Bože moj, tako si ljubio svijet da si nam dao svoga Sina. Zastanem pred tim riječima i pomislim: koliko ljubavi mora biti u Tvome srcu kada si nam mogao dati ono što Ti je najdraže. Dao si nam Isusa. I što više o tome razmišljam, sve mi je ljepša pomisao da si Ga dao i zbog mene. Da si mislio i na mene. Da si želio da Te po Njemu upoznam, da osjetim koliko si mi blizu i da više nikada ne moram sumnjati jesam li Ti drag. Kad gledam Isusa, kao da gledam Tvoju ljubav koja je postala vidljiva. U Njegovu pogledu osjećam Tvoju nježnost. U Njegovim riječima čujem Tvoj glas. U Njegovim rukama koje dodiruju ranjene prepoznajem Tvoje ruke koje žele dotaknuti i moje rane. I postaje mi lijepo biti uz Njega. Ostati barem malo u Njegovoj blizini. Ne govoriti mnogo. Samo znati: On je ovdje. On me poznaje. On zna sve o meni i voli me. A onda pogledam križ. I srce mi kaže: zar si me stvarno toliko ljubio? Zar sam Ti toliko vrijedan da si zbog mene išao tako daleko? Zar Ti je toliko stalo do mene da si radije otvorio svoje ruke na križu nego dopustio da zauvijek ostanem daleko od Tebe? Isuse, pred takvom ljubavlju nemam velikih riječi. Imam samo jedno malo i nesavršeno srce koje Ti želi reći: hvala Ti. Hvala Ti što si došao zbog mene. Hvala Ti što me tražiš kada odlutam. Hvala Ti što se ne umoriš od mene. Hvala Ti što me poznaješ bolje nego što poznajem samoga sebe, a ipak me želiš blizu. I kada Te gledam, u meni se rađa jedna jednostavna želja: želim Te još više upoznati. Želim Ti biti bliže. Želim da mi nikada ne postane svejedno kada si Ti u pitanju. Ako si Ti mene tako ljubio, kako da Te ne zavolim? Ako si Ti mene toliko tražio, kako da ja ne tražim Tebe? Ako si mi dao sebe, onda Ti i ja želim dati sebe. Ne zato što imam nešto veliko što bih Ti mogao ponuditi, nego zato što želim biti Tvoj. I zato Ti danas tiho govorim: Isuse, lijepo mi je znati da me voliš. Lijepo mi je pripadati Ti. Lijepo mi je biti s Tobom. Ostani blizu moga srca, a moje srce nauči da svakoga dana bude malo više zaljubljeno u Tebe.