Evanđelja ovako opisuje Isusov način poučavanja: ”Jer ih je učio kao onaj koji ima vlast, a ne kao njihovi pismoznanci.” (Mt 7,29) Pismoznanci su govorili oslanjajući se na tumačenja prethodnih učitelja, uvijek citirajući tradiciju. Njihov govor bio je ”naučen”, bez osobne snage. Isus se, s druge strane, ne poziva se na tuđe riječi – On govori iz sebe, s puninom uvjerenja i unutarnjom sigurnošću. Njegova riječ ima težinu jer je prožeta istinom i autoritetom samoga Boga. Isus govori iz sebe, ali ne iz oholosti, nego iz duboke povezanosti s Ocem. Kad On nešto kaže, to ima snagu mijenjati stvarnost: ozdravlja, tješi, oslobađa, podiže, raskrinkava laž, poziva na obraćenje. Ta njegova unutarnja sigurnost dolazi iz toga što savršeno zna tko je i komu pripada. On ne traži potvrdu izvana, iz ”drugih izvora”, ne uljepšava riječi da bi se dopao mnoštvu, ne pokušava biti popularan. On živi istinu i govori iz istine, i to se osjeti. Zato ljudi, iako možda ne razumiju sve što govori, osjećaju autentičnosti – i to ih privlači. Ne znaju objasniti zašto, ali osjećaju da je to drugačije. Isusov način govora i djelovanja poziv je najprije nama propovjednicima, biskupima i svećenicima, da ne živimo u tuđim riječima, nego u istini Božje prisutnosti u nama, da ne budemo površni prenositelji poruka, nego živi svjedoci Riječi koja prebiva u nama. Tada naš govor više nije samo govor, nego postaje znak, trag nečega većeg. Kad Krist živi u nama, naša riječ dobiva dubinu – ne zato što smo sami po sebi uvjerljivi, nego zato što Duh Sveti djeluje kroz nas. Ljudi jako brzo osjete je li netko govori iz susreta s Bogom ili samo prenosi ono što je pročitao. Današnjem čovjeku – umornom od praznih fraza – potrebni su propovjednici koji ne nude gotove odgovore, nego živo svjedočanstvo, propovjednici koji ne glume sigurnost, nego nose mir, jer znaju kome vjeruju, koji ne traže pažnju, nego tiho i postojano pokazuju na Krista. Nije presudna elokventnost ni teološka učenost – koliko god to bilo dragocjeno – nego iskrenost srca koje je zapaljeno Božjom blizinom. Tada propovijed nije govor, nego hrana, nije informacija, nego poziv na obraćenje, nije teorija, nego riječ koja dira. Elokventnost može oduševiti, učenost može impresionirati – ali samo oganj srca može zapaliti drugo srce. Kad netko govori iz srca koje je dotaknuto Božjom blizinom, to se ne može naučiti, niti iz glave stvoriti – to dolazi iznutra, iz duhovnog života, iz vjernosti u skrovitosti. Tada se i najjednostavnije riječi pretvaraju u riječi života. Tada propovijed ne zvuči kao predavanje, nego kao susret. Bog ne traži savršen govor, nego otvoreno srce, rješenje za Crkvu nije u tehnikama govorništva, nego u ljudima koji nose Boga u sebi i dijele ga s drugima.