Kad pomislim na ljude moje Afrike, pred očima mi nisu njihovo siromaštvo i ono što nemaju. Pred očima su mi njihova lica, njihovi osmijesi i njihova velika srca. Moji ljudi Afrike…Nemaju mnogo. Neki nemaju ni ono što mi svakoga dana uzimamo zdravo za gotovo. Komad kruha, čistu vodu, siguran krov nad glavom. A ipak, među njima sam susreo toliko radosti, toliko topline i toliko ljubavi. Gledam sam njihovu djecu. Bosa su trčala po prašnjavoj zemlji, smijala se, igrala se i radovala malim stvarima. Nisu tražila skupe igračke. Dovoljan im je bio prijatelj, osmijeh i malo pažnje. I sada se pitam… tko je zapravo bogat? Mi, koji imamo toliko toga, a uvijek nam nešto nedostaje? Ili oni, koji imaju tako malo, a znaju podijeliti i ono posljednje? Ne želim uljepšavati njihovo siromaštvo. Ono je uvijek teško. Glad uvijek boli. Majčino srce pati kada svome djetetu ne može pružiti ono što mu je potrebno. I upravo zato toliko poštujem te ljude. Jer usred svih teškoća oni su me naučili nečemu što se novcem ne može kupiti. Naučili su me zahvalnosti, zajedništvu i ljubavi. I zato ih ne gledam sa sažaljenjem. Gledam ih s ljubavlju i dubokim poštovanjem. To su moji ljudi Afrike. Ljudi koji su pronašli posebno mjesto u mome srcu. I kada se za njih molim, ne molim samo da im Bog podari kruha, vode i bolji život. Molim ga i da mi nikada ne dopusti zaboraviti ono što sam od njih naučio. Da čovjek može imati malo, a nositi veliko bogatstvo u srcu. Bože, blagoslovi ljude moje Afrike. Čuvaj njihovu djecu, njihove majke i njihove obitelji. A nama otvori srca da ne budemo samo oni koji gledaju njihovo siromaštvo, nego oni koji će s njima podijeliti ljubav, kruh i nadu. Jer oni nisu samo siromašni, oni su moja braća i sestre. Moji ljudi. Dio moga srca.