Ponekad mi se čini da moje riječi odlaze u vjetar. Govorim o ljubavi, dobroti, praštanju i vjeri, a oko mene ostaje tišina. Ljudi slušaju, ali ne znam da li čuju. Gledaju, ali ne znam da li vide. I tada se u mojem srcu rađa pitanje: ima li smisla nastaviti? Ipak, Gospodine, vjerujem da nijedna iskrena riječ izgovorena s ljubavlju nije uzaludna. Moje su riječi poput sjemena bačena pokraj puta. Ne znam gdje će pasti, kada će proklijati ni hoće li donijeti plod. Ali moje je sijati, a Tebi prepustiti žetvu. I Ti si govorio onima koji nisu razumjeli. Ljubio si i one koji su Te odbacivali. Nisi prestao naviještati istinu ni onda kada su Ti mnogi okrenuli leđa. Zato ne želim odustati kada me nitko ne sluša. Možda baš jedna moja riječ, izgovorena danas, sutra probudi nečiju savjest. Možda moja mala gesta dobrote vrati nadu čovjeku koji ju je izgubio. Ako samo jedno srce dotaknu moje riječi, ako samo jednoj duši pomognem pronaći put do Boga, vrijedilo je sve. Propovijedam u vjetar, ali ne vjerujem da govorim uzalud. Jer vjetar može odnijeti moje riječi mnogo dalje nego što mogu zamisliti. A tamo gdje moje riječi prestaju, vjerujem da Ti, Bože moj, možeš započeti svoje djelo.