Postoje mjesta iz kojih čovjek ode, ali koja nikada ne odu iz njega. Ostanu negdje duboko, u mirisu zemlje poslije kiše, u nekom davnom glasu, u licima ljudi kojih se iznenada sjetimo i u tišini večeri koja nas vrati godinama unatrag. Takva je za mene Afrika. Ponekad je dovoljno pogledati mjesec i sve se ponovno vrati. Vidim ga kako se provlači kroz krošnje visokih stabala i obasjava crvenu zemlju. Noć je topla, negdje u daljini gori vatra, čuju se glasovi i pjesma, a iznad svega prostire se veliko afričko nebo. U takvim trenucima činilo se kao da čovjeku ništa više nije potrebno. Ostala su ondje mnoga moja jutra i večeri. Ostale su prašnjave ceste kojima sam prolazio, iznenadne kiše, jednostavne kuće i ljudi koji su znali dijeliti i onda kada gotovo ništa nisu imali. Ostao je dječji smijeh koji se mogao čuti izdaleka i ruke koje su se pružale bez mnogo riječi. Došao sam među te ljude vjerujući da im nešto mogu donijeti. S vremenom sam shvatio koliko su oni dali meni. Učili su me da čovjek može imati malo, a ipak biti bogat. Da se kruh može podijeliti i kada ga nema mnogo. Da osmijeh ne košta ništa, a nekome može značiti sve. I da blizina ponekad govori o Bogu više od mnogih riječi. Možda sam upravo tamo jasnije razumio da Bog ne dolazi uvijek onako kako ga očekujemo. Ponekad nas čeka u prašini puta, u umornom čovjeku pred vratima, u djetetu koje nas primi za ruku ili u večeri kada sjedimo zajedno i nitko ne osjeća potrebu nešto govoriti. Godine prolaze, mnogi se putovi promijene, a neka lica više nikada ne susretnemo. Ipak, postoje večeri kada se sve vrati. Tada ponovno čujem poznate glasove i gotovo osjećam miris zemlje nakon kiše. I negdje iznad tih istih krošnji još uvijek sja mjesec. Možda ga večeras netko ondje gleda kao što sam ga nekada gledao ja. Možda pod njim djeca još trče, netko se vraća kući, netko moli, netko pjeva, a netko samo šuti pred velikim nebom. A ja tada znam da Afrika nije ostala samo iza mene. Ponio sam je sa sobom. U ljudima kojih se sjećam, u zahvalnosti za ono što sam ondje primio i u onom tihom dijelu srca u kojem udaljenost ništa ne znači. Tamo još uvijek, među krošnjama moje Afrike, svijetli isti mjesec.
