William Holman Hunt (1827.-1910.) bio je engleski slikar i jedan od osnivača Prerafaelitskog bratstva. Njegove su slike bile značajne po velikoj pažnji prema detaljima, živim bojama i razrađenoj simbolici. Na ove značajke utjecali su spisi Johna Ruskina i Thomasa Carlylea, prema kojima bi se sav svijet trebao čitati kao sustav vizualnih znakova. Za Hunta je bila dužnost kao umjetnika da otkriva podudarnost između znaka i činjenice. Od svih članova Prerafaelitskog bratstva, Hunt je ostao najvjerniji njihovim idealima tijekom svoje karijere. Uvijek je želio maksimizirati popularnu privlačnost i javnu vidljivost svojih djela. Kada je izložio svoju poznatu sliku ”Krista koji kuca na vrata”, jedan kritičar je primijetio: ”Zaboravili ste nešto”, rekao je slikaru, ”na vratima nema kvake!” ”Svjestan sam toga”, odgovorio mu je slikar, ”to je zato što ta vrata predstavljaju vrata ljudskog srca i njih je moguće otvoriti samo iznutra!” Isus Krist je istinska slika strpljenja, spokoja, ljubavi, nježnosti i podnošenja. On ulazi samo tamo gdje ga se pozove i dopusti mu se da uđe, dolazi samo onim srcima koja su ga gladna, ponizna, iskrena i raskajana srca. Strpljivo čeka pred vratima našeg srca, ne nameće se, ne razvaljuje, već samo nježno kuca na našu savjest i čeka da ga pozovemo unutra. ”Stojim na vratima i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom.” (Otk 3,20) Dr. Pietro Castriota, čiji je brat Tarcisio bio fratar (OFM), jedne je noći sanjao Padra Pia, koji mu je rekao: ”Čekam te. Kad dolaziš?” Pietro je odlučio otići. Ujutro je s mještanima u sakristiji čekao svoj red za ispovijed. Svoje svjedočanstvo iznio je Padru Ruggieru 30. svibnja 1957. u San Giovanniju Rotondu. Prisjetio se: ”Čim sam se predstavio, Padre Pio me je zagrlio govoreći: ‘Sine moj, dugo sam te čekao!’ Ispovjedio sam se, obliven suzama.” Dopustimo Isusu da uđe u naša srca i daruje nam svoju ljubav, slobodu, istinu, mir, svjetlost i obilje radosti.