Nakon svega što je bilo, nakon suza, rana, noći bez odgovora i predugih tihih dana, čovjek ponekad više nema velikih riječi. Ostaje samo srce koje dolazi pred Gospodina sa svime što je proživjelo. Ne traži više da prošlost nestane, nego da je Božja ljubav dotakne i izliječi. Bilo je ljudi koji su otišli, obećanja koja nisu trajala, ruku koje smo uzalud čekali i vrata koja se nisu otvorila. Bilo je trenutaka kada nismo znali kamo dalje. Ipak, Bog je ostao. Kada mi nismo znali put, On ga je znao. Kada nismo imali snage govoriti, razumio je našu šutnju. Kada smo mislili da je sve izgubljeno, On je čuvao ono malo svjetla koje je još gorjelo u nama. Nakon svega što je bilo možemo još uvijek vjerovati. Ne zato što više ništa ne boli, nego zato što bol nema posljednju riječ. Kršćanska nada govori nam da poslije Golgote dolazi jutro uskrsnuća. Poslije Velikoga petka dolazi dan kada se kamen pomiče i život ponovno pobjeđuje. Zato Gospodinu možemo donijeti sve što je bilo: i dobro i teško, ono što razumijemo i ono što možda nikada nećemo razumjeti. Ne trebamo se vraćati u prošlost i ponovno živjeti njezine rane. Trebamo moliti Boga da nas vodi naprijed. Važno je da nas ono što nas je ranilo ne učini tvrdima. Ono što smo izgubili ne smije nam oduzeti zahvalnost za ono što još imamo. Prošlost ne treba postati naš zatvor. Ona može postati mjesto na kojem smo naučili koliko smo slabi, ali i koliko nas Bog može nositi kada sami više ne možemo. Možda nakon svega hodamo sporijim korakom. Možda je naše srce puno ožiljaka. Ali i s ožiljcima možemo staviti svoju ruku u Božju ruku i nastaviti dalje. I zato, nakon svega što je bilo, ostaje jedno jednostavno pitanje: hoću li još uvijek za Tobom, Gospodine? Odgovor može biti tih, ali dubok: Hoću, Gospodine. Nakon svega što je bilo, još uvijek biram Tebe. Ti si još uvijek moj Bog, a ja još uvijek pripadam Tebi.