Kada se mislima vratim u Afriku, pred očima mi ponovno ožive draga dječja lica, iskreni osmijesi i pogledi koje nikada neću zaboraviti. Kao da još uvijek čujem njihov smijeh, njihove pjesme i bosonoge korake na crvenoj afričkoj zemlji. Koliko je samo topline ostalo u mojem srcu nakon tih susreta! Sjećam se malenih ruku koje su mi se pružale, očiju koje su me gledale s povjerenjem i osmijeha koji su govorili više od bilo koje riječi. Nisu ni bili svjesni koliko su mi darovali. Možda sam mislio da ja dolazim njima donijeti radost, a zapravo su oni obogatili moj život. Njihova jednostavnost, iskrenost i ljubav postali su moje najdragocjenije uspomene. U njihovim sam očima prepoznavao Isusa. U njihovim osmijesima osjećao sam Božju blizinu. I danas, kada ih se sjetim, u meni se rađa ista zahvalnost i tiha molitva: ”Gospodine, čuvaj tu djecu koja su ostavila tako dubok trag u mojem srcu.” Vrijeme prolazi, dani se nižu, a udaljenost nas dijeli. Ipak, moje uspomene ne blijede. One žive u meni, vraćaju mi se u trenucima tišine i podsjećaju me na ljepotu ljubavi koja ne poznaje granice. Volio bih ponovno vidjeti ta draga lica, čuti njihov smijeh i osjetiti radost naših susreta. A ako se to nikada ne dogodi, znam da će oni zauvijek ostati dio mojega života. Kada zatvorim oči i mislima se vratim među njih, moje srce tiho govori: ”Hvala vam, draga moja djeco Afrike. Možda više nisam među vama, ali vi ste još uvijek sa mnom. U mojim mislima, mojim molitvama i mojim najljepšim uspomenama. I tako će ostati sve do neba.”