Pođosmo za Tobom, Gospodine, ni sami ne znajući kamo će nas taj put odvesti. Čuli smo Tvoj poziv i povjerovali da je vrijedno ostaviti svoje sigurnosti, svoje planove i poznate obale kako bismo krenuli putem koji nam pokazuješ. Slijediti Tebe ne znači uvijek hodati lakim putem. Ima dana kada je srce puno radosti i kada nam se čini da bismo mogli poći bilo kamo samo zato što znamo da si Ti s nama. Ali dođu i dani kada ne razumijemo što činiš, kada nas umore vlastite slabosti, kada križ postane pretežak. Tada se u nama pojavi pitanje: Gospodine, možemo li još dalje? Upravo tada otkrivamo što znači doista poći za Tobom. Ne slijedimo Te samo zato što nam daješ utjehu, nego zato što smo Ti povjerovali. Ne ostajemo uz Tebe samo kada osjećamo Tvoju blizinu, nego i onda kada moramo hodati u vjeri, bez odgovora i bez sigurnosti što nas čeka sutra. Ti nisi tražio savršene ljude. Pođosmo za Tobom sa svojim slabostima, pogreškama, strahovima i ranama. Tražiš srce koje će Ti se ponovno vratiti kada zaluta, koje će ustati kada padne i koje će, unatoč svemu, moći reći: ”Gospodine, kome da idem? Ti imaš riječi života.” Na tome putu učimo da nije najvažnije znati kamo idemo nego za kim idemo. Ako Ti pred nama, tada ni težak put nije besmislen. Ako si Ti uz nas, ni suza nije bez nade. Ako nas Tvoja ruka vodi, ni noć nije potpuno tamna. A kada nam ponovno ponestane snage, podsjeti nas zbog koga smo jednom krenuli na put.