Postoje trenuci u čovjekovu životu kada sve ono što je nekoć izgledalo veliko, važno i nezamjenjivo odjednom izgubi svoju vrijednost. Ono za čim smo trčali, ono što smo godinama gradili, čemu smo se nadali i u što smo polagali svoju sigurnost, postaje nevažno. Riječi koje apostol Pavao izgovara (Fil 3,7) nisu nastale iz prolaznog oduševljenja, nego iz dubokoga osobnog susreta s uskrslim Gospodinom. On je imao svoju prošlost, svoje zasluge, svoje znanje, svoj ugled i svoje uvjerenje da ide pravim putem. No, kada je susreo Krista, sve je dobilo novo značenje. Nije on prestao cijeniti život, znanje ili ljudske odnose samo je prestao u njima tražiti ono što mu jedino Bog može dati - a to je punina života, opravdanje, spasenje i vječnost. Krist više nije bio samo dio njegova života, Krist je postao središte svega. Pavao ne poziva čovjeka da prezire stvorenje, da odbaci ljude ili da se odrekne svake zemaljske radosti. Naprotiv, on nas uči da sve promatramo u svjetlu Kristove ljubavi. Jer kada čovjek zavoli Krista iznad svega, tada počinje ispravno ljubiti i sve ostalo. Više ne ljubi zbog koristi, nego zbog dobrote. Ne služi zato da bude pohvaljen, nego zato što je ljubav postala njegov životni put. Ne čini dobro da bi nešto zaslužio, nego zato što je i sam primio nezasluženi dar Božjega milosrđa. Takav čovjek postupno postaje slobodan. Slobodan od potrebe da uvijek bude prvi, slobodan od straha da će izgubiti ugled, slobodan od neprestane želje za posjedovanjem, slobodan od tereta vlastite važnosti. Onaj tko ima Krista, posjeduje ono što mu svijet ne može dati niti oduzeti.