Oluje života – svi ih imamo. Dođu naglo, bez upozorenja – pogodi nas nečija riječ, dođe gubitak, dijagnoza, izdaja. Sve što smo gradili u trenu se zaljulja. Pokušavamo ostati na površini, ali ubrzo shvatimo da nismo jači od oluje: ”A Isus spava.” (usp. Mt 8,23-27) I panično vičemo: ”Zar ga ne zanima što propadamo?” Međutim, Isusovo ”spavanje” nije odsutnost. On počiva usred oluje – ne zato što mu nije stalo, nego zato što nad njom ima vlast. Jer kad se probudi, jednom riječju će smirit – i vjetar i more. Bog nam nije obećao da neće biti vjetra, već samo da nas neće ostaviti kad će nadoći, kad ćemo se bojat valova, hodat će po njima, spavat s nama u lađi dok će sve padat u vodu, i šaptat nam tiho: ”Ne bojte se. Ja sam s vama.” Mnogi od nas mole za miran život – život bez potresa, bez gubitaka, bez neizvjesnosti. Ali takav život nam Bog nije obećao. Bit će oluja, ali nas neće slomiti. Poslije njih, srce koje vjeruje, postat će tiše i zahvalnije. Mogu nas raniti, možemo hodati kroz život s pitanjima, sa suzama, ali nikada nismo sami.”Tko je taj da mu se i vjetrovi i more pokoravaju?” Tko je taj…? To je tvoj i moj Isus! On je više od učitelja, On je više od proroka – On je Bog! Krize, nesigurnosti i ”nevremena” života će nas dovest do istinskog susreta s Njim. Kad se nađemo u oluji koju ne razumijemo, kad valovi prekrivaju našu lađu života, ne paničarimo – On je s nama. On nam daje mir – ne nakon oluje, nego dok još ona traje. Poslije oluja života, srce koje vjeruje, postaje tiše i zahvalnije. I kad odu svi, On ostaje.