Žao mi je, Gospodine

Žao mi je, Gospodine

Postoje trenuci kada čovjek zastane pred vlastitim životom i u tišini srca prepozna sve ono što je mogao učiniti, a nije, sve riječi koje je mogao izgovoriti s ljubavlju, a izgovorio ih je grubo., sve trenutke kada je mogao pružiti ruku, razumjeti, oprostiti, a ostao je zatvoren u sebe. Tada iz dubine duše izvire jednostavna, ali iskrena molitva: Žao mi je, Gospodine. Žao mi je za ljubav koju nisam znao dati, za dobrotu koju sam uskratio, za hladnoću kojom sam odgovarao na tuđu toplinu. Žao mi je što sam gledao samo sebe, svoje potrebe i svoje želje, zaboravljajući da si Ti prisutan u svakom čovjeku. Ne mogu povući izgovorene riječi niti izbrisati tragove svojih pogrešaka, ali vjerujem da nijedna rana nije preduboka za Tvoju ljubav i da nijedno srce nije toliko udaljeno da ga Tvoje milosrđe ne može ponovno pronaći. Ne dolazim pred Tebe opravdavati svoje slabosti. Dolazim onakav kakav jesam, sa svim svojim nedostacima, propuštenim prilikama i neispunjenim obećanjima. Ne tražim da zaboraviš moju prošlost, već da je ozdraviš svojim dodirom. Nauči me, Gospodine, ljubiti onako kako Ti ljubiš. Nauči me prepoznati čovjeka iza njegovih slabosti, oprostiti bez gorčine, razumjeti bez osuđivanja i darivati se bez očekivanja nagrade. Daj da moje kajanje ne ostane samo na riječima, nego da postane novi način života. I kada utihnu glasovi svijeta i ostanem sam pred Tobom, neka moje srce ne bude ispunjeno strahom, nego pouzdanjem. Tvoje milosrđe veće je od mojih grijeha i Tvoja ljubav veća je od svih mojih padova. Predajem Ti, Gospodine, sve što je bilo i sve što tek dolazi.