Istina je – često znamo ”drobiti”, kako se kaže, pričati puno, i reći plitko – ništa bitno. Isus nikada nije ”drobio”. Njegove riječi bile su odmjerene, pune smisla, pune života. Čak i kad je šutio, njegova je šutnja govorila. No, nama se događa da ”drobimo”, da ”mlatimo praznu slamu”, da nam je ”jezik brži od pameti”. Nismo uvijek odmjereni. Nekad pričamo previše jer smo umorni, nesigurni, ponekad jer imamo potrebu za prihvaćanjem… Ponekad opet reagiramo impulzivno i kažemo ono što nismo ni planirali. To je jednostavno tako, i to se događa svima. Budimo iskreni. Zrelost nije u tome da smo uvijek sabrani, nego u tome da znamo, kad nismo - da se znamo opametiti, ispričati se, i s ljubavlju vratiti na bitno. Zato je važno da ne ”skačemo” na svaku riječ svojih bližnjih, jer mnogiput netko nešto kaže u žurbi, nespretno, iz vlastite boli ili umora – a mi dižemo graju i obrambene zidove ‘’ko da je smak svijeta’’, važemo svaku riječ, i uzvraćamo nisko, tako da nam se dani znaju pretvoriti u polje borbe. A možda je toj osobi jednostavno trebalo reći nešto lijepo s malo više razumijevanja, jedno – ”u redu je”, i ne bi bilo nikakvih problema. Nije svaka riječ upućena baš nama, nije svaka rečenica napad, nije ni svaki trenutak poziv na reakciju. Mudrost se skriva u sposobnosti da ne uzvratimo odmah, da udahnemo, damo si vremena, i razmislimo… i tek onda biramo hoćemo li, i kako ćemo, nešto reći.