”Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode.” (Mt 13, 24-30) Kraljevstvo Božje raste u našim životima kao dvije biljke koje rastu u isto vrijeme, jedna jestiva, pšenica, druga otrovna, kukolj. Tek u vrijeme žetve možemo ih odvojiti, ono što je dobro zadržati, a ono što je loše spaliti. U životu svakoga od nas dobro i zlo koegzistiraju, kao pšenica i kukolj. Isus smatra da bi bilo nerazborito brzopleto iščupati loš izdanak, jer bismo mogli povrijediti onaj dobri. Vrijeme i sazrijevanje omogućit će nam da stvari vidimo jasnije. Zato dajmo vremena vremenu. Bog je stvorio svijet da bude otvoren brojnim mogućnostima i podložan usavršavanju. Ali zlo postoji i trebamo ga odbaciti. Definitivno. Međutim, ne smijemo zaboraviti da i u nesavršenostima, u grešnosti, Bog može činiti dobro. Njegov Križ nam pokazuje da patnja može biti put za uništenje grijeha. Naravno, ne radi se o tome da ispričavamo zlo koje se čini ili koje činimo, ali ‘strpljivo vrijeme’ će nam dopustiti da shvatimo da je Gospodin i u našim kušnjama bio prisutan: činio nas je snažnijima, strpljivijima, poniznijima. No, na posljednjem će se sudu žito i kukolj ipak morat odvojiti. Ono što je bilo dobro, ostat će, a ostalo će biti spaljeno. Mora se uzeti u obzir i Božja pravda. Na kraju svega, ne zaboravimo da nas Bog voli, i uvijek ima posljednju riječ.
Biskup Augsburga u Bavarskoj Bertram Johannes Meier (1960.) je neki dan propovijedao (19. 7. 2024.) i ustvrdio da je administracija postala najveći dio svakodnevnog života svećenika i da to smatra velikim problemom. Svoje svećenike je pozvao da se više posvete ljudima. ”Nemojte gubiti vremena, više nego što je potrebno, na predavanja u kojima se vrtite oko sebe, na rasprave o porezu na promet ili zaštiti podataka. Niste zaređeni za svećenike da biste provodili vrijeme u beskonačnim raspravama nego da se susrećete s ljudima i dovodite ih k Bogu. Svatko tko to čini, shvatio je što je život svećenika. Morate znati da je život pastira težak i neromantičan, da zahtijeva puno. Činjenica da pastir mora mirisati na svoje ovce, nije nimalo romantična. To znači: bili mi stari ili mladi – svećeništvo će nas puno koštati.” Augsburški je biskup naglasio da kritika svećenika ima dobru stranu. ”Čak i ako nam je neugodno, malo kritike dobro dođe, jer nas potrese”, kaže Meier. ”Nismo sveci na stupovima. Pozvani smo da kritike shvatimo ozbiljno, ali da se ne damo pokolebati u vjeri. Cjeloživotno svećeničko putovanje može biti uspješno samo uz osobni odnos s Isusom. Zato Isus ne želi fotokopije, On želi originale.” Gospodin od nas ne traži da neprestano činimo stostruke, šezdesetostruke, ili tridesetostruke izvanredne stvari, nego da, kako to dobro sažima sveta Terezija iz Lisieuxa, ”nastojimo činiti obične stvari na izvanredan način”. Mudrost poodmaklih godina omogućuje nam da shvatimo kad je vrijeme da se preore zemlja života da bi ponovno postala plodna.
Priča o Mariji Magdaleni, vjernoj prijateljici Isusa iz Nazareta, napisana je i ponavljana bezbroj puta u proteklih 2000 godina. Što zapravo znamo o njoj? Je li bila Lazarova sestra? Ili je ona žena iz Magdale iz koje je Isus istjerao sedam demona? Ili je grešnica koja je plakala do nogu Isusovih u kući Šimuna farizeja? Bila je pod križem, i trčala da bi sa suzama u očima zagrlila noge svog uskrslog Gospodina. Zasigurno je jedna od najtajanstvenijih i najslavnijih žena svijeta. Nedostatak sigurnih informacija o njezinom životu potaknuo je mnoge mitove, zablude i nagađanja. Neki drže da je bila prostitutka, no nema dokaza da je to istina. Mnogi su pretpostavili da se njezino ime odnosi na njezino mjesto rođenja – Magdala. Je li baš bila iz Magdale? Stručnjaci to zapravo ne znaju. Arheologinja Marcela Zapata-Meza, direktorica Arheološkog projekta ‘Magdala’, napominje da ”postoje priče među hodočasnicima koji tvrde da su posjetili kuću Marije Magdalene na obalama Galilejskog mora”. Međutim, nema dokaza da je to doista bila kuća Marije Magdalene. ”Nema arheoloških tragova koji se tiču Marije Magdalene”, naglašava Elizabeth Schrader Polczer. Drugi istraživači tvrdili su da su pronašli tragove njezinih posmrtnih ostataka u Francuskoj, ali njihove tvrdnje uživaju malo vjerodostojnosti u akademskoj zajednici. Ne možemo sa sigurnošću utvrditi ni njezino mjesto rođenja, ni identitet članova njezine obitelji, ni njezinu dob u vrijeme razapinjanja, ni ono što se s njom dogodilo nakon uskrsnog jutra. Mnogobrojni detalji njezinog života ostat će nam nedostižni, ali bitni će se uvijek pamtiti – sigurno ćemo je pamtiti kao tajanstvenu, prekrasnu, neodoljivu i unikatnu ženu, ženu koju je Isus jako volio i čuvao u svojoj blizini. Isus i Marija Magdalena i dandanas čuvaju njihovu tajnu. Prelijepo. A njihova tajna? Njihova tajna je jedinstvena – Marija je silno voljela Isusa, i Isus nju.
Odlučiti se nije lako, a još je teže kada smo suočeni s dvije dobre stvari. Radi se o određivanju prioriteta. Osjećaj krivnje je tu iza ugla, strah od pogrešnog izbora je uvijek prisutan. I Isus je suočen s takvim sukobom: s jedne strane, obećao je apostolima da će s njima u osamu (Mk 6, 30-34), da će saslušati njihova iskustva nakon što ih je poslao da sami naviještaju Evanđelje, i dati im vremena za odmor, a s druge strane, tu su ljudi koji ga traže, umorni ljudi koji ne znaju kamo bi. Kome dati prioritet? Biti vjeran obećanju koje je dao prijateljima ili dati prostora potrebama ljudi? Što je ispravnije: završiti obuku apostola ili iskoristiti priliku da se nešto kaže ljudima koji ga trebaju? Svaka odluka će nekoga razočarati. Isus je izabrao ljude, i vjerojatno razočarao apostole. Bilo je tako i s razmetnim sinom, i s onih 99. Ali, što bi se dogodilo da je Isus ignorirao mnoštvo koje ga je tražilo? Ta ”bijahu kao ovce bez pastira.” Postoji ključ koji je kriterij Isusovih odluka: osjećaj milosrđa. Isusu nije bilo svejedno u kakvom je stanju vidio ljude i zato je slušao svoje srce. Smatrao je da su oni prioritet, a apostoli su pozvani da čekaju. Mogu to oni, i moraju: ”Kome je više dano, više će se od njih i iskati.” To ”iskustvo čekanja” postaje za njih mogućnost da nauče Isusove kriterije. U svjetlu krize kroz koju prolazi Crkva, Isus nas poziva da preispitamo naše prioritete.
Farizeji su često odlučivali pogubiti Isusa, a On im se uglavnom znao maknuti s puta. (Mt 12,14-21) Gospodin se ne nameće. Kad ga odbijemo, odlazi, da bi se kasnije vratio i ponudio nam drugu priliku. Na drugačiji način. Uporan je, ali ne maltretira. Prisutan je, ali ne iritira. Povlačenjem se bori protiv naše tvrdokornosti. Miče se da nam dade vremena, i da se posveti drugima. Ide tamo gdje će njegova poruka urodit plodom. Vratit će se On, ali u svoje vrijeme. Takvim stavom učinio je više, nego da se svađao i raspravljao. Istina, znao je on biti i vrlo oštar, i upuštao se u rasprave, ali ubrzo je uvidio da to ne funkcionira i odlučio da je bolje da se makne. Nakon njegove smrti i uskrsnuća, njegovi učenici će nastaviti propovijedati, i mnogi će se od tih istih farizeja tada obratiti. Ne gnječi natučene trske, i ne gasi stijenj koji tinja. Strpljivo i pažljivo ulaže u naš životni plamen. I u najmanjem On vidi mogućnost da jednog dana postane plamteći oganj.
Jedna od bolesti našeg vremena je usamljenost. S ”umreženošću” mislili smo da se više nitko neće osjećati sam, ali činjenice su, nažalost, drugačije. Govori se o ”epidemiji usamljenosti”. Kažu da je svaki četvrti zaražen tom opakom bolešću. Usamljenost je kada smo prepušteni sami sebi. Tada nam život postane jaram. No, kad se Isus ”uvuče” u sve što nas se tiče, naš jaram postaje ”slatki”, jer ga onda i Isus nosi s nama. Govore nam neki da Isusa ne možemo upoznati usred buke i smetnji naših užurbanosti. Ako je to točno, onda to nije Bog u kojeg vjerujem. Bog je prisutan u svim našim trenucima života, i u svim vremenima možemo ga susretati. Čak i više usred buke i užurbanosti nego ”kad nam sve ide dobro”. A kad će biti s nama, pitam vas, nego onda kad ga trebamo. Ako ne mi Njega, onda On nas svakako. Iskustvo usamljenosti nije ugodno. Gospodin je naziva jarmom koji boli, ali koji može postati ”sladak” kad prihvatimo da ga On nosi s nama. Ako ga nosimo sami, nećemo daleko stići, ali s njim ćemo uspjeti. Zato ujarmljeni životom, okrenimo glavu – pored nas hoda Gospodin koji se pati, znoji i plače s nama. U istom jarmu našeg života. Naš jaram je i na njegovim ramenima. Kršćanin nikad nije sam. I kad se osjećamo najnapušteniji, kad je jaram pretežak i nikako da ga namjestimo da nas manje boli, Gospodin je uvijek uz nas. S Njim možemo ići naprijed. Malo po malo, korak po korak.
Putovanja života nas neizbježno mijenjaju, jer život nas susreće, a susreti nas mijenjaju. Putovanja nam daju prilike da prekinemo s onim što nas blokira, s onim što nas koči i da otkrivamo drugačije. Isus smatra da se na putovanje nikada ne ide sam i zato šalje svoje učenike dva po dva. Moraju hodati zajedno da bi bili jedan drugom podrška – da si pomognu nositi terete života. Da ne budu sami. Isus im kaže da ne nose puno toga sa sobom, jer će ih to opteretiti, blokirati i umarati. Ako su nam ramena teška, stopala odbijaju hodati. U životu imamo previše tereta, te su putovanja sjajna prilika da ih se oslobodimo, da odahnemo od svega što nam se nakupilo. Lakše je hodati kad ostavimo nepotrebno. Kada ne uzimamo previše tereta na sebe, dajemo životu priliku da se brine za nas, i lakše otkrivamo providnost skrivenu u poretku stvari. Dok kod Mateja i Luke Isus učenicima ne dopušta čak ni da uzmu štap, kod Marka je štap jedino što učenici smiju nositi. Prema nekim egzegetima, to bi bila pogreška u prijevodu, prema drugima, štap ukazuje autoritet učenja koji Isus povjerava učenicima, a treći smatraju da štap jednostavno služi za obranu od divljih zvijeri koje će susretati na putu, od zvijeri koje je Marko opisao na početku svog Evanđelja, opisujući pustinju i strahote koju svatko susreće u svojoj nutrini. Markov Isus nas podsjeća da ćemo se tijekom putovanja susretati s onima koji neće željeti napraviti mjesta za nas u njihovim životima, s onima koji će se bojati dijeliti, s onima koje su prethodni propovjednici povrijedili ili prevarili. Putovanja nas uče da prigrlimo neuspjehe i zatvorena vrata koji su neizbježni dio života.
”Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom. Što ćemo za to dobiti?” (Mt 19, 27-29) Stostruko! A ”stostruko” je već tu – u malim neočekivanim životnim radostima koje su od neprocjenjive vrijednosti. Isus nas poziva da ih otkrijemo ”po stoti put”. Nasljedovanje Krista nas ogoljuje, ali nas otvara Božjem preobilju – da vjerno hodimo putem radosti, života, istine, ne očekujući ništa zauzvrat. Da otvorena srca, praznih ruku, primamo tisuću i jedan mali trenutak sreće u svemu što živimo. Tako, na putu našeg svakodnevnog života Njegova obećanja premašuju naša očekivanja. Ništa nam ne skriva i ne duguje jer sve nam je dao.
Isus prihvaća da kao čovjek ne može sam, prihvaća siromaštvo svojih ljudskih resursa, i moli pomoć svojih učenika. On se ne nameće, nego surađuje, i prepušta svoje znanje i svoju moć učenicima – ”vlast nad nečistim dusima: da ih izgone i da liječe svaku bolest i svaku nemoć.” (usp. Mt 10,1) Zna On dobro da će oni ponekad zabrljati, ta ljudi su. Ali On vjeruje u bolje sutra, sanja vrijeme kada će krenuti na bolje jer smo “rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni.” (1Pe 2, 9). I tada ćemo zasukat rukave i snažnije prionuti – blagoslivljat ćemo, prinositi žrtve pomirenja i propovijedati Radosnu vijest. Dopustimo mu da danas prodre u naše misli, unatoč našim ograničenjima i manama. Dopustimo mu da njegov mir vlada u našim srcima, unatoč našim pogreškama.
Da bi se doskočilo ”nedovoljnom broju radnika” organiziraju se duhovne vježbe i obnove, klanjanja i radionice, i različiti katehetski programi. O tim ”radnicima kojih je malo” u crkvenim se krugovima nadugačko raspravlja – na župama, na katoličkim fakultetima, i u redovničkim zajednicama, vode se diskusije, pišu knjige, rade strategije, itd. Takav ”stručan” pristup je plod duhovne i racionalne uobraženosti i sterilnosti. Fantaziramo o nečem čega nema, a o ”žetvi koja je velika” i prepuna božanstvene ljepote, i o onima koji se dandanas brinu o njoj, makar bili malobrojni, pričamo bez zanosa, i s puno nepoštovanja. Mi bismo da radnika bude puno, a ”velikoj žetvi” se ne divimo. Ne poštujemo ”malen broj radnika” što imamo, pa zato i ne zaslužujemo velik broj. Uostalom, ljudi i tako nisu brojevi. Radnici ”kojih je malo” nisu smeće. Malo ih je i baš su zbog toga važni. Zašto ne bismo o njima pričali? Oni se, jedino oni, danas brinu za duhovna polja i njive, trude se sijati i okapati, koliko znaju i mogu, i žeti što im zemlja dade. Zar nije radnik vrijedan plače svoje? Ne prezirimo ih. Oni su povjerovali da se isplati dati svoj život za Boga i za ljude. O njima trebamo lijepo pričati. A to što je ”žetva velika”, neka je! Ta od Boga je.
Evanđelje nam govori da se navečer na dan uskrsnuća Isus vratio da vidi apostole na mjestu gdje su se skrivali, a apostol Toma nije bio prisutan. Gdje li se samo skrivao? Ma, je li se uopće i skrivao? Možda mu je jednostavno bilo dosta skrivanja, pa je izišao ”na svježi zrak”. Kad se konačno pojavio, pretpostavljamo da su ga obasuli pitanjima: Pa, gdje si bio? Što si radio? Zašto te nije bilo? A Toma im to nije htio reći, jer im jednostavno nije vjerovao. Ni Isusu nije rekao, ali Isusa to i tako nije zanimalo. Isus mu je s guštom zapjevao ”Što to bješe ljubav”. Vole nas samo oni koji poštuju našu privatnost i čuvaju naše tajne. Za Isusa su naše tajne svetinje koje nikada neće oskvrnuti. Jedino što mu je važno je da smo tu, i onda kad to sami odlučimo biti. Zna nam se dogoditi da skrivamo informacije od najbližih, ”zbog mira u kući”, kako kažemo. To, istina, ne smatramo savršenim, i zna nas mučiti, ali ipak držimo neophodnim da bismo lakše zajedno živjeli. Je li potrebno sve ispričati, baš sve u detalje, svojim bližnjima? Je li u redu dio podataka ipak zadržati za sebe? Što o tome misli Isus? Isus nam je došao reći sve što je čuo od Oca svoga, baš sve, ali je također izjavio: ”Imao bih vam još mnogo reći, ali sada ne možete nositi.” (Iv 16,12) Postoje tajne i informacije koje smijemo i trebamo zadržati za sebe, čak i prema najbližima. S nekim informacijama se jednostavno ne mogu svi nositi. Neke moraju ostati skrivene i tajne. Kad bi Isus ”po krovovima” pričao svima što zna o nama, ne samo da bismo umrli od srama, nego bi propali u zemlju. Zato On nas i naše, drži za sebe. Mi smo njegova tajna ljubav. Hvala ti na tome, Isuse.
”On treba da raste; a ja da se umanjujem”, govorio je Ivan pokazujući na Isusa. (Iv 3,30) Situacije života bile su mu prilike da Isusu prepušta prvo mjesto. Plesao je zbog Isusa. Kao odraslog ga otkrivamo u pustinji. Uživao je u anonimnosti. Bio je asketski samotnjak (usp. Mt 11,18). Njegov život privlačio je ljude, a on im je uvijek skretao pogled na Isusa. Bio je sretan što mu je poslanje bilo da pripravlja put Gospodinu.
”Ajmo ljudi, ajmo ća, idemo”, tjera Isus svoje. Na kraju dana ispunjenog propovijedanjem, liječenjem, tješenjem i slušanjem, Isusa je svladao umor i treba mu sna. Dobro mu dođe pramac. Moramo ga uzet i takvog, iscrpljenog i umornog. I pustit ga da barem malo odahne. Na učenicima je da razapnu jedra, a u pričuvi da imaju vesla … a vitar? nek puše kako mu volja. Na njemu je da igra svoju igru. More uvik plaši i mornare, a di ne bi prašinare. Tako mora biti. Ne kukajmo, držimo smjer, i pustimo Isusa da malo odmori (Mk 4,35-41).
Slika crva koji nagrizaju blaga ovoga svijeta (usp. Mt 6,19-23) navodi nas na pomisao da će materijalna dobra prije ili kasnije propasti. Ni kuće, ni automobili, ni odjeća, ni novac, čast i slava, ni sve druge materijalne stvari i blagostanje, ništa od toga nas neće pratiti kad umremo. Crvi će nastaviti njihov posao za koji su stvoreni – razgrađivati organsku tvar i vratiti je u zemlju. Čak i ako svoje tijelo učinimo što savršenijim i mladim, kad umremo, ništa nas od njih neće zaštiti. Zato je važno posložiti vrijednosti života po Isusovoj riječi: ”Zgrćite sebi blago na nebu, gdje ga ni moljac ni rđa ne nagrizaju”. Ako su naše misli okrenute blagu ovog svijeta, srca će nam također biti vezana za njega, ali ako, naprotiv, stavimo Boga na prvo mjesto u našem životu, tada će On zauzeti naše misli i naša srca. On je jedino blago. On nas voli i želi našu sreću i blagostanje. Pa čega i koga bismo se bojali kad nas sam Bog čuva?
Šutnja i prisnost jamstvo su naše slobode u odnosu s Bogom. Uvijek ćemo biti u iskušenju da se ponosimo dobrim što činimo i društvenim priznanjem koje ono podrazumijeva. Rješenje nije prestati činiti dobro, niti skrivati se, niti poticati neuspjeh u našim projektima. Mudrije je tražiti pročišćenje srca. Evanđelje sugerira provođenjem skrivenih, tajnih radnji, čineći dobro u našim svakodnevnim aktivnostima, a da nam nitko ne čestita. To je tajna svete Terezije iz Lisieuxa: ”Činiti obične stvari s neobičnom ljubavlju.” Na portalu Vjera i djela, 28. 3. 2020., Oliver Jurišić objavio je zanimljivu meditaciju naslovljenu ”Preuzetno kršćanstvo”, čije naglaske donosimo u obrađenoj verziji. ”Kao što postoje lovci na uragane, tako postoje i lovci na Boga čudesa. Bog je za njih duhovni mehanizam. Ne učini li čudo, on za njih prestaje biti Bog. Bog molitve, Bog strpljivosti, Bog ljubavi, Bog milosrđa za njih ne postoji. Krist nas poziva da izađemo iz zajedničkog kalupa i uđemo u osobni odnos s Bogom.”
Duhovni život nije neprestano čeprkanje po savjesti. Grijeh nije cilj duhovnog života. Bog je cilj! Jedino On zaslužuje naše vrijeme i našu energiju. Bog koji nam je u Kristu sve oprostio. Istina, nije dokinuo Zakon, ali ga je došao pročistiti i dovesti do savršenstva, po Isusu, da budemo ‘‘savršeni kao što je savršen Otac nebeski.” Pretjerani zahtjevi prema sebi i drugima su psihičke i duhovne bolesti. Perfekcionizam nije savršenstvo. Cilj duhovnog života nije bavljenje grijehom, nego s Bogom u nama i s nama. Farizeji se bave s grijesima. Oni Isusu neprestano predbacuju da se ne drži Zakona, da krši subotu i da se druži s grešnicima. Nismo mi spasili sami sebe, svojim snagama zaslužiti spasenje i vječnost, nego Božjom ljubavlju prema nama. Sveta Mala Terezija je rekla da će u posljednji dan svoga života doći pred Boga praznih ruku jer je znala da ne može sebe spasiti po djelima, nego da će sve dobiti nezasluženo. Sjetimo se Isusove priče o zloduhu (Mt 12,43-45) koji je izašao iz čovjeka. Kaže da se zloduh nakon lutanja vratio. Zašto? Jer je vidio da je u tom čovjeku sve čisto, ali i prazno. Poveo je sa sobom još sedmoricu zloduha, jačih od sebe. I tom je čovjeku tada postalo gore nego prije. Dobro je da prosimo: ”Čisto srce stvori mi Bože, i duh postojan obnovi u meni.” Čisto srce - da, ali čistunstvo ne! Molimo za čisto srce, ali ispunjeno postojanošću, ispunjeno blagoslovom. O tome se radi. Središte naše duhovnosti nije i ne smije biti grijeh, nego Bog. Ako se neprestano vrtimo oko svojih grijeha, i sebe stalno preispitujemo, ako na tome gradimo duhovnost, onda smo duhovno bolesni i trebamo potražiti duhovnog liječnika.