Život je satkan od običnih staza, od jutara koja tiho dolaze na naše prozore, od koraka koji se nižu dan za danom, od malih susreta i jednostavnih trenutaka. Upravo u njima otkrivamo koliko smo jedni drugima važni. Svatko je nekome razlog za osmijeh, oslonac u slabosti, odgovor na molitvu ili tiha prisutnost koja daje snagu. Na tom putu dođu dani kada nas umor sustigne. Dogodi se da duša zaboravi kako se smije, da pogled postane opterećen brigama, a srce izgubi radost. Tada lako previdimo koliko vrijedimo i koliko nas drugi trebaju. Zato nam Bog daruje slavlja. Daruje nam zajedništvo, pjesmu i stol oko kojega dijelimo kruh. Ne da pobjegnemo od života, nego da ga ponovno udahnemo. Da zastanemo i prisjetimo se da je svaki čovjek dar, da nijedan život nije slučajan i da svatko nosi nezamjenjivo mjesto u srcu druge osobe. Slavlje nas vraća izvoru. Uči nas zahvalnosti, obnavlja nadu i otvara oči za ljepotu koju svakodnevica često sakrije. Tu srce ponovno oživi, ljubav procvjeta, a obični koraci ponovno dobiju smisao. Iz susreta s Bogom i s ljudima rađa se snaga za novi hod. Na običnim stazama događaju se najveća čuda – kada nekoga saslušamo, ohrabrimo, zagrlimo ili jednostavno ostanemo uz njega. Možda nikada nećemo do kraja saznati koliko je naša prisutnost promijenila nečiji život. Zato nikada ne podcjenjujmo vrijednost vlastitoga života. Svatko je nekome važan. Zahvalimo danas za dar života, za ljude koji hodaju uz nas i za priliku da budemo jedni drugima blagoslov. I svaki put kada zajedno slavimo dar života, svaki novi korak postaje novi početak, ispunjen spoznajom da smo voljeni, potrebni i jedni drugima neizmjerno važni.
Bili su tiho svjetlo uz naše dane, dok smo lutali između sumnji i straha. Vidjeli su u nama putove skrivene kad smo mislili da nema više koraka. Dok smo brojili vlastite slabosti, oni su tražili zrno snage u nama, kao što vrtlar u goloj zimi naslućuje proljeće i cvijet koji još spava pod granama. Nisu nas nosili umjesto naših nogu, niti su uklanjali kamenje s puta, ali su ostajali kraj nas dovoljno dugo da vjerujemo kako je moguće ustati. Toliko je riječi ostalo zaboravljeno, toliko je razgovora nestalo u vremenu, a ipak se sjećamo pogleda punih povjerenja koji su grijali dušu u njezinu nemiru. Takvi ljudi nalikuju na Božji pogled, na pogled koji vidi više od današnjeg dana, koji u mladom Davidu prepoznaje kralja, a u krhkom srcu snagu budućih godina. I možda je najveći dar koji možemo dati da nekome budemo upravo takav pogled, da u njemu prepoznamo ono što još raste, ono što još traži svoje sunce i svoje vrijeme. Jer nitko ne raste sasvim sam, svatko nosi tragove dobrote drugih ljudi. Kada jednom pogledamo unatrag, među svim uspomenama ostat će najjasniji oni koji su vjerovali u nas onda kada sami nismo znali koliko je svjetla skriveno u dubini našega srca.
Godine idu. Kao rijeka nose snove negdje daleko. Na licu crtaju tragove vremena, ali srce još pamti sva proljeća. Koraci su sporiji, a pogled je dublji, manje je riječi, a više tišina. Shvatiš da sreća nije u sutra, nego u zagrljaju ovog trenutka. Sve što prođe nije izgubljeno, ljubav ostavlja trag u vječnosti. Godine idu, ali duša ne stari, dok u njoj ljubav svoju vatru čuva. Svaki novi dan je dar s neba, svaka bora jedna ispisana molitva. Godine idu, nek’ slobodno teku, ne bojim se puta ni prolaznog svijeta. Jer ono što ljubim ostaje zauvijek, ljubav je jača od svih naših ljeta. Nisu me slomile oluje života, svaka me rana naučila vjeri. Kad padnem, opet pogled podignem, jer znam da me milost uvijek pronađe. Ne brojim više izgubljene dane, nego osmijehe koje sam podijelio. Na kraju puta ne nosimo ništa, osim ljubavi koju smo živjeli. Kad se ugase svjetla ovoga svijeta, ostat će samo ono što smo dali. Ime će nestati s usana ljudi, ali ljubav će govoriti za nas. Godine idu, ali duša ne stari, dok u njoj nada još uvijek pjeva. Svaki novi dah je dar milosti, svaka suza jednom postane zvijezda. Godine idu, i neka idu, ja se više vremena ne bojim. Dok god ljubim, dok god vjerujem, znam da nikada nisam sam.
Kad zastanemo na trenutak i pogledamo svoj život, shvatimo da gotovo ništa od onoga što nam je najdragocjenije nismo sami stvorili. Sve dugujemo Tebi, Gospodine. Za svako jutro koje se rađa u tišini, za trenutke kada svijet još miruje, a Ti već bdiješ nad našim životom. Prije nego izgovorimo i jednu riječ, Tvoja nas ljubav već grli. Ti si početak svakoga dana i nada svakoga novog koraka. Sve dugujemo Tebi. Za pobjede koje nas uče poniznosti i za poraze koji učvršćuju vjeru. Za obitelj koja nas je naučila prvim riječima ljubavi. Za prijatelje koji su nosili dio naših križeva. Za susjede koji su nas razveselili jednostavnom dobrotom. Sve dugujemo Tebi. Za sunce koje grije naše prozore i za kišu koja natapa suhu zemlju. Za dane radosti i za dane kušnje. Nauči nas zahvalno živjeti. Ne dopusti da nam darovi postanu navika, i da zaboravimo Darovatelja. Sačuvaj nas od oholosti kada uspijevamo i od očaja kada padamo. Daj da u svemu prepoznajemo Tvoju providnost i Tvoju nježnu ruku koja nas vodi. Jer sve što jesmo i sve što imamo dar je Tvoje dobrote. I kada jednoga dana stanemo pred Tebe, neka posljednja pjesma našega srca bude ista ona koju smo učili pjevati na zemlji: Sve dugujemo Tebi, Bože vječni.
Molim te, Gospodine, za one koje već sada gledaš, a oni još ne znaju da ih zoveš po imenu. Molim te za mlada srca koja se ne boje ostaviti obalu sigurnosti i poći za tvojim glasom kroz nepoznate dane. Pošalji one koji će znati slušati prije nego govore, koji će znati plakati s onima koji plaču, i radovati se s onima koji se raduju. Pošalji ruke koje neće tražiti vlastitu korist nego će podizati umorne, tražiti izgubljene i donositi mir ondje gdje ga nema. Pošalji ljude nježna srca, jer svijet je umoran od buke, a gladan dobrote. Pošalji one koji će govoriti o Tebi, Gospodine, ne toliko riječima koliko životom. Čiji će pogled biti utjeha, a prisutnost blagoslov. I kada se učini da je polje preveliko, a radnika premalo, sačuvaj nas od malodušnosti. Jer žetva je tvoja. Ti poznaješ svaku brazdu zemlje, svako zrno koje raste u tišini, svako srce koje čeka da bude dotaknuto ljubavlju. Molim te, Gospodine, probudi pozive koji spavaju. Ohrabri one koji se boje. Učvrsti one koji su krenuli k Tebi. Neka se po našim selima i gradovima, po obiteljima i župama, opet čuje tvoj tihi glas, i neka se uvijek nađe netko tko će odgovoriti: ”Evo me, Gospodine, pošalji mene”.
Tvoj sam svećenik, Gospodine, i danas pred Tobom stojim sa srcem punim zahvalnosti, jer kad pogledam put kojim sam prošao, više od svojih koraka vidim tragove Tvoje vjernosti, više od svojih planova vidim nježnost Tvoje ruke koja me vodila kroz sve godine života. Hvala Ti za svaki dan koji si mi darovao, za svako jutro u kojem sam mogao iznova započeti, za svaki susret u kojem si mi dolazio ususret u licima ljudi koje si stavljao na moj put. Hvala Ti što si bio blizu i onda kada Te nisam jasno osjećao, što si ostajao vjeran i onda kada sam bio umoran, što sam me nosio kroz vrijeme koje je prolazilo brže nego što sam mogao zamisliti. Hvala Ti, Gospodine, za ljubav koja me nikada nije napustila. Hvala Ti, Gospodine, za milost koja me uvijek iznova podizala. Sve što jesam i sve što sam mogao dati, dar je Tvoje dobrote i Tvoga srca. Hvala Ti za sve ljude koje si mi povjerio, za njihove radosti koje su postajale moje radosti, za njihove suze koje su me učile suosjećanju, za njihove molitve koje su često nosile i mene samoga. Koliko sam puta mislio da ja donosim utjehu, a zapravo si Ti preko njih tješio mene. Koliko sam puta želio nešto dati, a na kraju sam ja bio onaj koji je primao. Hvala Ti za sveti oltar pred kojim sam stajao, za euharistiju koja je hranila moju dušu, za riječ Evanđelja koja je najprije mijenjala mene, a tek onda one kojima sam je naviještao. Hvala Ti za svaku ispovijed, za svaki blagoslov, za svaki trenutak u kojem sam smio biti svjedok da Tvoja milost i danas dotiče ljudska srca. Ono najljepše što se dogodilo svih ovih godina nije ono što sam ja učinio za Tebe, nego ono što si Ti učinio za mene. Bio si moje svjetlo kada nisam vidio put, moja snaga kada su ruke postajale teške, moja nada kada su se zatvarala mnoga vrata. Kad bih ponovno stao na početak puta, s istim bih povjerenjem krenuo za Tobom. Jer među svim darovima koje si mi dao, najveći je bio poziv da budem Tvoj. I zato danas moje srce ne traži velike riječi, nego samo jednu jednostavnu molitvu: hvala Ti što si me pozvao, hvala Ti što si ostao sa mnom, hvala Ti što me i danas vodiš istim onim glasom kojim si me nekada pozvao. I zato Te danas molim samo jedno: ostani uz mene kao što si bio do sada. Neka moje srce i dalje bude zahvalno, neka moje ruke i dalje budu otvorene, i neka moj život, koliko god ga još bude, ostane tih odgovor na ljubav koju si me prvi ljubio. Hvala Ti, Gospodine, za ljubav koja me nikada nije napustila. Hvala Ti, Gospodine, za milost koja me uvijek iznova podizala. Sve što jesam i sve što sam mogao dati, dar je Tvoje dobrote i Tvoga srca. Tvoj sam svećenik, Gospodine, a Ti si moja najveća zahvalnost.
Kroz stoljeća blista tvoje ime, sveta Jeleno, kao svjetlo koje ne prolazi. Tvoj život ostaje poput svjetionika koji i danas pokazuje put prema Kristu. U rukama nosiš znak spasenja, znak po kojem se zemlja približava nebu, čovjek Bogu, a prolaznost vječnosti. Nisi tražila slavu ovoga svijeta, niti krune koje vrijeme briše. Nisi gradila svoj život na prolaznim priznanjima, nego na stazi kojom je prošao Krist. Izabrala si put vjere, služenja i ljubavi, one ljubavi koja ne prolazi i nikada ne umukne. Kad se izgube naši putovi, kad nas tmina zavede u noć, ti nas učiš gledati prema križu. Ondje gdje mnogi vide poraz, vjera prepoznaje pobjedu. Ondje gdje čovjek vidi kraj, Bog otvara novi početak. U križu se rađa snaga, a iz Kristove ljubavi izvire novi život. Sveta Jeleno, vodi nas Kristovu križu. Vodi nas iz tame u svjetlost dana. Vodi nas Kristu živomu, da naše srce bude povezano s Njim kao grana s trsom iz kojega prima život. Vodi nas prema mjestu gdje ljubav pobjeđuje svaki strah, gdje milosrđe nadvladava osudu i gdje nada pobjeđuje beznađe. Moli za svoj narod da nas Kristov zagrljaj prati kroz sav naš život. Pronašla si drvo svetoga otkupljenja, znak pobjede nad grijehom i smrću. U križu si prepoznala ono što mnogi nisu vidjeli: najveći dokaz Božje ljubavi prema čovjeku. Zato križ kroz mnoga pokoljenja nije ostao znak patnje, nego je postao izvor novoga jutra, znak nade koja ne umire. Dok nas vjetrovi vremena nose, dok se mijenjaju zemlje, narodi i ljudi, križ ostaje sidro nade. U njemu čovjek nalazi oslonac kada je umoran, snagu kada je slab i mir kada ga zahvate nemir i tjeskoba. Križ ostaje znak da nismo sami i da nas Bog nikada ne napušta. Kad nas pritisnu brige života, kad se čini da nema izlaza i da su vrata zatvorena, ti nas vodi prema Onome koji ljubi. Vodi nas Kristu koji ne prestaje tražiti čovjeka, koji kroz svoje rane daruje iscjeljenje i koji svojim uskrsnućem otvara put novomu životu. Sveta Jeleno, vodi nas Kristovu križu. Vodi nas Kristu živomu. Pomozi nam da u križu ne gledamo samo znak patnje, nego znak ljubavi koja ide do kraja. Pomozi nam da u trenutcima kušnje ne izgubimo povjerenje i da uvijek iznova otkrivamo kako Bog djeluje i onda kada ga ne razumijemo. Pod križem nalazimo milosrđe. Pod križem suza postaje biser. Pod križem svaka rana može pronaći put prema ozdravljenju. Pod križem čovjek ponovno diše, ponovno vjeruje i ponovno pronalazi smisao svoga života. I dok zvona naše crkve zvone, neka se uzdigne jedna molitva. Vodi nas uvijek prema Kristu, jer u Njemu započinje i ispunja se svaka ljudska čežnja. On je početak i svršetak, put kojim hodimo, istina koja nas oslobađa i život koji ne prolazi. Sveta Jeleno, vodi nas Kristovu križu. Neka nas prati tvoja vjera, tvoje pouzdanje i tvoja ljubav prema Gospodinu. Vodi nas Kristu živomu, jer On je naš početak, naš put i naš dar. I kada završi naš zemaljski hod, isprosi nam milost da nas Krist primi u svoj dom. Moli za nas sada i u svim danima našega života, da jednom zauvijek živimo s Kristom uskrslim, u radosti koja nema kraja.
Život nije sastavljen samo od velikih trenutaka. Većinu naših dana čine obične staze: jutarnja buđenja, posao, obveze, susreti, umor, tišina, brige i male radosti. Na tim se stazama oblikuje naše srce. Ondje učimo ljubiti, opraštati, nositi teret i ostati vjerni. Ali čovjek ne može živjeti samo od svakodnevice. Zato su nam potrebna slavlja. Ne da pobjegnemo od života, nego da u njemu ponovno pronađemo dah. Slavlje nas zaustavlja kako bismo se prisjetili da je život dar, da nismo sami i da svaki korak ima smisla. Ono vraća radost umornom srcu i budi nadu kada se čini da je put postao pretežak. Nakon svakog istinskog slavlja vraćamo se na iste staze, ali više nismo isti. U nama je nova snaga, vedriji pogled i hrabrost za novi početak. Kao što se zemlja napoji kišom pa ponovno rađa plodom, tako i čovjek, dotaknut ljubavlju i zajedništvom, iznova otkriva ljepotu svakodnevnog života. Jer upravo na običnim stazama Bog čini svoja najveća čuda.
Hvala Ti, Gospodine, za godine ove, za sve dane služenja i za plodove. Blagoslovi i dalje moj životni put, nek’ me prati Tvoja ljubav svud. Koliko sam molitava u tišini izgovorio, koliko sam suza pred Tobom ostavio. Koliko sam srca susreo na životnom putu, dok sam nosio svjetlo Tvoga Evanđelja u svijet. Na oltaru života ostavio sam dane, darovao vrijeme, snove i planove. Bio sam pastir među ljudima koje si mi povjerio, svjedok nade koja nikada ne prestaje. Čuvaj me, Gospodine, u godinama koje dolaze, nek’ mi srce uvijek bude puno vjere i snage. A danas Ti zahvaljujem za sve što si mi dao, za četrdeset godina ljubavi, služenja i milosti. Hvala Ti, Gospodine, za godine ove, za sve dane služenja i za plodove. Blagoslovi i dalje moj životni put, nek’ me prati Tvoja ljubav svud. Nek’ me prati Tvoja ljubav svud.
Ne mogu Ti obećati, Gospodine, da ću uvijek biti dobar. Ne mogu Ti obećati da nikada neću pogriješiti, da neću posrnuti, da me umor, slabost ili strah nikada neće nadvladati. Ali mogu Ti obećati nešto drugo – dat ću sve od sebe. Kad padnem, ustat ću i ponovno krenuti prema Tebi. Kad zalutam, tražit ću put natrag, kad moje srce postane tvrdo, molit ću Te da ga ponovno omekšaš, kad izgubim snagu, oslonit ću se na Tvoju. Ne donosim Ti savršenstvo, jer ga nemam. Donosim Ti svoju iskrenu želju da Te ljubim više nego jučer. Donosim Ti svoje ruke, da čine dobro, svoje usne, da govore riječi mira, svoje srce, da u njemu uvijek ima mjesta za Tebe i za ljude koje mi šalješ. Ne mogu Ti obećati da ću uvijek uspjeti, ali mogu Ti obećati da neću odustati. Znam da Ti ne tražiš od mene da budem bez pogreške, nego da ostanem Tvoj. I zato danas, bez velikih riječi i bez lažnih obećanja, samo kažem: Gospodine, dat ću sve od sebe.
Nisam činio ništa veliko, Gospodine. Nisam mijenjao povijest naroda, ni gradio velike gradove, niti sam ostavio djela o kojima će ljudi dugo govoriti. Hodao sam samo prašnjavim putovima među ljudima koje si mi povjerio. Dijelio sam njihov kruh, slušao njihove priče i učio njihove tišine. Sjedio sam pod stablima gdje su se djeca smijala bez mnogo razloga. Molio sam u kapelicama od blata i lima. Blagoslivljao sam umorne ruke majki koje su nosile vodu kilometrima daleko. Posjećivao sam bolesne i pokušavao biti blizina ondje gdje je često nedostajalo svega osim nade. Nisam činio ništa veliko, Isuse, ali naučio sam da se Tvoje kraljevstvo ne gradi velikim koracima nego malim djelima ljubavi. Naučio sam da je čaša vode pružena žednome veća od mnogih govora. Da je osmijeh upućen zaboravljenome snažniji od najglasnijih propovijedi. Da je prisutnost dar koji nema cijenu. U mojoj Africi naučio sam koliko je čovjek bogat kada nema mnogo toga osim srca. Naučio sam da radost može živjeti u kolibi od zemlje i da zahvalnost može cvjetati tamo gdje drugi vide samo oskudicu. Zato danas pred Tebe ne donosim velika postignuća, donosim prašinu putova koje sam prošao. Donosim lica ljudi koje sam zavolio. Donosim dječje pjesme pod afričkim nebom, suze koje sam dijelio i molitve koje su ostale skrivene između Tebe i mene. U mojoj Africi, Isuse, nisam činio ništa veliko. Samo sam pokušavao ljubiti. Ako je iza mene u nečijem srcu ostalo malo više nade, malo više mira i malo više vjere, to je bilo Tvoje djelo, a ne moje.
Neka put bude uvijek ispred tebe, i kad ne znaš kamo vodi novi dan. Neka srce ne zaboravi vjerovati, kad se nebo sakrije iza sivih strana. Neka vjetar bude iza tvojih leđa, kad umorne korake nosiš kroz svijet. Neka netko čuva tvoje tihe snove, i pali svjetlo kada nestane sjaj. Jer život nije cesta bez oluja, niti jutro bez poneke suze, ali uvijek postoji jedna zvijezda što te zove da nastaviš dalje. Neka put bude uvijek ispred tebe, neka nada bude tvoj najbolji dom. Neka ljubav bude jača od daljine, i neka mir pronađe put do tvog srca. Neka vjetar bude iza tvojih leđa, neka sunce grije svaki novi trag. I kad jednom pogledaš iza sebe, neka ostane ljubav, samo ljubav. Bit će dana kada nećeš imati odgovore, i noći koje će dugo trajati. Ali negdje iza svake tišine novo će jutro svoje svjetlo upaliti. Neka ruke uvijek znaju darivati, neka oči vide dobro u ljudima. Jer najljepši putovi nisu oni dugi, nego oni kojima hodamo zajedno. Jer život nije cesta bez oluja, niti jutro bez poneke suze, ali uvijek postoji jedna zvijezda što te zove da nastaviš dalje. Neka put bude uvijek ispred tebe, neka nada bude tvoj najbolji dom. Neka put bude uvijek ispred tebe, a Bog uz tebe na svakom koraku. I kad stigneš tamo gdje si krenuo, neka znaš da si bio ljubljen cijelim putem.
Skloni smo živjeti zarobljeni u onome što vidimo – gledamo sadašnje okolnosti, vlastite uspjehe i neuspjehe, rane koje nosimo, riječi koje su nam izgovorene i odluke koje smo donijeli. Često povjerujemo da je ono što jest ujedno i sve što može biti. I tako nastaje obeshrabrenje – počinjemo vjerovati da se ljudi ne mogu mijenjati, da su naši odnosi nepovratno narušeni, da su pogreške jače od novih početaka i da je prošlost odredila budućnost. Evanđelje razbija takav način razmišljanja. Isus nikada nije gledao samo ono što je bilo ispred njegovim očima. U svakom je čovjeku vidio više od njegove sadašnjosti. Za Njega grešnik nije bio samo grešnik, nego čovjek kojemu je oproštenje sposobnost otvoriti novi život. Bolesnik nije bio samo bolest, slijepac nije bio samo sljepoća. On je uvijek gledao mogućnost koju je Božja milost sposobna ostvariti. Živio je usmjeren prema ”glazbi koje još nema” – prema životu koji se tek rađao u srcu čovjeka. I nama je potrebna takva promjena pogleda, jer često sebe promatramo samo kroz svoje slabosti. Toliko puta drugima ne dopuštamo da budu drukčiji nego što su bili jučer, toliko puta molimo Boga, a istodobno u sebi nosimo uvjerenje da se ništa neće promijeniti. Vjera počinje ondje gdje prestajemo slušati samo ono što jest. Ona vjeruje i u ono što Bog tek želi učiniti. Ona vjeruje da neuspjeh nije posljednja riječ, da rana nije konačni identitet, i da svaki čovjek nosi mogućnost novoga početka. Možda danas ne vidimo izlaz iz svoje situacije. Možda nam se čini da je sve već napisano i da više nema mjesta iznenađenju. Ali Bog ne piše život samo prema onome što danas vidimo, već stvara ono što naše oči još ne mogu prepoznati. Zato ne ostanimo zarobljeni u ”glazbi koja je ovdje”. Ne dopustimo da sadašnjost postane granica naše nade. Učimo osluškivati ono što Bog priprema.
Mjesec u krošnjama moje Afrike, šapuće riječi drevne molitve. Svaki je korak otkucaj zemlje, svako je srce dio nje. Crvena prašina na bosim stopalima, sunce još gori u očima. Tamo gdje djeca pjevaju slobodu, život se rađa u osmijesima. Kad bubnjevi probude jutro, i nebo obuče zlatni sjaj, znam da me zove zemlja srca, mjesto gdje ljubav nema kraja. Mjesec u krošnjama moje Afrike, svijetli jače od svih svjetionika. U svakom licu vidim novo jutro, u svakoj pjesmi kuca jedna Afrika. Mjesec u krošnjama moje Afrike, u ritmu srca pleše cijeli svemir. Kad zatvorim oči, opet joj se vraćam, jer ondje ljubav nikad ne umire. Miris kiše poslije dugog ljeta, lavlji zov daleko odzvanja. Pod baobabom starci pričaju, kako se nada nikad ne predaje. I kad odem preko mora daleko, dio mene ostaje tu. U toplom dahu afričke noći, uvijek pronađem svoj put. Nije Afrika samo mjesto na karti, ona je pjesma što mijenja čovjeka. Tko jednom čuje njezino srce, zauvijek nosi njezin ritam. Mjesec u krošnjama moje Afrike, neka me vodi kroz svaku noć. Dok bubnjevi čuvaju snove naroda, ljubav će uvijek imati moć. Mjesec u krošnjama moje Afrike, pod istim nebom svi smo isti. Jedno je srce, jedan je ritam, jedna je nada što ne može nestati. Mjesec u krošnjama moje Afrike… i srce koje se uvijek vraća kući.
O ljubavi Gospodnjoj pjevat ću dovijeka, dok jutra nad poljima bude novi dan. Ona me nosila kad nisam imao snage, kad je moj korak bio umoran i sam. Kad su se rušili snovi koje sam gradio, kad nisam razumio puteve pred sobom, Tvoja me ruka tiho podizala, i učila srcem vjerovati, a ne očima. O ljubavi Gospodnjoj pjevat ću dovijeka, o milosti koja nikad ne prestaje. Ti si moj zaklon, moja pjesma i nada, iz Tvoga srca život izvire. O ljubavi Gospodnjoj pjevat ću dovijeka, dok dišem i hodam zemaljskim putem. Sve što jesam, sve što imam, dar je Tvoje vjerne ljubavi. Ti si bio uz mene u danima radosti, ali i onda kad su se spuštale sjene. Nisi me napustio u mojim lutanjima, nego si me tražio strpljivo i nježno. Koliko sam puta krenuo svojim putem, a Ti si me čekao otvorena srca. Koliko sam puta zatvorio vrata, a Ti si ostao pred njima u ljubavi. O ljubavi Gospodnjoj pjevat ću dovijeka, o milosti koja nikad ne prestaje. Ti si moj zaklon, moja pjesma i nada, iz Tvoga srca život izvire. Kad dođu godine i osijede dani, kad utihnu mnogi glasovi svijeta, jedna će pjesma ostati u meni: Ti si me ljubio prije nego sam Te tražio, Ti si me nosio prije nego sam Te zazvao, Ti si me poznavao prije nego sam se rodio. O ljubavi Gospodnjoj pjevat ću dovijeka, pred licem Tvojim kroz svu vječnost. Neka se moje srce nikada ne umori zahvaljivati za ljubav koja nema kraja. O ljubavi Gospodnjoj pjevat ću dovijeka, s anđelima, Crkvom i svim svetima, jer Tvoja je ljubav moja pjesma, moj početak i moje ispunjenje.
Krenuli smo putem noseći tišinu, iza nas su ostali snovi što su pali. Svaki kamen pričao je o porazima, svaki korak bio je teži nego jučer. Mislili smo da je završila priča, da je nada ostala pod zatvorenim grobom. A nismo znali… da si već hodao pokraj nas. Govorio si tiho, kao prijatelj koji ne žuri. Izgovarao si riječi koje smo odavno prestali razumjeti. Gorjela su nam srca, a nismo znali zašto. U svakoj tvojoj riječi rađalo se novo jutro. Gorjela su nam srca, dok si bio sasvim blizu. Kad si razlomio kruh, prepoznali smo Ljubav. Prepoznali smo Tebe. Koliko puta i danas odlazimo misleći da smo ostali sami. Koliko puta tražimo odgovore, a Ti nas nalaziš na putovima bijega. Ne zaustavljaš naše korake, nego ih polako pretvaraš u povratak. Dok još sumnjamo, Ti već liječiš naše srce. Prije nego oči vide, srce osjeti tvoju blizinu. Prije nego usne progovore, duša već šapuće tvoje ime. Gorjela su nam srca, a nismo znali zašto. U svakoj tvojoj riječi rađalo se novo jutro. Gorjela su nam srca, dok si bio sasvim blizu. Kad si razlomio kruh, prepoznali smo Ljubav. Prepoznali smo Tebe. Ostani s nama, kad se spušta večer. Ostani s nama, kad vjera postane tišina. Jer bez Tebe put ne vodi kući, s Tobom i najduža noć postaje svitanje. Gori moje srce, i kada Te ne vidim. Gori moja duša, jer Ti nikada ne odlaziš. Na svakom putu Ti si skriveni Putnik, u svakom kruhu Ti si dar života. Gorjela su nam srca, i sada znamo zašto. Ti si bio s nama od prvoga koraka. Ti si bio s nama… i nikada nisi otišao.