Marijo, i ti si plakala kada nije bilo utjehe, i tvoje je srce boljelo, nevino, bez krivnje. Gledala si svoga Sina kako pati, a nisi ga mogla izbaviti od križa. Mogla si samo ostati uz njega. I ostala si. Stajala si pod križem i nastavila ljubiti. Zato ti poznaješ bol ranjene duše. Znaš kako rana boli kada je nisi zaslužio, kada ne možeš pronaći odgovor i kada riječi više ništa ne znače. Tvoju je dušu probio mač boli. Tvoje su oči gledale ono što srce jedne majke nije moglo podnijeti. A ipak, nisi pobjegla. Ostala si pokraj križa i onda kada se činilo da više nema ničega čemu bi se čovjek mogao nadati. Nisi prestala voljeti. Marijo, ranjene duše, ostani kraj mene. Ako moram plakati, pusti neka teku. Ako nemam snage moliti, ti moli za mene. Ako moja duša šuti, prinesi tu ranu svome Sinu. On će znati što me boli i onda kada ja to ne znam izreći. Ne tražim da svaka rana odmah nestane. Ne tražim ni odgovor na svako svoje pitanje. Molim samo da u svojoj boli ne ostanem sam. Ostani kraj mene dok ne svane dan. Ti koja si pod križem ostala kada utjehe nije bilo, nauči i moje ranjeno srce onome što si ti znala: da rana ne mora ugasiti ljubav. Da srce može biti ranjeno, a ipak nastaviti ljubiti. Da čovjek može plakati, a ipak ostati uz Boga. Marijo, Majko ranjene duše, ostani kraj mene, i uči me da, poput tebe pod križem, i u svojoj boli nastavim ljubiti.