Čovjek često misli da će se Božja blizina potvrditi kroz ono što uspijeva, kroz ostvarene planove i vidljive rezultate. Kada se stvari raspadnu, kada trud ne donese plod kakav smo zamislili, lako se pojavi misao da je i Bog negdje nestao. No, upravo tada često počinje prostor u kojem Bog najdublje djeluje. Biblija to neprestano pokazuje. Josip završava prodan u ropstvo, a kasnije govori braći: ”Vi ste namjeravali da meni naudite, a Bog je to okrenuo na dobro” (Post 50,20). Učenici na putu u Emaus uvjereni su da je sve izgubljeno, jer je Isus umro na križu i govore: ”A mi smo se nadali” (Lk 24,21). U tom razočaranju Uskrsli im prilazi i otvara im smisao svega što se dogodilo. Ono što su oni vidjeli kao kraj, u Božjoj se slobodi pokazalo kao početak. Veliki protestantski teolog Jürgen Moltmann piše kako Bog nije prisutan samo u trenucima pobjede, nego osobito u iskustvu slomljenosti i križa. U djelu Teologija nade kaže: ”Bog dolazi tamo gdje su ljudske nade iscrpljene, kako bi otvorio novu budućnost”. To je paradoks vjere. Bog ne čeka da naše priče uspiju da bi djelovao. On često ulazi upravo onda kada naše sigurnosti nestanu. Čovjek može imati planove i želje, ali Bog nije zatvoren u njih. On ostaje slobodan i ponekad ruši ono što smo gradili, da nas uvede u nešto dublje. Tek kada to prihvatimo, počinjemo drukčije gledati vlastite neuspjehe. Ono što nama izgleda kao propast može biti mjesto na kojem Bog započinje nešto novo. U Božjoj slobodi nema konačnih poraza. Čak i križ, koji je izgledao kao potpuni slom, postao je početak novog života (Mt 28,6).
Kao da su jučer bile djetinje igre, prvi snovi, prvi planovi, a već danas osjećamo kako vrijeme nosi dane jedan za drugim, tiho i neumorno. U tome ima nečega što je istodobno i lijepo i pomalo bolno. Lijepo, jer svaka godina nosi iskustvo, sazrijevanje i dubinu, a bolno, jer nas podsjeća da ništa na zemlji ne traje zauvijek. Ali, kad bi sve na zemlji bilo trajno i nepomično, čovjek bi ostao zarobljen u istim trenucima, u istim okolnostima, bez rasta i bez nade da će se išta promijeniti. Prolaznost, koliko god nas ponekad boli, otvara prostor novosti, sazrijevanju i preobrazbi. ”Sve ima svoje vrijeme” (Prop 3,1). Postoji vrijeme radosti i vrijeme suza, vrijeme početaka i vrijeme završetaka. Da nema prolaznosti, ne bismo znali cijeniti trenutke koji su nam darovani. Pjesnik Rainer Maria Rilke u Pismima mladom pjesniku je zapisao: ”Prolaznost svega nas podsjeća da je svaki trenutak dragocjen.” Upravo zato što stvari ne traju zauvijek, čovjek ih može doživjeti dublje i zahvalnije. Zato nek naša molitva bude: ”Nauči nas dane naše brojiti” (Ps 90,12), jer vrijeme nam je dano da u njemu rastemo, volimo i postajemo sve više ljudi kakvima nas je Bog zamislio. Godine ne žure toliko koliko mi kasno primijetimo koliko je svaki dan dragocjen. Kad smo bili mladi, činilo nam se da je život dug i širok poput ravnice bez kraja. Dani su bili puni planova, snova i spoznaje da sve tek počinje. Nismo razmišljali mnogo o vremenu. Živjeli smo, trošili, ponekad i rasipali, jer nam se činilo da svega ima napretek. A ipak, sada kad se sjetimo tih dana, ne sjećamo se svega. Ostali su samo neki događaji, lica prijatelja, putovi kojima smo hodali. Riječi koje su nas dirnule, mirisi ljeta, zvukovi večeri, radost koja je bila jednostavna i čista. Pa ipak, život nije samo ono što je bilo, nego i ono što je iz toga naraslo. I možda je baš zato lijepo moći reći: sjećamo se tih dana. Ne zato da bi se vratili u njih, nego da zahvalimo za put koji je od njih započeo. Godine prolaze, ali ono što je u ljubavi učinjeno ne nestaje. Ne treba previše pitati kuda žure. Neka ih. Bogu hvala na svemu.
To ne znači iscrpljivati se do kraja, nego živjeti punim srcem. Postoji razlika između umora koji dolazi iz taštine i umora koji dolazi iz ljubavi. Prvi iza sebe često ostavlja gorčinu, dok drugi donosi mir. Apostol Pavao piše: ”Što god radite, zdušno činite, kao Gospodinu, a ne ljudima, znajući da ćete od Gospodina primiti nagradu, baštinu. Gospodinu Kristu služite.” (Kol 3,23-24). Tu se nalazi pravo mjerilo. Nije presudno kako nas drugi vide, nego koliko je u onome što činimo prisutna nutrina, savjest i predanje. U temelju svega stoji odnos s Gospodinom. Ponekad se čovjeku čini da daje mnogo, a plodova nema. Trud u obitelji, u župi, na poslu, pa i u tihoj borbi s vlastitim slabostima, kao da prolazi nezapaženo. No, kršćanski pogled ne mjeri stvarnost samo vidljivim rezultatima. Pavao ohrabruje riječima: ”Neka nam ne dozlogrdi činiti dobro: ako ne sustanemo, u svoje ćemo vrijeme žeti” (Gal 6,9). U Božjoj ekonomiji ništa učinjeno iz ljubavi ne propada. Ono se možda skriva, ali raste. To nije tek lijepa duhovna rečenica, nego iskustvo mnogih ljudi koji su izdržali teške životne situacije jer su znali komu pripadaju. Davati sve od sebe znači i ne živjeti napola. Papa Franjo u Evangelii gaudium upozorava na opasnost duhovne mlakosti, na život koji klizi po površini. Takav život čuva energiju, ali gubi smisao. Kada se čovjek stalno štedi, on se ustvari zatvara. Isusov poziv: ”Uzmite jaram moj na sebe” (Mt 11,29) nije poziv na besmislen teret, nego na sudjelovanje u njegovu načinu ljubavi. Nastaviti davati sve od sebe ne znači biti savršen, nego imati hrabrosti svaki dan ponovno ustajati. Pavao u Poslanici Filipljanima piše: ”Zaboravljajući što je za mnom, za onim što je preda mnom prežem, k cilju hitim” (Fil 3,13-14). To je dinamika vjere, hrabrost da se ide dalje. Bog od nas ne traži više nego što možemo dati. On samo želi da ono što mu prinosimo bude stvarno naše, pa i onda kada je to umor ili nemoć. Zato nastavimo davati ono što možemo. Ne zato što moramo, nego zato što je ljubav vrijedna svakog napora.
On čovjeku razotkriva istinu, ali je razotkriva na način koji vraća dostojanstvo. Samarijanki tako jasno kaže: ”Pet si muževa imala, a ni ovaj koga sada imaš nije ti muž” (Iv 4,18). No, žena se ne osjeća povrijeđeno zato jer je Isus najprije s njom stvorio prostor povjerenja: sjeo je na bunar, tražio vodu za piti, s njom razgovarao, otvorio temu o njezinom životu… U takvoj atmosferi govori istinu o njoj. Ne zato da je ponizi, nego da bi je oslobodio. Kad smo s onim koji nas voli, istina oslobađa. Sličnu logiku vidimo u susretu s preljubnicom (Iv 8,1-11). Isus ne ulazi u igru javnog poniženja. Najprije šutnjom smiruje napetost, zatim izgovara rečenicu koja pogađa savjest svih prisutnih: ”Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen.” Kada odu, kaže ženi: ”Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.” Isus ne relativizira grijeh, ali ne uništava čovjeka zbog grijeha. Grijeh razotkriva, a čovjeka podiže. Njegova riječ nikada ne zvuči kao optužba koja zatvara budućnost, nego kao svijetlo za novi početak. Papa Franjo je u enciklici Evangelii gaudium napisao: ”Bog se nikada ne umara opraštajući”. Isus ne dolazi čovjeku da bi ga podsjetio na njegovu prošlost, nego da bi ga osposobio za budućnost. Isus dobo zna da se srce ne mijenja poniženjem nego opraštanjem. Kada čovjek osjeti da je prihvaćen, tada može pogledati istinu o sebi bez straha. Poniženje zatvara srce, ali milosrđe ga otvara. Bog liječi rane.
Darujmo im danas cvijeće u znak pažnje za njihovu dobrotu, njihovu strpljivost i nježnost, o kojima rijetko govorimo. Neka im ti mali cvijetići budu podsjetnik da ih primjećujemo, da im se divimo, da ih volimo i da smo im zahvalni.
Ono što vidimo na prvi pogled često je samo površina događaja, dok se pravi smisao najčešće skriva u vremenu koje tek treba proći. Čovjek po naravi brzo zaključuje. Pogleda neku situaciju, čuje neku vijest, doživi neki događaj i odmah pomisli da razumije što se događa. Ali život nas uči da je stvarnost složenija nego što izgleda u prvom trenutku. U Bibliji postoji prizor kada prorok Samuel treba pomazati novoga kralja među Jišajevim sinovima. Kada ugleda snažnog i lijepog Eliaba, pomisli da je upravo on izabran. Tada dolazi Božja riječ: ”Ne gledaj na njegov izgled ni na njegov stas… jer čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda što je u srcu” (1 Sam 16,7). Na kraju je izabran David, najmlađi i naizgled najmanje važan među braćom. Ono što je ljudima izgledalo nevažno, pokazalo se presudnim. Takva iskustva nalazimo i u svakodnevnom životu. Nekad nam se čini da je netko uspješan i sretan, a tek kasnije shvatimo koliko se u njegovu životu skriva borbe. Nekad mislimo da smo izgubili nešto važno, a kasnije vidimo da nas je taj gubitak otvorio prema novim mogućnostima. Francuski mislilac Blaise Pascal u djelu Misli zapisuje da ”srce ima svoje razloge koje razum ne poznaje”. Time podsjeća da čovjek ne može sve objasniti samo brzim zaključkom ili površnim pogledom. Postoji dublja stvarnost koja se otkriva tek onima koji imaju strpljenja čekati i promatrati. Zato smo pozvani naučiti zastati prije nego što donesemo konačan sud. Ono što danas izgleda kao poraz sutra se može pokazati kao početak novog puta. Ono što izgleda kao zatvorena vrata ponekad je samo skretanje prema pravom smjeru. Zbog toga su stariji ljudi često oprezniji u svojim sudovima. Oni su već mnogo puta vidjeli kako se događaji razvijaju drukčije nego što se činilo na početku. Naučili su da život ne treba promatrati samo očima trenutka, nego očima vremena. Jer uistinu, nije uvijek sve kako se čini. Tek kada prođu dani, ponekad i godine, polako se otkriva pravi smisao onoga što smo nekada mislili da razumijemo.
U razgovoru sa Samarijankom Isus kaže: ”Pet si muževa imala, a ovaj koga sada imaš nije ti muž” (Iv 4,18). To znači da je iza nje pet brakova, a šesti odnos u kojem živi nije brak. Evanđelje ne objašnjava detalje, i upravo zato mnogi čitatelji osjećaju isto pitanje: kakva je to životna priča iza jedne žene koja je prošla kroz toliko odnosa? Najprije treba imati na umu društvo toga vremena. U židovskom i samarijanskom svijetu žena gotovo nikada nije sama odlučivala o braku. Brak je bio društveni i obiteljski dogovor, a muškarac je imao mnogo veću mogućnost razvesti se. Zbog toga su mnogi bibličari upozoravali da ova žena možda uopće nije bila ‘’zavodnica’’ kako se ponekad površno zamišlja. Moguće je da su neki muževi umrli, a moguće je i da su je neki otpustili. Žena koja je bila napuštena ili udovica često je morala ponovno stupiti u brak kako bi preživjela, jer sama nije imala ekonomsku sigurnost. Zato njezinih ”pet muževa” mogu biti tragovi jednog lomljivog života, a ne nužno znak moralne lakomislenosti. U takvom društvu žena bez muškarca gotovo nije mogla živjeti. Mogla je prelaziti iz jednog braka u drugi jednostavno zato što je ovisila o muškim odlukama. Ali evanđelje ipak naglašava da sada živi s muškarcem koji joj nije muž. Tu se vidi da je njezin život postao zamršen i ranjen. Možda je iza nje niz razočaranja, možda i pokušaja da u nekom odnosu pronađe sigurnost ili ljubav. Svaki novi odnos mogao je izgledati kao nova nada. A onda bi se opet pokazalo da ni taj odnos ne daje ono što je tražila. Upravo je to zanimljivo u toj ženi: ona nosi duboku žeđ. Isus razgovor započinje vodom, ali zapravo govori o žeđi srca. ”Tko pije od vode koju ću mu ja dati, neće ožednjeti nikada” (Iv 4,14). Njezini brojni odnosi mogu biti znak da je tražila ono što čovjek uvijek traži: prihvaćenost, sigurnost, ljubav. Ali sve što je do sada našla bilo je nedovoljno. A što je s muškarcima i njihovim obiteljima? Evanđelje o tome šuti. No, u ono vrijeme muškarac je mogao otpustiti ženu i ponovno se oženiti, pa je moguće da su neki od tih brakova bili kratki ili razvedeni. Neki su možda bili udovci. U svakom slučaju, njezin život očito nije bio stabilan. Ona je postala žena s pričom zbog koje je u selu vjerojatno bila obilježena. Možda je i zato došla na zdenac u podne, kad drugi ljudi obično ne dolaze, da izbjegne poglede i razgovore. I tu dolazi najvažniji trenutak evanđelja. Isus ne počinje s osudom. On vidi njezinu prošlost, ali je ne svodi na tu prošlost. On otvara novu mogućnost. Ona, koja je bila žena s lomovima i složenom pričom, postaje prva navjestiteljica u svom mjestu: ”Dođite da vidite čovjeka koji mi je kazao sve što sam učinila” (Iv 4,29). Francuski pisac François Mauriac jednom je napisao: ”Bog ne bira savršene ljude; on ulazi u njihove rane i odatle počinje novo stvaranje” (Život Isusov). Upravo to vidimo u Samarijanki. Njezina prošlost nije kraj priče. Ona postaje mjesto susreta s Bogom. Možda je zato ta žena u evanđelju toliko snažna figura. U njoj se vidi koliko čovjek može lutati, ali i koliko jedan susret s Kristom može promijeniti smjer života.
Mnogi su kroz povijest postavljali to pitanje. Zašto u prispodobi nema ni jedne riječi o majci? U stvarnom životu gotovo je nezamislivo da u takvoj obiteljskoj drami majka ne bi bila prisutna. Upravo zato šutnja o njoj u priči nešto govori. Prije svega treba imati na umu da prispodoba nije opis jedne konkretne obitelji. Isus ne pripovijeda obiteljsku kroniku nego sliku koja treba otkriti nešto o Bogu. Zato je u središtu otac. On predstavlja Boga koji prima onoga koji se vraća. Zbog toga drugi likovi ostaju samo onoliko koliko služe toj poruci. Neki su teolozi primijetili da u toj očinskoj slici zapravo ima i nečega majčinskoga. Otac trči ususret sinu, grli ga i ljubi. U tadašnjoj kulturi dostojanstven domaćin nije trčao pred drugima. Taj prizor gotovo nosi onu nježnost koju bismo često povezali s majkom. Njemački teolog Joachim Jeremias u svojoj knjizi The Parables of Jesus primjećuje da je upravo ta neočekivana nježnost srce prispodobe. Postoji i još jedna mogućnost. U prispodobama Isus često svjesno pojednostavljuje sliku kako bi naglasio ono bitno. Kada bi u priču ušla majka, pozornost bi se možda raspršila na više odnosa: majka i sin, majka i stariji brat, majka i otac. Isus želi da sve ostane usmjereno na jedno pitanje: kako Otac prima onoga koji se vraća. Zato se o majci u priči šuti. Ipak, u stvarnom životu, iza mnogih povrataka, često stoji nečija tiha molitva, nečija nada, često baš majčina. Možda zato prispodoba i ostavlja prostor da to sami naslutimo između redaka.
U prispodobi je zanimljivo da mlađi sin uopće ne dolazi u izravan odnos sa starijim bratom. Njegove riječi ispovijedi upućene su ocu: ”Oče, sagriješih protiv neba i pred tobom” (Lk 15,21). Evanđelje ne spominje da bi išta rekao bratu. Isus namjerno zadržava fokus na odnosu sina i oca. To ne znači da odnos s bratom nije važan. Naprotiv, cijeli završetak prispodobe pokazuje da rana među braćom ostaje otvorena. Stariji brat stoji izvan kuće i odbija ući. I tada otac izlazi k njemu. Kao da Isus želi pokazati da nije samo mlađi sin izgubljen, nego je i stariji brat na svoj način udaljen od srca očeva. Pitanje je zato zanimljivo: je li se mlađi sin trebao ispričati bratu? U ljudskom smislu, to bi imalo duboku logiku. Njegov odlazak i rasipanje imanja sigurno je dotaknulo i starijega. U stvarnom životu pomirenje među ljudima često traži upravo takav korak. Ali Isusova prispodoba ide drugim putem. Ona najprije želi pokazati da pomirenje počinje između čovjeka i Boga. Kada se taj odnos obnovi, tada tek postaje moguć i novi odnos među ljudima. Otac zato govori starijem sinu: ”Ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje”. Zanimljivo je da kaže ”brat tvoj”. Kao da ga poziva da ponovno vidi odnos koji je pukao. Švicarski teolog Hans Urs von Balthasar jednom je napisao da Božje milosrđe uvijek stvara novi prostor u kojem ljudi tek mogu ponovno postati braća. Drugim riječima, pomirenje s Bogom otvara vrata pomirenju među ljudima, ali ono se ne može nametnuti. Možda zato prispodoba završava bez odgovora. Ne znamo jesu li se braća ikada stvarno pomirila. Isus tu priču ostavlja otvorenom, kao pitanje upućeno svima koji je slušaju. Hoće li stariji brat ući u kuću? I hoće li mlađi sin naučiti živjeti ponovno kao brat? Na neki način, Isus time prenosi završetak priče na nas.
Ta je misao vrlo ljudska. Doista se može zamisliti da bi mlađi sin, da je unaprijed znao kako će stariji brat reagirati, možda još dugo oklijevao s povratkom. Jer u prispodobi se na kraju pojavljuje upravo taj glas protivljenja. Stariji brat se ljuti, odbija ući u kuću i ne može prihvatiti očevu radost (Lk 15,28-30). On zapravo predstavlja ono s čime se čovjek često susreće kada se vraća: sumnju, prigovor, osjećaj da povratak nije zaslužen. Ali zanimljivo je da Isus u priči smješta starijeg brata tek nakon povratka. Kao da želi reći da povratak ne ovisi o tome kako će svi drugi reagirati, nego najprije što je mlađi sin morao razriješiti u sebi. Evanđelje kaže: ”Došavši k sebi reče: Ustat ću i poći svome ocu”. Povratak počinje u tom trenutku nutarnje istine, a ne u procjeni tuđih reakcija. U životu se događa da se čovjek ne boji toliko priznati pogrešku koliko se boji pogleda drugih ljudi. Boji se da će ga netko podsjećati na prošlost, da neće vjerovati u njegovu promjenu. Stariji brat u prispodobi upravo to čini. On podsjeća oca na prošlost mlađega: ”Ovaj tvoj sin koji je s bludnicama proždro tvoje imanje…”. Ali otac ne ulazi u tu logiku. Njegov odgovor je kratak i jasan: ”Treba se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje”. Za njega prošlost nije posljednja riječ. U tome je jedna važna pouka prispodobe. Kada bi čovjek čekao da svi oko njega razumiju njegov povratak, možda se nikada ne bi vratio. Uvijek će postojati netko tko će sumnjati, tko će prigovarati ili podsjećati na ono što je bilo. Ali povratak se ne događa pred ljudima. Povratak je zato uvijek korak u kojem čovjek ide prema istini, iako ne zna kako će ga drugi dočekati. On se događa između čovjeka i Oca. A kada se taj odnos obnovi, tada i glas starijeg brata gubi svoju posljednju riječ.
Isus pripovijeda tu prispodobu i time nam otkriva kako Bog gleda na čovjeka. Ali pritom treba imati na umu da prispodoba nije strogo pravilo ponašanja, nego svjetlo koje otkriva Božje srce. Isus njome prije svega želi pokazati kakav je Otac. U toj priči naglasak nije dakle toliko na tome što bi sin trebao učiniti poslije povratka, nego na tome kako Otac prima onoga koji se vraća. Otac ne ispituje, ne postavlja uvjete, ne traži objašnjenja. Time Isus govori nešto vrlo duboko o Bogu: za Boga je važnije da se čovjek vrati nego da mu nadugačko objašnjava svoju prošlost. Bog ne prima čovjeka samo kao nekoga tko je priznao krivnju, nego kao sina koji ponovno ima mjesto u kući. Ali prispodoba ipak ostavlja prostor ljudskoj slobodi. Isus ne opisuje što će se s tim sinom dogoditi sutradan ili za godinu dana. On završava pričom o gozbi i radosti jer je ”ovaj moj sin bio mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se”. Kao da želi reći: najvažnije je da je ponovno pronađen. U životu ljudi ponekad bude i drukčijih puteva: netko se vrati, prizna pogrešku, ali opet nastavi istim putem. Isusov govori i o obnovljenom sinovstvu. Možda je zato ova prispodoba toliko snažna. Ona ne govori samo o pogrešci i oproštenju, nego o domu.
Možda bi bilo bolje da je izgubljeni sin došao priznati svoju krivnju i da je nakon toga otišao, možda bi tako bilo bolje, kad znamo što se na kraju dogodilo sa starijim bratom (Lk 15,1-3.11-32). Mogao je doći, priznati krivnju, ispričati se, i otići. Time bi savjest bila rasterećena. Krivnja bi bila izgovorena, istina priznata, a sloboda zadržana. U ljudskoj logici to zvuči gotovo razumno. Ali Isusova prispodoba ide dalje od takve logike. Kada se izgubljeni sin vraća, on u sebi već ima pripremljene riječi: ”Oče, sagriješih protiv neba i pred tobom. Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednoga od svojih najamnika”. On je, zapravo, spreman priznati krivnju i ostati tek negdje na rubu kuće, kao sluga, gotovo kao stranac. Ali otac to ne dopušta, ne dopušta takav povratak. Prije nego što sin uopće dovrši svoju pripremljenu rečenicu, on ga grli, vraća mu prsten, haljinu i obuću. Vraća mu mjesto sina. Drugim riječima, otac ne prima samo njegovo priznanje krivnje, nego prima njega. To je najvažnije. Čovjek ponekad misli da je dovoljno priznati pogrešku, i da time zatvara jedan račun. Ali odnos se ne obnavlja samo priznanjem krivnje. On se obnavlja ostajanjem. Povratak nije samo riječ izgovorena na vratima kuće, nego odluka da se ponovno živi u domu. Zato bi, kada bi sin došao, priznao krivnju i opet otišao, nešto ipak ostalo nedovršeno. Istina bi bila izrečena, ali bi zajedništvo bilo prekinuto. A upravo je zajedništvo ono što otac želi obnoviti. Možda je zato teže ostati nego doći i otići. Jer ostati znači dopustiti da nas ponovno prihvate, a to ponekad traži još veću poniznost nego samo priznanje krivnje.
Postoje trenuci u životu kada čovjek jasno vidi da je negdje skrenuo s puta. Tada se u njemu javljaju dvije sile: jedna koja ga zove da se vrati, i druga koja ga plaši onim što ga čeka kada se vrati (Lk 15,1-3.11-32). Strah od pitanja, prigovora i tuđeg nerazumijevanja često zna biti jači od same pogreške. I zato se čovjek ponekad radije zadržava daleko, nego da prizna da je pogriješio. A ipak, smisao povratka ne ovisi o tome kako će drugi reagirati, nego o istini koju čovjek nosi u sebi. U prispodobi o izgubljenom sinu, sin je znao da će se morati suočiti s vlastitim padom. Znao je da se vraća praznih ruku. Ali ono što ga je pokrenulo nije bila sigurnost da će ga svi razumjeti, nego spoznaja da je daleko od doma. Povratak je počeo u srcu, prije nego što je itko išta rekao. Povratak kući uvijek je čin hrabrosti jer znači priznati: nisam bio u pravu. Istina je i to da će se neki usprotiviti. Ljudi često lakše prihvaćaju našu tvrdoglavost nego našu promjenu. Promjena ih podsjeća na vlastite nedovršene borbe. Zato se povratak ponekad dočeka s nepovjerenjem. Ali vrijednost tog koraka ne mjeri se reakcijama okoline. Ona se mjeri mirom koji dolazi kada čovjek ponovno stane na mjesto gdje mu je savjest mirna. Henri Nouwen u knjizi Povratak izgubljenog sina napisao je da je najveći čin slobode dopustiti sebi da se vratimo, čak i kada mislimo da više nemamo pravo na to. Tragedija nije u tome da nas ljudi dovedu u pitanje, nego da ostanemo daleko od mjesta gdje znamo da bismo trebali biti. Često se tek na povratku vidi koliko je dom zapravo bio važan, i koliko je čovjeku potrebno da ponovno stoji tamo gdje više ne mora bježati od istine.
Radi se o naslovu pjesme The Rolling Stones-a: You Can’t Always Get What You Want (Let It Bleed, 1969.). Nastavak je otprilike ovakav: ”Ali ako ponekad pokušaš, mogao bi otkriti ono što ti treba”. Velika životna istina - u nama postoji snažna želja da se stvari odvijaju prema našoj volji, ali nas život vrlo brzo nauči da se stvarnost ne pokorava uvijek našim željama. U biblijskom iskustvu ta se istina javlja mnogo puta. Apostol Pavao, na primjer, tri puta moli da bude uklonjen njegov ”trn u tijelu”, ali odgovor koji prima nije uklanjanje poteškoće nego drugačija stvarnost: ”Dosta ti je moja milost, jer snaga se u slabosti usavršuje” (2 Kor 12,9). Pavao nije dobio ono što je želio, ali je dobio snagu da se nosi s onim što mu je bilo dano. Veliki danski mislilac Søren Kierkegaard u djelu Bolest na smrt piše da čovjek očajnički želi biti gospodar vlastitog života, ali da često zaboravlja da život nadilazi njegove planove. Ono što smo nekada smatrali velikim gubitkom, kasnije se pokaže kao put prema nečemu boljem. Koliko puta čovjek tek nakon mnogo godina shvati da su ga neka zatvorena vrata zapravo zaštitila ili usmjerila prema pravom mjestu. Tako je i s vjerom. Bog ne mijenja uvijek okolnosti, ali mijenja srce koje ih nosi. Vjera nije sigurnost da ćemo dobiti sve što tražimo, nego da ćemo dobiti ono što nam je potrebno da postanemo što trebamo biti. Tada shvatimo da život, iako ne ide po planu, ipak ide putem koji ima smisla.
Činimo dobro bez moraliziranja – dobro ne treba pouku ni objašnjenje. Ono je najuvjerljivije kada dolazi spontano, bez puno razmišljanja. Ljudi su umorni od riječi kojima ih poučavamo kako bi trebali živjeti, da bi zaslužili nečiju dobrotu. Isus jednostavno čini dobro bez dugih objašnjenja: ozdravlja, dotiče gubavce, sjeda za stol s onima koje su drugi izbjegavali, pomaže siromašnima… I zna reći: nikome ne kazujte o tome (Mk 1,44). Želi nam pokazati da dobro nije predstava ni moralna lekcija, nego čin koji vraća čovjeku dostojanstvo. Činimo dobro tako da desnica ne zna što radi ljevica (Mt 6,3). Učinimo i gotova priča. Čovjek koji čini dobro bez potrebe da ga najprije objašnjava nalikuje na izvor koji teče i napaja sve oko sebe, a da ne pita tko je žedan i ne daje do znanja koliko mu je trebalo da se probije do nas. Thomas Merton u djelu Nijedan čovjek nije otok piše kako je najveća opasnost dobrote to što se može pretvoriti u sredstvo nadmoći nad drugima. Kada dobro činimo da bismo pokazali da možemo jer imamo, tada ono više ne liječi, nego postaje oblik nadmoći. Umjesto da podigne drugoga, ono ga podsjeća na njegovu slabost. Zato činimo dobro bez prethodnih objašnjena. Pomognimo i gotovo. Ljudima nisu potrebne naše lekcije, nego razumijevanje. Ljudima nisu potrebne analize života, nego netko tko će na trenutak podijeliti njihov teret. Ruski pisac Fjodor Dostojevski u djelu Braća Karamazovi stavlja u usta starcu Zosimi misao: pokušaj voljeti bližnjega djelatnom ljubavlju. Ta djelatna ljubav ne govori mnogo, ali čini mnogo. Ona ne želi pobijediti u raspravi, nego pomoći čovjeku da ponovno povjeruje u dobrotu. Takva dobrota ne pritišće savjest. Ona ne ponižava. Ona ne stvara dug koji treba vratiti. Ona jednostavno otvara prostor u kojem čovjek diše slobodnije.
Osobna karta kršćanske zajednice nije program, nije strategija i nije savršeno uređena struktura. Njezina autentičnost su njezine probodene ruke i noge. Kada uskrsli Isus staje pred učenike, ne pokazuje im plan za budućnost nego svoje rane i govori: ”Pogledajte ruke moje i noge” (Lk 24,39). U njihovom životu s Isusom upravo to će ih obilježiti - njihova ranjena ljubav. Isus im nije ostavio ideologiju nego svoje rane. Rane su vidljivi znak da im je ostao vjeran, čak i onda kada su ga odbacili. On je ljubav bez kraja. Ako kršćanska zajednica želi znati tko je, mora se uvijek vraćati ranama. Njegove izranjene ruke daruju, lome kruh, dotiču gubavce, podižu pale i peru noge bližnjima (Iv 13,1-15). Probijene su jer su ljubile. Naša kršćanska zajednica mora biti išarana ranama svijeta. Biti uz ljude koji pate, koji su ostavljeni, povrijeđeni, neshvaćeni. Ako toga nema, pretvorit će se u hladnu instituciju. Papa Franjo je govorio da želi Crkvu ”ranjenu i prljavu” jer je izašla na ulice (Evangelii gaudium). ”Bolje je”, kaže, ”da bude takva nego zatvorena i sigurna, a daleko od ljudi”. Njezine slabosti i padovi su mjesta obraćenja i novog početka.