Postoje trenuci kada se život iznenada promijeni. Ono što nam je pružalo sigurnost postaje neizvjesno, planovi gube smisao, a pitanja ostaju bez odgovora. Pokušavamo razumjeti što nam se događa, pronaći oslonac i sačuvati barem nešto od mira koji smo poznavali. No pritom sve snažnije osjećamo koliko smo krhki i koliko toga u našem životu ne ovisi o nama. Upravo u takvim trenucima riječi psalma dobivaju osobitu dubinu. Psalmist ne govori o svijetu bez potresa, rušenja i oluja (Ps 46). On poznaje njihovu silinu, ali usred svega izgovara: ”Ne bojmo se.” Kako prihvatiti taj poziv kada ne znamo što donosi sutrašnji dan, kada se naše molitve ne ostvaruju onako kako smo se nadali, a Božja prisutnost ostaje skrivena? Često bismo željeli da Bog ukloni ono što nas plaši, promijeni okolnosti i pokaže nam kamo dalje. Željeli bismo jasne odgovore i sigurnost da će sve završiti dobro. A kada se ništa ne mijenja, u nama se javljaju pitanja: Gdje je Bog? Zašto šuti? Zašto dopušta da se uruši ono što smo s toliko nade gradili? Takva pitanja nisu znak odsutnosti vjere. Ona mogu postati dio našega iskrenog razgovora s Bogom. Pred njim ne moramo skrivati strah, razočaranje ni vlastitu nemoć. Njegova blizina nije nagrada za našu hrabrost, niti njegova ljubav ovisi o snazi našega povjerenja. Bog nam je zaklon i utvrda, ali ne tako da nas odvaja od životnih teškoća. On je prisutan usred njih, u našim traženjima, sumnjama i neizvjesnostima. Ne požuruje naše korake niti zahtijeva da odmah pronađemo smisao svega što proživljavamo. Poštuje našu slobodu i strpljivo nas prati, čak i onda kada nam je teško prepoznati njegovu blizinu. Možda ćemo tek nakon nekog vremena, osvrćući se na proživljeno, otkriti tragove njegove prisutnosti: u nečijoj dobroti, pruženoj ruci, neočekivanoj utjesi ili snazi da nastavimo dalje. A možda će neka pitanja još dugo ostati bez odgovora. I s njima smijemo ostati pred Bogom. Upravo se tu polako rađa povjerenje koje ne počiva na sigurnosti da će se sve odvijati prema našim željama. Povjerenje koje dopušta da budemo slabi, da zastanemo, da ne razumijemo, a ipak ostanemo otvoreni njegovoj ljubavi. Gospodine, kada se zemlja pod mojim nogama zatrese i kada se uzdrma sve što sam smatrao sigurnim, pomozi mi da ne zaboravim tvoju blizinu. Ne tražim da mi unaprijed otkriješ sve putove niti da me poštediš svake boli. Budi sa mnom u mojim pitanjima, u mojoj šutnji i u trenucima kada mi ponestane hrabrosti. Hodaj sa mnom onoliko polako koliko mogu hodati. A kada se bregovi budu rušili u srce mora, neka u meni ostane tiho pouzdanje da ni tada nisam izvan dosega tvoje ljubavi. Jer ti si moj zaklon i moja utvrda, Bog koji ostaje blizu.
