Isus nas ne poziva da činimo izvanredne stvari, nego da obične stvari činimo s izvanrednom ljubavlju. ”U malome si bio vjeran, uđi u radost gospodara svoga!” (Mt 25,21) Bog ne mjeri veličinu naših djela, nego ljubav kojom ih činimo. Ono što svijetu izgleda neznatno, u Božjim je očima je dragocjeno – jedna dobra riječ, strpljivo podnesena nepravda, oproštena uvreda, tiha molitva, ruka pružena čovjeku u nevolji. Sve su to mala djela u kojima se očituje vjernost. Biti vjeran u malome znači ostati vjeran Bogu i onda kada nas nitko ne vidi, kada nam nitko ne zahvaljuje i kada naša dobrota ostaje nezapažena. Na kraju našega životnog puta Gospodin nas neće pitati koliko smo bili slavni, koliko smo posjedovali ili koliko su nam se ljudi divili. Gledat će srce koje je ljubilo. A tada će najljepša nagrada biti njegove riječi: ”Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!” Svetost nije život bez padova, nego život u kojem nakon svakoga pada ponovno pružamo ruku Bogu. Svetost raste u svakodnevici, u jednostavnosti života, u strpljivosti, dobroti i tihoj vjernosti. Jednoga ćemo se dana iznenaditi kada otkrijemo da su upravo ta mala, gotovo zaboravljena djela, bila najljepši dio našega života.