Danas se u Crkvi najviše fokusiramo na razne grijehe koji se odnose na ljudsku seksualnost. To je jako važno, jer se radi o strašnom grijehu, ali ništa nisu manje važne i druge devijacije, posebno idolopoklonstvo – grijeh protiv prve Božje zapovijedi: ”Ja sam Gospodin Bog tvoj; nemaj drugih bogova uz mene”. Idolopoklonstvo se sastoji u uzdizanju stvari ili osoba na prvo mjesto u našem životu, na mjesto Boga. Klanjanje pred oltarom materijalizma, koje hrani našu potrebu u izgradnji našeg ega putem stjecanja sve više ‘stvari’, je idolopoklonstvo. Materijalizam je Sotonina zamka da zadržimo naš fokus na samima sebi, a ne na Bogu. Klanjamo se također na oltaru opsjednutosti karijerama i poslovima. Milijuni ljudi provode po 60 i više sati tjedno radeći. Čak i vikendima i za vrijeme godišnjih odmora naša prijenosna računala rade i naše su misli zaokupljene time kako unaprijediti svoj posao, kako ostvariti promaknuće, kako dobiti povišicu, kako zaključiti sljedeći posao. Idoliziramo čovječanstvo kroz naturalizam i moć znanosti što nam daje iluziju da smo gospodari ovog svijeta. Gradimo naše samopouzdanje do božanskih razmjera. Prihvaćamo božanstvo okoliša. U svemu tome, klanjamo se pred oltarom vlastitog veličanja ili vlastitog ispunjenja. Samokontrolu koju toliko očajnički trebamo, s prezirom odbacujemo. Opiremo se svakom naporu pri obuzdavanju svojih apetita. Kad se radi o našim zajednicama, trebamo reći da postoje vjernici koji su spremni prijeći cijelu zemlju kako bi sudjelovali na konferencijama ‘celebrity’ duhovnika. Slijepo prate i slijede sve što im kažu. Njihova riječ je za njih svetinja. Oni su njihovi idoli. Sjetimo se događaja s Kornelijem. Kad je susreo apostola Petra i kleknuo pred njim, Petar mu je rekao da ustane, da je i on samo čovjek poput njega (Dj 10). Postoje vjernici koji odlaze u druge župe da slušaju poruke koje uzbuđuju njihove emocije bez namjere hodanja s Riječi. Ostavljaju vlastitu zajednicu da bi prisustvovali na misi u drugoj, gdje je, po njima, ‘bolje’ bogoslužje. Takvi ne obožavaju Boga nego vlastite interese, stavljajući vlastito zadovoljstvo i zabavu ispred istinskog bogoslužja. Mnogi od propovjednika promiču ‘ja’, ‘mene’, i ‘moju’ kulturu, odnosno, propovijedaju samoostvarenje, ispunjenje i terapiju, a ne ispravnu, biblijsku teologiju. Kako bi privukli ljude u crkvu ne propovijedaju o križu. Ima i onih koji propovijedaju o etničkoj pripadnosti više nego o Božjoj Riječi. Istina, Bog je napravio ljude crnima, smeđima, žutima, crvenima i bijelim, ali svakoga i sve njih – na svoju sliku. Osmislio nas je da imamo razlike u kulturi, u pogledu hrane, odijevanja, jezika i drugih stvari. No, kad se naše etničko razmišljanje nametne biblijskom, postajemo krivci za etničko idolopoklonstvo. Znajmo da lažni bogovi opsjedaju naš duhovni život, a njihova glavna snaga leži u spuštanju vjerničkog garda. Strategija anđela laži je prije svega da nas uvjeri da smo ‘dobri kršćani’, i da se ne trebamo mijenjati. Ali nitko nije siguran od idolopoklonstva. Vrijeme je da napravimo temeljit ispit savjesti s obzirom na Prvu zapovijed.
Izraelci su se nakon Izlaska zaputili prema Crvenom moru. Umjesto da budu zahvalni za slobodu, postali su nestrpljiv i bunili su se jer nisu dobili ono što su htjeli. Gospodin im je zbog toga poslao ljute zmije (Br 21, 4-9), a sve da bi uvidjeli da trebaju biti zadovoljni najprije s onim što imaju. Bili su komplicirani ljudi, ljudi kojima ništa nije dobro, koji su u svemu vidjeli intrige posložene protiv njih. S kompliciranima nikad ne znaš kako bi. Dok se sretni razumno dobro slažu sa svima, kompliciranima to nikako ne ide od ruke. Njihovo samopoštovanje je prilično nisko i traže rješenja na izvana. Vjerojatno su imali komplicirano djetinjstvo, naučili pogrešne načine samoobrane zbog neugodnih iskustava ili sada prolaze razdoblje koje ne uspijevaju kontrolirati. Radi se o osobama s poremećajem osobnosti koji se često manifestira u promjenjivim raspoloženjima, anksioznošću i ovisnošću. Osobe s takvim poremećajima su definitivno ‘kompleksne osobe’, i s njim se, generalno rečeno, ‘teško’ ophoditi. Dok jednostavni ljudi ne kompliciraju, ovi drugi sve zakompliciraju: ostavljaju nas da čekamo njihove odgovore, stvaraju nam nepotrebnu nervozu, postavljaju nam uvjete koje trebamo ispuniti i očekuju od nas da im se klanjamo i neprestano zahvaljujemo za nešto što je po sebi sasvim prirodno i ljudsko, nešto što ih nije koštalo previše i nije iziskivalo nikakvu veliku žrtvu. Komplicirani u svakom rješenju pronalaze problem, u svakom dokazu proturječnost, u svakom trenutku zatišja, buru. Arogantni su i kradu sav unutarnji mir; složene su ličnosti koje obožavaju svađe koje iscrpljuju sve oko njih. Takvi ljudi su toksični, ne mare za druge, i nikad se ne ispričavaju jer misle da nisu učinili ništa loše. Ako im se dogodi nešto loše, radije okrivljuju druge. Majstori su prijevare. Kad se najmanje nadamo, preuzet će ulogu žrtve. Slomit će nas i reći da smo ih povrijedili. Iscijedi će nas poput limuna. Mnoga su istraživanja pokazala kako su posljedice druženja s takvim osobama vrlo štetne te da bismo ih morali ukloniti iz svoje blizine ili barem smanjiti količinu druženja s njima. Trebamo stvoriti granice. Mada, iako smo svjesni da nam šteti njihovo društvo, mnogima od nas je teško reći ‘ne’ takvima. Bojimo se da će nam naškoditi ako ih ‘otpilimo’. Ali posljedice druženja s takvim ‘emocionalnim vampirima’ su ubitačne. Zato se, ako nam to nisu obavezni odnosi, maknimo od takvih ljudi. Ako su nam uža obitelj, svojta ili kolege na poslu, slušajmo ih, ali ne uzimajmo k srcu njihove riječi. Važno je da se usredotočimo na svoje ciljeve, i maknemo se od takvih. Pokušajmo što više vremena provesti s ljubaznim i brižnim osobama, a ljudima koji nas iscrpljuju postavimo jasne granice. Oni nisu nadnaravna bića. Obični su smrtnici s kojima uglavnom možemo izaći na kraj.
Prema rezultatima istraživanja provedenog 2015. godine, diljem svijeta postavljeno je 245 milijuna nadzornih kamera, a svake se godine njihov broj povećava za 15%. Tomu treba dodati i mnoštvo ljudi koji svakoga dana pametnim telefonima snimaju sve što stignu: od rođendanskih proslava do pljački banaka. Bilo da odobravamo povećanje sigurnosti ili nas smeta smanjena privatnost, živimo u globalnom društvu u kojem nas kamere vrebaju na svakom koraku. U Bibliji čitamo da smo u svojem odnosu s Bogom izloženi nadzoru i provjeri. To što Bog vidi ne može vidjeti nijedna nadzorna kamera. Njegova Riječ, poput oštra, dvosjeklog mača prodire u najskrovitije dijelove našega bića: ”Živa je, uistinu, Riječ Božja i djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca.” (Heb 4,12) Niti jedan djelić naših života nije skriven od Božje milosti i snage. Budući da je Isus naš Spasitelj bio, kao i mi, izložen slabostima i iskušenjima, ne moramo ga se bojati i možemo s pouzdanjem pristupiti k ”Prijestolju milosti da primimo milosrđe i milost nađemo za pomoć u pravi čas!” (r. 16) Njemu je stalo do nas jer zna da nije lako biti grešnik. Farizejima i pismoznancima iz evanđelja nije bilo stalo do žene. Možda i zato jer su ti tipovi i sami bili preljubnici, pa umjesto da to priznaju sebi i drugima, javno i glasno napadaju i osuđuju, da se ne razotkriju njihova zlodjela. Kaže priča da je žena uhvaćena ‘na djelu’. Recite, molim vas, što su ovi tipovi baš u tom trenutku tamo radili? Za preljub su potrebne najmanje tri osobe, zar ne?! Možda su je gledali preko skrivene kamere? (Dn 13) Isus preokreće situaciju. Pitanje o primjeni Mojsijeva zakona postaje ispit savjesti za sve: ”Tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju.” (Iv 8,1-11) Na Isusovo pitanje: ”Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?”, žena će odgovoriti: ”Nitko, Gospodine.” Na svu sreću, Isusova je zadnja i najvažnija: ”Ni ja te ne osuđujem. Idi, i nemoj više griješiti”. Svojim opraštanjem Isus naše pogreške i poraze ugrađuje u dio svega što jesmo. Bogu su drage krive crte za ravno pisanje.
Danas slavimo svetkovinu Navještenja, koja je iznad svega svetkovina Utjelovljenja Riječi, Sina Božjega. Makar nam se, s pravom, na prvi pogled čini da je Evanđelje, sa svojom uobičajenom svježinom i spontanošću, usredotočeno na Mariju koja prima Božji posjet, sakrament koji danas slavimo je onaj koji je Marija razabrala kroz riječi arkanđela Gabrijela: dolazak Mesije snagom Duha Svetoga. Poput Marije, uronimo stoga danas u promišljanje o Bogu koji, u točno određenom trenutku naše povijesti, predviđenom oduvijek svojom beskrajnom mudrošću i dobrotom, postaje čovjekom, poprima narav stvorenja da ga sjedini sa svojom božanskom naravi. Divimo se riječima anđela: ”Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega” (Lk 1, 26-38). Kakve li poniznosti Boga koji svoju ljudsku narav podvrgava svojim stvorenjima da im donese spasenje. Ta se Božja poniznost nastavlja i u našem životu: Bog nas je po krštenju učinio svojim hramom da u njemu prebiva. Po euharistiji se predaje u ruke svećenika i pokorava se našoj dobroj volji za naše spasenje. Kako ne pasti na koljena pred takvim Bogom, toliko velikim da se ne libi spustiti na razinu svojih stvorenja kako bi ih pozvao na zajedništvo sa sobom. To je otajstvo koje danas slavimo – otajstvo Boga koji ulazi u naš život. Ulazi u nj na obziran, nježan način, kao što je to učinio prije 2000 godina s Marijom. Njegov cilj je da nas osvoji svojim povjerenjem, da vidimo da nas voli, da ga možemo poželjeti, da ga možemo čekati. Njegova poniznost nas osposobljava da razumijemo zahtjeve ljubavi. Poput Djevice Marije, dočekajmo ga s neizmjernim poštovanjem, dubokom zahvalnošću i, nadasve, s velikom ljubavlju.
U korizmi govorimo o četrdeset dana koje je Isus proveo u pustinji. Pustinja je u biblijskoj tradiciji mjesto intimnosti s Gospodinom, ali i mjesto duhovne borbe. Otići u pustinju znači tražiti Boga ali, u isto vrijeme, i boriti se protiv sotone na mjestu koje se smatra njegovim, njegovim terenom. Budući da mi nasljedujemo Isusa, nasljedujemo ga i u takvim izazovnim situacijama – i mi moramo proći kroz pustinju. O tome su posebno pisali pustinjski oci, a posebno Evagrije. U tom vremenu duhovne pustinje suočavamo s unutarnjim neprijateljem. A jedan od najopasniji je acedia, kaže Evagrije, ”demon podneva”. Kod grčkih filozofa (prije kršćanskog razdoblja), acedia je označavala nebrigu za mrtve, odnosno činjenicu da se ne pokapaju mrtvi. Nedostatak brige za mrtve je nehumano. Činjenica da se ne pokapaju mrtvi suprotna je ljudskom postojanju. Što se tiče acedie, ona označava nedostatak brige za vlastiti duhovni život, nedostatak brige za vlastito spasenje. Tradicija pustinjskih otaca (monaha) često govorio o acediji. Moglo bi je se interpretirati kao duhovnu lijenost, ili tugu ili melankoliju. Radi se o suptilnom duhovnom otrovu koji anestezira dušu, koji je uranja u sivilo umora i očaja, u nedostatak motivacije i osjećaj zapletenosti. Prepoznajemo je u potrebi da se izoliramo od ljudi i od različitih aktivnosti, u prepuštanju životu, u stanje života kada nismo ni tužni ni uznemireni, ni sretni ni entuzijastični. Kada se borimo s osjećajem manje vrijednosti, i imamo dojam da nam život više nije usmjeren na rast. Kada nam nedostaje motivacije za osnovne životne zadatke. Kada smo umorni od ničega. Evagrije nudi pet lijekova za izlazak iz acedije. Prvi lijek je vrlo jednostavan: plakanje. Suze su priznanje da nam je potreban Spasitelj. Kad plače, dijete zna da mu je potrebna pomoć, a u isto vrijeme, zna da mu majka dolazi. Drugi lijek je zdrav stil života, životna ravnoteža između rada, molitve, samoće i zajedničkog života… Treći lijek Evagrije naziva antiretičkom metodom. Riječ dolazi od grčke riječi antirrhesis što znači ‘kontradikcija’. To je u konačnici metoda koju je Krist upotrijebio u pustinji suočen sa Sotonom: suočen s đavlovim sugestijama, odgovorio je citirajući Sveto pismo. Evagrije će u tom smislu reći da Božja Riječ ima izvanrednu učinkovitost u našoj duhovnoj borbi. On je čak napravio i zbirku svih riječi Svetoga pisma koje treba ponavljati kada smo u napasti. Za Evagrija i za pustinjske oce, riječi Svetog pisma koje se stalno ponavljaju su poput otrovnih strijela koje pogađaju i poražavaju Sotonu. Četvrti lijek je pomisao na smrt. Ne smijemo zaboraviti zbog čega smo došli na ovaj svijet. Važno je biti polariziran prema cilju našeg života. I najvažnije, peti lijek o kojem pustinjski oci govore, je izdržati u borbi pod svaku cijenu. ”Ako si gladan, jedi; ako si žedan, pij; ako želiš spavati, spavaj; ali, prije svega, ne napuštaj svoju ćeliju (!!!), jer ako ostaneš tamo, malo po malo, stanje duboke radosti će doći i nastaniti se u tvojoj duši nakon borbe. Nakon što izdržimo, radost će ispuniti naša srca jer smo se čvrsto borili.”
Nešto strašno se dogodilo na Sinaju. Psalam kaže: ”Zamijeniše slavu Božju likom bika što proždire travu” (Ps 106, 20). Gospodin reagira i zapovijeda Mojsiju da siđe s brda, obznanjujući mu što narod čini i završava ovim riječima: ”Pusti sada neka se moj gnjev na njih raspali da ih istrijebim. Onda ću od tebe razviti velik narod” (Izl 32, 10). Kad god se Bog naljuti, to je pravedna ljutnja. Uzrujava se zbog ljudi koji čine idolopoklonstvo, pobune se, lažu, kradu, itd. Mojsije zapomaže pred Bogom da poštedi narod koji je sagriješio. Bio je svjestan da su Izraelci počinili težak grijeh, ali moli Boga da im oprosti. Ne iznosi mu isprike za grijehe naroda, ne nabraja tobožnje zasluge, bilo svoje bilo svog naroda, već se poziva na Božje milosrđe: na Njega koji je sama ljubav, koji ne prestaje tražiti onoga koji se udaljio od njega, koji uvijek pruža grešniku mogućnost da mu se vrati i da postane, opraštanjem, pravedan i sposoban za vjernost. Mojsije moli Boga da se pokaže jačim od grijeha i smrti. I Bog se ponovno objavljuje kao dobar. On nije daleki i nedostupni, ravnodušni promatrač našeg ljudskog stanja. Njegov Sin je u svom tijelu i u svojoj duši proživio iste kušnje kao i mi, prolazio kroz razdoblja odbačenosti, prezira, nepravednih optužbi, izdaja, napuštenosti i umora. I naši su životi često takvi. Nema života bez drama, bez poteškoća, bez ljutnje i bijesa. Svi se s time borimo. Znamo da je takvo stanje komplicirano, osobito ako izgubimo samokontrolu i ako se prepustimo ljutnji. Ljutnja uništava komunikaciju i odnose, a mnogima i radost i zdravlje. Ako nas je sve to snašlo, krajnji cilj koji bismo trebali imati je kako doći do oprosta. Trebat će nam vremena i neće biti lako, ali oprost je važan i moguć, ne samo kao pokoravanje Bogu, nego i zato da možemo duhovno ozdraviti. Daj Bože da u tome uspijemo.
Iznenađujuće je da od mnogih bolesnika prisutnih kraj bazena, Isus (kao da) vidi samo jednog. (Iv 5,1-3a.5-16) Izgleda da je došao samo zbog njega. Ne znači da nije vidio muku i svih ostalih, ali se ipak obraća samo jednomu. Ubuduće će to biti način njegovoj uskrsnog djelovanja: sa svakim će od nas imati osobni odnos. U priči o bolesti danas, sutra u nečem drugom, sa svakim posebno. Krist ljubi osobinama svojstvenim Bogu: svima daje sve, ne općenito, nego svakome po mjeri koja mu je potrebna da bude dobro, da svatko može reći: Isus mi je dao sebe. Isus me ”ljubio i predao samoga sebe za mene.” (Gal 2,20). ”Nema mi do tebe nikoga, ni za što te ne dam ja. S tobom je sunce toplije i dušu ogrije. Nema mi do tebe nikoga, sa tobom želim biti ja, s tobom se dani pozlatili i sreću mi vratili” (Mišo&Ivana: Nema mi do tebe nikoga) Živimo bolne situacije. Previše je prepreka i suprotnosti koje nas sprječavaju da napredujemo. Mnogo toga je nemogućeg u nama i oko nas. Zato Isus preuzima inicijativu. S pažnjom sluša analize naših životnih situacija i rješenja koja mu za njih predlažemo. On nije nestrpljiv Bog. Ne zamjera nam što smo mu dosadni. Štoviše, potiče nas da mu sve povjerimo, i objasnimo mu, čak i ono što nam se čini nemogućim. On nam hoće i može pomoći. Makar i ne vjerovali previše u to. Nije on Bog zato jer mu vjerujemo, i ne pomaže nam zato. Ne trebam mu naš trud da bude Bog, ne trebaju mu naše snage, ni naša dobra djela, ni naša vjera. Kad smo mi u pitanju, za Njega nema prepreka, nema nemogućeg. On je jednostavno takav. Naše potrebe za Njega su najljepše molitve. Apostoli su ga molili: ”Gospodine, umnoži nam vjeru.” (Lk 17,5-6) Običnim ljudima dovoljno je da vjeruju u granicama svojih mogućnosti. Ali ako osjećaju da bi trebali nešto dodatno, što nadilazi granice, neka mole za vjeru. Vjera se umnaža molitvom. I tako sve dok život ne postane molitva, a vjera gledanje i slušanje. U preostalim danima korizme predložimo Isusu naša rješenja, onako kako ih mi vidimo, a onda On neka napravi po svojem. On najbolje zna što je za naše dobro.
Evanđelja nam vrlo malo govore o Josipovom životu, no zato Kristov život svjedoči o njegovom pozitivnom utjecaju tijekom služenja Svetoj obitelji. Bio je ‘pravedan’, u službi vršenja očinstva nebeskog Oca. U Bibliji pravo i pravda idu ruku pod ruku s prijateljstvom i milosrđem. Živjeti po zakonu uključuje za Josipa usvajanje propisa iz Gospodinovih usta i pronalaženje pravog života s Bogom. Taj živi, intimni odnos s Gospodinom, oblikuje u njemu drugačije iskustvo i razumijevanje Zakona – zakonodavac je taj koji određuje zakon, a nije zakon koji čini zakonodavca. Godinama kasnije njegov će Sin reći pismoznancima i farizejima: ”Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti.” (Mt 5,17) Bog je Otac jer stvara i održava u postojanju neprekidno i beskrajno, a Josip je otac kojemu je povjereno da prihvati i oblikuje beskrajno. Josip omogućuje nebu da poprimi zemaljske obrise. O Isusu će se zato govoriti: ”Nije li ovo sin Josipov?” (Lk 4,23) Bez ikakve sumnje, Josip daje crte svog života svome sinu Isusu – čuva ga, uči ga hodati i raditi, uči ga biti čovjek, i nakon svega, kad je sve napravio, povlači se i odlazi u vječnost. Završio je svoju misiju, i zauvijek ostao blizu. On je svoga sina naučio govoriti: ”Ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.” (Mt 28, 20)
Posljednjih godina svjetski liječnici izvještavaju o zabrinjavajućem broju ljudi koji traže operacije kako bi izgledali kao na fotografijama za društvene mreže koje su provučene kroz razne filtre. Taj trend dobio je i svoj naziv – Snapchatova dismorfija. Nako takvih zahvata ni vlastita majka nas ne prepoznaje. Umjetna ljepota postala je trend. Nije lako dorasti standardima današnje ljepote, barem onima koji se promoviraju besprijekornim fotografijama na društvenim mrežama. Ljepota više nije u oku promatrača, već u oku umjetne inteligencije, algoritama, jedinica i nula. Na Facebooku, Twitteru, Instagramu su svi savršeno sređeni, sa savršenim frizurama, savršenom bijelim osmijehom, u savršenim domovima i redovitim odmorima u dalekim krajevima. Glamurozna kosa, ispoliran osmijeh i ten bez niti jedne nesavršenosti, kakve viđamo na društvenim mrežama, uglavnom su rezultat dobre manipulacije filterima. Cijela industrija ljepote predano radi na smanjenju našeg samopouzdanja i stalno nameće novi ideal ljepote. Da bismo ga dostigli moramo kupovati nove kozmetičke proizvode, ići na skupe tretmane i činiti sve kako bi ga zadovoljili. Stručnjaci upozoravaju da ako si želite uništiti samopouzdanje u manje od pet minuta, sada to možete učiniti vrlo lako jer postoje aplikacije koje će izračunati koliko ste lijepi ili ružni. Opsjednuti smo izgledom. Čini se da je trend takav da što više gledamo u vlastito lice, to ga manje volimo, a onda obavezno posjetimo neku platformu koja nam to potvrdi, i krećemo u avanturu retuširanja. A ljepota ustvari ponajviše ovisi o samopouzdanju same osobe, odnosno kako se ona osjeća u svojoj vlastitoj koži. U redu je imati kovrčavu, a ne ispeglanu kosu. U redu je imati bijelu porculansku, a ne iskvarcanu put. U redu je imati razmaknute zube, krive noge i malo veći nos. I prištiće. I iako nam to danas možda neće donijeti nove internet pratitelje ili lajkove i to je dio stvarnog života. Nikada nećemo izgledati kao žene s naslovnice, jer žene s naslovnice ne izgledaju kao žene s naslovnice. I veliki proroci, poput Samuela, bili su podložni trendovima vanjske ljepote. Prorok je morao naučiti da ”Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda što je u srcu.” (1Sam 16) Kad ga je Bog zadužio da imenuje budućeg kralja između Jišajevih sinova u Betlehemu, smatrao je da je kocka pala na najstarijeg od Jišajevih sinova jer je bio visok i zgodan. Ali se prevario. Bog mu je dao do znanja da on nije njegov izbor: ”Ne gledaj na njegovu vanjštinu ni na njegov visoki stas jer sam ga odbacio.” Treba prepoznati savršeno u nesavršenom.
U Isusovo doba, kao i danas, odlagalište smeća nalazilo se ‘izvan grada’. Izvan grada bila je pustinja, divljina, područje u kojem je vladao kaos, opasnost, otuđenje i izgubljenost. Zato su Rimljani obavljali raspeća na smetlištu. Na smetlištu je raspet i naš Učitelj. Žrtva za grijehe prinesena je na smrdljivom smetlištu. U poslanici Hebrejima piše: ”Zato je i Isus, da bi vlastitom krvlju posvetio narod, trpio izvan vrata. Stoga iziđimo k njemu izvan tabora noseći njegovu muku…” (Heb 13,12-14) Negdje sam čitao o mladom svećeniku koji je napustio profesorsku karijeru kako bi postao glas ljudi koji su živjeli na smetlištu nazvanom Dimna planina, na Filipinima. Na Dimnoj planini živjelo je više od 20.000 ljudi koji su gradili kućerke od ostataka drveta, lima i kartona koji su ondje bačeni. Tražili su odbačenu hranu i predmete koje bi mogli prodati. Taj se mladi svećenik posvetio radu sa stanovnicima Dimne planine, kojima je služio kao zagovornik pred ostatkom svijeta. Kad su ga pitali što mu daje snagu u tako zahtjevnoj službi, odgovarao je jednostavno: ”Krist je razapet izvan vratâ. Onamo moramo doći kako bismo ga susreli.” Imao je pravo taj mladi svećenik: umjesto u brižljivo uređenom svetištu, Krist je raspet na križu nasred smetlišta. (Lk 18,9-14) Oproštenje trebamo tražiti na tom mjestu, na mjestu gdje stoji Isusov križ, zabijen u smeću naših života. Doživjeti živoga Boga možemo samo ‘izvan vratâ’, u ranjenostima naših duša i tijela, lišenih svakoga ukrasa. Križ nas podsjeća da sigurnost nisu naše udobnosti nego duhovna i tjelesna protuslovlja: krhotine naših života, gubitci, grijesi, žaljenja, razočaranja, neuspjesi i tragedije. Isusov križ na smetlištu je naše spasenje.
Odustati znači više ne željeti nastaviti. Izraz se odnosi na boks, sport u kojem sportaši brzo bivaju poraženi ako ruke ne drže dovoljno visoko. Prošireno na sva područja, odustati znači napustiti projekt ili akciju zbog nedostatka hrabrosti, snage ili volje, ili zbog pre-mnogih neuspjeha. (Izl 17, 8-13) Dale Carnegie (1888.-1955.), američki pisac i predavač, je napisao: ”Većinu velikih stvari na svijetu postigli su ljudi koji su nastavili pokušavati kada se činilo da nema nade.” Pogled okrenut prema Drugome i drugima, proizvodi blaženstvo koje nam omogućuje da se obnovimo bez umora. Sreća koja nas revitalizira se nalazi u davanju sebe drugima. Gospodin nas stoga poziva da ne odustajemo od puta pomirenja i preobrazbe. (Mk 12,28b-34) Istina, u nama postoje strahovi, da obećanja koja smo dali, nikada nećemo moći ispuniti. Ali napravimo ono što i koliko možemo. Trudimo se i tražimo načine, i u najgorim vremenima. ”Ne mogu ti obećati da ću biti savršena, ali ću uvijek biti tu. Neću te moći voljeti do kraja tvojeg života, ali ću te voljeti do kraja mojeg. Ne mogu ti obećati da ću biti savršena. Znam da ću sto puta zabrljati stvari i da ću te povrijediti čak i onda kada sam imala najbolje namjere. Znam da ću ponekad reći jednu stvar, a napraviti totalno drugo. Jer i ja sam samo čovjek.” (zdravaisretna) Biološka logika nikada ne iznevjeri – i mi ćemo poći stazom kojom moramo proći. Ali dok smo tu, dajmo najbolje od sebe: svoje vrijeme, strpljenje i slušanje. Ponudimo svoju ruku i sakrijmo tajne onih koje volimo. Sve dok god hodamo, brinimo se za njihovo zdravlje i dobrobit, borimo se plaštem i mačem za njihovu sreću. Nemojmo posumnjati niti na trenutak da ne želimo biti njihovo sve i više od toga, jer to želimo. I uvijek ćemo to željeti. ”Samo nebo vidi, samo nebo pamti, samo nebo čuje i sve pozlati…” (I. Puljić, Samo nebo zna)
Isusove riječi su zahtjevne, odgajaju nas, žele iz nas izvući najbolje. Isus nam pokazuje ideal, put u kraljevstvo nebesko. Čuda, govori, osobni susreti koje ostvaruje kroz svoj javni život, služe Kraljevstvu, ali ne raskidaju sa Zakonom i Prorocima. (Mt 5, 17-19) On je Bog kontinuiteta. Riječ je o nasljedovanju Isusa u slasti čudesa, ali i u suhoći svakodnevne vjernosti. Kršćanin nikada nije sam, izoliran, čak ni u najmanje kristijaniziranoj sredini, ako takva negdje postoji (ne vjerujem u to!). Nosi ga molitva, ‘suha vjernost’ drugih kršćana, kako onih koji su na zemlji, tako i onih koji su već na nebu. To je ono što Crkva naziva zajedništvom svetih: duhovna i stvarna solidarnost između neba i zemlje. U duhovnom životu, posebice u molitvi, možemo doživjeti trenutke suhoće. Molitva postaje teška i dosadna, misli lete na sve strane, a vrijeme prolazi vrlo sporo… Uzroci duhovne suhoće mogu biti različiti. Prvi mogući uzrok je duhovna lijenost. Svojoj duši moramo dati ono što joj je potrebno da ostane budna i žarka u želji za Bogom. Što manje molimo, to manje želimo moliti. Cvijeće koje dovoljno ne zalijevamo neizbježno će uvenuti. Česti uzrok suhoće je i bijeg od križa: traženje prevelike lagodnosti i komfora, zadovoljstava, neprihvaćanja poteškoća života, odbijanja malih žrtava kojima se duša krijepi. Drugi uzrok može biti pretjerano ulaganje u emocionalne veze ili prevelika strast prema ovoj ili onoj aktivnosti (posao, sport, društvene mreže ili neko drugo područje, uključujući ponekad i apostolat!) tako da nam u konačnici ne ostaje puno mjesta za Boga. Iza lijenosti često stoje dublji uzroci. Jedan od njih je strah od potpunog predanja Bogu. Ono što nas može učiniti lijenim također je određeno obeshrabrenje: osjećaj da ne idemo naprijed, da uvijek nailazimo na iste poteškoće, da neprestano padamo u iste pogreške. Treći mogući uzrok suhoće je duhovni. Poteškoće u molitvi poziv su da svoj odnos s Bogom ne temeljimo više na užicima, predodžbama i slikama na koje smo se prije oslanjali, nego više na vjeri. Za dublji dodir s Bogom, koji samo vjera može dati, potrebno je proći kroz uskratu osjetilnih iskustava. Nisu ona loša sama po sebi, ali riskiramo da zaglavimo u njima, a kada hodamo u jednostavnoj i čistoj vjeri biti ćemo na mnogo sigurnijem putu. Na tu, od Boga ‘dopuštenu’ suhoću, jednostavno trebamo pristati. Nije ugodno, ali je prilika za izražavanje čvršće i čišće vjere, prema Bogu. Prema sv. Ivanu od Križa, suhoća u duhovnom životu često je povezana s evolucijom u molitvenom životu, s prijelazom od ‘meditacije’ na ‘kontemplaciju’. Riječ je o obliku molitve koja postaje jednostavnija, nježnija, zagrljaj i gledanje… Osjeti i dalje mogu biti suhi, misli i dalje lutati, ali ljepota srca nalaziti će se u jednostavnom i ljubavnom stavu pažnje prema Bogu. Suhoća može biti problem, ali može biti i velika milost, ulazak u kontemplaciju, to jest u ogoljeniju, jednostavniju, prijemljiviju molitvu, u kojoj Bog ‘tajno’ komunicira s dušom i obogaćuje je velikim blagoslovima. ”Kao ptica ranjena u krilo koja dalje ne može i neće, zaboravi ono što je bilo, gledaj naprijed, život dalje teče. Stisni zube, ne predaj se, stari, neka boli, neka rana peče, okreni se, ima lijepih stvari, gledaj naprijed, život dalje teče.” (M. Kovač, Jači od vjetra)
Krist je u Nazaretu održao govor i zauzvrat dobio vrlo agresivan odgovor. To mu se dogodilo s ljudima koji su ga vidjeli kako odrasta, s kojima je dijelio i dobro i zlo svakodnevnice. Očito je da ga nisu dobro procijenili. Takvo nešto se često i nama događa. Ljudi nas, umjesto da nas ispravno prosude, unaprijed osude, umjesto da nas dobro procjene, savršeno nas podcijene. Stanovnici Nazareta bili su očito ograničeni. Sva njihova inteligencija završavala je s granicama njihovog sela. Istina, Isus je obični susjed. Izabrao je doći kao sasvim običan čovjek, kao onaj kojeg svi mogu vidjeti, susretati i slušati. ”…Ponizan, skriven, i često nevidljiv.” (Franjo, Angelus, 13.6.2021.). Kada danas za nekoga kažemo kako je ponizan, obično vidimo jadnu, slabu i pasivnu osobu, koja se ne usudi ni podići pogled, a kamoli se nekome suprotstaviti; osobu koja nema ni samopoštovanja niti samopouzdanja, osobu koja se podvijenoga repa podvlači pod stol. No, to uopće nije istina. Ponizna osoba je objektivna, točno vidi i sebe i druge, svjesna je svoje uloge u svijetu ali i uloge drugih ljudi, promatra svijet u cjelini i ne stavlja sebe u središte niti na prvo mjesto. Isus nas, govoreći nam na jednostavan način, poučava da se u svakodnevnim, običnim stvarima, nalazi skrivena Božja prisutnost. Ne odbacujmo i ne prezirimo jednostavnost zbog toga što je često prejednostavna. Prihvatimo da nas Gospodin može pokrenuti i dotaknuti preko skromnih i, po sebi, razumljivih stvari. Ne živimo kao što pogani žive – ”u ispraznosti pameti njihove: zamračena uma, udaljeni od života Božjega, sve zbog neznanja koje je u njima, zbog okorjelosti srca njihova.” (Ef 4,18)
Svi u srcu nosimo duboku žeđ za ljubavlju. Kao što ne možemo bez vode, tako ne možemo ni bez ljubavi. Samarijanka iz evanđelja žedna je ljubavi. (Iv 4,5-42) Susret s Isusom, uz zdenac u gradu Siharu, odnosno drevnom Šekemu ili Sihemu na području današnjega Nablusa, promijenit će joj život. Susret se odvijao u neobično vrijeme, u podne, kada je zbog jakog sunca najbolje ostati u kući ili u hladu. Međutim, za ovu ženu je to najbolji trenutak. Spremna je podvrći se vrlo teškom naporu i riskirati da kući donese toplu vodu jer se nadala da u to vrijeme kod bunara neće biti nikoga. Htjela je izbjeći ljude koji su znali njezinu priču, i u nju upirali prstom. Dosta joj je bilo njihovih prijekora i osuda. Da bi joj osvijetlio njezinu povijest života i omogućio joj da priča o sebi, Isus se pred njom pokazuje siromahom, potrebitim: traži od nje piće, moli je da se pobrine za njega. Isusova poniznost otvara joj prostor u koji ona može ući bez osjećaja ugroženosti. Žena će shvatiti da Isusa dira njezina priča, i počet će uzvraćati istom mjerom, govoriti će mu o svom životu, o mjestima vjere, o mesijanskim očekivanjima… Isus će joj otkriti najvažnije: Onoga koga čeka, onoga koji će ispuniti njezinu čežnju. Svoj će krčag ona, krčag ispunjen njezinom prošlošću, pričom njezinog života, staviti pred Isusa, da se pomiri sa sobom i sa svijetom. Njezina je žeđ konačno utažena.
Često vežemo ljude uz sebe misleći da na to imamo pravo i dužnost jer ih volimo. A tako malo treba da sve to bude stavljeno u pitanje, jer u mnogo čemu, naši su se odnosi podrazumijevali, no nisu dozreli na slobodnom izboru. Vezani smo, ali ne uvijek po vlastitom izboru. (Lk 15,1-3.11-32) Jedan od moćnih ‘alata’ protiv takve na-vezanosti je sagledavanje stvari kakve jesu. Bez anestezije. Otac iz evanđelja je shvatio da sinu treba vrijeme i sloboda da razmislio o svemu. Bolje je bilo za njega da otiđe. Shvatio je da nema smisla vezati ga uz sebe i umišljati si da je dobro. Ako nam se ne dive zbog nas, znači da nas ne vole. Ako nas ne poštuju zbog nas, znači da nas ne vole. Ako se uz nas ne osjećaju dobro, ako ih naše vrijednosti i pogledi na život ugrožavaju, znači da nas ne vole. Da bismo im pomogli da dozrele moramo ih pustiti da otiđu. Pustiti ih da bi se mogli vratiti, ako će htjeti i tako odlučiti. Neki će se vratiti, drugi neće. Takav je život. Pomirimo se s tim. Ali ono što je sigurno – ne možemo kontrolirati ljude koje volimo, ni nepredvidive i iznenađujuće situacije koje će im se dogoditi. Ljudima, koji nas puštaju da otiđemo, možemo se uvijek vratiti. Nije najgore što odlazimo, najgore je ako ostanemo, bolesni od ljubomore, neostvareni, neiskreni, umišljeni, nedokazani i iskompleksirani. Trebamo znati otići, da bismo se mogli vratiti. Teško je kad donosimo pogrešne odluke, ali je još teže ako ih uopće ne donosimo.
Isus kaže da je oko svojeg vinograda podigao ogradu, osigurao mu prešu i sagradio stražarsku kulu. (Mt 21,33-43.45-46) Gospodin se brine i štiti svoje. Previše je uložio da bi sve olako pustio. On je nježan, uvijek zaljubljen u svoje. Njegova ljubav ni u jednom trenutku nikog ne ostavlja na cjedilu. Njegova ljubav svemu ”vjeruje, i svemu se nada” (1 Kor 13,7). Svojim milosrđem obasjava put, dotiče naša srca, čisti ih, oslobađa od grijeha, i pruža spasenje. Njegovo milosrđe je neiscrpno bez obzira na sve bolesti i trpljenja, šutnje i teška sjećanja. Sve nas stavlja na svoj križ. U Njegovom križu je pobjeda. Bog je u našim ”glinenim posudama”. (2 Kor 4.7). I zato, ”za nama zatvaram sve, vrata i prozore, da ova ljubav nikad ne pobjegne. Kol’ko su čekali nas dani i godine, ne dam te, ne dam – tu sam, tu ostajem”. (Nina Badrić, Dani i godine)