Pobožno živjeti ne znači neprestano govoriti o Bogu, nego dopustiti da Bog bude prisutan u svemu što živimo. U našim mislima, riječima, susretima, radostima, ali i u trenucima kada nam je teško razumjeti vlastiti život. Pobožnost nije bijeg od svijeta, nego drukčiji način življenja u njemu. Ona ne traži savršena čovjeka, nego srce koje ostaje otvoreno ljubavi. Jer Bog nije prisutan samo u našim molitvama, On je blizu i onda kada šutimo, kada radimo, kada opraštamo, kada se umorimo i kada ponovno pokušavamo. Pobožno živjeti znači živjeti svjestan da smo ljubljeni. Ne zato što smo uvijek dobri, nego zato što Božja ljubav prethodi svakom našem dobru. Ona nas ne prisiljava da budemo drukčiji, nego nas svojom blizinom polako preobražava. Istinska pobožnost ne mjeri se brojem izgovorenih molitava, nego ljubavlju koja iz njih izrasta. Ako nas molitva ne čini osjetljivijima za čovjeka, ako nas ne uči blagosti, strpljivosti i milosrđu, tada još nismo pobožni. Bog ne želi da zbog njega manje ljubimo život. Naprotiv, želi da u njegovoj prisutnosti otkrijemo koliko je život dragocjen, koliko je svaki čovjek vrijedan i koliko se svetosti skriva u običnim, svakodnevnim trenucima. Pobožno živjeti znači dopustiti Bogu da ljubi kroz nas – da naša riječ nekoga ohrabri, naša šutnja nekoga razumije, a naša blizina nekome vrati nadu. Svetost nije udaljenost od ljudskoga, nego dubina ljubavi kojom ljudsko živimo.