Na Isusove riječi ”da najprije tražimo Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve ostalo će nam se nadodati” (usp. Mt 6,33), današnji kršćani sumnjičavo vrte glavom u nevjerici jer im se to čini nespojivim s krutom svakidašnjicom. ”Kako je god normalno da mole da bi dobili što žele, čudno je da kršćani ponekad ni ne pomisle moliti za čast i slavu Božju”, veli sv. Ivan od Križa. Umnažamo ”svoje prekomjerne molbe za ono što želimo, a bolje bi bilo da te molbe zamijenimo sa, za nas, mnogo važnijim molbama, kao što su – da očistimo svoju savjest i da se založimo za svoje spasenje, zapostavljajući sve ostale svoje želje, i na taj bi način postigli sve što nam je potrebno mnogo bolje i brže…”. To daje razumjeti i zgoda o kralju Salomonu, koji je ”pogodio tajnu uspjeha” jer je molio ono što se Bogu svidjelo, to jest mudrost da pravedno sudi njegov narod. Zbog toga je dobio i ono što nije tražio: ”bogatstvo i slavu kakve nema nitko među kraljevima.” (1Kr 3,4-13) Isus nas ne oslobađa ulaganja potrebnih napora, ali nas uči da nam On mora biti prvi, posljednji i najbolji u svemu. Ako Njega prihvatimo kao svog uzora, On nam obećava da će nam se ”nadodati” sve što nam je potrebno u ovom životu. On misli na sve što nam je obećao. I zato nas teškoće ne smiju spriječiti da najprije tražimo Njegovo kraljevstvo i pravednost. ”Njegove vječne ruke okružuju dušu koja mu se obraća za pomoć.” (Ellen G. White)