Gospodine, kreposti moja, dolazim pred Tebe onakav kakav jesam. Bez velikih riječi, bez potrebe da išta objašnjavam ili skrivam. Ti poznaješ moje srce bolje nego što ga poznajem ja sam. Znaš sve moje tihe borbe, moje neizgovorene molitve, moje nade i strahove. Znaš i one trenutke kada sam pred drugima nastojao biti snažan, a u sebi osjećao koliko sam slab i koliko mi je potrebna Tvoja blizina. Ponekad se umorim od vlastitih traženja, od pitanja na koja ne nalazim odgovore, od iščekivanja koja se produžuju. Ipak, negdje u dubini duše osjećam da me nisi ostavio. Čak i onda kada šutiš, kada ne razumijem Tvoje putove i kada mi se čini da moje molitve ostaju neuslišane, želim vjerovati da si blizu. Jer Tvoja šutnja nije odsutnost, niti je moje nerazumijevanje znak da si prestao djelovati u mome životu. Gospodine, sačuvaj moje srce od tvrdoće. Ne dopusti da ga životne rane zatvore za ljubav, da razočaranja ugase njegovu nježnost ili da ga bol učini ravnodušnim prema drugima. Želim sačuvati sposobnost praštanja, razumijevanja i dobrote, čak i onda kada to nije lako. Znam da bez Tvoje milosti ne mogu uvijek nadvladati vlastitu slabost, ali znam i da me Ti ne prestaješ strpljivo podizati. Sve više razumijem da prava snaga nije u tome da nikada ne posustanem, da ne zaplačem ili da uvijek imam odgovore. Moja je snaga u pouzdanju da se mogu osloniti na Tebe. Pred Tobom ne moram glumiti mir koji ne osjećam niti skrivati suze koje nitko drugi ne vidi. Mogu jednostavno priznati: Gospodine, danas ne mogu sam. I upravo u toj iskrenosti, u prihvaćanju vlastite nemoći, otvaram prostor Tvojoj milosti. Ne tražim od Tebe život bez križa, bez kušnji i bez boli. Molim Te samo da me ništa od toga ne udalji od Tvoje ljubavi. Da u trenucima tame ne zaboravim svjetlost koju sam već toliko puta osjetio. Da u čekanju ne izgubim strpljivost, u patnji dobrotu, a u neizvjesnosti vjeru. Želim naučiti ostati uz Tebe i onda kada ne razumijem, kada ne vidim izlaz i kada se moj put čini težim nego što mogu podnijeti. Gospodine, kreposti moja, ne želim da moje pouzdanje počiva na prolaznim sigurnostima. Sve što posjedujem može se promijeniti, sve na što se oslanjam može nestati. Ali Ti ostaješ. Tvoja ljubav ne ovisi o mojoj savršenosti, niti se Tvoje milosrđe umanjuje zbog mojih padova. Ta me spoznaja smiruje i vraća onome što je najvažnije: pripadati Tebi, živjeti u Tvojoj prisutnosti i dopustiti da me Tvoja ljubav iznutra mijenja. A kada jednom dođe vrijeme da završim svoj zemaljski put, želim pred Tebe stati bez straha, ne oslanjajući se na vlastite zasluge, nego na Tvoje neizmjerno milosrđe. Želim Ti pružiti svoje prazne ruke i srce koje je, unatoč svim slabostima i lutanjima, iskreno čeznulo za Tobom. Gospodine, kreposti moja, budi moja snaga dok hodam, moj mir dok čekam, moja svjetlost dok tražim i moje utočište kada posustanem. Nauči me ljubiti Te ne samo u trenucima radosti nego i u tišini, u kušnjama i u svemu što ne razumijem. Jer sve prolazi, ali Ti ostaješ. I u Tebi želim ostati i ja.