Pustite neka prođe riječ koja vas je zaboljela, neka je odnese tišina preko pragova vašega srca. Ne vraćajte je onome tko možda ni sam ne zna koliko je tuge ostavio u vašim očima. Ne mora svaka povreda pronaći svoj odgovor, niti svaka bol postati nova rana na tuđem srcu. Ponekad je dovoljno ostaviti malo mjesta za tišinu, za razumijevanje, za ljubav koja ne traži uvijek posljednju riječ. Sveti Pavao nas uči: ”Ako je moguće, koliko je do vas, u miru budite sa svim ljudima!” (Rim 12,18) Koliko je do vas, kaže on! Ne tražite uvijek da vas netko razumije, da prizna vaše suze, da vam vrati nježnost koju ste mu darovali. Ima ljubavi koje procvjetaju tek kada prestanemo brojiti njihove latice. Ima odnosa koji ponovno ožive kada prestanemo odmjeravati tko je više dao, tko je prvi pogriješio, tko je ostao dužan jednu lijepu riječ ili zagrljaj. Popustite, bit ćete sretniji. Neka srce bude šire od boli, neka ljubav pronađe put i ondje gdje riječi zastanu. Ostavite malo mjesta za nebo, za zagrljaj bez pitanja, za mir koji nikoga ne pobjeđuje. Nije potrebno uvijek dokazivati svoju istinu, osobito kada se zbog nje gubi blizina čovjeka kojega volimo. Istina ne postaje manja kada je izgovorimo blago, niti dostojanstvo nestaje kada prvi pružimo ruku. Ne čuvajte u sebi svaku neizgovorenu ispriku, svaki pogled koji je izostao, svaku ruku koja se nije pružila. Život je previše nježan da bismo ga trošili na čekanje da drugi prvi otvori vrata. Koliko se samo lijepih trenutaka izgubi u dugim šutnjama, koliko se topline ugasi zbog tvrdoglavosti, koliko se srca udalji premda još uvijek čeznu jedno za drugim. Budite poput rijeke koja ne zaustavlja svoje vode pred svakim kamenom. Ona ga tiho zaobiđe, ponese odsjaj neba i nastavi prema moru, ne izgubivši ništa od svoje dubine. Tako i čovjek može nastaviti voljeti, ostati blag i sačuvati svoje dostojanstvo, a da se ne zaustavlja pred svakom nerazumnom riječju, svakim nerazumijevanjem i svakom tuđom slabošću. Kada vam ponos ponovno zakuca na vrata, neka ga dočeka blagost. Neka sjedne pokraj vas i nauči kako se voli bez odmjeravanja zasluga, bez starih računa, bez hladnoće u glasu. Neka se u vašim riječima ponovno osjeti toplina, u vašim pogledima dobrota, a u vašoj blizini sigurnost da čovjek smije biti slab, nesavršen i drugačiji, a ipak voljen. Popustiti ne znači odreći se istine, prihvatiti nepravdu ili dopustiti da netko neprestano ranjava naše srce. To znači razlikovati ono što je doista važno od onoga što nam samo oduzima mir. Znači sačuvati ljubav ondje gdje bi ponos najradije podigao zid, pronaći nježnost ondje gdje se već nastanila hladnoća i pružiti ruku kada bi bilo najlakše okrenuti leđa. Jer najljepše se stvari ne događaju uvijek onda kada dobijemo svoje, nego kada nekome darujemo ono malo prostora u kojem može biti slab, nesavršen, drugačiji, a ipak voljen. U takvoj širini srca ima mjesta za oprost, za novi početak, za radost koja se ne mora dokazivati. Popustite, bit ćete sretniji. Neka vaše srce bude šire od boli, neka u njemu ostane mjesta za nebo, za zagrljaj bez pitanja i za mir koji nikoga ne pobjeđuje. Jer ondje gdje prestaje potreba da uvijek budemo pobjednici, često ponovno započinje ljepota zajedništva.