Poznata nam je priča o Abrahamu i Hagari iz Knjige Postanka. Hagara je bila Sarina sluškinja, i žena koja je Abrahamu rodila sina Išmaela (”Bog čuje”). Sara je bila nerotkinja i već u poodmaklim godinama, i odlučila je ”pomoći” Bogu, te ”ponudila” Abrahamu svoju sluškinju, da s njom ima dijete. Kasnije, kada se rodio Izak, sin obećanja, Sara ne želi da Išmael ima išta s njim, pa traži da Abraham otjera Hagaru i njezina sina, što je ovaj i učinio. Važno je razumjeti ovu priču ispravno i pravedno. To što je Sara ”pomogla” da se rodi Išmael, ne znači da on ”nije bio po Božjoj zamisli”. Nipošto. Išmael nije ”greška”, neželjen ili manje vrijedan pred Bogom. Nipošto. Bog ga je blagoslovio, dao mu ime (“Bog čuje”) i obećao da će i postati otac velikog naroda. Bog je bio uz Hagaru i Išmaela – i u pustinji, i u boli, i u njihovoj odbačenosti. To pokazuje da su bili dragocjeni u Božjim očima. Išmael je rođen jer su Abraham i Sara djelovali po ljudskoj logici – htjeli su ostvariti Božje obećanje vlastitim sredstvima, ne čekajući na Božji način i Božje vrijeme. Ali Bog u svojoj vjernosti ipak ne odbacuje rezultat toga izbora. On ne blagoslivlja samo idealne situacije, nego i ljude u njihovim pogrešnim izborima. Išmael nije birao kako će doći na svijet. Nije birao biti ”nezakonito dijete”. I on je također ”izabran” — ne od ljudi, nego od Boga. Nitko nije kriv što je živ. Ni dijete začeto u nesavršenim okolnostima, ni ono koje je dočekano s manje ljubavi, ni ono koje ljudi nisu htjeli. Djeca nisu kriva. Bog stoji i uz one koji nisu ”prvi izbor” — uz one koje su drugi isključili, protjerali i zaboravili. Mnoge žene danas rađaju ”same''', zovemo ih samohrane majke. Slične su Hagari – izložene osudi javnosti, s neizvjesnom budućnošću, često s osjećajem da su ostavljene, neshvaćene. Kada žena danas rodi ”sama”, Bog je i dalje uz nju. Njezino dijete nije ”greška”, ono je Božji dar. Bog ne okreće glavu od djeteta koje se nije rodilo ”po zakonu”. Crkva bi trebala to jasnije pokazivati – ne moraliziranjem, nego prihvaćanjem, podrškom i konkretnom pomoći. Mnogo žena u takvim situacijama osjeća pritisak, osudu, komentare, pa čak i u zajednici koja bi trebala biti izvor ljubavi. Kako ih Bog vidi? On vidi žene koje se bore za život djeteta, vidi srca koje ne znaju kako dalje, ali ne odustaju, vidi djecu koja možda ne znaju tko im je otac, ali imaju Oca na nebu. Nema ”nepoželjnih” života. Ne u Božjim očima. Ne u Božjem srcu. I kad mislimo da smo dijete ”iz pogrešne priče”, Bog, i iz takve ”priče”, piše sveto. On ne opravdava naše grijehe, ali ne kažnjava ni djecu, ni njihove majke. Tko god da smo, ako smo rođeni, ako živimo – željeni smo od Boga.