Namrgođeni, tmurnog su raspoloženja, u svemu vide samo negativno, te neprestano kritiziraju i šire zloguka predviđanja. Drže se najpametnijima, preziru odgovore koje dobivaju, svojim nezadovoljstvima i jadom truju svoje bližnje. Uživaju u nezadovoljstvu. Monah Evagrije uči da takve koji šire prazninu, ogorčenost tjera da preuzimaju ulogu procjenitelja duhovne savršenosti. Nesretni su, i svojim pelinom zagorčavaju život svojih bližnjih, i istinska su prepreka u svakoj kršćanskoj zajednici. Biti duhovni mrgud je vražji način. Pustinjski su oci to opisali kao crv srca, koji izjeda i ostavlja praznim one kod kojih se udomi. Kako s takvima u zajednici? Sveti Pavao će u Drugoj poslanici Korinćanima napisati da smo u ”svemu pritisnuti, ali ne pritiješnjeni; progonjeni, ali ne napušteni; obarani, ali ne oboreni – i da uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo, da bi se i život Isusov u tijelu našem očitovao.” Christus vincit, Christus regnat, Christus imperat. Radost u srcu i osmijeh na licu, stil je pravih Isusovih učenika.