zdravlje. Istraživači su utvrdili blisku vezu između kašnjenja i optimizma, smanjenja stresa, kardiovaskularnih bolesti i jačanja imunološkog sustava. Na Državnom sveučilištu San Diego napravljena je studija o ljudima tipa A i B. Ljudi tipa A su agresivniji, samokritičniji, natjecateljski raspoloženiji i više paze na vrijeme, odnosno točniji su, dok su ljudi tipa B skloniji kašnjenju, strpljiviji i opušteniji – što su istovremeno karakteristike koje im pomažu da postanu uspješniji. Ljudi tipa B pokazuju veću maštovitost što je korisno u kreativnim zanimanjima. Ne boje se kršiti pravila niti izaći izvan zadanih granica i ne zamaraju se sitnicama. Dok rade mogu potpuno izgubiti osjećaj za vrijeme, i unatoč tome postići velike rezultate. Optimistični su, i zbog te kvalitete rijetko odustaju i ne predaju se olako. Uvijek idu prema naprijed, a ako se pojavi neki problem, uvijek vjeruju da postoji rješenje. Osjećaju manju razinu tjeskobe i bolje se snalaze. Drugim riječima, ljudi koji su navikli kasniti fokusiraju se na bitne stvari i vide budućnost kao beskonačnost mogućnosti. Čak i kada kasne ne paničare. I ako moram birati između onih deset, ja biram onog prvog, zaručnika – jer on uvijek kasni.

Ne da mi mira Abraham. Kažu da je on “povjerovao”, ne samo da Bog postoji, nego je vjerovao u Božje obećanje. Boga ne impresionira i ne oduševljava ako vjerujemo samo u Njegovo postojanje. Kaže sveti Jakov: ”Ti vjeruješ da je jedan Bog? Dobro činiš! I đavli vjeruju, i dršću.” (Jak 2,19) Bojimo se i čitati takvo što u Bibliji, i to još u Novom Zavjetu. Zamislite, i đavli vjeruju! Boga impresionira ako vjerujemo u Njegovo obećanje koje nam je dao, u Njegovu riječ. Abraham je vjerovao u Božje obećanje. Njegov izbor nije bio oko toga postoji li Bog ili ne, nego oko toga hoće li ili neće vjerovati konkretnom obećanju koje mu je Bog dao, da će mu potomstvo biti veliko i da će ga mnogi ocem zvati. Kad je Bog Abrahamu davao obećanje, nije se imao kime većim zakleti pa se zakleo samim sobom. I Abraham je odlučio vjerovati da će Bog držati svoju riječ. Živio je svaki dan da će se obećanje ispuniti. Živjeti u iščekivanju ispunjenja obećanja povezano je s izazovom mogućih zanemarivanja uobičajenih životnih ciljeva – sigurnosti, udobnosti i dobrobiti. Možemo li se tako živjeti? Naravno da se može, no nije lako. ”Nada je mnogo puta tama, ali te i dalje nosi kroz život” – kaže Papa Franjo. ”Vjera znači hrvati se s Bogom, pokazati mu našu gorčinu, bez ‘pobožne’ prijetvornosti”. (Papina kateheza 28. prosinca 2016.). I tebi je Bog sigurno obećao nešto i ustraje da mu vjeruješ na riječ koju ti je dao. On će drži svoju riječ. Sigurno.

Današnja evanđeoska poruka započinje riječju nade: “Ne boj se, stado malo, jer je Otac vaš smatrao potrebnim dati vam Kraljevstvo.” Drugim riječima daje nam do znanja da je njegovo Kraljevstvo sigurno već naše. Vjerujte u to čak i ako vam izgleda suprotno. Ali Isus tu ne staje, on odmah opisuje zahtjeve koji iz toga proizlaze za nas. Jer “kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati. Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati.” Bog nam svakim danom povjerava napredak, a na nama ostaje da se uzdignemo na razinu povjerenja koje nam On ukazuje. Od sada trebamo imati samo jedno na pameti – ispunjenje Božjeg obećanja. A sve počinje oslobađanjem od svega što posjedujemo. Radi se o evanđeoskom siromaštvu.

Evanđeosko siromaštvo nije poziv na podjelu čovječanstva na one koji imaju i na one koji nemaju, niti je hvalospjev bijedi. To je poziv na njegovanje stava nevezanosti na materijalna dobra. Ova nevezanost proizvodi unutarnju slobodu koja nas otvara Bogu i potrebama bližnjega. Oslobađa nas od pohlepe, od taštine da uvijek posjedujemo više. Evanđeosko siromaštvo podsjeća nas da je veća radost u davanju nego u primanju. Ljubav nas otvara radosti samopožrtvovnosti i služenja. Blago onome koji služi. Kada živimo u stavu služenja, Gospodin nam može obilnije dati svoj blagoslov jer je siguran da ga nećemo zadržati za sebe nego ćemo ga prenijeti drugima. Stoga nas može s potpunim povjerenjem postaviti nad svim svojim posjedima. One koji žive samo za sebe i za zadovoljenje svojih apetita dostiže tužna sudbina – udaljavaju se od Boga, udaljavaju se od sebe i od drugih. Sebičnost stvara samoizolaciju koja guši sreću.

Put vjere može se objasniti pomoću tzv. “noći ili tame vjere”, o duhovnom putu o kojem nam svjedoče mnogi sveci poput Benedikta, Ignacija, Terezije Avilske, Ivana od Križa ili Male Terezije… Vrijeme je to čišćenja vjere. Ono je karakterizirano slijedom svjetlosti, zatim samoće i suhoće. To je normalno i poznato u duhovnom životu. Mistici su o tome često govorili. Svrha života je ljubav. Međutim, naša je ljubav često posesivna i potrebno joj je pročišćavanje. Duhovna noć, ali i životne patnje mogu dovesti do rasta ljubavi. Terezija iz Lisieuxa doživjela je tu kušnju u posljednjim mjesecima svoga života. Ona govori o “tamnoj noći” o “tami”. Ta kušnja vjere dovela ju je do apostolskog poslanja. Doživjela je sjedinjenje s Kristom u Getsemaniju i na križu, za spasenje svijeta. Ona se tome ne čudi, ostala je uvijek nasmijana, uvijek dostupna i u najtežim trenucima suhoće i osjećaja ostavljenosti. Nitko ništa od toga nije vidio u njezinom ponašanju. Izdržala je u oluji. U tom je iskušenju ova iznimna žena crpila svoju energiju.

Na doživljavaju “noć ili kušnju vjere” samo sveci, mistici. Mogu je imati svi vjernici. “Noć vjere” nam postaje sredstvo da iskusimo nevezanost na sebe i predanost Božjoj providnosti, pod uvjetom da kroz to prolazimo strpljivo, s pouzdanjem, u molitvi i bratskom milosrđu, pod vodstvom iskusnih duhovnih vođa.

Isus voli da si učenici postavljaju visoke ciljeve i da teže prema najboljem. Sebično? Nije. Sjećate li se kako su učenici raspravljali iza Njegovih leđa tko je najveći između njih. Isusu nije bilo krivo, dapače, dao im je čak i formulu kako to postići. Baš kao što je to bio slučaj i sa Zebedejevima, ili s Petrom u Cezareji Filipovoj. Isusu ne pada na pamet da poništi ambicije svojih učenika za prvim mjestima. Ali ipak, priznajmo, i za Njega ima prvih, važnijih i manje važnijih.

Da li Isus favorizira neke? Na Goru preobraženja Isus je pozvao samo trojicu učenika. Što su si ta trojica zbog toga mozgali, možemo si zamisliti. A najvjerojatnije si je i Isus postavljao pitanje da nije možda i sam pretjerao, jer takvim načinom mogao bi napraviti neslogu među svojima. Ipak su oni samo ljudi. Ali Isus nikomu ne objašnjava svoj izbor. On je Bog i njegov način je zakon. Kao što čitamo u evanđeljima – a posebno u prispodobi o talentima – Isus nije podložan egalitarističkom mentalitetu. Je li Isus neke preferirao? Očito jest. A uostalom, zašto ne?! On voli sve ljude i želi da se “svi ljudi spase i dođu do spoznaje istine” (1 Tim 2,4), ali smatra da nisu svi za sve, pa što god oni mislili o sebi. Nije to neki hir, nego putokaz za život njegovih učenika. Priznajmo i mi – nisu svi za sve. I ako nekima pokazuje više povjerenja, druge to ne bi trebalo smetati, jer su sve dobili.

Kad je Isus hodao brdima Galileje, susretao je razne vrste muškaraca i žena koji su se međusobno jako razlikovali. Neki su siromašni, druge je pogodila nesreća, trećima se čini da im je u životu dobro. Isus uvijek nađe riječ, gestu da svakome pokaže, da shvati da ga Bog voli. Isus ne hoda naokolo s upitnikom da odvoji one koji vjeruju od onih koji ne vjeruju. Božja je ljubav za svakoga, bio vjernik ili ne.

Posebne tajne koje su Petar, Ivan i Jakov doživjeli na Gori preobraženja darovane su im da bi mogli o njima pričati kasnije drugima. Mi bi rekli da je Isus mogao to i bolje napraviti. Bolje bi to odradila Dvanaestorica. Bili bi glasniji od trojice. Ali Njegova je zadnja: “Niste vi izabrali mene, nego sam ja vas izabrao.” (Iv 15, 19).

Učinio sam sve što sam mogao da dobijem tvoju pažnju i mrvice tvoje ljubavi. Prvi sam ti poslao poruku. Kako nisam dobio odgovor, poslao sam ti i drugu, i treću… Marljivo sam pratio tvoje objave na društvenim mrežama, stavljao komentare i slao fotografije.

Na sve sam mislio. Kad sam uvidio da ništa od toga nije dovoljno da ti privuče pažnju, počeo sam ti dijeliti komplimente i trudio se dobro obući kad sam znao da ću te vidjeti.

Posvuda sam ostavljao tragove i jasno ti davao do znanja da želim biti s tobom i da mi nedostaješ kad te ne vidim. Ukratko, dao sam sve od sebe da napravim mjesta za tebe u svom svijetu, al po svemu sudeći očito nisam bio vrijedan toga. Ne mislim da namjerno zanemaruješ moje signale prijateljstva, ali se tako čini. Ljutio sam se, ali na kraju uvijek sam ti oprostio. Znao sam biti razočaran zbog otkazanog susreta u zadnji tren, no, i tada sam znao da ću te ponovno pozvati k sebi sljedeći vikend.

Trčao sam za tobom i bio uvjeren da ćeš, ako se malo više potrudim, na kraju pristati. Mislio sam da radim pravu stvar, i nisam se mogao suzdržavati. Previše te cijenim. Sve što sam želio bilo je razgovarati s tobom. Ali nakon nekog vremena izgubio sam svaku nadu i odlučio prestati slati ti poruke i zatrpavati tvoj telefon smsovima. Samo da znaš, to ne znači da te više ne želim. To ne znači da sam prestao pratiti tvoje društvene mreže i maštati o tome što bi se moglo dogoditi ako se ponovno sretnemo. Još te želim.

Još uvijek gajim osjećaje prema tebi, ali ne mogu si stalno zadavati muku analizirajući tvoje kontradiktorno ponašanje. Ako želiš da se sretnemo, na tebi je da se potrudiš. Na tebi je red da pošalješ sms. Duboko u sebi stvarno želim nastaviti razgovarati s tobom. Ne zatvaram ti vrata, ali ne želim biti jedna od opcija jer sam ti spreman ponuditi cijelog sebe. Moguće je da će ti se činiti da neću više trčati za tobom, ali nek znaš da uvijek želim biti s tobom. I za kraj, našao sam nešto lijepo: “Svaki dan te volim jače, danas više nego jučer i puno manje nego sutra. Pa što ako su i bore na licu, samo nek nam ruže mirisima svojim uljepšavaju put.”

Bog je uvijek aktivno tražio prijateljstvo ljudi, nudeći im da žive u zajedništvu s njim. Ni ljudska slabost ni prašina s puta nisu ga mogli natjerati da se predomisli. Dopuštanje da nas zagrli ova bezuvjetna ljubav ispunjava nas svjetlom i snagom da ponudimo Boga drugima.

Isus zna da se o Njemu priča i da ljudi o Njemu imaju različita mišljenja. Jedni kažu ovako, drugi onako. Neki pogode, drugi ne. Normalno.

Po prirodi preferiramo mišljenja koja se slažu s našim vlastitim i branimo svoje kada se ono dovodi u pitanje. Međutim neprihvaćanje tuđeg mišljenja posljedica je straha od preispitivanja, a time i nedostatak samopoštovanja.

Isus želi čuti mišljenja drugih. Kada imamo zdravo povjerenje u svoj način razmišljanja, djelovanja i otvaranja prema svijetu, tuđe mišljenje ne doživljavamo kao prijetnju. Naprotiv, ono postaje prilika za proširenje naših horizonata.

Slušanjem, razmjenom i dijeljenjem mišljenja možemo obogatiti sebe, ali i ponuditi najbolje što imamo onima oko nas – biti ljudi od poštenja, kako pjeva Klapa Sol: “Ostavjan van ime i kuću od poštenja, najvridnije blago mojega živenja. Još kad vode vidin vaše lice milo, znan da radi toga živit je vridilo”. Biti pošten, poštivati druge i biti poštovan, prekrasne su karakterne crte onih koji se druže s Isusom.

Kao svaki čovjek koji je hodao ovom zemljom, i Isus je živio prekrasnu vrlinu prijateljstva. I zato mu je najvažnije što njegovi prijatelji misle o njemu. Prijatelji su zdravlje duše. I kad ti ne ide, u ‘crnim’ danima, nakon bezbrojnih promašaja, i kad te i sami kritiziraju, njihovo mišljenje te liječi jer te oni vole. Oni su uvijek na tvojoj strani. Što bi život bio bez prijateljstva?

Pročitao sam negdje svjedočanstvo o jednoj 23-godišnjoj majci iz Amerike, Christine Simoes, koja je postala paraplegičarka nakon što je skočila s trećeg kata kako bi spasila sina od požara. Mlada majka je zadobila prijelom nekoliko kralježaka, no uspjela je svojim tijelom spasiti svoju bebu. Neće nikada više moći hodati, ali kaže: „Sva ova bol se isplati, samo nek je moj sin živ.“

Christinin slučaj nije izoliran. Majke i očevi diljem svijeta sposobni su za svoju djecu učiniti sve, od najnezamislivijih do najsitnijih svakodnevnih žrtvi koje, iako štete njima, koriste njihovoj djeci.

Tužno je i obeshrabrujuće kada se dijete razboli. Nepodnošljivo je gledati slučajeve u kojima možemo učiniti malo ili ništa da bismo im olakšali bol. Ali gdje ljudska sposobnost zakaže, molitva spašava. Isus nas ohrabruje i moli da ne posustanemo u molitvi za one koje volimo. „I ja vam kažem, tražite i dat će vam se, tražite i naći ćete; kucajte i otvorit će vam se. Jer tko traži, prima; tko traži nalazi; i tko kuca, otvorit će mu se“ (Lk 11, 9-10).

„Bog nam ne bi zapovjedio da ga molimo, a da nas ne želi čuti“, kaže sveti Augustin. Za velike darove potrebna je velika želja. Sveta Monika je 20 godina molila za obraćenje svoga sina Augustina i uspjela je. Išla je tri puta dnevno pred svetohranište da moli Isusa da njezin sin postane „dobar kršćanin“. Samo je to željela. Nije tražila da on jednog dana bude svećenik, biskup, svetac, crkveni naučitelj i filozof. A Bog mu je dao i više od toga – da postane svetac. A zamislite da je Monika prestala moliti nakon 19 godina? Ne bismo imali sveca. Bog ne može odoljeti suzama i molitvama roditelja koji mole za svoju djecu.