Pjevam ti, Gospodine, za dane koje sam razumio, ali i za one koje još uvijek nosim kao pitanje. Zahvaljujem ti za ruke koje su me podigle, za ljude koje si mi darovao, za vrata koja si otvorio, ali i za ona koja si zatvorio da ne odem tamo gdje bih mogao izgubiti sebe. S vremenom sam počeo razumijevati da nisi bio prisutan samo u lijepim trenucima, nego da si bio i u mojoj tišini, onda kada te nisam znao prepoznati. Bio si sa mnom u samoći, ostao i onda kada su drugi ”morali” otići. Zato Ti ne dolazim s velikim riječima. Donosim Ti sebe, ovakvog kakav jesam: sa zahvalnošću i s ranama, s vjerom i pitanjima, s onim što sam izgubio i s onim čemu se još uvijek nadam. Moj život nije savršen. U njemu ima i jutra i tame, i smijeha i suza, i sigurnosti i pitanja. Ali dok god će u meni ostati barem jedan dah, taj dah će biti moja molitva, zahvalnost, pjesma tebi, Gospodine, jer sve što jesam, jesam zbog Tebe.
Gospodine, spomeni se svoje nježnosti i ljubavi svoje dovijeka. Spomeni me se kada moje srce utihne i kada više ne znam što bih Ti rekao. Spomeni me se kada ostanem sam sa svojim mislima, sa svime što je bilo i sa svime što nisam uspio promijeniti. Spomeni se, Gospodine, svoje nježnosti. One nježnosti kojom prilaziš čovjeku bez buke, kojom dotičeš ono što boli i vraćaš mir ondje gdje se nastanio nemir. Ne tražim da mi vratiš jučer. Ne tražim ni da izbrišeš sve tragove mojih rana. Samo Te molim da kroz njih prođe Tvoja ljubav i da ono što je boljelo više ne bude mjesto tame, nego mjesto na kojem sam susreo Tebe. Kada mi ponestane snage, spomeni se svoje nježnosti. Kada mi ponestane nade, spomeni se svoje ljubavi. Kada se udaljim, pronađi me. Kada zastanem, pričekaj me. Kada padnem, pruži mi ruku. I kada se učini da si daleko, daj mi srce koje će još uvijek vjerovati da si blizu. Gospodine, spomeni se svoje nježnosti i ljubavi svoje dovijeka. A ja ću se spominjati Tebe.
Isusove riječi: ”Carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje” (Mt 21,28–32) snažno pogađaju čovjeka koji misli da je dovoljno biti blizu svetoga, poznavati Božju riječ i govoriti: ”Da, Gospodine”. Prispodoba o dvojici sinova pokazuje da Bog ne gleda samo ono što govorimo, nego ono što svojim životom činimo. Jedan je rekao ”ne”, ali se predomislio i otišao u vinograd; drugi je rekao ”da”, ali nije otišao. Isus ne opravdava grijeh, nego ističe snagu obraćenja. Carinici i grešnici nisu bili bliže Kraljevstvu zato što su griješili, nego zato što su povjerovali, priznali svoj grijeh i dopustili Bogu da ih promijeni. Oni koji su sebe smatrali pravednima ostali su zatvoreni jer nisu osjećali potrebu za promjenom. Upravo zato riječ ”pretekoše vas” toliko uznemiruje. Čovjek kojega smo možda smatrali izgubljenim može nas prestići na putu prema Bogu. Možda je mnogo puta pao, ali je nakon pada ustao. Možda je dugo govorio Bogu ”ne”, ali je jednoga dana iskreno rekao ”da” i krenuo za njim. A mi možemo godinama govoriti ”Gospodine, Gospodine”, biti u crkvi, poznavati molitve i stajati blizu oltara, a ipak ne dopustiti Evanđelju da promijeni naše srce. Zato ne treba olako suditi čovjeku koji je pao. Ne znamo što se događa između njegova srca i Boga. Možda će upravo onaj kojega smo stavili na posljednje mjesto prvi zaplakati nad svojim životom, vratiti se Ocu i krenuti putem obraćenja. Pred Bogom nije presudno kakvu smo sliku o sebi izgradili niti koliko smo puta rekli da vjerujemo. Presudno je dopuštamo li mu da nas danas promijeni. U kraljevstvo Božje ne ulazi se starom reputacijom, nego obraćenim srcem.
U Tvoje ruke stavljam svoje brige, sve što me boli i sve što ne razumijem. Pred Tobom, Gospodine, ne moram skrivati ni svoju slabost ni svoje suze. Ti poznaješ ono što nosim u srcu i prije nego što pronađem riječi kojima bih Ti to izrekao. Ne tražim, Gospodine, život bez križa. Znam da postoje dani koje ne mogu promijeniti pitanja na koja neću odmah dobiti odgovor i terete koje moram nositi. Ali molim Te za snagu da svoj križ ne nosim sam, nego zajedno s Tobom. Kad mi ponestane snage, podsjeti me da si blizu. Kad se bojim onoga što dolazi, nauči me pouzdati se u Tebe. Kad ne razumijem zašto nešto mora boljeti, daj mi vjeru da Tvoja ruka nije daleko. Zato u Tvoje ruke stavljam svoje brige. U Tvoje ruke stavljam ono što me boli. U Tvoje ruke stavljam i ono što ne razumijem. Jer ono što je u Tvojim rukama više ne moram nositi sam.
Biti najmanji ne znači biti bezvrijedan, slab ili ponižen. Biti najmanji znači ne stavljati sebe u središte, ne živjeti od potrebe da budemo prvi, priznati, hvaljeni i važniji od drugih. Učenici su raspravljali tko je među njima najveći. (usp. Lk 9,48) I Isus tada uzima dijete, stavlja ga uza se i pokazuje im da je prava veličina tome da znamo primiti malenoga, poslužiti drugome, oprostiti, učiniti dobro i onda kada za to nitko neće saznati, a ne u položaju, ugledu ili u moći. Velik pred Bogom je onaj koji se ne boji biti malen. Najmanji nema prvo mjesto među ljudima, ali ima veliko srce. Ne traži da mu drugi služe, nego pita kome on može poslužiti. Ne govori: ”Pogledajte mene”, nego svojim životom pokazuje prema Kristu. Isus okreće naše ljudske ljestvice i kaže: tko se uzvisuje, gubi sebe; a tko se ponizuje i služi, postaje velik u Božjim očima.
Knjiga Propovjednikova sažima veliku mudrost života riječima: ”Sve ima svoje doba, i svaki posao pod nebom svoje vrijeme.” (Prop 3,1) Postoji vrijeme početaka i vrijeme završetaka, vrijeme susreta i rastanaka, vrijeme radosti i vrijeme suza. Čovjek bi želio zadržati lijepe trenutke, a izbjeći teške, ali život se sastoji od jednoga i drugoga. Ne možemo sve ubrzati, niti možemo zauvijek zadržati ono što volimo. Vjera nas uči da nijedno vrijeme našega života nije izvan Božjih ruku. Ono što nam danas izgleda kao gubitak možda nas priprema za nešto novo. Ono što sada ne razumijemo možda će tek poslije dobiti svoj smisao. A ponešto možda nikada nećemo potpuno razumjeti, nego ćemo morati jednostavno povjeriti Bogu. Zato nije potrebno grčevito držati ono čije je vrijeme prošlo niti se bojati onoga što tek dolazi. Važnije je pitati: ”Bože, što tražiš od mene upravo sada?” Ne jučer, jer jučer se ne može vratiti. Ne sutra, jer još nije došlo. Nego danas. Postoji vrijeme za rad i vrijeme za počinak, vrijeme za govor i vrijeme za šutnju, vrijeme da nešto čuvamo i vrijeme da nešto pustimo. Mudrost je prepoznati vrijeme u kojem se nalazimo i živjeti ga s povjerenjem. Sve se u našem životu mijenja. Ljudi dolaze i odlaze, vrata se otvaraju i zatvaraju, radosti prolaze, a rane zacjeljuju. Ali kroz sva ta vremena Bog ostaje. Sve ima svoje vrijeme. A svako naše vrijeme može postati Božje vrijeme ako ga živimo s Njime.
U životu postoje trenuci kada se umore naši koraci i kada više ne znamo kojim putem krenuti. Ono što nam se čini sigurnim može se iznenada poljuljati, ljudi na koje smo se oslanjali mogu otići, a naše vlastite snage mogu oslabjeti. Upravo tada riječi „Gospodine, hridino moja“ dobivaju posebno značenje. Bog nije hridina zato što će ukloniti svaku teškoću iz našega života. On je hridina zato što ostaje uz nas i onda kada se sve drugo mijenja. Kada dođu oluje, On ne obećava da vjetar neće puhati, nego nam daje mjesto na kojem možemo ostati čvrsti. Kada nosimo križ, možda ga neće odmah uzeti s naših ramena, ali će nam dati snagu da pod njim ne klonemo. Ponekad pred Bogom nemamo ni riječi. Ostanu samo šutnja, suze i umorno srce. Ali i takvu molitvu Bog razumije. On zna ono što mu ne uspijevamo izgovoriti. Zna naše strahove, naše skrivene rane i pitanja na koja još nemamo odgovora. Vjera ne znači da se nikada nećemo bojati. Vjera znači da i usred straha znamo kome pripadamo. Ne gradimo svoj život samo na vlastitoj snazi, uspjehu ili sigurnosti koju nam može pružiti ovaj svijet. Gradimo ga na Onome koji ostaje isti kada se sve drugo promijeni. Gospodine, hridino naša, budi naša snaga. Kada ne vidimo puta, budi naše svjetlo. Kada se naše srce uznemiri, budi naš mir. A kada više ništa ne budemo mogli držati u svojim rukama, daj nam milost da sebe mirno predamo u Tvoje.
Gospodine, ti si mi okrilje kad se nad mojim putem spusti noć, kad srce umorno traži tišinu i više ne zna kamo poći. Ti si mi zaklon usred oluje, mir kada nemir dotakne prag, ruka što tiho pridržava dušu i svjetlo kad mi se izgubi trag. Pod tvoje okrilje donosim suze, sve svoje brige, svaki svoj strah. Pred tobom ništa skrivati ne moram, ti poznaješ svaki moj uzdah. Kad ljudi odu, ti ostaješ. Kad riječi utihnu, čuješ moj glas. Kad nemam snage ni za molitvu, tvoja me ljubav pronalazi. Gospodine, sakrij me pod svoje okrilje, sačuvaj me blizu svoga srca, neka me oluje života ne plaše. A kada jednom utihnu svi putovi i zemaljski dan dođe svome kraju, neka moje srce još samo prošapće: ”Gospodine, pod tvojim sam okriljem.,”
Postoje trenuci kada bismo željeli da nam Bog pokaže cijeli put. Željeli bismo unaprijed znati što će se dogoditi, kamo nas život vodi i kako će završiti ono što nas danas brine. Ali Božja riječ često ne osvjetljava cijeli put odjednom, ali nam daje dovoljno svjetla da možemo učiniti sljedeći korak. U tome se krije poziv na povjerenje. Isus nam ne obećava život bez tame, pitanja i trenutaka u kojima nećemo znati što učiniti, nego nam obećava svoju prisutnost. Kada ne vidimo daleko, možemo se osloniti na njegovu riječ. On nas podsjeća da nismo sami i da ni jedan naš korak nije skriven njegovu pogledu: ”Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka, Isuse.” To možemo reći posebno onda kada nam je teško, kada srce traži odgovor, kada nas nešto boli, kada se bojimo budućnosti ili kada stojimo pred odlukom koju ne znamo donijeti. Možda nećemo odmah dobiti odgovor na svako pitanje, ali ćemo dobiti ono što nam je potrebno da nastavimo dalje - riječ nade, riječ utjehe, riječ koja vraća mir. Ponekad bismo htjeli veliko svjetlo koje će odjednom rastjerati svu tamu. Isus nam, međutim, daje svjetiljku. Kao da nam govori: Ne moraš danas vidjeti kraj puta. Hodaj sa mnom. Učini ovaj korak, a kada dođe vrijeme za sljedeći, bit ću i tamo. Ako je Krist uz nas i ako njegova riječ svijetli u našem srcu, možemo krenuti i onda kada pred sobom vidimo samo nekoliko koraka. ”Isuse, kada ne vidim put pred sobom, neka mi Tvoja riječ bude dovoljna. Kada se bojim, podsjeti me da si blizu. Kada ne znam kamo dalje, osvijetli moj sljedeći korak. Ne tražim da mi pokažeš sve što me čeka. Daj mi samo toliko svjetla da danas mogu hodati s Tobom.”
Oprostio si mi, Gospodine, onda kada ni sam sebi nisam znao oprostiti. Poznavao si moje grijehe, moje padove i skrivene rane, ali me nisi odbacio. Pogledao si me pogledom koji sve zna i koji, unatoč svemu, još uvijek ljubi. Nisi prebrojavao moje padove niti si me nazvao mojom prošlošću. Ondje gdje sam ja vidio krivnju, Ti si vidio srce koje se još može vratiti. Ondje gdje su bile suze, Ti si primio molitvu koju nisam znao izgovoriti. Mnogo si mi oprostio, Gospodine. Zato sada razumijem riječi: „Oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo.“ Tko iskusi oproštenje, počinje drukčije ljubiti. Ne zato da bi zaslužio Božju ljubav, nego zato što je otkrio da je već ljubljen. Možda ću ponovno biti slab. Možda ću ponovno pasti. Ali želim pamtiti da nisam samo zbroj svojih padova. Ja sam čovjek kojemu si pružio ruku, kojemu si oprostio i kojemu si otvorio novi put. Zato Ti ne mogu donijeti savršen život. Mogu Ti donijeti svoje srce, upravo ovakvo kakvo jest. Oprostio si mi, Gospodine. Uzmi sada ovo moje srce i nauči ga da mnogo ljubi.
Riječi tvoje, Ljubavi moja, ostaju u meni i onda kada sve drugo utihne. One me pronalaze kada se izgubim u svojim mislima, podižu me kada klonem i vraćaju mir mome srcu. Ti ne govoriš mnogo, ali svaka tvoja riječ nosi život. Kada kažeš: „Ne boj se“, strah više nema posljednju riječ. Kada kažeš: „Dođi“, znam da me čekaš. Kada kažeš: „Ostani u meni“, osjećam da sam pronašao mjesto kojem pripadam. Riječi tvoje, Ljubavi moja, želim čuvati duboko u srcu. Ne samo slušati ih, nego od njih živjeti. Neka budu svjetlo mojim koracima kada ne vidim put, snaga kada više ne mogu i utjeha kada duša traži tvoju blizinu. Govori mi, i kada je oko mene buka, nauči me prepoznati tvoj tihi glas. Jer jedna tvoja riječ dovoljna je da mi se srce ponovno smiri, da nada ponovno oživi i da znam da nisam sam. Riječi tvoje, Ljubavi moja, neka ostanu u meni. A moj život neka postane tihi odgovor na tvoju ljubav.
Evo dolazim, Gospodine. Donosim Ti sebe onakva kakav jesam. Donosim Ti svoje umorno srce, svoje boli, svoje promašaje i sve ono što nije bilo kako sam želio. Donosim Ti i pitanja na koja još nemam odgovora, trenutke kada sam bio slab i puteve na kojima sam se izgubio. Ali ne donosim Ti samo ono što boli. Predajem Ti i ono dobro u sebi. Svoje darove, svoje sposobnosti, svoju želju da činim dobro, sve trenutke u kojima sam znao voljeti, pomoći, oprostiti i ostati vjeran. I to pripada Tebi. Ne želim pred Tobom skrivati svoje slabosti, ali ne želim ni zaboraviti koliko si dobra već stavio u moj život. Zato Ti predajem sve: ono čega se stidim i ono zbog čega sam zahvalan, svoje padove i svoje ustajanje, svoje rane i svoju snagu, ono što sam izgubio i ono što još uvijek nosim u sebi. Ne znam što me čeka sutra. Bit će možda novih križeva, ali bit će i novih radosti. Bit će trenutaka kada ću trebati Tvoju ruku, ali i trenutaka kada ću ja moći pružiti svoju ruku drugome. Evo dolazim, Gospodine. Vodi me i učini dobrim ono što Ti danas predajem.
Blizu si mi, Gospodine, i onda kada Te osjećam i onda kada mi se čini da si daleko. Ti ne odlaziš kada se moje srce umori. Ne skrivaš se kada moje oči ispune suze. Ostaješ kraj mene i onda kada nemam riječi kojima bih Ti rekao što nosim u sebi. Blizu si mi u tihim jutrima i dugim noćima. Blizu si mi na putovima kojima radosno hodam, ali i na onima na kojima ne znam kamo idem. Kada moje stope traže mir, Ti postaješ moj put i moj smjer. Blizu si mi u svakoj suzi koju pred drugima sakrijem. Poznaješ svaku moju bol, svako pitanje bez odgovora i svaku riječ koja je ostala neizgovorena. Pred Tobom ne moram objašnjavati svoje srce. Ti ga poznaješ bolje nego ja sam. Kad ostanem bez riječi i samo šutnja govori, Ti razumiješ. Ne tražiš od mene velike molitve. Dovoljno je da ostanem pred Tobom. Ne molim Te da mi objasniš sve što ne razumijem. Molim Te samo da ostanem uz Tebe - kada imam sve i kada nemam ništa, kada se radujem i kada plačem. Neka moje srce zna da si blizu, Gospodine.
I ja sam Tvoj.
Sve izgubih zbog Tebe, Ljubavi moja. Ono što mi je nekoć bilo važno, danas više nema istu vrijednost. Jer otkad sam upoznao Tebe, shvatio sam da se pravo bogatstvo ne nalazi u onome što posjedujem, nego u Onome kojem pripadam. Zbog Tebe sam ostavljao ono za što sam mislio da bez toga ne mogu živjeti. Ponekad je boljelo. Ponekad nisam razumio zašto mi nešto odlazi iz ruku. Ostajao sam praznih dlanova, a ipak nisam bio siromašan, jer si Ti ostao sa mnom. Sve izgubih zbog Tebe, Ljubavi moja, ali u Tebi pronađoh više nego što sam izgubio. Pronađoh mir koji mi svijet nije mogao dati, nadu koju razočaranja nisu mogla ugasiti i ljubav koja me nije napustila ni onda kada su drugi otišli. Ako mi jednoga dana ne ostane ništa osim Tebe, bit ću sretan, jer tada ću pronaći sve.
Kad se umori srce na putu, primi me nježno u zagrljaj svoj. Kad dođu dani bez svjetla i mira, kad moja duša ne nalazi put, ostani blizu i govori tiho, da uz Tebe nikad ne budem sam. Sakrij me u sjenu krila svojih, Ljubavi moja, ostani tu. U Tvome srcu pronađoh mir, u Tvome srcu pronađoh dom. Sakrij me, Isuse, blizu sebe, neka me čuva ljubav Tvoja. Kad moje oči ispune suze, Ti znaš i ono što ne kažem. Ne tražim mnogo, samo Te molim: ne puštaj ruku iz mojega dlana. I kada jednom utihnu riječi, kad ostane samo tišina i Ti, sakrij me tada pod svoja krila, Ljubavi moja. Zauvijek me primi. Sakrij me u sjenu krila svojih, Ljubavi moja, ostani tu. U Tvome srcu pronađoh mir, u Tvome srcu pronađoh dom. Sakrij me, Isuse, blizu sebe, i neka me čuva ljubav Tvoja.
Marijo, i ti si plakala kada nije bilo utjehe, i tvoje je srce boljelo, nevino, bez krivnje. Gledala si svoga Sina kako pati, a nisi ga mogla izbaviti od križa. Mogla si samo ostati uz njega. I ostala si. Stajala si pod križem i nastavila ljubiti. Zato ti poznaješ bol ranjene duše. Znaš kako rana boli kada je nisi zaslužio, kada ne možeš pronaći odgovor i kada riječi više ništa ne znače. Tvoju je dušu probio mač boli. Tvoje su oči gledale ono što srce jedne majke nije moglo podnijeti. A ipak, nisi pobjegla. Ostala si pokraj križa i onda kada se činilo da više nema ničega čemu bi se čovjek mogao nadati. Nisi prestala voljeti. Marijo, ranjene duše, ostani kraj mene. Ako moram plakati, pusti neka teku. Ako nemam snage moliti, ti moli za mene. Ako moja duša šuti, prinesi tu ranu svome Sinu. On će znati što me boli i onda kada ja to ne znam izreći. Ne tražim da svaka rana odmah nestane. Ne tražim ni odgovor na svako svoje pitanje. Molim samo da u svojoj boli ne ostanem sam. Ostani kraj mene dok ne svane dan. Ti koja si pod križem ostala kada utjehe nije bilo, nauči i moje ranjeno srce onome što si ti znala: da rana ne mora ugasiti ljubav. Da srce može biti ranjeno, a ipak nastaviti ljubiti. Da čovjek može plakati, a ipak ostati uz Boga. Marijo, Majko ranjene duše, ostani kraj mene, i uči me da, poput tebe pod križem, i u svojoj boli nastavim ljubiti.