Ne može se uvijek stajati između jučer i sutra, između staroga života i Božjega poziva. Isus nas poziva da stavimo ruku na plug i krenemo za njim cijelim srcem. To znači suočiti se i prihvatiti put koji je pred nama. Reći Gospodinu: ”Evo me. Želim ići samo za Tobom.” No, potrebno je ostati vjeran i onda kada put postane težak, kada dođu umor, sumnje i kušnje. Ponekad nas može privlači ono što smo ostavili, snaći nas žaljenje za vremenima koja se više ne mogu vratiti, a i naše pogreške sve čine da nas okrenu natrag. Međutim, čovjek koji neprestano gleda iza sebe ne može vidjeti put koji mu Bog otvara. Zato smo pozvani da ne živimo od jučer, nego od danas. Pred nama je brazda koju treba povući, novo dobro koje treba učiniti, nova ljubav koju treba darovati i novi korak koji treba napraviti. Možda ćemo posrnuti, možda ćemo se umoriti. Možda ćemo ponekad i zaplakati. Vjernost Kristu ne znači da nikada nećemo pasti, nego da se nakon pada podignemo i nastavimo za Njim. Zato ne želimo stalno gledati ono što smo izgubili, što smo mogli učiniti drukčije ili što je nekada bilo. Gledajmo Krista. Ondje gdje je On, ondje je i naš put. Stavimo ruku na plug i ostanimo vjerni. Ne zato što smo snažni, nego zato što vjerujemo Onome koji nas je pozvao. Ostavimo iza nas ono što pripada prošlosti. Pustimo to Gospodinu.