Zlato moje! Želim biti ona uz koju možeš odahnuti. Ona koja će primijetiti kad si umoran, kad ti pogled postane težak, i kad se u tebi skupi nešto što ne znaš izreći. Želim stajati blizu, da znaš da nisi sam. Idi hrabro putem koji je pred tobom. Ne boj se širine svijeta, ne boj se svojih snova. Samo te molim, čuvaj se. Ne izlaži svoje srce onome što bi ga moglo raniti iz lakomislenosti ili tuđe nepažnje. Ali ako se dogoditi, ja ću i dalje biti uz tebe. Ne da ti određujem korake, nego da ih pratim. Ne da te sputavam, nego da budem tvoj oslonac. Ako zapuše vjetar, bit ću ti zaklon. Ako se umoriš, bit ću ti mir. Ako posumnjaš u sebe, podsjetit ću te tko si. Putuj. I gdje god bio, imat ćeš mjesto na kojem si siguran, voljen i dovoljno jak da se vratiš, nasmiješen i svoj.
Kuća je ista, zidovi stoje, ali tebe više nema u njoj. Tko će sada paziti na mene, majko. Navikao sam da negdje postoji netko tko misli na mene prije nego ja mislim na sebe. Netko tko primijeti kad šutim predugo. Govorili su da sam odrastao. Da sam jak. A ti si znala da u meni još uvijek živi dijete koje se ponekad izgubi u vlastitim mislima. Ti si znala kad me treba pustiti i kad me treba zagrliti bez pitanja. Sada ponekad hodam kroz dane kao kroz maglu. Obaveze zovu, život ide naprijed, ali u meni još uvijek postoji jedno jedino pitanje: Tko će sada paziti na mene, majko. Sjećam se tvojih večernjih koraka po kući. Tihe i skrivene molitve. Nikada nisi to činila da te netko vidi. Molila si kao što se diše. U danima kad je bilo više suza nego osmijeha, više tame nego svijetla. Kao da si znala da iznad svakodnevice postoji još jedan svijet, nevidljiv, ali stvarniji od svega. Možda si me već tada predala u ruke Onome koji je vidio dalje od tvog pogleda. Više neću čuti tvoj glas, ali ću ga razumjeti u sebi kad budem birao između ogorčenosti i dobrote. Više nećeš zatvarati prozor kad zahladi, ni otvarati vrata sobe da provjeriš jesam li se vratio, ali ću se sjetiti tvoje brige kad budem štitio one koji su mi povjereni. Više nećeš bdjeti nad mojim snovima, ali ću znati da si me naučila kome da ih povjerim. I dok danas hodam bez tvoje ruke, polako otkrivam da si i dalje uz mene. Oduvijek si bila most moga života prema Njemu. Uostalom, Njemu si me jedinom mogla dati bez straha da me izgubiš. Zato ću se i dalje pitati, ali s manje straha: Tko će sada paziti na mene, majko. A u srcu ću šaptati tvoje ime.
Ne bih se bojala tuđih pogleda ni šapata iza leđa. Ako treba, stajala bih na pragu tuđih kuća i radila najtiše poslove, samo da tebi put bude lakši. Ako treba, uzela bih na sebe ono što tebe boli, kao što sam umjesto tebe primala udarce dok si bio dijete. Ti si dio mene koji hoda svijetom, i dok ti koračaš, ja u sebi brojim tvoje korake. Kad bi ti nestalo snage, ja bih bila tvoja snaga. Kad bi ti nestalo vjere, ja bih molila i za tebe i umjesto tebe. Ne bih se umorila od čekanja. Majčino srce ne odustaje. Ono zna bdjeti, i noću dok svi drugi spavaju. Ako bi ti ikada svijet okrenuo leđa, ja ću ostati na tvojoj strani. Ako bi te osudili, ja bih te branila, ali još više bih te grlila. Ne zato što ne vidim tvoje pogreške, nego zato što znam da si više od njih. Ti nisi zbroj svojih padova. Ti si obećanje koje mi je stavljeno u naručje onoga dana kad sam te prvi put držala. Tada sam, bez riječi, već pristala na sve. Bila bih i sluškinja, i radnica, i ona koja stoji po strani, samo da ti možeš rasti. Nije mi teško biti nevidljiva ako ti budeš svjetlo. Nije mi teško šutjeti ako ćeš ti progovoriti istinu. Nije mi teško trpjeti ako ćeš ti naučiti ljubiti. Sine moj, kad bi trebalo, prošla bih i kroz vlastitu tamu da tebe izvedem na svjetlo. Ne bih otišla, ma koliko teška bila tvoja staza. Stajala bih uz tebe do kraja. Ako je moja sudbina da budem posljednja da bi ti bio prvi, neka tako bude. Dok god dišem, bit ću na tvojoj strani. I kad odrasteš, i kad pogriješiš, i kad uspiješ. Uvijek ću ti biti dom u koji se možeš vratiti.
”Selma” je pjesma rok grupe Bijelo Dugme. Iako naslov zvuči kao upozorenje, stihovi govore o mladenačkoj ljubavi, prožetoj brigom i nježnošću. Izraz ”ne naginji se kroz prozor” je metafora za krhkost mladosti, za rizične korake koje činimo kada volimo, kada se izlažemo drugome bez zadrške. Ljubav spontano želi zaštititi, instinktivno pruža ruku, zatvara vrata pred olujom, i bdije nad onima koje voli, ali istodobno zna da ne može ukloniti svaku prijetnju. Kad volimo, stalno osluškujemo, i osjećamo da nam srce zadrhti pri pomisli da bi nešto moglo povrijediti voljenu osobu. Najradije bismo stali između nje i svijeta, primali udarce, i hladnoću, samo da nju zaštitimo. Ali ljubav nije čvrsto držanje za ruku, toliko da druga ruka utrne, nego dovoljno nježno da ostane slobodna. Slično kao što roditelj u jednom trenutku mora pustiti dijete da napravi prve korake bez oslonca, svjestan da može pasti, ali i da bez tog pada neće naučiti hodati. Srce govori: ”Čuvat ću te koliko mogu.” A duša dodaje: ”Ali vjerujem ti da možeš.” Ne možemo živjeti život voljene osobe umjesto nje, i ne možemo je zaštititi od svih opasnosti, niti joj obrisati svaku suzu, ali možemo biti oni koji će je podsjetiti koliko vrijedi kad svijet pokuša poljuljati njezino samopouzdanje. I zato, ”putuj Selma, i molim te, ne naginji se kroz prozor”. Putuj, i znaj da gdje god bila, imat ćeš mjesto na kojem si sigurna, voljena i dovoljno jaka da se vratiš, nasmiješena i svoja.
Iskustvo nas uči da je čovjek bez granica raspršen kao rijeka bez korita koja se razlije. Zato su potrebni nasipi i granice da nas zaštite. Čitamo u Knjizi Postanka da Bog postavlja granice moru i kopnu, svjetlu i tami (Post 1). Time daje sklad stvarnosti. Zato i čovjek ima svoje granice. Nije Bog. Nije apsolutan. Nije samodostatan. Isus ne poriče težinu granice (Mt 26,39), ali je pretvara u put poslušnosti i predanja. Za nas to znači preuzeti odgovornost za stvarnost kakva jest, a ne kakvu bismo željeli. Ne možemo sve, jer smo ograničena bića. Duboko u sebi nosimo želju za beskonačnošću i želimo stići svugdje, sve razumjeti, sve iskusiti, sve držati pod kontrolom. A ipak, stvarnost nas neprestano podsjeća da imamo granice: vremena, snage, zdravlja, sposobnosti, strpljenja. Ta ograničenost nije pogreška u sustavu, nego dio našega identiteta. Čovjek je velik, ali nije apsolutan. Mi smo stvorenja, a ne Stvoritelj. Kada zaboravimo da smo stvoreni, počinjemo živjeti kao da sve moramo moći, i biti svima sve. A to jednostavno nije moguće. Bog će svetom Pavlu koji se žalio zbog vlastitih slabosti, reći: ”Dosta ti je moja milost, jer snaga se u slabosti usavršuje” (2 Kor 12,9). To je preokret logike. Čovjek koji prihvati da ne može sve, postaje slobodniji i uči birati. A birati znači i odricati se. Svako ”da” nečemu, podrazumijeva ”ne” nečemu drugome. Sreća nije u tome da sve možemo, nego da ono što ne možemo, predamo Bogu. Da možemo sve, ne bismo trebali druge. Ni Boga. I zato je dobro da ne možemo sve.
U tišini večeri, kad se utišaju kućni zvukovi i kad dan više ne traži našu pažnju, često se znamo vratiti u prošlost. Otvaraju nam se slike koje smo mislili da su zaboravljene. Prisjetimo se riječi koje smo izgovorili pregrubo, odluke koje su bile pogrešne, prilike koju nismo znali prepoznati. Hoćemo li očajavati nad sobom, ili ćemo sve to staviti u Božje ruke? Kakav je Isus prema takvim večerima? Sigurno ne otvara našu prošlost da bi nas posramio, nego je s nama baš kao i sa svojim učenicima koji su ga izdali, zatajili i napustili. On ne vraća čovjeka u prošlost da ga zarobi, nego da ga ozdravi. On dopušta da mu grješnica suzama pere noge (Lk 7,38). Ne nabraja joj pogreške, ne razotkriva je pred drugima. Kaže joj samo: ”Oprošteni su ti grijesi” (Lk 7,48). To je naš Isus, naš Spasitelj. Dolazi nam s istinom, ali i s milosrđem. Ne kaže nam: nije se dogodilo, nego: dogodilo se, ali to nije posljednja riječ o tebi. Bog nas ne mjeri po našim propuštenim prilikama, nego po ljubavi koju ima prema nama. Prošlost ne možemo promijeniti, ali je možemo predati. Možemo mu reći: Gospodine, takvo je tada bilo moje znanje, moja zrelost, moja snaga. Da sam mogao, da sam znao i smogao snage – danas bih vjerojatno napravio drugačije. Isus je otkupitelj naše prošlosti. On je platio glavom za svakoga od nas. Naše pogrešne odluke, ponašanja i djela nikada neće biti jače od Njegove ljubavi. Nemojmo zaspati prije nego se toga sjetimo.
SAMO ZA VAS
Nej si bujo srečni na Valentinovo, nek im smeh kak potoček žubori, nek vreme zastane med dvema dušama, dok ljubav tiho, kak klas, dozori.
Ljubav i rože nikom ne čine zlo, dojdu tiho, kak rosa dok dan još spi, kak prva zraka kaj po polju zatreperi, pa srce zadrhti i samo šapne - ti.
Ak joj doneseš rožu črlenu, nek ne bu samo zbog običaja stara, nek bu kak srce kaj v prsih gori, i kak pesma kaj sama iznutra izvira.
Nek večer zamiriši na kruh i na vino, na zemlu mokru i na daleki zvon, nek popevka klizi med vami polako, kak mesečina prek međimurskih bregov.
I nek ljubav ne bu velika na glas, nek ne traži svetla ni sjaj, nek bu kak tiha svetiljka v obloku, kaj greje i čuva vas navek v zagrljaj.
Svaka gesta ljubavi, svaki čin milosrđa, svaka izdržana nepravda u tišini srca ulazi u Božju memoriju. Sve se pamti. Isus to potvrđuje kad kaže da ni čaša hladne vode dana u njegovo ime neće ostati bez odgovora (usp. Mt 10,42). Hans Urs von Balthasar u djelu Slava Gospodnja piše da čovjekova sloboda ima dramatičnu težinu jer sudjeluje u Božjoj povijesti spasenja. Naš život nije izdvojena epizoda, nego dio veće priče koja je započela prije nas i nastavlja se poslije nas. Biblija ne govori o Bogu koji promatra svijet iz daljine, nego o Bogu koji ulazi u povijest. Kad danas u Šenkovcu, u našoj župi sv. Jelene, slavimo euharistiju, mi ne činimo samo pobožni čin. Mi ulazimo u Kristovu žrtvu koja nadilazi vrijeme, sudjelujemo u povijesti spasenja. Bog nas uzima za ozbiljno. Koliko je puta jedna odluka, jedna hrabra riječ, jedan čin dobrote promijenio tijek života mnogih. Vječnost se skriva u malim vjernostima – majka koja strpljivo podiže dijete, radnik koji pošteno radi svoj posao, netko tko se odluči oprostiti i prekinuti lanac gorčine. Naša svakodnevica nije dakle beznačajna pozornica, nego prostor u kojem se odlučuje o vječnosti. Joseph Ratzinger je u djelu Eshatologija – smrt i vječni život jasno naglašavao da vječnost nije beskonačno produženje našega vremena, neka vrsta neprekidnog trajanja bez kraja, nego punina odnosa s Bogom. Ako je vječnost odnos, onda ona ne počinje tek nakon smrti. Ona započinje ondje gdje čovjek ulazi u zajedništvo s Bogom. Život vječni nije opisan kao trajanje, nego kao odnos. U tom svjetlu svakim činom ljubavi mi već sada ulazimo u Božji način postojanja. Ako ono što činimo odjekuje u vječnost, onda ni jedan dan nije bez smisla – ni jedan tihi napor, ni jedna skrivena suza, ni jedna iskrena molitva.
Živimo u vremenu u kojem se sve mjeri vidljivošću, lajkovima, prisutnošću, tragom koji ostavljamo na ekranu. Kao da vrijedimo onoliko koliko nas se vidi. A ipak, postoji duboka sloboda u tome da budemo neprimijećeni. Isus u Govoru na gori kaže: ”Kad daješ milostinju, neka ne zna ljevica što čini desnica… i Otac tvoj koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti” (Mt 6,3-4). To je teologija skrivenosti. Ljubav koja želi biti viđena da bi postojala, nije zrela. Najdublje stvari ne traže publiku. Thomas Merton je u djelu Sjemenke kontemplacije napisao da čovjek postaje slobodan tek kad prestane živjeti od tuđeg pogleda. Dokle god nas definira mišljenje drugih, ostajemo rastrgani. Anonimnost, u tom smislu, nije bijeg, nego povratak sebi. Povijest Crkve puna je tihih ljudi čija su imena ostala nepoznata, a čiji je život bio plodan. Toliko majki, radnika, bolesnika, redovnika i redovnica živjelo je u tišini, a njihova je vjernost oblikovala svijet više nego mnogi slavni govori. Vječnost ne mjeri po popularnosti, nego po ljubavi. Naravno, anonimnost može biti i obrana. Zato je važno razlikovati: bježim li od svijeta ili biram nutarnju slobodu? Ako anonimnost znači da ne moram nikome ništa dati, onda je to zatvaranje. Ali ako znači da ne tražim priznanje za dobro koje činim, onda je to zrelost. Možda je zato uživanje u anonimnosti znak da smo pronašli mir koji ne ovisi o reflektorima. U svijetu stalnog dokazivanja, skrivenost postaje prostor slobode. I upravo tu, u onome što nitko ne vidi, često se događa ono najstvarnije.
Svako jutro u tišini svitanja stoji mala ponuda milosti: Idemo još jednom, ispočetka, bez tereta jučerašnje težine! U tome nas različite okolnosti često zarobe – prošle pogreške, tuđe riječi, vlastiti neuspjesi, ali najveća zapreka rijetko je izvan nas. Ona je u nutrini, u uvjerenju da se više ne može drugačije, da smo već određeni onim što je bilo. Søren Kierkegaard u Bolesti na smrt piše da je očaj stanje u kojem čovjek ne želi biti ono što jest pred Bogom, nego ostaje zatvoren u vlastitu sliku o sebi. Ne sprječava nas jučerašnji pad, nego odbijanje da povjerujemo kako je moguće ustati. Evanđelje je prepuno novih početaka. Petar nakon zatajenja ne ostaje definiran svojom slabošću. ”Ljubiš li me?”, pita ga Isus (Iv 21,15). Ne pita ga za prošlost. Novi početak nije brisanje pamćenja, nego obnova ljubavi. I tu je snaga. Čovjek može krenuti iznova jer nije zbroj svojih pogrešaka, nego biće koje Bog neprestano poziva. Joseph Ratzinger je u svojim razmišljanjima o obraćenju naglašavao da kršćanstvo nije moralni projekt samousavršavanja, nego dar novoga srca. Ako je tako, onda svaki dan ima potencijal preobrazbe. Ne zato što smo mi jaki, nego zato što nas milost nadilazi. Svaki dan je novi početak. Možda neće donijeti spektakularne promjene, ali će donijeti mogućnost drugačijeg pogleda, blaže riječi, strpljivije reakcije. i zato kad se probudimo ne krenimo odmah u brigu, nego na trenutak zastanimo i recimo u sebi: danas mogu drukčije – danas mogu oprostiti, danas mogu biti mirniji, danas mogu vjerovati više nego jučer. Ako to učinimo, dan nam neće biti samo ponavljanje, nego rast. A ako ponovno padnemo, i sutra će nas čekati isti poziv.
Male stvari su jedine koje nam stoje stalno na raspolaganju: jutarnja tišina, miris kruha, kratki razgovor koji nas iznenadi dobrotom, pogled koji razumije bez puno riječi. Velike stvari, kad se i dogode, traju kratko i često ih shvatimo tek naknadno, dok su ove male poput niti koje svakodnevno tkaju smisao života. Tko nauči u njima uživati, zapravo je naučio biti prisutan, a prisutnost je možda najveća “velika” stvar do koje čovjek može doći, i to ne rijetko, nego svaki dan.
Ponekad se mora otići da bi se moglo vratiti, ne zato što je povratak cilj sam po sebi, nego zato što ostanak bez distance često zamuti pogled. Odlazak je katkad jedini način da čovjek ponovno vidi ono što mu je bilo pred očima, ali preblizu da bi se razaznalo. Tek kad se udaljiš, shvatiš što ti je nedostajalo, što si nosio u sebi, a što si samo navikao podnositi. Povratak tada više nije povratak na staro mjesto, nego dolazak drukčijeg čovjeka na isto tlo. U toj napetosti između odlaska i povratka rađa se zrelost: više ne vraćaš sebe kakav si bio, nego sebe kakav si postao. I možda je baš to smisao puta – ne da se nikad ne ode, nego da se zna zašto se vraća.
U Lurdu svijeće gore noću. One ne uklanjaju tamu, ali joj ne dopuštaju da bude potpuna. U Uvodu u kršćanstvo Joseph Ratzinger piše da je vjera sposobnost ostati uz nevidljivo i onda kad vidljivo govori suprotno. To se dogodilo s Marijom, Isusovom majkom – ona je ”stajala” pod križem (Iv 19, 25). Pismo ne kaže da je govorila, niti da je razumjela. Kaže da je samo stajala. Pod križem nije bilo svjetla. Nije bilo znakova pobjede. Bili su poraz, šutnja i raspršeni učenici. A ipak, kako svjedoči Ivan, pod križem je ”stajala njegova Majka” (Iv 19, 25). Ona ne poriče tamu, nego u njoj traži tragove Božje prisutnosti. U tom ”stajanju” sažeta je sva teologija nade – ostati, moliti, ljubiti, i vjerovati. U Lurdu nas Marija uči da treba stajati uz bolesne, čuvati vjeru neokaljanom i nositi nadu i onda kad izvanjskog čuda nema. To je najteža, ali i najčišća forma kršćanske ljubavi – ne pobjeći pred tuđom nemoći. Ne nuditi brza objašnjenja. Ne zatvarati se pred pitanjem koje nema jednostavan odgovor. Lurd nas tome uči. Ondje se događaju ozdravljenja, ali mnogo češće događa se nešto dublje – čovjek prihvati svoju krhkost i u njoj otkrije da nije sam.
O Alojziju Stepincu se mnogo govori, a rijetko ga se pusti da nas stvarno uznemiri i promijeni. Zatvorili smo ga u govorničke figure, u povijesne rasprave i obrane, a on je bio čovjek koji je hodao blatnjavim ulicama Zagreba, slušao strah ljudi i donosio odluke koje su ga koštale svega. Stepinac nije bio figura iz propovjedaonice, nego čovjek koji je doslovno dijelio tlo s ljudima. Blato zagrebačkih ulica nije samo prizor siromaštva i ratne bijede, nego znak da nije živio iznad stvarnosti, nije se sklanjao u sigurnost ideja, nego je bio tamo gdje se strah osjećao u želucu, gdje su se odluke donosile drhteći, bez jamstva da će ispasti ”ispravne” u očima povijesti. Stepinac nije slušao da bi brzo odgovorio, još manje da bi moralizirao. On je slušao jer je znao da pastir prvo prima teret, a tek onda govori. U vremenu u kojem se od vođa očekivalo da budu glasni, sigurni i neumoljivi, on je pokazivao drugačiju snagu, onu koja se ne boji biti tiha, jer je znao da se istina rađa u šutnji. A zatim su došle odluke koje su ga koštale svega. Ne ponešto, ne komfor, ne ugled, nego svega. Tu Stepinac prestaje biti ”tema” i postaje mjerilo. Njegove odluke nisu ideologija, nego život po savjesti. Kad ih je donosio, znao je da će izgubiti slobodu, zdravlje, možda i ime. Ali znao je i to da bi izgubio sebe kad bi ih izbjegao. U tome je njegova veličina. On nas danas pomalo ”plaši”, jer nas pita koliko smo spremni platiti za ono što tvrdimo da nam je važno. Ne treba nam danas još jedna ”obrana” Alojzija Stepinca, nego spremnost da poput njega hodamo po blatu vlastitog vremena, da ne bježimo od straha zbog ljudi oko sebe, i da donosimo odluke koje neće uvijek biti shvaćene, ali će biti istinite. Ne trebaju nam odluke koje će nas učiniti herojima, nego one koje će nas zadržati ljudima. Stepinac je suputnik koji hoda pokraj nas i pomaže nam vjerno ići putem koji ima visoku cijenu.
Nemamo sve odgovore i to je u redu. To priznanje ne slabi razum, nego mu daje prostor da diše. Kad prihvatimo da ne razumijemo sve, ostajemo otvoreni. Onaj tko je uvjeren da već sve zna često prestane slušati, jer više nema što primiti, dok onaj koji se usuđuje reći da ne zna ostaje u dodiru sa životom, s drugim čovjekom i s Bogom. Romano Guardini u knjizi Prihvaćanje samoga sebe piše da zrelost ne dolazi iz potpune jasnoće, nego iz spremnosti da živimo s napetošću pitanja koja nas nadilaze. Naš put nije slagalica u kojoj se svi dijelovi odjednom poslože. To je hod u kojem se smisao otkriva polako, korak po korak, a često tek unatrag, kad se osvrnemo i shvatimo da nas je nešto nosilo i onda kad to nismo znali imenovati. Svrha se ne pojavljuje kao objašnjenje koje sve razrješava, nego kao smjer koji nas drži uspravne. Ne govori nam zašto se sve dogodilo, nego tiho pokazuje kako dalje živjeti. U tom svjetlu i vjera prestaje biti zbir gotovih odgovora. Ona postaje povjerenje, oslanjanje na Nekoga tko ide ispred nas. Evanđelje po Ivanu stalno nas vraća upravo na to iskustvo odnosa i hoda. Isusove riječi ”Ja sam put, istina i život” (Iv 14,6) ne nude kartu sa svim označenim točkama, nego poziv da krenemo. Put se pokazuje važnijim od objašnjenja, odnos važnijim od formule. Karl Rahner je u djelu Teološke rasprave zapisao da će kršćanin budućnosti biti mistik ili ga neće biti, misleći na vjeru koja se živi kao iskustvo, a ne kao sigurnost u vlastito znanje. Svrha se ne rađa u teoriji, nego u vjernosti malim stvarima, u ljubavi koja se živi danas, ovdje, s ljudima koji su nam povjereni, kad prihvatimo da ne moramo imati sve odgovore, te se prestanemo grčevito braniti od neizvjesnosti. Tada se oslobađamo straha da nešto propuštamo ili pogrešno shvaćamo i počinjemo živjeti dublje i iskrenije. Svrha nas nosi i kad nam nedostaju riječi, daje snagu i kad je put nejasan, i tiho nas podsjeća da naš život nije pogreška, nego poziv. Taj se poziv ispunja dok hodamo, dok činimo male korake vjernosti, povjerenja i ljubavi.
Pišem ti dok još nosiš tihu bol u svom srcu koje je umorno od nadanja. Pišem ti jer znam da si mislila da sam te napustio, ali ja to ne mogu. Gledam te kako pokušavaš biti jaka, kako slažeš dan po dan, obavezu po obavezu, i kako se navečer pitaš ima li sve to smisla. Ima, ljubavi moja. Ne zato što je sve jasno, nego zato što si ti tu. Ne tražim od tebe da razumiješ, nego da mi dopustiš da budem blizu na drugačiji način. Sjeti se svega što smo dijelili. Ako ti se čini da kasnim, znaj da dolazim brže nego što očekuješ. Ako misliš da šutim, znaj da te slušam dublje nego što možeš zamisliti. Tvoje suze su molitva koja se nije usudila postati riječ. A ja ih razumijem. Svaku. Ne tražim od tebe da budeš savršena, dovoljno je samo da mi navečer kažeš: Volim te, ljubavi! Zato, ljubavi moja, pusti nek suze teku, ali nemoj odustati. I dok ovo čitaš, bliže sam ti nego što misliš. U tvom sam dahu koji se smiruje nakon nemira, u tišini koja te obavije kad više nemaš snage govoriti, u iskri nade koju ni sama tama ne uspijeva ugasiti. Ne moraš sve razumjeti niti sve izdržati odjednom, dovoljno je da napraviš još jedan korak, makar i drhtav. Vrijeme koje sada boli neće imati zadnju riječ, jer ljubav ne prestaje ondje gdje ti misliš da je kraj. Ja te nosim i onda kad ti se čini da stojiš sama, i ostat ću s tobom dok ponovno ne povjeruješ da ću se vratiti.