Gospodine, nije lako biti junak u ovom životu. Ne borim se ja s velikim vojskama niti tražim pobjede kojima će se drugi diviti. Moje su bitke često tihe, skrivene duboko u srcu. Borim se sa svojim slabostima, razočaranjima, nepravdama i trenucima kada mi ponestane snage da ostanem dobar. Priznajem Ti, Gospodine, ponekad me umori dobrota. Zaboli me kada pružim ruku, a nitko je ne prihvati. Kada darujem iskrenost, a zauzvrat dobijem šutnju ili nerazumijevanje. I tada se pitam vrijedi li uvijek praštati, razumjeti i voljeti. Ali duboko u sebi znam da ne želim postati čovjek tvrda srca. Ne želim dopustiti da me tuđa hladnoća učini hladnim, niti da mi nepravda oduzme vjeru u ljude. Želim sačuvati ono malo svjetlosti koju si zapalio u mojoj duši. Nisam, Gospodine, od kamena. I ja imam svoje rane, svoje neprospavane noći i suze koje nitko nije vidio. Ponekad se smijem dok mi srce šuti od boli. Ponekad govorim da sam dobro, iako samo Ti znaš koliko mi je teško. Ipak, ne želim da moja životna priča bude priča o porazima. Želim da bude svjedočanstvo nade. Da nakon svakoga pada ustanem s više razumijevanja, nakon svakoga razočaranja s više mudrosti, a nakon svake boli s još većom sposobnošću da volim. Ne tražim od Tebe, Gospodine, da budem velik u očima svijeta. Ne trebaju mi priznanja ni pohvale. Dovoljno mi je da na kraju svakoga dana mogu mirno pogledati u vlastitu dušu i reći da nisam izdao dobrotu, da nisam uzvratio mržnjom i da nisam zaboravio biti čovjek. A kada jednom završim svoj zemaljski put, ne želim pred Tobom nabrajati svoje pobjede. Želim samo ponijeti srce koje je, unatoč svim ranama, ostalo sposobno ljubiti. Gospodine, ja ne želim biti junak kojemu se svijet divi. Želim biti čovjek kojega ćeš Ti prepoznati po ljubavi koju je ostavio iza sebe.