Gledajte, anđeli, čovjeka koji prolazi ovom zemljom. Gledajte njegove dane, njegove borbe, njegove tišine. Ljudi vide njegovo lice, njegove uspjehe i njegove pogreške, ali vi gledate ono što je skriveno. Vidite srce koje se bori da ostane dobro. Gledajte njegove ruke. Koliko su puta davale, a da nitko nije zahvalio. Koliko su puta podigle drugoga dok su same bile umorne. Gledajte njegove oči. U njima su možda suze koje nikada nisu pale pred ljudima. Postoje boli koje poznaju samo čovjek i Bog. Gledajte, anđeli, one malene koje svijet lako previdi. One koji ne govore mnogo o sebi, koji ne traže prvo mjesto, koji učine dobro i odu bez priznanja. Možda njihova imena nisu važna ljudima, ali su zapisana u Božjem srcu. Jer pred Bogom veličina izgleda drukčije. Velik nije samo onaj kojemu se drugi dive. Velik je onaj koji zna kleknuti, oprostiti, poslužiti, podnijeti i ponovno ljubiti nakon što je bio povrijeđen. Zato, anđeli, gledajte i čuvajte njegove korake. Kada posustane, budite blizu. Kada se osjeti zaboravljenim, podsjetite njegovo srce da ga Bog nije zaboravio. Kada pomisli da je njegovo malo dobro uzaludno, donesite mu tišinu neba u kojoj će ponovno čuti: Bog vidi. Bog zna. Bog pamti. A kada završi njegov put, gledajte, anđeli, kako mu se otvaraju vrata Očeva doma. Jer možda je na zemlji bio malen i neprimjetan, ali je naučio ono najvažnije: nije živio da bude velik pred ljudima, nego da bude malen pred Bogom i velik u ljubavi.