Petar je Isusu uputio pitanje: ”Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom. Što ćemo za to dobiti?” (usp. Mt 19,27) Na prvi pogled, ovo zvuči sebično. Kao da ga Petar pita: ”Što mi imamo od toga što smo ti vjerni?” Ali iskreno, ovo je pitanje svakoga tko je žrtvovao nešto veliko za Boga, a ne vidi odmah plodove te žrtve. Mi bismo htjeli vidjeti da je vrijedilo – da se žrtva isplatila, ali Božji plodovi nisu uvijek vidljivi odmah, ni oku, ni osjetilima. Oni rastu tiho, poput sjemena u zemlji. Mi živimo u vremenu brzine, rezultata, uspjeha – a Bog živi u vječnosti, i poziva nas da Mu vjerujemo i kada se čini da se ništa ne događa. Bog djeluje u tišini, u skrovitosti, i ne zaboravlja našu žrtvu. On djeluje u vremenu koje nije naše – ne u trenucima koje smo si mi izabrali, nego u onima koji nas izgrađuju. Njegovo vrijeme je točno – točno zna kad je srce spremno, kad plod može sazreti, kad žrtva postane molitva. Vjera ne traži odmah odgovor, ne grabi plodove prije nego što sazru. Božanska šutnja i kašnjenje ne znače nebeski zaborav. Ako smo dali Bogu svoje vrijeme, svoju sigurnost, svoje planove, a ne vidimo rezultate, ne znači da ih nema.