Postoje trenuci kada bismo željeli da nam Bog pokaže cijeli put. Željeli bismo unaprijed znati što će se dogoditi, kamo nas život vodi i kako će završiti ono što nas danas brine. Ali Božja riječ često ne osvjetljava cijeli put odjednom, ali nam daje dovoljno svjetla da možemo učiniti sljedeći korak. U tome se krije poziv na povjerenje. Isus nam ne obećava život bez tame, pitanja i trenutaka u kojima nećemo znati što učiniti, nego nam obećava svoju prisutnost. Kada ne vidimo daleko, možemo se osloniti na njegovu riječ. On nas podsjeća da nismo sami i da ni jedan naš korak nije skriven njegovu pogledu: ”Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka, Isuse.” To možemo reći posebno onda kada nam je teško, kada srce traži odgovor, kada nas nešto boli, kada se bojimo budućnosti ili kada stojimo pred odlukom koju ne znamo donijeti. Možda nećemo odmah dobiti odgovor na svako pitanje, ali ćemo dobiti ono što nam je potrebno da nastavimo dalje - riječ nade, riječ utjehe, riječ koja vraća mir. Ponekad bismo htjeli veliko svjetlo koje će odjednom rastjerati svu tamu. Isus nam, međutim, daje svjetiljku. Kao da nam govori: Ne moraš danas vidjeti kraj puta. Hodaj sa mnom. Učini ovaj korak, a kada dođe vrijeme za sljedeći, bit ću i tamo. Ako je Krist uz nas i ako njegova riječ svijetli u našem srcu, možemo krenuti i onda kada pred sobom vidimo samo nekoliko koraka. ”Isuse, kada ne vidim put pred sobom, neka mi Tvoja riječ bude dovoljna. Kada se bojim, podsjeti me da si blizu. Kada ne znam kamo dalje, osvijetli moj sljedeći korak. Ne tražim da mi pokažeš sve što me čeka. Daj mi samo toliko svjetla da danas mogu hodati s Tobom.”
Oprostio si mi, Gospodine, onda kada ni sam sebi nisam znao oprostiti. Poznavao si moje grijehe, moje padove i skrivene rane, ali me nisi odbacio. Pogledao si me pogledom koji sve zna i koji, unatoč svemu, još uvijek ljubi. Nisi prebrojavao moje padove niti si me nazvao mojom prošlošću. Ondje gdje sam ja vidio krivnju, Ti si vidio srce koje se još može vratiti. Ondje gdje su bile suze, Ti si primio molitvu koju nisam znao izgovoriti. Mnogo si mi oprostio, Gospodine. Zato sada razumijem riječi: „Oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo.“ Tko iskusi oproštenje, počinje drukčije ljubiti. Ne zato da bi zaslužio Božju ljubav, nego zato što je otkrio da je već ljubljen. Možda ću ponovno biti slab. Možda ću ponovno pasti. Ali želim pamtiti da nisam samo zbroj svojih padova. Ja sam čovjek kojemu si pružio ruku, kojemu si oprostio i kojemu si otvorio novi put. Zato Ti ne mogu donijeti savršen život. Mogu Ti donijeti svoje srce, upravo ovakvo kakvo jest. Oprostio si mi, Gospodine. Uzmi sada ovo moje srce i nauči ga da mnogo ljubi.
Riječi tvoje, Ljubavi moja, ostaju u meni i onda kada sve drugo utihne. One me pronalaze kada se izgubim u svojim mislima, podižu me kada klonem i vraćaju mir mome srcu. Ti ne govoriš mnogo, ali svaka tvoja riječ nosi život. Kada kažeš: „Ne boj se“, strah više nema posljednju riječ. Kada kažeš: „Dođi“, znam da me čekaš. Kada kažeš: „Ostani u meni“, osjećam da sam pronašao mjesto kojem pripadam. Riječi tvoje, Ljubavi moja, želim čuvati duboko u srcu. Ne samo slušati ih, nego od njih živjeti. Neka budu svjetlo mojim koracima kada ne vidim put, snaga kada više ne mogu i utjeha kada duša traži tvoju blizinu. Govori mi, i kada je oko mene buka, nauči me prepoznati tvoj tihi glas. Jer jedna tvoja riječ dovoljna je da mi se srce ponovno smiri, da nada ponovno oživi i da znam da nisam sam. Riječi tvoje, Ljubavi moja, neka ostanu u meni. A moj život neka postane tihi odgovor na tvoju ljubav.
Evo dolazim, Gospodine. Donosim Ti sebe onakva kakav jesam. Donosim Ti svoje umorno srce, svoje boli, svoje promašaje i sve ono što nije bilo kako sam želio. Donosim Ti i pitanja na koja još nemam odgovora, trenutke kada sam bio slab i puteve na kojima sam se izgubio. Ali ne donosim Ti samo ono što boli. Predajem Ti i ono dobro u sebi. Svoje darove, svoje sposobnosti, svoju želju da činim dobro, sve trenutke u kojima sam znao voljeti, pomoći, oprostiti i ostati vjeran. I to pripada Tebi. Ne želim pred Tobom skrivati svoje slabosti, ali ne želim ni zaboraviti koliko si dobra već stavio u moj život. Zato Ti predajem sve: ono čega se stidim i ono zbog čega sam zahvalan, svoje padove i svoje ustajanje, svoje rane i svoju snagu, ono što sam izgubio i ono što još uvijek nosim u sebi. Ne znam što me čeka sutra. Bit će možda novih križeva, ali bit će i novih radosti. Bit će trenutaka kada ću trebati Tvoju ruku, ali i trenutaka kada ću ja moći pružiti svoju ruku drugome. Evo dolazim, Gospodine. Vodi me i učini dobrim ono što Ti danas predajem.
Blizu si mi, Gospodine, i onda kada Te osjećam i onda kada mi se čini da si daleko. Ti ne odlaziš kada se moje srce umori. Ne skrivaš se kada moje oči ispune suze. Ostaješ kraj mene i onda kada nemam riječi kojima bih Ti rekao što nosim u sebi. Blizu si mi u tihim jutrima i dugim noćima. Blizu si mi na putovima kojima radosno hodam, ali i na onima na kojima ne znam kamo idem. Kada moje stope traže mir, Ti postaješ moj put i moj smjer. Blizu si mi u svakoj suzi koju pred drugima sakrijem. Poznaješ svaku moju bol, svako pitanje bez odgovora i svaku riječ koja je ostala neizgovorena. Pred Tobom ne moram objašnjavati svoje srce. Ti ga poznaješ bolje nego ja sam. Kad ostanem bez riječi i samo šutnja govori, Ti razumiješ. Ne tražiš od mene velike molitve. Dovoljno je da ostanem pred Tobom. Ne molim Te da mi objasniš sve što ne razumijem. Molim Te samo da ostanem uz Tebe - kada imam sve i kada nemam ništa, kada se radujem i kada plačem. Neka moje srce zna da si blizu, Gospodine.
I ja sam Tvoj.
Sve izgubih zbog Tebe, Ljubavi moja. Ono što mi je nekoć bilo važno, danas više nema istu vrijednost. Jer otkad sam upoznao Tebe, shvatio sam da se pravo bogatstvo ne nalazi u onome što posjedujem, nego u Onome kojem pripadam. Zbog Tebe sam ostavljao ono za što sam mislio da bez toga ne mogu živjeti. Ponekad je boljelo. Ponekad nisam razumio zašto mi nešto odlazi iz ruku. Ostajao sam praznih dlanova, a ipak nisam bio siromašan, jer si Ti ostao sa mnom. Sve izgubih zbog Tebe, Ljubavi moja, ali u Tebi pronađoh više nego što sam izgubio. Pronađoh mir koji mi svijet nije mogao dati, nadu koju razočaranja nisu mogla ugasiti i ljubav koja me nije napustila ni onda kada su drugi otišli. Ako mi jednoga dana ne ostane ništa osim Tebe, bit ću sretan, jer tada ću pronaći sve.
Kad se umori srce na putu, primi me nježno u zagrljaj svoj. Kad dođu dani bez svjetla i mira, kad moja duša ne nalazi put, ostani blizu i govori tiho, da uz Tebe nikad ne budem sam. Sakrij me u sjenu krila svojih, Ljubavi moja, ostani tu. U Tvome srcu pronađoh mir, u Tvome srcu pronađoh dom. Sakrij me, Isuse, blizu sebe, neka me čuva ljubav Tvoja. Kad moje oči ispune suze, Ti znaš i ono što ne kažem. Ne tražim mnogo, samo Te molim: ne puštaj ruku iz mojega dlana. I kada jednom utihnu riječi, kad ostane samo tišina i Ti, sakrij me tada pod svoja krila, Ljubavi moja. Zauvijek me primi. Sakrij me u sjenu krila svojih, Ljubavi moja, ostani tu. U Tvome srcu pronađoh mir, u Tvome srcu pronađoh dom. Sakrij me, Isuse, blizu sebe, i neka me čuva ljubav Tvoja.
Marijo, i ti si plakala kada nije bilo utjehe, i tvoje je srce boljelo, nevino, bez krivnje. Gledala si svoga Sina kako pati, a nisi ga mogla izbaviti od križa. Mogla si samo ostati uz njega. I ostala si. Stajala si pod križem i nastavila ljubiti. Zato ti poznaješ bol ranjene duše. Znaš kako rana boli kada je nisi zaslužio, kada ne možeš pronaći odgovor i kada riječi više ništa ne znače. Tvoju je dušu probio mač boli. Tvoje su oči gledale ono što srce jedne majke nije moglo podnijeti. A ipak, nisi pobjegla. Ostala si pokraj križa i onda kada se činilo da više nema ničega čemu bi se čovjek mogao nadati. Nisi prestala voljeti. Marijo, ranjene duše, ostani kraj mene. Ako moram plakati, pusti neka teku. Ako nemam snage moliti, ti moli za mene. Ako moja duša šuti, prinesi tu ranu svome Sinu. On će znati što me boli i onda kada ja to ne znam izreći. Ne tražim da svaka rana odmah nestane. Ne tražim ni odgovor na svako svoje pitanje. Molim samo da u svojoj boli ne ostanem sam. Ostani kraj mene dok ne svane dan. Ti koja si pod križem ostala kada utjehe nije bilo, nauči i moje ranjeno srce onome što si ti znala: da rana ne mora ugasiti ljubav. Da srce može biti ranjeno, a ipak nastaviti ljubiti. Da čovjek može plakati, a ipak ostati uz Boga. Marijo, Majko ranjene duše, ostani kraj mene, i uči me da, poput tebe pod križem, i u svojoj boli nastavim ljubiti.
”Ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje.” Ljubav nema potrebu dokazivati koliko vrijedi niti isticati koliko je učinila za drugoga. Ona ne govori: ”Pogledaj što sam sve učinila za tebe”, jer dobro koje čini ne čini zbog priznanja, nego zbog čovjeka kojega voli. Ljubav se ne nadima. Ne mora uvijek biti u pravu, imati posljednju riječ ili pokazati da je bolja od drugoga. Zna se povući, poslušati i napraviti mjesta za drugoga. Ljubav nije nepristojna. Pazi kako govori, jer zna da riječi mogu liječiti, ali i duboko raniti. Nije dovoljno imati pravo; važno je i kako se odnosimo prema čovjeku pred sobom. A možda je najteže ovo: ljubav ne traži svoje. Mi tako lako počnemo računati koliko smo dali, koliko smo se žrtvovali i koliko nam je uzvraćeno. Ljubav, međutim, ne vodi takvo knjigovodstvo. Isus nije pitao koliko će dobiti zauzvrat.
Bože moj, tako si ljubio svijet da si nam dao svoga Sina. Zastanem pred tim riječima i pomislim: koliko ljubavi mora biti u Tvome srcu kada si nam mogao dati ono što Ti je najdraže. Dao si nam Isusa. I što više o tome razmišljam, sve mi je ljepša pomisao da si Ga dao i zbog mene. Da si mislio i na mene. Da si želio da Te po Njemu upoznam, da osjetim koliko si mi blizu i da više nikada ne moram sumnjati jesam li Ti drag. Kad gledam Isusa, kao da gledam Tvoju ljubav koja je postala vidljiva. U Njegovu pogledu osjećam Tvoju nježnost. U Njegovim riječima čujem Tvoj glas. U Njegovim rukama koje dodiruju ranjene prepoznajem Tvoje ruke koje žele dotaknuti i moje rane. I postaje mi lijepo biti uz Njega. Ostati barem malo u Njegovoj blizini. Ne govoriti mnogo. Samo znati: On je ovdje. On me poznaje. On zna sve o meni i voli me. A onda pogledam križ. I srce mi kaže: zar si me stvarno toliko ljubio? Zar sam Ti toliko vrijedan da si zbog mene išao tako daleko? Zar Ti je toliko stalo do mene da si radije otvorio svoje ruke na križu nego dopustio da zauvijek ostanem daleko od Tebe? Isuse, pred takvom ljubavlju nemam velikih riječi. Imam samo jedno malo i nesavršeno srce koje Ti želi reći: hvala Ti. Hvala Ti što si došao zbog mene. Hvala Ti što me tražiš kada odlutam. Hvala Ti što se ne umoriš od mene. Hvala Ti što me poznaješ bolje nego što poznajem samoga sebe, a ipak me želiš blizu. I kada Te gledam, u meni se rađa jedna jednostavna želja: želim Te još više upoznati. Želim Ti biti bliže. Želim da mi nikada ne postane svejedno kada si Ti u pitanju. Ako si Ti mene tako ljubio, kako da Te ne zavolim? Ako si Ti mene toliko tražio, kako da ja ne tražim Tebe? Ako si mi dao sebe, onda Ti i ja želim dati sebe. Ne zato što imam nešto veliko što bih Ti mogao ponuditi, nego zato što želim biti Tvoj. I zato Ti danas tiho govorim: Isuse, lijepo mi je znati da me voliš. Lijepo mi je pripadati Ti. Lijepo mi je biti s Tobom. Ostani blizu moga srca, a moje srce nauči da svakoga dana bude malo više zaljubljeno u Tebe.
Nebo Isusa nije zadržalo kada ga je ljubav pozvala da siđe među nas. Ostavio je svoju slavu i postao čovjek, malen i blizak. Ušao je u naše nemire, naše samoće, naše rane i izgubljene dane, kako nijedan čovjek više ne bi pomislio da je predaleko od Božjega srca. Ponizio je samoga sebe, ne zato što je vrijedio manje, nego zato što prava ljubav ne pita koliko mora dati da bi došla do onoga koga voli. Išao je putem poslušnosti, korak po korak, bez povratka i bez odustajanja, sve dok ga ljubav prema Ocu i prema nama nije dovela do križa. Na tom putu nije prestao ljubiti. Kad su ga odbacili, on nije odbacio nas. Kad su ga ranili, nije zatvorio svoje srce. Kad su mu na križu raširili ruke, te su raširene ruke postale zagrljaj cijeloga svijeta. U tom zagrljaju ima mjesta za svakoga od nas. Zato pred križem možemo postaviti vrlo osobno pitanje: Zar sam ti, Isuse, doista toliko vrijedan da si zbog mene išao sve do kraja? Isus nam ne odgovara velikim riječima. Pokazuje nam svoje probodene ruke, svoje rane i otvoreno srce. Pred križem riječi postaju premalene. Križ sam govori koliko čovjek vrijedi u Božjim očima. Isus je sišao tako nisko da bi nas podigao. Dao je svoj život da bismo mi imali život. Ljubio je tiho i nježno, ali do kraja. Nije odustao ni onda kada je ljubav boljela. Zato, kada zaboravimo koliko vrijedimo, dovoljno je ponovno pogledati prema križu. U njegovim ranama možemo pročitati ono što nijedna riječ ne može potpuno izreći: ljubio si me više nego što mogu razumjeti i zbog mene si ostao vjeran ljubavi sve do smrti, smrti na križu.
”Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina i ne zaboravi dobročinstava njegovih.” Čovjek lako zaboravlja. Ponekad zaboravi i ono što je Bog učinio za njega, koliko ga je puta podigao, sačuvao i bio uz njega onda kada toga nije bio ni svjestan. Bog nam zato govori: Ne zaboravi koliko sam te ljubio. Kad nisi znao kamo dalje, bio sam put pod tvojim nogama. Kad nisi imao snage govoriti, slušao sam i tvoju šutnju. Kad si odlazio, nisam te prestao čekati, a kad si padao, nisam se od tebe okrenuo. Bio sam blizu i onda kada si mislio da si ostao sasvim sam. To često shvatimo tek poslije. Pogledamo unatrag i kažemo: ”Bože, pa Ti si bio ondje.” U ljudima koji su došli u pravi trenutak, u vratima koja su se neočekivano otvorila, u snazi koju smo dobili kada smo mislili da više ne možemo. A kada se ponovno zapitaš voli li te Bog, pogledaj njegove ruke. Pogledaj križ. Na njemu je odgovor koji ne treba mnogo riječi: ”Ne zaboravi koliko sam te ljubio.” Ne zaboravi nikada što je sve učinio za tebe.
Neke suze teku niz lice, a neke čovjek nosi duboko u sebi. Ove druge često su teže, jer ih nitko ne vidi. Čovjek ustane, ode na posao, susreće ljude, razgovara i smije se, a ipak u sebi nosi nešto zbog čega bi najradije zaplakao. Mnogo je takvih suza i u našim obiteljima. To su suze roditelja zbog djece. Roditelj gleda svoje dijete koje se udaljava, donosi pogrešne odluke, možda je krenulo putem ovisnosti, izgubilo vjeru ili se jednostavno zatvorilo u sebe. Htio bi mu pomoći, nešto promijeniti, vratiti ga na pravi put, ali ne može. Teško je gledati nekoga koga voliš i shvatiti da postoje trenuci kada mu ne možeš pomoći onako kako bi želio. Postoje i suze djece zbog roditelja. Djeca možda ne razumiju sve probleme odraslih, ali osjećaju napetost, svađe, hladnoću i šutnju. Osjećaju kada se otac i majka udaljavaju jedno od drugoga. Odrasli ponekad misle da djeca ne primjećuju. A djeca često vide i osjećaju mnogo više nego što mi mislimo. Postoje i suze između muža i žene. Nekada su jedno drugome obećali da će zajedno prolaziti kroz život, a onda su se negdje putem počeli gubiti. Ponekad zbog velike povrede, nevjere ili laži, a ponekad bez nekoga velikog događaja. Jednostavno su prestali razgovarati, slušati, primjećivati jedno drugo. I najteža samoća ponekad nije kada nemaš nikoga, nego kada živiš pokraj nekoga tko ti je nekada bio najbliži. Tu su i suze zbog bolesti, smrti, siromaštva, dugova, nemoći i straha za sutra. Suze onih koji se godinama brinu za bolesnog člana obitelji. Suze starih roditelja koji čekaju da ih netko nazove ili posjeti. Suze za nekim čije je mjesto za obiteljskim stolom ostalo prazno. Pred svim tim suzama često ostajemo nemoćni. Ne možemo izliječiti svaku bolest, popraviti svaki brak, vratiti izgubljeno niti riješiti svaki problem. Ali možemo nešto drugo. Možemo ostati blizu. Možemo saslušati. Možemo prvi pružiti ruku. Možemo nakon dugo vremena ponovno razgovarati. Možemo reći ”oprosti”. Možemo primijetiti čovjeka koji pati i ne dopustiti da svoju bol nosi potpuno sam. Možemo li iz svojih obitelji ukloniti sve suze? Ne možemo. Pravo je pitanje: mora li čovjek kojega volimo plakati sam? Ne mora. Ponekad ne možemo obrisati nečije suze, ali možemo biti ruka koja će im pomoći obrisati ih. Ne možemo ukloniti svaki križ, ali možemo pomoći da ga netko lakše nosi. Nemamo rješenje za sve, ali možemo ostati uz druge onda kada rješenja nema.
Kad je Isus došao do Lazarova groba, zaplakao je. A ljudi koji su ga gledali rekli su: ”Gle, kako ga je ljubio!” Isusove suze govore da mu čovjekova bol nije svejedno. Nije ravnodušan pred grobom svoga prijatelja. Plače jer ljubi. Ali Isus nije došao samo plakati s nama pred našim grobovima. Došao je učiniti nešto što nitko od nas nije mogao učiniti: ući u našu smrt i otvoriti nam put u život. Zato Lazarov grob već pokazuje prema križu. Kod Lazarova groba Isus plače zbog smrti onoga koga ljubi. Na križu Isus umire za onoga koga ljubi. Kod Lazarova groba ljudi govore: ”Gle, kako ga je ljubio!” A pod križem kao da cijelo čovječanstvo može ponoviti iste riječi: ”Gle, kako nas je ljubio!” I tu više nije riječ samo o Lazaru. Riječ je o meni, o tebi, o svakom čovjeku. Ako ikada posumnjaš jesi li Bogu važan, ako se pitaš koliko mu vrijediš, pogledaj na križ. Jer križ je Božji odgovor. Toliko vrijediš Bogu da nije ostao samo uz tvoj grob i plakao. Ušao je u grob zbog tebe – da ti grob ne bi bio posljednja riječ.
Ponekad je dovoljno samo zastati i pogledati svoj život drugim očima. Koliko toga imamo, a više ni ne primjećujemo. Koliko je toga postalo tako obično da smo zaboravili da je zapravo sve dar: još nas jutro budi, još imamo koga voljeti. Još možemo nekome reći: ”Oprosti.” Još možemo nekoga zagrliti. Još imamo vrijeme da nešto promijenimo, da budemo bolji ljudi. A ipak, tako lako gledamo što nam fali, što je moglo bolje biti. Tražimo nešto više, nešto dalje, kao da je sreća uvijek negdje drugdje. I koliko puta kažemo: ”Teško meni, teško nama”, a ne vidimo koliko blagoslova tiho živi pod našim krovovima. Možda će nam jednom nedostajati upravo ono što danas nazivamo običnim: nečiji glas, zajednički stol, poznato lice, običan susret. Zato je dobro podsjetiti svoje srce: nije sreća imati sve. Sreća je znati što već imaš! A mi imamo Krista. Imamo nadu. Imamo nekoga tko ostaje i onda kada nije sve po našem. Zato danas nećemo reći: ”Teško nama.” Reći ćemo: Blago nama. Blago nama što još možemo voljeti. Blago nama što se još možemo nadati. Blago nama što imamo Tebe, Gospodine.
Postoje trenuci kad više ne znam kojim putem poći. Kad se srce umori od svega, kad moje misli ne nalaze mira i kad ni sam ne znam što bih sa svime što se nakupilo u meni. Ponekad tražim odgovore, pokušavam pronaći izlaz, uvjeravam sebe da moram biti snažan i da moram izdržati. A onda se sjetim: ja znam kamo mogu doći. Mogu doći do Tebe. Možda se ništa oko mene neće odmah promijeniti. Možda problemi neće nestati, možda neću dobiti odgovor na svako pitanje. Ali pred Tobom ne moram biti snažan, ne moram skrivati nemir svoj, ne moram se pretvarati da je sve dobro kada nije. Mogu Ti donijeti sve što nosim. Mogu Ti donijeti svoj umor, svoje strahove, pitanja na koja nemam odgovora, svoje razočaranje, svoju nemoć. Mogu Ti donijeti čak i ono što ne znam izreći riječima. Jer znam da pripadam Tebi. I upravo zato Ti si, Gospodine, moje sigurno mjesto. Kad se sve ruši, Ti ostaješ tu. Kad se ono na što sam se oslanjao pokaže nesigurnim, Ti ostaješ moja stijena. Kad u sebi nemam mira, Ti postaješ moj mir. Kad se osjećam kao da nigdje ne pripadam, kod Tebe ponovno otkrivam svoj dom. Kad ne znam kamo, dolazim Tebi. Kad nemam snage, Ti me nosiš. Kad se bojim, u Tebi se moje srce ponovno uči ne bojati. Sigurno će doći dani puni tišine. Dani kada neću razumjeti što želiš. Dani kada ću moliti, a činit će mi se da ne čujem odgovor. Bit će trenutaka kada će se u meni podignuti oluje, kada će pitanja biti glasnija od odgovora, a strah veći od moje sigurnosti. Ti mi ne kažeš da oluja neće doći. Ne obećavaš mi da će svaki put biti lak. Ne govoriš da čovjek koji vjeruje nikada neće zaplakati, pasti, umoriti se ili se uplašiti. Ti mi govoriš nešto drugo: ”Ja sam s tobom.” I to mi je dovoljno. Neka zato pušu vjetrovi. Neka dođu i nemirni dani. Ako si Ti kraj mene, siguran sam. Kad izgubim sve oslonce, jedno ostaje zauvijek: Tvoje srce otvoreno za mene. U njemu ne moram dokazivati svoju vrijednost. Ne moram skrivati svoje rane. Ne moram doći sređen, jak i bez pitanja. Smijem doći upravo takav kakav jesam. I što god sutra donese sa sobom, želim sačuvati tu jednostavnu sigurnost: Ti si, Gospodine, moje sigurno mjesto. Moje utočište. Moja stijena. Moj mir. Moj dom. Kod Tebe sam siguran, Gospodine.