Svetosti moja, Bože moj, kako je čudesno sve što jesi! Kako je neizmjerna Tvoja dobrota, kako duboka Tvoja ljubav i kako nedokučiva Tvoja svetost! U Tebi nema ničega što nije ljubav, ničega što nije istina, ničega što nije sveto. Sve što jesi izvire iz savršenstva Tvojega božanskog bića, iz ljubavi koja ne poznaje granice i iz milosrđa koje nikada ne prestaje. Kada razmišljam o Tebi, Gospodine, moje srce ostaje zadivljeno. Riječi postaju premalene da bi izrazile Tvoju veličinu, a misli preslabe da bi obuhvatile otajstvo Tvoje svetosti. Ti si iznad svega što mogu razumjeti, iznad svega što mogu zamisliti, a ipak si mi tako blizak. Bliži od mojih vlastitih misli, prisutniji od svakoga zemaljskog prijatelja, nježniji od svake ljudske utjehe. Svetosti moja, Bože moj, Ti si beskrajno velik, a ipak se prigibaš mojoj malenosti. Ne udaljavaš se od mene zbog mojih slabosti. Ne odbacuješ me zbog mojih nesavršenosti. Ne prestaješ me ljubiti kada posustanem, kada pogriješim ili kada moje srce izgubi snagu. Naprotiv, upravo tada me svojom dobrotom još nježnije privlačiš k sebi. Tvoja svetost nije hladna i nedostižna veličina, nego živa prisutnost ljubavi koja liječi, podiže i preobražava. Svet si, Gospodine, u svojoj beskrajnoj nježnosti. Svet si u milosrđu koje ne prestaje, u strpljivosti kojom čekaš čovjekov povratak, u dobroti kojom opraštaš i u ljubavi koja nikada ne izdaje. Svet si kada tješiš ožalošćene, kada podižeš pale, kada vraćaš nadu obeshrabrenima i kada u tišini dodiruješ srce koje Te traži. Koliko je samo čudesno, Gospodine, što Tvoja veličina ne ponižava, nego podiže! Tvoja moć ne zastrašuje onoga koji Ti se s ljubavlju približava, nego mu otvara put povjerenja. Tvoja svetost ne zatvara vrata slabome čovjeku, nego ga poziva da uđe u svjetlost Tvoje milosti. Pred Tobom ne moram skrivati svoju malenost. Ne moram se pretvarati da sam snažniji, bolji ili svetiji nego što jesam. Ti poznaješ moje srce, moje misli, moje radosti i moje skrivene boli. Poznaješ sve ono što drugi ne vide i razumiješ sve ono što ni sam ne znam izreći. A ipak me ljubiš. Ljubiš me ne zato što sam savršen, nego zato što je Tvoja ljubav savršena. Ne zato što sam uvijek vjeran, nego zato što Ti ostaješ vjeran. Ne zato što sam dostojan svih Tvojih darova, nego zato što je Tvoje milosrđe veće od moje nedostojnosti. Svetosti moja, Bože moj, u Tebi pronalazim mir koji svijet ne može dati. Kada promatram Tvoju svetost, osjećam kako me pozivaš da i moje srce postane čišće, poniznije i sposobnije ljubiti. Ne tražiš od mene samo riječi divljenja, nego život koji će odražavati barem mali dio Tvoje dobrote. Pozivaš me da budem milosrdan kao što si Ti milosrdan, da praštam kao što Ti praštaš, da ljubim bez računanja i da u svakome čovjeku prepoznajem dostojanstvo koje mu je darovala Tvoja ljubav. Nauči me, Gospodine, svetosti koja se ne uzvisuje nad drugima, nego se daruje. Neka moje riječi budu blage, neka moje misli budu čiste, neka moja djela donose mir. Neka u meni bude manje sebičnosti, a više Tvoje ljubavi; manje osude, a više razumijevanja; manje straha, a više pouzdanja u Tvoju svetu volju. Svetosti moja, Bože moj, ne dopusti da se moje srce ikada umori diviti se Tebi. Ne dopusti da se naviknem na čudesnost Tvoje prisutnosti, da zaboravim koliko si dobar, koliko si strpljiv i koliko me beskrajno ljubiš. Neka svaki novi dan bude prilika da Te ponovno otkrijem. Neka svaka radost postane zahvalnost, svaka kušnja pouzdanje, svaka suza molitva, a svaki trenutak života korak bliže Tebi.