Nebo Isusa nije zadržalo kada ga je ljubav pozvala da siđe među nas. Ostavio je svoju slavu i postao čovjek, malen i blizak. Ušao je u naše nemire, naše samoće, naše rane i izgubljene dane, kako nijedan čovjek više ne bi pomislio da je predaleko od Božjega srca. Ponizio je samoga sebe, ne zato što je vrijedio manje, nego zato što prava ljubav ne pita koliko mora dati da bi došla do onoga koga voli. Išao je putem poslušnosti, korak po korak, bez povratka i bez odustajanja, sve dok ga ljubav prema Ocu i prema nama nije dovela do križa. Na tom putu nije prestao ljubiti. Kad su ga odbacili, on nije odbacio nas. Kad su ga ranili, nije zatvorio svoje srce. Kad su mu na križu raširili ruke, te su raširene ruke postale zagrljaj cijeloga svijeta. U tom zagrljaju ima mjesta za svakoga od nas. Zato pred križem možemo postaviti vrlo osobno pitanje: Zar sam ti, Isuse, doista toliko vrijedan da si zbog mene išao sve do kraja? Isus nam ne odgovara velikim riječima. Pokazuje nam svoje probodene ruke, svoje rane i otvoreno srce. Pred križem riječi postaju premalene. Križ sam govori koliko čovjek vrijedi u Božjim očima. Isus je sišao tako nisko da bi nas podigao. Dao je svoj život da bismo mi imali život. Ljubio je tiho i nježno, ali do kraja. Nije odustao ni onda kada je ljubav boljela. Zato, kada zaboravimo koliko vrijedimo, dovoljno je ponovno pogledati prema križu. U njegovim ranama možemo pročitati ono što nijedna riječ ne može potpuno izreći: ljubio si me više nego što mogu razumjeti i zbog mene si ostao vjeran ljubavi sve do smrti, smrti na križu.