Često želimo znati što nas čeka, kamo nas vodi život i kako će se sve posložiti. Na prvu, to nam se čini primamljivo – da nam Bog otkrije baš sve što nas čeka: i radosti, i kušnje, i sve odluke koje ćemo morati donijeti. No, kad malo bolje razmislimo, shvaćamo da to ne bi bila pomoć, nego teret. Bog nas štiti time što nam daje snagu u trenutku kad je potrebna, a ne unaprijed. Milost uvijek dolazi u pravom trenutku, a ne potpuna, za cijeli život. Kad bismo znali sve dobre i loše stvari unaprijed, izgubila bi se ljepota života – ne bi bilo iznenađenja, otvorenosti, povjerenja, i život bi nam se pretvorio u rutinsko životarenje. A Bog nas nije stvorio kao robote, nego kao slobodna bića, a sloboda se živi u povjerenju – u tome da ne znamo sve, ali znamo tko vodi. Vjera je povjerenje u Boga, kad mi ne vidimo dalje od sljedećeg koraka, a On sve zna i vodi za naše dobro. Kad bismo sve znali, ne bismo trebali vjerovati, trebali bismo samo kontrolirati da sve ide kako je unaprijed zapisano. Postali bismo oholi, puni sebe. Kad bismo znali sve naše padove, izgubili bismo nadu i postati očajni. Bog mudro skriva našu budućnost, ali naš je život zapisan među zvijezdama, ima smisao, trag i vječnost. U Bibliji, zvijezde simboliziraju Božju vjernost, Njegovu veličinu, ali i Njegovo obećanje. Mi smo poput zvijezda koje sjaje u noći. Božja prisutnost u našem životu, nevidljiva po danu, u noći, u nepoznavanju budućnosti, najjasnije svijetli. Možda nam se čini da smo samo jedna malo točka u svemiru, ali Bogu smo dragocjeni, jedinstveni. Stvoreni smo da napišemo priču našeg života i ostavimo je onima koje volimo.