Ostavljamo mreže navika, sigurnosti, vlastitih planova. Mreže u koje smo godinama slagali svoje dane, svoje nade i svoje strahove. Baš kao i apostoli koji su dopustili da ih Božji glas izvuče iz svega što ih je držalo vezanima uz obalu. Pokušavamo zadržati život u svojim rukama i stalno pletemo mreže: odnose u kojima želimo biti sigurni, planove koji nam daju osjećaj kontrole, riječi kojima želimo zaštititi srce od razočaranja. I malo-pomalo počnemo vjerovati da bez tih mreža ne možemo živjeti. Ali Krist ulazi u običnost života, među miris mokrih konopa, umor ruku i tišinu neuspjelih noći. Kao i nakon neuspješnog ribolova (Lk 5,5-11) - On najprije dira čovjekov neuspjeh. Tek tada poziva. Kao da želi reći: sada kad si vidio da sam ne možeš ispuniti prazninu, hajde za mnom. Ali ne može se poći za Kristom, a ostati privezan za staru obalu. Ne može se hodati za Evanđeljem, a istodobno grčevito držati ono što ne želimo izgubiti. I zato je ostavljanje mreža uvijek bolno. Osjećaš kako te nešto vuče natrag: strah od budućnosti, nostalgija za starim životom, potreba da se sve razumije prije nego krene. Ne znaš kamo te put vodi. Znaš samo da te zove. Nema sigurnosti puta, nego povjerenje u Glas. Krist traži srce. Traži ono posljednje mjesto u nama gdje još mislimo da pripadamo sami sebi. Svaki poznati trenutak treba ostaviti i krenuti prema većoj ljubavi. Da u Njegovom pogledu pronađemo mir.
”On učvrsti zasune vrata tvojih i blagoslovi u tebi svoje sinove” (Ps 147,13). Tako psalmist govori o Bogu, o Bogu koji ne dolazi samo popravljati ruševine nakon oluje, nego koji tiho, strpljivo, iznutra, učvršćuje ono što se raspada. Postoje ljudi koji izvana izgledaju snažno, a iznutra se raspadaju na dodir jedne riječi. Vrata njihovih srdaca su predugo ostala otvorena strahu, razočaranju, umoru i riječima koje su ranile. Često žive kao kuća bez zasuna, izloženi svemu: tuđim sudovima, vlastitim sumnjama, prošlosti koja se vraća kao hladan vjetar kroz napukline duše. Bog učvršćuje. Ne uklanja, nego daje unutarnju čvrstoću. I oni, koje je život mnogo puta rušio, pronalaze Božju čvrstinu. Zato mnogi duhovni pisci govore da je mir jedan od najvećih znakova Božje prisutnosti. Ne odsutnost problema, nego prisutnost temelja. Romano Guardini piše u djelu Gospodin da Bog čovjeka ne spašava tako da ga izuzima iz života, nego tako da u njemu stvara novo srce sposobno nositi život. I doista, postoje trenuci kada se ništa izvana nije promijenilo, a ipak čovjek osjeti da su ”zasuni vrata” učvršćeni. Više ga ne raznosi svaki nemir. Više ne živi od tuđeg priznanja. Više ne strepi pred svakim gubitkom. Bog ne prezire našu krhkost. On zna koliko smo puta ostavili vlastitu nutrinu nezaštićenom, koliko smo puta puštali da nam drugi određuju vrijednost, koliko smo puta sami sebi bili najveći neprijatelji. Bog ne zatvara vrata našeg života da bi nas zarobio, nego da bi nam vratio dom. Jer čovjek bez ”unutarnjeg doma” luta čak i kad ima sve, a čovjek koji u sebi pronađe Boga, može ostati uspravan i onda kad se oko njega mnogo toga ruši.
Što to zapravo ostavljamo? Ostavljamo sve male tvrđave u kojima smo čuvali sebe od Boga i od ljudi, ne znajući kamo vodi put. Život se dobiva tek onda kad ga prestanemo grčevito držati? Na obali su ostali naši čamci, u kućama ugašena svjetla večere, u očima majki pitanja bez odgovora. A mi odosmo za Čovjekom koji nije imao gdje bi glavu naslonio, a nosio je u sebi širinu neba. Nismo pošli za obećanjem uspjeha. Nismo pošli za slavom. Pošli smo jer smo u njegovu pogledu prvi put osjetili da nas netko vidi do kraja i ljubi. I danas ponekad izgovaramo Petrovske riječi, i u srcu još držimo zaključana vrata, skrivene posjede, tajne oholosti koje ne damo nikome. Teško je ostaviti sebe. Teže nego kuću i polje. Teže nego sigurnost sutrašnjega dana. Ali ti, Gospodine, neumorno prolaziš uz naše obale i gradove, kroz naše umorne dane i prešućene noći, i govoriš nam jednostavno: ”Pođi za mnom.” Naše srce nije stvoreno za mirnu luku, nego za pučinu. Ustali smo i ponovno ćemo ustati, ne samo jer smo sve razumjeli, nego zato jer je trebalo krenuti. Na kraju će biti važno jesmo li imali hrabrosti ostaviti ono malo svoje da bismo pošli za Tobom.
Nije lako sve ostaviti. Nije lako pustiti ono što čovjek poznaje, ono što mu daje sigurnost, ono na što se naviknuo. Apostoli su ostavili svoje mreže i kuće, ali je bilo mnogo teže ostaviti vlastite predodžbe o životu, svoje strahove, potrebu da sve bude pod kontrolom, svoju želju da budu važni i priznati. Znamo da se čovjek dugo oprašta od sebe samoga. Isusov odgovor nije hladna nagrada. On ne govori o trgovini: ti meni ostaviš nešto, a ja tebi dam više. On govori o novom životu koji nastaje kada se čovjek usudi izaći iz zatvorenosti vlastitoga srca: ”Nema nikoga tko ostavi kuću ili braću ili sestre… poradi mene i poradi evanđelja, a da ne bi sada, u ovom vremenu, primio stostruko” (Mk 10,29-30). To ”stostruko” nije bogatstvo. To je širina srca koju čovjek nikada ne bi upoznao da je ostao zatvoren u svoju malu sigurnost. Henri de Lubac je zapisao da je najveća čovjekova tragedija živjeti samo za sebe, jer tada i ono što posjeduje postaje tijesno. Evanđelje čovjeka širi. Kad netko pođe za Kristom postaje sposobniji voljeti. Tada više ne pripada samo sebi. Ali Isus ne skriva ni drugu stranu medalje. Uz ”stostruko” dolaze i progonstva. Evanđelje nikada nije obećanje lagodnosti. Tko ljubi, uvijek će biti ranjiviji! Tko ostavlja sigurnosti radi istine, osjetit će samoću. Tko ide za Kristom, katkada će izgledati kao gubitnik u očima svijeta. Ipak, na kraju Isus izgovara rečenicu koja ruši ljudsku logiku: ”Mnogi prvi bit će posljednji i posljednji prvi” (Mk 10,31). Pred Bogom nije velik onaj koji je mnogo skupio, nego onaj koji je naučio darivati sebe. Nije velik onaj koji je sačuvao život pod staklom, nego onaj koji ga je predao. Jer život se ne nalazi grčevitim držanjem, nego predanjem. Charles de Foucauld je jednom napisao: ”Čim sam povjerovao da postoji Bog, shvatio sam da ne mogu živjeti ni za što drugo osim za njega.” Ne ostavljamo zato što preziremo život, nego zato što slutimo da postoji nešto veće od zatvorenog kruga vlastitih interesa.
Ako mi odustanemo zato što nam je teško živjeti vjeru, tko će ostati s onima koji ni ne znaju gdje tražiti svjetlo? Mnogi danas odbacuju Boga zato što nikada nisu susreli lice vjere koje grije, sluša i ostaje blizu. I zato je odgovornost vjernika velika. Ne zato što je bolji od drugih, nego zato što je pozvan nositi nadu tamo gdje je više nema. Pavao piše: ”Nosite bremena jedni drugih” (Gal 6,2). To znači da vjera nikada nije samo privatna stvar, utočište za vlastiti mir. Ona je tu i za drugoga. Čovjek se možda neće otvoriti Evanđelje, ali će gledati kako ti živiš kad dođu umor, bolest, razočaranje i križ. Charles Péguy u djelu Predvorje otajstva druge kreposti piše da je nada ”mala djevojčica koja vuče naprijed svoje dvije velike sestre, vjeru i ljubav”. Često upravo jedan čovjek koji nije izgubio nadu postaje razlog da netko drugi ne potone. Naravno da se i vjernik umori. I njemu dođe pitanje ima li smisla ostati vjeran u svijetu koji ga muči, ismijava ili odbacuje Boga. Ali baš tada njegova vjernost postaje najvažnija. Ne zbog velikih riječi, nego zbog tihe postojanosti. Ljudi trebaju ljude koji će ostati blagi usred grubosti, pošteni usred laži i otvoreni usred ravnodušnosti. Dietrich Bonhoeffer, pišući iz zatvora u djelu Otpor i predanje, rekao je da kršćanin nije pozvan pobjeći od svijeta, nego ostati u njemu kao znak Kristove prisutnosti. To ostajanje ponekad boli. Ponekad izgleda malo i neprimjetno. Ali samo tako raste Kraljevstvo Božje, kroz ljude koji nisu pobjegli onda kada je bilo teško.
Ljudi zaboravljaju riječi, zaboravljaju lica i događaje, ali ne zaboravljaju one koji su donosili mir usred tame i vjerovali onda kada je bilo najteže vjerovati. U trenucima nesigurnosti ljudi se ne sjećaju najglasnijih, nego onih uz koje su osjetili da nada još postoji. Nije riječ o ljudskoj slavi ni o želji da čovjek ostavi trag zbog sebe samoga, nego o tragovima Božje prisutnosti koji ostaju u ljudima. Nakon susreta s takvim ljudima često ne znamo objasniti što nas je dotaknulo, ali osjećamo da smo bili blizu nečega većeg od same ljudske snage. To su naši misionari, heroji vjere, zaljubljeni u Isusovo ime. Spremni život darovati za čovjeka i Kraljevstvo Božje. Oni odlaze ondje gdje je malo sigurnosti, a mnogo samoće; gdje su ljudi zaboravljeni, ranjeni siromaštvom, ratovima, glađu ili duhovnom prazninom. Ne nose sa sobom moć ovoga svijeta, nego Evanđelje, otvorene ruke i srce koje vjeruje da je svaki čovjek vrijedan ljubavi. Njihova snaga dolazi iz Kristove blizine i zato mogu ostati mirni ondje gdje drugi vide samo tamu. Oni poput prvih učenika ostavljaju mreže svojih sigurnosti i kreću za Glasom koji ih šalje: ”Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju” (Mk 16,15). Njihov život postaje odgovor na Kristove riječi: ”Nitko nema veće ljubavi od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje” (Iv 15,13). Često ih svijet ne poznaje i njihova imena ostaju skrivena, ali u Božjim očima njihova je vjernost dragocjena. Oni nisu heroji zbog izvanrednih djela koja traže divljenje, nego zato što iz dana u dan ostaju vjerni čovjeku kojega im Bog povjerava. U njihovim umornim koracima, u rukama koje liječe, hrane, poučavaju i tješe, nastavlja se Kristova blizina među ljudima. Oni znaju da se Krist skriva u licu siromašnoga, djeteta, bolesnika, osamljenoga i odbačenoga. Njihov život nalikuje tihom svjetlu koje ne privlači pozornost na sebe, ali drugima pomaže pronaći put. Oni djeluju daleko od očiju svijeta, bez priznanja i sigurnosti. Poput sjemena iz Evanđelja koje pada u zemlju i umire da bi donijelo plod (usp. Iv 12,24), i oni svakodnevno daruju dio sebe kako bi netko drugi mogao živjeti dostojnije, mirnije i s više nade. Njihova vjernost nije sastavljena od velikih riječi, nego od malih djela koja se ponavljaju iz dana u dan: od strpljenja prema slabima, od blizine uz bolesnika, od osmijeha ondje gdje je mnogo suza, od ustrajnosti kada bi bilo lakše odustati. Uz njih naslućujemo kakav je Bog. Uz njih čovjek osjećamo da još postoji dobrota koja ne traži korist, ljubav koja ne odustaje i nada koja nadilazi tamu svijeta. Zato iza njih ne ostaju samo sjećanja, nego promijenjeni životi.
Ne zato što iza nas nema ničega vrijednog, nego predugo gledanje unatrag zna umoriti dušu. Čovjek tada počne živjeti od uspomena, od propuštenih prilika, od pitanja što bi bilo da je bilo drukčije. A život polako prolazi pokraj njega. Postoje trenuci koje treba oplakati. Postoje ljudi koje ćemo uvijek nositi u sebi. Postoje rane koje ne nestanu potpuno. Ali rane nisu razlog da odustanemo od puta. Krist i nakon uskrsnuća nosi rane na svojim rukama, ali one više nisu bile znak poraza, nego ljubavi koja je prošla kroz tamu i ostala živa. Zato gledajmo naprijed. Ne kao ljudi koji bježi od sebe, nego kao ljudi koji vjeruje da ih Bog vodi. Ponekad će nam put biti jasan, a ponekad ćemo hodati gotovo naslijepo. No, i tada će vrijedit ona iz Psalma: ”Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi” (Ps 119,105). I to je dovoljno. Ne mislimo da moramo imati sve odgovore prije nego li krenemo dalje. Mnoge se stvari razumiju tek putem. Bit će dana kad ćemo se osjećati snažno i dana kad ćemo jedva nositi sebe. Nemojmo ni tada stati. Nekad je hrabrost upravo u tome da nastavimo polako. Da ustanemo. Da učinimo ono što danas možemo. Ništa veliko, ništa dramatično. Samo vjerno. Jer život nije samo ono što smo izgubili, život je i ono što nas još čeka. Toliko je nepročitanih stranica pred nama. Toliko razgovora koje još nismo vodili. Toliko mira koji nam tek treba doći. Danas još ne vidimo jasno kako, ali jednoga ćemo dana zahvaliti Bogu što nismo ostali sjediti pokraj svoje tame. I zato, makar polako, makar s puno pitanja, gledajmo naprijed. Tamo još uvijek ima svjetla.
Kad ne znamo kako dalje, nemojmo donositi velike odluke, nemoj se siliti da odmah razumijemo sve što nam se događa. Bog često ne rasvijetli cijeli put odjednom, nego samo korak koji je pred nama. Ima dana kad je dovoljno samo ostati vjeran malim stvarima: ustati, pomoliti se makar jednom rečenicom, ne zatvoriti srce, ne pobjeći od ljudi koji nas vole. Ne bojmo se. Gospodin ne traži lijepe riječi, nego čovjeka koji mu dolazi iskreno. Kad osjetimo da nas sve pritišće, ne vraćajmo se na ono što je bilo, ali i ne trči predaleko u ono što će biti. Dišimo u ovom danu. U ovom satu. Današnji teret dovoljan je za danas. I zapamtimo: polagan hod nije izgubljen hod. Nekad čovjek najviše raste upravo onda kad mu se čini da stoji na mjestu. Korijen stabla raste u tišini, pod zemljom, i nitko ga ne vidi. Tako raste i duša. Zato polako. Ne zatvarajmo se. Ne odustajmo. I ne mislimo da nas je Bog napustio samo zato što ga sada ne osjećamo jasno. On nam je često najbliže upravo onda kad ga najmanje osjećamo.
Apostoli više nemaju što skrivati. Više ne zaključavaju vrata. Više ne spuštaju pogled pred ljudima. Ono što im je Bog učinio postalo je preveliko da bi ostalo zatvoreno u tišini. U njima gori nešto jače od straha. To više nisu oni isti ljudi koji su bježali u noći muke, koji su drhtali pred slugama i vojnicima. Duh Sveti prošao je kroz njih kao oganj kroz suhu zemlju. I sada stoje pred svijetom otvorena srca, bez obrane, bez maski, bez računice. Govore o Bogu kao o nekome koga su dotaknuli, koga su vidjeli, čiji ih je glas podigao iz vlastite tame. Njihove riječi nisu naučene. One izbijaju iz srca kao voda iz izvora koji se više ne može zaustaviti. I ljudi osjećaju da tu nema laži. Nema hladne religije. Nema mrtvih rečenica. Samo život. Samo vatra. Samo radost koja se prelijeva preko rubova ljudske slabosti. To je čudo Duhova: Bog uzima obične ljude i čini ih prozorima kroz koje ulazi nebo. Bog je kao jutro koje dolazi i onda kad čovjek cijelu noć misli da svjetlo više neće svanuti. On ulazi u život tiho, ali kad jednom dotakne srce, ništa više ne ostaje isto. Krist nije došao među savršene ljude. Hodao je prašnjavim putovima, sjedio s grešnima, doticao ranjene, gledao čovjeka očima u kojima nije bilo prezira. Kakav je to Bog koji pere noge svojim učenicima! Kakav je to kralj koji nema drugo prijestolje osim križa! Postoji nešto neobjašnjivo lijepo u tome da Bog nikada ne odustaje od čovjeka. Mi odustajemo od sebe, od drugih, od snova, od ljubavi, ali On ostaje. Čeka. Zove. Traži izgubljenog kao pastir svoju jedinu ovcu u noći. Nema te tame kroz koju On ne može proći. Kad Duh Sveti siđe na čovjeka, srce više ne može ostati hladno. Tada obične riječi postaju pune života, i čovjek osjeti da nije stvoren samo za zemlju i prolaznost, nego za beskrajno. Zato su apostoli gorjeli. Zato su išli svijetom bez straha. Nisu nosili teorije, nego vatru. I kad ga čovjek jednom stvarno dotakne u dubini srca, više ne može živjeti isto kao prije. Sve na svijetu postane premalo za srce koje je okusilo Boga.
Postoje istine koje su teške, za koju srce nije spremno. Zbog toga ih ne treba staviti pred druge. Neke tajne Bog čuva iz milosrđa. Isus kaže učenicima: ”Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi” (Iv 16,12). Bog ne daje čovjeku sve odjednom. Objavljuje mu se polako, koliko može podnijeti. I u ljudskim odnosima postoji mudrost šutnje. Nekad previše znanja unese nemir, sumnju ili gorčinu koju više ne možemo vratiti natrag. Blaise Pascal je zapisao kako čovjek nije stvoren samo za gole činjenice, nego i za otajstvo. Srce živi od povjerenja jednako koliko i od istine. Zato postoje trenuci kada je bolje ne znati sve o tuđim mislima, ni o razlozima nekih rana. Čovjek tada uči hodati vjerom, a ne s potpunom sigurnošću. No, vjera nije sljepoća. Ona je prihvaćanje da život nije u našim rukama do kraja. ”Bog ne osvjetljava cijeli put odjednom, nego samo korak koji treba učiniti” (Paul Claudel, Le Soulier de satin). Jer kad bismo vidjeli sve, izgubili bismo hrabrost za današnji dan.
To nije samo Isusova želja, nego i njegova molitva da se u ljudima nastani ista ona ljubav kojom je Otac ljubio njega. Isus ne moli najprije za uspjeh učenika, ni za njihovu snagu, ni za njihovu sigurnost, nego za jedinstvo, jer zna da će se sve drugo raspasti ako ne ostanu zajedno. Ali savršeno jedinstvo nije isto što i jednakost. Bog ne briše razlike. Otac nije Sin, Sin nije Duh, a ipak su jedno. Tako i među ljudima – prava blizina ne nastaje kad drugi postane moja kopija. Ljubav ne traži da drugi prestane biti drukčiji, nego da njegova ”drukčijost” više ne bude prijetnja. Možda je zato jedinstvo tako teško. Lakše je podnositi ljude izdaleka nego ih ljubiti izbliza. Izbliza vidimo rane, tvrdoglavosti, granice, nesporazume. Ali evanđeoska ljubav počinje ondje gdje bismo najradije odustali. Ona ne kaže: bit ćemo jedno kad se sve posloži. Ona kaže: ostajem s tobom dok nas Bog polako uči biti jedno. Savršeno jedno ne znači živjeti bez sukoba, bez rana i bez razlika, nego da ljubav ima zadnju riječ. Znači da ne dopuštamo da povrijeđenost postane zid. Znači vjerovati da je zajedništvo moguće jer ga Isus nije samo zapovjedio, nego ga je izmolio. A ono što je Krist izmolio, ne počiva samo na našoj snazi, nego počiva na njegovoj vjernosti. Gospodine Isuse, ti si molio da budemo jedno kao što si ti jedno s Ocem. Nauči nas ljubavi koja ne briše razlike, nego ih prima s poštovanjem. Oslobodi nas potrebe da uvijek budemo u pravu i daruj nam poniznost da drugoga čujemo srcem. Ondje gdje smo povrijeđeni, ne dopusti da podignemo zid. Ondje gdje smo umorni, obnovi u nama strpljenje. Ondje gdje je zajedništvo teško, podsjeti nas da ga ne gradimo sami, nego snagom tvoje molitve i tvoje vjernosti. Daj da u našim obiteljima, zajednicama i župi ljubav ima zadnju riječ. Amen.
Ljudi će nam uvijek biti zagonetka jer nijedno ljudsko srce nije potpuno prozirno. Možemo živjeti pokraj nekoga godinama, dijeliti stol, šutnje i razgovore, a opet ostati pred njim djelomično nijemi. Čovjek nosi u sebi dubine koje ni sam do kraja ne razumije. Zato su odnosi istodobno lijepi i bolni: stalno mislimo da smo nekoga upoznali, a onda otkrijemo novu ranu, novi strah, novu nježnost ili tamu za koju nismo znali. U tome postoji i nešto sveto - da drugi čovjek nikada ne postane predmet koji možemo potpuno objasniti i zatvoriti u svoje definicije. U Evanđelju vidimo kako ni oni najbliži Isusu nisu uvijek razumjeli jedni druge. Krist ih ne okuplja zato što sve razumiju, nego zato što žele ostati zajedno i usred nerazumijevanja. ”Sada vidimo u zrcalu, nejasno, a tada ćemo licem u lice” (1 Kor 13,12). Ta Pavlova rečenica govori i o Bogu i o ljudima. Naše je poznavanje uvijek djelomično. Čim pomislimo da smo nekoga sasvim shvatili, prestajemo ga slušati. Zato je dobro da nam bližnji budu zagonetke. Ljubav nije posjedovanje znanja o drugome. Jedna od najvećih životnih mudrosti je prihvatiti da drugoga ne možemo do kraja rastumačiti. Ne možemo potpuno objasniti zašto netko šuti, zašto se povlači, zašto voli baš tako kako voli ili zašto nosi teret koji skriva. Ali možemo biti prisutni i ostati zajedno. Prisutnost je veći čin ljubavi od razumijevanja. Rainer Maria Rilke u Pismima mladom pjesniku piše da je ljubav ”kada dvoje samotnika štite, dotiču i pozdravljaju jedno drugo”. To je jedan od najljepših odgovora zašto je čovjek zagonetka. Uistinu, drugoga ne možemo osvojiti objašnjenjima ni do kraja protumačiti, ali ga možemo čuvati poštovanjem.
Nisu svi čvorovi dani da ih razriješimo, niti sve tame da ih rasvijetlimo. Postoje situacije u kojima čovjek ne može promijeniti ishod, ne može ukloniti bol, ne može vratiti izgubljeno ni popraviti ono što se raspalo. Ali čak i tada ostaje mu nešto što mu nitko ne može oduzeti: način na koji će stajati pred tim. I kod nerješivih problema, uvijek možemo postupiti ispravno. Čovjek nije samo biće koje rješava probleme, nego biće koje može ostati vjerno dobru čak i kada se problem ne može riješiti. U kršćanskom smislu to je veoma važno. Evanđelje ne obećava da će svaki križ nestati, nego da križ ne može uništiti čovjekovo srce. Isus u Getsemanskom vrtu nije uklonio svoju muku, ali je ostao u ljubavi, povjerenju i predanju Ocu (Lk 22,42). Upravo tu vidimo da ”ispravno postupiti” ne znači uvijek pobijediti okolnosti, nego ostati vjeran istini, ljubavi i savjesti. Ponekad je ispravno postupiti ne uzvratiti zlom, ne izdati čovjeka, ne dopustiti da nas gorčina pretvori u nekoga drugoga. Ponekad je to samo ostati čovjek u situaciji koja nas želi učiniti tvrdima. I u najtežim trenucima ostaje mogućnost da ne izgubimo dušu. Veličina čovjeka nije u tome da uvijek pronađe izlaz, nego da i bez izlaza zna izabrati dobro.
Netko ih nosi tiho, tako da ih gotovo nitko ne vidi, a netko ih ne može sakriti pa mu izlaze kroz riječi, umor, šutnju ili nemir. Često mislimo da su drugi pošteđeni onoga što nas boli, ali svatko negdje u sebi nosi neku pukotinu. Zato su blagost i razumijevanje među najvažnijim stvarima koje možemo dati jedni drugima. Pavao piše Galaćanima: ”Nosite bremena jedni drugih” (Gal 6,2). Ne kaže: riješite sve tuđe probleme, nego nosite. Ponekad je dovoljno znati da nismo sami u svojoj borbi. Ivo Andrić je u Znakovima pored puta zapisao misao da ljudi ”cijelog vijeka liječe neke nevidljive rane”. To je možda jedan od razloga zašto nam je potrebna dobrota. Nikada ne znamo kakvu tišinu netko upravo proživljava. Netko šuti jer nema riječi za ono što ga boli, netko jer se umorio objašnjavati, a netko zato što se boji da ga nitko neće razumjeti. I baš zato je važno kako prilazimo ljudima. Jedna blaga riječ može nekome biti predah nakon dugog unutarnjeg umora. Isus je znao prepoznati ono što drugi nisu vidjeli. Gledao je čovjeka dublje od njegovih riječi i vanjštine. ”Ne sudite po vanjštini” (Iv 7,24). Koliko puta iza nečije hladnoće stoji razočaranje, iza grubosti strah, a iza osmijeha velika samoća.
Postoje riječi koje su izgovorene i ostanu poput pukotine. Postoje odnosi koji se, unatoč dobroj volji, više ne vrate na staro. Postoje propušteni trenuci koje više nitko ne može dozvati. Čovjek dugo vjeruje da će vrijeme, trud ili ljubav uspjeti vratiti sve na početak, ali život nas polako uči da postoje rane koje ne nestaju nego se samo nauče nositi. Evanđelje ne kaže da je sve popravljivo, nego da ništa nije izgubljeno za Boga. Isus nakon uskrsnuća ne briše rane sa svojih ruku. One ostaju vidljive (Iv 20,27). Kao da nam želi pokazati da otkupljenje ne znači povratak na stanje prije boli, nego mogućnost da i rana postane mjesto kroz koje prolazi svjetlo. Mnogo patnje dolazi iz toga što pokušavamo vratiti ono što je bilo, umjesto da prihvatimo ono što sada jest. Romano Guardini je zapisao da čovjek sazrijeva tek kada prestane zahtijevati od života da bude drukčiji nego što jest. Prihvaćanje nije predaja bez nade, nego mirno priznanje stvarnosti pred Bogom. Ponekad ne možemo popraviti odnos, ali možemo prestati uzvraćati gorčinom. Ne možemo vratiti izgubljene godine, ali možemo drukčije živjeti ove koje imamo. Ne možemo izbrisati vlastite pogreške, ali možemo postati ponizniji i milosrdniji prema tuđima. Bog često ne vraća ono što je slomljeno u prvobitni oblik, nego od slomljenoga stvara drugačije. U tome je tajna križa. On je i dalje križ ali preobražen uskrsnim jutrom.
Iskoristi me za svoje Kraljevstvo, i pusti da ostanem nepoznat. Da moje ime ne bude važno, ako će po meni netko susresti Tebe.
Čuvaj me od potrebe da budem viđen, od želje da budem priznat i hvaljen. Daj mi srce koje će se radovati kad dobro raste i bez mene u središtu.
Pusti me da budem poput zrna u zemlji: tih, skriven, neprimjetan.
”Ti treba da rasteš, a ja da se umanjujem” (Iv 3,30).
Da mogu ljubiti, služiti i davati se, i ne tražiti ništa za sebe. Da budem poput svjetiljke koja ne privlači pogled na sebe, nego osvjetljuje put drugima.