Kad se jutro polako rađa iz tišine i prvi zraci svjetla dotaknu moje prozore, prije nego što me obuzmu brige, susreti i obveze novoga dana, moje se srce okreće Tebi, Gospodine. Tvoje ime pojavljuje se u meni poput tihe molitve. Ne dolaziš s bukom ni snagom kojom se nameće ovaj svijet. Dolaziš kao mir koji ispunja dubine duše i podsjeća me da nisam sam. Pratiš me na svakom koraku i vodiš me putem kojim kroz vrijeme hodam prema vječnosti. Ti si moja životna radost, Gospodine. Toliko toga oko mene mijenja se i prolazi. Ljudi dolaze i odlaze, planovi se ostvaruju i ruše, snovi se rađaju i nestaju. Ponekad nestanu i oslonci za koje sam vjerovao da će trajati. Ali Ti ostaješ isti. Tvoja ljubav ne prolazi. Tvoja vjernost ne slabi. Ti si izvor vode koji nikada ne presušuje, i zato se moje srce uvijek može vratiti k Tebi kada je umorno, žedno ili ranjeno. Kada me umore neizvjesnosti života, kada ne razumijem put kojim me vodiš i kada odgovori koje tražim ostaju skriveni. Ti od mene ne tražiš velike riječi. Ne tražiš savršena objašnjenja ni izvanredna djela. Pozivaš me samo da ostanem u Tvojoj blizini. Tada polako otkrivam da prava sreća nije u onome što posjedujem, niti u uspjesima koje postižem. Sreća je u sigurnosti da me poznaješ imenom, da me ljubiš i da me nikada ne napuštaš. Koliko si puta, Gospodine, dotaknuo moje rane preko ljudi koje si poslao na moj put. Koliko si puta kroz sasvim obične trenutke pokazao svoju blizinu: u prijateljskoj riječi, u osmijehu, u kruhu koji blagujem, u tišini crkve i u šapatu molitve. Često ih ne primjećujem odmah, ali kada zastanem i pogledam unatrag, vidim koliko je moj život ispunjen znakovima Tvoje dobrote. Zato Te danas želim moliti za srce koje zna zahvaljivati, za oči koje prepoznaju Tvoje darove i onda kada nisu veliki ni spektakularni, za vjeru koja ostaje postojana kada put postane težak, i za pouzdanje koje se ne temelji na ljudskoj snazi, nego na Tvojoj vjernosti. A kada jednom dođe večer moga života i utihnu koraci kojima sada hodim, ne želim živjeti u strahu. Želim živjeti u povjerenju. Znam komu sam povjerio svoje srce. Znam da iza granice ovoga svijeta stojiš Ti i da će sve čežnje pronaći svoje ispunjenje, sva pitanja svoj odgovor, a sva traženja svoj cilj. Zato svakoga dana želim ponavljati jednostavnu istinu koja nosi moj život: Ti si moja životna radost, Gospodine. Dok god srce u meni bude kucalo, zahvaljivat ću Ti za dar života, za dane koje mi daješ i za ljubav koja me vodi prema Tvome domu.
Treba mi Tvoja ruka da se pridignem, kad me život pritisne do zemlje, kad se umore moje misli, a srce izgubi snagu za novi dan. Treba mi netko da me podsjeti da nisam stvoren za prašinu poraza, nego za put koji se nastavlja i onda kad više ne vidim daljinu. Ne tražim velika obećanja, ne tražim riječi koje zvuče snažno. Treba mi ruka da se pridignem, i prisutnost koja neće otići. Ti, Gospodine, poznaješ svaki moj pad. Poznaješ mjesta na kojima sam ranjen, i terete koje skrivam od svijeta. Kad više ne mogu sam, pruži mi svoju ruku. Podigni me iz moje obeshrabrenosti, iz mojih strahova i umora. Treba mi tvoja ruka da se pridignem, da ponovno povjerujem životu, da ponovno povjerujem ljudima, da ponovno povjerujem Tebi. Jer nisam stvoren da ostanem na tlu. Stvoren sam da hodam s Tobom, korak po korak, prema svjetlu koje ne prolazi.
Gospodine, htio sam ti donijeti velike pobjede, velika djela i velike riječi. Htio sam da se ponosiš sa mnom, da moj život bude poput stijene i čist poput jutarnje svjetlosti. Htio sam biti onaj koji nikada ne posustaje, koji nikada ne sumnja, koji nikada ne pada. A onda sam otkrio sebe. Otkrio sam svoje slabosti, svoje strahove, svoje rane koje sam skrivao i od drugih i od sebe. Otkrio sam koliko sam malen i koliko često moje ruke ostaju prazne. Mislio sam da ćeš tražiti junaka, a Ti si tražio srce. Mislio sam da ćeš me voljeti zbog moje snage, a Ti si ostao uz mene upravo onda kada sam bio najslabiji. Dok sam Ti nudio svoje uspjehe, Ti si gledao moje suze. Dok sam Ti pokazivao ono najbolje u sebi, Ti si nježno dodirivao ono slomljeno. I polako sam počeo razumijevati - ne tražiš od mene da budem junak koji će zadiviti svijet. Tražiš da budem čovjeka koji će naučiti ljubiti. Ne tražiš nepobjedivost, tražiš vjernost. Ne tražiš savršenstvo, tražiš otvoreno srce. Zato danas više ne želim biti tvoj junak na način na koji sam nekada sanjao. Želim biti tvoj učenik, tvoj prijatelj, tvoj radnik na njivi, tvoje umorno dijete koje se uvijek vraća Ocu. I ako jednom, na kraju puta, u mojim rukama ne bude velikih pobjeda, nego samo nekoliko iskrenih djela ljubavi, nekoliko podignutih ljudi, nekoliko obrisanih suza i srce koje je pokušalo ostati uz Tebe, bit će mi dovoljno. Jer najveće junaštvo nije osvojiti svijet nego ostati uz Ljubav.
Kada se čovjek zaustavi i osvrne na put kojim je prošao, polako otkriva da mnoge stvari za koje se nekoć borio više nemaju onu težinu koju su nekada imale. Prođu godine, izmijene se okolnosti, utišaju se glasovi koji su nekoć bili važni, a pobjede koje su nas veselile i porazi koji su nas boljeli, postanu dio jedne veće priče. Ostanu uspomene, tragovi vremena i iskustvo života. A što je doista od svega ostalo? Nije ostalo ono što smo stekli, niti ono što smo uspjeli sačuvati za sebe. Nisu ostali ni slava, ni priznanja, ni prolazni uspjesi. Ostala je ljubav. Ljubav koju smo primili i ljubav koju smo darovali. Ljubav koja je rasla u svakodnevnim odlukama. Dok promatramo vlastiti život, otkrivamo da nas je kroz sve vodila Božja ruka. Bilo je dana radosti i dana umora. Bilo je proljeća punih nade i jeseni koje su odnosile ono što smo voljeli. Bilo je susreta koji su nas obogatili i rastanaka koji su nas ranili. Ipak, kroz sve to ostajala je Božja vjernost. Možda danas ne razumijemo svaki događaj svoga života. Možda postoje pitanja na koja još nemamo odgovor. Ali polako učimo da ništa što je predano ljubavi nije izgubljeno. Nijedna suza, nijedna molitva, nijedna dobrota nisu nestale. Sve je pohranjeno u Božjem srcu. Sve ima svoje mjesto u njegovu naumu koji je veći od našega razumijevanja. Zato se vraćamo Gospodinu. U njegovoj blizini nalazimo mir. U njegovoj ljubavi pronalazimo dom za kojim smo cijeloga života čeznuli. I kada jednoga dana dođe večer našega zemaljskog puta, nećemo nositi sa sobom ono što smo posjedovali, nego ono što smo ljubili. Tada ćemo otkriti da je ono jedno koje je ostalo zapravo bilo dovoljno za cijeli život – Gospodin koji nas je pratio od prvoga do posljednjega koraka. On koji je bio prisutan u svim našim danima. On ostaje kada sve drugo prođe. I zato danas zahvaljujemo za put kojim smo prošli, za ljude koje smo susreli, za radosti i kušnje koje su nas oblikovale, za vjernost koja nas nikada nije napustila. Na kraju svega ostaje samo jedno: Bog koji ljubi, i koji ostaje zauvijek.
Iskoristi nas za svoje Kraljevstvo i pusti da ostanemo nepoznati. Nije najvažnije da nas ljudi vide, nego da po nama susretnu Tebe. Pusti da naše ime nestane u tišini, ako će po nama netko zbog toga pronaći put do Tvoje blizine. Neka naše riječi budu sjena Tvoje prisutnosti među ljudima. Neka naše ruke budu put kojima ćeš dotaknuti nečije srce. Daj da ne tražimo prvo mjesto pod svjetlima ovoga svijeta, da ne želimo da budemo uzvišeni, potvrđeni i važni. Gospodine, učini nas da budemo poput zrna u zemlji, tihi i skriveni, neprimjetni. Da umiremo sebi iz dana u dan, i da u nama rasteš Ti. Ti, samo Ti. Ti treba da rasteš, a mi da se umanjujemo. Važno je samo da ljudi kroz nas susretnu Tebe. Zato Te molimo: sačuvaj naša srca od taštine koja će se skrivati iza dobrih djela, iza lijepih riječi, i iza želje da nas drugi cijene. Daj nam radosti kad dobro cvjeta i bez nas u središtu. Daj nam mir kad drugi rastu. Daj nam da ljubimo bez računanja, da budemo poput svjetiljke koja ne privlači pogled na sebe, već osvjetljuje put drugima. Daj nam da možemo ljubiti, i ne tražiti ništa za sebe. Nije važno tko smo bili u očima svijeta. Važno je da Ti rasteš, Gospodine, a mi da se umanjujemo.
Želimo Tebe, Gospodine, a ne samo tvoje darove, ne samo tvoju pomoć u teškim danima, ne samo utjehu kada nas život zaboli. Želimo tvoju blizinu koja vraća smisao kad se sve drugo čini praznim. Želimo tvoje srce koje nas poznaje bolje nego što sami sebe poznajemo. Ništa ne može ispuniti duboku glad za Tobom. Stvoreni smo za beskraj. Stvoreni smo za ljubav koja ne prolazi, i za susrete koji ne završavaju. Zato nam ne trebaju uspjesi, ni priznanja, ni sva dobra ovoga svijeta. Mi želimo Tebe, Gospodine. Želimo Te u jutrima kada se budimo, želimo Te u večerima kada smo umorni od puta. Želimo Te u radostima i u suzama, u trenucima kada smo jaki i u trenucima kada smo slabi. Želimo Te kada molimo i kada ne nalazimo riječi za molitvu. Ljepši si nego što smo mogli zamisliti, bliži nego što smo se usudili nadati i vjerniji nego što smo ikada zaslužili. Zato danas ne tražimo ništa drugo, tražimo samo jedno: ostani s nama, Gospodine, jer sve drugo nije dovoljno. Želimo samo Tebe, Gospodine, jer naše srce pronalazi svoj počinak u tvojoj ljubavi.
Nisu tražili putove slave, niti svjetla velikih pozornica, pošli su tamo gdje čovjek šuti i gdje se nada jedva nazire. U rukama su nosili Evanđelje, u srcu ime Isusa Krista, a svaki korak kroz prašinu svijeta postajao je molitva života. To su heroji vjere, misionari Božji, svjetlo što gori kad nastupi noć. Ne nose bogatstvo, ne traže priznanja, njihova snaga je Kristova moć. I gdje god čovjek izgubi nadu, oni donose ljubav i mir. Za Kraljevstvo Božje život daruju, ostavljajući neizbrisiv trag. Ondje gdje ratovi ranjavaju zemlju, gdje glad i samoća lome dan, ostaju uz one koje svijet zaboravlja i postaju brat, sestra i stan. Ne pitaju koliko će trajati put, ni hoće li itko znati njihovo ime, dovoljno im je da Krist bude blizu i da Njegova ljubav dopre do svih. Njihove ruke podižu pale, njihove riječi budu novi dan, njihova šutnja često govori više od mnogih govora i velikih planova. Poput zrna koje umire u zemlji, da bi život procvao iznova, oni svakodnevno daruju sebe za radost nečijega sutra. Kad jednom utihnu njihovi koraci, ostat će svjetlo koje ne prolazi, u srcima ljudi koje su voljeli i kojima su se vratili nadu u život. Jer iza njih ne ostaju spomenici, nego lica koja ponovno vjeruju, da Bog još hoda ovim svijetom i da ljubav nikada ne umire. To su heroji vjere, misionari Božji, svjetlo što gori kad nastupi noć. Ne nose bogatstvo, ne traže priznanja, njihova snaga je Kristova moć. I gdje god čovjek izgubi nadu, oni donose ljubav i mir. Za Kraljevstvo Božje život daruju, ostavljajući neizbrisiv trag.
Učini me boljim, Gospodine. Ne boljim od drugih, nego boljim nego što sam bio jučer. Učini moje srce malo nježnijim, moje riječi malo toplijima, a moje ruke spremnijima pomoći. Oslobodi me potrebe da uvijek budem u pravu i nauči me radosti da budem dobar. Učini me čovjekom koji neće prolaziti pokraj tuđe boli zatvorenih očiju. Daj mi srce koje zna zastati, saslušati i razumjeti. Neka u meni bude više strpljenja za slabosti drugih, jer i sam živim od tvoga strpljenja. Učini me boljim kada me život umori i kada razočaranja pokušaju ugasiti vjeru u ljude. Sačuvaj me od gorčine koja polako ulazi u srce i od hladnoće koja se skriva iza prividne snage. Daj da ne izgubim sposobnost divljenja, zahvalnosti i povjerenja. Učini me boljim u ljubavi. Da ne ljubim samo riječima, nego djelima. Da ne tražim uvijek ono što meni odgovara, nego da primjećujem ono što drugima treba. Nauči me ljubiti bez računice, opraštati bez odgađanja i darivati se bez straha. Učini me boljim pred tobom. Ne da me ljudi hvale, nego da moje srce bude sve sličnije tvome. Jer tvoje je Srce toliko ljubilo svijet da nije prestalo ljubiti ni onda kada je bilo odbačeno (Iv 3,16). I kada dođu večeri u kojima budem gledao svoj život, da mogu reći kako nisam bio savršen, ali da sam svaki dan pokušavao postati malo više čovjek, malo više brat i malo više tvoje dijete. Učini me boljim, Gospodine. I ne prestaj me mijenjati svojom ljubavlju.
Afriko, zemljo mojih misija, u tebi sam naučio koliko čovjek vrijedi. Ne po onome što ima, nego po rukama koje znaju dijeliti i srcu koje ostaje otvoreno i kad boli. Pod tvojim nebom večeri dolaze brzo, uz vatru, pjesmu i umorne osmijehe ljudi. Moja Afriko, crna i lijepa, zemljo mojih rana i radosti, u tebi srce drugačije kuca, sporije, dublje i bliže čovjeku. Moja Afriko, zemljo mojih misija, tko te jednom zavoli, uvijek ti se vraća u mislima. Afriko, zemljo mojih misija, u tvojim selima susreo sam Krista u licu majke koja nema ništa, a ipak nude gostu posljednji komad kruha, u očima starca koji mole u tišini, u pjesmi naroda koji još zna zahvaljivati. Tamo gdje svijet vidi samo siromaštvo, ti skrivaš bogatstvo koje se ne može kupiti. Tvoje crkve od blata pune su neba, a tvoje noći pune molitve i zvijezda. Moja Afriko, crna i lijepa, zemljo mojih rana i radosti, u tebi srce drugačije kuca, sporije, dublje i bliže čovjeku. Moja Afriko, zemljo moja misija, tko te jednom zavoli, uvijek ti se vraća. I danas ostaju u meni tvoji bubnjevi, miris kiše na suhoj zemlji i glasovi djece nedjeljnih misa. Moja Afriko, crna i lijepa, zemljo mojih rana i radosti, u tebi srce drugačije kuca, sporije, dublje i bliže čovjeku. Moja Afriko, zemljo mojih misija, tko te jednom zavoli, uvijek ti se vraća u mislima.
Hrvatsko, zemljo moga poziva, tamo se vraćam kad želim razumjeti svoj život, jer ondje gdje je sve započelo. Ondje si me pronašao prije nego što sam znao tražiti tebe. Ondje si izgovorio moje ime na način na koji ga nitko prije nije izgovorio. Sjećam se dana kada je srce počelo slutiti da me zoveš. Nisam imao odgovore na sva pitanja. Nisam znao kamo će me put odvesti. Znao sam samo da me tvoj glas privlači više od svega što sam do tada poznavao. Hrvatska živi u meni. Živi u svakom trenutku kada ponovno osjetim radost što sam tvoj. Živi u zvuku crkvenih zvona koja su me pratila od djetinjstva. Živi u molitvama koje sam naučio klečeći uz jednostavne ljude čvrste vjere. Živi u svakom oltaru pred kojim stojim, u svakoj riječi evanđelja koju naviještam i u svakom čovjeku kojem pokušavam donijeti tvoju blizinu. Ponekad se umorim, Gospodine. Ponekad me godine, brige i odgovornosti udalje od onog prvog zanosa. Tada me ti nježno uzmeš za ruku i vratiš na početak. Vratiš me u Hrvatsku moga poziva, među dane kada je sve bilo jednostavno, kada je bilo dovoljno čuti tvoj glas i krenuti za njim. Tamo ponovno čujem ono jednostavno i snažno: ”Pođi za mnom” (Mt 4,19). Tvoj poziv nije ostao u prošlosti. Svakoga jutra kad otvorim oči, ti mi ponovno povjeravaš svoj put i svoje ljude. Zato i danas gledam put kojim si me vodio. Gledam polja, sela i gradove kroz koje si me pratio. Gledam lica ljudi koje si stavio na moj put. Gledam sve radosti koje si mi darovao i sve križeve koje si nosio sa mnom. I dok zahvaljujem za svaki korak, u srcu osjećam istu želju kao na početku: ostati uz tebe. I nakon svega što sam vidio i doživio u životu, još uvijek vjerujem da je najljepše mjesto na svijetu ondje gdje me ti zoveš. Još uvijek vjerujem da je najveća sreća pripadati tebi. I još uvijek ti želim reći ono što sam ti rekao prvoga dana: Evo me, Gospodine. Hrvatska moga poziva nije samo zemlja iz koje sam krenuo, ona je mjesto gdje si me naučio slušati tvoje srce. Ona je početak priče koju i danas zajedno pišemo. Tamo gdje si ti, tamo je moj dom.
Ti želiš sve. Ne samo moje riječi kada su lijepe, nego i moje šutnje, kada nemam što reći. Ne samo moje uspjehe, nego i moje umore. Ne samo dane kada vjerujem, nego i noći kada tražim svjetlo. Želiš moje srce dok gori od zanosa, ali i onda kada je ranjeno, kada se boji, kada se povlači u sebe i ne zna kako dalje. Ti ne tražiš savršenog čovjeka. Tražiš čovjeka koji će se usuditi biti tvoj. Zato dolaziš tiho, bez prisile i bez buke, kao prijatelj koji kuca na vrata i strpljivo čeka da mu se otvori. A ja ti često donosim samo mrvice, samo djeliće sebe, samo ono što mi se čini dovoljno lijepim da ti pokažem. Ipak, ti želiš sve. Želiš moje jučer i moje sutra, moje snove i moje strahove, moje pobjede i moje poraze. Želiš moje ruke, moje misli, moje vrijeme i moju ljubav. Kad jednom shvatim da ti ništa ne oduzimaš, nego sve pretvaraš u blagoslov, tada se više ne bojim predati. Tada mogu reći: Uzmi, Gospodine, sve što jesam. Uzmi moje dane i moje godine. Uzmi ono što razumijem i ono što još ne razumijem. Uzmi moje radosti i moje brige, moje sigurnosti i moje neizvjesnosti. Jer sve što sam primio došlo je od tebe. I najljepše je kada se sve vrati u tvoje ruke. A tamo, u tvojim rukama, ništa nije izgubljeno. Tamo svaka suza nalazi utjehu, svaki teret dobiva smisao, a svaka ljubav svoju puninu. U tvojim rukama ništa ne prestaje živjeti, nego tek počinje živjeti puninom ljubavi.
Dao sam ti svu ljubav koju sam imao u sebi - ne savršenu, ne neokaljanu ili bez ožiljaka, već ljudsku, krhku, poput treperenja svijeće na noćnom povjetarcu, ali još uvijek dovoljno jaku da gori kroz sve duge noći. Dao sam ti sva svoja jutra. Dao sam ti svoje vrijeme. Dao sam ti svoje povjerenje, skrivene dijelove srca koje nikome nisam pokazao. Dao sam ti sve svoje strahove, nesigurnosti, snove koje nisam mogao izgovoriti naglas. Dao sam ti svoju ljubav. Ne žalim ako nije sve ispalo onako kako sam želio, ne žalim zbog suza, ni čežnje, ili zbog riječi koje smo ostavili neizgovorene. Ako me jednog dana pitaš što je ostalo kada je sve nestalo, neću govoriti o gubicima. Reći ću da postoji srce koje zna da je voljelo. Postoji tišina u kojoj naši koraci još uvijek odjekuju. Postoji zahvalnost koju sam jednom u životu mogao nekome reći bez straha.
Na tvojoj njivi, Gospodine, još uvijek dozrijeva žetva. Još uvijek među mnoštvom mladih srdaca postoje oni koji traže više od prolaznog uspjeha, više od sigurnosti i više od života zatvorenog u vlastite granice. Još uvijek postoje mladi koji u sebi nose velike snove, iako ih možda još ne znaju imenovati. Zato te molimo, probudi među njima hrabrost da te poslušaju. Neka se ne boje ako osjete da ih zoveš. Neka ne misle da će izgubiti život ako ga predaju tebi. Daj da otkriju kako je najljepši život upravo onaj koji se daruje. Jer čovjek nikada nije veći nego onda kada ljubi. Na tvojoj njivi trebaju nam radnici čije će srce biti puno nježnosti. Ljudi koji će znati slušati, razumjeti i nositi tuđe terete. Ljudi čiji će osmijeh vratiti nadu, čija će riječ donositi mir, a čija će blizina govoriti o tvojoj dobroti. Na tvojoj njivi trebaju nam radnici puni zanosa. Ne ljudi navike, nego ljudi srca, ne ljudi koji samo govore o tebi, nego ljudi iz čijega se života vidi da si živ. Ljudi koji će svojim oduševljenjem zapaliti nova srca. Daj mladima oči koje će prepoznati ljepotu takvoga života. Daj da u pozivu ne vide odricanje, nego duhovnu pustolovinu. Ne gubitak, nego puninu. Ne kraj snova, nego početak sna koji si ti sanjao za njih mnogo prije nego što su se rodili. Jer tko bi mogao poželjeti ljepši život od onoga koji se troši za ljubav? Tko bi mogao pronaći veće bogatstvo od srca koje pripada tebi? Tko bi mogao poželjeti veću radost od one da bude tvoj glas i tvoja blizina ljudima? Na tvojoj njivi, Gospodine, još uvijek ima mjesta za mnoga mlada srca. Zato ih pozovi. Dotakni ih. Oduševi ih. Osvoji ih svojom nježnošću. I daj da se među njima nađu oni koji će jednoga dana, puni radosti i povjerenja, odgovoriti: ”Gospodine, ako me zoveš, evo me. Poći ću kamo god me vodi tvoja ljubav” (Iz 6,8).
Nisam imao zlatne darove, niti riječi koje bi mijenjale svijet. Donio sam samo svoje dane, svoje ruke, svoje srce koje je učilo ljubiti kroz radosti i kroz rane. Ponekad je to bila pjesma, ponekad šutnja uz čovjeka koji pati. Ponekad tek korak više onda kada su noge već bile umorne, i osmijeh koji se rodio usred vlastite tuge. Nisam uspio sačuvati sve snove. Neki su ostali rasuti po putovima kojima više ne prolazim. Neke su želje ostale nedorečene kao večernja zvona koja polako tonu u tišinu. Ali ljubio sam koliko sam znao. Vjerovao koliko sam mogao. Nadao se i onda kad se činilo da nema razloga za nadu. I sada pred tobom stojim, Gospodine, bez velikih objašnjenja, bez potrebe da dokazujem svoju vrijednost. Samo s ovom jednostavnom istinom: dao sam sve što sam mogao. Ako je nešto ostalo nedovršeno, dovrši ga svojom ljubavlju. Ako je nešto ostalo slomljeno, dotakni ga svojim milosrđem. Ako je negdje ponestalo mojih snaga, neka tamo započne tvoja snaga. Jer moje su ruke bile male, ali srce je željelo biti vjerno. Moji su koraci bili nesigurni, ali putovao sam prema Tebi. Moje su riječi bile siromašne, ali iza njih je stajala ljubav. Zato večeras mirno spuštam teret koji sam toliko dugo nosio. I dok se dan polako gasi, dok se nad poljima spušta tišina i posljednje svjetlo dodiruje horizont, u dubini duše šapćem: dao sam sve što sam mogao. A ono što nisam mogao, prepuštam tebi.
Današnji svijet često nas uvjerava da moramo sve iskusiti, sve istražiti i ništa ne propustiti. Kao da se mudrost sastoji u tome da zavirimo iza svakih vrata koja nam se nađu na putu. No, život nas uči drukčije. Neke istine ne učimo ulaskom, nego prolaskom pokraj njih. Postoje vrata iza kojih nas čekaju stare navike od kojih smo se jedva oslobodili, razgovori koji ponovno bude gorčinu, radoznalosti koje ne hrane srce i putovi koji nas udaljavaju od onoga što je u nama najbolje. Nije slabost ne otvoriti ih. Naprotiv, često je to znak unutarnje snage. Čovjek koji zna reći ”ne” nečemu što ga ne vodi dobru, pokazuje veću mudrost od onoga koji mora sve iskušati da bi se uvjerio. U Knjizi Mudrih izreka stoji: ”Razborit čovjek vidi opasnost i uklanja se” (Izr 22,3). Razboritost nije strah od života. Ona je sposobnost prepoznati kamo neki put vodi prije nego što njime krenemo. Zato ne trebamo žaliti za svim vratima koja smo ostavili zatvorenima. Neka od njih nisu bila propuštene prilike, nego primljene milosti. Engleski pisac G. K. Chesterton jednom je primijetio da se sloboda ne sastoji u tome da čovjek može učiniti sve, nego da može izabrati ono što je vrijedno. U tome se krije prava mudrost. To je trenutak kada prođemo pokraj vrata koja su nas nekad privlačila, ne zaustavimo se i nastavimo svojim putem. Tek kasnije shvatimo da nas nije osiromašilo ono što smo ostavili iza sebe, nego nas je sačuvalo za nešto bolje. Zato ne moramo otvoriti svaka vrata da bismo bili mudri. Ponekad je najveća mudrost proći pokraj njih i nastaviti dalje.
Lijepo je kada kraj nekoga ne moraš glumiti da si jači nego što jesi. Kada ne moraš tražiti prave riječi, skrivati svoje brige ili uljepšavati svoje dane. Lijepo je kada netko može sjediti pokraj tebe u tišini, a da ta tišina ne bude prazna. Koliko nam je puta u životu trebalo tako malo. Ne veliko rješenje, ne savjet koji će sve promijeniti, nego samo jedno srce koje će ostati blizu. Ima ljudi uz koje se duša odmori. Ne zato što imaju odgovore na sva pitanja, nego zato što ne bježe pred tuđom ranjivošću. Uz njih ne moramo biti netko drugi. Dovoljno je biti ono što jesmo. Tako je i Bog dolazio ljudima. Nije najprije tražio njihove zasluge, nije ih pitao jesu li dostojni njegove blizine. Dolazio je među umorne ribare, među grešnike, među one koji su nosili terete koje nitko nije vidio. Sjedao je za njihove stolove, slušao njihove priče i unosio svjetlo tamo gdje ga je ponestajalo. Najdublje rane ne liječe uvijek velike riječi. Često ih liječi nečija vjernost, saznanje da ih netko nije zaboravio, da netko misli na njih, da nekome nije teško zastati, saslušati, i pričekati. Čovjek s godinama sve manje traži ljude koji će ga zadiviti, a sve više one uz koje može biti miran. One koji ne ulaze u njegov život kao prolazni gosti, nego kao blagoslov, uz koje i najobičniji dan postaje malo topliji, a najteži teret malo lakši.