U svijetu koji nas svakodnevno zasipa nebitnim, hitnim, glasnim i privlačnim, lako je izgubiti osjetljivost za ono tiho, postojano i bitno. Isus je često vraćao ljude na ono najvažnije. Kad su ga pitali koja je zapovijed najveća, nije nabrajao, nego ih je sažeo: ”Ljubi Gospodina Boga svojega… i bližnjega kao samoga sebe.” Kad su tražili znakove, čuda i dokaze, govorio je o vjeri, kad su ga iskušavali zakonskim finesama, pozivao ih je na srce. U jednom trenutku, svojim učenicima je rekao: ”Pođite radije k izgubljenim ovcama doma Izraelova!” (Mt 10,1-7) ”Pođite radije …” zvuči kao dozvola da učenici ”sami” izaberu između dviju opcija – pogani ili Hebreji. Riječ ”radije” (grč. mallon) doista tako zvuči. Međutim, Isus ih potiče da pođu k Hebrejima. Ne poništava im slobodu, ali im jasno daje do znanja što očekuje od njih. Ne manipulira, ne prijeti, ali ni ne relativizira. Ne koristi silu da bi ih prisilio na poslušnost, ali i ne ublažava istinu da bi im se više svidio. Njegova riječ je izazovna, jasna i oslobađajuća. U vremenu kada mnogi žele dominirati ili ugađati, Krist nudi treći put – put ljubavi koja poštuje slobodu, ali ne odustaje od istine. Isus im kaže: ”To je bolje. Fokusirajte se na to!” Daje im da biraju ono što ih približava Bogu, a ne ono što ih od Njega odvlači – čak i ako je privlačno, čak i ako se čini lakšim. To je njihovo prvo misijsko iskustvo, ”probno”. (Mt 10) Učenici su se vratili Isusu oduševljeni, jer su im se čak i zli duhovi pokoravali. (Lk 10,17–20) Bili su happy. Međutim, Isus im kaže da se ne vežu previše za duhovne uspjehe, moć ili vidljive znakove, Ono što im mora biti najvažnije je da su Božji, da pripadaju Kraljevstvu, da su spašeni. Ne zabranjuje im radost zbog darova i snage koju su iskusili, ali ih poziva da pažnju usmjere na ono što je trajnije, dublje i važnije. U to vrijeme oni još nisu bili spremni za misije među poganima, ni duhovno ni kulturološki. Kasnije će, nakon izlijevanja Duha Svetoga, dobit univerzalno poslanje: ”Pođite i učinite mojim učenicima sve narode…” (Mt 28,19) Za sada su još puni predrasuda, skloni prepirkama o tome tko je najveći, i bez snage da svjedoče u progonima – još nisu ”preobraženi”. Zato ih Isus šalje na ”poznati teren”, među vlastite ljude. Tako i mi: bez Duha smo zatvoreni, ograničeni, ostajemo u svom ”narodu”, u svom svijetu, poznatom i sigurnom. Međutim s Duhom – postajemo otvoreni za sve, izlazimo među one koji su ”daleko”, i ne bojimo se biti Kristovi svjedoci.