Postoje trenuci koje je vrijeme odnijelo, ali ih srce nikada nije zaboravilo. Postoje riječi koje nismo uspjeli izgovoriti, ljubavi koje nismo znali pokazati i molitve koje su ostale skrivene u našoj tišini. Postoje suze koje nitko nije vidio i nade koje smo čuvali čak i onda kada se činilo da više nema razloga za to. Ti, Gospodine, sve znaš. Ti poznaješ svaki kutak našega srca. Znaš što nas je radovalo, znaš što nas je boljelo i koliko smo puta morali pronaći snagu za novi početak. Znaš koliko smo puta šutjeli da ne bismo druge opteretili svojom tugom, koliko smo puta opraštali i onda kada je bilo teško i koliko smo ljubavi darovali ne tražeći ništa zauzvrat. Ništa od toga pred Tobom nije zaboravljeno. Život nas uči da je sve na ovome svijetu prolazno - godine, draga lica, susreti, i mnoge druge stvari. Ponekad nas zaboli pomisao da će naše riječi, naši koraci i sve ono što smo činili jednoga dana izblijedjeti u ljudskom sjećanju. Ali upravo tada vjera nam donosi najljepšu utjehu: ono što ljudi zaborave, Bog nikada neće. Gospodine, kada nas umori prolaznost, kada osjetimo samoću ili nas zabole uspomene, podsjeti nas da nismo zaboravljeni. Da svaki naš dan ima vrijednost, da nijedna iskrena ljubav nije bila uzaludna i da ni ono što smo izgubili nije izvan dosega Tvoje dobrote. Nauči nas prihvatiti ono što je prošlo, zahvaljivati za ono što nam je darovano i s povjerenjem gledati prema onome što dolazi. Daj da nas hrabri Tvoja ljubav koja ne prolazi. I onda kada će jednoga dana naše ime utihnuti u sjećanjima ovoga svijeta, ostat će ono najljepše: da smo uvijek bili Tvoji.