Kad danas zatvorim oči i mislima se vratim u Afriku, ponovno vidim njezine crvene putove, osjećam toplinu žarkoga sunca i čujem pjesmu ljudi koji su me naučili toliko toga o životu, o vjeri i ljubavi. Vrijeme prolazi, ali Afrika ne odlazi iz mojega srca. Ostala je u meni kao uspomena koja ne blijedi, kao molitva koja nikada ne prestaje. Gospodine moje Afrike, Bože prašine i sunca, Bože beskrajnih putova kojima sam hodao tražeći Tebe, a nalazio Te u ljudima. Još uvijek pamtim oči djece koja nisu imala gotovo ništa, a darivala su mi najljepše osmijehe. Pamtim ruke majki koje su bile spremne podijeliti i posljednji komad kruha. Pamtim pjesmu siromašnih koji su slavili Boga kao da posjeduju cijelo nebo. Koliko sam puta mislio da sam ja došao njima donijeti Boga, a onda sam shvatio da je On već bio ondje. Afrika me naučila da čovjek može biti siromašan, a imati veliko srce; da može imati malo kruha, a mnogo ljubavi; da može plakati i još uvijek pjevati. Ondje sam shvatio koliko malo čovjeku treba da bi bio bogat onim što je najvažnije. Danas su mnogi od tih susreta samo uspomene. Ne znam gdje su sva ona djeca čije sam osmijehe ponio u srcu. Ne znam što je život donio majkama i očevima koje sam susretao. Ali znam da ih nisam zaboravio. Njihova lica, njihove riječi i njihova dobrota još uvijek žive u meni. Zato se moja molitva i danas vraća Africi: Gospodine, čuvaj moju Afriku. Čuvaj njezinu djecu, njezine majke i očeve, njezine stare i bolesne, njezine gladne i zaboravljene. A danas, kada više ne hodam njezinim putovima, ostavi u meni barem malo njezine crvene prašine. Neka me podsjeća na sve one ljude među kojima sam naučio da si Ti, Gospodine, najveći onda kada se sakriješ u najmanjem čovjeku. Možda se više nikada neću vratiti na sva ona mjesta. Možda više neću susresti ljude koji su mi toliko toga darovali. Ali Afrika će uvijek ostati dio mene. Ne zbog onoga što sam ondje učinio, nego zbog onoga što sam ondje primio.