Danas razmatramo o životima Petra i Pavla, preko kojih je Bog postavio temelje svoje Crkve – dvije različite životne priče, dva načina doživljavanja odnosa s Kristom. Petrov susret s Isusom obilježen je iskustvom neuspjeha – Isus ga poziva nakon što je cijelu noć uzalud pokušavao uloviti ribe. Njegovo srce bilo je prazno kao i njegove mreže, i Isus je ušao u njegovu prazninu i ispunio je. Petar ga je počeo slijediti, najprije misleći da to mora i može sam – oslanjao se na sebe i svoj entuzijazam. No, često je krivo shvaćao Učitelja, ali se nije predao malodušnosti. Da bismo istinski slijedili Isusa, moramo iskusiti ranjivost, moramo se prepustiti suzama da bismo bolje vidjeli. Ni u jednom trenutku Isus nije ostavio Petra. Petar pak se uvijek osjećao voljenim. Isus nije Bog koji istražuje neuspjehe, već Bog koji nas poziva da s ljubavlju započnemo iznova. Kad je na kraju svog puta pokušao napustiti Rim kako bi izbjegao progon, prema drevnoj predaji, na putu je Petar susreo Isusa i upitao ga: Quo vadis, Domine? Isusov odgovor: ”Idem ponovno umrijeti”, pomogao mu je shvatiti da se Isusa može slijediti samo ako ostajemo vjerni. Na kraju svega, baš kao i sveti Pavao, reći će: ”Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao.” (2 Tim 4,7). To su riječi starog Pavla, čovjeka koji je do kraja živio ono u što je vjerovao. Riječi su to jednoga životnog puta: s padovima, ranama, razočaranjima, ali i s vjernim ustajanjima. Pavao je prošao progonstva, odbacivanja, neshvaćenost, ali nikada nije izgubio srce, nije pobjegao s trkališta, nije predao svoju vjeru okolnostima. Bog ne traži savršene – traži vjerne, koji će nastaviti trčati i kad se umore. One, koji će se, kad padnu, vratiti.