Bog nije samo Otac koji čeka povratak izgubljenoga djeteta. On je i Otac koji ga traži, prati i ne napušta ni u njegovoj izgubljenosti. Hoda s njim gdje god on išao. Istina, u prispodobi o izgubljenom sinu otac iščekuje sina na vratima. Ali u prispodobi o izgubljenoj ovci pastir ostavlja devedeset i devet ovaca i odlazi tražiti onu jednu, izgubljenu. To znači da Božja ljubav nije pasivna. Ona ne stoji samo na vratima i ne govori: ”Vrati se kada pronađeš put.” Ona ulazi i u čovjekovu izgubljenost. Čovjek može izgubiti osjećaj Božje blizine, može zaboraviti molitvu, udaljiti se od vjere, pa čak i pomisliti da Boga više nema. Ali to ne znači da je Bog napustio njega. Bog je prisutan i u njegovim stranputicama. Ne zato što odobrava svaki njegov korak, nego zato što ga ljubi i ne želi ga prepustiti samoći. Bog ne čeka samo na kraju puta , nego hoda s nama. Ne oduzima nam slobodu, nego nad njom nježno bdije. Ne prisiljava nas da se vratimo, ali nas nikada ne prestaje tražiti. I dok mi tražimo put, često ne znajući kamo idemo, On ostaje uz nas, vjeran ljubavi kojom nas je stvorio. Hoda s nama neprepoznat, poput uskrsloga Isusa s učenicima na putu u Emaus. Ne prisiljava nas, razgovara s nama, sluša nas i postupno nam otvara oči duše. Bog ne odustaje od zajedničkoga hoda s čovjekom, čak ni kada čovjek ide u pogrešnom smjeru. Zato obraćenje nije samo čovjekova odluka da se vrati Bogu. Ono je i trenutak kada čovjek počinje prepoznavati Boga koji je cijelo vrijeme bio uz njega, tražio ga i pozivao na novi život. A radost neba nastaje kada se taj susret pretvori u zagrljaj, kada čovjek otkrije da nikada nije bio izvan dosega Ljubavi.