Postoje boli o kojima ne govorimo. Postoje rane koje vrijeme ne liječi, nego nas polako uči kako s njima živjeti. Postoje suze koje nikada ne vide ljudske oči i molitve koje se ne izgovaraju usnama, nego tihim drhtajem srca. Naučio sam živjeti s boli, Isuse. Naučio sam osmijehom skrivati svoje rane, šutjeti kada duša plače i hodati naprijed čak i onda kada više nisam imao snage. Naučio sam nositi svoj križ, ne zato što sam bio jak, nego zato što sam vjerovao da me Ti nećeš ostaviti. Bilo je trenutaka, Gospodine, kada nisam razumio Tvoju šutnju. Molio sam, čekao, nadao se, a odgovori nisu dolazili. Ponekad mi se činilo da su moje molitve ostale negdje između zemlje i neba. Ipak, danas razumijem da Tvoja šutnja nije značila Tvoju odsutnost. Bio si prisutan i onda kada Te nisam osjećao. Bol me promijenila. Oduzela mi je neke snove, neka očekivanja, možda i dio one nekadašnje bezbrižnosti. Ali naučila me i nečemu dragocjenom: da čovjek može biti slomljen, a ipak nastaviti ljubiti; može biti umoran, a ipak vjerovati; može plakati, a ipak u srcu nositi nadu. Danas Te više ne molim da moj život bude bez križa. Molim Te samo da pod njegovom težinom ne izgubim Tebe. Kada padnem, podigni me. Kada zašutim, razumij moje srce. Kada mi ponestane snage, podsjeti me da ne moram sve nositi sam. Jer, Isuse, naučio sam živjeti s boli, ali nisam naučio živjeti bez Tebe. I možda je upravo to najveća tajna moje patnje: nisam u njoj uvijek pronašao odgovore, ali sam u njoj polako učio pronalaziti Tebe. A kada jednoga dana stanem pred Tvoje lice, neću Te pitati zašto je toliko boljelo. Vjerujem da će u Tvome zagrljaju mnoge moje suze napokon pronaći svoj smisao. Samo ću Ti tiho reći: ”Bilo je teško, Isuse. Ponekad nepodnošljivo. Ali i onda kada nisam razumio Tvoje putove, nisam prestao vjerovati da me voliš.”