U životu postoje trenuci kada se umore naši koraci i kada više ne znamo kojim putem krenuti. Ono što nam se čini sigurnim može se iznenada poljuljati, ljudi na koje smo se oslanjali mogu otići, a naše vlastite snage mogu oslabjeti. Upravo tada riječi „Gospodine, hridino moja“ dobivaju posebno značenje. Bog nije hridina zato što će ukloniti svaku teškoću iz našega života. On je hridina zato što ostaje uz nas i onda kada se sve drugo mijenja. Kada dođu oluje, On ne obećava da vjetar neće puhati, nego nam daje mjesto na kojem možemo ostati čvrsti. Kada nosimo križ, možda ga neće odmah uzeti s naših ramena, ali će nam dati snagu da pod njim ne klonemo. Ponekad pred Bogom nemamo ni riječi. Ostanu samo šutnja, suze i umorno srce. Ali i takvu molitvu Bog razumije. On zna ono što mu ne uspijevamo izgovoriti. Zna naše strahove, naše skrivene rane i pitanja na koja još nemamo odgovora. Vjera ne znači da se nikada nećemo bojati. Vjera znači da i usred straha znamo kome pripadamo. Ne gradimo svoj život samo na vlastitoj snazi, uspjehu ili sigurnosti koju nam može pružiti ovaj svijet. Gradimo ga na Onome koji ostaje isti kada se sve drugo promijeni. Gospodine, hridino naša, budi naša snaga. Kada ne vidimo puta, budi naše svjetlo. Kada se naše srce uznemiri, budi naš mir. A kada više ništa ne budemo mogli držati u svojim rukama, daj nam milost da sebe mirno predamo u Tvoje.