Hvalit ću Gospodina dok jutro tiho otvara oči, dok sunce zlatnim rukama dodiruje zemlju i budi život u svemu što diše. Hvalit ću Gospodina ne samo riječima svojih usana, nego srcem koje ljubi, rukama koje grle, pogledom koji prepoznaje ljepotu u svakome čovjeku. Hvalit ću Gospodina za dane ispunjene radošću, za prijatelje koji ostaju blizu, za osmijehe koji dolaze nenadano, za svaki susret u kojemu osjetim da je život dar. Hvalit ću Gospodina i kada večer spusti svoje tišine, kada se svjetla ugase i ostanem sam sa svojim mislima, jer znam da njegova ljubav ne odlazi s posljednjim zrakama dana. Hvalit ću Gospodina za njegovu Riječ koja me pronalazi među ljudima, koja se nastaje u mojoj svakodnevici i nježno me uči da je nebo bliže nego što mislim. Hvalit ću Gospodina kada moje srce zapjeva, kada radost postane veća od riječi, kada se u meni probudi zahvalnost za sve što sam primio, a nisam znao ni tražiti. Hvalit ću Gospodina jer me poznaje i voli, jer me zove svojim, jer u njegovoj blizini mogu biti ono što jesam, bez straha, bez skrivanja, sretan što pripadam njegovu srcu. I kada jednom utihnu sve pjesme mojih dana, neka u meni ostane jedna jedina melodija, nježna poput prvoga jutra, duboka poput vječnosti: Hvalit ću te, Gospodine, dok god u meni ljubav diše, jer što te više upoznajem, to te moje srce želi ljubiti još više.