Najljepše su oči moje majke. U njima sam prvi put osjetio ljubav koja ništa ne traži za sebe. U njima je bilo mjesta za moje strahove, male radosti i pogreške koje nisam uvijek znao priznati. I kada nije govorila ništa, znao sam da me razumije. Njezin pogled bio je dom u koji sam se uvijek mogao vratiti. U očima svoje majke prepoznajem Tebe, Gospodine. U njima živi svjetlost koju godine ne mogu ugasiti, tiha molitva i ljubav koja ne prestaje ni onda kada riječi utihnu. Sjećam se njezinih ruku sklopljenih u molitvi, pogleda upravljena prema križu i usana koje su tiho izgovarale moje ime. Nije molila da njezin život bude lakši, nego da ja budem sretan, da sačuvam vjeru i ostanem dobar čak i onda kada me život povrijedi. Danas razumijem koliko se neizgovorene ljubavi može sakriti u jednom pogledu i koliko se neba može nastaniti u srcu jedne majke. Razumijem da se Božja blizina često otkriva upravo u jednostavnim stvarima, u tihoj brizi, strpljivosti i ljubavi koja se svakodnevno daruje bez očekivanja. Gospodine, ako sam joj ikada zaboravio zahvaliti, Ti joj zahvali umjesto mene – za svaku neprospavanu noć, za svaku skrivenu suzu, za sva odricanja o kojima nikada nije govorila. Ti poznaješ sve ono što je njezino srce nosilo u tišini. A kada jednom njezine oči potraže Tvoje lice, primi je onako nježno kako je ona mene primala. Neka u Tvome pogledu pronađe sav mir koji je drugima darivala i svu ljubav koju je nesebično dijelila. I kada me jednom upitaš, Gospodine, gdje sam prvi put susreo Tvoju dobrotu, neću tražiti velike riječi. Sjetit ću se očiju svoje majke. Jer prije nego što sam znao kako Ti se moliti, ona me već učila kako izgleda Tvoja ljubav. Zato su najljepše oči moje majke, jer su i kroz suze znale gledati s nadom, jer i kroz tugu znala voljeti.