Postoji jedna Afrika koju nije moguće upoznati samo gledanjem zemljopisne karte. Nju treba osjetiti pod nogama, udahnuti s mirisom zemlje nakon kiše, čuti u zvuku bubnjeva i prepoznati u očima djece, u osmijehu majke i u rukama ljudi koji svakodnevno, skromno i dostojanstveno, grade svoj život. To je moja Afrika. Moj Benin. Moja Adjarra. Ondje sam proveo dio svojega svećeničkog života. Danas, kada se mislima vraćam tim putovima, shvaćam da nisam ja ondje donosio Evanđelje, da je ondje Evanđelje na poseban način oblikovalo mene. Crvena zemlja Benina za mene nikada nije bila samo tlo. Bila je svjedok života, rada, molitve i nade. U mojoj Africi susretao sam ljude koji nisu uvijek imali mnogo materijalnih dobara, ali su me iznenađivali bogatstvom srca. Pamtim djecu, njihove osmijehe, znatiželjne poglede i radost koja se mogla roditi iz najmanjih stvari. Pamtim žene, majke, njihove umorne ruke i nevjerojatnu snagu kojom su nosile brigu za obitelj. Pamtim očeve, starce, njihove životne priče, dostojanstvo i vjeru. U tim susretima učio sam prepoznavati Kristovo lice. Isusa sam susretao u djetetu koje pruža ruku, u majci koja se žrtvuje za svoju djecu, u bolesniku koji čeka posjet, u starcu kojemu je potrebna blizina i u čovjeku koji, unatoč teškoćama, ne prestaje vjerovati. Došao sam govoriti o Kristu, a otkrivao sam da me On već čeka u ljudima kojima sam došao služiti. Tamo sam učio biti Isusov svećenik – na prašnjavim putovima Adjarre. I danas u sebi nosim njezinu crvenu zemlju, palme koje se njišu na vjetru, miris kiše, zvuk bubnjeva, dječje glasove i lica ljudi koji su postali dio moje životne i svećeničke povijesti. Tamo nisam samo bio svećenik. Tamo sam učio postajati svećenik po Isusovu srcu. I zato će moja Afrika zauvijek ostati više od uspomene. Ona je dio mojega života, dio mojega svećeništva i dio mojega srca. Moja Afrika. Moj Benin. Moja Adjarra. Zauvijek.