Gospodine, vjerujem u Tvoju Crkvu. Ne zato što je oslobođena ljudskih slabosti, pogrešaka i rana, nego zato što si Ti u njoj ostao. Njezina svetost ne proizlazi iz savršenosti njezinih članova, nego iz Tvoje prisutnosti, milosti i Duha Svetoga koji je neprestano posvećuje. Ti poznaješ ljudsko srce, njegove čežnje, nesigurnosti i padove. Znaš koliko je čovjek krhak, koliko se lako udaljava od istine i koliko mu je potrebno oproštenje. Ipak, ne prestaješ ga pozivati u zajedništvo svoje ljubavi. Od nesavršenih ljudi oblikuješ svoj narod, povezan vjerom, nadom i pozivom na svetost. Crkva živi od Tvoje riječi, okuplja se oko euharistijskoga stola i u sakramentima prima dar Tvoga života. Kroz stoljeća čuva i naviješta Evanđelje, prenosi vjeru novim naraštajima i svjedoči da čovjek nije prepušten samome sebi, nego je pozvan na zajedništvo s Bogom. Nauči me, Gospodine, promatrati Crkvu očima vjere. Daj mi prepoznati Tvoju tišinu u molitvi, milosrđe u oproštenju i blizinu u ljudima koji nesebično služe drugima. Neka moja pripadnost ne ostane samo izvanjski znak ili naslijeđeni običaj, nego osobni odgovor na Tvoju ljubav. Sačuvaj me od površnog prosuđivanja i ravnodušnosti. Daj mi srce koje zna razlikovati ljudsku slabost od svetosti poslanja koje si Crkvi povjerio. Nauči me ljubiti je iskreno, ne zatvarajući oči pred njezinim ranama, nego prihvaćajući odgovornost da svojim životom pridonosim njezinoj obnovi. Crkva nije pozvana živjeti za samu sebe. Njezino je poslanje pokazivati svijetu Tvoje lice, biti dom onima koji traže smisao, utjeha ožalošćenima, oslonac slabima i znak nade onima koji su izgubili povjerenje u ljude. Ondje gdje se oprašta, gdje se nesebično služi i gdje čovjek u drugome prepoznaje brata, njezino poslanje postaje vidljivo. U njezinu zajedništvu susrećem i mnoge tihe svjedoke svetosti. To su ljudi čija imena možda nikada neće biti poznata svijetu, ali čiji životi govore o Tvojoj dobroti. Njihova strpljivost, vjernost, skromnost i spremnost na žrtvu otkrivaju da svetost nije udaljeni ideal, nego mogućnost koja se ostvaruje u svakodnevici. Kada me rastuže podjele, nedosljednosti i ljudski propusti, podsjeti me da Crkva neprestano treba obraćenje. Njezine rane ne smiju biti opravdanje za nepravdu niti razlog da prestanemo tražiti istinu. Upravo nas vjernost Tebi poziva na iskrenost, odgovornost, pomirenje i obnovu života prema Evanđelju. I ja sam dio te putujuće Crkve. U njoj sam primio vjeru, upoznao snagu molitve i naučio da ljubav zahtijeva više od lijepih riječi. Moji postupci, odnosi prema drugima i spremnost na praštanje pokazuju koliko je Evanđelje doista zahvatilo moje srce. Zato ne želim biti samo promatrač njezina života. Želim sudjelovati u njezinu poslanju, prihvaćati odgovornost za zajedništvo i dopustiti da me Tvoja riječ mijenja. Jer obnova Crkve započinje i u svakome od nas, u poniznosti kojom priznajemo vlastite slabosti i u hrabrosti kojom se ponovno odlučujemo za dobro. Gospodine, dok zajedno s braćom i sestrama putujem prema vječnosti, neka Crkva bude moj duhovni dom, mjesto sazrijevanja vjere i škola nesebične ljubavi. U njezinu zajedništvu želim učiti živjeti za druge, ostati otvoren djelovanju Tvoga Duha i čuvati nadu u konačno ispunjenje Tvoga obećanja. Vjerujem u svetu Crkvu jer vjerujem u Tebe, njezina Utemeljitelja i Glavu. Ona još putuje kroz povijest, noseći ljudsku krhkost i neizmjerno bogatstvo Tvoje milosti. Njezino je odredište punina zajedništva s Tobom, ondje gdje će prestati svaka podjela, gdje će vjera prijeći u gledanje, a nada se ispuniti u ljubavi.