Gospodine, spomeni se svoje nježnosti i ljubavi svoje dovijeka. Spomeni me se kada moje srce utihne i kada više ne znam što bih Ti rekao. Spomeni me se kada ostanem sam sa svojim mislima, sa svime što je bilo i sa svime što nisam uspio promijeniti. Spomeni se, Gospodine, svoje nježnosti. One nježnosti kojom prilaziš čovjeku bez buke, kojom dotičeš ono što boli i vraćaš mir ondje gdje se nastanio nemir. Ne tražim da mi vratiš jučer. Ne tražim ni da izbrišeš sve tragove mojih rana. Samo Te molim da kroz njih prođe Tvoja ljubav i da ono što je boljelo više ne bude mjesto tame, nego mjesto na kojem sam susreo Tebe. Kada mi ponestane snage, spomeni se svoje nježnosti. Kada mi ponestane nade, spomeni se svoje ljubavi. Kada se udaljim, pronađi me. Kada zastanem, pričekaj me. Kada padnem, pruži mi ruku. I kada se učini da si daleko, daj mi srce koje će još uvijek vjerovati da si blizu. Gospodine, spomeni se svoje nježnosti i ljubavi svoje dovijeka. A ja ću se spominjati Tebe.