O Kriste, Kralju ranjenoga Srca

O Kriste, Kralju ranjenoga Srca

O Kriste, Kralju ranjenoga Srca, pred Tobom zastaje svaka ljudska veličina. Tvoja kruna nije satkana od zlata, nego od trnja i boli koju je ljubav prihvatila. Tvoje prijestolje nije podignuto na ljudskoj moći, nego na križu, gdje se do kraja objavila veličina Božjega milosrđa. Nisi došao osvojiti svijet, nego vratiti čovjeka ljubavi. Nisi podigao ruku da osudiš, već si je raširio na križu da nitko ne ostane izvan Tvoga zagrljaja. U Tvome Srcu živi tišina dublja od svih naših riječi. U njemu ima mjesta za svakoga: za onoga koji vjeruje, za onoga koji sumnja, za onoga koji je zalutao i za onoga koji još uvijek traži put. Koliko je samo nemira u ljudskom srcu! Koliko skrivenih rana, neizgovorenih boli i samoća koje nitko ne primjećuje. A Ti, Kriste, ne prolaziš ravnodušno pokraj čovjekove patnje. Ulaziš u prostore naših samoća, dotičeš ono što skrivamo od drugih i što ni sami ne znamo izliječiti. Tvoje ranjeno Srce postaje utočište svakome tko je umoran od života, razočaran ljudima ili opterećen vlastitim slabostima. Tvoje trnje govori o ljubavi koja ne postavlja uvjete, o vjernosti koja ne uzmiče i o milosrđu koje ne broji koliko smo puta pali. Ono nas podsjeća da istinska ljubav nije uvijek pošteđena boli, ali upravo u spremnosti na žrtvu otkriva svoju najveću snagu. Zato Te, Kriste, ne molimo za život bez križa, nego za srce koje će znati ljubiti i onda kada ljubav nešto stoji. Kada nam život oduzme sigurnost, budi stijena pod našim koracima. Kada nas umore ljudske riječi, nauči nas razumjeti šutnju. Kada se u nama nastani gorčina, podsjeti nas da oproštenje nije zaborav boli, nego sloboda srca. O Kriste, Kralju ranjenoga Srca, neka Tvoja blagost postane naša snaga, Tvoja poniznost naša veličina, a Tvoja ljubav ono jedino bogatstvo koje vrijeme ne može odnijeti. Jer jednoga dana utihnut će sve naše želje i nastojanja. Proći će ono čemu smo pridavali toliku važnost, a ostat će samo istina o onome što smo bili i koliko smo ljubili. I kada dođe taj trenutak, neka se u našim rukama nađe barem jedno dobro djelo, u našem pogledu malo milosrđa, a u našem srcu nešto od Tvoje neizmjerne ljubavi. Tada ćemo razumjeti da najveća pobjeda nije bila u tome da smo nad drugima vladali, nego da smo naučili ljubiti. Jer Ti si, Kriste, Kralj koji ne osvaja prijestolja, nego srca. I samo ondje gdje ljubav postane način života, počinje Tvoje kraljevstvo.